I lijepa i vjerna

Do sada sam, uglavnom pisao o objavljenim albumima i preporučivao vam da ih potražite i uživate u njima ili da ih izbjegavate u širokom luku kako biste sačuvali sluh. Ali nekada čovjek dođe u priliku da piše i o nečemu neobjavljenom. Kao što je, na primjer, snimak nastupa sastava „Dr Ammar Project & Marija Šestić“ na Sarajevo sevdah festu prije četiri godine.

Nisam bio na tom koncertu iz nekih posve privatnih razloga, ali sam beskrajno zahvalan na prilici da poslušam snimak tog nastupa. I prvo što sam pomislio nakon toga jeste da je baš grehota što taj zapis nije dostupan javnosti. Bar ne u onoj mjeri u kojoj to zaslužuje.

Pogotovo je taj snimak vrijedan ako znamo da je, zbog svojih obaveza na drugim projektima, vrlo neizvjesno hoće li se ikada više ponoviti ovakva kombinacija. A sve se posložilo te junske noći 2013.godine u BKC-u. Ta osovina uspostavljena na relaciji Sarajevo – Banja Luka funkcionisala je besprijekorno. Čaroban Marijin glas je u novim aranžmanima starih pjesama, u načinu na koji je te pjesme donio Amarov orkestar tek pokazao svu svoju raskoš.

A Amar je tim istim aranžmanima pokazao da ima još mnogo načina na koji se sevdah može izvoditi i da to zazvuči novo i drugačije, a opet vjerno originalu. Iz te njihove kuhinje su izašle vrhunske kreacije. Nisu igrali na sigurno. Prihvatili su izazov, rizikovali su i dobili su. Glavno jelo jeste bilo sevdah, ali njihov kvalitet se zapravo ogleda u „začinima“, u finesama u načinu serviranja tog glavnog jela.

Dodali su prstohvat fada, umiješali sve sa latino ritmovima, a opet kroz sve provukli notu jazz-a, jer bez toga Amar ne bi bio Amar. I još su sve te poznate i manje poznate pjesme interpretirane izuzetno emotivno. Sevdah jeste poznat po svojoj mekoći, ali su u izvedbi Dr Ammar Projecta i Marije Šestić te pjesme dobile neku dodatnu mekoću i čistoću.

Naravno ima tu i momenata u kojima su muzičari pustili sebi na volju i to su, bar meni, najdraži momenti tog koncerta. Maestralne izvedbe pjesama kao što su „Razbolje se šimšir list“, „Kraj tanana šadrvana“ ili „Moj behare“. Pjesma „Sjećaš li se djevo bajna“ vodi vas u neke posve druge svjetove. Naprosto kad slušate snimak ovog koncerta ne bi bilo loše da se vežete. Čisto da vam se ne desi da zalutate u te svjetove koje grade Amar svojim dlanovima i Marija svojim glasom. A i ostatak ekipe značajno doprinosi veličanstvenosti te građevine. Ma zalutaćete sigurno. I nećete htjeti da se vratite. Obezbjedite da vas neko cimne za taj konopac u jednom trenutku i vrati u stvarnost.

Ima tu još jedna vrlo važna stvar. Naslušao sam se ja koncertnih snimaka i snimaka. I za njih vrijedi ona stara opaska kao i za prevode. Kažu da su prevodi kao žene, ako su vjerni nisu lijepi, a ako su lijepi nisu vjerni. Tako nešto bi se moglo primjeniti i na koncerte. Ili su puni šuma, loše snimljeni, pa nekad i jedva slušljivi, ili su naknadno ispeglani pa se izgubila autentičnost. E, ovaj je snimak od onih rijetkih i vjernih i lijepih. Valjda zato što je takav bio i koncert.

I kao što rekoh na početku grehota je što nemamo ovo izdanje. Grehota je i što Amar Češljar ne radi više na ovom svom projektu. Grehota jeste, ali nije i čudno. On naprosto ima toliko raznih muzičkih i vanmuzičkih priča da ni onako široka pleća poput njegovih ne mogu sve da ih ponesu. Mada su uspjela da ponesu konstrukciju bine kad je pala na njega na koncertu Dine Merlina u Sanskom Mostu prošle godine. Stresao se čovjek i nastavio svirati.

Naravno, nije baš tako bilo, ali jeste se vrlo brzo vratio svirkama i to sa gipsom na nozi. I takav je u svemu što radi, a ne samo kad je u pratećem bendu Dine Merlina sa kojim je još od albuma „Burek“. Takav je bio i u „Punktu“ kada je svirao sa njima, takav je bio i u svojim jazz sastavima „Minority“ i „Sarajevo Jazz Guerilla“, a takav je i kad prenosi znanje i iskustvo budućim bubnjarima. Takav je i kao kung fu borac. I takav je, konačno, sa „Dr Ammar Projectom“.

I da, da ne zaboravim, poznajem ja i lijepe i vjerne. Barem jednu takvu.

Izaberi kako da te pamte

Nekada ni poraz nije najgori. Pogotovo ako bi taj poraz riješio konačno sve one kalkulacije i oduzeo ti svaku nadu. Ako bi te stavio na poziciju na kojoj više nemaš iluzije o samom sebi i počneš da razmišljaš o važnijim stvarima. Znam da fudbal jeste najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mi prečesto zaboravimo ono “sporedna”.

Kao što je bilo u petak 9.juna pred utakmicu sa Grcima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji naredne godine. Činilo se pred tu utakmicu da nemamo baš puno šanse da budemo prvi u grupi i odemo direktno u Rusiju, ali se činilo i da nam je baraž na dohvat ruke.

Pogotovo jer smo u Grčkoj ipak uradili veliki posao osvajanjem onog boda na vrućem gostovanju. Neko drugi će reći da smo što vlastitom bojažljivošću, a što sudijskom nenaklonošću izgubili tri, a ne dobili jedan bod, ali to je već stvar perspektive. Grci su malo iskomplikovali jednačinu kada su igrali nerješeno sa Belgijancima u Belgiji, ali ipak smo sami o sebi odlučili.

I kao mnogo puta do sada odlučili smo da ništa ne odlučimo. Da produžimo agoniju. Odigrali smo bijednih 0:0 koje treba, zarad našeg fudbala, što prije zaboraviti. Sada su Grci opet došli u priliku da sami o sebi odlučuju, a mi ćemo opet u fudbalsko čistilište gdje više ništa nije u tvojim rukama. Ili barem nije samo u tvojim rukama. Ili bi bolje bilo reći, u nogama. Mada nam je sudija Rizzoli u petak naveče demonstrirao da se fudbal može igrati i rukama, a da sudija to ne sankcioniše.

Baš ne volim one vadione na sudiju, ali kada protivnik u devedeset i četvrtoj minuti šakom poklopi loptu u svom šesnaestercu, a sudija se poklopi ušima i šuti baš moraš biti svetačkog kova da to i prećutiš. A ja, eto nisam prećutao.

Samo šta sad? I da pobijedimo u svim preostalim utakmicama, čak i da dobijemo te strašne Belgijance kod kuće opet ne znači da ćemo i do baraža dobaciti. Za nešto takvo bi Grci morali da kiksaju kod kuće protiv Belgije. A kako igraju, to i nije baš realno za očekivati. I još ne zaboravite da su Grci i u utakmici protiv nas imali najveću, takozvanu nepromašivu priliku. I promašili su je. Što me podsjeća na one kvalifikacije za Brazil kada sui iz još bolje situacije pogodili stativu i ispostavilo se da nas je baš ta stativa, u konačnici odvela na svjetsko prvenstvo. Ako se i sada nešto slično desi i ako ipak vidimo Rusiju onda je Meša Baždarević negdje zaradio veliku sadaku.

Mada, trijezne glave i ne smijemo biti nezadovoljni. Znate li da je isto veče Mađarska izgubila od Andore? Kad sam to objavio na društvenim mrežama niko nije shvatio poentu. A poenta je, ako već moram da crtam da smo mi odigrali neriješeno sa nekadašnjim evropskim šampionom i reprezentacijom protiv koje je jedna Belgija panično jurila izjednačujući gol na svom terenu. Je li previše tražiti malo realnosti prije frustracije?

Meni više smeta sve ono što se dešavalo nakon utakmice nego tokom utakmice. O svemu tome samo mogu da kažem Baždarević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je pljunuo sudiju. Bajević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je sam tražio od sudije da poništi neregularan gol koji mu je već bio priznat. I danas imamo velikih igrača. Sami treba da odluče kako da ih pamtimo. A što se tiče ponašanja na tribinama svako mora sam sa sobom da živi. I oni grčki navijači sa sablasnim transparentom i oni, ne mogu reći naši navijači, jer nisu moji, koji zvižde jednoj državnoj himni i gađaju protivničke igrače jer nisu pristali da sami sebe pobijede. I jednima i drugima je najveća kazna to što moraju da žive sami sa sobom.

Profesionalci sa dušom

Pitanje koje mi, evo posljednjih desetak godina, uredno postavljaju glasi: „Šta mislite o današnjoj sarajevskoj rock sceni?“. A onda idu potpitanja o tome ima li je uopšte i može li se porediti sa prijeratnom. I to pitanje mi postavljaju jednako kolege novinari, muzičari, kao i prijatelji i poznanici koji se onako, za svoju dušu, zanimaju za muziku.

Nije da ja nemam odgovor na to pitanje. Imam. Vrlo jasan. Sarajevska scena postoji, živa je, hvala bogu i vrlo aktivna. E sad, malo je teže porediti ono što danas imamo sa onim što smo nekad imali. To je, naprosto, neuporedivo. Ne zato što je ranije bilo toliko bolje (ili gore) nego zbog konteksta u kojem nastaje današnja scena i u kojem se razvijala ona nekadašnja. Sve je drugačije. Izdavači, mediji, koncertni prostori, menadžeri pa čak i publika. Ili prije svega publika.

Neograničen pristup muzici doveo je do toga da se kriteriji prilično pogube i da publika sluša sve i svašta, a da malo toga zapravo i čuje. U takvoj situaciji jako teško se probijaju novi izvođači sa vlastitim autorskim radovima i vrsni muzičari često krenu linijom manjeg otpora i radije izvode repertoar sastavljen od već dokazanih tuđih hitova nego da ponude nešto vlastito i originalno. A toj vladavini obrada na ruku svakako idu i ovi nesnosni reallity show programi, osmišljeni da obesmisle svako autohtono bavljene muzikom i fokusirani na beskrajno prežvakavanje već viđenog. Ili, u ovom slučaju, već odslušanog.

Uzimajući sve to u obzir svako „plivanje uz struju“ zaslužuje posebnu pažnju, svaki pokušaj da se bude drugačiji mora se pažljivo osluhnuti. I onda se čovjek začudi koliko tu ima toga zanimljivog, drugačijeg i kvalitetnog. A ime na koje zaista moram skrenuti pažnju jesu „Sunday Stories“.

Ova petočlana ekipa iz Sarajeva za sebe kaže da sviraju punk- jazz. Nakon što sam nekoliko puta, sa velikim užitkom, preslušao njihov debi album, nazvan jednostavno po bendu, ja moram zaključiti da oni sviraju jazz. I tačka. Oni su jazz band u sredini u kojoj je jazz tek, zahvaljujući ovdašnjem jazz festivalu i entuzijastima oko njega, odnedavno stekao pravo glasa. Što je rezultiralo vrlo zanimljivim sastavima koji su izvodili ili jazz u čistom obliku ili u kombinaciji sa nekim drugim, manje ili više bliskim žanrovima.

Nakon tri – četiri godine sticanja scenskog iskustva kroz sviranje jazz standarda ova ekipa se isprofilirala i odlučila da je vrijeme za vlastiti autorski materijal. Tu autorsku ulogu su prepustili svojoj pjevačici Nini Babić koja je, autorski dokazala, da je moguće ostati u okvirima žanra, a ipak biti i nov i svoj. I prije godinu dana su predstavili prvu autorsku pjesmu „Bajka“.

Ali tek sa prvim albumom i novim singlom „My man is a dick“ predstavljaju prave mogućnosti ove grupe. Pjesma izabrana za ovaj singl i pjesma koja ujedno otvara album može na trenutak izgledati kao tekstualna provokacija. Samo što taj trenutak prođe čim čujete pjesmu. Radi se o emotivnoj ispovjesti bolno iskreno donesenoj. Na albumu je naznačeno da je to prvi dio trilogije koja se nastavlja pjesmama „Woman on the ground“ i „Sehara“. Zanimljivo je da na samom albumu ove pjesme ne slijede direktno jedna drugu. Napravio sam mali eksperiment. Podesio sam raspored pjesama tako da ih čujem u kontinuitetu. I znate šta? Meni su zazvučale posve kao cjelina. Ili je moguće u pitanju placebo efekat. Ako i jeste, nema veze. Vrijedilo je.

Inače, „Woman on the ground“ je meni lično najsnažnija pjesma na albumu. Moguće i najiskrenija. Pjesma koja ima sve i to sve nam poklanja. Bez ostatka i bez kalkulacije. A kada ih čujete, u toj ili bilo kojoj drugoj pjesmi sa albuma, nemate utisak da slušate odlične zanatlije koji sviraju nečiju pjesmu. Ne, svaka pjesma zvuči tako da ste uvjereni da iza nje u potpunosti stoji svaki od članova benda. A opet poštuju pravila zanata i posjeduju zavidnu tehniku, talenat i uvjerljivost izvedbe.

I zato ih se mora pomenuti. Bend je trpio razne izmjene, ali od početka su tu, uz Ninu, još i Saša Ćirić i Mustafa Kurtalić. Tu si i Valentin Šeremet i Zlatan Begić. I zadivljujuće je kako pripadnici jedne nove, posve nove generacije, savršeno funkcionišu sa jednim Mustafom Kurtalićem, svjedokom stvaranja ove scene od samih njenih početaka.

Ima u tome i neke posebne simbolike, nekog kontinuiteta scene koji samo njegovo prisustvo obezbjeđuje. A još više ima razloga da me ne plaši ono pitanje sa početka teksta. Ako hoćete pravi odgovor ne treba da slušate ono šta ću ja reći. Ako hoćete pravi odgovor treba da slušate ljude poput „Sunday Stories“.

 

 

Posljednji romantik fudbalske igre

U istom danu, u razmaku od svega nekoliko sati, svjedočio sam onom najgorem i onom najboljem što sport, što fudbal može da ponudi. Naivan, kakav već jesam, pratio sam posljednje kolo Lige za prvaka Bosne i Hercegovine u fudbalu. Samo da bi se potvrdilo ono što sam znao još prije sedam dana. Dobili smo prvaka u nogometu. Mostarski „Zrinjski“ je odbranio titulu.

Svi su me uvjeravali da je do tog trijumfa došao zahvaljujući sumnjivoj pobjedi u Bijeljini u pretposljednjem kolu. Sudija je dosudio nepostojeći penal u devedeset i četvrtoj minuti i tako je „Zrinjski“ došao do sva tri boda iako je do desetak minuta pred kraj gubio. Za dosuditi penal u takvom trenutku i na takvom mjestu baš treba imati muda. Osim ako nisi sudija iz Gruda. Onda to dobije sasvim drugačiji kontekst.

Par stotina kilometara južnije „Sarajevo“ je pobijedilo „Želju“ na „Koševu“. Minimalno i zasluženo. I time spriječilo i sebe i gradskog rivala da bilo ko od njih postane šampion. Mnogi su se čudili što nije postignut dogovor u Sarajevu. Što utakmica nije namještena i tako otvoren put „Željezničaru“ do titule.

Hvala Bogu da nije. Navijam za „Želju“, ali takva titula mi nikad ne bi bila draga. Recimo da ima nešto i u čistom obrazu. Dva najveća sarajevska kluba su pokazali da se veličina ne mjeri samo brojem osvojenih prvenstava i kupova. Da veličina nema baš uvijek direktne veze sa brojem osvojenih bodova. Stavljanjem poštenja i fer pleja ispred rezultata uvjerili su me da su veliki. Kao što su me neki navijači (i mog, a i komšijskog kluba) svojim komentarima uvjerili kako su osuđeni na trajni nedostatak bilo kakve veličine.

Treba li uopšte napomenuti da je posljednje kolo bilo čista formalnost. Pobijedili su i „Zrinjski“ i „Željo“, taman koliko je bilo potrebno da pehar ne seli iz Mostara. „Sarajevo“ je kiksalo u Krupi na Vrbasu i to je možda jedino iznenađenje u cijeloj priči. A nije baš neki gušt kad unaprijed znaš rezultate.

Zato su mi Rimljani vratili vjeru u fudbal. Prvo su oni i „Đenova“ pokazali da niko, ali niko i nikad ne može upisati unaprijed bodove. Bodovi se moraju osvojiti na terenu. „Romi“ je bila prijeko potrebna pobjeda za drugo mjesto i direktan plasman u Ligu šampiona. „Đenova“ se jedva spasila od ispadanja u prošlom kolu. Ali spasili su se i osim prestiža drugog motiva nisu ni imali.

Ali fudbal se i igra za prestiž. Fudbal i jeste nadigravanje. I ako su brojke već važne onda nije suština sadržana u tome što drugi igra protiv šesnaestog. Nije važno ni koliko čija ekipa košta. Važno je da ih je po jedanaest i sa jedne i sa druge strane i da je to proporcija koja omogućava sve kombinacije.

A mi smo, u nedjelju naveče, dobili najbolju od tih kombinacija. Onu do kraja neizvjesnu. „Đenova“ je imala priliku za senzaciju i za pobjedu na „Olimpiku“. „Roma“ je imala Džeku da jednom pogodi i dva puta asistira. Posljednji put u devedesetoj minuti, za veliku pobjedu.

I nije ta pobjeda važna samo zbog Lige šampiona. Preče je bilo da se pobijedi da bi se pobjedom Totti oprostio od kluba kojem je dao sve. I to je tek bilo veličanstveno. Taj oproštaj sa njim. Bio je to odlazak posljednjeg velikog fudbalskog romantika. Čovjeka koji je pokazao da ne moraš biti najbolji da bi bio najveći.

On nikada nije bio najbolji fudbaler svijeta. Ni jedan jedini put u četvrt vijeka svoje profesionalne karijere. Ali je bio najveći. Zbog svog odnosa prema fudbalu, prema svom klubu i prema navijačima. Sigurno je da bi više zaradio, a vjerovatno bi imao i uspješniju karijeru da je otišao u neki veći klub. Ali moraš biti zaista veći od najvećih da bi odbio jedan „Real“ iz Madrida. Moraš baš voljeti klub za koji igraš da bi jednom Romanu Abramoviču rekao da ćeš igrati za njega, ali samo ako kupi „Romu“.

I zato su te slike sa rimskog stadiona, slike koje su obišle svijet, pokazale zašto se fudbal uopšte igra. Za ljubav igre. I za raju. Igrao je Totti za raju. Zanemario je i taktiku. I završio karijeru tamo gdje ju je i počeo. U klubu za koji je kao klinac navijao i kome je ostao vjeran cijelu svoju karijeru. A takvi se u današnjem fudbalu mogu nabrojati na prste. Jedne ruke.

Suza za zagorske brege

Slučajno naletim na vijest da je umro Zvonko Špišić. Baš slučajno. Nije to bila vijest onako sveprisutna pa da je ne možeš promašiti. Rijetki su je zapravo prenijeli. Drugima, valjda, nije bila zanimljiva. Pomenem to prijatelju koji se, nešto kao i razumije u ovdašnju scenu. „Znaš li da je umro Zvonko Špišić?“. „Ko?“ upita me mrtav hladan. Ako on ne zna, pomislim, ko se onda još sjeća, kome to još nešto znači?

Nije to samo sindrom našeg kratkog pamćenja. To je, po meni, bezobrazno. Bezobzirno i bezobrazno zaboravljamo ljude. Guramo ih u neke prašnjave arhive u kojima ostanu predugo pa se onda, u trenutku njihove smrti, priučeni novinari nađu u belaju, šta napisati o preminulom. Šta napisati o čovjeku za koga mnogi od njih nikad nisu ni čuli.

A prije dvadesetak godina, sjećam se, na vjenčanju mog brata ja sam po prvi put, a biće i jedini, stavio leptir mašnu. To je mojoj rodbini bilo toliko neuobičajeno da je moj amidžić Emir prokomentarisao „Eto, te ko Zvonko Špišić.“

Šta hoću time da kažem? Pa to da je Zvonko Špišić bio sinonim za uglađenost. Da je bio neka vrsta mjerne jedinice za gospodstvenost. I to uopšte nije netačno. Ali uopšte nije nešto što u potpunosti određuje Zvonka Špišića. Bio je on puno više od toga.

Bio je, na primjer, prava mala diverzija u svijetu šansone. Pjesme koje je on pjevao nisu baš uvijek bile o nesretnim ljubavima gdje ona odlazi sa drugim, a on ostaje na kiši pjeva i plače za njom. Zvonko je bio preveliki mangup, ili što bi u njegovom kvartu rekli fakin, za takav kalup. Njegov autorski opus određuju pjesme drugačijeg senzibliteta. Barem sam ga ja tako doživljavao.

Prvi put sam zapravo čuo za njega u vrijeme kad je on već pomalo napuštao aktivno prisustvo na estradi. Bila je to 1975.godina, on je gazio prema trideset i osmom rođendanu i nastupio je na festivalu u Splitu. Izveo je pjesmu „Barbara“ i ostavio je za vječnost. Bio je to rep prije nego je iko i čuo za rep. Kao klinac sam često tu nabrajalicu pjevušio onako sam za sebe i ponosio se činjenicom da sam pohvatao cijeli, nimalo jednostavan tekst.

Tekstovi su i inače bili izuzetno značajan segment u stvaralaštvu Zvonka Špišića. On je pripadao i vremenu i miljeu i žanru u kom je bilo jako važno o čemu se to pjeva. Tako je, po njegovom vlastitom priznanju, za jednu od njegovih najpoznatijih pjesama, za „Trešnjevačku baladu“ odgovarajući tekst tražio pune četiri godine. Iako je imao i melodiju i naslov i osnovnu ideju tek je Drago Britvić ponudio stihove za koje je Zvonko povjerovao da na pravi način mogu dočarati tu ljubav koju je osjećao prema Trešnjevci u kojoj je proveo cijeli svoj život. A nije mu smetalo što nije Zagorac da krajnje emotivno i nadahnuto donese pjesmu „Suza za zagorske brege“ koju danas mnogi doživljavaju kao tradicionalnu.

Pa onda njegov čuveni „Bicikl“, krajnje duhovita šansona koja govori više o našim naravima nego mnoge obimne naučne studije. Zatim „Kockar“ ili „Milioner“. Sve su to pjesme koje su ga izdvajale od ostatka scene. Zanimljivo je da je grupa „Prljavo kazalište“ 1983.godine obradila njegovu pjesmu „Milioner“ na albumu „Korak do sna“.

I kada je sve manje i manje pjevao Zvonko Špišić je ostajao vezan uz muziku. Bilo kao direktor zagrebačkog festivala ili kao jedan od ključnih ljudi Hrvatskog društva skladatelja. A povrh svega bio je i vrstan likovni umjetnik. Jedno je sigurno. Nakon Zvonka Špišića šansona nikada više neće biti ista.

Slabo divanim portugalski

Slabo divanim portugalski. Lažem, ne znam ga nikako. Ali pokazalo se da to nije važno. Pokazalo se da to uopšte nije važno. Prava pjesma donesena s pravom emocijom naprosto ne priznaje nikakve jezičke barijere. Kada mi je Amira Medunjanin govorila o tome kako stranci uspjevaju osjetiti sevdalinku, a da pojma nemaju o čemu tekst pjesme govori, prihvatio sam tu njenu tvrdnju, ali sam je tek sinoć shvatio. I osjetio. Kada je Portugalac Salvador Sabral otpjevao na “Eurosongu” pjesmu “Amar Pelos Dios”. Otpjevao ju je na svoj način, na svom jeziku i to pjesmu svoje sestre. Bio je, od početka do kraja svoj. I pobijedio.

Europa je konačno izabrala pjesmu. Pjesmu koja se suprotstavila vladajućem muzičkom kičeraju prisutnom na ovom takmičenju dugo i predugo. Izašao je bez šljokica, bez efekata, bez plesne grupe, bez ikakvih aranžmanskih ukrasa, izašao je pred europsku muzičku pobliku odviknutu od ovakve ljepote u jednostavnosti. Izašao ne da on sam pobijedi nego više da omogući toj i takvoj Europi da sama pobijedi jednu nakaradnu filozofiju na čijim osnovama se pravi popularna muzika evo više od dvadeset godina. I uredno pobjeđuje.

Pokazao je takođe da nije neophodno ni izvoditi kojekakve egzibicije sa glasom i pokazivati kakav potencijal i raspon glasa imaš. Naš susjed Jacques Houdek sve to ima, ali naprosto nije imao pjesmu ovakve snage kakvu je imao Sabral. I možda je od samog izvođenja pjesama i zanimljivije bilo gledati glasanje. Od samog početka bilo je jasno da će se voditi bitka za prvu poziciju između njega i bugarskog predstavnika, sedamnaestogodišnjeg Kristiana Kostova.

I nije bio to rat između dvije pjesme. Bio je to rat između dvije koncepcije, pa i dvije filozofije ako hoćete. Rat između dva nepomirljiva poimanja muzike i umjetnosti uopšte. Zapravo, ovo što je ponudio pobjednik iz Portugala jeste umjetnost i on jeste umjetnik. Dječak iz Bugarke, zajedno sa svojom pjesmom samo je proizvod. Proizvod u kojem je pjesma namijenjena ne previše zahtjevnoj današnjoj pop publici, a čije je lice trebalo da očara nastrane dedice od kojih su mnogi uticajni u “Eurosong” krugovima i predpubertetske djevojčice koje su moćna glasačka mašinerija. Televoting je pokazao da uopšte u tim procjenama nisu pogriješili.

Na sreću žiriji su ovaj put pokazali da imaju uši i da ih ne zanima ništa drugo osim kvaliteta same pjesme i gotovo aklamativno su se opredjelili za Portugal. Bilo je žirija koji su pokazali da umjesto ušiju imaju i vaške pa nisu uspjeli da se odmaknu od onog, za sve ponižavajućeg, “komšijskog” glasanja. Ovdašnji, regionalni žiriji, pokazali su zavidnu dozu samostalnosti i spremnosti da ne primjenjuju bilo kakav tradicijski, susjedski ili politički kriterij prilikom glasanja. Na tome im se može samo čestitati.

Što ne znači da nije bilo politike na ovogodišnjem “Eurosongu”. Nije bilo doduše nas da postavimo bodljikavu žicu na scenu, ali neko je postavio bodljikavu žicu oko scene sa namjerom da ne dozvoli baš svima koji žele da se i pojave na “Eurosongu”. Uopšte ne ulazeći u analizu sukoba između Ukrajine i Rusije, želim da naglasim da se ovde radi o takmičenju pjesama, a ne o nacionalnom nadpišavanju. “Eurosong” je i moj koliko i ukrajinski. Oni su bili samo domaćini ove smotre. Svi koji su se tamo pojavili bili su naši zajednički gosti. “Eurosong” je preozbiljna priredba. Oko “Eurosonga” se vrte preozbiljne pare da bi Ukrajina sama mogla donijeti odluku o tome da Rusiji zabrani učešće. Neko je morao klimnuti glavom na taj prijedlog. Neko uticajan u europskim razmjerama. I nimalo mi se ne sviđa kada neko politički “disciplinuje” zemlje učesnice putem muzičkog takmičenja.

Današnji svijet je prepun sukoba i neslaganja. Događaji poput “Eurosonga” bi i trebali biti susreti na kojima te sukobe nastojimo prevazići ili se barem izdići iznad njih. Ja to tako vidim. A sem toga nije li slogan ovogodišnjeg “Eurosonga” bio da trebamo slaviti različitost? Samo što se različitost ne iscrpljuje samo u različitosti sexualnog opredjeljenja pa da na ovoj sceni ima mjesta čak i za heteroseksualce. Pitanje različitosti je neuporedivo šire. Ono se ogleda i u različitosti jezika, recimo. Pa da ne bi pobjedničke pjesme, Mađarske i Bjelorusije ovo bi postalo takmičenje u poznavanju engleskog jezika. Dobro i Talijani, Španci i Francuzi su zadržali (makar i dijelom) vlastiti jezik. Ali njihovi jezici nisu prvi koji će nestati ispod plimnog vala globalizacije. Bojim se da će neke moje kolege iz nekih zemalja za nekoliko decenija shvatiti da su govorili izumrlim jezicima. Možda ih zaista ne mogu sačuvati i možda pjesma nije dovoljno jaka da se suprotstavi kulturološkom kolonijalizmu. A možda je baš sa pjesmom taj otpor morao početi.

Povratak “Sudbonosnih dječaka”

Iz današnje perspektive teško je zamisliti kakva je i kolika je bila koncentracija talenata u Sarajevu sa početka sedamdesetih godina prošloga vijeka. Usudio bih se reći, skoro pa zastrašujuća. Ta silna energija i taj nevjerovatan potencijal morali su negdje eksplodirati. I jesu. I kao rezultat te eksplozije pala je fina zlatna prašina po ovom gradu i oplemenila većinu njegovih stanovnika. A ta fina zlatna prašina i jeste ono što počesto nazivamo Sarajevskim duhom, a ne znamo kako da ga definiramo kad nas neko upita šta je to. Šta je taj Sarajevski duh.

I pjesnici i glumci i slikari. I sportisti i naučnici i muzičari. Na scenu je stupila čitava jedna beskrajno drska i dva put toliko nadarena generacija na čijoj se zaostavštini još uvijek napajamo. Kao dio tog velikog talasa talenta, ali i kao neko nešto stariji od njih, vrlo važnu ulogu u svemu je imao Duško Trifunović. On je tu sarajevsku neobuzdanu mladost u jednoj svojoj pjesmi nazvao „Sudbonosnim dječacima“.

Nije sudbina kasnije bila prema svima jednako naklonjena, neki od njih su podlegli i zavodničkom zovu tamne strane Sile, ali tih sedamdesetih godina oni su bili pogonsko gorivo za uzlet Sarajeva u neslućene visine duha. Duško je, među tim dječacima, prepoznao i neke koji se nisu snalazili baš u formama koje su im do tada bile na raspolaganju i tražili su način da svoj talenat što potpunije izraze. Mnogi od njih našli su taj svoj način kroz popularnu muziku.

A među tim mnogima našlo se i ime Narcisa Vučine. Njegova karijera je, možda ponajviše (uz Vajtinu i karijeru „Bijelog dugmeta“) bila obilježena Duškom Trifunovićem i njegovom poezijom. Svoju prvu objavljenu pjesmu Narcis je uradio na stihove Duška Trifunovića. Bila je to pjesma „Zlatne suze“ još tamo 1975.godine.

Više od četrdeset godina nakon toga Narcis se vraća Dušku, sada već pokojnom Dušku, i snima cijeli jedan album u znak sjećanja na njega. Album se zove „Poezija i šansona“ i na sebi nosi ukupno 27 pjesama. Pola su manje ili više poznate pjesme na Duškove stihove koje je ukomponovao i otpjevao Narcis, a pola su pjesme i generalno tekstovi Duška Trifunovića, koje izgovara glumac Zijah Sokolović. Još jedan iz plejade tih sudbonosnih dječaka. A svemu je dao dodatni začin jazz pijanista Matija Dedić. I da, ne morate ni da pitate, sin je „onog“ Dedića.

Nije ovaj album ostvarenje koje možete ocjenjivati po principu dobro – loše. Ili komercijalno – nekomercijalno. Niti ovde možete tražiti hitove. Kao što sam naziv ovog albuma kaže u pitanju su poezija i šansona. I kao takav namijenjen i jeste ljudima koji vole i poeziju i šansonu. Sigurno je da nije namijenjen da bude zvučna kulisa dok se priprema doručak i šalju djeca u školu. Niti će se puštati ubučnim kafićima, jer nije ni stvoren da nadglasa žamor takvih mjesta. Ovo je album za trenutke samoće. Ovo je album koji traži punu pažnju, ali ako mu se posvetite zna višestruko da uzvrati.

Neke ćete pjesme prepoznati, neke nećete. Ove recitativne dijelove samo u naznakama. Sramotna je činjenica kako je ostatak Trifunovićeve lirike ostao posve zanemaren u sjeni nekoliko velikih hitova kao što su „Ima neka tajna veza“, „Šta bi dao da si na mom mjestu“, „Pristao sam biću sve što hoće“, „Zlatna ribica“, da ne nabrajamo dalje. A tu tek ima pravih dragulja i hvala Narcisu što je u ovu priču uključio i Zijaha Sokolovića koji nam je maestralno isporučio pun naramak poezije.

Što se pjevanog dijela tiče Narcis je prošao kroz sve faze svoje saradnje sa Duškom Trifunovićem i podsjetio na neke davne pjesme kao što su „Zlatne suze“, „Čisti zrak“, „Albatros“, „Mamina maza“, „Marija Bravarija“, „Što su gori vihori“ i „Kulin Ban“. Konačno je na jednom zvaničnom diskografskom izdanju objavljena i pjesma „Svijet se dijeli na dvoje“, pjesma po kojoj je Bregović htio nazvati treći album „Bijelog dugmeta“, ali se toliko mučio da nađe odgovarajuću melodiju za taj tekst da je na kraju odustao. Narcis je našao tu melodiju koju je pjesma već nosila u sebi i samo ju je trebalo izvući na svjetlo dana.

Ima i nekih ne tako poznatih pjesama kao što su „Poplava“ ili „Ruke, ruke“ koja je izabrana za prvi singl sa albuma. Iako to singl treba uzeti sa rezervom. Ovaj album je do te mjere jedinstvena i isprepletena cjelina svih 27 pjesama da izdvajanje bilo koje neminovno dovodi do toga da se ipak ne dobije onaj cjelovit doživljaj kao kad tu pjesmu čujete kao dio ukupne priče.

A ta ukupna priča je priča o sudbonosnim dječacima sa početka sedamdesetih i njihovnom duhovnom vođi, pjesniku Dušku Trifunoviću. Čovjeku koji je stihovima zamolio da ga pamtimo po pjesmama njegovim. Evo, upravo te tako pamtimo Duško.

Neizlječeni Sarajlija

Neko je jednom lucidno primjetio kako biti Sarajlija nije tek puko određenje boravišta. Nije to čak ni stanje duha. U trenutku prosvjetljenja, taj neko reče kako je biti Sarajlija – dijagnoza. E, toj dijagnozi je sarajevski reper Sterma dao ime. On je samog sebe nazvao Sarajevoholik. Kao što ni Rambo Amadeus nije izmislio turbo folk, ali mu je dao ime, tako ni Sterma nije izmislio ovu bolest, ali joj jeste dao ime.

I ne samo to. Ima on pjesmu istog naziva i ima album koji se tako zove. Njegov prvi reperski album, ako ne računamo jedan davni EP. I ko je zapravo Sterma? Najjednostavniji, ali ne i potpun odgovor je da je u pitanju Ensar Bistrivoda. Drugo njegovo određenje je da je iz Sarajeva (što se osjeti u pjesmama), tačnije da je sa Dobrinje (što se dodatno osjeti u pjesmama).

Ensar je reper, ali ne samo to. Kada je privremeno rep ostaovio po strani pjevao je u heavy metal bendovima kao što su “Corbansick” (sa kojima je snimio i album “Shattered Skin”) i “Shipwrecked”. Ali šta čovjek da radi kada mu stvarnost oko njega pruža trajnu inspiraciju za pjesme koje su se “ubile” za rep? Piše takve pjesme, naravno. Snima ih. Izvodi. I nastupa.

I pobjeđuje. Dvije godine zaredom bio je pobjednik takmičenja Red Bull MC Freestyle Battle. Bilo je to, doduše, prilično davno. Još 2010. i 2011.godine. I na albumu se  osjeti ta sklonost ka freestyle-u. Ponajviše u pjesmi “Dobar dan”. I ona je urađena po svim pravilima reperskog zanata. Onog old school repa. A takav, je dobrim dijelom i ostatak materijala.

S tim što Sterma, iako old school, nadrasta granice žanra. Izuzevši pomenutu “Dobar dan” ostatak materijala nosi neuporedivo ozbiljnije priče od onih prečestih reperskih rafalanja rimama prema postojećoj i nepostojećoj konkurenciji. Album “Sarajevoholik” nam donosi priče o gradu u kojem živimo. Onako kako ga on vidi. A počesto su nam se dioptrije poklapale.

S nekim Sterminim konstatacijama se možemo složiti, neke druge možda možemo smatrati pretjeranim, ali jedno mu ne možemo osporiti, a to je da svoje rime isporučuje zrelo i originalno. Nema kod njega (ili ima vrlo malo) opštih mjesta. On se igra riječima i te igre ostavljam vama da prepoznate. Neke pjesme morate poslušati više puta da biste u tome uspjeli. Ali, da znate da vrijedi.

Prve tri pjesme (ako ne računamo Intro) na albumu su potpuno u skladu sa nazivom albuma. To su neskrivene posvete Sarajevu i Dobrinji. Pjesme u kojima on nije nimalo blag prema svom gradu, ali zato i ništa manje zaljubljen u taj isti grad. Možda će nekome ko nije iz Sarajeva biti pomalo teško da se snađe u lokalnim toponimima, ali da je Sterma odustao od te vrste svog izraza ne bi bio uvjerljiv ovako kao što je sada.

“Hodam kroz SA III” već smo čuli kao prvi singl prije nekoliko mjeseci, ali ta pjesma svoj puni smisao dobija tek sada, tek na albumu kada se nastavlja na pjesme “Sarajevoholik” i “(Potraži me) u predgrađu”. U ovoj drugoj, posvećenoj Sterminoj Dobrinji, sjajno je iskorištena stara pjesma Lade Leskovara “Potraži me u predgrađu”.

Inače su muzički i tekstualni citati na ovom albumu onaj začin koji daje kvalitet više. Bilo da se Sterma referira na “Indexe”, bilo na Dinu Merlina. I kada okonča i posljednja pjesma na albumu, sjajna “Prospi pepeo” čovjek poželi da sve to čuje još jednom. Osjeća da je nešto propustio. Da u cijeloj toj priči ima još neka poruka ispod poruke koja se nalazi ispod prethodne poruke. I tako skoro u nedogled.

Pomalo mi je žao što se ovaj album pojavio tek sada. Nedavno sam predao u štampu knjigu na koju sam ponosan, knjigu “50 godina bosanskohercegovačkog pop rocka”. Kasno je da se u njoj bilo šta mijenja, a da ima ikakve šanse sad bi sve povukao samo da u to izdanje uvrstim “Helem nejse” sa novim albumom i Stermu sa svojim “Sarajevoholikom”.

I kao što svaka bolest ima terapiju koja se propisuje ne bi li se izliječili oboljeli od nje, tako vjerovatno i za sarajevoholizam postoji nekakav lijek. Samo ja još nisam čuo za njega. Mnogi su liječeni, ali nisu izlječeni. Što reče jedan moj drug: “ne postoji izlječeni Sarajlija”. Počinjem vjerovati kako kod zaraženih ovim virusom ne postoji ni volja za izlječenjem. Kod sebe sigurno primjećujem taj nedostatak volje. I zato slušam “Sarajevoholik”. Da i sam svakim danom postanem sve veći Sarajevoholik.

Koliko vrijedi “Go u gostima?

Vjerovatno ste iz mojih priča već do sada zaključili kako strašno volim i „Zabranjeno pušenje“ i „Dubiozu kolektiv“ i Edu Maajku. I ne samo da ih volim nego ih smatram onim rijetkim ugaonim kamenjem ovdašnjeg rock’n’rolla. E sad, zamislite da u jednom sastavu dobijete sve ono najbolje od ova tri imena. Ja sam to do juče smatrao nemogućim. A onda sam čuo debi album sastava, grupe, dueta, kako god hoćete, „Helem nejse“.

Helem nejse, „Helem nejse“ su vam Amer Čanković Ćane i Admir Čular Gago. Oni su nekada bili dio projekta i benda „Strava škola” i pojavili su se prvim singlom „Medvjedi” u februaru 2013.godine i još tada me je vlastiti sin nagovarao da ih poslušam. Ok, poslušao sam i bila je to dobra pjesma, ali, da se ne lažemo nisam imao baš nekog pretjeranog razloga za oduševljenje.

U jesen iste godine izašao je i drugi singl „Ludilo”, a onda je objavljen  i njihov, za sada jedini album „Mujo pljuje”. I to je već postajalo ozbiljna priča koju je vrijedilo pratiti. Ozbiljna, ali, bar po meni, pomalo i nedorečena priča u kojoj se osjetilo da postoje dvije struje koje žele da se grupa razvija u dva potpuno različita pravca.

Ćane i Gago su bili jedna od te dvije struje i nastavili su sami. Počeli su raditi emisije na radiju gdje su oduševljavali publiku parodijama na poznate pjesme i nekim svojim autorskim aktuelnim komentarima kroz pjesme kao „Sjedi Džeko”. Prozvali su se „Helem nejse”.

Kada sam čuo da pripremaju album i da će se album zvati „Go u gostima” prvo mi se dopala ta duhovita višeslojnost naziva, ali nisam previše očekivao uvjeren da će se zadovoljiti sakupljanjem tih radijskih songova na jedno mjesto. Ne kažem da i tu nije bilo prije svega duha, pa i kvaliteta ako hoćete, ali ipak su to bili ad hoc radovi namijenjeni formatu radijskog programa.

A onda su me njihovi singlovi, jedan po jedan, razuvjeravali. Naprosto se osjetilo da su spremni ponuditi puno više i da talenat, kao ni kašalj, ne možeš sakriti. Koju god formu ispoljavanja tog talenta izabereš. Prvo su sa Edom Maajkom snimili pjesmu „Nemam” i pokazali da je cijeli projekat daleko ozbiljniji od zezanja pred mikrofonom. To je potvrdio i naredni singl „Fudbal”, da bi pred izlazak albuma ubrzali i sve nekako zaokružili singlovima „Vodič kroz Sarajevo” i „Bosnia”.

Ovaj posljednji, posve svjež, zapravo je tek stvari postavio na svoje mjesto. A tek kad čujete album, pjesme u kompletu i poslušane u kontinuitetu dosežu jedan novi nivo. „Bosnia” je pjesma o nama. Napisana bez patriotskog patosa, ali sa puno ljubavi. Pjesma nakon koje možeš samo da zaključiš „kakvi smo, takvi smo, naši smo”. I kad se na nju naslone „Go u gostima” i „Stara” čovjek ostane zatečen, onako kako sam ostao zatečen slušajući prvi album „Zabranjenog pušenja” prije trideset i tri godine.

Nisu ta poređenja sa Nadrealistima nimalo slučajna. I Nadrealisti su počeli kao radijska priča da bi nastavili u rock’n’roll formatu. Iako je to, da se ne lažemo, i na radiju bio rock’n’roll u onom svom najčišćem obliku. I „Helem nejse” zvuče onako kako sam siguran da bi zvučali Nadrealisti danas, samo da imaju po dvadeset i kusur godina. Samo što je kod njih danas kusur skoro trostruko veći od onog dvadeset.

Ali ima tu i jedna puno važnija paralela. Jezik. U pjesmama dua „Helem nejse” po prvi put prepoznajemo neke svakodnevne fraze iz naše okoline, fraze koje niko nije smio ili nije znao uvrstiti u pjesme. I to je taj njihov kvalitet više u odnosu na konkurenciju. Ako je uopšte i imaju. Ti njihovi usputni verbalni ukrasi u pjesmama ostavljaju mogućnost ponovnog otkrivanja svake od tih pjesama i nakon petog ili pedesetog ili petstotog slušanja.

Sva sreća pa je onaj ko je radio produkciju imao dovoljno i sluha i razuma da pjesme tako „upakuje” a da ne zaguši njihovu poruku. A i odabrani citati iz kultnih filmova „Sjećaš li se Dolly Bell” i „Otac na službenom putu” lijepo su legli na svoje mjesto.

I nakon petog ili šestog slušanja postalo mi je jasno. Ovo je album za sve nas koji volimo ovaj grad i ovu zemlju, a nismo baš skloni da se neargumentovano busamo u prsa kako smo najbolji na planeti. Ovo je album koji možda i ne nudi terapiju, ali tako precizno dijagnosticira sve bolesti savremene Bosne i Hercegovine. Ili je možda slušanje ovog albuma samo po sebi terapija? Provjerite. Tri puta dnevno, poslije jela. I onda možda konačno otkrijete zašto gol u gostima i „Go u gostima” vrijedi dvostruko.

 

 

Pasoš za vremeplov

 

„Bijelo dugme“ je, istina s malim zakašnjenjem, obilježilo četiri decenije svog postojanja. I još uvijek se nalaze na toj turneji koja bi trebala da se okonča koncertom u Sarajevu. Osnovna zamjerka čitavoj toj priči sadržana je u jednoj jedinoj konstataciji – da to nije „Bijelo dugme“. Moguće da je ovim projektom Bregović htio poručiti „Dugme – to sam ja“, ali nisu baš svi prihvatili tu poruku. Pogotovo ne oni koji se sjećaju „Bijelog dugmeta“ iz one njihove prve faze.

Ove godine se baš namjestila prilika da se ispoštuje i taj dio poklonika ovog sastava. Onako kako su prije nekoliko godina to uradili momci iz „Hladnog piva“. I njih je dio fanova, uporno optuživao da su se komercijalizirali i pobjegli od izvornog zvuka sa prva dva albuma, a posebno prvog albuma „Džinovski“. I onda su oni napravili koncert na kojem su gotovo isključivo svirali pjesme sa ta dva albuma i čak objavili i koncertni album pod nazivom „Evo vam džinovski“.

Vratimo se mi, ipak, priči o „Bijelom dugmetu“. Šta je to tako posebno u 2017.godini. Pa, ove godine se navršava tačno četrdeset godina od njihovog čuvenog koncerta kod Hajdučke česme. I to je bio koncert koji je nadrastao sam sebe. Nadrastao je i „Dugme“ kao takvo i tom istom „Dugmetu“ pomogao da i samo naraste do legendarnih razmjera.

I ne vidim ni najmanju prepreku da se taj godišnjica ne obilježi reprizom tog koncerta na istom mjestu, sa istim repertoarom i sa skoro pa istim akterima. Ne mogu biti posve isti jer je na tom koncertu bubnjeve svirao pokojni Ipe Ivandić, ali dobar dio te turneje koja je krunisana „Hajdučkom česmom“ odsvirao je Milić Vukašinović (u vrijeme dok je Ipe bio u vojsci) i ne bi mu bilo teško odsvirati i taj ponovljeni koncert. Tu su još Bregović, Bebek, Redžić, Pravdić i kao povremena i privremena ispomoć na toj turneji Ljubiša Racić. Da li je realno da se dogovore i naprave takvu repliku sebe samih nakon četrdeset godina?

Zoran Redžić i Željko Bebek ne bi imali ništa protiv, barem prema onome što sam od prvog čuo direktno, a od drugog posredno. Za njih dvojicu bi, a pogotovo za Redžića, to bila svojevrsna korekcija ovih aktuelnih koncerata koji su prvobitno i bili zamišljeni da ih svira originalni bend, a onda se Bregović, ipak odlučio da to „začini“ svojim „Orkstrom za svadbe i sahrane“. Vlado, Mića i Ljubiša, vjerovatno ne bi imali ništa protiv ovakvog okupljanja. I ostaje otvoreno pitanje Gorana Bregovića.

Već znamo razloge zbog kojih bi on glatko odbio tu priču. Činjenica da više sebe ne vidi u rock’n’rollu kao formi, a svako drugo formatiranje tih pjesama od Hajdučke česme bi napravilo karikaturu. Kao drugo, ogroman dio pjesama iz tadašnjeg repertoara on odavno više ne izvodi na koncertima i bazira se, uglavnom na pjesme iz osamdesetih uz povremeno podsjećanje samo na one baš najveće hitove iz perioda prije „Hajdučke česme“, kao što su „Bosanac“, „Ne spavaj mala moja“, „Ima neka tajna veza“ ili „Sanjao sam noćas da te nemam“. I kao treće, a možda i najvažnije, time bi pokazao kako je „Bijelo dugme“ bio pravi bend, u kojem su svirali članovi koji su značajno doprinosili i zvuku i imidžu te grupe, a ne plaćeni muzičari u projektu Gorana Bregovića.

Šta bi moglo uticati na to da ipak prihvati ovu priču? Možda potreba da zadovolji i one stare fanove i ućutka skeptike. Mada se on nikad nije pretjerano osvrtao na to. Ali kao što je otkrivao neke stare pjesme pripremajući se za ovu turneju, kako je sam priznao, možda bi se jednako lijepo osjećao kad bi počeo otkrivati i one još starije. I prepoznao da je i u njima bilo sjajnih momenata. Pogotovo uzimajući u obzir vrijeme i formu u kojoj su nastajale te pjesme. Vjerovatno bi se našli i vrlo jaki sponzori zainteresovani da podrže ovu priču, pa ni finansijski momenat nije zanemarljiv. A konačno će moći i snimiti koncert kod Hajdučke česme. Naime, iako postoji album sa tim nazivom na njemu se čuje, uglavnom samo huk publike sa „Hajdučke česme“, a svirka je uzeta sa nešto kasnijeg koncerta iz RU „Đuro Đaković“ (današnji BKC) u Sarajevu.

Sigurno je samo jedno, da ni kod njega, a ni kod drugih članova sastava, ne treba tražiti nikakve romantične, nostalgične i sentimentalne razloge za takvo okupljanje. Nakon toliko godina i toliko koncerata iza njih teško da bi bilo ko mogao da prizove u sjećanje onaj prvobitni poriv da se uhvati instrumenta ili mikrofona. Zato nostalgija ostaje nama. I imamo puno pravo na nju.

Ima tu još jedan momenat. Činjenica da bi sada iz Sarajeva na taj koncert morali putovati sa pasošima. Baca li to sjenku na čitavu priču? I da i ne. Ovisi o tome iz kog ugla posmatrate stvari i jeste li vakcinisani protiv nostalgije. Ako niste za vas će to biti tek lijepo putovanje vremeplovom. A kad već dobijam priliku da sjednem u vremeplov nije mi prevelika blamaža da na ulazu pokažem i pasoš.