Doktor Čolić i Mister Dino

Već dvije godine zaredom Sarajevo je najpoželjnija destinacija u regionu za doček Nove godine. I to nije slučajno. Dobrim dijelom je to rezultat odluke gradskih vlasti da se odriješi kesa i napravi spektakularan doček sa najvećim domaćim zvijezdama. Prošle godine Dino Merlin, ove Zdravko Čolić i „Crvena jabuka“. I pokazalo se da to nije bacanje para. Pokazalo se da se ovde radi o investiciji koja se, već sada, višestruko isplatila.

I odjednom u čitavoj toj priči nema više ništa sporno. Ne bi bilo ni da se nije zaradilo. Da se ne lažemo. Onog momenta kad je objavljeno da će Sarajlije zabavljati Zdravko Čolić malo ko je imao primjedbu. Odnosno neuporedivo manje primjedbi nego kad nam je prije godinu dana ponuđen Dino Merlin.

I kada je sve prošlo, dok se mamurluk liječio rasolom, kada su se sumirali utisci poneko je primjetio ovo što i ja. I nazvali su to pravim imenom. Nazvali su to licemjernim. Sve ono što se zamjeralo Dini, Čoli je oprošteno. Od visokog honorara pa do zabrane točenja alkohola. Niko, ali apsolutno niko nije ove godine problematizirao to pitanje u vezi sa Čolićevim koncertom.

Ponovila se stara priča. Malo ko je bio spreman da prihvati argumente razuma i logike nego su ustrajali u tome kako je Dino – Dino, a Čola – Čola. Šta god to značilo. U redu, mogu ja da shvatim da nešto ili nekoga neko ne voli. Bez konkretno razloga i bez argumenata. Naprosto mu se gadi. Ni ja ne volim luk. Samo što ja ne osporavam hranjiva i ljekovita svojstva luka. A ovi koji su se nakon godinu dana prepali vlastitog odraza u ogledalu sad pokušavaju argumentovati svoju netrpeljivost. Dovesti je na nivo objektivne istine ili barem tu netrpeljivost učiniti opravdanom. I pravednom.

I ja sam pokušao objasniti sebi tu njihovu netrpeljivost. I kako god razmislio, s koje god strane prišao tom problemu, uvijek mi se nameće jedan jedini zaključak. Mi, izgleda, imamo urođenu netrpeljivost prema profesionalizmu, prema planiranju i dobroj organizaciji. Čola je draži naprosto zato što je opušteniji, nonšalantniji, neposredniji. Zato što zna zalomiti do ujutru sa društvom u kafani, zato što je spreman i u svojoj privatnosti da se daje do kraja. Zato što je, rekli bi ovde, raja. Vole ga iz istog onog razloga zbog kojeg su voljeli i vole Davorina, Kemu, Halida ili Tomu. Zbog osjećaja da im daju više od onoga što bi jedan pjevač lakih nota trebao dati. I dušu i život. I vrijeme.

I profesionalac im da na sceni najbolje od sebe i sve od sebe. Ali profesionalac ih ne uvodi u svoju privatnost. A to mu u ovom gradu nikada ne mogu oprostiti. Tu najnormalniju ljudsku osobinu da želi svoju intimu zadržati za svoju porodicu i svoj uzak krug prijatelja. U ovom gradu u kojem mnogi kad kupe kartu ili album misle da time stiču privilegiju bliskosti. I kada im neko tu vrstu bliskosti uskrati on je za ovdašnju raju „izgorio“. Sve bi njegovi ovdašnji kritičari oprostili Dini Merlinu osim činjenice da ima vlastiti život.

I zato niko nema tri čiste da kaže ili napiše da je Dinin bend bio usviraniji, precizniji i puno uvjerljiviji od Čolinog. Niti da je organizaciono sam koncert bio na višem nivou. Smiješno je upoređivati Čolino i Dinino pjevanje. Ali ako baš hoćete i to, Čolu sam gledao i slušao i u puno boljim izdanjima. Dino je dao svoj pjevački maksimum. I u čitavoj ovoj priči uopšte mi nije važno da kažem ovaj je bolji ili gori. Nipošto ne želim da kažem „napadali ste Dinu napadajte i Čolu“. Daleko bilo. Želim da kažem upravo suprotno. Naučimo da poštujemo ono vrijedno što smo iznjedrili. I Čolu i Dinu. I ne morate ih voljeti. Ili jednog od njih. Ali naučimo da poštujemo ono što vrijedi pa makar nam čovjek koji stoji iza toga bio i antipatičan. A njih dvojica su samo dva lica ovog grada. Dva lica koja konačno treba da nauče da žive u skladu, a ne da budemo dovijeka rascjepljeni kao Doktor Jekyll i Mister Hyde. Iliti po naški, doktor Čolić i mister Dino.

 

Advertisements