Valjda to dodje sa godinama. Nije tačno da čovjek ogugla i poravni. Niti se navikne na sitne ljudske nesavršenosti poput zlobe, ljubomore i neracionalne mržnje. U mom slučaju takve stvari me sve više i više pogađaju. Ponajviše jer ne mogu da nadjem razloga za takvo ponašanje kod ljudi koji me okružuju. I sve je opet eskaliralo oko koncerta Dine Merlina na Koševu.

Da se odmah razumijemo. Nisam bio član Dininog tima, nisam angažovan u bilo kojem svojstvu oko ovog koncerta, nisam mu ništa dužan (a ni on meni), a koncert sam pratio kao i svaki “prosječan” gledalac tamo negdje u mraku zapadne tribine. A ponajmanje sam Dinin advokat.

Ali jesam u ovih preko pedeset godina naučio kako se to nosi sa tuđim uspjehom i kako da ti bude drago kad neko preraste čaršijske gabarite. Samo što je ovo mala čaršija i čim neko baca preveliku sjenku odmah neko pomisli kako mu zaklanja sunce. I onda gleda kako da tog što se drznuo da se izdvoji “svuče u ravan”. Ne daj Bože da se pokuša naučiti nešto iz tuđeg uspjeha i da se takav uspjeh pokuša ponoviti.

Naslušao sam se ja već priča o Dini Merlinu (i od ljudi meni bliskih i mani dragih). Priča o tome kako su sve to pokradene pjesme, a i one koje nisu oni bi ih bez po muke napravili. I to deset takvih. Samo što, eto, oni nikako da ih naprave, a Dini se uredno dešavaju. Mora da je u pitanju neka velika nebeska nepravda.

I zapravo sam htio i pisati tekst o takvim likovima, a onda sam otišao na koncert i shvatio ono što mi je godinama bilo neshvatljivo. Kako Dino može ostajati (makar i prividno) hladan na sve takve komentare. Meni su, kao jednom od 50 ili 60 hiljada (kao da je uopšte bitno), od momenta kad je počeo koncert svi oni su postali posve nevažni i negdje daleko iza i daleko ispod. A samo mogu naslućivati u kakvo agregatno stanje takva podrška dovodi onoga na sceni, onoga zbog koga su svi i došli.

I od uvodnih taktova “Školjke” osim koncerta ništa nije ni postojalo. I zato da vam kažem nešto o onom najvažnijem. o koncertu samom. Nakon tri “Koševa” čovjek se s pravom pitao šta se još novo može ponuditi. Osim novih pjesama, naravno. A te nove pjesme su mudro ostavljene publici da ih nauči tokom godinu dana pa da se tek onda predstave u Sarajevu. Ali nije to jedino bilo novo. Novi je bio i zvuk. Drugačiji i energičniji. Neke “klasične” pjesme iz njegovog repertoara su znatno osvježene. Duvači su preuzeli ogroman dio posla na sebe, a već tradicionalnom Adiju Busuladžiću sjajnu podršku dao je trubač Jasmin Sokolović, jedan od veterana sarajevske pop rock scene.  A da ne govorim o ritam sekciji u kojoj Amar Češljar i Muamer Đozo postavljaju posve nove standarde kad je živa svirka u pitanju.

I kada tu imate još Mahira Sarhodžića, Dinu Šukala i Mahira Sulejmanovića kao ceremonijal majstora onda je to ekipa za svaki respekt. A respekt je iznad svega zaslužila djevojka koja je svojim glasom “oduvala” Koševo. Dino ju je predstavio samo kao Aidu, ali ako i nisam uhvatio sinoć njeno prezime nema šanse da ona ostane neprimjećena u godinama koje slijede.

Uz takvu ekipu ti ne trebaju gosti sa strane i Dino ih nije ni imao. I svaka čast na tome. Ovo je bila naša priča. Gosti sa svih strana svijeta bili su u publici, ali na sceni je bilo mjesta samo za one zbog kojih smo sinoć i došli. Samo za Dinu Merlina i njegov sastav. Hrabro su prošli kroz cijeli novi album i izostavili samo dvije pjesme sa njega. I falile su mi. Kao što bi falile i neke druge da su izostavljene. Ozvučenje je funkcionisalo besprijekorno da je svaka riječ bila razumljiva i svaki ton prepoznatljiv. Što nije baš uvijek slučaj kod ovako velikih koncerata. I još puna tri sata svirke. Ja stvarno ne znam ko tu može naći neku zamjerku.

U stvari znam. I znam da će zamjerki biti. Kao što ova čaršija uvijek zna kako omalovažiti nekoga ko se drzne da podigne glavu iznad ostalih. Nebitno da li taj neko u ovaj grad donese Nobelovu nagradu, Oskara ili napuni “Koševo”. I sasvim suprotno od Dinine pjesme – to jeste stvar jala i ljubomore. Ali kako reče jedan drugi pjesnik – zavist treba i zaslužiti. Zaslužio si je Dino i nosi je onako kako se nosi ordenje iz rata koji nisi htio, ali u kojem nisi znao izgubiti. A tamno srce ljubomore i mržnje je kao neki ukleti hotel u kojem je soba, nema im broja. Ali glas iz svake od njih zaglušuje onaj hor od 60.000 ljudi sa “Koševa”.

U danu kada je sve moralo biti posvećeno mrtvima i kada je svaka riječ bila prazna i suvišna htio sam da odšutim.  Jer tu nema više šta da se objašnjava. Kao nigdje drugo na svijetu u Srebrenici je bilo jasno ko je žrtva, a ko dželat.  Da bogd’o nikad nismo stekli taj moralni kredibilitet. Ali jesmo. I dvadeset godina ga nismo ispuštali. I ova dvadeseta godišnjica je trebala da bude način da velikom i nezainteresovanom svijetu ponovo u oko gurnemo cvijet Srebrenice.

I taj veliki svijet se odazvao. Ali nisu svi u Srebrenicu došli sa čistim namjerama. Ne tvrdim ništa, ali lako je moguće da je Aleksandar Vučić, na primjer, došao s namjerom da ukrade Srebrenicu. Da pomjeri fokus priče. Da isprovocira incident koji će od njega da napravi neshvaćenog mirotvorca. I koliko se pisalo i pričalo o njemu skoro da je i uspio u tome.

Organizator je morao dobro da razmisli da li da mu dozvoli pojavljivanje u Srebrenici.  Ja bih na mjestu tog istog organizatora imao mnogo dvojbi u pogledu njegovog dolaska i vjerovatno bi ih drugačije riješio. Rekao bih mu da ne dolazi i tako pokazao i kičmu i zube i ostale organe koje nije pristojno spominjati u priči u Srebrenici. A kad bi već došao pokazao bih mu šutnjom i okretanjem glave koliko je “dobrodošao”. Ostavio bih ga da se kuha u vlastitom stidu i pomalo uživao u činjenici da u ruci nosi – ljiljan.

A ovako je to što je nekoliko momaka sakrivenih u masi bacilo par uvreda i par predmeta ispalo uglavnom smiješno u poređenju sa zločinom zbog kojeg se svijet okupio u Srebenici i u poređenju sa Vučićevim izjavama u Skupštini Srbije desetak dana nakon genocida u Srebrenici.  Ali ako sam nešto naučio, naučio sam da u ovoj utakmici koju igramo poslednjih četvrt vijeka sudija nikad nije na našoj strani. I da je leptir sletio Vučiću na rame na centru igrališta sudija bi svirao penal. Kao što će i svirati. A ovaj bi pao na teren, uhvatio se za cjevanicu i previjao kao da je u smrtnim mukama. Kao što je i uradio na brzo organizovanoj i očito pripremljenoj press konferenciji.

Ovo je bila izrađena akcija da se lopta prebaci na našu polovinu, a onda mi nismo odoljeli da je ne uhvatimo na volej i zapucamo u vlastitu mrežu. Gol je gol, pa makar bio i autogol. I to su shvatile Majke Srebrenice, to je shvatio Reis Kavazović i to ne želi da shvati dobar dio naše javnosti.

Ko će od svega imati koristi? Nije teško zaključiti jer u ovoj jednačini odavno nema nepoznatih. Ko će platiti ceh? Zemlja Bosna i Hercegovina jer će to biti savršen šlagvort svima koji žele izjednačiti žrtvu i dželata pa će bar za zericu vaga krenuti na njihovu stranu. Platiće ga Bošnjaci povratnici i u Srebrenici i širom Republike Srpske koji će večeras tamo zanoćiti. Taj ceh neće platiti likovi iz čaršijskih bašti koji nisu baš najbolje shvatili pravila ove igre i aplaudiraju autogolu.

A strijelci tog autogola trebalo bi da sagnu glavu pred Majkama Srebrenice. Pred ženama koje su sve izgubile, ali imaju snage da se bore i dalje. Onako kako se jedino i može boriti. Ne da opraštaju. To niko nema pravo da očekuje. Ali da u spomen na svoje mrtve nastoje sve učiniti da njihova žrtva u konačnici ne ispade uzaludna. Pred njima bi trebali da glavu sagnu i Vučić i oni koji su mu pridali preveliki značaj. Kao što i ja pred njima saginjem glavu i molim ih za oprost što sam se usudio da uopšte pišem o njihovom prevelikom bolu.