Nedavno sam gostujući u jednoj televizijskoj emisiji pokušao da objasnim svekolikom gledalištu da sarajevska pop rock priča ne počinje sa “Bijelim dugmetom”, pa čak ne ni sa “Indexima”. Tom prilikom sam pomenuo nekoliko imena iz naše rock praistorije, između ostalih Vedu Hamšića, Miralema Kruškića i Sabahudina Bahu Kurta. I još konstatovao kako je dobro što je bar još Baho među nama.

I svega nekoliko dana kasnije život me demantovao. Grubo i neumoljivo onako kako samo on to zna. Pobrinuo se da ni Baho više nije sa nama. Preminuo je u svojoj osamdeset i trećoj godini i potpuno se preselio u udžbenike istorije.

Tek sada, bez njega među nama shvatićemo koliko smo malo znali o njemu. Znali smo za njega jer bi ga svako malo televizije reaktivirale uz priču o “Evroviziji” kao prvog čovjeka iz Bosne i Hercegovine koji je tamo otišao. Još tamo 1964.godine u Danskoj sa pjesmom „Život je sklopio krug“.

A Sabahudin Kurt je mnogo više od dekora za jubileje. On je kao devetnaestogodišnjak imao hrabrosti da probije ideološke barijere i još 1954.godine snimi pjesmu „Dim u tvojim očima“ koja je bila prepjev čuvenog evergreena „Smoke Gets In Your Eyes“. Ali važnija je po tome što je to bila prva pjesma na tragu anglosaksonske popularne muzike, u to doba nepoželjne u ovim krajevima. Bila je to preteča barem pop muzike, ako već ne i rock’n’rolla u Sarajevu.

On je bio neka vrsta ideološkog ledolomca koji je otvorio put svim ostalima koji su došli iza njega. Pri tome svjesno žrtvujući vlastitu karijeru. Da je bio bar malo sebičniji mogla je biti puno primjećenija kod one šire publike. Namjerno ne kažem uspješnija. Jer kako smatrati nedovoljno uspješnim čovjeka koji je toliko toga ostavio iza sebe.

I to ne nužno samo kad je u pitanju karijera pjevača lakih nota. Nije htio sam sebe da ograniči i tražio je mogućnost da se izrazi u pozorištu, na televiziji i filmu. Bio je cjenjeniji u Sovjetskom Savezu nego kod kuće i tamo je imao slovom i brojem sedamnaest turneja. Bio je dio kultne i pionirske serije „Karađoz“. Bio je član Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bio je član „Sarajevskog vokalnog okteta Preporod“, ansambla koji svojim sastavom izgleda jače od bilo koje super grupe.

Imao sam priliku da ga upoznam i prije nekoliko godina gostovao mi je u jednoj dvosatnoj radijskoj emisiji. Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu se divim. Da mu se divim zbog spremnosti da iskoristi svaku priliku kako bi pomogao onima koji ne znaju da konačno saznaju. I shvate.

Priča o Sabahudinu Kurtu, kao i priče o Vedi Hamšiću, Bošku Oroboviću, Azri Halilović, Sokratu Kajeviću i Miralemu Kruškiću su priče koje treba izučavati u školama. Priče koje trebaju biti dio naše svakodnevnice kao i priče o „Dugmetu“, „Indeksima“ i svima onima koji su kasnije došli. Kao i priče o ljudima od kojih su Baho i njegova generacija učili, priče o Pepini Mujkić, Živku Turini i Milanu Eteroviću.

Sabahudin Kurt je jedan od onih brojnih Sarajlija koji su ovom gradu puno više dali nego što im je Sarajevo znalo vratiti. Barem za života. Sada će odjednom ispasti kako su svi slušali Bahu i “rezali vene” na njegove pjesme. Što je i glupo i besmisleno. Baho nije ni bio pjevač za sve ukuse, a pogotovo ne za sve generacije. I činjenica da njegovo pjesme nisu sveprisutne na našim play listama uopšte ne govori ništa bitno o njihovom kvalitetu.

Čak i ako ne slušate njegove pjesme morate uvažiti činjenicu da ni sve ono što volite i slušate, a nastalo je u Sarajevu ne bi bilo takvo kakvo jeste, a možda uopšte ne bi ni bilo da nije bilo Sabahudina Kurta. I ako i nismo bili pretjerano pažljivi prema njemu za života dajte da budem puno bolji prema uspomeni na njega.

Život ima tu čudnu sklonost da pravi krugove. Mi ih nekad prepoznamo, a nekad prođu pored nas neprimjećeni, a važni. Kada sam, početkom godine, saznao dobro čuvanu tajnu da će četiri pjevača „Ambasadora“ otpjevati pjesmu o novootvorenoj trebevičkoj žičari prvo što sam se pitao bilo je „Kako neko može praviti pjesmu o žičari“.

Ako se zoveš Zlatan Fazlić Fazla i ako ti je Bog dao talenta za sklapanje stihova i muzike kao njemu onda možeš pisati o bili čemu, a da to ne ispadne ni banalno ni potrošeno ni tezgaroški. Zato što Fazla kada piše on uvijek piše o lijepim trenucima našeg zajedničkog sjećanja. A i žičara tamo spada, zar ne?

I kada napravi pjesmu o žičari koja vodi ka Trebeviću on, posve neočekivano i posve logično ne postavlja priču da sada možemo mi da dođemo do Trebevića nego da Trebević sada može doći nama. Da se može ponovo spsutiti u grad.

I tu dolazimo do onih krugova. I prisjetimo se one davne pjesme koju je pjevao Vedo Hamšić početkom šezdesetih i u kojoj „Četiri mladića idu s Trebevića“. One koju je, sasvim namjerno, četrdeset godina nakon Vede otpjevao baš Fazla.

A sada dva mladića i dvije djevojke, s Trebevićem pod rukom, nasmijani i tako naši i tako posebni, u ovaj grad donose taj dašak nekih prošlih vremena. Nekih prošlih vremena koja, eto, postaju neka buduća vremena.

Pjesmu su predstavili pod imenom „Ambasadori“. I to i jeste i nije tačno. Jeste utoliko što su oni definitivno obilježili „Ambasadore“ i što su „Ambasadori“ obilježili njih. Nije zato što tu nedostaje čitava kolona ljudi koji su prošli kroz „Ambasadore“ i koji su važni za priču o „Ambasadorima“. Prije svega Slobodan Vujović, lider i ključni autor te grupe. I čovjek koji nije imao ništa protiv da ovaj projekat, čak i bez njega, ide pod firmom „Ambasadori“.

Samo oni koji su se bavili pjevanjem kao profesijom znaju kako je komplikovano u jednoj pjesmi uklopiti četiri vodeća glasa od kojih su dva muška, a dva ženska. Ali „Trebević“ nije ni zamišljen kao pjesma za dokazivanje njihovih pjevačkih sposobnosti. Odavno to njima više ne treba. Ovo je jedna od onih situacija u kojoj glas stavljaš u funkciju pjesme i više se trudiš da preneseš emociju nego što nastojiš da pjevajući dosegneš vrhove Trebevića. A i što bi, kad se on već spustio u grad.

Zanimljivo je da se nikad nisu na ovakav način skupili. Znali su jedni drugima pjevati prateće vokale, ali da ih sve četvero podijeli ravnopravno mikrofon do sada nisu imali priliku. Ovo je prvi put da Zdravko Čolić dijeli pjevačke dionice sa drugim izvođačima. Hajde da ne računamo ona dva „nazovi dueta“ sa Goranom Bregovićem. Ovo je pjesma koja nakon dugo godina Ismetu Dervoz vraća u njeno prirodno okruženje, za mikrofon. Ovo je pjesma koja pokazuje koliko su njih četvoro kao pjevači različiti, a koliko svako svojom bojom glasa i načinom interpretacije doprinosi pjesmi.

A ako mene pitate šta je za mene najveći uspijeh ove pjesme onda se on ogleda u tome što je utišala ružne komentare prisutne na društvenim mrežama od trenutka kad je objavljeno da se radi ova pjesma sa ovom ekipom.

Ponekad čak i oni najcrnji i najredovniji hejteri osjete kako postoje stvari koje je nepristojno blatiti. Zato što postoje pjesme tako čiste da znaju kako i u njihovim sasušenim srcima naći ono mjesto na kojem još uvijek mogu osjetiti da kuca. I zato se više ne bave besmislenim i potpuno pogrešnim podacima o tome kako je ova pjesma koštala 200.000 maraka. Znam da ljudi koji stoje iza ove pjesme ne vole da se priča o tome, ali je pjesma i napisana i otpjevana apsolutno besplatno. Jedini troškovi bili su troškovi studija, a to je, daleko daleko ispod fantastičnih brojki koje su pominjane.

A šta brojke uopšte imaju da traže u priči o tome kako nam u lijepo aprilsko jutro jedna planina dolazi na kafu. Trebević se opet spustio u grad. Dočekajmo ga onako kako znamo.

Sasvim slučajno, bez ikakve veze sa Danom žena, „Letu štuke“ su osmog marta objavile svoj novi singl „Supermarket“. Drugi ili treći najavni singl za album koji čekamo već sedam godina. Drugi ako računamo da je prvi bio „Bože zdravlja“, a treći ako malo duže pamtimo pa se sjetimo i pjesme „Padaj“ od prije četiri godine.

Nije to toliko ni važno koliko je važno da „Štuke“ ostanu konstanta ovdašnje scene. Nemamo mi previše ni kvalitetnih, a pogotovo nemamo društveno angažovanih sastava da bi nam bilo svejedno hoće li Dino Šaran nešto novo napisati i snimiti sa svojom ekipom. Da bi nam bilo svejedno da li se autorski „potrošio“.

Na svu sreću nije. Ne znam da li kod njega pjesme nastaju lagano i u trenutku ili je to sve mukotrpniji proces cijeđenja talenta. Ne znam i ne zanima me. Zanima me ono što dobijem kao rezultat. A rezultat je i dalje ubjedljiv u Dininu korist.

Još uvijek zna da u ljubavnoj pjesmi koja je intimna priča o njemu „podvali“ i ponešto od onoga što govori o nama. Njegove pjesme su ogledalo naše stvarnosti. Likovi iz njegovih pjesama su manekeni novog bosanskog društva. Sa svim svojim nedostacima i iskrivljenim sistemom vrijednosti.

I najljepše od svega je što on likove svojih pjesama ne osuđuje zbog toga. On samo konstatuje. On je hroničar, a svakom ponaosob ko posluša pjesmu ostavlja da sam izrekne presudu. Nakon što posluša pjesmu. I pogleda. Jer da ne bi video spota umro bi a da ne saznam šta su to „bodljaste cipele“.

Ovako u kompletu ostajemo izgubljeni u „Supermarketu“. Ne znamo da li da se smijemo ili da se zabrinemo. A onda shvatimo da jedno ne isključuje drugo.

Samo što bi bilo pogrešno pomisliti da Dino Šaran pokušava da igra ulogu naše dežurne savjesti. On pjeva o sebi i svojim iskustvima. A ako se neko u tome još prepozna – tim bolje. To je dobrodošao bonus, ali nikako i osnovna namjera njegovog stvaralaštva. Nije on propovjednik nego pripovjedač. I pjevač.

„Štuke“ i dalje zvuče moćno i svježe. Zvuče dovoljno pamtljivo, a da ni jednog trenutka ne osjetite da prijeti opasnost da postane ljigavo komercijalno. Ja ih doživljavam kao bend kod kojeg nema ni foliranja ni planiranja. Doživljavam ih kao grupu koja iskreno isporučuje dnevnu dozu vlastitih frustracija ne planirajući da ih unovči.

I „Bože zdravlja“ i sada „Supermarket“ samo potvrđuju činjenicu da su nam potrebniji nego ikada. A valjda i njima samima jasno stavljaju do znanja da su tri albuma u posljednjih trinaest godina malo. I premalo. Pogotovo uzme li se u obzir činjenica da je od posljednjeg prošlo punih sedam godina.

Grupa je doživjela i neke personalne promjene i ako se po jutru dan poznaje to ni najmanje nije ugrozilo njihovu uvjerljivost kao rasnog rock’n’roll sastava. Naravno, prava provjera će uslijediti tek na koncertima, ali to će biti ona druga faza njihovog povratka. Velikog povratka, ako smijem prognozirati.

Sjećam se vremena kada se pojavio njihov prvi album. Bilo je to prije trinaest godina. Oduševljenje koje je tada pratilo to njihovo prvo izdanje bilo je puno uvjerenja da su oni (uz još nekoliko imena) pozvani da daju „vještačko disanje“ posustaloj sarajevskoj rock sceni. Ni danas ne očekujemo ništa manje. Ta njihova intervenicja je još uvijek neophodna. Barem dok pacijent daje neke znakove života.

Odavno me nešto nije tako obradovalo kao povratak Brane Likića sa albumom “Akustika”. A još više vremena je prošlo od kada me je nešto oduševilo do te mjere kao taj njegov novi album. I uopšte ne pretjerujem. Ovo je album urađen sa pažnjom i sa dušom. I još po svim pravilima zanata. Ali ovo je istovremeno i album koji nije za svakoga. Ili da budem precizniji ovo nije album koji će baš svako lako shvatiti i još lakše prihvatiti.

Prefino je tkanje tih pjesama da se moraš dobro zadubiti u njih da bi prepoznao taj filigranski rad. A jasno mi je da danas malo ko ima strpljenja da na takav način doživljava muziku. Da na takav način sluša muziku.

Pjesme na ovom albumu ostavljene su bez ikakvih napadnih ukrasa. Ostavljene su da same svjedoče o svojoj ljepoti. Ogoljene do osnovne forme snimljene su na takav način da plijene svojom jednostavnošću.

Tome jako doprinosi sam zvuk koji je doveden do perfekcije. Ne sjećam se da sam čuo album koji je imao ovako čist zvuk, ovako lijepo isproduciran vokal, album koji je tako ubjedljiv u svom obraćanju slušaocu. I zato bi bilo nepristojno ne pomenuti Mladena Miličevića, profesora na Loyola Univerzitetu, gdje je šef katedre za snimanje. I mora se konstatovati da su ove pjesme snimljene baš onako profesorski.

Ne znam koliko je konačnom rezultatu doprinjelo kasnije snimanje u BLAP studiju u Minhenu, ali rezultat je takav da se na ovaj album sasvim lako navići, a još lakše navući.

Samo što je uvijek vrijedilo pravilo po kojem ti tehnika ne može pomoći ako nemaš prave pjesme. Brano ih je ovaj put imao. Pogotovo me dojmio način na koji su sarađivali Brano i Abdulah Sidran, koji je napisao tekstove za pjesme “Jesi li se umorilo srce moje?” i “Potrebno mi je dušo”. Pogotovo je pjesma “Jesi li se umorilo srce moje?” pogodila pravu mjeru. Pravu mjeru sjete, nostalgije, tradicije i neke duboke tuge zbog koje će ovu pjesmu mnogi osjetiti kao svoju. Ili što bi nove generacije rekle, to je pjesma uz koju će se komotno moći konstatovati “e, ova me je raskućila”.

Sličnu atmosferu nailazimo u pjesmi “Kao Hazari”, urađenoj na prekrasan tekst Sergeja Ćuka. Posebna poslastica je i “Moj put”, verzija čuvene “My Way” iz Sinatrinog repertoara u izvarednom prepjevu Miroslava Pilja.

Ni tamo gdje je Brano bio kompletan autor pjesme nisu išle ispod ovog jako visoko postavljenog standarda. Bilo da je u pitanju “Zakopčaj kaput, hladno je” ili “Nedostaješ mi  dušo”. Sasvim lijepo su se uklopile i, od ranije poznate, “Slikarka” i “Čovjek s juga”. Prvu znamo još iz repertoara grupe “Rezonansa”, a drugu sa budvanskog festivala iz 2003.godine. Naravno, u drugačijim aranžmanima. Usudio bih se reći – pravim aranžmanima.

Volio bih da ovaj album nađe put do znatno šireg kruga slušatelja. Volio bih, ali ne vjerujem da će se to baš odmah desiti. Iako je kvalitet ove zbirke od deset pjesama nemoguće sakriti (sve kad bi neko to i htio) teško da će za njih biti puno prostora na aktuelnim play listama. Naprosto, zato što to nisu nametljive i agresivne pjesme. Kao što takav nije ni čovjek koji stoji iza njih. Da jeste odavno bi ga prepoznali kao jednu od dragocijenosti ovog grada i ove zemlje.

Ja ne mogu da vas natjeram da slušate ove pjesme, ali mogu da kažem šta mislim o njima. I mogu da vas podsjetim da je Brano Likić, u periodu 1975 – 1985.godine predvodio jedan od najznačajnijih sarajevskih sastava – “Rezonansu”. I da je baš on donio jedan novi način korištenja tradicionalnog zvuka. I nakon “Rezonanse” je bio prisutan. U njegovom studiju su svoje albume snimali mnogi kasniji velikani sarajevske scene. Od “Merlina” i Vajte, preko Tife, pa sve do “Vatrenog poljupca”, da pomenemo samo neke. I hvala Bogu da nam se vraća. I to na ovakav način. I hvala Bogu da se njegovo srce još nije umorilo.

Kada jedan rock bend svoj debi album objavi tek nakon osamnaest godina od osnivanja onda se slobodno može zaključiti kako su oni baš čekali da sazriju. Čekali punoljetstvo.  U takvom slučaju je o njihovoj upornosti izlišno trošiti riječi. E, tako se nešto desilo sa bihaćkim sastavom „Start“ koji su osnovani 2000-te godine, pa nakon deset godina uzaludnih pokušaja da se nametnu na sceni donijeli odluku da privremeno prestanu sa radom. A onda su se opet vratili jači nego ikad. I objavili album „Moj otrove“.

Moram priznati da je već sama činjenica da dolaze iz Bihaća probudila moju znatiželju. Postoji ta neka čudna veza između Bišćana i rock’n’rolla i sigurno je da se ne svodi samo na „Divlje jagode“ i Nermina Puškara. Ima tu mnoštvo zanimljivih rock stvaralaca koji naprosto nikad nisu dobili pravu priliku zbog proste činjenice da Bihać ne spada među one velike centre sa potrebnom infastrukturom koja bi mogla dati podršku jednom mladom (ili u ovom slučaju ne baš tako mladom) rock sastavu. Dovoljno je samo pomenuti sastave kao što su „Camino verde“, „Genetski modificiran“, „Haman jazz band“, „The Crazy Cats“, „Grefran“, „The Evolution“, “Unija”, „Jall Aux Yeux“ ili imena kao što su Alen Islamović, Ado Iftić, Muhamed Liha, Dragana Una Kajtazović,.

Vječito balansirajući negdje između Sarajeva i Zagreba tek rijetki su uspijevali da dobiju pravu podršku. Recimo, „Divlje jagode“ i jesu formirane od strane nekoliko Bišćana na studiju u Zagrebu, a kasnije su karijeru gradili iz Sarajeva. Puškar je postao zanimljiv tek kad je došao iz bihaćkog „Kruga“ u sarajevski „Knock out“. I tužno i ružno, ali istinito.

Zato treba jako pažljivo osluškivati sve što nam sa te strane dolazi, pa sam i ja već ranije primjetio „Start“ zbog pjesama „Tamo“ i „Moj otrove“. Zaintrigirali su me i zbog zvuka i zbog tematike svojih pjesama. A kada se pojavio i album „Moj otrove“ samo je potvrdio ono što sam već mislio o njima. Da su odličan rock’n’roll bend bez puno primjesa drugih žanrova. Da zvuče svježe, a da opet njihov zvuk priziva i neka ranija vremena kad je rock u pitanju. Da po načinu pjevanja i aranžmanima pomalo vuku na sastav „Zona isključenja“ sa posve drugog kraja Bosne, iz Goražda. Da ima u načinu pjevanja i nešto od Puškarovog manira. A opet pomalo čak, pogotovo tematikom pjesama vuku na „Atomsko sklonište“. A strukturom pjesama i na rani “Drugi način”.

Može na momente djelovati kao da zauzimaju propovjdenički stav, da su možda pomalo naivni i parolaški u svom uvjerenju da pjesme mogu mijenjati svijet, ali meni zvuče sasvim iskreno u tom svom nastojanju pa im teško to mogu uzeti za zlo. Tu posebno mislim na pjesmu „Tamo“ koja je jedna od rijetkih rock pjesama koja je progovorila o odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je da se pjesma uopšte nije našla na albumu iz meni posve nejasnih razloga. Dotiču se u pjesmama i problema sve prisutnije narkomanije, a ima i klasičnih ljubavnih pjesama od kojih se posebno izdvaja naslovna „Moj otrove“.

Naravno da moram pomenuti ko stoji iza ove priče. Članovi benda su Lejla Nuhanović, Anes Zulić, Saša Mirković, Elvis Hodžić, Edin Imširović i Šahsudin Osmanović. Nije zgoreg da zapamtite ova imena. A nije loše ni da vam priča o novom bosanskom rocku startuje sa „Startom“. Produkcija „Tempo“ je prepoznala kvalitet i objavila im album. Sad je na nama ostalima da ih prepoznamo kao bend za nas.