Moram priznati da sam sa popriličnim zanimanjem iščekivao da mi u ruke stigne knjiga Zorana Predina „Glavom kroz zid“. Iščekivao sam, ali nisam znao šta da očekujem. Još jednu rock autobiografiju ocvale zvijezde? Roman sa primjesama stvarnih likova i događaja? Zbirku eseja koji promišljaju aktuelne teme? Riznicu nostalgije prepunu poetike?

I nisam pogriješio. Upravo to sam i dobio. Koje od pobrojanog, pitate se vi? Sve pobrojano, pokušavam da vam objasnim. I još povrh toga. Ta zbirka kratkih Predinovih pričica nije biografija, ali iz svake rečenice odnekud proviruje vlastito iskustvo. Neke priče namjerno pripovjeda u trećem licu ili kroz formu nekog neutralnog dokumenta kako bi svojoj priči dao privid objektivnosti i kako bi zadržao odmak koji mu pomaže da ne potone potpuno u patetiku. Ako ćemo pravo, na momente i potone, ali istog trenutka ispliva na površinu, pa se samom sebi naruga.

To je knjiga puna ironije i samoironije. Ne štedi ni sebe ni nas. Pokazuje nam sve naše mentalitetske i ideološke isključivosti i predrasude. Ali na takav način da ne znamo da li da budemo bijesni na te njegove likove, da li da im se smijemo ili da ih sažaljevamo. A kad pročitamo knjigu „Glavom kroz zid“, tek tada nam postaje jasno da su sva tri osjećanja posve primjerena. I čak se preporučuje njihova istovremena upotreba.

Neko bi ovu knjigu mogao nazvati i jugonostalgičarskom. Meni se, ipak više čini naprosto nostalgičarskom. Ne žali on za simbolima prošlog vremena niti nekadašnjom ideologijom. Sa popriličnom dozom cinizma prisjeća se manje ili više ozbiljnih problema koje je imao sa uvijek budnim „čuvarima tekovina“. Ne žali on za zastavom, (o koju je jednom obrisao pljuvačku s lica tokom koncerta). Meni se čini kako je njegova nostalgija posve anatomske priorode. On žali za vremenima u kojima je kičma služila zato da se ispravi pa da se glava može podići visoko. Za vremenima u kojima je ta glava služila da se s njom probija najbliži i (po mogućnosti) najtvrđi zid. Vremenima u kojima su posjetioci koncerata znali o čemu pjeva kada pominje obrasle titovke, ili mravojede i kacigare u vječnoj borbi za primat za prisustvo u toj istoj obrasloj, šta god da li je.

Bez imalo retuširanja prošlosti on posve precizno objašnjava sa kakvim smo se sve zidovima susretali u „mračnom socijalizmu“. U ono vrijeme kada je država budno pazila na to šta se smije, a šta ne smije reći. Država koja je poštovala Marksovu tezu da ideje postaju materijalna snaga kad zavladaju masama.

Pisac Zoran Predin u ovoj knjizi ne žali za vremenima zabrana. On žali zato što smo došli u stadij da nam je svejedno, u stadij kada je besmisleno bilo što zabranjivati. Na momente mi se čini da je „Glavom kroz zid“ krik upućen gluhima, krik upućen generacijama anesteziranim reallity show programima i brend idolpoklonstvom kako bi se nad njima izvršila konačna i kolektivna lobotomija. Kako bi im se uklonila i posljednja primisao o nekoj ideologiji koja ne bi bila u skladu sa interesima onih kojima se nekad nismo htjeli ni za skupe pare prodati, a sada trčimo da se poklonimo. Na oba načina. I metući čelom cestu ispred njih i stavljajući na same sebe prikladnu mašnicu.

Ima tu i generacijskih priča o odlascima na ljetovanje u sindikalna odmarališta, priča koja će nekome ko nije doživio takve odlaske iz prve ruke djelovati kao vješta i simpatična pretjerivanja. Ali mi ćemo znati istinu.

I da, ako nekoga zanima Predin je odličan pisac. Vješto barata riječima i igra se njima, čak i u prevodu. I nakon što nas sve, kao u „Carevom novom ruhu“ ogoli do kosti, dozvoli sebi malo nježnosti i privatnosti. I u završnom poglavlju ispriča priču koju mnogi znaju, ali konačno je ispriča onako kako zaslužuje. Priču o tome kako je nastala pjesma „Naj ti poljub nariše ustnice“. Pjesma je to pisana u nekom drugom vremenu koje više nije njegovo. Pisana u državi koja više nije njegova. I pisana za ženu koja više nije njegova. Ali čitajući tu pjesmu i sami drugačije vidimo danas i to vrijeme i tu državu i te žene na koje smo nekada imali toliko primjedbi. I poželimo, barem na tren, onako kao prije trideset godina, opet glavom kroz zid.

Iako je svoj novi album Alen Islamović nazvao „Tajno“, tu zapravo niti ima neke velike tajne niti je album, suštinski nov. Iako ima sedamnaest pjesama svih sedamnaest smo, u ovoj ili onoj verziji imali priliku čuti i prije izlaska albuma. Jeste činjenica da su neke pjesme ponovo snimljene, neke su i prearanžirane, ali sve je to već viđeno. Ili da budem precizniji, već odslušano.

Album otvara pjesma „Heroj“ koju je Alen objavio još 2006.godine, tokom kratkotrajne avanture sa kanadsko – bosanskim bendom „Srčani udar“, snimivši je za potrebe njihovog albuma „Mrtvo hladno“, jedinog njihovog albuma na kojem je on pjevao.

Nastavlja se sa pjesmom „Nesrećo moja“, narodnjačkim napjevom koji je on vukao tokom dobrog dijela svoje karijere, a prvobitno ga objavio na albumu „Bauštelac“ iz 1993.godine, pa kasnije ponavljao u raznim varijantama i na drugim albumima, te koncertnim i kompilacijskim pločama.

Naslovna pjesma „Tajno“ mogla bi mnogima zazvučati kao posve nova, ali nije. To je zapravo pjesma „Tajno moja“ koju je Alen Islamović uradio za potrebe Četvrtog BH RTV festivala 2008.godine. Činjenica je da se ta pjesma nikada nije pojavila na nekom nosaču zvuka namijenjenom prodaji daje puno opravdanje odluci da se uvrsti na ovaj album. Pa čak i da se album nazove po njoj.

Slijedi „Heroin“, sigurno najveći hit sa njegovog posljednjeg albuma „Alcatraz“ iz 2014.godine, ali nam je pjesma predstavljena i dvije godine prije toga. Uglavnom tu je pjesmu Alen ponajviše forsirao tokom posljednjih nekoliko godina, a sa tom praksom je nastavio i na ovom albumu.

I da neko ne bi pomislio kako crpi samo stari autorski materijal Alen je uvrstio i pjesmu „Nije mi dobro“ sa kojom je nastupio na ovogodišnjem CMC festivalu, u duetu sa Enelom Palavra. Bio je to dobrodošao, ali kratak predah od starog materijala, ali već naredna pjesma je dobro poznata. U pitanju je veseli napjev „Bauštelac“ sa istoimenog albuma iz 1993.godine.

Sličnog ugođaja je i naredna „Aj jaj joj, koji mi je moj“, inače jedina pjesma uzeta sa albuma „Gdje je moj rođeni brat“ objavljenog 1992.godine i valjda jedina pjesma sa tog albuma u kojoj se ne osjeti da je nastajala u ratu.

Zapravo, ta je pjesma vjerovatno ranije i nastala i očito je imala ambiciju da bude nastavak naslovne numere prvog Alenovog solo albuma „Haj, nek se čuje, čuje, haj nek se zna“. I nekako posve logično ta pjesma slijedi i na ovom novom albumu. Sa prvog albuma je i pjesma „Ime“, jedna od onih pjesama kojima treba vremena da ih publika prepozna. Zbog takvih pjesama vrijedi praviti ovakve kompilacije.

Nešto slično moglo bi se konstatovati i za pjesmu „Ispod kaputa“ sa albuma „Samo nebo zna“ iz 1999.godine. Ovaj album je zastupljen sa još dvije pjesme. Naslovnom „Samo nebo zna“ i finom, etno zvukom protkanom „Ja ću doći oko pola noći“ inspirisanu starogradskim napjevom.

Tradicionalnim napjevima je sklona i pjesma „Hej, Bihaću, jedini si“ koja se do sada nije pojavila ni na jednom zvaničnom diskografskom izdanju. Na ovaj način Alen vraća dug (ako ga je i bilo) svom gradu, a Bihać dobija još jednu prigodnu pjesmu.

Ni pjesma „Lopov“ nije se našla ni na jednom studijskom albumu iako je redovno bila prisutna na kompilacijama iz proteklih petnaest godina. I pjesmu „Ja nemam prava“ znamo samo sa kompilacija.

Pri kraju albuma, Alen Islamović se još jednom vraća saradnji sa grupom „Srčani udar“ u baladi „30 kvadrata“, a sve zaokružuje novim duetom sa Kikijem Lesendrićem u pjesmi „Jedino“.

Sad, kad poslušate tako posložene te pjesme uopšte ne zvuče loše, ali teško ih je nazvati novim pjesmama ili album novim albumom. Iako se album zove „Tajno“ nema tu baš neke tajne. Sve je to već ponuđeno, sve smo to već čuli, sve smo to već konzumirali i provarili i ovo mu dođe kao reciklaža već postojećeg u najboljom maniri „velikog šefa“ od kojeg je Alen naučio mnoge tajne zanata.

Ako baš i nije neka novost ko kaže da za stare pjesme u novim aranžmanima nema mjesta na našim play listama.

Jeste fudbal „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ samo što smo mi, onakvi kakvi jesmo, navikli iz svake definicije da izvlačimo samo onaj dio koji nam se sviđa i koji je u skladu sa našim svjetonazorom. Tako su mnogi zaboravili ono „sporedna“ i fokusirali se isključivo na odrednicu „najvažnija“.

Zato nam se i može desiti da nakon utakmice protiv Finske u nedjelju ujutro sve naše probleme svedemo na pitanja šta bi bilo da je Pjanić igrao, da se Džeko nije čuvao zbog transfera, da je  Kolašinac dovoljno oporavljen i slična. Na nivo nacionalne katastrofae je dignuta činjenica da tamo neki Finci bolje „gonjaju loptu“ od nas. Ja problema.

Nikome nije ni palo na pamet da se zabrine što su nas ti isti Finci ostavili, što bi se reklo „u ciganima“ u mnogim drugim stvarima. Nikoga ne brine to što imaju obrazovni sistem s kojim se naš apsolutno ne može komparirati. A takvi komentari i jesu rezultat našeg takvog obrazovnog sistema. I tako u krug.

Hajde da se ne pretvaramo. Kad ovde upotrebljavam prvo lice množine nije to reda radi i nimalo kurtoazno. I sam spadam među one opčinjene fudbalom i ni sam nisam bio pošteđen takvih misli i analiza. Čisto da neko ne pomisli kako sam nekakav fudbalomrzac koji apsolutno ne shvata šta to ima tako privlačno u toj igri.

Volim fudbal, pratim ga i nažalost ne igram. I mislim da baš zato ne postoji opasnost da usljed elementarnog nepoznavanja materije potcijenim taj fenomen. Vjerujem da kao zagriženi navijač reprezentacije imam pravo da emocije ostavim po strani i u cijelu priču uključim onog sirotana kojeg niko kod nas neće – razum.

Dok traje utakmica i ja skačem. I ja psujem i sudije i igrače (podjednako i naše i tuđe), proklinjem stative i čupam ovo malo nepostojeće kose. Ali takvo ponašanje ograničim na onih dva sata u koja se smjeste i priprema za utakmicu i oba poluvremena i pauza između dva poluvremena i nekih pet minuta nakon svega, potrebnih da se smirim.

A kad se smirim više ne znam je li baš tako loše kad izgubimo i je li gore kad pobjedimo. Odnosno  ne znam šta je pogubnije za nas. Očaj u koji upadnemo nakon poraza ili euforija koja nas obuzme nakon pobjede. A baš bih volio da mi neko ozbiljan objasni šta će se to suštinski promijeniti u našim životima sad nakon što su nas Finci onako nepristojno porazili. Ili da mi kaže kako bi se to popravio kvalitet našeg života jutro nakon što bi, kojim nevjerovatnim slučajem, postali prvaci svijeta. Bi đavola! Sve bi bilo „u pet deka“ kao i do sada.

I sve se nešto mislim da se Marks zajebao. Ono govoreći da je religija opijum za narod. U njegov vakat, ako je i bilo fudbala, nije bilo saveza, prvenstava, klubova, transfera. Nije bilo stadiona i nije bilo navijača. Da jeste, shvatio bi da je fudbal kud i kamo efikasniji narkotik.

Pa ako ćemo pravo, ne samo fudbal. Nego i sve te „Zadruge“ i svi ti programi koji ti obećavaju da možeš biti zvijezda, da možeš postati nečiji idol, sve to ima ulogu sedativa. Odvaja te ta terapija od stvarnosti, blago te zatupljuje sve dok te potpuno ne omami i učini ovisnikom o svemu onom plitkom, površnom i suštinski nebitnom.

Hoću da vjerujem da ja svoju površnu zabavu povremeno sam biram i da to ne utiče na moje prioritete u životu. Možda sam u pravu, a možda je to samo igram meni namijenjenu ulogu u ovoj velikoj kompjuterskoj igri koju nazivamo životom. Sve je to već negdje programirano. Pa čak i to što povremeno provirim napolje iz vlastite čaure u ovom našem „Matrixu“.