Nekad to tako zareda bez nekog vidljivog razloga. Dženaza na dženazu, sahrana za sahranom. Nismo se čestito ni pozdravili sa Tulom, a trebalo je progutati novi gorak zalogaj koji nam je život pripremio. Preminuo je Faris Arapović, jedan od najtraženijih i najboljih sarajevskih bubnjara.

Sjećam se, bila je negdje 1987.godina. Uprkos uvjeravanjima starijih kolega kako je „Zabranjeno pušenje“, po njima, „završena priča“ nekako nisam vjerovao u to. Znao sam da je dovoljno da u toj priči ostanu Nele i Sula pa da se ona nastavi. Kasnije se ispostavilo kako je dovoljan i samo jedan od njih dvojice, ali to je već tema neke druge priče.

Uglavnom, dođem ja nekako do informacije kako se tu nešto kuha i dođem nekako i do Neleta. Prizna mi on kako rade novi album, a na upit ko će svirati pored njega i Sule, pomene neke nove ljude, te kao novog bubnjara pomene šesnaestogodišnjeg Farisa Arapovića, uvjeravajući me kako je u pitanju „čudo od djeteta“. I još napomene kako se savršeno uklopio sa njima iako je dvostruko mlađi od njihovog tada novog bas gitariste.

Moram priznati da mi je taj bas gitarista (i režiser u slobodno vrijeme) bio puno zanimljiviji od maloljetnog bubnjara i tako sam ga samo zapamtio kao ime uz genijalan album „Pozdrav iz zemlje Safari“. Sa „Pušenjem“ je snimio još jedan album prije nego je ovaj bend popucao po loše sašivenim ideološkim šavovima.

Koliko je bio mlad i nepripremljen za rock’n’roll život, te koliko je malo znao o bendu u koji dolazi govori i jedna anegdota iz tog perioda. Bend se tuširao zajedno nakon jedne svirke i Faris je ostao prilično zbunjen nakon jednog malo detaljnijeg pogleda na muškost Davora Sučića, odnosno Seje Sexona kako mu je bio novoprimitivni alter ego. Nije odolio da ne prokomentariše „Sejo, pa ti nisi musliman?“. Naprosto svirao je sa čovjekom u bendu i nije znao kako se ovaj zaista zove. Bio je uvjeren da mu je pravo ime Sejo.

Druga anegdota koja ga poprilično precizno definira jeste ona nakon raspada „Pušenja“. Bio je to početak devedesetih i vrijeme koje je „Reginu“ promovisalo u tinejdžerske zvijezde. Tada Faris već ima novi bend sa grupom istomišljenika. Mladi su, ljuti su, žestoki su i nemaju ime. Ko zna kako li su se oni našli na koncertu jedne „Regine“, tek iznervirani njihovom svirkom koja je, po uvjerenju Farisove ekipe bila svjetlosnim godinama udaljena od pravog rocka, Faris i društvo su istrčali na binu, otjerali „Reginu“ sa scene i pri tom im poručili „sikter“ i odsvirali koncert do kraja. Tako je bend dobio ime. Postali su „Sikter“.

To je nekako, to „sikter“, bilo Farisova poruka životu i svima koju su imali namjeru da mu određuju kako treba da živi svoj život. Nema sumnje da je prerano uletio u cijelu tu priču rock muzičara i ne treba da čudi što se tako mlad nije baš najbolje snašao sa svim tim izazovima koje takav život nudi.

Nema sumnje da je premlad uletio u život rock bubnjara i premlad izletio iz života uopšte. I stao rame uz rame sa onim sjajnim muzičarima koji nikad nisu privlačili svjetla reflektora, ali čiji je talenat utkan u nebrojene velike pjesme i albume. Faris Arapović je čovjek koji će nedostajati prijateljima, nedostajat će kolegama, zafaliće ljudima od struke i pamtiće ga muzičari. A publika? Za publiku će, nažalost, zauvijek ostati tamo negdje iza, tamo negdje u mraku, tamo gdje bubnjevi inače stoje i samo rijetko, jako rijetko, na njih padne zrak nekog reflektora.

Faris Arapović je uhvatio jedan takav svjetlosni zrak da se njime uspne do velikog bubnjarskog orkestra gdje će Ipe da ga upozna i sa Bonhamom i sa Moonom i sa Đorđem Kisićem. A kada se nebo naoblači i kada odnekud zatutnji znaćemo da majstori vježbaju.

Tačno čovjek ne zna je li gore kad krene loše pa se nastavi još gore i ostvare se one najcrnje prognoze ili je gore kad se desi iznenadno poboljšanje, kad se ponadaš, a onda te dotuče još iznenadniji kraj. Toliko sam se radovao Tulinom izlasku iz bolnice i najavama da se oporavlja da je vijest o njegovoj smrti bila, čini mi se, dvostruko bolnija.

I upozoravajuća. Osipa mi se generacija. Da nije odveć patetično primjetio bih kako odlaze najbolji među nama. I da nije ta fraza toliko ofucana. Doslovno smo shvatili onu “o mrtvima sve najbolje” i čim ko preseli, a mi udarimo u hvalospjeve o njemu. Samo što ponekad ti superlativi nisu nimalo neopravdani. Kao u slučaju Amira Bjelanovića Tule.

Ostavio je trag na monogim ključnim pločama koje je Sarajevo iznjedrilo. Dovoljno bi bilo samo pomenuti tih pet prijeratnih albuma grupe “Merlin” na kojima nije dao samo instrumentalistički doprinos, nego je značajno uticao na konačno oblikovanje svih tih Dininih muzičkih ideja.

U Sarajevu pod granatama i bez struje njegova gitara nije mirovala. Objavio je tada svoj prvi i jedini album instrumentalne muzike “Pancirna duša”. To je vrijeme njegove intenzivne saradnje s Damirom Arslanagićem. U prvim poratnim godinama otkriva kako mu posebno “leži” autorski senzibilitet Zlatana Fazlića pa zajednički rade Fazlin album “Ode Mujo u mornare”, kao i album za Amilu Glamočak “Imaš me u šaci”. Njihova saradnja krunisana je zajedničkim radom na pjesmi “Stari”.

Uskoro se pojavljuje i kao autor i instrumentalista i na prvom albumu Selme Muhedinović. Početkom novog milenija ulazi u partnerski i prijateljski odnos sa Mladenom Vojičićem Tifom i rezultat tog rada je album “Ostaću s tobom” i turneja koja je uslijedila nakon njega. Posljednje godine prije nego ga je bolest ophrvala ponajviše je sarađivao sa “Crvenom jabukom”. A da ne pominjemo brojna njegova gostovanja na velikim projektima gdje je ostajao nepotpisan ne tražeći priznanje za svoj rad i naprosto uživajući u druženju i svirci.

Ali o Tuli ja ne mogu govoriti samo kao o muzičaru. On je bio puno više i meni i mnogim drugim. On je bio hodajuća riznica smijeha. Duhovit do te mjere da je mogao napraviti karijeru i kao stand up komičar. A opet nespreman da u svojoj duhovitosti povrijedi drugoga da bi mu takva karijera zasigurno propala.

Ne znam, možda se nekad s nekim i zakačio. Možda se nekome i zamjerio. Ljudski je to i ne treba da nas čudi. Što se mene tiče nemam šta da mu halalim nad mezarom. Prije bih ja njega trebao moliti za oprost što sam olako sebe uvjeravao kako će “biti bolje” i samom sebi izmišljao alibi što nisam bio prisutniji kad mu je svačije prisustvo bilo jedina preostala utjeha.

I bez obzira što mu se taj jedini album zove “Pancirna duša”, mi koji smo ga znali pamtićemo ga kao nekoga ko je svoju dušu nosio na dlanu. Na izvol’te. I bez pancira.

Još jednom se potvrdila stara i provjerena izreka o lavežu i ujedanju kao posljedici istog. U Sarajevu je održana Povorka ponosa uprkos svim pokušajima da se organizatori isprepadaju i odustanu od nje. Možda se i jesu prepali, ali nisu odustali. I desilo se da nije zabilježen niti jedan jedini incident i sve je okončano prigodnom sevdalinkom u kojoj zaboravljeni pjesnik poručuje “neka ljubi ko god koga hoće”. Skoro pa idilično i hipijevski naivno. Uhvatimo se za ruke i pjevajmo, dan je sunčan, svijet je lijep i mi svi volimo jedni druge. Tako su nekako, poneseni euforijom doživjelu učesnici ovog skupa i tako su nekako izvještavali mediji sa njega. A je li to baš tako?

Ako mene pitate, a niko me ne pita, pažnju je prije trebalo obratiti na nastavak pjesme i stihove “od nameta nema selameta”. Neka mi bude oprošteno, ali meni se čini kako je čitava priča i predstavljala organizirani pokušaj nametanja vlastite ideologije. Bilo da se radilo o nametanju nekritičkog podržavanja “tradicionalne porodice” ili nametanju stava po kojem sve tradicionalno treba ismijati, izjednačiti sa primitivizmom i shodno tome poništiti.

Nije tajna da su se i sami protivnici Povorke ponosa zdušno trudili da opravdaju takve kvalifikacije o njima. Gledam nekog učesnika kontrapovorke sa Ciglana, nesnađenog ispred  televizijskog mikrofona. Na pitanje smatra li uvredljivim natpis na transparentu koji nosi, lik odgovara: “Ne znam ja…to je organizator isprintao…ne znam…ne mislim”. Posebno je uvredljivo bilo svođenje spolnosti na ključ i bravu. Kakav je to “civilizacijski iskorak” u odnosu na pčele i ptice pri objašnjavanju seksualnosti. I kako ja sad da jednako kao ranije slušam Olivera kad pjeva “ključ života u tvojoj je ruci”. A šta tek reći na pokušaj okupljenih da dovama umilostive Svevišnjeg te da ovaj kišom i nevremenom spriječi održavanje Povorke ponosa.

Sad, ili Bog nije imao ništa protiv pomenute Povorke, ili tog dana nije bio kod kuće, ili oni koji su molili i nisu baš neki vjernici iz Njegove perspektive, tek dove nisu imale efekta. Uslovi su, kako bi to rekli sportski komentatori, bili “idealni za igru”. Ako mene pitate, ja mislim da se Bogu živo fućkalo za nas i naše male podjele i neslaganja.

A i taj termin “tradicionalna porodica” malo mi je šuhveli. Šta znači “tradicionalna porodica”? Gdje počinje tradicija? Prije dvadeset godina? Prije pedeset? Prije dvije stotine godina ili prije pet stotina godina? Prije dvije hiljade ili prije pet hiljada godina? I šta želimo da sačuvamo iz te “tradicionalne porodice”? Čvrste porodične veze ili hijerarhiju u kojoj najstariji muškarac ima despotsku moć i nerijetko je zloupotrebljava? Želimo li mudro biranje bračnog partnera kako se brakovi ne bi raspadali preko noći ili želimo tradiciju u kojoj otac ženi nedoraslog sina pristalom djevojkom, a onda joj sam dolazi u postelju? Čini mi se da se “tradicionalno” u ovom slučaju svelo na nivo jednog trenutka u istoriji, jednog ograničenog prostora i jedne vjere. A ako baš hoćemo da budemo do kraja “tradicionalni” što se ne bismo vratili u pećine, skupljali se oko vatre i priznavali pravo alfa mužjaku da ima sve ženke i da bira najbolje komade mesa?

U svemu tome je najmudrija ispala Islamska zajednica koja je, putem Vijeća muftija, jasno osudila homoseksualizam kao veliki grijeh, ali, pazite sad, još jasnije naglasila da nasilje nije i ne može biti odgovor na taj grijeh. Mislim da još uvijek ne uspijevamo sagledati sav značaj te i takve poruke koja je vjernicima izgovorena u petak pred Povorku, na hutbama održanim nakon džuma namaza.

Ok, rekli biste vi, ali šta nam nameću učesnici parade. Naivni bi, zaista povjerovali da oni samo promovišu slobodu izbora. Ja, eto baš i ne vjerujem da sam tako naivan. Tu se puno više toga promovisalo. Htjeli mi to priznati ili ne, ali u podtekstu cijele priče moglo se iščitati kako je homoseksualizam cool, kako je moderan i progresivan, kako je urban i kako stoji nasuprot vjerskom radikalizmu. Kako na strani takvog životnog izbora stoji sve ono evropsko i napredno u Sarajevu. Niko, naravno nije izrekao glasno i jasno takve poruke, ali uopšte ih nije bilo teško prepoznati.

Sem toga, za šta se marširalo? Koje konkretno pravo da se ostvari i koji član i kojeg zakona da se promijeni kako bi pripadnici LGBTIQ populacije prestali biti diskriminisani? Organizatori kažu da bi skrenuli pažnju na sebe i da bi prestali biti nevidljivi. Ok, u tome su sigurno uspjeli. Ali ako su htjeli da se promijeni odnos okoline prema njima tu su posve zakazali. Oni koji su ih podržavali okupili su se na Povorci, a oni koji su prema njima osjećali netrpeljivost sada su taj osjećaj animoziteta samo produbili. Istina je, doduše da su razbili mitove o tome kako na tim paradama hodaju samo stari pederi obješenih guzica koje im vise iz kožnih pantalona bez tura. Zapravo, pošto je u Povorci bilo, u najmanju ruku, jednako toliko heteroseksualaca koliko i pripadnika LGBTIQ populacije teško se moglo i utvrditi ko je ko, pa oni zbog kojih se marširalo neće imati ni dodatnih komplikacija niti manje problema. Osim, ako povorka nije imala neki drugi cilj, a taj cilj su i nesvjesno podržali ljudi sa najboljom namjerom da stanu u zaštitu manjine.

I za kraj pitanje moralnosti i normalnosti. Pod broj jedan neka bude jasno da apsolutno, ali apsolutno podržavam svačije pravo da ljubuje i seksualno opći sa kim god hoće dok god druga strana s kojom opći nema ništa protiv toga i u stanju je da zrelo i samostalno donosi odluku o tome. Što se tiče dileme moralno ili nemoralno ni tu, zapravo, nema dileme. Moral je nešto oko čega se nikad nismo mogli dogovoriti pa smo zato i izmislili zakon. Dakle, sve što je zakonito za mene nije sporno bez obzira na sve one koji urlaju kako je to nemoralno. A da li je normalno? Ne bih koristio kvalifikaciju nenormalno, ali da nije u skladu sa ustrojem prirode to bih mogao reći. Ovde se radi o seksualnosti i seksualnom nagonu kod jedne vrste sisara (što u krajnjem slučaju jesmo). Otkuda nama uopće seksualni nagon? Nalazi se kao program u našim genima sa jasno određenim ciljem. Radi održanja vrste. Zato nam je toliko lijepo dok to radimo i zato činimo sve i svašta kako bismo što češće općili. Tako nagon postaje cilj sam po sebi i užitak postaje cilj sam po sebi bez obzira hoće li dovesti do stvaranja potomstva ili ne. Dakle, svaki seksualni čin poduzet bez namjere stvaranja vrste jeste protuprirodan. Dakle, i kada ja to radim sa svojom suprugom ili sa nekom drugom pripadnicom ženskog spola, a nisu mi dijeca na pameti radim nešto protuprirodno. Samo što se mene tu puno i ne pita. Ako meni i nisu na pameti, prirodi jesu. U slučaju istospolnog seksa i priroda digne ruke.