Iščekivao sam punih šest godina novi album Dine Merlina i nisam imao pojma šta da iščekujem. Zato sam pouzdano znao da će prve reakcije, većine onih koji ga poslušaju, biti kako je Dino razočarao, kako to više nije to, kako se potrošio. Znao sam da će ti komentari biti puni tvrdnji kako su prethodni album i onaj prije njega bili prava remek djela i kako je zapravo i nemoguće da dostigne standarde koje je sam sebi tim albumima uspostavio. I ostale slične gluposti.

Kako drugačije nazvati takve komentare ako znamo da su ti isti i ti takvi na jednak način popljuvali i Dinin prethodni album, i onaj prije njega, i onaj prije, sve tamo negdje do neolita. Stvar je u tome da je problem u njihovom slušnom aparatu i njihovom estetskom ustroju. Naprosto ljudi ne mogu da pojme i shvate te pjesme na pravi način u trenutku kad se pojave. Jer nisu napravljene da ih “udare” na prvu i nisu “baždarene” za prosječno uho.

Da znate da se uopšte nisam prevario. Upravo takve reakcije i jeste doživio novi album „Hotel Nacional”. Ako i ima pohvala one nisu rezultat promišljene i pažljive analize pjesama niti istinskog oduševljenja onim što se čulo. Više su rezultat inercije i činjenice da bi jednako podržali bilo šta što bi izašlo iz Dinine radionice. Oduševljeno i nekritički.

A zbirka ovih jedanaest novih pjesama smjestila se negdje između te dvije vrste neshvaćanja, shvaćena za sada od strane svog kreatora i još par onih koji su imali strpljenja da se pažljivo zadube u taj Dinin filigranski rad. Čovjek je ovu ploču radio punih šest godina. Oblikovao, dorađivao i valjda je svakome jasno da nipošto ne bi pustio pred publiku niti jedan jedini ton, ni jedan jedini stih u koji apsolutno ne vjeruje.

I to je i meni bio signal da pažljivo idem tragom te Dinine vjere. Pokazalo se da je on postavio putokaze na putu do tog skrivenog muzičkog blaga za onoga ko bude imao strpljenja da ih prati. A takav neće ostati bez nagrade. Pjesme su tako višeslojne, sa toliko nenametljivih, a opet neophodnih ukrasa da ih je sve naprosto nemoguće pohvatati na prvo slušanje. Svaki naredni susret sa bilo kojom od ovih novih pjesama otkriva neki njen novi sloj i otvara vrata u novu dimenziju u kojoj možemo da je i spoznamo i osjetimo.

Zato će se svi ovi skeptici zaklinjati baš u ove Dinine pjesme kada se za četiri, ili šest ili deset godina pojavi novi album koji će, naravno, opet popljuvati. Samo što Dinu to očito više ne zanima. Kao i svaki živ čovjek nije imun na dopadanje, popularnosti i pohvale. Ne bi ni valjalo da jeste. Ali je ogromna stvar to što je došao u poziciju da može s pravom  popularnost da očekuje sa pjesmama koje su njega samog zadovoljile i s kojima nije pravio kompromise. Fakat jeste da on ne može ostati neshvaćeni genije jer već ima takav status da će njegove pjesme, kakve god bile, doći do ušiju slušalaca i to taman toliko puta koliko je neophodno da ih na pravi način dožive. A ovakvim pjesmama drugo i ne treba.

To je taj najveći uspjeh Dine Merlina u njegovoj karijeri. Da više ne mora da se pravda kao njegove brojne kolege koje pred svaki novi album imaju spremnu rečenicu „znate, nije ovo ono što bih ja radio za svoju dušu, ali publika to traži, shvatate?”. E ne, ne shvatam. A na svu sreću ne shvata i ne prihvata ni Dino Merlin. On je shvatio nešto drugo. Shvatio je da pjesme više vrijede i duže traju što ih manje diraš i prilagođavaš nekom imaginarnom ukusu publike. I vidi čuda, baš takve pjesme na kraju postanu publici omiljene.

Postaće to, bez ikakve sumnje i pjesme sa albuma „Hotel Nacional”. One se mogu nekome učiniti kao zbirke aforizama i mudrolija, ali one su naprosto zrelije jer je i Dino stariji i zreliji. Mogu se možda učiniti i oporije, ali to je samo zato što Dino gleda oko sebe i pjeva o onome što vidi. Na površini sve su one obične ljubavne pjesme, ali usudiš li se da zaroniš ispod površine shvatiš da tamo ima puno više života nogo što ti se sa sigurne obale čini.

I na svako slušanje osvajala me neka druga pjesma. Na prvo slušanje sam pomislio da smo najbolju pjesmu već čuli i da je to definitivno „Ruža”. Onda me opasno zaljuljala „Moja mala Židovka”. Pri kraju albuma, iz zasjede vas „napadne” prekrasna i premudra „Sve do medalje”. A onda mi se učini da je možda ipak, najjači momenat albuma naslovna pjesma „Hotel Nacional”. A nisu ni „Rane” bez svog šarma. Ma šta da ih nabrajam. Svaka od ovih jedanaest pjesama može biti prava za vas ovisno o trenutku u kojem je slušate, ovisno o vašem raspoloženju i frekvenciji na koju je vaša duša u tom trenutku podešena.

Dino je ove pjesme pravio po frekvenciji vlastite duše i ima pravo na to. Da biste ih na pravi način čuli morate i vi svoju dušu podesiti na pravu frekvenciju.

Imam li pravo na tipično ljudsku želju za osvetom? Imam li pravo da skoro četvrt vijeka čekam da se osvetim Argentini za taj poraz u četvrtini finala Svjetskog fudbalskog prvenstva u Italiji? Za taj poraz i sve mnogo veće poraze koji su uslijedili nakon njega? Naravno da nije Argentina kriva za sve ono što se nama dešavalo u prvoj polovini devedesetih nakon tog poraza, ali mene niko ne može da razuvjeri kako bi sve nekako drugačije bilo da su Brnović ili Hadžibegić samo malo bolje šutirali svoje penale. I da smo otišli do kraja na tom svjetskom prvenstvu možda se ne bi ni desilo sve što se nakon toga desilo. Neka je i naivno i neutemeljeno, ali pustite me da živim u tom uvjerenju.

Zato mi je bio posebno važan taj trenutak u kojem se, ovde kod nas, petnaesti dan mjeseca juna pretvarao u šesnaesti, a Argentina se pretvarala da je svjetska fudbalska sila. Stvarno sam nepravedan. Oni jesu svjetska fudbalska sila i najozbiljniji kandidat za osvajanje šampionata, a mi smo debitant koji je zamišljen kao sparing partner pozvan samo kako bi Messi i društvo demonstrirali dominaciju. Barem nas je tako posmatrao dobar dio svjetske fudbalske javnosti, a ja sam očekivao i priželjkivao iznenađenje. I osvetu. I opet mi se činilo da će se i van terena mnogo toga posložiti, samo ako se na terenu sve posloži na pravi način.

To je trebao da bude dan za pamćenje. A tako je i krenuo. Ubjedljivom pobjedom naše reprezentacije u sjedećoj odbojci. A onda je kao najbolja moguća uvertira osujećen rukometni div Island na putu ka svjetskom prvenstvu. U Katar naredne godine, u inat svim prognozama stručnjaka i „stručnjaka“ ide Bosna i Hercegovina. Trebalo je još samo da se u najvećem hramu ikada podignutom fudbalskoj lopti na ovoj planeti, trebalo je da se na Marakani upriliči repriza priče o Davidu i Golijatu. Nama je pripala ta prilika da opravdamo devizu „mali, ali tehničar“.

Čuda se ipak ne dešavaju tako često. Barem ne nama. Argentina nas je pobijedila i nije više važno je li zasluženo ili ne. Možemo mi govoriti da je to nesretan splet okolnosti. Da nas je ukopala lopta koja se nezgodno odbila Kolašincu od noge i trenutak genijalnosti Lea Mesija. I jedno i drugo i jeste sastavni dio fudbalske igre. I neću da slušam priče o časnom porazu i neću da narednih 25 godina provedem u jalovim analizama šta bi bilo da je Kolašinac izmakao svoju nogu, da Bićakčić nije ušao u putanju Bešiću koji je dobro pratio Messija ili da Romero nije zaustavio Lulićev šut glavom. Dosta mi je priče o tim „zamalo“ pobjedama. Odavno smo mi svjetski prvaci u „zamalo“ pobjedama. I sad opet treba da imamo novu priču koja će zamijeniti onu dosadašnju o „Željinoj“ zamalo pobjedi nad „Videotonom“. Ili da nakon osamdeset i kusur godina snimimo i mi seriju o nesretnom porazu koji je trebao biti pobjeda. I jedina je razlika što to neće biti „Montevideo, Bog te video“, nego, recimo „Rio de Žaneiro, Bog te mjerio“.

Zato meni ne trebaju više „časni“ porazi. Trebaju mi pobjede i ona osveta koju čekam dvadeset i četiri godine. Jer ova ekipa i ova generacija to i mogu i zaslužuju. Zato želim Argentini da dođe do finala. Od srca im to želim. Jer to je jedini način da se na ovom Svjetskom prvenstvu ponovo sretnu sa nama. A onda je sve moguće.

A je li moguće da mi dođemo do finala? Moguće jeste. A je li realno? U mamurno jutro šesnaestog juna to mi djeluje realnije nego ikad prije. I nije važno da li će se na tom putu isprječiti Nigerija i Iran, ili izrazito snažna Francuska, Njemačka ili u polufinalu sam domaćin kome se sve priprema za veliko slavlje.

Šta god bude i kako god da završi nakon ovog Mundijala sa strahopoštovanjem će se izgovarati imena i naših fudbalera kao što se izgovarana imena njihovih argentinskih protivnika. I to ne samo onih koji su već postali svjetske fudbalske vedete poput Džeke, Spahića ili Begovića. Već sada je izvjesno da Bešić neće igrati i naredne sezone u mađarskoj ligi nego u nekom neuporedivo kvalitetnijem, atraktivnijem i skupljem takmičenju. Jer kako je anonimni genije na društvenim mrežama već u poluvremenu primjetio „Voda pokriva 70% površine planete. Ostalo pokriva Muhamed Bešić“.

O genijalnosti Miralema Pjanića već se sve zna. Ovo takmičenje je prilika da ta genijalnost dobije konačni i neupitni certifikat. I uvjeren sam da i hoće i da će u narednim utakmicama bljesnuti pravim sjajem. I mogao bih ja tako nabrajati od Begovića do Džeke i za svakog našeg reprezentativca morao bih priznati da su odigrali barem u skladu sa svojim mogućnostima i na očekivanom nivou. A mnogi i iznad toga.

Zato ja ne odustajem od ove osvete koju sanjam 24 godine. A kad se sretnemo u finalu revanširaćemo im se ne samo za devedesetu i devedesete nego i za 15.juni 2014.godine. I to s kamatama.

Evo već dva dobra mjeseca se kanim da nešto napišem o novom albumu Alena Islamovića, ali sve ispadne nešto preče od prečeg. I uhvatim sebe kako mi je drago što odgađam ovu nimalo prijatnu obavezu. Naprosto ne volim dragim ljudima razbijati iluzije u pogledu onoga što rade i u šta vjeruju. Kod ljudi koji se bave muzikom te dvije stvari, nekako prirodno, idu ruku pod ruku.

A uprkos uvriježenom mišljenju Alen Islamović je drag i pristojan lik. O sebi, pri sebi, što bi se reklo. I to mu nikad nije oprošteno. Ta „običnost“. On je sebe sasvim fino pozicionirao na ovdašnjoj muzičkoj sceni. Iza sebe ima minuli rad koji mu obezbjeđuje kontinuirani interes i otvara vrata diskoteka. Donosi i pristojnu zaradu. A s vremena na vrijeme, onako zanatski, i u skladu sa smjernicama vlastite petoljetke objavi i pokoji album.

I nakon više od trideset godina koliko pratim Alenovo prisustvo na pop rock sceni taj izraz „zanatlija“ sve mi je nekako primjereniji da opiše to što on zaista jeste. I to bez bilo kakvog izrugivanja ili omalovažavanja. Zanatlija kao majstor svog zanata. Zanatlija kao profesionalac koji pošteno i do kraja korektno odradi svoj posao. Čak i kad samog sebe ne investira emocionalno u taj projekat odradi ga u skladu sa vlastitim mogućnostima. Ni bolje ni gore od prethodnih i neovisno o raspoloženju.

I to je njegova najveća prednost i njegov najveći nedostatak. Koliko je ponekad dobro da imaš pouzdanog i predanog profesionalca da odradi sve ono što si zamislio toliko, s druge strane, moraš biti svjestan da od pjevača takvog profila ne možeš očekivati ništa dodatno, iznenađujuće ili drugačije. On će pjevati i na Koševu i u Donjim Miholjićima jednako.

Zato nije ni čudo što su svi redom prije devet godina, kada se ponovo okupilo „Bijelo dugme“, Alenovu izvedbu ocijenili kao najprecizniju i najkorektniju. Tada smo imali rijetku priliku da sva tri pjevača ovog sastava uporedimo i otklonimo dileme koje su trajale decenijama koji je među njima najbolji. I opet ih nismo otklonili. Najprecizniji i najkorektniji ne znači ujedno i najbolji. To vam je kao i u ljubavi. Ne pamte se te korektne i precizne izvedbe nego oni divlji i nemirni, oni neuhvatljivi zbog kojih smo čupali kosu i nervirali se, ali koji su znali imati svoje momente. I u takvim momentima su nadrastali sami sebe. Na žalost bez ikakve mogućnosti da takve izvedbe svojevoljno i ponove.

I nije nikakvo čudo da je Alen predstavljao Bregoviću dobrodošlo smirenje nakon adrenalinske avanture sa Tifom. I to je, zapravo ta Alenova karakterna i izvođačka odrednica koja ga drži stalno tu negdje, ali ga istovremeno sprječava da postane i stvarno omiljen. On nije sklon avanturi. On se neće popet na trapez bez zaštitne mreže. I to mu publika nikada neće oprostiti. Ista ona publika koja pomalo perverzno uživa u iščekivanju tragedije.

Posve je jasno da je njegov uspijeh uvijek ovisio o kvalitetu pjesama koje je pjevao. Jer on je gotovo na isti način pred nas donosio i neke od najvećih pjesama domaće pop rock muzike, kao i pjesmice koje su već djeca u peto razredu osnovne škole debelo prerasla. Njegovi solo albumi su, da se ne lažemo, prije bili okupljališta ovih drugih, uz tek poneku pristojnu, ali ne i veliku pjesmu. Ali ne mislim da mu je to ikada bila namjera da iza sebe ostavi neka epohalna ostvarenja. Više je tim albumima popunjavao diskografiju, ostajao prisutan u muzičkim programima i pomalo osvježavao repertoar. Sa naglaskom na pomalo.

Nije ni album „Alcatraz“ nikakav izuzetak. Urađen je po oprobanoj matrici kao i prethodnih šest njegovih solo albuma. U pet deka. Mada se od ovog albuma i više očekivalo. Naprosto zato jer je prvi njegov solo album nakon dvanaest godina. Tih dvanaest godina Alen je ispunio svirajuči sa „4 asa“, vraćajući se privremeno u „Bijelo dugme“, pa onda još malo razvlačeći tu staru slavu zajedničkim koncertima sa Bebekom i Tifom. Čak je propjevao u jednom kanadskom bendu sastavljanom od naših iseljenika. Ta priča sa grupom „Srčani udar“ potrajala je tek jednu sezonu i jedan album.

Alenu za zaista dobar album naprosto nedostaju prave pjesme. A za prave pjesme mu nedostaju pravi autori. Čovjek koji je nekad radio sa Zeletom Lipovačom i Goranom Bregovićem morao bi sam uvidjeti tu kvalitativnu razliku izmedju njihovih i svojih radova. Ako nije baš posve zatvoren za samoprocjenu. A možda se zato ovaj album i zove po jednom zatvoru.

I to je posebna priča. Činjenica da je to već treći album koji dobijamo sa ovim nazivom. Alka Vuica je prije sedamnaest godina tako nazvala svoj album i to je imalo smisla. I zato što je prvi put iskorišteno, a i što se u nazivu sakrilo i njeno ime. Alen je drugi, a Severina je već najavila istoimeni album. Sad ili ovdašnji pop stvaraoci imaju neku posebnu sklonost ka zatvorima ili naprosto pate od zatvora. A ako je ovo drugo u pitanju primjetih kako Alenov „Alcatraz“ ima i neka laksativna svojstva.