Tokom ljeta i jeseni 1983.godine uporno sam bježao od istine. Od istine da se moj dedo koji me odgojio teško razbolio i da umire. Nije mi to išlo u glavu. Pa, on ne može umrijeti. On valjda mora biti vječan onako kako je vječna moja ljubav prema njemu. U jednom trenutku sam bio ljut na njega što je dozvolio da mu se to desi. Odbio je operaciju kada se još nešto i moglo uraditi, a pristao na nju kad je bilo prekasno. Imao je karcinom debelog crijeva i odrezali su koliko su mogli, ali ni to nije bilo dovoljno. Crijevo su izvukli negdje na njegovom stomaku i tamo postavili neku vrstu navoja na koju bi navrnuo kesu specijalno namijenjenu za to i u nju se praznio izmet. Krajem godine je ležao u bolnici i svima se hvalio unukom koji je na televiziji i učestvuje u kvizu.

Tada je sve već bilo u znaku Olimpijskih igara koje su se trebale održati u februaru naredne 1984.godine. I održane su. A u sklopu tih priprema za Olimpijske igre, tadašnja Televizija Sarajevo je pripremila specijalan olimpijski kviz. Vodio ga je Vehid Gunić, a ja sam se prijavio kao takmičar, prošao sve te kvalifikacije i onda je televizija odredila ekipe. Ekipe su bile tročlane i ne sjećam se ko je bio treći član ekipe, ali dobro pamtim ko je bio drugi. Bio je to budući ratni zločinac i moj tadašnji kolega sa fakulteta Dario Kordić. Imam negdje čak i tu fotografiju sa njim.

Kada je kviz emitovan dedo je bio u bolnici, svi smo se skupili da gledamo, a u Skenderu je bilo vanredno stanje. Neko od njih je na televiziji. Mada nikad nisam bio u potpunosti neko od njih, godila je ta promjena raspoloženja prema meni. Nadao sam se da su u tom stanju povišene emotivne temperature našle i neke djevojke čije su mi štikle probušile plućnu maramicu pa sad šištim kad dišem. I onda to šištanje neoprezno i arogantno proglasim pjesmama.

Sve izbjegavam da vam kažem kako sam prošao na tom kvizu. Ono rezultatski. Ispali smo u prvoj emisiji. Da sam pametan ja bih sad tvrdio da je to zbog ostala dva člana ekipe. Ali nije. Imao sam i ja svoj dobar udio u tom porazu. Oni su bili još gori, ali to me ne opravdava. Na kviz sam se prijavio napucan podacima o sportu i mislio sam da će samo to poznavanje istorije sporta biti dovoljno. Nije bilo dovoljno. Prvu igru sam baš ja igrao i nije imala veze sa znanjem nego sa spretnošću. Nikad ja nisam bio neki vješt majstor. Naprotiv. I dobijem zadatak da od nekih drvenih dijelova sklopim onu pahuljicu, zaštitni znak sarajevske olimpijade. Ni naopako. Ali računao sam da ću se izvući u drugim igrama.

Onda je bila igra “Olimpijski gradovi”. Znao sam ja sve gradove u kojima su održane olimpijske igre i kada su održane. Dobro, igra je bila malo teža jer nas nisu pitali nego bi nam prikazali neku razglednicu i pitali koji je to olimpijski grad. Dobijem ja svoju razglednicu i čini mi se da je Dubrovnik. Ali nema šanse. Nikad olimpijske igre nisu održane u Jugoslaviji, a u Sarajevu su tek trebalo da se dese. Kažem da ne znam, a Vehid trijumfalno kaže Dubrovnik. Samo što nije dodao “ha, dohakali smo ti!”. U Dubrovniku je održana šahovska olimpijada. E, jebi ga ko je na to mogao i pomisliti. Jeb’o li ih šah, da ih jeb’o šah.

I treća greška i jeste i nije moja. Trebalo je odgovoriti ko je osvoji zlatnu medalju u Moskvi u muškom skoku u dalj. Znao sam to. Istočni Nijemac Luc Dombrovski. Relativno lagano pitanje. To je bila igra u kojoj smo se mogli dogovarati. Taj treći član čijeg se imena ne sjećam i koji je bio dobro stariji od nas dvojice nije se ni osvrnuo na moje gestikuliranje i bez razmišljanja je dao pogrešan odgovor. Trebao sam ga spriječiti. Ali nisam. I tako je neslavno završila moja kvizaška karijera. Dobio sam pristojan honorar za učešće. I pretis tavu. Nju sam poslije donio “u miraz” i dosta dugo nam je služila.

Kvizu sam se vratio ihajhaj godina kasnije. Negdje 2022.godine kada sam učestvovao u jednom muzičkom pub kvizu. Brat me nagovorio. I sin. Bilo smo nas trojica Misirlića u ekipi i Arčijev prijatelj Kruško, pa smo bili Kruško i Misirlići. Pobijedili smo, a tek nakon toga sam shvatio da mi je bio viška glup potez kad sam pristao da učestvujem. To što smo pobijedili nikome nije bilo ništa posebno jer sam već imao takvu reputaciju da bi sve osim pobjede bilo sramota, pa mi ta pobjeda suštinski nije ništa donijela. A da se desio poraz mogao sam baš, baš puno izgubiti.

Vraćao sam se sa fakulteta i mislim da je bio negdje mart 1983.godine. Preko puta robne kuće “Sarajka”, skoro na samoj raskrsnici, malo prije semafora nalazila se jedna mala prodavnica ploča. I kad god bih tuda prošao nisam propustio, a da ne bacim pogled ka izlogu. I jedan dan vidim neki svijetloplavi omot posložen odozgo nadole, da se vidi i prednja i zadnja strana albuma, kao i unutrašnji omot.

Primaknem se izlogu, skoro zalijepim nos na staklo i nemalo se iznenadim kad vidim da je to novi album “Bijelog dugmeta”. Nenajavljen i neočekivan. Bar kad sam ja bio u pitanju, neočekivan. Bila je to ploča “Uspavanka za Radmilu M.”. I bila je to njihova prva ploča koju sam lično kupio. I potpuno drugačija od dvije prethodne. Ma, potpuno drugačija od svih prethodnih. Nije bila ni new wave kao “Doživjeti stotu”, ali nije ličila ni na “Bitangu i princezu”. Bio je tu prisutan rock’n’roll u onoj najčišćoj formi.

Kopkalo me je ko je Radmila M. A izgleda da to pitanje nisam samo ja postavljao pa sam slušao najrazličitije teorije zavjere oko “Radmile”. Moguće da su neke od tih teorija čak i bile tačne, ali to uopšte nije važno. Radmila M. je neuporedivo univerzalnija i važnije od neke tamo stvarne žene sa tim imenom. Bregović je, vjerujem, imao konkretnu Radmilu na umu, što nije spriječilo bilo koga od nas da pronađe neku svoju Radmilu kojoj te pjesme savršeno pristaju. A to što se, igrom slučaja, ta naša Radmila nekako drugačije zvala nije umanjivalo značaj tih pjesama.

Ja sam sebe našao na onoj drugoj strani ploče, onoj sa baladama. Poklopilo se da je sa ove ploče najduže i ostala balada “Ako možeš zaboravi”. Tu pjesmu je Bregović kasnije reciklirao u više navrata, pa ju je čak pjevao i Iggy Pop. Meni se, ipak posebno dopala džezerska “Ovaj ples dame biraju” i to, začudo manje zbog teksta, a više zbog atmosfere koju je muzika nosila. Iako sam ja uvijek puno više pažnje obraćao na tekstove. Što se čisto teksta tiče najviše sam se našao u pjesmama “Ne plači” i “U vrijeme otkazanih letova”.

Imao sam ja na toj ploči i jedno samostalno otkriće. Vlastito. Nisam čekao da mi neko drugi na to ukaže. U pjesmi “Ako možeš zaboravi” na jednom mjestu Bebek pjeva porodi me kao srna na snijegu. Bilo je to vrijeme moje opčinjenosti poezijom i teško da je postojao neki planetarno relevantan pjesnik čije stihove nisam čitao. Tako sam znao da su ti stihovi uzeti od rumunskog pjesnika Nikite Staneskua iz njegove pjesme “Elegija osma, hiperborejska”. Dobro, u nekim prevodima srna postaje košuta.  

Ili, možda griješim dušu, možda je Bregović sasvim slučajno i samostalno došao do te slike. Možda nikad nije ni čitao Staneskua i možda se tako poklopilo. U vrijeme kada se ta pjesma pojavila nisam bio spreman povjerovati u takvu vrstu slučajnosti. Danas, nakon toliko toga napisanog, jasno mi je da dva autora, neovisno jedan o drugom mogu iznjedriti identičan stih. I samom mi se to znalo desiti i malo sam ublažio svoje nekad jako krute stavove o plagijatima.