Ispravka “krivog navoda”

Da me neko nagovori da se i ja igram demokratije kako to čini dobar dio mojih sunarodnjaka najradije bih odnekud iz pozadine povikao „Ispravka krivog navoda!“. Zbog čega? Zbog novog romana Dr. Karajlića, odnosno zbog drugog dijela njegove sage „Solunska 28“.

U čemu je problem? U Doktoru Karajliću. Neprimjereno je, pa čak i nepošteno da taj roman bude potpisan njegovim imenom. Iako formalno pravno Nenad Janković ima pravo na taj pseudonim, iako sam siguran da to ime na koricama njemu donosi znatno veću prodaju nego ime iz lične karte, to naprosto nije napisao Nele. Doktor Karajlić nema nikakve veze sa ovim romanom. Sa romanom pisanom na ekavici i romanom koji za glavni lik ima Beograd. To nije Karajlićeva priča koliko god se njegov imenjak Janković upinjao da postane njegova.

Da je ovaj roman potpisao kao Nenad Janković meni bi posve razumljiv bio taj njegov očajnički pokušaj da pronađe sebi korjene negdje duboko ispod beogradskog asfalta, e ne bi li ga beogradska čaršija barem dijelom prihvatila onako kako ga je prihvatala nekada sarajevska.

Samo što je ta beogradska čaršija, bez obzira na sve priče o njenom nikad dokazanom kosmopolitizmu, neko ko ne prihvata baš lako dođoše, priječane ili kako su sve nazivali one koji bi sa prtljagom punim gorčine prema onom ranijem i punim snishodljivosti prema ovom novom pokušali da postanu ravnopravni dio te iste čaršije.

Nenad Janković je, u najboljem slučaju dobacio do statusa zabavnog rođaka iz provincije, dežurnog klovna na porodičnim okupljanjima. Onog kojeg diskretno zamole da se udalji od stola i ode sa ženama i djecom u drugu sobu onog trenutka kad ozbiljni domaćini počnu da pretresaju ozbiljne teme.

Uglavnom, nakon dvadeset i osam beogradskih godina (od kojih sve nisu ni bile beogradske) Nele je povjerovao da može da piše sagu o Beogradu pišući sagu o svojoj familiji – Jankovićima. I to na takav način da nema nikakvu obavezu da dokazuje dubinu tih svojih stvarnih ili tek namaštanih korijena.

Da je ovo film režirao bi ga Emir Kusturica sa svim onim njegovim izletima u nadrealno i sa mnoštvom pirotehničkih efekata. Samo što ni Kusturica ne bi sebi dozvolio onako melodramatičan kraj kakav je napravio Nele. Sa obaveznom dozom religijske alegorije. Dobro, to bi se već moglo očekivati i od Nemanje.

Ako nekoga zanima o čemu zapravo govori nastavak „Solunske 28“ da kažem da je priča smještena u period od bombardovanja beograda na Vaskrs 6. aprila 1941.godine, pa do kraja Drugog svjetskog rata. I kroz priču o te četiri godine provlači i politiku i mistiku i ljubav i ludilo i iznevjereno prijateljstvo.

Sad, pišući o tom iznevjerenom prijateljstvu Nele je, barem meni, napisao najzanimljivije i najiskrenije stranice ove knjige. Kažem da ja to tako doživljavam, a lako je moguće da uopšte nisam u pravu i da sam pročitao nešto što on nije imao namjeru napisati.

Kada čitam kako sa sa apsolutnim pouzdanjem piše o Dabetiću i Laciju, dvojici prijatelja i muzičara koji su vrhunske kreacije pružali samo dok su bili zajedno i koji su iznevjerili jedan drugog da bi spasili jedan drugog (svako na svoj način) naprosto ne mogu da se otmem utisku da je na tim stranicama (moguće sasvim nesvjesno) Nele ispričao priču o sebi i Seji Sexonu. Onako kako je on vidi i onako kako bi htio da ostane zapisana za vječnost.

Vjerujem kako bi on žestoko opovrgao svaku naznaku takve mogućnosti. Ne sumnjam da bi, ako bi tako postupio bez ostatka vjerovao da s punim pravom takve ideje opovrgava. Nebitno. Ljepota svake napisane rečenice i jeste u tome što je svako od nas može tumačiti na svoj način. A ja sam odabrao da te pasuse tumačim na ovakav način. Da ih tumačim tako da je nešto pametnije i jače od njega uspjelo da mu tokom procesa pisanja pošalje poruku da mu nije svejedno.

A možda i neko nakon čitanja ovoga što sam ja napisao poželi da ispravi krivi navod.

Eurosong „po Bolonji“

Tokom maja sam godinama navikao da iščekujem „Eurosong“, da pratim „Eurosong“ i da pišem o „Eurosongu“. Ove godine se po prvi put desilo da je ta manifestacija otkazana i mislio sam da je to to. A onda su se  u krovnoj evropskoj televizijskoj organizaciji dosjetili da ipak nešto naprave i podsjete nas kako „Eurosong“ nije mrtav. Još.

Pripremili su dvosatni televizijski šou koji su i naši gledaoci mogli vidjeti i u kojem je predstavljeno čak 47 pjesama koje su trebale predstavljati svoje zemlje ove godine na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope. Bilo je tu i podsjećanja na neke ranije uspješne pjesme koje je „Eurosong“ iznjedrio. Bilo je iluminacije gradskih dvorana širom svijeta valjda da se opravda naziv samog programa „Shine a Light“ i bilo je svega i svačega, na momente dovedenog do ivice kiča. Ali kako već decenijama kič i „Eurosong“ idu ruku pod ruku o tome ne treba trošiti previše riječi.

Ono što zanima nekoga ko „Eurosong“ i dalje doživljava kao takmičenje pjesama jeste kako pedesetak i kusur pjesama strpati u dva sata i sve to uz najave, reklame, poruke učesnika, predstavljanja? Stvarno, kako? Pa tako što skratiš pjesmu na 20 – 30 sekundi, opališ refren i dosta. Eurosong realizovan „po Bolonji“, kako to kod nas vole da kažu za sve skraćeno, zbijeno i uskraćeno. Ko danas ima vremena da sluša duže od toga?

Zar ne živimo u svijetu brzih komunikacija? Zar ne živimo u svijetu u kojem je naša egzistencija svedena na trailer života? Zar nismo smješteni negdje između abd i wtf? I zašto nas onda čudi kad su pjesme svedene na pola minute. Sjećam se da su nekad pankeri to radili (doduše ne tako drastično), ali iz nekih sasvim drugih razloga. Kod njih je to bio vid pobune da pjesma traje minut i po dokazujući da sve bitno možeš da kažeš u tih minut i po. A mi smo u subotu dobili šestinu svake pjesme, a ostatak odzviždućite dragi gledaoci u svojoj glavi. Ako vam je baš do toga.

A ako ste moderni, ako ste savremeni, ako ste dio svijeta koji vas okružuje sigurno vam ni neće biti do toga. Dodatno ćete ubrzati. Upratio sam kako klinci, u najvećem broju slučajeva, gledaju youtube. Nervozno, rastrzano, brzo preskačući na drugi spot puno prije nego što je prethodni završio. Moguće da u tome dijelom leži odgovor na enormnu popularnost Jale Brata i Bube Corellia i njima slučnih zvijezda u sazvježđima nove generacije. Oni prave pjesme od dvije i po minute. Tap tap i gotovo. I još kad neko stavi njihovu pjesmu na repeat u toku pola sata pjesma im se ponovi dvanaest ili petnaest puta. I bilježi toliko pregleda. U istom vremenu pjesmu „Negdje na kraju u zatišju“, klasik grupe „Indexi“ ne možete čuti ni tri puta.

Vratimo se mi ipak „evrovizijskoj“ priči. Ako su htjeli da nam ponude zamjenu za „Eurosong“ nisu u tome uspjeli. Nismo čuli pjesme i nismo imali draž takmičenja. Dakle, što bi rekla jedna davna reklama „nije dovoljno da liči na Eurosong da bi bio Eurosong“. A ako su, međutim, htjeli da održe živim interes za svoju priču tu im nemam šta zamjeriti. Uspjeli su. I pokazali da se pita može praviti i…I bez publike, da ne pomislite nešto neprimjereno.

Ionako ćemo u bliskoj budućnost imati kulturne, estradne i sportske priredbe koje ćemo pratiti putem avatara i moći ćemo biti i ljepši i vitkiji i spretniji nego što smo to u stvarnosti. I nećemo se moći zaraziti. Barem ne onim biološkim tradicionalnim virusima. Za one kompjuterske, ne garantujem. I moguće da je ovo bila neka vrsta probe i najave. Ili će avatari izvođača nastupati na sceni. Ili će se desiti obje stvari istovremeno. Pa ćeš moći biti i na više koncerata u istom trenutku, a neka tražena zvijezda će moći nastupiti širom svijeta istovremeno. I niko u tome neće vidjeti prevaru. Osim starih i tersavih rock kritičara.

I još nešto. Je li samo meni čudno što je za motiv cijele priče uzeta pjesma sa kojom je Velika Britanija pobijedila 1997.godine. Da se razumijemo, to je jedna od najljepših pjesama koje su ikad ponijele titulu pobjednika na „Eurosongu“. Ali bilo je i drugih lijepih. I ljepših. Zašto baš da jedinstvo Evrope demonstrirate pjesmom koja dolazi iz zemlje koja je to jedinstvo već dobro načela? A imate pjesme koje slave to jedinstvo kao recimo ona koja je pobijedila 1990.godine u Zagrebu i govori baš o ujedinjenoj Evropi. Moguće da se ta pjesma ne bi dopala Rusima ili Bjelorusima, ali tu već zalazimo na močvarno i smrdljivo tlo politike.

Za kraj, antiklimaks je uslijedio nakon što su nas dva sata držali u iščekivanju velikog i epohalnog iznenađenja, a onda se ispostavi da je to iznenađenje tek puko saopštenje da će umjesto ove „Eurosong“ biti održan iduće godine u Roterdamu. Iznenađujuće otprilike koliko i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. A civilizacija kakvu poznajemo zalazi na sve četiri strane svijeta.

Posveta i gradu i bendu

Još u vrijeme kada je izašao posljednji studijski album „Crvene jabuke“, album „Nocturno“ Žera je najavljivao da će istovremeno izaći i jedan ekskluzivni album sa pjesmama isključivo posvećenim Sarajevu. Pa je to trebalo da se desi tokom 2019.godine, pa smo, evo duboko zagazili u proljeće 2020.godine i album se konačno pojavio.

Opravdanje za to kašnjenje lijepo je smišljeno u obilježavanju 35 godina od nastanka „Crvene jabuke“ pa se album, prigodno zove „Sarajevo 1985 – 2020“. I nije baš odgovarajući naziv. Iz najmanje dva razloga. Prvi je što od one „Crvene jabuke“ koja je nastala 1985.godine nema tu više nikoga osim Dražena Žerića. Neki od pet originalnih članova su mrtvi, neki su se i prije korone povukli u dobrovoljnu samoizolaciju, a neki su otjerani iz benda. I ostao Žera. Sad vi sami zaključite koliko je to „Crvena jabuka“ uz koju može da stoji ona brojka 1985.

A pogotovo jer iz tog prvog, prijeratnog perioda nema niti jedne pjesme da je uvrštena na ovaj album. A ako je koncept bio da se tu nađu pjesme sa temom Sarajeva i njegovih prepoznatljivih mjesta onda se moralo naći mjesta za „Sa tvojih usana“ koja počinje stihovima „kad sat zazvoni na Kuli, kraj Begove džamije“. Ako ništa drugo. A nije se našlo.

Najstarija pjesma koja je uvrštena na ovu „skoro pa kompilaciju/skoro pa studijski album“ bila je „Mahala“ sa albuma „U tvojim očima“ iz 1996.godine. Dakle, primjereniji bi bio naziv „Sarajevo 1996 – 2020“, ali hajde da ne cjepidlačimo. I da, preciznosti radi našla se tu i pjesma Dine Šarana „Tvoga srca vrata“ koju je Darko Jelisić otpjevao još tokom ratnih godina, ali ju je „Crvena jabuka“ snimila tek na albumu „Sve što sanjam“ iz 2000. godine.

Inače, Žera je u diskografiji već imao jedan album posvećen Sarajevu, ali ne sa „Crvenom jabukom“. U pitanju je album „Ručni rad – Sarajevo“ potpisan kao „Žera i Narcis“ i objavljen 2013.godine. U pitanju je jedna lijepa ploča, ali poprilično nezapažena koju je Dražen Žerić uradio sa Narcisom Vučinom koji je u to vrijeme dosta autorski sarađivao i sa „Jabukom“. Biće da je Žeri bilo žao tih jako lijepih pjesama koje ipak nisu dobacile tako daleko kako dobace kada se objave pod firmom „Crvena jabuka“. Zato je sada ponovio pet pjesama sa tog albuma „Park kafana“, „Sarajevski lijepi dani“, „Male stvari“, „Zapis o zemlji“ i „Krkanikus Balkanikus“. Mogao je, komotno i „Bosansku“ ne bi bilo viška.

Te pjesme će mnogima djelovati kao posve nove, a dodamo li da se među 17 pjesama našlo prostora i za tri zaista nove („Rano moja“, „Ja još dišem“ i „Kad s tobom nema me“) ovaj album postaje zanimljiv čak i onima koji nisu pasionirani fanovi „Crvene jabuke“ pa kupuju kompilaciju na kompilaciju na kompilaciju. Možda je ključna zamjerka ta što se te tri nove pjesme uopšte ne uklapaju u taj „sarajevski“ koncept. Vjerovatno je to urađeno na insistiranje disko kuće kako bi se pospiješila prodaja na račun novih pjesama.

Ostatak materijala je, manje – više sasvim sarajevski. Tu je pjesma Miroslava Drljače Rusa „Stižu me sjećanja“ iz 1997.godine i sa albuma „Svijet je lopta šarena“. Zatim „Dok Miljacka protiče“, prvobitno otpjevana u duetu sa Harijem Varešanovićem za potrebe filma „Duhovi Sarajeva“, a kasnije objavljena na albumu „Duša Sarajeva“ iz 2007.godine. I za naslovnu pjesmu tog albuma, pjesmu „Duša Sarajeva“ našlo se mjesta na aktuelnom albumu.

I sa posljednjeg studijskog albuma „Nocturno“ uvrštene su dvije pjesme Mirka Šenkovskog Geronima „Grade moj“ i „Cvijet sa Bistrika“, a sigurno je bilo razloga da se uvrsti i njegova pjesma sa prethodnog studijskog albuma, pjesma „Minka“.

Za nekoga će možda biti iznenađenje što su uvrštene i pjesme „Napiši jednu ljubavnu“ i „Balada“, obrade vječnih melodija Kemala Montena i „Indexa“. Meni nije iznenađenje. Koliko god su neki geografski pojmovi sinonim za Sarajevo, Kemo i „Indexi“ su to možda i još više i nije nikakvo čudo da ih je Žera uvrstio u ovu svoju zbirku pjesama o Sarajevu.

Sad, neko će imati neke zamjerke, poput mene tražeći dosljednost u konceptu i nazivu, a neko će se naprosto prepustiti pjesmama. A na ovom albumu od njih sedamnaest sigurno se može naći njih barem desetak za pravi užitak i zvučni doživljaj Sarajeva. I za posvetu. I gradu i bendu.

 

Bio i ostao drag

Prinudna izloacija u kojoj se nalazimo mnoge je natjerala da konačno urade neke stvari koje odavno namjeravaju. Da pročitaju neke knjige, da pogledaju neke filmove, da se više druže sa porodicom ili da se konačno vrate pjevačkom zanatu. E, ovo posljednje se desilo Almiru Ajanoviću koji nema novi album još od 2008.godine i koji se u posljednjih 12 godina bavio svačim više nego pjevanjem. A svaki naš susret bio je obilježen pričom o tome kako sprema taj povratak. I sad se ipak dešava taj povratak. Sa pjesmom i video spotom „Bio sam ti drag“.

Nije to baš posve nova pjesma, a ja i nemam baš običaj da pišem o tome da je neko snimio video spot, ako i pjesma nije nova, ali u ovom slučaju ću napraviti izuzetak. Zato što bi to mogao zaista biti njegov povratak na scenu. U onaj prostor u kom se nalaze nepretnciozni autori i izvođači čija je osnovna ambicija da prave neke pitke pjesme uz koje će slušateljima biti prijatno. I koje će ih možda podsjetiti i na neke vlastite emotivne lomove. Kao što to čini „Bio sam ti drag“.

Dozvolite da ovo bude i nek posve privatna priča. Almira sam upoznao nešto pred rat kao dječaka od nekih 15 – 16 godina. Predvodio je tada generacijski sastav „Staklena zvona“. A kako je živio u mom komšiluku neminovno je bilo da ih zapazim. I napišem nešto o njima. Pogotovo njega je bilo nemoguće ne primjetiti, njega sa pravom grivom na koju je, s pravom, bio ponosan i nastojanjem da mu glas dodatno „pukne“ ne bi li dobio tu „hrapavu“ notu i zvučao zrelije. I ne bi li se tako još malo primakao svom neskrivenom uzoru Mladenu Vojičiću. Sjećam se kakvu je nervozu osjećao kad je Tifa najavio da će doći na jedan od njihovih koncerata.

Nije im se desilo puno koncerata. Zvuk haubica nadjačao je njihove gitare i kada je počeo rat prestala su „Staklena zvona“. Barem privremeno. Još uvijek maloljetan Almir se zatekao u Švedskoj dok su majka i stariji brat ostali u Sarajevu. Na početku rata poginuo je njegov brat Sanel, a on je tek mnogo kasnije saznao za njegovu smrt. I odbolovao je. Kroz pjesme.

I u Švedskoj je, sa nekom drugom ekipom, obnovio „Staklena zvona“. I svirao i svirao i svirao. I usput pravio pjesme. I maštao o prilici da ih predstavi u svojoj zemlji. I kada je, početkom novog milenija, počeo redovno dolaziti u Sarajevo i svoju Vogošću te dolaske je koristio da ponešto predstavi ovdašnjoj publici. Već prilikom prvog takvog dolaska pojavio mi se na vratima kancelarije i nastavljeno je to naše druženje, nikad do kraja izdefinisano, ali neprekinuto. Druženje koje je meni jako prijalo, a osjećao sam kako i on u meni nalazi i nešto više od prijatelja. Moguće i neki muški uzor koji mu je u onim nježnim godinama odrastanja nedostajao. I spot za prvu pjesmu koju je  ovde predstavio publici, pjesmu „Dođi“ snimao je u mom stanu.

Sve one bolne pjesme pune čežnje nastajale daleko od doma skupio je na debi albumu „Moja duša bosanska“ objavljenom 2004.godine. Vrlo ozbiljno je pristupio tom projektu. Radio ga je sa muzičarima neupitnog renomea, a dobar dio pjesama je dobio i svoju video prezentaciju.

U Švedskoj je savladao vještinu rada u studiju i imao svoj tonski studio. Otvorio je ispostavu tog studija i u Sarajevu. I polako pripremao drugi album. Ponešto sam i sam sarađivao na tom albumu, uglavnom kao tekstopisac i bilo mi je drago kad se pojavio pod nazivom „Ako je suđeno“. I ako je prvi album bio emotivna ispovijest, ovaj drugi je bio pažljivo rađena i zanatski ispolirana zbirka pjesama.

Pred promociju albuma, sjećam se, zajednički smo uradili tekst na melodiju naše himne i prijavili se na tada aktuelni konkurs. Jedan jedini put je himna izvedena sa tim tekstom, na promociji albuma „Ako je suđeno da“. Očito nije bilo suđeno.

Nije bilo suđeno ni da Almir nastavi pjevačku karijeru. Ni kao Don Almir ni kao Almir Ajanović. Tu i tamo desio bi se neki singl, ali rjeđe nego što bi se Almir pojavljivao u medijima zbog nekih vanmuzičkih zbivanja. U međuvremenu je ispunio sebi veliku želju da predstavlja Bosnu na „Eurosongu“ kao autor.

Po inerciji sam nastavio da ga nagovaram da se vrati pjevanju i sam sve manje vjerujući u taj povratak. Čak smo i radili neke pjesme. Neke od njih su i snimljene, ali nekako njemu samo sve to nije bilo dovoljno dobro da se vrati. A što duže izbivaš to ti treba nešto sve moćnije za povratak. S tim, da ako mene pitate, ima sasvim dovoljno jako dobrih pjesama da ne bi imao čega da se stidi kad bi se odlučio na treći album.

Možda je „Bio sam ti drag“ najava toga. I način da potvrdi da nam nije samo bio drag nego da je to i ostao.

 

Od mrtvih predsjednika do kokuzluka

Po prvi put od svog pokretanja 1956.godine „Pjesma Eurovizije“ neće biti održana. Korona je odgodila mnoge događaje na koje smo navikli pa zašto ne bi i ovaj. Meni je zanimljiviji podatak da se ovakvo otkazivanje nije i prije desilo, a bilo je dosta problema, pogotovo onih političkih, sa kojima se ovo takmičenje suočavalo. Ako i nije bilo odustajanja od „Eurosonga“, tokom ovih šezdeset i kusur godina mnoge su zemlje, privremeno ili trajno, otkazivale svoje učešće.

Na prvom takmičenju u Luganu bilo je svega sedam zemalja učesnica sa po dvije pjesme, a onda je, iz godine u godinu rastao broj zemalja koje su htjele da se predstave na ovoj smotri. Ali su i odustajale. Velika Britanija se tako pridružila „Eurosongu“ 1957.godine, ali se već naredne povukla da bi od 1959.godine bila redovan učesnik.

Već 1964.godine imamo i prvi bojkot „Eurosonga“ kada ga švedski muzičari bojkotuju i zbog toga ova zemlja ne učestvuje na takmičenju u Kopenhagenu. Švedska se ubrzo vratila, ali se 1967.godine Danska odlučila na desetogodišnju apstinenciju od „Eurosonga“. Razlog je dosta prozaičan. Tada imenovani direktor zabavnog programa na državnoj televiziji bio je uvjeren kako se taj novac može i pametnije potrošiti.

Madrid je ugostio „Eurosong“ 1969.godine i mnogi su imali primjedbi na tada vladajući Frankov režim, ali je jedino Austrija odustala od nastupa. Ni oni nisu zvanično rekli da je to zbog fašističke diktature u Španiji nego da nisu uspjeli naći odgovarajućeg predstavnika. Zanimljivo je da je tada Vels htio nastupiti, ali je odbijen uz obrazloženje da nije suverena država i da je iz Velike Britanije samo BBC članica Eurovizije.

Austrija nije željela učestvovati ni naredne, 1970.godine. ovog puta nezadovoljna sistemom glasanja. Njima se pridružila, iz istih razloga, skoro cijela Skandinavija pa nisu učestvovale ni Švedska, Finska i Norveška. Naredne godine sistem glasanja je promijenjen i ove zemlje su se vratile u okrilje „Eurosonga“.

Francuska se 1974.godine iznenada povukla iz takmičenja jer je u sedmici u kojoj je trebala biti održana „Eurovizija“ iznenada preminuo tadašnji francuski predsjednik Georges Pompidou.

Grčka koja je debitovala 1974.godine odlučila je da ne nastupi 1975.godine zato što se te godine na „Eurosongu“ po prvi put našla i Turska. Iduće godine vratila se grčka, a odustala Turska. Ni Švedska nije učestvovala u strahu da ne pobijedi te da ponovo mora organizovati ovu skupu manifestaciju. Te godine su u Švedskoj čak održane demonstracije protiv „Eurosonga“.

Godine 1979. takmičenje se održavalo u Izraelu i prvobitno je bilo planirano da nastupi i Turska. Turci su se. Međutim povukli pod pritiskom arapskih zemalja koje su smatrale neprirodnim da jedna dominantno muslimanska zemlja ima predstavnika na takmičenju koje se održava u Izraelu.

Iduće godine već Izrael nije bio tu. Iako je kao pobjednik trebao drugi put za redom da organizuje ovu feštu požalili su se da im je to preskupo i odustali. Nisu ni učestvovali jer je finale „Eurosonga“ održano na isti dan kad se u Izraelu obilježavao značajana nacionalni praznik. Isto se desilo i 1984.godine.

Francuska se privremeno povukla 1982.godine nezadovoljna kvalitetom pjesama. Naredne godine nije bilo Iraca jer su uposlenici njihove državne televizije štrajkovali. Čak je i Jugoslavija jednom bojkotovala ovo takmičenje. Naime, 1985.godine „Eurovizija“ je održana 4.maja, na petu godišnjicu Titove smrti i zbog toga Jugoslavija nije učestvovala. Nešto slično je bilo i sa Holanđanima koji su na taj dan slavili Dan sjećanja na mrtve pa nisu htjeli učestvovati. Isto im se desilo i 1991.godine.

Nezadovoljna novim sistemom takmičenja Italija je 1998.godine napustila „Euroviziju“ da bi se vratila tek 2011.godine. Rusija nije htjela prenositi takmičenje iz Izraela 1999.godine i kažnjena je tako što nije mogla učestvovati ni naredne 2000-te godine.

2006.godine, država koja se tada zvala Srbija i Crna Gora nije učestvovala zbog skandala na nacionalnom izboru kad je crna Gora glasala za svoje, a Srbija za svoje. Tada je favorit bila pjesma „Ludi letnji ples“ grupe „Flamingosi“.

Austrija nije htjela poslati predstavnika u Beograd 2008.godine uglavnom zbog politizacije takmičenja. Armenija nije željela učestvovati u Azerbejdžanu 2012.godine zbog siguronosnih razloga i situacije u Nagorno Karabahu. Iste godine odustala je i Poljska. Zbog finansijskih razloga.

Finansijski razlozi su bili ključni i kod drugih zemalja koje su odustajale u posljednjih desetak godina. Izuzetak je Ukrajina koja nije nastupila zbog Krimske krize, ali je naredne godine pobijedila. Rusija je uzvratila bojkotom 2017.godine. I onda se opet Ukrajina nije pojavila 2019.godine u Izraelu.

Kao što vidite bilo je svega i svačega. Mrtvih predsjednika i nedostatka para. Političkih prepucavanja i nezadovoljstva načinom glasanja. Ali nikada „Pjesma Eurovizije“ nije bila otkazana. Sve do pojave korone.

 

Epika, lirika i janjetina

Pretpostavljam da je malo onih koji ne znaju onu krajnje optimističnu izreku o starcu i udarcu. Samo da znate ona je najmanje primjenjiva tamo gdje biste je vi najradije primjenili. Ja sam se uvjerio u njenu ispravnost ponajviše kada je popularna muzika u pitanju. Neki veterani su znali napraviti pjesme i albume koji ne samo da bi postidili konkurenciju nego bi pokazali da ta konkurencija zapravo i ne postoji.

Neki od takvih ljudi predugo ne rade pa ih pomalo i izgubiš iz vida. Još ako, u ovdašnjim podjelama, djeluju „sa one druge strane“ nije neočekivano da ih se prije pamti po nekim „namjenskim“, „naručenim“ ili naprosto doživljenim pjesmama koje se ne doživljavaju svugdje jednako. Onako kako se neke meni drage pjesme ne dožive jednako entuzijastično u Banja Luci, na primjer. Dobronamjerni će shvatiti šta želim da kažem, a oni drugi me ionako ne zanimaju.

A cijeli ovaj uvod služi samo za to da vam kažem kako je, nakon četvrt vijeka pauze, banjalučka grupa „Viteški ples“ konačno snimila novi album. Doduše ovog puta pod firmom „Miro i Viteški ples“, ali time je samo ozvaničeno kako je Miroslav Janjanin ključno ime ovog sastava. Objavili su album „Dar“ i kako Miro kaže to je dar njemu samom za četrdeset godina karijere.

Kakav je album „Dar“? Prije svega lijep. Prijatan za slušanje. Raznovrstan. Od prelijepih, ogoljenih balada kao što su „Ko sam ja bez tebe“ ili „Da li je ona ili on“, pa sve do bogatih, skoro himničnih orkestracija kao što je „Put bez povratka“. To je pjesma koja posebno moćno zvuči. Barem meni.

I inače su posebnu draž ovom albumu dali Dragan Krle Jovanović i Aleksandar Lokner koji su aranžirali pjesme. Tamo gdje je Krle radio aranžmane ogoljeni su, svedeni često na gitaru i glas i, na momente dovedeni na formu starogradske pjesme. Lokner je, sa svoje strane, ponudio širu muzičku sliku, više instrumenata i znatno energičniju verziju Mirinih pjesama.

Ali ovaj album ne bi bio to što jeste da istovremeno nema i jednu i drugu komponentu. Da nema ta svoja dva lica. Usudio bih se reći, epsko i lirsko. Ali tako je to kad znaš probrati saradnike. A za one neupućene Dragan Krle Jovanović nije samo ključni čovjek „Generacije 5“ nego je učestvovao u radu na najvažnijim pločama Bajage i Instruktora, Željka Bebeka, Olivera Mandića, Slađane Milošević, Balaševića, Galije, Pilota, Vajte, D’Boysa, Zane, Goce Tržan i to je samo dio znanih imena sa kojima je svirao. Kod Aleksandra Saše Loknera, stalnog člana Bajaginih „Instruktora“ spisak saradnji je još impresivniji.

Ne bi bilo u redu ne pomenuti i ostala dva člana „Viteškog plesa“ Sinišu Tomića i Nebojšu Ticu. Rekao bih da su jednako važne i osobe kojima su ove pjesme pisane. Nije teško primjetiti da su ovo sve „pjesme sa adresom“. To, naravno ne znači da ih mi ostali ne možemo doživjeti. Neću reći „doživjeti na pravi način“ jer to nije test pa da postoje tačni i netačni odgovori. Ono što je najvažnije jeste da smo dobili album koji se lako sluša, a još lakše se navikava na njega.

I još nešto. Ako sam vas zainteresovao i  želite potražiti ovaj album učinite to na legalan način. Album „Dar“ ne možete naći na piratskim stranicama. Devetnaestogodišnji Banjalučanin koji je pokušao piratizirati ovaj album uhapšen je. Srećom Miro je spreman da mu oprosti uz naknadu od dvije kile mlade janjetine. U skladu sa vlastitim prezimenom.

Poljubac za sevdalinku

Nije da baš ništa ne možemo ponuditi svijetu u ovo vrijeme blokada. Poludili su stranci, na primjer, za našim toalet papirom. Ponudili su velike pare „Violeti“ da njima plasira svoju proizvodnju. I na našu sreću i naš ponos „Violeta“ je to odbila. Ponudili su i Damiru Imamoviću da svoj novi album objavi za svjetski poznatog izdavača. I na našu sreću i naš ponos Damir je to prihvatio. I ne daj Bože da neko pomisli da ja sad povlačim nekakvu analogiju između Damirove muzike i tariguza. Osim one očite da nam je i jedno i drugo prijeko potrebno u ovim i ovakvim vremenima.

Izlazak Damirovog novog albuma je prvobitno bio najavljen za 6.mart, ali je pomjeren za 3.april. Album će izići pod etiketom „Wrasse records“. Radi se o britanskoj diskografskoj kući koja se specijalizirala za world music izdanja, a koliko su značajni u tom žanru govori podatak da su objavljivali albume takvih velikana world music scene kao što su Rachid Taha, ili Fela Kuti. Dugo su bili fokusirani na afričko muzičko nasljeđe, a sa Damirom Imamovićem imaju namjeru svijetu predstaviti svu raskoš sevdalinke.

Ovdašnjim tradicionalistima se, naravno diže ono malo kose na glavi na samu pomisao da će svijet upoznati sevdalinku kroz način na koji je Damir doživljava i interpretira. Oni bi da sevdalinku okamene u formu staru pedeset ili stotinu godina i da se onda klanjaju pred tim kamenom. Za Damira sevdah nije nešto mrtvo što ćemo gledati u muzejima i mauzolejima ispod staklenog poklopca mrtvačkog sanduka. Nije sevdalinka Snjeguljica. A ako je nekada i bila Damir Imamović je onaj princ koji ju je probudio poljupcem iz hibernacije.

A ako ćemo baš tjerati mak na konac u nekim stvarima je on ušao dublje u tradiciju od tih samozanih čuvara „digniteta sevdalinke“. On nije samo interpretator sevdaha. On je i ozbiljan teoretičar sevdaha spreman da nadvlada našu poslovičnu intelektualnu ljenost i da prokrstari arhivama i privatnim kolekcijama od Beča do Sarajeva ne bi li našao zaboravljene, sakrivene ili naprosto zanemarene priče o sevdahu.

E, te priče nam i priča na ovom novom albumu koji sam čuo i prije njegovog zvaničnog objavljivanja, albumu „Singer of Tales“. Jer, kako sam kaže sevdalinka uvijek „priča neku priču“. Čak je i naziv albuma posudio od jednog naučnog rada iz šezdesetih godina prošloga vijeka.

A da bi te priče bile što razumljivije radoznalom slušaocu bilo gdje na ovoj planeti uz album ide bogato opremljena knjižica (što bi rekli booklet) sa prevodima na engleski svake od pjesama i objašnjenjem (opet na engleskom) o tome kako je i kada pjesma nastala i o čemu zapravo govori.

Uz tradicionale imamo i nove autorske pjesme i to ne samo Damirove. Album otvara „O, bosanske gore snježne“ koju je napisao i Damiru poklonio Omer Ombašić, autor iz Vlasenice, trenutno nastanjen u Švedskoj. I da nema tog preciznog objašnjenja većina onih koji bi čuli ovu pjesmu pomislili bi da se radi o nekoj tradicionalnoj pjesmi koju nam sada Damir Imamović otkriva.

Ova pjesma nije takva, ali ima i takvih. Ima i onih koje ne nalazimo u uobičajenom sevdalijskom repertoaru, a pravi su biseri. Tu prije svega mislim na pjesme „Salko se vija“ i „Puhni tihi vjetre“, kao i sjajno urađena „Poljem se vija, Hajdar delija“. Pjesma „Salko se vija“ ostala nam je u sjećanju u interpretaciji Mehe Puzića. I naravno „Gdje si dragi“ iz repertoara Zehre Deović. Zanimljivo je da je tu pjesmu Damir Imamović zabilježio još na albumu „Abrašević live“, ali je sada po prvi put kod njega dobila i svoju studijsku verziju.

Čak i kada se dohvati nekih opštih mjesta kao što su „U Stambolu na Bosforu“, „Adio Kerida“ ili „Kafu mi draga ispeci“ Damir Imamović iznenađuje. „Stambol“ je, bez ikakve sumnje, jedna od najizvođenijih sevdalinki svih vremena, ali u ovoj verziji dobijamo nešto izmjenjen tekst koji nas vodi bliže originalu. Ako ćemo do originala uopšte ikada stići. U pjesmi „Adio Kerida“ demonstrira kako izgeda susret dvije muzičke (i svake druge) tradicije i oduševljava nas lakoćom njihovog spajanja u izvanrednom aranžmanu. To je pjesma kojoj se vrijedi iznova i iznova vraćati.

Kod ovakvih izdanja uvijek je najveći izazov kako uvrstiti i vlastite autorske pjesme, a da one ravnopravno stoje uz pjesme koje su već izdržale probu vremena. Najveći kompliment koji možete dati u takvom slučaju jeste da te nove pjesme uopšte ne odudaraju od ostatka materijala. I da znate da ne odudaraju. Na primjer „Kad bi ovo bio kraj“ je sigurno pjesma koja će i sama izdržati probu vremena. U to sam uvjeren.

Srećom to nije kraj. Kraj je sa pjesmom „Čovjeku moje zemlje“ gdje se Damir Imamović ne pojavljuje samo kao neko duboko kopa po našoj prošlosti nego kao neko ko promišlja našu sadašnjost i želi da djeluje danas i ovdje. Moguće da zbog toga „Čovjeku moje zemlje“ i ne pripada u potpunosti cjelini ovog albuma, a možda baš treba cijeniti tu Damirovu hrabrost da ne boluje formi.

I neka mi Damirovi saradnici oproste što ih pominjem tek na kraju, ali bez Ivane Đurić, bez Derya Turkana i bez Grega Cohena ovaj album ne bi bio to što jeste. Damir jeste glavni lik u ovoj priči, ali čini se da je u ovoj ekipi pronašao ljude koji mogu da prate njegovu ideju i spremni su da je nadograđuju. Od pjesme do pjesme prepoznavaćete svakog do njih pojedinačno i u tim instrumentalnim pasažima i oni će ispričati svoju priču. Priču o svom doživljaju sevdaha. Kao što će i svako ko bude slušao ovaj album dodati neki vlastiti doživljaj tih pjesama i dodatno ih obogatiti. Jer i slušanje ovakvih albuma definitivno je kreativni čin.

Naseljavanje planete djetinjstva

Meni su vam knjige kao rijeke. Dok sam bio mlađi skakao sam u brzake sve u želji da što prije dođem do ušća. Samo da bi uskočio u narednu. Ne mogu da kažem da su vremenom postale mirnije, ali ja jesam. Ili sam naprosto imao manje vremena za njih pa sam se niz jednu takvu „rijeku“ spuštao danima. Povremeno bih ušao u nju, osvježio se i odlagao je na policu do narednog susreta. Za sat ili mjesec, svejedno. Neke sam knjige tako čitao i po nekoliko mjeseci. Ali ima onih koje ne dozvoljavaju da ih ignorišeš. Na jednu takvu sam nedavno naletio. Ili da budem precizniji ona je naletila na mene. Kada sam u ruke uzeo roman „Planeta dvorište“ Olivere Balašević i kada sam zakoračio u te brzake nisam mogao da izađem iz nje sve dok nisam stigao do ušća.

Neke užitke čovjek plati neprospavanim noćima. Sram vas bilo, nije to ono što vi odmah pomislite. Do ranih jutarnjih sati nisam mogao ispustiti taj roman iz ruku sve dok nisam stigao do posljednje stranice i uzalud gledao ima li još. Jer trebalo mi je još.

Postoji neka obrnuta proporcija između kvaliteta knjige koju čitam i kvaliteta mojih naočala. Što je knjiga bolja to bi naočale bivaju lošije. Zamagle i zarose i uzalud huknem u njih pa ih prebrišem. Neki kažu da mi kod takvih knjiga zamagle i zarose oči, a nema šanse. Dječaci ne plaču.

Osim kad čitaju ovakve knjige. „Planeta dvorište“ jeste knjiga koju će lakše i potpunije doživjeti žene. Žene svih uzrasta. Ali uprkos tom mom disbalansu hromozoma osjetio sam ovu knjigu. Onako kako je morate doživjeti ako ste ljudsko biće. Ne trvdim da je „Planeta dvorište“ pomogla da uspostavim konekciju sa ženom u meni. Ali siguran sam da je pomogla da se iznova povežem sa djetetom u meni. A kud ćeš više od toga.

Znam da su mnogi pomislili, kad su čuli da je Olivera Balašević objavila autobiografski roman, da će to biti prilika da malo retroaktivno zavire u dom Balaševićevih i inhaliraju tuđi prljavi veš. Odmah da poručim takvima da se ne prihvataju ove knjige. I to ne samo zato što u ovoj knjizi nema ni pomena o tome, nego još više zato što ovo i nije knjiga namjenjena onima koji se hrane tuđom nevoljom i kao prasci uživaju valjajući se u prljavim gaćama. Tuđim.

Ovo je knjiga za one koji, šta god da ih zadesi, ne gube vjeru u ljudsku dobrotu. Ovo je knjiga koja nas natjera da se sjetimo svih nepravdi koje su obilježile naš život. Ali ne nepravdi koje je nama neko nanio. Ne, ovo je prilika da se sjetimo svih nepravdi koje smo mi nekada nekome nanijeli. I da nas zaboli što ih je danas, u najvećem broju slučajeva, nemoguće ispraviti.

Neki pravi, ozbiljan književni kritičar bi primjetio kako je ovo knjiga o odrastanju i upoređivao bi je sa ovom ili onom knjigom slične tematike. Ja nisam kritičar. I imam pravo na vlastiti doživljaj svake knjige neopterećen teorijama i pravilima. Za mene je „Planeta dvorište“ prije jedan fini priručnik za sve one koji ne žele da odrastu. Ili barem ne žele do kraja da odrastu. Ili da se poslužim medicinskim riječnikom, ovo je knjiga koja spriječava da vam artritis zahvati „ono malo duše što je šejtan dao insanu, samo da mu bude teže“.

A možete ovu knjigu doživjeti i kao „kuhar jednog vremena“. Čitajući počinjete osjećati mirise svih tih neizgovorljivih jela koja su se kuhala u „Planeti dvorište“. A nepce postaje radoznalo.

Neki će ovu knjigu uzeti u ruke samo zbog Oliverinog današnjeg prezimena. I tražiti u tim rečenicama njenog supruga. I neće ga naći. Ovo je priča o nekim drugim siluetama koje su obilježile njen život. I ovo je vraćanje dugova. Važnim ljudima. A da li iko od nas postoji ko ne mora vratiti neki takav dug i odgađa to sve dok trenutka dok ne bude prekasno? A možda i priželjkujući da bude prekasno. Zato je za mene ovo prije knjiga Olivere Savić nego Olivere Balašević.

Ne sumnjam da će biti i onih koji će, nemoćni da se odmaknu od vlastite zlobe, tvrditi kako je Oliveri ovu knjigu napisao njen puno slavniji muž. Ja tvrdim da je to nemoguće. Na ovakav način, o jednom ovakvom djetinjstvu, može pisati samo neko ko ga je zaista i proživio. Punica je punica i iz vlastitog iskustva znam da punica može da se jako voli i poštuje, ali Pelku Savić, Oliverinu majku, sa ovoliko ljubavi mogla je predstaviti samo njena vlastita kćerka.

I da vam kažem nešto. Ne poznajem klinca koji u djetinjstvu nije mašta o tome da postane astronaut. I ne poznajem nikoga kome se ta želja i ostvarila. Sad imate priliku. Ova knjiga je i svemirski brod i vremeplov i uđite u nju. Sigurno će vam pomoći da stignete na tu neistraženu planetu. Planetu nekog vašeg djetinjstva i nekog vašeg dvorišta.

“Gluten” mi je fakat drag

Nekada je postojao lijepi običaj da, prije nego bi se pojavio neki album na tržištu, neko kome se vjerovalo presluša taj album i predstavi ga unaprijed publici. Nije mali broj ploča koje sam kupio upravo zahvaljujući tim i takvim preporukama. Nije mali broj ploča ni koje su drugi kasnije kupili zahvaljujući mojim preporukama. Nekada je postojao, ali taj lijepi običaj se nekako usput izgubio. Recenzije se sada pišu (ako se uopšte pišu) post festum. Ili što bi se u narodu reklo nakon onog akta poslije kojeg nema kajanja.

Zato me je iznenadila, a još više obradovala prilika da preslušam novi album ekipe pod imenom „Helem nejse“. Jer ako sam u nekoga polagao nade na ovdašnjoj sceni onda su to oni. Sa prva dva albuma naprosto su se nametnuli kao pojava koja najviše obećava. I nakon što sam poslušao taj treći album sa sigurnošću mogu da kažem kako su ta obećanja i ispunili. I više od toga.

Album bi se trebao pojaviti za par sedmica pod nazivom „Gluten tag“, a na omotu se nalaze tri štruce hljeba u bojama njemačke zastave. Promućurno, duhovito i aktuelno. I onda bi neko mogao očekivati zbirku bijesnih i ogorčenih pjesama u kojima se „Helem nejse“ obračunavaju sa vlastima nesposobnim da spriječe odlazak mladih. Sa vlastima ne samo nesposobnim nego i korumpiranim i opasnim.

I taj koji bi to očekivao opasno bi se zeznuo. Na svu sreću „Helem nejse“ nisu upali u tu zamku da svoje pjesme svodu na nivo parola i pamfleta. Ne znači to da oni sada štede vladajuće strukture i da ih i dalje ne smatraju govnima. Bezbeli da ih i dalje tako vide. Ali ne plaše se ni da prozovu nas koji smo naprosto lijeni da pustimo vodu. To je posebno vidljivo u pjesmama „Leglo“ i „Stručni štab“.

Sad „Leglo“ mi je baš legla. Lično mislim da je to jedna od dvije najsnažnije pjesme na albumu, a dodatnu vrijednost joj daje gostovanje Dine Šarana i Abdulaha Sidrana.  A Sidran i „Helem nejse“ vam imaju više dodirnih tačaka nego što bi to nekom površnom promatraču moglo da se učini. On je u njima prepoznao autentični glas nove generacije, a oni u njemu nekog sličnog sebi sakrivenog iza maske akademika i naslaga godina.

Mora da se Sidranu dopalo ono što oni rade s jezikom. Način na koji se igraju sa riječima i oslanjajući se prije na osjećaj nego na pamet. Onako kako to valjda svi pravi pjesnici rade. A pjesme sastava „Helem nejse“ u mnogim segmentima jesu poezija, koliko god to nekome djelovalo poput svetogrđa. I najbolji su u trenucima kada puštaju da ih pjesme vode, a ne pokušavaju na silu da ih uklope u neku ideju. Zato, ako ima slabog mjesta na albumu, onda bi to meni bila pjesma „Turci i Rusi“. Naprosto zato što je imala pretenziju da kaže nešto pametno. A najpametnije stvari kažu kad uopšte ne razmišljaju o njima.

Kao što to na primjer možete naći u najavnom singlu „More than weed“ gdje vam se, ako ste nepažljivi, može učiniti kako oni samo nabacuju riječi i fraze izvučene odnekud iz podsvijesti. Moguće, ali baš u podsvijesti su pohranjene one najvažnije poruke. Ja tačno mogu zamisliti nekog našeg hudnika koji se muči ne bi li se sporazumio sa random Švabicom. Šta ona može znati o Bosni? Koji može biti zajednički imenitelj između njih dvoje? I naš junak izvuče spasonosno i „krajnje romantično“ pitanje „Do you know who is Hasan Salihamidžić?“.

I kad već govorimo o tom najavnom singlu moram priznati da je onaj ko ih je nagovorio da baš ovu pjesmu izaberu bio potpuno u pravu. To je pjesma koju će lako i jednostavno prihvatiti i publika koja nije striktno njihova. Kad sam čuo tu pjesmu pomislio sam kako je na ovom albumu na djelu „dubioizacija“ onoga što znamo pod imenom „Helem nejse“. A onda sam čuo ostalih sedam pjesama i prepoznao tu cijelu lepezu raznih i na momente nespojivih uticaja. Što u konačnici daje jedinstven „helem nejse“ zvuk.

Kada čujete „Zaboravio“ na primjer to može da vam djeluje kao „S.A.R.S.“, ali samo dok vas „Helem nejse“ ne uvuče u svoju priču. I onda se prepustite pjesmi. A „Zaboravio“ je, po mom skromnom mišljenju, najsnažniji trenutak albuma. Pjesma koja i jeste ljubavna, ali je i puno više od toga. Kao i cijeli album, uostalom.

To je meni najveći kvalitet albuma „Gluten tag“. To što je obezvrijedio onu vladajuću podjelu na angažovane i ljubavne pjesme. Kod „Helem nejse“ ta podjela ne postoji. U njihovim pjesmama naći ćeš i jedno i drugo. Ovisno o trenutku u kojem ih slušaš ili o raspoloženju u kojem se tada nalaziš. I sve je nekako opuštena, nekakva „lagana zadava“. Baš kao uvodna pjesma albuma. Još jedna od onih posebnih.

Godina je tek počela, a neke opasne estradne face najavljuju svoja nova izdanja tokom ove godine. Zato bi bilo ishitreno i neoprezno tvrditi bilo šta unaprijed. Ali ja ću biti ishitren i neoprezan i jasno ću poručiti da je album „Gluten tag“ ostvarenje koje će sigurno biti među dva – tri najbolja albuma 2020.godine.

Pusti da ti “Jukebox” svira

Ima tako nekih pojmova koji naprosto prozuje kroz istoriju i nešto znače u samo tom kratkom isječku vremena kada su aktuelni. E, takav vam je i džuboks. Ta je mašina za puštanje muzike u javnim prostorima imala smisla samo u drugoj polovini dvadesetog vijeka. I to, uglavnom tamo negdje do kraja sedamdesetih godina. Princip je bio jednostavan. U ćošku nekog restorana stajao bi, pomalo kičasto dizajniran ormarić sa naslaganim pločama i mehanizmom da možeš izabrati željenu ploču. Ubaciš novčić ili žeton i biraš pjesmu koju želiš. I taj i takav jukebox svoje zlatne trenutke doživio je u vrijeme dok je diskografijom vladao format singla. Kako su primat preuzmali albumi, a kasnije digitalni mediji jukebox je gubio na značaju dok nije postao više – manje muzejski primjerak zgodan za povremeno pojavljivanje u video spotovima.

A „Divlje jagode“ su svoj novi album nazvali upravo „Jukebox“ i još ga otvaraju istoimenom pjesmom. I to uopšte ne znači da su oni takav muzejski primjerak niti da je njihovo vrijeme prošlo. Jeste da su preko 40 godina na sceni, ali za one koji vole čvrsti, hard rock zvuk još uvijek predstavljaju standard u toj vrsti muzike. I još uvijek nadograđuju svoje pjesme koje nude publici.

Žanrovski su oni dosljedni izboru koji su napravili još početkom osamdesetih godina prošloga vijeka (odnosno koji je napravio Sead Zele Lipovača, jer odavno je poznato da su „Divlje jagode“ samo njegov alter ego). Ne znači to da drugi muzičari koji su prošli kroz ovaj bend nisu ostavili značajnog traga, ali autorski i konceptualno Zele je bio taj koji je usmjeravao i oblikovao „Jagode“.

Album je nastao i kao dio nastojanja da se na dostojan način obilježi 40 godina postojanja i da se na jednom mjestu, pri realizaciji jednog albuma, okupe svi koji su prošli kroz „Divlje jagode“ tokom te četiri decenije. Naravno, iluzorno bi bilo očekivati da tu budu baš svi. Uvijek neko izostane iz ovih ili onih razloga, ali ipak „bode oči“ da nema ni Alena Islamovića, ni Naska Budimlića ni Zlatana Ćehića, ljudi koji su uz Zeleta bili okosnica benda u osamdesetima. Neću ništa da trvdim, ali izgleda da ni četrdeset (ili nešto manje) godina nije dovoljno dugo da se neki stari dugovi oproste. I sad ću sam sebi skočiti u usta i opovrgnuti da je to isključivo Zeletov bend. Koliko god „Divlje jagode“ njemu pripadale pripadaju, bar malo i nama koji smo slušali te pjesme. I koji bismo tu nostalgičnu priču voljeli vidjeti dosljedno provedenu.

Ali dobro, živi smo ljudi i svako od nas voli tu i tamo da retušira vlastitu prošlost i nostalgiju podvrgne „plastičnoj operaciji“ ne bi li ta ista prošlost malo ljepše izgledala. I ono što se mora odmah primjetiti za album „Jukebox“ jeste da je to i nostalgična, ali i savremena priča. A i neki se krugovi zatvaraju. Toni Janković koji je početkom osamdesetih, nakon dva albuma, izguran iz grupe jer mu se nije moglo oprostiti što je počeo da ćelavi, a šefu benda je tada bilo nezamislivo da heavy metal pjevač nema gustu grivu kojom će da mlati po sceni, taj isti Toni Janković vratio se u grupu kao punopravni član. Prvobitna ideja je bila da se pojavi samo na nekim prigodničarskim koncertima, ali to je tako dobro klapalo da je bilo grehota da se ne vrati za stalno.

I njega čujemo u nekoliko pjesama sa albuma, a posebno ubjedljivo zvuči u naslovnoj. Kao što mi pjesma „Sarajevo, ti i ja“ zvuči puno bolje u ovoj novoj Tifinoj izvedbi. Možda i zato što znam da Tifa sa punim pravom i sa puno osjećaja pjeva i „Ljiljana“ i „Mojmilo“, jer je pjesma kao pisana za njega. Ko zna o čemu govorim, sve mu je jasno. Ko ne zna nema ni potrebe da mu objašnjavam. Recimo i da su četiri posve nove pjesme („Jukebox“, „Virtualni svijet“, „Dug je bio put“ i „Znamo da je kraj“) uz furioznu instrumentalnu „Za Elizu“ sasvim dovoljan razlog da to nazovemo novim albumom. Zele je u „Elizi“ donio novo „čitanje“ Betovena, kao što je svojevremeno uradio sa Mocartom kad je snimio rock verziju „Turskog marša“.

Čak i stare pjesme zvuče kao da nisu nastajale prije tri – četiri dekade. „Ulica na lošem glasu“ je sa albuma „Stakleni hotel“ i ona mi je (uz „Sarajevo, ti i ja“) ponajviše dobila u novoj verziji. Sa albuma „Labude kad rata ne bude“ iz 1994. godine obnovljene su čak tri pjesme. Iz vremena kada je u bendu pjevao Alen Islamović uzeta je samo pjesma „Sama si“ koja je prvobitno objavljena na albumu „Čarobnjaci“ iz 1984.godine. Tu je i ta nova verzija „Zauvijek tvoj“, a mnogima će se učiniti i da je pjesma „Nemam ništa protiv“ nova. A nije. To je samo jedna od njihovih manje poznatih pjesama sa singla iz 1979.godine.

I da se vratim priči sa početka. Jukebox više nije aktuelna sprava. I više nikome ne svira. Ali ovaj „Jukebox“ koji su nam pripremile „Divlje jagode“ svira da se sve praši. I primjetio sam da ih slušam sa užitkom i nakon što sam napisao recenziju. A i to, valjda nešto znači.