Sutra je Dan državnosti moje domovine. Bosne i Hercegovine. Za rođendan joj želim:
* Kada puhne u te bezbrojne svjećice da ne izazove požar nigdje nego u našim srcima
* Da postane zemlja u kojoj te niko neće pitat ko si i šta si
* Da postane zemlja u kojoj ćeš sa ponosom moći reći ko si i šta si, gdje god se u njoj našao.
* Da postane zemlja koju će svi njeni stanovnici voljeti
* Da njenim stanovnicima niko ne govori kako je trebaju voljeti.
* Da se nikad u njoj ljubav prema njoj ne shvati kao provokacija
* Da se nikad u njoj ljubav prema njoj ne iskoristi kao provokacija
* Da postane zemlja u koju će biti privilegija doći
* Da postane zemlja iz koje nikom neće biti drago otići
* Da ne zaboravlja svoje dugove i svakom vrati kako je zadužio. I zaslužio.
* Da bude zemlja u kojoj će se poštovati stare vrijednosti i stvarati nova vrijednost
* Da bude ostvarenje ideje o sebi samoj. Ideje u koju još vjerujemo
* Da bude zemlja u kojoj se voli svoje bez da se mrzi tuđe
* Da bude zemlja u kojoj ćeš više paziti da nekoga ne povrijediš nego što ćeš se čuvati da on ne uvrijedi tebe.
* Da postane zemlja u čiji riječnik se vratila riječ “izvini”
* Da bude zemlja u kojoj se tuga ne miješa sa mržnjom
* Da bude zemlja u kojoj se ponos ne miješa sa inatom
* Da bude onakva kakva jedino vrijedi biti
* Da bude onakva kakva jedino ona može biti
* Da joj ime izgovaramo kao molitvu, a ne kao kletvu
* Da nam usliši te molitve kojem god se Bogu molili

Vremena su kokuzna. Znamo to i bez pjesme. I nije kokuzluk ovde kod nas oboljenje novijeg datuma. Unaprijed se ispričavam svima onim, odraslim u svili i kadifi, svima rođenim sa zlatnom kašikom u ustima, kao i svima koji su uspješno retuširali vlastita sjećanja pa sad vjeruju da im je baš tako bilo – ja nisam bio te sreće. Kao ni veći dio moje generacije. Ne znači da smo zbog toga bili manje sretni. Naprosto smo naučili kako se s kokuzlukom živi. Barem onim kokuzlukom u džepovima.

Naučili su nas tada da je luksuz grijeh. Kad god bi poželjeli nešto lijepo i drugačije našao bi se neko od roditelja, nastavnika, države da nas podsjeti koliko smo sretni što imamo tri obroka na stolu i poentirao bi udarcem ispod pojasa, čuvenom rečenicom naše mladosti – A djeca u Africi gladuju. I kasnije, kada bi postali svoji ljudi, sa svojim novčanicima, čim bi potrošili pare na nešto što nije baš neophodno za preživljavanje, odnekud iz malog mozga, stiglo bi upozorenje – A djeca u Africi gladuju. I tako smo sami sebe osuđivali na život bez boja i bez radosti.

Zašto se baš toga prisjećam ovih dana? Zbog Dine Merlina. I sad se vi pitate kakve veze ima Dino Merlin sa gladnom djecom Afrike? Poprilične, uzmemo li u obzir sezonu lova otvorenu na njega onog trenutka kada je objavljeno da će on pjevati Sarajlijama za Novu godinu. To je bila ona karika koja nedostaje. Sada smo otkrili šta je uzrok naših nevolja. Imamo redukcije vode, loš gradski saobraćaj, stanovništvo na ivici siromaštva, korumpirane političare i neefikasne vlade. Naravno, zato što Dino Merlin pjeva za Novu godinu. Sačekajte malo. U narednom koraku građanima Sarajeva će Dino sa svojim koncertom biti kriv što im dijete ima jedinice, što im se kćerka zabavlja s onom barabom, što im se žena švalera, što punica zvoca, što kiša nikako da prestane, što kiša nikako da padne…Treba li i dalje da nabrajam?

Ne pada mi na pamet da budem advokat Dine Merlina. Iako znam da ću i ja pokupiti dio te mržnje usmjerene prema njemu. Postoji nimalo beznačajan broj stanovnika ovog grada i ove zemlje koji ga naprosto – ne podnose. Kad biste ih pitali zašto ga ne podnose nešto bi zamuckivali, pokušavali objasniti, krpili nekakve poluargumente, ali pravi odgovor ne bi vam ni u snu dali. Zato što je pravi odgovor sadržan u jednostavnom pitanju koje nikako da mu ti i takvi javno postave. A ono glasi: „Odakle ti pravo da uspiješ?“. On je hodajuća reklama za staru izreku da će ti ovde sve oprostiti osim uspjeha. I tako će biti do njihove ili do njegove smrti. Samo će ga taj transfer u vječnost amnestirati kod ovdašnjih mrzitelja po službenoj dužnosti.

Ali hajde da probamo argumentovano obrazložiti u čemu je njegov „novogodišnji grijeh“ ako ga ima. Je li problem u organizaciji proslave Nove godine ili je problem izbor aktera te proslave. Zapitajte se, o vi sveti čuvari državne kase, je li ovo prvi takav događaj i je li se po prvi put finansira iz budžeta? Odgovor na oba pitanja je – ne. Smijem li ja uputiti nakon toga vama pitanje zašto svih prethodnih godina niste reagovali na trošenje para poreskih obveznika na imena neuporedivo manje specifične težine od Dine Merlina. I to, nerijetko, imena dovođena iz inostranstva. Dakle nije problem kad stotine hiljada maraka odu na ovoga ili onoga, ali jeste kad ode na koncert Dine Merlina. Zašto? Zato što je Dino Merlin naš i što je stvorio brend od onoga što radi. A to znači samo jedno. To da svi mi koji se neprekidno žalimo na geografiju i istoriju, svi mi rođeni baš ovde i baš sada, svi mi spriječeni velikom nebeskom nepravdom da iskažemo svoju genijalnost možda i nismo u pravu. Jer ako je neko od nas mogao sve to nadrasti i postati veliki onda smo mogli i mi. A ako već nismo nije li, možda, malo i do nas. I to je ono što ne možemo da mu oprostimo. To što nam je oduzeo pravo na alibi za neuspjeh.

Hajde sada da pogledamo stvar sa programske strane. Da li ove godine dobijamo konkurentniji program u odnosu na region? Definitivno. Namjerno ne kažem kvalitetniji da mi se neko ne zakači u beskrajne priče o ukusu i originalnosti pjesama koje će Dino izvoditi tu veče. Da li će više ljudi na taj način, uz koncert dočekati novu godinu nego prethodnih godina? Sigurno.

I na kraju i ne najmanje važno. Da li zaista mislite da Edin Dervišhalidović nije mogao jednostavnije dobiti iste te ili veće pare da je pristao negdje drugo da nastupi za Novu godinu? Iskustvo nas uči da je mogao i da je i dobijao. I to bez obaveze da se sam brine za organizaciju i pokriva troškove koncerta kao što je to u Sarajevu slučaj. Da je tako napravio onda bi se opet o njemu pisalo kao o izdajniku koji po Regionu uzima pare umjesto da pjeva u svojoj državi i svom gradu. Onako kako se pričalo i pisalo nekih ranijih godina.

I zato zamislite samo na trenutak da se taj koncert nekako i ne desi 31.decembra. Znači li to da ćemo se prvog januara probuditi u savršenoj zemlji u kojoj neće biti redukcija vode, u kojoj neće biti loših gradskih servisa i u kojoj ćemo imati sposobnu i moralnu vlast? Ako je cijena takvog blagostanja sprječavanje Dine Merlina da pjeva za Novu godinu ja mu onda prvi preporučujem da sam sebi iščupa jezik. Ako, međutim nije, onda bi mnogi koji su češali jezike o ovu priču prethodnih dana dobro trebali da razmisle kamo da ih gurnu.

A ni djeca u Africi, vjerovatno, ne bi prestala da gladuju.

Nije bilo puno onih stvaralaca iz svijeta popularne muzike ili kako god to već zvali koji su me uspjevali oduševiti – ono na prvu. Još ih je manje kod kojih me je to oduševljenje držalo i nakon nekoliko godina i nekoliko njihvih albuma. To su oni koji zaslužuju posebno mjesto kako god vi slagali i preslagivali vlastite top liste. Uvijek njih nađete nekako ili na samom vrhu ili tu negdje pri vrhu.

Amira Medunjanin za sada u tome, bez ikakve sumnje uspijeva. I ne samo da samoj sebi svaki put zada nimalo lak zadatak da bude bolja nego prošli put nego i mene dovede u poziciju da moram iznalaziti neke nove i snažnije pridjeve i poređenja koji eto mogu dočarati te nove prostore koje je osvojila u svom stvaralaštvu i te nove domete do kojih je dobacila.

Kod nje je ta zadaća još teža jer se kreće u žanrovski dosta ograničenom krugu. Ili se to nama samo čini. Njen doprinos ovdašnjoj muzičkoj i produkciji i tradiciji valjda i jeste u tome što je pokazala na koliko se sve načina mogu iščitavati jedne te iste pjesme, a da svaki put ostane mogućnost da ih vidimo onako kako ih nikad nismo vidjeli. Ni čuli.

Poslije albuma „Silk & Stone“ od prije dvije godine mislio sam kako „nema dalje“. Sa tugom sam tada sam sebi priznao da će Amira vjerovatno početi da se ponavlja i da će svi budući radovi vrijediti uglavnom zbog njenog neponovljivog glasa i neuobičajeno čistog načina interpretacije. I hvala Bogu da sam se prevario.

„Damar“ je pokazao da i dalje zna da opipa damar. I damar pjesme i damar nas koji slušamo, a sve to ne bi ništa vrijedilo da svojim vlastitim damarom ne osjeti svaku od tih pjesama. Od tih pjesama koje smo bezbroj puta čuli, a ona ih otpjeva kao da su nove, drugačije i neosporno friške.

Mada je sada bilo i zvanično novih pjesama i to nimalo nije naškodilo projektu. Tu spremnost da se i autorski prihvate sevdaha prvo su stidljivo pokazali momci i djevojke iz „Divanhane“, pa malo iz „Halke“, pa je Božo Vrećo gotovo potpuno prešao na autorski izraz, pa je Damir Imamović na „Dvojci“ pomiješao svoje i tradicionalne pjesme, a onda je nešto slično uradila i Amira Medunjanin.

I to baš sa Damirom Imamovićem. Njih dvoje odavno imaju prije svega prijateljski odnos, a u profesionalnom smislu ne štede komplimente jedno na račun drugog. I logično je bilo očekivati i njihovu saradnju na nekom projektu. Njegovom ili njenom, svejedno. Slučaj je htio da to bude baš na Amirinom novom albumu za koji je Damir napisao pjesmu „Pjevat ćemo što nam srce zna“, a Amira pokazala da jednako dobro donosi i nove pjesme kao i one tradicionalne.

Čak je i naslovna pjesma novo autorsko djelo kompozitora Boška Jovića i pjesnikinje Marije Karaule Krznarić. I opet smo dobili pjesmu koja teško da može ostati nezamijećena, samo ako joj date priliku. Nije tu pjesmu ni tako lako prepoznati. Nije ona od onih dopadljivih, na prvu. Ali „Damar“ je od onih pjesama koje vam ne daju mira. I ako smijem imati svog favorita na ovoj ploči onda je to „Damar“.

A onda čujem ponovo i ostale pjesme i ono što mene opet oduševljava jeste da i stare pjesme zvuče kao nove kad ih Amira i njen tim smjeste u nove aranžmane, a ona ih izvede po svim pravilima tradicije, a opet posve drugačije.

Pjesma „Moj dilbere“ na primjer, sa jednim totalno drugačijim tekstom od onoga na koji smo navikli. I vjerovatno puno izvornijim od onoga na koji smo navikli. Ili posve čudna i neobično lijepa verzija pjesme „Kad ja pođoh na Bentbašu“. Pa jedan zaboravljeni dragulj iz prošlosti, pjesma „Vjetar ružu poljuljkuje“ i , kao vrhunac ove priče, ponovo otpjevana „Ah, što ćemo ljubav kriti“. Ova pjesma je dugo, dugo bila Amirin zaštitni znak zahvaljujući nekim koncertnim snimcima rasutim po internetu. Po prvi put ju je zabilježila u studiju i dobro je da jeste.

Nije zanemarljivo ni to da se Amira po prvi put usudila da učestvuje i u produkciji zajedno sa Bojanom Zulfikarpašićem. I neka je. Duboko sam uvjeren da je baš taj njen produkcijski dodir ovim pjesmama dao onu neophodnu osjećajnost. Možete reći da je ovo veliki album. Možete reći da je ovo album koji će izvršiti uticaj. I nećete pogriješiti. Ja ću vam samo reći da je ovo meni lijep album sa lijepim pjesmama. A kud ćeš više?

U ciničnom svijetu svako od nas sebi ponekad dozvoli da bude ciničan. Nije opravdanje, ali jeste objašnjenje. I potreba. Potreba da zatražim oproštaj od neba, od Boga, od samog sebe zato što sam dozvolio da se cinična pomisao ugnijezdi u mom umu kada sam prije nekoliko sedmica pročitao izjavu Leonarda Cohena o tome kako osjeća da mu nije ostalo mnogo od života i da žuri da završi taj njegov novi i, pokazalo se, posljednji album.

Pomislio sam tada kako je to tek marketinški trik da se pospiješi prodaja albuma. I nije to bilo baš bez osnova jer sam se, u  ovih preko trideset godina pisanja o popularnoj muzici, i nagledao i naslušao oproštajnih turneja, oproštajnih albuma i oproštajnih koncerata nakon kojih bi se “oprošteni” normalno nastavili baviti karijerom do novog opraštanja, “ali ovaj put za prave”.

Kriv sam što sam uopšte i pomislio da se Leonarda Cohena može svrstati među takve. On je samo odlučio da umre, onako kako je živio. Iskreno i potpuno otvorenih očiju. Shvatajući i prihvatajući svijet i život onakvim kakav jeste nije ni smrt mogao drugačije dočekati. Naslutio je da mu je došao kraj i onako, kao usput, to nam je i saopštio. I ostavio vrlo jasne instrukcije da se od njegove smrti ne pravi cirkus. Čak je i sama vijest o tome da Leonarda Cohena nema više među živima sa zakašnjenjem i nimalo spektakularno plasirana.

Za Cohena sam saznao relativno kasno iz njegove perspektive. I sasvim na vrijeme iz moje. On je već bio etablirani stvaralac u svjetskim okvirima, kada sam, u tada vrlo uticajnoj muzičkoj štampi naišao na rezenciju njegovog tada novog albuma – “Various Positions”. Dio tog oduševljenja iz recenzije je prešao i na mene i potražio sam taj album. Slučaj je htio da se baš na tom albumu nađe najkomercijalnija i nekako najpitkija pjesma njegove karijere – “Dance Me To the End of Love”. Ko zna da li bi sa svojih dvadeset shvatio njegove ranije, drugačije i mračnije radove.

To me ponukalo da potražim sve što je do tada uradio i naprosto sam otkrio svog favorita. Kasnije mi je bio i neka vrsta lakmus papira. Kada bih uspio nagovoriti neku pripadnicu ljepšeg spola da dođe u moju sobu da “slušamo ploče” obavezno bih pustio Cohena. Ako bi joj bio dalek i dosadan obično bi i ona meni ubrzo dosadila i još brže bismo se udaljili. Kada sam ga otkrio onoj koju ću kasnije oženiti gotovo da je nadmašila moju sklonost prema ovom kanadskom kantautoru. I kasnije kad sam napunio tridesetu, poklonila mi je njegov novi album “The Future”. I znao sam da ću budućnost otkrivati baš sa njom. I još sam znao da će Leonard Cohen biti zvučna kulisa te naše zajedničke budućnosti.

Nije radio puno. Njegovi albumi su se pojavljivali u ciklusima o četiri – pet godina. Bilo je vremena kada je bio popularniji ili kad bi bivao zaboravljen. To uopšte nije uticalo na kvalitet rada. Zapravo čini mi se da mu količina nikad ni nije bila važna. Bilo mu je važnije da ljudi koji ga slušaju razumiju njegovu poruku od pukog broja onih koji ga slušaju ili kupuju njegove ploče.

Posljednji njegov album izašao je malo pred njegovu smrt. Kad nasloviš album sa “You want it darker” sigurno je i da naslućuješ nešto tamno i prijeteće. Ali to smo i navikli od njega. Kroz njegove stihove, kroz njegov hipnotički glas otkrivali smo barem pedeset nijansi tame. I tu tamu njegovih pjesama koristili smo onako kako se koristi otrov ne bi li postao ljekovit. Uzimalo smo ga malo pomalo da mogli stati pred veliki mrak a da nas ne uplaši.

Cohena više nema, ali ostaju njegove pjesme. Ostaju pjesme koje se slušaju u trenucima posebnih tišina, ostaju pjesme uz koje se pleše do kraja života. Ili do kraja ljubavi. A to mu, valjda, nekako dođe na isto.

“Dobra noć, Banja Luko” pjevao je u jednoj pjesmi objavljenoj prije četvrt vijeka Đorđe Balašević. Nikada nije tu pjesmu otpjevao u toj Banja Luci. Naprosto jer te Banja Luke više nema, a on nije htio da je pjeva u nekoj drugoj. I sada je opet ta priča podgrijana nakon njegovog intervjua u NIN-u, gdje je otprilike izjavio kako u Banja Luci neće svirati jer su mu poručili da tamo čuvaju metak za njega. A onda on njima poručio da je dobro da su bar neki metak sačuvali.

Ne bih polemizirao, jer ovo nije tekst o Balaševiću. Ovo je tekst o tome kako je najteže pobjeći od vlastitih riječi. U jednom trenutku ti se čini kako se od tebe očekuje da nešto podržiš ili osudiš. Možda i sam osjetiš tu potrebu. I zatrčiš se. I izletiš se. I kažeš nešto što možda ne bi rekao ni prije ni poslije toga. Ali naknadna pamet nije nikakva pamet i izmišljena je samo da muči čovjeka.

Sad Balaševiću svako malo izvuku nešto iz prošlosti. Poneku nesmotrenu izjavu ili stih kao kad je Slovencima napisao pjesmu u kojoj je, vrlo grubo, konstatovao kako ih”mame austrijski kavezi” i kako je “neko rođen da šeni”. Manje pominju nespretnu najavu iz Sava centra 1991 godine kada je u priči o splitskom koncertu rekao kako se plaši da će “sljedeći put tamo svirati trubu za juriš”. Naravno, niti je jurišao bilo gdje niti je svirao trubu za juriš niti je on iz takve priče. Ali omakne se čovjeku, a onda se mnogi drugi pobrinu da mu se namakne to što mu se omaklo. Kao omča oko vrata.

Malo drugačije je bilo sa Dinom Merlinom. Njemu su u Beogradu zamjerili što je rekao da će u Beogradu svirati tek kad po Terazijama budu padale bombe onako kako su padale po Sarajevu. Bilo je to 1992.godine. I skoro punih dvadeset godina je održao riječ. Nije svirao u Beogradu. A onda kad im je Zlatni Dino Merlin umjesto tri želje ispunio tri Arene u novembru 2011.godine, onda mu je Sarajevo zamjerilo što nije ostao dosljedan. Ili dio Sarajeva, da budemo baš precizni. U čitavoj toj priči meni je zapravo najsnažnija ona njegova izjava data dvije – tri godine prije tog koncerta.

Na upit novinara da li će i kada svirati u Beogradu odgovorio je krajnje mudro. Da će svirati u Beogradu kad to više ne bude pitanje. I tako je, nekako i bilo. I skoro punih pet godina nakon tog koncerta konačno smo dobili zvanično izdanje sa snimkom koncerta. Album “Arena 3x”. I to, zanimljivo, zajedno sa albumom sa snimkom koncerta održanog na Koševu u julu 2015.godine.

Odvojio sam dovoljno vremena da preslušam ta dva albuma u dva dana. I znate šta sam otkrio? Dino Merlin, zapravo, puno ubjedljivije djeluje na koncertnim snimcima nego na studijskim albumima. Ne želim time reći da tim albumima nešto nedostaje, ali u direktnoj interakciji sa publikom te pjesme bivaju nadograđene, prearanžirane, osvježene i, vjerovatno, urađene kako bi ih Dino sam volio čuti iz današnje perspektive.

I sve se nešto mislim da je za shvatanje njegove karijere najbolje uzeti njegove koncertne albume i slušati ih u kontinuitetu. Od “Vječne vatre” pa do ovog posljednje “Koševa”. I kada uhvatite sebe da svaku od tih pjesama imate pohranjenu negdje u sebi morate drugačijim očima posmatrati i njihovog autora. Čak i ako ne znate otpjevati ili odrecitovati te pjesme, onako na prvu, dovoljno je da krenu prvi taktovi pa da vam se “sve vrati”.

Meni se tako vratilo sjećanje na tu julsku veče u Sarajevu kada je kiša prijetila da sve pokvari, pa ipak odustala. I sjećam se svih onih napisa o tome kako je taj koncert saobraćajno paralisao grad. Pitanje je ko se još toga sjeća, a koncert mnogi pamte. Ovo izdanje je prilika da se to pamćenje sačuva i za kasnije. Kao pamćenje na koncerte na kojima smo bili i na kojima nismo bili. Kao što nisam bio na beogradskim koncertima. I možete imati ovakvo ili onakvo mišljenje o tom njegovom odlasku u Beograd. Meni je taj koncert imao punog smisla i opravdanja kada je u beogradskoj Areni Dino Merlin čestitao Dan državnosti Bosni i Hercegovini. A neuporedivo ljepši trenutak je bio kad je publika gromoglasno pozdravila taj njegov gest. Bez ijednog zvižduka. Zato i Balašević treba da ode u Banja Luku. Zbog onih koji ga vole i vole ono što predstavlja i zagovara. Makar mu oni drugi i zviždali. Sve je bolje nego da zvižde meci.