Koliko god čovjek pokušavao da se kreće „ispod radara“ i tako spriječi da postane tema raznoraznih ogovaranja to je gotovo nemoguće postići ako se baviš iole javnim poslom. Znam ja to, ali opet me iznenadi kad naletim na rasprave u kojima sam ja tema.

Tako je jedan drag čovjek i još draži muzičar napisao kako mi je poslao novi album njegovog benda da ga poslušam i napišem nešto o tim pjesmama, ako nađem za shodno. A onda je neki drugi napisao da ću ga sigurno nahvaliti ako iole muzički „liči na Bregu“. Tog drugog niti znam niti poznam, ali nije ni važno. Očito on zna mene. Ne mogu da kažem da nisam sam to tražio. To da me nepoznati ljudi prepoznaju. Ali onda se moraš pomiriti sa činjenicom da imaju pravo i da te komentarišu. A pogotovo da mogu da komentarišu ono što radiš.

I zapitam se ja, je li to baš tako. Je li sličnost sa Bregovićevim umjetničkim izrazom garancija da će mi se nešto dopasti? I ako ja išta znam o sebi, a ponešto sam naučio tokom ovih 56 godina, odgovor bi morao biti – nije. Čak mi se ni ne dopada pretjerano ovo što je Bregović radio u posljednjih 30 godina. Pogotovo, uporedi li se sa onim što je radio 15 godina prije toga. Ili da budem krajnje jasan, prije sam ja fan „Bijelog dugmeta“ nego Gorana Bregovića. Ko razumije shvatit će.

Ipak sam, zbog svega navedenog, malo opreznije pristupio recenziranju novog albuma bosanske grupe iz Geteborga „Bosnia Express“. Albuma „Tito, Naser, Nehru“. Ima li tu uticaja Gorana Bregovića i „Bijelog dugmeta“? Ne previše. Onoliko koliko valjda ima kod svakoga ko je odrastao u Jugoslaviji tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka. I onoga ko nije imao izraženu averziju prema komercijalnom rock zvuku.

Ja bih uticaje, radije potražio negdje drugo. Na prvu bi se moglo učiniti da je to nešto poput skandinavske verzije „Kultur Shocka“, ali samo na prvu. Ima doduše neke sličnosti pri obradi folk napjeva u žestokom rock maniru, a i u internacionalnoj prirodi same grupa u kojoj su svoje znanje i umijeće udružili muzičari koji dolaze iz sasvim različitih muzičkih tradicija. I ne samo muzičkih. I da, još jedna stvar. I Alismir Jugo, kao i Srđan Jevđević, svira bubnjeve.

A onda shvatim da mi to prije djeluje kao neka apdejtovana verzija Rambo Amadeusa sa uzimanjem svih mogućih uticaja koji su oblikovali njihovog glavnog autora Alismira Jugu i propuštanje toga kroz proces nesvjesnog odabira, a onda začinjeno vrhunskom svirkom. Ili, ako ćemo da odemo još korak dalje po tom „porodičnom stablu“ na pamet će mi sigurno pasti Frank Zappa.

Ako je uopšte važno da li ovih sedam pjesama na novom albumu na nešto liče i na šta to liče. Što bi jedna stara izreka rekla „bolje da liči na nešto nego da na silu bude originalno pa da ne liči ni na šta“. Samo što ovo što „Bosnia Express“ nude jeste originalno. Onako kako su originalni oni sjevernoamerički prekrivači pravljeni od raznih komadića platna sakupljenih od svega i svačega. Kad se primaknete vi prepoznajete od čega je svaki pojedinačni komad uzet, ali kad se izmaknete nekoliko koraka unazad vi vidite samo cjelinu kao nov i autohton umjetnički rad.

E, tako to radi i Alismir sa svojim „Bosnia Expressom“. Sva svoja iskustva, sve moguće uticaje baci u vazduh i onda dok padaju po njemu on se dohvati instrumenata i bez posebnog plana pusti da ga vode od jedne do druge tekstualne i muzičke fraze sve dok ne dobije nešto novo i samo svoje.

To je najprimjetnije u pjesmi „Životinjarenje“ gdje je iskazao duboko poštovanje prema Miladinu Šobiću kombinujući stihove iz njegove dvije pjesme sa svirkom koja nekome možda može i zazvučati arhaično, ali koja svakom pravom poštovaocu rock’n’rolla u onom njegovom izvornom obliku može samo izazvati trnce u prstima i neodoljivu potrebu da „zasvira zračnu gitaru“.

Posebna poslastica je, opet „Palestinac sa Balkana“. Pjesma sa porukom i pjesma za koju opet treba imati svojevrsno predznanje. Kao muzička matrica uzet je stari hit australijske grupe „Man at Work“ iz 1982.godine. I dobijemo novi hit grupe „Bosnia express“. A da ima sve pretpostavke da postane hit – ima. Osim jedne.

Osim činjenice da „Bosnia express“ jeste bend koji djeluje u Skandinaviji, a obraća se ponajviše publici sa Balkana. Zato će sigurno među balkanskom zajednicom na Sjeveru Evrope imati kult status, ali teško da će naići na masovniji odaziv lokalne publike. I s pravom će moći da otpjevaju „Svako mlati pare osim nas“. A nekako mi se čini da oni u cijelu priču nisu ni ušli zbog para.

I da, moram da kažem da mi je drago što su uvrstili i koncertnu verziju pjesme „Bijeli cigo“ sa prethodnog albuma. Nisam ih nikad slušao na koncertu i ovo je bilo tek da „okusim“ kako to izgleda. I da malo revidiram svoj stav. Za nekoga ko ovako zvuči na koncertu ne postoji jezička barijera i sigurno je da može doprijeti i do „domorodaca“.

Šta da vam kažem nego da toplo preporučim da se provozate „Bosnia expressom“. I nemojte se iznenaditi kad uđete u kupe, a tamo sjede Tito, Naser i Nehru.

Nema nikakve dileme oko toga da je Amira Medunjanin u svaki žanr kojeg bi se dohvatila, u svaku pjesmu koju bi otpjevala unosila popriličan dio sebe same. Nikada to nije bio samo zanat. Ali, čini se da je sa pjesmama otpjevanim na novom albumu “For Him and Her” otišla još i dalje.

Nije to samo poštovanje koje vrhunski interpretator jedne generaciji ukazuje interpretatorima neke prethodne. Ima i toga, naravno, ali ne samo toga. Kada slušate pjesme na novom albumu vi naprosto čujete koliko te pjesme Amiri znače. I onda se više ne pitate zašto je htjela na ovakav način da se pokloni Silvani Armenulić i Tomi Zdravkoviću, a nama da pokloni nove i nevjerovatne verzije njihovih evergreena. Ne pitate se jer vam je sve jasno dok je slušate.

Postoje stvari koje naprosto morate napraviti i vjerujem da je ovaj album jedna od onih koje je Amira morala napraviti da pronađe i svoj vlastiti emotivni, ali i stvaralački mir. Najavljivala je ona dosta dugo ovu ploču i jeste to meni zvučalo kao ideja zanimljivo, ali nisam znao da će baš ovako da zazvuči kad se jednom realizuje.

Mislim da nije slučajno za otvaranje albuma izabrana pjesma “Svirajte mi tiho, tiše”. Jer Amira i njena ekipa nam sviraju i pjevaju tiho, na uvce, onako kako se nekada pjevalo u kafanama pa si imao utisak da su oni koji ti pjevaju i sviraju tu samo za tebe i za tvoj jad. Da su neka vrsta anđela na uslovnoj slobodi i sa zadatkom da tvom dertu poklone zvuk. I uspijevali su u tome.

E, u tome sada uspijeva Amira Medunjanin sa svojom ekipom. A kakva je to ekipa, dedo dragi. Stari, dragi i nezaobilazni Amirin Saradnik Bojan Zulfikarpašić, pa Mustafa Šantić dobri duh prvog dijela njene karijere. A onda i basista Ukrajinac Shyrkhan Agabeyll koji je donio dah jednog drugog podneblja, a da ne naruši osnovnu atmosferu pjesama. Tu su još gitarista Predrag Vasić, Ismail Lumanovski čiji se klarinet na momente “natpjevava” sa Amirom, zatim i trubač Pantelis Stolkos i violinista Vladimir Ćurković. Važno je pogoditi ekipu muzičara koja zna šta želiš i zna da ti to isporuči. I da daju još nešto preko toga. Kad slušate ovaj album nemate ni najmanje sumnje da je ovo upravo takva ekipa muzičara.

Sa svojim orkestrom Amira nas vodi kroz pjesme “Svirajte mi tiho, tiše”, “Ja nemam prava nikoga da volim”, “Čekaj me” (koju sam nekad u cijelosti znao recitovati na ruskom), “Šta će mi život”, “Što je tužna tako ova noć”, “Rane moje”, “Kad se voli što se rastaje”, “Srećo moja”, “Danka”, “Dva smo sveta različita”, “Što te večeras nema” da bi se sve okončalo na najbolji mogući način u najemotivnijoj i najintimnijoj verziji pjesme “Umoran sam od života”. A kad to kažem, pri tome mislim i na originalnu verziju. A to već nešto znači, zar ne?

Ovim albumom Amira Medunjanin vraća dostojanstvo novokomponovanoj narodnoj muzici. Vraća nas predjelima “folk šansone” kako je Tomino i Silvanino stvaralaštvo lucidno nazvao Petar Popović. Amirin glas je na ovim pjesmama zavodnički, upravo onako vas zavodi kako vas zavodi kobrin ples ispred fakira. Poput tog fakira Amira Medunjanin nas drži hipnotisane pjesmama koje dobro znamo, a sada ih dobijamo upravo onakve kakve moraju biti 2020.godine

I tačno mogu da zamislim Tomu kako za svojim stolom u nebeskoj kafani zovne Silvanu da nešto čuje. Možda im u Amirinoj izvedbi neke od pjesama zvuče baš onako kako su ih oni čuli u svojoj glavi. A ona, onako po skrivećki malo šmrcne i pusti koju suzu. A onda i Toma otčepi svoje dizne i zaplače kako se već plače za kafanskim stolom. Obilno i bez glasa. A nama padnu neke čudne kiše. Čudno mirišu i opijaju vas ako vam koja kapljica zaluta u usta. Zato pazite kako slušate ovaj album. Da i sami ne zalutate. Može biti opasan ako pretjerate sa doziranjem