U inat svim bitangama

Moram priznati da sam sa popriličnim nestrpljenjem očekivao novi solistički album frontmena „Hladnog piva“. Od starta mi je bilo nejasno šta to on ne može izraziti sa matičnim bendom pa mu je potrebno da to sam radi. Pitao sam se nije li na pomolu raspad grupe ili nešto slično. A onda sam čuo album „Kuća bez krova“ i sve se posložilo. Sve je sjelo na svoje mjesto.

Prvo i prvo, ova kuća nije bez krova. To je album koji ima i čvrst temelj i zidove i krov. Ima i glavu i rep. I nije bilo šanse da se pojavi kao album „Hladnog piva“. Prije svega, to su duboko intimne ispovjesti da imaju smisla samo u ovakvom pakovanju. Kao solistički album. Ogoljen do kraja, kantautorski i na momente čak i šansonjerski.

Znam da će mnogi prokomentarisati da Mile Kekin i šansona ne mogu nikako zajedno, ali poslušajte album pa onda donosite zaključke. Ovo je za mene, prije svega, pošten album. Mile se nije krio iza imena popularne grupe i nije htio da vara publiku. Publika „Hladnog piva“ je zahtjevna i dosljedna. Ne trpi promjene. Neki bi čak rekli i tvrdoglava. Koliko su samo u „Hladnom pivu“ dobili oštrih primjedbi da su „izdali punk“ kada su snimili ona svoja dva mala remek djela, albume „Šamar“ i „Knjiga žalbi“. Oni među njihovim fanovima koji se i dan danas kunu u debi album „Džinovski“ nikada ni nisu svarili tu finu i pitku produkciju sa posljednjih albuma. Za njih je i to bilo previše, a „Kuća bez krova“ bila bi mnogima od njih povod da dignu ruku na sebe. Ako već ne bi na Mileta.

I zato je sasvim logično da se ovih deset pjesama pojavi kao solističko, kao kantautorsko i kao posve privatno izdanje njihovog pjevača. Privatno izdanje o privatnim stvarima. I to puno više nego njegov prvi solo album „U dva oka“ od prije sedamnaest godina.

Još i prije nego što je album izašao imali smo prilike čuti pjesme „Reno 4“, „Atlas“ i, odnedavno „Takav par“. U novom aranžmanu obnovljena je i „Tijana“ sa posljednjeg albuma „Hladnog piva“. Dakle 40% albuma smo već čuli, ali kada smo čuli i ostatak pjesama, kada smo čuli album kao cjelinu i ove odranije poznate pjesme su zazvučale na drugi način. Kao dio cjeline i one su dobile neku novu dimenziju.

Album je fina zbirka pjesama koje govore o nostalgiji, odrastanju, životu u tuđini, prvim ljubavima, prvim automobilima i prvim snovima. Za pravi ugođaj ovih deset pjesama morate ipak imati neka predznanja, nešto što je iskustveno dio naših mladosti i što ne možete naučiti u školi niti pronaći na internetu. Kada u pjesmi „Beton“ Mile pjeva kako mu je petnaest i kako zalijeva beton da ne ispuca, ja tačno mogu da ga zamislim pod vrelim ljetnjim suncem, u kratkom hlačama, ošišanog „na ćasu“, kako strpljenjem tibetanskih mudraca iz zelenog plastičnog crijeva posipa vodu pa friško „izlevenoj ploči“.

Za neupućene ta njegova prva „ploča“ nije mogla svirati. To je generacijska stvar. U to vrijeme, kada je svako sebi pravio kuću, ona se pravila u fazama. Od ploče do ploče. A ploča je bila ravna betonska ploha kojom se zatvarao odozgo jedan sprat i pravila osnova za naredni. Ploče su se pravile „na mobu“ ili da prevedem dobrovoljnim, volonterskim radom, komšija rodbine i prijatelja. Uz obavezu da i ti njima uzvratiš kad oni dođu u tu fazu građevinarstva. A pošto je beton bio sklon pucanju na velikim vrućinama, a kako su se kuće gradile ponajviše ljeti, obaveza nas klinaca je bila da neprekidno vodom natapamo ploču. Ili da je zalijevamo, mada nikad ništa iz nje nije niklo. Ako ne računamo naše snove o nekoj fantastičnoj budućnosti u kojoj ćemo imati vlastitu sobu kad se jednom izvučemo iz podstanarskih ćumeza.

Baš o tome Mile i govori u najboljoj, najemotivnijoj i najsnažnijoj pjesmi na albumu, naslovnoj „Kuća bez krova“. To je pjesma kojoj se nema šta zamjeriti. Savršena u svojoj jednostavnosti, prekrasna posveta roditeljima koji ni nisu mogli znati bolje u tim vremenima. Pjesma za koju moraš imati i dovoljno godina i još više životnog iskustva da bi je prepoznao.

Inače album vrlo vješto balansira između tih nostalgičnih (da se razumijemo ne jugonostalgičnih, nego nostalgičnih i tačka) pjesama i onih programskih. Onih koje govore o nesnalaženju nas svojih u svijetu u kojem postoje samo naši i njihovi. E, Mile je našao neki procijep između, gdje da uglavi nas aptride, nas iz plemena „Azri“ kako on to lijepo kaže u pjesmi „Atlantida“. Upravo ta pjesma, otpjevana u duetu sa Bajagom, predvodi tu drugu liniju pjesama gdje su uz nju „Atlas „ i „Zbogom tjeskobo“. Pjesama u kojima govori o našoj stvarnosti, o našim podjelama i o nepristajanju na njih. Pogotovo „Atlantida“ kao jedna mala simfonija otpora začinjena „crvenim mundirima“, Zagorom i komadom karabita u džepu ima sve preduslove da postane himna svih onih kojima su postojeće himne premale i preuske.

Kao što je „Atlas“ potresna priča o traganju za „zemmljom meda i mlijeka“ negdje tamo preko granice. Naravno, sve uz malu opasku da atlas ne može da se zavrti kako to u refrenu ove pjesme poziva Mile Kekin. Mile, globus se vrti, a atlas lista. Siguran sam ja da on to zna, ali mu je ovako bilo neophodno zbog ritma, rime ili ko zna čega.

Što se mene lično tiče ovo mi je jedan od najboljih albuma koje sam čuo u posljednjih nekoliko godina. Ako u njemu tražite onu sirovu energiju „Hladnog piva“ radije poslušajte njihove stare albume. Ali ako ste spremni da podijelite emotivno iskustvo jednog zrelog stvaraoca koji, bez zadrške, otvara najintimnije, a pretpostavljam i najbolnije stranice svoje biografije onda je to „ploča“ za vas. I kao što sam poručuje u završnoj pjesmi albuma „U inat svim bitangama/bi zapjevo u tangama“. S tim što su njegove pjesme na ovom albumu do te mjere ogoljene da se pitam ima li tu uopće i tangi. Bar ih ja nisam vidio. Za razliku od bitangi.

Advertisements

I više nego previše

Pisao sam ja o Amaru Češljaru i prije nego je „salo tenkove na Mostar“ i prije nego je postao tema i kod onih koji nikada nisu čuli ništa što je odsvirao. I to me žalosti više od svega. To što ga upoznaju na ovaj način, neovisno da li je napisao to što mu se spočitava ili mu je profil zaista hakovan. Žao mi je što Amara javnost nije upoznala kada je trebala i na način na koji je trebala. Kao vrsnog instrumentalistu, majstora svog zanata i nesumnjivog umjetnika za bubnjevima.

I to ne samo u pratećem bendu Dine Merlina nego i u „Punktu“, u jazz projektu „Minority“, u onom sjajnom spoju jazza i sevdaha nazvanom „Dr Ammar Project“ ili odnedavno u sastavu „Letu Štuke“. I opet nisam sve nabrojao. Nego se sve svelo na hirurški oštru podjelu „sa tenkom ili na njemu“.

Da podsjetim na to što se desilo. Portal Klix.ba objavio je tekst o protestima u Mostaru usmjerenim protiv izbora Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Na svom facebook profilu Amar je prokomentarisao da na demonstrante treba „poslati tenkove“. Onda ga je Dino Merlin zbog tog komentara odstranio iz svog tima, a za Dininim primjerom povela se i grupa „Letu štuke“. Zatim je Amar uputio demanti tvrdeći da mu je profil hakovan i da on to ni u snu ne bi napisao. Onda su ga neki optuživali da se jeftino izvlači, a drugi da se usro i da se odriče svojih uvjerenja koja su njima tako pasala jer su se super uklapala sa njihovim svjetonazorima i tenkovinama njihovih privatnih revolucija. Tako postavljeno sve izgleda prilično jednostavno.

A čitava priča je sve prije nego jednostavna. A to je neoprostiv grijeh u zemlji u kojoj je odavno moto „što bi jednostavno kad može komplikovano?“. Recimo, mene zanima imamo li mi uopće tenkove? I ako ih imamo koja komponenta bosanske vojske raspolaže njima. Možda je to baš H komponenta pa nije realno očekivati da H udari na H. U takvoj situaciji obično dobiješ ha – ha.

I nije to jedina smijurija u ovoj pomalo tragičnoj priči. Tragičnoj prije zbog naše spremnosti da silom rješavamo razlike u mišljenjima nego što bi tragična mogla biti sudbina Amara Češljara. Mada nije malo onih koji su to pokušali prikazati kao da mu je neko uzeo hljeb iz usta. Amar Češljar je toliko dobar bubnjar da će sigurno naći angažman i bez Dine i bez „Štuka“. Za razliku od onih koji brinu za njegovu budućnost. I to ponajviše da ne bi brinuli za svoju.

Sad ne znam je li smiješno ili tragično ili oboje istovremeno što smo još jednom dokazali da smo narod sa parapsihološkim sposobnostima. Svi mi znamo šta je nekome u glavi i zašto je neko učinio to što je učinio. Za Dinu su njegovi protivnici (a koliko god da ih nema previše to nadoknađuju bukom koju prave) odmah ustvrdili da to radi da se dodvori Hrvatima kako ne bi izgubio veliko tržište u Hrvatskoj. Otprilike se u istom kontekstu pominju i „Letu štuke“, ali znatno manje. Kad nas ti je to direktna proporcija. Što si veći i što više zarađuješ to je i mržnja prema tebi veća. Onaj drugi Dino, Dino Šaran, shodno tome bio je razmjerno manje pominjan u ovoj priči.

Nakon svega nameću se dva pitanja. Prvo je da li je Amar zaista napisao svojom voljom i bez pomoći hakera to što ga je otjeralo iz dva benda istovremeno? Odgovor na to pitanje je posve irelevantan. Čovjek tvrdi da su to bili hakeri i meni je to dovoljno čak i da nisu. Ako su zaista bili hakeri onda je ovaj lov na vještice adresiran na pogrešnu „vješticu“. A ako nisu onda je važno to da je sam shvatio kako se zaletio, preletio, kako je ta izjava bila neodmjerena i sad je povlači. Na ovaj ili onaj način, svejedno.

Drugo pitanje sa kojim se svako od nas suočava, jeste, šta bi uradili da smo bili na mjestu Dine & Dine? Ja znam šta bih ja. Ja sa svojim timovima, sa ljudima sa kojima se družim i sa kojima sarađujem gradim svjetove u kojima nema mjesta za tenkove. Ne samo da nema mjesta za tenkove nego nema mjesta za bilo kakvu grubost i agresivnost. Pa čak ni verbalnu. Nema mjesta za psovke i uvrede. I nema veze što sa takvim kriterijima teško da bih sakupio dovoljno ljudi i za omanji bend. Pa šta? Šta fali onom klasičnom rock triu ili čak duetu?

Kažem dva pitanja jer se treće ne usuđujem ni da postavim. A da se usuđujem ono bi glasilo: Koliko je pripadnika ljudske vrste u mom okruženju spremno da se tenkovima obračunava sa neistomišljenicima? I ne samo da je spremno nego jedva čeka da provoza tenkiće po središtima nekih gradova. Sudeći po komentarima na Amarov, stvarni ili izmišljeni, post i više nego previše.

Za prisutne goste i odsutne prijatelje

Priča o „Indexima“ vratila se tamo gdje i pripada – u Sarajevo. Drugog dana oktobra u Domu mladih održan je koncert pod nazivom „Indexi i prijatelji – Da sam ja netko“. Onako kako ta ekipa obično i radi, dostojanstveno prisjećanje na sve one velike pjesme iza kojih stoji najvažnija sarajevska grupa.

 

I to tvrdim sa punom odgovornošću. Davno je konstatovano da „Bijelo dugme“ možda i jeste najveći jugoslovenski sastav svih vremena, ali na domaćem terenu, u Sarajevu, primat su uvijek morali prepustiti „Indexima“. Bar kad su muzički sladokusci u pitanju.

 

Zato i jesu važni ovi i ovakvi koncerti. Biološka neumitnost otela je dobar dio članova ovog benda, ali oni koji su ostali čuvaju taj plamen. Plamen koji je upaljen prije pedeset i sedam godina. Nosili su taj plamen širom onoga što se danas nezgrapno zove Region, a što se nekada zvalo Jugoslavija. Za njihovog vakta. I tim plamenom su osvjetljavali brojne ćoškove nekadašnje zajedničke države, a u Sarajevu su se pojavljivali rijetko i neredovno.

 

To je dodatni razlog da ovaj nastup dobije još jednu dimenziju. Jednačina je prosta. Preživjeli članovi velikog benda, plus vrlo atraktivni gosti, pomnoženo sa pjesmama iz našeg kolektivnog sjećanja jednako je veče za pamćenje.

 

Bilo je u toj jednačini i nekih minusa, ali ne tolikih da bi ugrozili kompletan ugođaj. Minus je neshvatanje lokalnih wannabe novinara koji su izvještaj pravili prepisujući imena s plakata pa im se i moglo desiti da pomenu kako su nastupili Hari Varešanović, Vajta i Zoran Predin samo zato što su ljudi bili najavljeni.

Prednost portal novinarstva je u tome što glupost možeš maknuti i nakon što je objavljena. Čisto da se dalje ne brukaš, ali glupost zbog toga ne biva ni za zericu manja. Jer takav pristup izvještavanju ne obezvrjeđuje samo čitalačku publiku nego još više same „Indexe“. A oni sigurno to nisu zaslužili.

 

Hajde da ipak kažemo ko se od gostiju pojavio. Bili su tu Tifa, Đuro, Goran Karan, Neno Belan, Dado Topić, Boris Novković, Dejan Cukić, Jasna Gospić Sparavalo, Amel Ćurić i Giulianno. Sigurno je nedostajao poneko od te uobičajene ekipe sa ovih koncerata, ali ako je i nedostajao to se nije baš primjetilo.

 

Jer to su oni prijatelji iz naslova, a „Indexi“ su nastupili u sastavu u kojem se našao jedan Fadil Redžić, čovjek koji je od 1965.godine (uz Davorina i Bodu) zaštitni znak ovog sastava. Za klavijaturama su bili Ranko Rihtman i Nenad Jurin, obojica su obilježili po jedan period u karijeri ove grupe. Bubnjeve je svirao Peco Petej koji je prošao kroz „Indexe“ tamo sedamdesetih godina i tako stekao legitimitet da se nađe u ovom društvu. A gitare je svirao Muris Varajić.

 

E, kako ovo da kažem, a da ne ispadnem grub? Muris je vrhunski gitarista, jedan od najboljih koje ova zemlja ima, ali nema veze sa „Indexima“. Znam šta će mnogi potegnuti kao argument. To kako neko mora svirati gitare, a Slobodana Bode Kovačevića, tog čuvenog gitariste „Indexa“ nema od 2004.godine među nama.

 

Ali nije on jedini svirao gitaru u ovom sastavu. Barem ne tokom šezdesetih godina. Ima tu Ismet Nuno Arnautalić, njihov gitarista iz prve postave. Neko će reći kako je Nuno ritam gitarista, a trebao je neko da odsvira sva ta velika sola. Imamo i solo gitaristu koga smo, bez ikakvog opravdanja, zaboravili. I to iz originalne postave. Sa samih početaka njihovog rada. U pitanju je Slobodan Bobo Misaljević, koji, pouzdano znam, i dalje aktivno svira i kome bi sigurno bilo drago da ga se konačno neko sjeti u svim tim pričama oko „Indexa“. Ne bi ništa smetalo ni da mu neko iz ove mlađe garde pomogne na sceni, ali njemu je definitivno tamo bilo mjesto. I tamo bi i bio samo da sam ja netko.

 

I dozvolite mi samo još jedan mali komentar. Uz sve opaske i primjedbe bila je to sjajna ekipa u Domu mladih, ali zamislite kakva je zabava i kakva je svirka bila tamo negdje na nebu ili na onom drugom mjestu, gdje su se na sceni mogli okupiti opravdano odsutni članovi. Zamislite taj bend u kojem bubnjeve svira Đorđe Kisić, klavijature Đorđe Novković, bas gitaru Šefko Akšamija, gitare Slobodan Bodo Kovačević, a pjeva Davorin Popović. Opasna je to ekipa. Zamislite samo koliko nas bi rado otišlo na takav koncert.