U nedjelju 29.maja svjedočio sam svemu onome zbog čega sport jeste tako poseban. Gledao sam finale kupa Bosne i Hercegovine u rukometu i uživao i nervirao se. I strahovao i nadao se. Čupao bih i kosu da mi je bilo šta ostalo za čupanje. I na kraju sam slavio.

Nije to ni tako važno što je moja Vogošća na kraju trijumfovala niti što će Kup Bosne i Hercegovine narednih godinu dana tu u mom neposrednom komšiliku. Naravno da mi je drago. Ali još mi je draže zbog načina na koji je do toga došlo.

U finalu su se srele dvije najbolje ekipe iz prvenstva. „Izviđač“ iz Ljubuškog koji je desetak dana prije ovog meča postao šampion i to baš poBjedom nad „Vogošćom“ i vicešampion Rukometni klub „Vogošća Poljine Hills“. Bila je to i svojevrsna majstorica. U razigravanju za prvaka, u toj Mini ligi, svako je pobijedio na svom parketu i ova utakmica je bila puno više od utakmice.

Pogotovo za nas iz Vogošće koji znamo kako je ova naša rukometna priča rasla uz pomoć nekolicine entuzijasta odlučnih i uvjerenih da Rukometni klub „Vogošća“ može i mora biti dio domaće rukometne elite i punopravni član evropske rukometne porodice. Samo oni znaju kako im je bilo kad su morali trpiti polupodsmješljive i polusažaljive poglede i komentare. A onda su uprkos tim i takvim komentarima otišli u Evropu. I malo je nedostajalo da tamo i prezime. Ove godine su se popeli i stepenicu više i osvojili drugo mjesto u prvenstvu. I sve je to bilo krasno, ali za zaokruživanje jedne takve priče nedostajao je neki trofej. Pravi, veliki trofej. Posljednja prilika ove sezone bio je Kup Bosne i Hercegovine.

Puno teže nego što se očekivalo u subotnjem polufinalu savladana je visočka „Bosna“. I u finalu se desilo ono što su svi priželjkivali. Repriza meča sa „Izviđačem“. Kako je krenulo činilo se da ni ovaj put ništa od trofeja. U dva navrata gosti iz Ljubuškog su imali po šest golova prednosti, a onda je taj rukometni triler sve više poprimao takve zaplete da za one sa slabim srcem nije bilo preporučljivo sjediti u dvorani „Amel Bećković“. Na kraju gol i pobjeda u bukvalno posljednjim sekundama meča. I osvojen kup. I neopisivo slavlje. I pitanje hoće li oni kojima je posao da prepoznaju sportske uspjehe prepoznati takav uspjeh i kada dolazi sjeverno od Koševskog Brda. Hoće li, kad se na kantar stavi vogošćansko srce sa jedne i različiti talovi i interesi sa druge strane, ovaj mali sportski kolektiv biti prepoznat i vrednovan kako zaslužuje.

I to je pravi fenomen. Ta priča o vogošćanskom rukometu i ta priča o toj tajnoj jubavi između rukometa i malih sredina. I nije ta priča od juče. „Metaloplastika“ se penjala ubjedljivo na krov Evrope iz jednog Šapca. U Sloveniji ni Ljubljana ni Mariboru nisu bili glavni rukometni centri nego Celje. Ženskim rukometom dominirala je „Podravka“ iz jedne Koprivnice.

Ili u našim, bosanskim, okvirima da pomenemo rukometne bajke iz Goražda, Visokog, Zavidovića, Živinica, Maglaja ili evo danas iz Ljubuškog, Vogošće i Gruda. Jer ne treba zaboraviti da su osvajačice duple krune ove godine rukometašice iz Gruda. I da ne bi Vogošće sef Rukometnog saveza sa svim mogućim trofejima mogao se komotno preseliti u Hercegovinu.

Možda je to zato što u rukometu nema toliko novca kao u fudbalu ili košarci, na primjer. A možda je zato što je rukomet takav sport u kojem nema foliranja. Izuzetno grub na prvi pogled, žestok bez ikakve sumnje, ali sport u kojem se vrlo rijetko ide sa namjerom da se povrijedi protivnika. Ili da se prevari publika. I zato je to još uvijek sport, bar u ovim našim okvirima, u kojem novac nije uvijek presudan. I u kojem i „mali“ klubovi mogu igrati velike uloge.

U normalnim okolnostima ne bih pisao nekrologe glumcima. Postoje pozvaniji i stručniji da pišu o tome. Međutim, kako je ovo prestala biti priča o mrtvom glumcu i dobila neke druge dimenzije shvatio sam da kod nas niti ne postoje normalne okolnosti. Svaka moguća situacija od sportske pobjede ili poraza, do nagrade glumcu ili njegove smrti koristi se za priču o „nama“ i „njima“. Iako niko da precizno definiše ko smo to „mi“, a ko su to „oni“.

Pretpostavljate da se radi o smrti Velimira Bate Živojinovića. Iz sarajevske perspektive žalovalo se za Walterom. Imao sam neku neobjašnjivu potrebu da preciziram identitet pokojnika i na društvenim mrežama sam ostavio post u kojem je stajalo: „Nije otišao Walter. Otišao je čovjek koji ga je za dobar honorar glumio. I glumio da voli Sarajevo. I to ne naročito uspješno“.

I onda su krenuli lajkovi i dislajkovi. Komentari. Podrške i optužbe. Većina onih koji su me napadali, ali i većina onih koji su me podržavali totalno su promašili poentu. Nije mi bila namjera da se uključim u raspravu o tome treba li Sarajevo da žali za Batom ili treba da se prisjeti njegovih stvarnih i izmišljenih grijehova prema ovom gradu ili treba da ignoriše cijelu priču.

Predlagao sam četvrti put, onaj koji očito malo koga zanima. Dajte da se fokusiramo na činjenice. Da li je Velimir Živojinović Walter? Nije, niti je ikad bio. Vladimir Perić Walter je ubijen u aprilu 1945.godine i to je jedini pravi Walter. Izuzmemo li simboličnu poruku sa kraja Šibinog filma kada njemački oficir pokazuje na grad u kotlini i kaže „Das Ist Walter“.

Jedina sličnost  između Waltera i Bate jeste u tome da su obojica rođeni u Srbiji. Walter u Prijepolju. Baš me zanima kako ovi sarajevski šampioni netrpeljivosti podnose činjenicu da je jedan od najvećih heroja ovog grada i njegov svojersni simbol, zapravo – Sandžaklija.

Bata Živojinović jeste glumio Waltera. I to je fakat. I za to je bio plaćen. A ne za to da poprimi bilo kakve moralne osobine lika koji je tumačio. Ili njegovu ljubav prema Sarajevu. Zašto bi Velibor Bata Živojinović nešto posebno volio Sarajevo i zašto bi Sarajevo nešto posebno voljelo njega. Nije rođen u ovom gradu. Nije živio u ovom gradu. Snimio je tu par filmova od kojih je jedan poprimio dimenzije simbola. Pa šta? Pa ništa, samo nedovoljno za neku veliku međusobnu ljubav.

Zapravo nedovoljno i za neku veliku međusobnu mržnju. Grlio se u toku rata sa Karadžićem na Palama? Nije digao glas protiv ubijanja Sarajeva i njegovih stanovnika? Nisu ni mnogi drugi pa se od toga ne pravi slučaj. Procjenjivati i precjenjivati njegov značaj i uticaj na osnovu uloge u jednom filmu besmisleno je, da ne kažem glupo.

Istorija će već naći mjesto za njega u ovdašnjim kinematografijama. Je li previše nazvati ga legendom? Uzme li se u obzir samo popularnost kakvu je imao kod publike i ovdašnjih režisera tokom dvije – tri decenije sigurno ne bi bilo pretjerano. Uzme li se u obzir originalnost i inovativnost onoga što je radio nisam baš siguran, ali hajde da to ostavimo stručnjacima. Meni lično se čini da je ponajviše bio fah glumac, stvoren za uloge partizanskih heroja oslikane u crno – bijeloj tehnici bez imalo nijansi između, nijansi koje bi dale dodatnu notu ljudskosti njegovim likovima.

Istini za volju socrealističkoj kinematografiji te nijanse nisu ni bile neophodne. On je bio John Wayne ovdašnjeg filma. Kamenog lica na kojem je svaka naznaka osmijeha bila naznaka nedozvoljene slabosti. Bez obzira na sve kasnije uloge, pa i u komedijama, on će ostati upamćen kako garavog lica, stisnutih usana sa vječitim šmajserom u rukama ubija Švabe pouzdanije od svih savezničkih armija zajedno.

On jeste bio partizanski spomenik našeg djetinjstva oživljen na filmskom platnu. Ali nikad nije bio Walter. Bar ne onako kako bi ga neki danas predstavili. Prepoznali su to i mudri Kinezi. Mislite li da je slučajno što su, kada je Bata Živojinović, nakon decenijske vladavine filma „Valter brani Sarajevo“, konačno sletio u Kinu, razočarani rekli: „Ne, to nije Walter“. I ja kažem „Ne, to nije Walter“ bez ikakve namjere da kažem bilo šta drugo.

Što se tiče naših novinara koji prate popularnu muziku priča o „Eurosongu 2016“ bila je gotova u srijedu ujutru. Nakon što naši predstavnici nisu ušli u veliko subotnje finale. Zapravo kao da je iz svih tih napisa moglo da se iščita kako je krajnje  glupo što organizator uopšte nastavlja sa tom eurovizijskom pričom kad smo mi već ispali. Ja sam odnekud načuo da „Eurodong 2016“ još uvijek traje, čak i bez Bosne i Hercegovine i suzdržao sam se od pisanja o ovom takmičenju dok sve ne bude gotovo. A postojao je i taj formalni razlog što sam kao član bosanskohercegovačkog žirija imao obavezu da se suzdržavam od davanja bilo kakvih insajderskih informacija.

Mada, kad malo razmislim, šta sam ja tu uopšte svojim glasanjem mogao promijeniti? Proračunao sam vrijednost mog glasa i došao do rezultata od dva i po promila uticaja na konačne rezultate, koliko je meni dodijeljeno. I svim ostalim članovima žirija, da ne bude zabune. Vjerujte, znao sam likove koji su imali veći procenat alkohola u krvi.

Prvo o prvom. Ili o prvoj. Ukrajinka Jamala je, naprosto bila toliko dominantna sa svojom pjesmom da bi bila nepravda kosmičkih razmjera da nije pobijedila. I to nema nikakve veze sa temom pjesme, politikom, ideologijom, geostrategijom ili bilo kakvim simpatijama stečenim po osnovu ovog ili onog kolektiviteta. Za sebe mogu tvrditi, a za ostale iz žirija vjerujem, glasali smo isključivo po onome što smo čuli i vidjeli na eurovizijskoj sceni. Pjesma je toliko bila dominantna da tu nije bilo dileme.

Jednako smo pogodili i drugoplasiranu Australiju. Čisto pjevački gledano možda najupečatljiviji nastup ove godine. Iz onog krhkog tijela izlazio je glas koji je išao u takve visine da je ozbiljno ugrožavao vazdušni saobraćaj iznad Stockholma.

Tek treći su bili favorizirani Rusi za koje sam i sam, nakon prvog preslušavanja snimaka svih pjesama, bio sklon da vjerujem da će da pobjede. Kada je, međutim, došlo do toga da se sve te pjesme izvedu uživo pokazalo se da nisu uspijeli prenijeti to što smo čuli na studijskom snimku, a da su neki drugi donijeli kvalitet više i to naprosto nije bila pobjednička pjesma. Sama pjesma je ostala u sjeni pomalo pretjeranog igranja sa efektima.

I moram priznati da mi je još u februaru vlastiti sin govorio kako Ukrajina ima najbolju pjesmu. Kad sam je čuo i vidio druge polufinalne večeri u Stockholmu ni ja više nisam imao nikakve sumnje.

Bilo je ove godine na „Eurosongu“ svega i svačega. Simpatične Belgijanke koja nas u pjesmu uvodi ritmom iz davne pjesme grupe „Queen“, ili gruzijski rokeri koji podsjete na „My Sharona“. Bilo je i odličnih izvođača koji nisu dobacili ni do finala. Kao što je Serhat koji je predstavljao San Marino i kome smo, kao žiri, u polufinalu dodijelili drugo mjesto. Uzaludno, pokazalo se. Pa i naši su, po svemu viđenom, morali završiti u finalu. A nisu.

Je li mi žao zbog toga? Jeste. Je li u pitanju nacionalna tragedija kako se sad prikazuje? Naravno da nije. Je li javnost prevrtljiva pa oni koji su se do juče kleli u tu pjesmu sad svima okolo tvrde kako su od početka znali da je bez veze? Naravno da smo takvi. A ako me pitate zašto nismo ušli u finale neću vam odgovoriti jednoznačno. Nema tu jednog razloga koji je presudio. Ali ima ih mnoštvo koji su nam odmogli na tom putu. Pojedinačno ne bi nas spriječili da se i mi popnemo u subotu na tu pozornicu, ali onako u zbiru su presudili.

To što smo pjevali na svom jeziku? Lako moguće. Niko ko je pjevao na svom jeziku nije uspio ući u finale. Izuzev Australije, ali njima je, eto slučajno, engleski maternji jezik.

Jesmo li imali lošu izvedbu? Vjerovatno za nijansu slabiju nego na generalnoj probi u ponedjeljak. Ali žiriji su ionako ocjenjivali taj nastup od ponedjeljka, a on je bio pun energije i emocije.

Je li do bodljikave žice? Ne bih da kritikujem postavku našeg nastupa, ali bilo mi je sve to, pomalo pretenciozno. Da smo imali pjesmu sa takvom porukom bilo bi mi jasnije. Ovako, imamo tipičnu ljubavnu pjesmu, čiji tekst, usput devet desetina onih koji glasaju ne razumije, a vizuelno je predstavimo kao potpuno mračnu temu.

U redu, shvatio sam poruku. Priča o izbjegličkoj krizi o kojoj više niko ne priča. Mi, koje je izbjeglički val zaobišao, održali smo lekciju onima koji se još bore kako smjestiti tu silu pristiglih izbjeglica. I onda se čudimo što nam Mađari ili Austrijanci nisu dali više bodova. Ili neke druge zemlje smještene na toj izbjegličkoj transverzali. U čitavoj ovoj priči njih šestero sa mikrofonima najmanje su krivi. Sem možda što nisu insistirali na drugačijoj vizuelnoj prezentaciji svoje pjesme.

I sve to kad se nakupilo mi smo, u konačnici, bili jedanaesti u polufinalu. Mjesto iza Hrvata koji su se ipak plasirali. Sigurno je simbolično, ako već ne i znakovito da je istu sudbinu imala i Kaliopi. I ona je pjevala na svom jeziku i na kraju bila jedanaesta i to opet iza zemlje iz Regiona, iza Srbije koja je uhvatila posljednji voz za subotnje finale. I da su diskvalifikovali, kao što su najavljivali, Armeniju mi bi se našli umjesto njih u finalu. Eto, koliko je nedostajalo.

Ponešto se mora reći i o glasanju. Novom sistemu glasanja. Ne samo da je ovako ponovo vraćena neizvjesnot oko pobjednika do samog kraja nego je postignuto i nešto drugo. Pokazalo se, vrlo jasno, kolika je razlika izmedju glasova žirija i glasova publike. I tako se vratio dignitet struke. Jer samo uz pomoć publike nastup onog „crvenog mundira“ iz Poljske mogao je biti tako izdašno nagrađen. Mada, da se samo žiri pitao iduće godine bi gledali „Eurosong“ u jutarnjim satima i iz Australije. Kako valjda i priliči.

Sve smo mogli mi. Samo da je duži bio dan. A dan bio prekratak. U mutno, glavobolno majsko jutro stigne te vijest da je otišla Jadranka Stojaković. Pokupila svoje boje i kistove, ostavila nedovršena platna i nedovršene pjesme, spakovala gitaru u kofer i otišla da se ubjeđuje sa anđelima kako je neuporedivo ljepše prebirati prstima po žicama gitare nego harfe.

Naprosto se ugasila iscrpljena borbom sa bolešću i borbom sa ovdašnjom birokratijom. Tiha i nenametljiva kakva je već bila nikada se nije gurala pred kamere, a mediji kakvi već jesu nikada se nisu trudili da o njoj saznaju više od par površnih informacija. Čak i prvi podatak iz njene biografije koji sada kruži po domaćim portalima je pogrešan. Neko je, negdje, u komšiluku pogriješio, a naši ovdje bez provjere prenijeli.

Nije Jadranka rođena, kako sad svi pišu, u Sarajevu. Rođena je u Kraljevoj Sutjesci. Ako ne znate gdje se to nalazi – potražite. Možda saznate više i o Jadranki, ali i o ovoj zemlji. Tačno je ono drugo. Da je rođena u julu 1950.godine. Prije nego je dobila ličnu kartu dobila je priliku da se popne na scenu sa grupom „Kombo 6“. Kad je napunila osamnaest prvi put je nastupila samostalno na festivalu „Mladi pjevaju proljeću“. Nije to bio baš nastup za pamćenje, a i sama je bila svjesna toga pa je odlučila da prije narednog festivalskog pojavljivanja dobro ispeče zanat.

Sa ujakom i njegovom grupom tri naredne godine je svirala po Njemačkoj i Norveškoj. Tada se, u Skandinaviji, desila ta njena velika i nikad prežaljena ljubav. Ljubav zbog koje je kasnije dugo, predugo bila sama. A iz te samoće su iskonstruisane neke ružne priče kojima se dokona čaršija hranila.

Kada se vratila u tadašnju Jugoslaviju htjela je odmah nazad u Evropu, na „Pjesmu Evrovizije“. Pjevala je te 1972.godine pjesmu „Tik, tika, taka“ i nije uspjela. Zato je naredne godine pobijedila na festivalu „Omladina“ u Subotici sa pjesmom „Ti ne znaš dom gdje živi on“. Na istom festivalu, godinu dana kasnije, imala je još uspješniju pjesmu – „Muzika je svirala“. Ta 1974.godina je nekako prelomna u njenoj karijeri. Dobrim dijelom i zbog saradnje sa Goranom Bregovićem koji je tek otpočinjao svoju priču sa „Bijelim dugmetom“. Iz tog perioda datiraju dvije sjajne pjesme kao rezultat njihove saradnje, pjesme „Čekala sam“ i „Ima neka tajna veza“ koju je Jadranka Stojaković otpjevala prije svih. A onda su joj se sva vrata otvorila nakon pjesme „Sve smo mogli mi“ iz 1975.godine i prvog albuma objavljenog naredne godine.

Sve je mogla, ali očito nije morala. Tokom narednih nekoliko godina objavila bi po jedan do dva singla godišnje čisto da je publika ne zaboravi, ali na drugoj strani nalazila je prioritete. Iz tog doba datira i njena saradnja sa tada mladim i nepoznatim Đorđem Balaševićem čiju je pjesmu „Život je jednosmjerna cesta“ otpjevala na zagrebačkom festivalu 1978.godine.

Tu pauzu u diskografskom radu iskoristila je da završi Akademiju likovnih umjetnosti, da radi muziku za televizijske emisije, a danas se malo ko sjeća da je u to vrijeme imala i redovnu kolumnu u „Oslobođenju“. U velikom stilu se muzici vratila 1981.godine sa albumom „Svitanje“. Na tom albumu je snimala pjesme na tekstove pjesnika poput Desanke Maksimović, Duška Trifunovića ili Alekse Šantića. Tada je zapravo, prvi put predstavljena njena verzija Šantićeve „Što te nema“. Ta će pjesma, uz „Sve smo mogli mi“, postati njen zaštitni znak.

Do kraja osamdesetih objavila je još nekoliko, manje ili više uspješnih, albuma, ali je za njenu dalju karijeru posebno značajan bio onaj koji je uradila za potrebe Olimpijade u Sarajevu. Naime Jadranka je na tom albumu prearanžirala i otpjevala neke od najpoznatijih tradicionalnih tema sa ovih prostora. Taj album je došao do jednog japanskog novinara koji je ostao oduševljen onim što je čuo. Ravnodušni nisu ostali ni oni kojima je puštao tu ploču po povratku u Japan i stigao je poziv Jadranki da otputuje do „obližnjeg“ Japana.

Dvoumila se i pripremala. Na albumu „Vjerujem“ iz 1987.godine imala je i dvije pjesme na japanskom jeziku. Čisto da provjeri kako to funkcioniše. Očito je funkcionisalo više nego dobro pa je 1988.godine spakovala kofere i otputovala za Japan. Ma koliko daleko bila od svoje zemlje i svog grada bolno je proživljavala devedesete i skoro posve nezapaženo je kod nas prošao podatak da je 1994.godine objavila album „Sarajevo balada“ posvećen gradu pod opsadom.

Nezgodan pad na jednom koncertu bio je okidač za aktiviranje i razvoj bolesti koja ju je polako, ali sigurno udaljavala od scene. Vratila se u Sarajevo, ali zbog strogih birokratskih propisa nije mogla vratiti i svoj predratni stan. Dok je imala snage objavila je još dva albuma i izvanrednu kompilaciju „Boje zvuka“ sačinjenu od tri kompakt diska i jednog DVD-a.

Već tada je svima bilo jasno da je samo pitanje trenutka kada će Jadranka stići do kraja svog puta. Kako je sama davno otpjevala na drugu stranu ne možeš ići jer život je jednosmjerna cesta.

Maj vam je mjesec koji je u vrijeme mog djetinjstva i mladosti bio u cijelosti nekako posvećen Titu. Onda je Tito ranih devedesetih postao omiljena meta za pljuvanje pa nisi mogao naći dva i po čovjeka koji bi priznali da su nosili štafetu. Onda je uslijedio period kada su ga se mnogi prisjetili kao simbola nekih vremena za koje su bili uvjereni kako su bila bolja. Onda je i tržište reagovalo pa je Tito postao marketinški vrlo profitabilan brend. A danas? Danas se više niko ne pali na to ime. Niti ko sa strašću priziva njegovo vaskrsnuće, niti ima puno onih koji bi mu rado mrtvom zabili glogov kolac u srce. A nije ni neka godišnjica na pomolu pa da se mediji uključe ponovo u tu priču.

I baš što na taj način neću pristupiti nikakvom paktu za ili protiv dočekao sam pravi trenutak da vas podsjetim o tome kako su rokeri na ovim prostorima pjevali o Titu. A takva priča mora početi sa Balaševićem koji je imao čak tri pjesme direktno ili indirektno posvećene Titu, a još je ona treća bila posvećena onoj prvoj. On je tamo s kraja sedamdesetih napisao pjesmu „Računajte na nas“ koja je poslala himna nekoliko generacija i sigurno ne samo onih iz „pedeset i neke“. Pjesma je bila savršena za tadašnji sistem, ali njen tvorac nije bio baš podoban pa je nije mogao izvoditi na sletu povodom dana mladosti nego ju je izvela slovenačka grupa „Pepel in kri“. Inače su Slovenci bili skloni toj pjesmi pa su svoju verziju „Računajte na nas“ na debi albumu imali „Pankrti“, a prije dvadesetak godina i grupa „Zaklonišče prepeva“.

Kasnije će se Balašević javno odreći ove pjesme uvjeren kako imenima živih ljudi nema mjesta u pjesmama koje žele da potraju. Ipak, boraveći u vojsci, godinu dana nakon Titove smrti, dozvolio je sebi da napravi još direktniju pjesmu mrtvom maršalu. Bila je to pjesma „Tri put sam vidio Tita“ za koju je Balašević tvrdio da ju je napravio na nagovaranje starješina i uz obećanje da neće biti objavljena, te da će dobiti nagradno odsustvo za nju. Kako je sam rekao „i Tito i on su se tada još dobro prodavali pa disko kuća nije odoljela ziceru da objavi tu pjesmu“.

Treću pjesmu o Titu objavio je 1988.godine na albumu „Panta Rei“. Bila je to pjesma „Requiem za komandanta“ i počinjala je stihovima „kad god prođem ulicom sa tvojim imenom, pomislim na onu pesmu“. Bilo je to svojevrsno svođenje računa sa samim sobom i svođenje čovjeka o kojem je pjevao na jednu normalnu, ljudsku mjeru.

Više od Balaševića o Titu je pjevao samo Bora Đorđević. U prvi mah zvuči skoro nevjerovatno, ali postaje sasvim jasno kad se zna da su tri od četiri takve pjesme intonirane kao jasno antitotističke. To su pjesme „Tito je vaš“ i „Al Capone“ sa albuma „Koza nostra“, te pjesma „Crni mercedes“ koju je izvodio samo na nekim koncertima. Međutim, malo je poznato da je kao član grupe „Suncokret“ pjevao krajem sedamdesetih „Titova reč u času blagu, daje nam snagu“. Toliko o Borinoj dosljednosti.

Neke pjesme nisu bile baš tako direktne i jasne. Tako je Džoni Štulić treći album „Azre“ otvorio pjesmom „Tko to tamo pjeva“ za koju su tek rijetki znali da je posvećena Josipu Brozu i na koga to Džoni misli kad pjeva „kamo dalje rođače“. Mnogi nisu „prepoznali“ ni pjesmu „Ima jedan svijet“ grupe „Stijene“. Puno je lakše posvetu bilo prepoznati u pjesmi „Zabranjenog pušenja“ – „Nedjelja kad je otiš’o Hase“. A u pjesmi „Muzej revolucije“ iz 2009.godine čak su uvrstili i dijelove Titovih govora. Ali njihova ponajljepša pjesma o Titu jeste „Laku noć, Stari“ sa albuma „Hodi da ti čiko nešto da“.

I u novije vrijeme rokeri se znaju prisjetiti Tita pa je tako Tuzlak Jasmin Mag na festivalu u Bihaću 2005.godine nastupio sa pjesmom „Tako je govorio drug Tito“. Zagrebački „Aerodrom“ je 2007.godine snimio pjesmu „Nema više druga Tita“, a iste godine na radijskom festivalu Omar Mjesečar i Kike su se referirali na Tita u svojoj „Ljetnjoj pjesmi“. Sarajevska grupa „Major“ snimila je svoju verziju pjesme „Uz maršala Tita“. Neki su se referirali na njegovu nesvrstanu politiku pa je grupa „Deca loših muzičara“ snimila pjesmu „Tito, Nehru, Naser…“. Na svom jedinom album „Karne“ imaju pjesmu „Druže stari“. A punk band iz Sarajeva „Das Ist Walter“ 2014.godine objavio je pjesmu „Druže Tito“. Bilo je u to vrijeme i nekih parodija na pjesme o Titu koje su objavljivali Voodoo Popeye, „Dža ili Bu“ i „Gori Uši Winnetou“.

Naravno, prije rata bilo je puno više „titoističkih“ pjesama. Mnogi koji su ih tada pjevali danas bi ih se rado odrekli. Ne samo pomenuti Bora Čorba. Jedan od rijetkih koji se nikad nije odricao pjesme otpjevane Titu je Zdravko Čolić koji je otpjevao najdirektniju moguću posvetu „Druže Tito mi ti se kunemo“. Tu pjesmu je objavio i kao singl, a sa B strane bila je slična, ali ne toliko popularna pjesma „Titovim putem“. Ovdje ne govorimo o tome kako je većina ovdašnjih muzičara u raznim prigodama izvodile one standardne revolucionarne pjesme o Titu. Ne, govorimo o pjesmama koje su oni posebno uradili i objavili.

Oliver Dragojević je snimio pjesmu „Tito i prva proleterska“. „Indexi“ pjesmu „Tito poslije Tita“. Albanac Gazmend Pallaska pjesmu o tome kako je Tito trostruki narodni heroj. Grupa „Rezonansa“ je imala čitav album takvih pjesama. Objavili su ga 1978.godine pod nazivom „Procvjetala ljubičica plava“.  Laza Ristovski je jednom instrumentalu dao naziv „Titovo ime“. Miladin Šobić je imao pjesmu „Dok zbori Tito“. Neda Ukraden je imala čitav ciklus pjesama posvećenih Titu od kojih je sigurno najpoznatija „Drugarice, posadimo cvijeće“.

A u plejadi onih koji su imali svoje pjesme o Titu nalazimo i Milića Vukašinovića, Kemala Montena, Jadranku Stojaković, Dadu Topića, Meri Cetinić, Dušana Prelevića, Ivicu Tomovića te grupe  „San“, „Teška industrija“, „YU grupa“ i „Generacija 5“. I to naravno nije sve nego tek kratki i površni osvrt na ovdašnje rokere koji su u pjesmu pustili Josipa Broza Tita.