Nije svako zlo za zlo. Nekada čovjek može i da se obraduje nekom problemu samo ako ga pogleda iz malo drugačijeg ugla. Kao što je ispao problem oko toga ko će nositi zastavu Bosne i Hercegovine na otvaranju Zimskih olimpijskih igara koje počinju 7.februara u Sočiju. Članovi Olimpijskog komiteta koji dolaze iz Federacije BiH htjeli su da to bude Igor Lajkert iz Zenice, a oni koji  dolaze iz Republike Srpske zagovarali su tezu da zastavu treba ponijeti Žana Novaković sa Pala.

            Uopšte mi ne pada na pamet da se uključujem u polemiku o tome ko od njih dvoje to više zaslužuje. To treba struka da presudi kao što je na kraju i presudila. A po svemu sudeći spor je i nastao zbog toga što su oboje bili, što bi se reklo, „u pet deka“. Oboje su alpski skijaši i oboje su podjednako dobri u svijetu alpskog skijanja. Ili, precizniji da budem, podjednako loši. I to jeste važnije zašto nam najbolji skijaši od discipline do discipline dobacuju negdje do 238-og ili 465-og mjesta na svjetskim rang listama. Ne hvatajte me baš za riječ. Mjesto gore dole mogu promašiti, ali tu je to negdje.

            Kao što je meni u ovoj priči najvažnije to da je državna zastava postala predmet spora u onom  smislu da se sada i sportisti i sportski radnici iz Republike Srpske otimaju za nju. Za zastavu države Bosne i Hercegovine. Mogu tu u igri biti (a vjerovatno i jesu) i neki lični i grupni motivi i razlozi, ali to uopšte ne umanjuje značaj činjenice da sportisti i sportski radnici iz RS-a mogućnost za ostvarenje tih ciljeva vide u okviru Bosne i Hercegovine i pod okriljem bosanske zastave. Na kraju krajeva država nam je zajednička ne onoliko koliko je volimo nego koliko u njoj vidimo mogućnost za vlastiti prosperitet.

            To me podsjeti na priču koju sam nedavno čuo. I pošto sam je čuo iz treće ruke ne mogu garantovati za njenu vjerodostojnost pa neću pominjati imena. Ali priča je tako ilustrativna da ne mogu, a da je ne pomenem. Nedavno je, po toj priči, u Švajcarskoj boravila visoka delegacija našeg parlamenta. I boravili su, između ostalog, i u jednom izrazito talijanskom kantonu. I to da je to većinski italijanski kanton dalo se primjetiti na svakom koraku. Od zastava do jezika i svih onih simbola vezanih za naciju i nacionalno opredjeljenje.

            To je malo u zabludu dovelo jednu parlamentarku (radi priče je važno da dolazi iz Republike Srpske) da zaključi da postoje secesionističke težnje u tom kantonu i ljubazne domaćine je uporno navodila na to da joj kažu da li bi se otcijepili od Švajcarske i priključili Italiji. Švajcarci diplomate kakve već jesu dok god su mogli izbjegavali su odgovor znajući da se vrlom pitaocu ili pitalici u ovom slučaju, vjerovatno ne bi dopao. I kada je balkanska tvrdoglavost nadvladala švajcarsku uglađenost iznerviran predsjednik švajcarske delegacije joj je odgovorio protupitanjem:

–          Zar vi mislite da smo ludi da idemo iz Švajcarske?

Koliko god emotivno, tradicijom, jezikom, kulturom i svim tim bitnim stvarima koje se ipak ne mogu iznijeti na trpezu pred djecu, bili vezani za Italiju njihov trajni interes jeste Švajcarska. I prođe malo vremena i ne primjete kako i oni sami navijaju za Švajcarsku pa čak i kad igra protiv Italije. Ja ne očekujem da će tako brzo reprezentacija Srbije igrati protiv Bosne i Hercegovine u Banja Luci, a još manje očekujem da će se tamo osjećati kao gost u tom meču. Ali dok god koračamo ka takvom cilju pa ma kako sitnim koracima to je bolje nego da stojimo u mjestu. A pravo da vam kažem meni to baš i nisu tako sitni koraci kad neko želi da podigne zastavu svoje zemlje svega pet ili deset godina nakon što je ta zastava smatrana nužnim i nametnutim zlom. I zato Žanu Novaković treba pozdraviti gromoglasnim aplauzom kad pronese našu zastavu u Sočiju, jednako kao što bi trebalo pozdraviti i Igora Lajkerta. I poželjeti da ona promjeni način poimanja ove zemlje u očima njenih stanovnika koji joj donedavno nisu bili baš skloni, onako kako su taj način poimanja mijenjali na primjer Andrej Pucarević, igor Vukojević i Romana Panić kada su prije 15 godina odlučili da se takmiče za pravo da predstavljaju Bosnu i Hercegovinu na „Eurosongu“ ili kako ga je mijenjao Saša Kovačević kad je zaigrao za košarkašku reprezentaciju ili kao što ga je mijenjao moj drug iz školske klupe koji je iz Banja Luke došao da gleda Sušićeve izabranike u utakmici protiv Francuske, na primjer.

I kad već pominjemo Sušića u čitavoj priči nije nevažno ni da je on dobio specijalnu nagradu u toj istoj Banja Luci od Fudbalskog saveza Republike Srpske za istorijski uspjeh kada je našu zajedničku reprezentaciju odveo u Brazil.

Može se nekome učiniti da ja vidim razloge za optimizam tamo gdje ih baš i nema. Ali ja sam vam uvijek radije za to da Žana i Igor odu u Soči i zajedno dignu s ponosom našu zastavu nego kad Željka i Nermin kao entitetski premijeri odu u Brisel gdje pogaze svako dostojanstvo i svoje i naše i pitaju nižerangirane činovnike Evropske unije smijemo li i na šta da potrošimo naše pare.

Uši me moje prevarile. Kao malo kada. Slušam i ne vjerujem. Jeste Johnny, nema nikakve sumnje. To je taj njegov glas. To je taj njegov način pjevanja. To je taj stari “Azra” zvuk. Sve baš kao i nekad samo što piše da to nije Johnny. E sad, ako ćemo baš da tjeramo mak na konac i na bukvi je svašta pisalo pa se Mujo jadan sav poderao vjerujući napisanom. Skoro da sam povjerovao da je Štulić izmislio neki alter ego da se vrati u punom sjaju. Skoro, kažem. A onda sam se sjetio da Johnny više nije Johnny. Da on ne liči više na sebe i da sve ove “Gozbe”, “Zakuske” ili kako sve ne nazivao te svoje “za pod zub” albume neštedimice plasirane po internetu predstavljaju konačni poraz nekadašnje veličine. Branimir Štulić naprosto više nije sposoban da liči sam na sebe i, neka mi Bog oprosti, za zaokruživanje te legende o njemu nedostajala mu je neka efektna smrt prije dvadesetak godina. Ovako bi čangrizavi starac Branimir mogao u narednim godinama grickati malo pomalo legendu o našem Johnnyu pa od te legende na kraju ne  ostane ništa.

            Zato je sreća što to nije Johnny. To vam je, ako niste znali, čovjek po imenu Edvin Čandić. I nikako ne mogu sebi da objasnim kako to da ga još nisu otkrili i prepoznali. Čovjek dolazi iz Brčkog i nema o njemu skoro nikakvih podataka. Pravo niotkuda se pojavio njegov album “Od tog doba naše snaše zavolješe tamburaše”. I morao sam nekoliko puta da ga poslušam da bi bar malo ublažio taj početni šok totalnog prepoznavanja.

            Nije nevažno ni to da je album objavljen na etiketi “Slušaj najglasnije”, nezavisnog izdavača koji je prije četvrt vijeka napravio revoluciju u tada domaćoj diskografiji. Dobro, slažem se da  iz današnje perspektive takav izdavač djeluje kao loše informirani vojnik zaostao na odavno izgubljenoj posljednjoj liniji odbrane rock’n’rolla.

            Ali ostavimo po strani izdavača. Šta nama to Čandić nudi. Nudi nam nastavak priče o Štuliću, samo bez Štulića. On nije nikakva isforsirana kopija, a još manje da su on i njegova ekipa nekakav “cover” band. Originalnih Štulićevih radova tu ima tek u naznakama. I zato je Čandić kao pojava izuzetno vrijedan. On ne prežvakava ono što je odavno prošlo kroz Štulićev probavni trakt. On nije tu da bi odao počast čovjeku koji mu je očito i mnogo više od uzora. On je tu da nastavi sada kad se Johnny umorio. On je tu da preuzme štafetu.

            Čujete li taj glas i način pjevanja naprosto ne prihvatate da je to tek puka sličnost. To je identično. Zvuk kompletnog benda je poput nekadašnje “Azre”, a Čandićeva poetika vam djeluje kao nešto što bi Johnny sigurno napisao samo da se nije potrošio. Među deset pjesama našlo se prostora i za dvije iz Štulićevog repertoara. To su skoro dosljedno preuzete “Flash” i “Partizan”. Ova druga je naravno prepjev Leonarda Cohena, ali onakav kako ga je svojevremeno sam Štulić uradio.

            Ima po albumu, tu i tamo, još razbacanih Štulićevskih citata kao kad u “Staroj pjesmi” Čandić otpjeva “tajna su vrata podzemnih voda”, ili kada u pjesmi “Ljubav u doba kolere” ponovo čujemo stihove “puši, puši svjetska lado”. Tamo gdje iskazuje svoj puni autorski potencijal, u posve novim pjesmama Čandić je ponudio pjesme koje, bez imalo premišljanja, možemo pridodati onome što je “Azra” nekada radila nastavljajući onaj niz koji je sam Johnny prekinuo nakon turneje i albuma “Zadovoljština”. Edvin je ponovo otškrinuo ta “tajna vrata podzemnih voda”.

            Nemam ni najmanje sumnje da će mnogi, zbog svega ovoga, zamjeriti Edvinu neoriginalnost, nedostatak ideje, manirizam i šta sve ne. I potpuno će biti u krivu. Kada u bilo kojoj drugoj umjetnosti nastavši stvaralaštvo nekog velikog prethodnika to se doživljava kao posve legitiman pristup. Pa čak i kada to radiš u rock’n’rollu, ali na nekom drugom mjestu. Bilo gdje osim na ovom nesretnom parčetu zemlje, odnedavno nesretno nazvanom Regija.

            Kada “Oasis” odluče da budu “Bitlsi” umjesto “Bitlsa” to je sasvim ok. To je hvale vrijedno   nastavljanje određenog muzičkog izraza kroz novo autorstvo novih ljudi. A vidjećemo kako će biti dočekana namjera Edvina Čandića da bude “kalif umjesto kalifa”, odnosno Štulić umjesto Štulića. Znajući našu poslovičnu sklonost da po tanjiru birkamo i birkamo dok ne naidjemo na nešto što će     gadnom učiniti đakoniju postavljenu ispred nas naprosto sam siguran da će i Čandić biti žrtva tih i takvih komentara.

            Ali jednako sam siguran da se on neće ni obazirati na njih. Jer, ni Johnny ne bi. Ni Johnny ne bi.

Primjetio sam da mi sada većina tekstova o novim dešavanjima počinje prisjećanjem na ono što je nekada bilo i što ima nekad direktne, a sve češće vrlo daleke veze sa obrađivanom temom. I to, pravo da vam kažem, malo i prepadne čovjeka. Počinje da se osjeća kao neko kome više ništa ne može da se desi i ko će svaki budući dan procjenjivati po nekom prošlom koji je slično počeo, neovisno o tome kako je završio.

Tako i ja priču o novom albumu Zdravka Čolića ne lociram na kraj 2013.godine kada se ta ploča (eto ne mogu ni tog izraza da se oslobodim iako se danas ploče prave samo za  kolekcionare i to izrazito rijetkih izdanja pa i ne znam je li se album „Vatra i barut“ uopšte pojavio na formatu ploče) pojavla nego prije 35 godina kada se stvaralaštvo Zdravka Čolića pojavilo u mom životu.

Kao novopečeni srednjoškolac otkrio sam te 1978.godine čari popularne muzike. Mada bi poštenije bilo priznati da sam počeo da otkrivam sve izrazitije čari djevojaka, a kada sam shvatio koliko je njima taj svijet estrade bitan bez neke svjesne odluke sam počeo i njega da  otkrivam i istražujem ne bi li im se na taj način mogao približiti. Moja tadašnja lokacija bila je izvan svih glavnih i većine sporednih tokova estradnih zbivanja  pa mi je prvu ploču kupila tetka iz Sarajeva. I kad imaš jednu jedinu ploču naravno da je slušaš do besvjesti i naučiš svaki ton, i svako oštećenje na njoj. Ja sam imao tu sreću da ta prva ploča čiji sam ponosni vlasnik postao bude drugi album Zdravka Čolića „Ako priđeš bliže“.

Zbog te ploče sam se i sam primakao preblizu tom očaravajućem plamenu i zauvijek ostao zarobljen u svijetu starih ploča i dragih pjesama. Čolić me je do te mjere opčinio da sam njegov lik iscrtao na leđima đačke uniforme onako kako su se crtali likovi Che Guevare, Jimi Hendrixa i Ive Lole Ribara. Đačke uniforme koja se u tom vaktu morala nositi, ali na kojoj sam otkinuo rukave prišavši tim gestom prije panku koji je tada bio na vrhuncu svoje epohe nego satenskom i svjetlucavom skoro pa šlagerskom pjevaču. Samo što sam ja u svom pubertetskom oduševljenju pripisivao Čoliću te pobunjeničke atribute kojima se nikad nije ni htio ni mogao podičiti. U jesen te godine u prijedorskoj sportskoj dvorani prvi put sam bio na jednom koncertu i bio je to koncert Zdravka Čolića.

Tačno deset godina kasnije imao sam priliku da upoznam Zdravka Čolića. Sjedili smo u „Sosu“ još dugo nakon što je intervju povodom tada aktuelnog albuma okončan i pričali o svemu i svačemu. Mogla je, sa njegove strane, to biti i puka profesionalna učtivost. Ali kasniji susreti sa njim su me uvjerili u to da nije bila. Zdravko Čolić jeste vrhunski pjevač, ali njegovo pjevačko umijeće stoji daleko iza nekih drugih posve privatnih osobina koje ga krase. Takav vas čovjek naprosto kupi za trenutak i ne biste ga više prodali ni u kom trenutku.

A meni došao trenutak kad moram da ga „prodam“. Možda to i nije baš najsretniji izbor riječi, ali je još manje sretan izbor pjesama na tom njegovom novom albumu „Vatra i barut“. Nije mi to više to. Čola mi je previše u trendu. Previše mi je razigran. Previše namijenjen diskotekama koje se pretvaraju u folkoteke i obratno. U ovoj priči naprosto nedostaje pravih pjesama. Zato što nedostaje pravih autora.

Koliko mi je 1997.godine bilo drago što je Čolić dao priliku autoru u sebi da se iskaže, toliko danas mislim da bi morao imati znatno strože kriterije kad od Zdravka Čolića uzima pjesme. Dvije – tri po albumu i nekako, ali čak devet koliko ih je potpisao na ovoj ploči zaista je previše. Pogotovo jer Čola ne radi tekstove pa onda nesretni Bajaga (uspješnije) i potrošena Marina Tucaković (manje uspješno) na to lijepe riječi lako pamtljive i beznačajne.

Baš na ovom albumu je primjetno koliko je bilo značajno na prethodnim pločama prisustvo starih i iskusnih autorskih majstora kao što su Balašević, Bergović, Dino Merlin, Kemo Monteno, Arsen Dedić. Kad ima takve pjesme u alternaciji Čola je i prema svojim pjesmama znatno strožiji što u konačnici dovodi do snimanja puno kvalitetnijih albuma. To je ovog puta izostalo jer su izostali takvi autori. I zato su mi dva najvrjednija momenta albuma pjesme „Zar se nismo shvatili“ i „Samo pričaj“ u kojima je Čolić pokazao hrabrost da pruži priliku i nekim autorima sa kojima nije do sada sarađivao i koji sigurno nisu potrošeni. Prvu pjesmu napisala je Maya Sar, a drugu Bruno Kovačić. Nije loš ni prvi izbor za najavni singl pjesma „Što ti dadoh“, a i nju potpisuje mlada Antonija Šola.

Nestrpljivo sam očekivao da čujem pjesme „Esma“ i „Sarajevo“ jer su mi one nosile već u nazivu taj bosanski šmek. Za obje je tekst napisao Bajaga i to je nastavak njegove saradnje sa Čolićem na bosanske teme (sjetite se pjesme „Cura iz Zenice“). „Esma“ je čak izabrana i da otvara album i možda ću je s vremenom nekako i svariti. Za sada, ako poželim nešto o Esmama imam na volju „Bijelo dugme“ i Dinu Merlina sa puno boljim pjesmama. Pjesmama o Esmama.

Pjesma „Sarajevo“ je opet druga priča. Ovo je drugi Čolin pokušaj opjevavanja rodnog grada. Prvi sa pjesmom „Na adresi piše“, ma koliko na momente bio patetičan, bio je znatno uspješniji. Dobro, priznajem, ima ova pjesma ponešto zarazno u sebi. Kao i većina pjesama na ovom albumu uostalom. Treba samo da ih dovoljan broj puta čujete pa da više ni ne bude važno jesu li kvalitetne ili ne. Kao što se desilo i sa mnoštvom drugih Čolinih pjesama koje mi se na prvo slušanje apsolutno nisu dopale. Zato se preporučujem vremenu i uzdam u njegov sud uvjeren da bi taj sud mogao ublažiti i moj, za sada nimalo laskavi sud o novom albumu Zdravka Čolića.

Probudi se nešto se dešava i tvoja se sudbina rješava. Tako je davno, birvaktile, govorila jedna stara pjesma. Pa meni se stvarno čini da se nešto rješava. Ne bih da precjenjujem značaj sporta i sportskih rezultata na stanje u jednoj državi, ali ne bih ni da taj uticaj podcijenim.

Fudbaleri odoše u Brazil, Rukometaši u baraž, a Teletović u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu demonstrira kako se postižu koševi “sa parkinga”. I onda povrh svega dobijemo svog pulena i u tenisu, sportu u kojem smo do sada uspjehom smatrali, ako se neko od naših nađe među prvih tri stotine igrača na svijetu.

Za one koji eventualno ne znaju da podsjetim da je Damir Džumhur postao prvi Bosanac (i Hercegovac bezbeli) koji je ušao u završnicu jednog gran slam turnira. Ovog puta je u pitanju Australija open. I ne samo da je tamo zaigrao nego je stigao do trećeg kola gdje ga je, očekivano zaustavio sedmi nosilac Čeh Bedrych.

Samo što postoji neka neracionalna mržnja prema svakom uspjehu koji dolazi iz ove zemlje i perverzna navika da se pokuša ocrniti svaki takav uspjeh. Prvi je to pokušao učiniti Ivan Dodig, puno bolje rangirani igrač od Džumhura, čovjek koga je Džumhur izbacio u drugom kolu. Nije nevažno da je u pitanju teniser koji nastupa pod zastavom Hrvatske, ali je rođen u Bosni i Hercegovini i do prije nekoliko godina je nastupao pod zastavom Bosne i Hercegovine. Kakve – takve. I zastave i države.

Sada je on održao pravu lekciju našim navijačima poručivši, onako između redova, da mi pojma nemamo šta je to tenis i da tenis naprosto nije za nas. Skoro pa fašistička teza o predodređenosti određenih rasa, nacija ili naroda za određene sportove, umjetnosti i uopšte poslove. Da se igram predrasudama mogao bih sada napisati da teško da bi i Dodigu mogli u genetski kod upisati ljubav prema tenisu znamo li da dolazi iz kraja sa vrlo tvrdom, da ne kažemo kamenom podlogom i  kraja gdje se kao omiljena domaća životinja u šetnju izvodi poskok. Ali neću. Jer su takve predrasude jednako gnusne kao one da Bosance treba izbaciti sa teniskih tribina samo zato što su navijali.

Jebo te, ljudi navijali na sportskom događaju! Pa gdje treba da se navija? U pozorištu? U galeriji? Na sahrani? Ili je Ivanu plemenitom Međugorskom zasmetalo što su u Australiji, kao jednom od stožera hrvatske dijaspore njegovi navijači ostali u debeloj manjini. I brojčano i ako računamo decibele. On je obavijestio svjetsku demokratsku javnost da su divljaci iz tamnog bosanskog vilajeta na teniski meč unijeli – harmoniku i pjevali. To je valjda jasan čin terorizma i širenje poruka mržnje o tome kako je u Bosni behar probeharao. Harmonika je, je li, kao što svako dijete odraslo u zemljama zapadne civilizacije zna, opasnija od bilo kakve krstareće rakete sa sve lansirnom rampom koja ide uz nju. Harmonika je, gledano tako, naravno papanluk. A gajde sa sve pratećom nošnjom kad igra Škot Marej, e to je nešto baš simpatično.

Ali hajde što je on to izjavio. Ko gubi ima pravo da se ljuti, pa i da izvali kojekakve gluposti. Ali ono što mi je baš uznemirilo probavni trakt jeste način na koji su neki Bosanci i Hercegovci reagovali na ovo. Mnogi su jedva dočekali da žustro i žučno napadnu naš primitivizam braneći tenis od navijanja. I pristajući na ono što su Englezi i željeli kad su izmislili ovaj sport. A to je da to bude sport elite kojem neće moći ni pristupiti oni iz nižih klasa koje, eto trpimo samo zato što neko mora i da radi za nas bogomdane elitne slojeve.

I zato su naši navijači i nesvjesno uradili puno više od same podrške Džumhuru. Ovo je, zapravo jedna mala revolucija u ovom strahovito konzervativnom i elitističkom sportu. Imam dovoljno godina da se sjećam kada su se tensiki krugovi zgražavali nad pojavom prvih živopisnih boja u “bijelom sportu”. Čak se i sasvim ozbiljno raspravljalo u teniskim forumima da li se igrači smiju pojaviti obučeni u bilo koju drugu boju osim bijele. Danas je to “bijeli” sport još samo po inerciji. Na terenu imamo pravo šarenilo i hvala bogu da ga imamo. A šarenilo imamo i na tribinama i to me još više raduje.

Jer do prije nekoliko godina teniska publika se sastojala od sve samih voštanih figura usana zaustavljenih u ciničnom i pokroviteljskom osmijehu uvjerene kako je vrhunac blagonaklonosti prema nekom od tih modernih gladijatora, to što oni tokom meča par puta dodirnu jedan dlan drugim praveći lošu imitaciju aplauza. Ali posljednjih godina nešto se dešava. Tenis je opasno i neizlječivo inficiran virusom strasti i emocija. A taj vulkan koji je desetak godina vrio ispod teniskih terena eruptirao je u Australiji kad se izlila bosanska lava sve praćena zvucima harmonike.

Da je pao i Bedrych nisam siguran da bi se u osmini finala ne bi neko dosjetio da na tribinama okrene i janje. Ili kengura pa da sve bude do kraja nadrealno. I zato se ja sigurno neću pridružiti onima koji su požurili da bosanskim navijačima prikače etiketu primitivizma. Ja ću ih upozoriti na nešto drugo.

Malo ko je svjestan kakve dugoročne posljedice po tenis može imati način na koji su naši navijači davali podršku Damiru Džumhuru. Najmanje su toga svjesni ti isti navijači. I zato su isti dan napravili nešto što bi moglo obezvrijediti tu ogromnu količinu emocija i strasti koju su izručili sa tribina teniskog stadiona u Melburnu. Otišli su na meč Novaka Đokovića poslije pobjede Damira Džumhura. I svoj patriotizam dokazivali uvredama. Što prije neko bi trebao, neko bi morao da ih podsjeti na drevnu istinu da se ljubav prema svome ne dokazuje mržnjom prema tuđem.

Navršilo se godinu dana od smrti Željka Subotića.

Zamislite sljedeću sliku. Sredina je januara. Blato i susnježica na bijeljinskom gradskom groblju. Okupljeni cupkaju da ublaže hladnoću i s nestrpljenjem čekaju da se završi obred i da pokojnika zatrpaju zemljom. A pokojniku je ime Željko Subotić i nije dočekao šezdesetu. Među okupljenjima primjećuju pjevača Željka Samardžića. Slijede gurkanja i sašaptavanja i pitanja ispod glasa da li je pokojnik bio neko njegov.

Pokojnik je zapravo bio neko naš. I mene ne čudi što je Samardžić došao na njegovu sahranu. Mene čudi što nisu i mnogi drugi kojima je Željko Subotić, ili Žila, kako je bio poznat u raji, dao, prodao ili poklonio pjesmu. Koja god od ovih opcija bila u igri pjesma je garantovano imala sve predispozicije da postane hit. I zato bi bilo pravedno da su se oko njegove rake okupili Haris Džinović, Halid Muslimović, Kemal Monteno, Duško Kuliš… Toma Zdravković i Fadil Toskić su opravdano odsutni. Oni su otputovali malo ranije da za Žilu pripreme teren.

I uvijek me to i fascinira i rastuži. Ta totalna nezainteresovanost za autora i prenos kompletnog emotivnog i umjetničkog nasljeđa jedne pjesme na izvođača. A Željko Subotić da je napisao samo dvije pjesme, da je napisao samo „I tebe sam sit kafano“ i „Mene je učilo vrijeme“ ostao bi upamćen za vječnost. Ostao bi upamćen i ostao bi zbrinut i on i njegovi potomci. Ovako je umro u bijedi i od bijede i valjda je jedina sreća u nesreći to što potomaka nije ni imao pa nije tu autorsku kletvu proslijedio narednoj generaciji.

A bilo je tu još puno pjesama. Ne previše. Subotić nije bio od onih autora koji u ladici imaju pjesme za svaku prigodu i za svakog izvođača. Nikada ih nije serijski proizvodio. Morao je svaku odbolovati. Morao je svaku proživjeti. Pitate se kako ja to znam? Pa zato što je Željko Subotić moj Vogošćanin. Desetak godina stariji doduše, ali taman da ja za njega budem mala raja, i da u svojim momačkim godinama prispijem za legende o Žili.

I koliko god vjerovali Harisu Džinoviću kada pjeva „I tebe sam sit kafano“ to je, bez ostatka, Subotićeva priča. Njegova priča i jeste se ispisivala u kafani i zbog kafane. Ako postoji, zapravo ako je postojao boem na domaćoj muzičkoj sceni onda je to bio Toma Zdravković. A ako je postojao čovjek koji ga je mogao naslijediti na mjestu prvog boema cijele nekadašnje Jugoslavije onda je to Željko Subotić.

Bio je on i sjajan interpretator vlastitih pjesama. Vogošćani njegove, moje, a i nešto narednih generacija sjećaju ga se upravo iz tog kafanskog ambijenta. Sad je li do ambijenta, je li do kafane, je li do alkohola, je li do Željka, ili je do nas samih tek te mi pjesme nikad uvjerljivije nisu zvučale. A koliko je uvjerljiv bio u pjesmama, koliko snažan, koliko samouvjeren, toliko je izvan pjesme i izvan kafane, kao i svaki boem uostalom patio od hronične neusklađenosti sa životom.

Nije se snalazio u ljubavi, nije se snalazio ni u politici. Povjerovao je da Vogošća koja više nije bila naša zajednička može biti ekskluzivno njegova. Ne vjerujem da je baš svjesno kupio kartu za taj nacionalistički voz 1992.godine. Prije će biti da su ga pijanog unijeli i ostavili u nekom kupeu da mamura i pita se koja je naredna stanica. Ali našao se u tom vozu. I napisao pjesmu „Moj Božure“ o još jednom putniku iz tog istog voza i te iste Vogošće, ali onom koji je u Vogošći po zlu ostao upamćen.

Možda i zato Željko Subotić nije bio upamćen. Možda je baš zato potražio nadomjestak za svoju Vogošću prvo u Čačku, pa u Bijeljini. Možda se baš zato nikad nije vratio. Dolazile su povremene poruke da je živ. Poruke u vidu pjesama kao kad je Šukiju uradio još jednu antologijsku „Šta je to žena“.

I to će biti jedna od onih pjesama koje kad se budu slušale niko se neće sjećati njihovog autora. Kao kad budete slušali „I tebe sam sit kafano“ ili „Mene je učilo vrijeme“ znaćete da ni vas ni mene ni Željka Subotića vrijeme ništa nije naučilo. Sem da su pjesme uvijek onaj bolji dio nas. Onaj dio koji je zaslužio da ostane.

Navršilo punih 20 godina od smrti originalnog bubnjara „Bijelog dugmeta“ Gorana Ipe Ivandića. U jeku rata, 13. januara 1994. godine, na srpsku novu godinu on je pao sa šestog sprata jedne zgrade u Beogradu. Mada ovo pao treba uzeti sa popriličnom rezervom. Malo ko vjeruje u to. Mnogi su skloni ustvrditi kako je u pitanju samoubistvo, a neki će se čak zakleti da je Ipe gurnut sa te zgrade. Ako se istina nije precizno utvrdila u prethodnih 20 godina teško da će ikada zaista i biti utvrđena.

Ne kažem da je nebitno kako je Ipe umro, ali je mnogo važnije kako je živio. On je bio sve ono što se pod rock’n’rollom smatra na prvu, a i nekoliko narednih, pomisli. Nije dovoljno reči samo kako je bio bubnjar originalne i najčuvenije postave „Bijelog dugmeta“. On je u tom „Dugmetu“ bio i mnogo više. Nesumnjivo je da je Goran bio alfa i omega, nesoporno je da je Bebek bio, barem tokom prvih godina zaštitni znak benda, jasno je da je Vlado predstavljao onu finu protutežu bekrijama i bitangama sa kojima je svirao, oni koji ih znaju zakleće se da je Zoka bio vezivno tkivo sastava, ali šta je sa Ipetom?

On je bio kičma grupe. Njena lokomitiva. Čovjek koji se za bubnjevima pretvarao u zvijer i nije se bilo uputno tokom njegove svirke približavati tom bijesnom uraganu rasplesanih palica. Kao najmlađi i kao posljednji koji se priključio „Bijelom dugmetu“ Ipe Ivandić je u ovaj sastav donio onaj neophodan začin bez kojega to ne bi bilo to, on je postavio onu višnju povrh šlaga i još joj svojim palicama peteljku svezao u čvor.

Rođen u Varešu jedini nije bio sarajevsko dijete.Jedini je bio bez neke značajne rokerske predistorije. Iako je svirao u mnogim sastavima i bio smatran „čudom od djeteta“, to ipak nisu bile grupe za trajnije pamćenje. U „Dugme“ je došao iz grupe „Rock“ dok je ostatak članova iskustvo sticao u prvoj ligi tadašnje sarajevske scene, odnosno „Indeksima“, „Kodeksima“, „Ambasadorima“ i „Čičcima“.

Prvi se okuražio i za samostalni projekat pa je 1976. godine, tokom „Dugmetovog“ boravka u Americi snimio singl ploču sa pjesmama  „Džambo“ i „Vatra“. Nakon toga odlazi u vojsku i privremeno ga u postavi zamjenjuje Milić Vukašinović. Slučajno ili ne, ali baš u tom periodu bez njega grupa proživljava najtežu krizu i on se vraća taman za trijumf kod Hajdučke česme.

Otvoren, kakav je već bio, i za nove ideje i za nove ljude ubrzo nalazi zajednički jezik sa novim članom starog benda Lazom Ristovskim. Zajednički pripremaju album „Stižemo“, ambiciozno zamišljen i pompezno najavljivan. Čak su govorili kako napuštaju „Dugme“ i kreću svojim pravcem. I napustili su ga, silom prilika. Kada se trebala desiti promocija albuma desila se afera. Narkomanska. Prva prava velika afera vezana za narkomaniju u rock’n’rollu. Priča se da su mu pronašli neke table hašiša u bubnjevima. Presuda glasi tri godine zatvora.

Iako će na odsluženje kazne otići tek 1981. godine Bregović nije želio ništa da riskira i traži mu zamjenu u grupi. Zbog dobrog vladanja Ipe je ranije izašao iz zatvora, a na izlaznim vratima ga je čekao Raka Marić tadašnji menadžer „Bijelog dugmeta“ i bukvalno iz ćelije je ušao u studio i svirao na albumu „Uspavanka za Radmilu M.“. Na toj ploči se, nakon punih sedam godina, okupila originalna postava koja je i otpočela cijelu priču.

Onda su u „Dugmetu“ počele promjene. Uglavnom pjevača. Kada je Tifa došao u „Dugme“, po vlastitom priznanju, najveću podršku je osjetio upravo u Ipetu. Možda jer su generacijski bili najbliži jedan drugom, a možda naprosto zato što je Ipe bio takav čovjek na kojeg se moglo osloniti.

Treći pokušaj rada van „Dugmeta“ Ivandiću se desio sredinom osamdesetih kad je sa svojom tadašnjom djevojkom Amilom Sulejmanović i Damirom Misirlićem, nekada članom „Bonton Baye“ formirao grupu „Amilla“. Napravili su dva albuma, imali čak i jedan skoro pa hit sa pjesmom „Kakav divan dan“, ali sve je to bilo onako usput. Nije mu padalo na pamet više da napušta „Bijelo dugme“.

            Ostao je u ovoj grupi do samog njenog kraja. Posljednji put sam ga vidio negdje 1990. godine u Austriji u vrijeme kada „Bijelo dugme“ uveliko nije postojalo. Ušao je bio u neki biznis sa poker aparatima. Obojica smo očito koristili Markovićevu formulu „sedam dinara za marku“ i na tada još svježe pitanje o budućnosti velike grupe samo se onako tužno osmijehnuo. „Volio bih, ali ne vjerujem“.

            Onda je rat prekinuo sve priče i o muzici i o biznisu. Postoje razne priče o tome gdje je proveo prve ratne godine. Većina tvrdi kako je bio u Beogradu, a neki, poput Bebeka, zaklinju se da je bio u Beču. Sve do 13. januara prije 20 godina. I prije je njegova smrt prekinula priče o ponovnom okupljanju „Bijelog dugmeta“ nego Bregovićevo nećkanje.

            I kada su se skupili 2005. godine bili su i dalje velika firma i neprevaziđen brend. Ali bez Ipe Ivandića nisu više mogli biti i bend.

Kako se uđe u izbornu godinu, a mi smo u dotičnu, na našu nesreću, već ušli, ništa više nije normalno i ništa se više ne mjeri uobičajenim mjerilima. Kao u nekoj perverznoj verziji Orvelove, već same po sebi perverzne antiutopije, sve postaje vlastita suprotnost. Tako i smjene postaju način da se ništa ne promijeni, a ostavke su tek pokušaj da se ostane gdje se već jeste.

Naravno, govorim o odluci predsjednika Federacije Živka Budimira da smijeni ministra finansija Antu Krajinu. Tačnije da prihvati zahtjev za smjenu ovog ministra koji mu je svojevremeno uputio federalni premijer Nermin Nikšić. I to sa još sedam-osam sličnih zahtjeva u paketu. I da, još tamo krajem 2011.godine.

Zašto se Budimir tek sad odlučio da udovolji premijeru i zašto samo u slučaju ovog ministra, a ne i ostalih zna valjda jedino sam Živko. Ostali mogu da naslućuju raznorazne političke igre iza svega. U tom svjetlu se tumači i ponuda federalnog premijera Nikšića da on i predsjednik Federacije obojica podnesu ostavke. A predsjedavajući parlamentarnog doma Federacije BiH Fehim Škaljić je svoju ostavku već podnio.

Moralan potez moralnog političara koji ne želi da i dalje predsjedava nad propašću Federacije BiH. Tako bi se moglo reći i tako bi se moglo učiniti u prvi mah i na prvi pogled. I kod Nikšića i kod Škaljića. Ali da li je to baš tako? Kada krene ova naša „lađa bez dna” da pušta na sve strane postoje samo dva moguća obrasca ponašanja. Ili si kapetan koji posljednji napušta brod koji tone ili si pacov koji se prvi sa njega iskrcao. Ne bih da prejudiciram, ali neka se svako po vlastitoj savjesti strpa u jednu od ove dvije grupe.

Do izbora je ostalo još deset mjeseci i ovi što sada mašu ostavkama i utrkuju se da im se što prije usvoje računaju na kratku pamet ovdašnjeg birača. Bosansko biračko čudo, tvrdoglavo kakvo jeste, nema običaj da se pretjerano zamara kojekakvim analizama i da ide duboko u prošlost da bi ocijenilo nečije ponašanje. Birač ovdašnji oslanja se, uglavnom na radnu memoriju i prisjeća se šta je svako od ponuđenih kandidata uradio u posljednje dvije – tri sedmice, a ne posljednje dvije – tri godine. I naravno u takvoj situaciji najnezahvalnije je biti na vlasti kad izbori dođu. I sad su naši političari smislili genijalnu kombinaciju. Dobitnu kombinaciju. Pobjediš na izborima, dođeš na vlast, iskoristiš tu vlast koliko možeš, pozapošljavaš svoje stranačke poslušnike gdje god možeš i time si ispunio svoj predizborni cilj. Dat samom sebi. A onda tu istu vlast napustiš pola godine prije izbora kako bi opet imao priliku da sa pozicije opozicije (primjećujete li koliko je sama ta račenička konstrukcija neprirodna po sebi) ponovo pokušaš osvojiti vlast. I nigdje ti to na svijetu ne može proći, osim možda u Bosni i Hercegovini.

I nigdje na svijetu kao u Bosni i Hercegovini nismo skloni da uživamo u slici koju sami stvorimo o sebi,bez potreba da i sami nađemo za sebe mjesto u tom grupnom portretu uspjeha. U stvari nađemo ga, ali ako bi malo neko prišao bliže vidio bi da smo mi naknadno ucrtani, da smo rezultat photo shopa. Tako je moj sin na društvenim mrežama nedavno povodom smrti čika Miše, legendarnog sarajevskog čistača cipela, jednog od simbola ovoga grada, postavio za sve porazno pitanje „Zna li neko koliko je koštalo čišćenje cipela kod čika Miše”.

Naravno da je bilo jako malo onih koji su znali. Iako su svi bili spremni da ga iskoriste za vlastitu promociju. Da se slikaju sa njim. Da ga pozovu na koncert. Ali su tek rijetki nalazili za shodno da zastanu na ulici, ponude cipelu na čišćenje i popričaju sa čika Mišom. Ogromna većina je tak u nekrolozima saznala da se on zapravo zove Husein, da je rodom sa Kosova i koliko je imao godina.

I nije on usamljen primjer. Isto se ovdje dešavalo i sa jednim Andrićem koji je imao tu čast da baš nama donese nobelovu nagradu iz čega uopšte nije proizilazila naša obaveza da bilo šta od njega pročitamo. Kao što ćemo se i svi mi koji nikada nismo stali na skije i koji smo olimpijske planine posjetili dva puta u životu spremno svuda i na svakom mjestu isticati kako smo olimpijski grad. I tako stvaramo legende koje nam služe onako kao što nam služe gostinske sobe u nikad završenim kućerinama bez fasade načičkanim po sarajevskim obroncima. Za pokaz. Da drugima pokažemo da ih imamo iako u njima nikad niko neće prenoćiti.

I kad pomenuh legende, znate li da su „4 Asa” dobili nasljednike. Davno je Edo Maajka otpjevao “kad se isprazni kasa postat ćete Četiri asa”. Ono što su nekad bili Rajko Dujmić, Alen Islamović, Vlado Kalember i Jurica Pađen sada su postali Kićo Slabinac, Darko Domijan, Željko Krušlin Kruška nekadašnji vođa grupe “Latino” i Duško Lokin. Ubacili su jednu zajedničku pjesmu sastavljenu od refrena svojih hitova, dodali nešto starih hitova, nešto novih i eto ga oproban recept za uspijeh.

Samo što su mene, više nego na “4 Asa” po konceptu podsjetili na “Class of 55”. Sjećate se tog projekta oko kojeg su se okupili Roy Orbison, Jerry Lee Lewis, Carl Perkins i Johnny Cash. Naravno da ne upoređujem ovu četvoricu iz susjedstva sa pravim pionirima rock’n’rolla, ali je koncept sličan. I zato vam se može učiniti da je to tek još jedan način da se za staru robu uzmu nove pare, a može vam biti i simpatično. Ja sam, eto, odlučio da mi ta čaša bude radije polupuna nego poluprazna i iskapio sam je. I da znate da mi je prijalo. Probajte i vi.

Imaju ove društvene mreže, uz sve manjkavosti i pokoju prednost. Tu i tamo pronađeš ljude koje si tokom svih ovih godina nekako izgubio, a nisi morao. A ponekad pronađeš i sebe uz pomoć tih drugih ljudi. Sinoć tako vidim kako je jedna davna prijateljica postavila moju sliku od prije 33 godine. Sa radne akcije u Titogradu. Iz augusta 1981.godine. U prvi mah se nismo nas dvojica ni prepoznali. A i šta još imamo zajedničko? Gledam maloljetnika kako se bezobrazno izvalio na gvozdenom vojničkom krevetu na sprat i sa očito namještenim nahajem zuri u otvor nečijeg aparata. A on zuri u lika koji ga neopustivo podsjeća na vlastitog oca.

Znam da danas tehnika omogućuje skoro sve, pa u nekoj perverznoj varijanti i mogućnost da se simulira ulitimativni okršaj između nas dvojice da utvrdimo ko ima više prava na naše zajedničko JA? Ko je amirskiji u svom amirovanju sa razmakom od više od trideset godina? Onako kako su nekada kompjuterski simulirali boks meč između Muhameda Alija koji je bio na vrhu šezdesetih i Rocky Marciana koji je bio broj jedan sa kraja četrdesetih. Namjerno vam neću reći kome je kompjuter dodijelio pobjedu u tom virtualnom meču. A i koliko ima smisla priča o susretu njih dvojice kad oni pripadaju različitim vremenima i različitim svjetovima.

Kao i nas dvojica uostalom. Šta nas dvojica imamo zajedničko osim matičnog broja? Vjerujem da je lakše onima sa urednom evidencijom. Onima koji svako malo izvuku albume da bi pred nezainteresovanim, ali pristojnim evocirali svoje uspomene. Oni i ne primjete koliko blijede ovakvi kakvi danas jesu u tim slikama iz davnine. Moje uspomene, silom prilika još od 1992.godine nemaju trag na fotografskom papiru kada sam izvlačeći živu glavu procijenio da bi bilo neoprostivo izazivanje sreće da pokušam izvući i te slikovne dokaze mog dotadašnjeg bivstovanja. Oni koji nisu bili prinuđeni da se odreknu albuma i dnevnika ne mogu shvatiti ovo o čemu pričam. Oni su se saživjeli sa sobom u svim fazama, a ja sam se sa mladim Amirom sreo nakon 33 godine.

Draga Tamara nije mogla ni slutiti kakvu će buru izazvati postavljanjem tih dvadesetak slika iz svog predratnog brigadirskog života i među njima i sliku Amira koga je u komentaru nazvala i pjesnikom i piscem i najvažnije prijateljem. I još dodala kao konačno objašnjenje lika na fotografiji “tada neshvaćena duša”. Gledamo se nas dvojica tako i pomišljam ako neko može da shvati tog momka tamo, to bih valjda trebao biti ja.

Prvo što mi upada u oči jeste da među svim tim brigadirskim slikama koje slave rad ova mlađa i bezobraznija verzija mene pozira izvaljena na krevetu. Recimo da mu to uzimam kao plus. Kao samoobranu ili samoobmanu kako sam i tada bio drugačiji. I uzalud su upozorenja iz onog razumnog dijela kako sam vjerovatno tada nešto pozirao i patetisao. I prisjećanja u kojoj je mjeri taj dečko bio uskraćen za emocionalnu inteligenciju i kako su mu očajnički nedostajale one svakodnevne socijalne vještine. On mi se iz svoje vječne mladosti tako nadmoćno osmjehuje da mogu samo da mu zavidim.

I gledajući ga po prvi put valjda shvatam svu ljepotu i sav grijeh “Slike Doriana Graya”. Bilo bi prekrasno da sam tamo ugledao lice unakaženo svim strahovima i svim grijehovima koje sam počinio u protekle 33 godine. Šta bi mu falilo da je on nastavio da stari umjesto mene, a ne da ovako zamrznut u vremenu ima sve ono što mu niti treba niti mu više koristi, a meni bi tako dobro došlo.

A i zašto bi ga, na kraju krajeva, i morao shvatiti. I ne znam da li me više rastuži ili me više ponosnim učini pomisao da on takav kakav jeste manje pripada meni, a više Tamari koja je tu sliku iskopala odnekud sa dna vlastitih uspomena. I da joj više znači nego što meni ikad ponovo može značiti. I najbolje je da ga ni ne diram. Neka ostane kakav je i bio. Pisac, pjesnik i “još uvijek neshvaćena duša”.

Dugo sam se skanjivao da pogledam “Krugove”. Izvikani film Srđana Golubovića o njegovom tragičnom imenjaku iz Trebinja. Pretpostavljam da svi znate za tu priču, ali ako ima neko da ne zna, ukratko da prepričam. Srđan Aleksić je ratne 1993.godine pokušao zaštiti jednog svog poznanika Bošnjaka od očite namjere nekoliko razularenih srpsih vojnika da ga ubiju. Momka je spasio, ali su se onda ovi “branitelji srpstva u pozadini” frustrirani jer im je plijen umakao okomili na Aleksića i do te mjere ga pretukli da je ovaj podlegao uslijed zadobijenih povreda. Njegov rijedak čin građanske hrabrosti ostao je  zataškan ispod naslaga stida u Trebinju sve do prije nekoliko godina. I nakon što su mediji podobro iscrpili sve mogućnosti koje je ova priča nudila prihvatili su je se filmaši.

I pogledao sam ja taj film nedavno. Malo prije njegove zvanične tv premijere koja je najavljena za subotu 04.januara. Mogao sam vala malo i sačekati, ali nije mi žao. Nije mi žao prije svega jer je to vrijedan film. Film koji ne nudi odgovore, ali svima nama postavlja pitanja. Temeljna pitanja ljudskosti. Da li bismo ustali u zaštitu slabijeg i ugnjetavanog čak i ako to znači da i sam možeš postati žrtva. I još važnije jer to sigurno znači da ustaješ protiv, u tom trenutku, vladajućeg sistema vrijednosti. Ma koliko on bio nakaradan.

Odmah da se razumijemo, ne pretendujem na to da napišem filmsku kritiku. To će uraditi pozvaniji od mene. Meni se dopalo kako je Golubović jednu privatnu ljudsku dramu preveo na jezik opšteg. Jeste to priča o Srđanu Aleksiću, ali daleko od toga da je priča samo o njemu. Priča je o tome kako čitav život provedemo čudeći se kako se neki krugovi ztvaraju. I to ne u nekom karmičkom smislu krivice i kazne niti u duhu narodne poslovice da svako žanje kako posije. Krugovi se u našim životima tako sklapaju zato što je to jedini način da naše bivstvovanje uopšte ima smisla. I da, dopalo mi se kako je Golubović prikazao Trebinje.

Bio sam u tom gradu prošlog ljeta. Imao sam tamo promociju romana. I sve je bilo prekrasno. Trebinje okupano suncem i puno života. Kasnije sam shvatio da je dobar dio te životnosti mogao da se pripiše na konto onih koji su iz Trebinja otjerani i sad kad mu se par sedmica ljeti vrate dodaju koju kapljicu boje u taj pejzaž. Bilo kako bilo, meni je Trebinje ostalo u jako lijepom sjećanju kao oaza zelenila i svježine nakon pustoši Popovog polja. I mogao mi je bilo ko pričati druge priče, ja sam Trebinje zapamtio kao mediteransku varošicu stvorenu za razglednice i dvokratno dnevno uživanje u hladu onih prastarih platana na trgu.

A onda mi ga je Golubović prikazao u drugačijem svjetlu. I ovde govorim o čisto estetskom doživljaju jednog grada. Postavljajući mizanscen za svoju tragediju pokazao nam je onu drugu, onu ružnu, onu grotesknu stranu Trebinja. Priča o doktor Jackylu i mister Hydeu. Priča o dva grada na istoj lokaciji i u različitim dimenzijama. Sva ta mjesta gdje se radnja filma odvija i ja sam obišao i nisam ih vidio onakvima kakva su mi se otkrivala tokom filma.

I onda se čovjek zapita koji je pravi grad? Koji je stvaran, a koji Potemkinovo selo? Jesam li ja vidio vritualno postavljene kulise ili je Trebinje tokom te četiri ratne godine naprosto potonulo u svojevrsnu zonu sumraka i sada naprosto izronilo kakvo jeste i kakvo je oduvijek bilo. I ako hoću da budem posve iskren, prije svega sam prema sebi, moram da priznam da sam vjerovatno ja u zabludi. Istina je, obično na strani zla. I prisjećam se davne pjesme koju smo recitovali nadobudnim studenticama koje su širile oči, a mi smo čekali da rašire i noge. Ne sjećam se više ni ko je to napisao, ali se prilično tačno sjećam stihova:

Na zabavama pučkim između dva plesa

kroz prozor nas je doticala tama

za razliku od svjetla

tama je bila prava.

Upravo tako. “Za razliku od svjetla tama je bila prava”. Pogledaš film i shvatiš koliko je tanka ta skrama što se uhvatila po tek uzvrenom mlijeku ovog svijeta. Ta tanka pokorica  na kojoj balansiramo. Tanki sloj civiliziranog ponašanja ispod kojeg zjapi bezdan ispunjen našim vlastitim demonima. Bezdan koji nam vraća naš vlastiti lik kao iz ogledala, samo što u tom ogledalu vidimo demonsko lice i kada nikoga nema pored nas. Pa čak i gradovi pogledani u tom tamnom zrcalu izgledaju drugačije.

I zato je ovaj film posebno vrijedan. Jer ne da da zaboravimo da je zlo živo i da je među nama i kako je lako i jednostavno uklanjati mu se. I kako je herojski i na kraju krajeva neljudski suprotstaviti mu se. Upravo tako. Čin Srđana Aleksića je neljudski. Možda i nadljudski, ali definitivno neljudski. Jer nismo svi mi u svom strahu gubili svoju ljudskost. Naprotiv. Strah je naše prirodno stanje. I zato je Srđan Aleksić morao preći s one strane ljudskosti da bi uopće sačuvao vjeru u čovjeka.