Nostalgija anatomije

Moram priznati da sam sa popriličnim zanimanjem iščekivao da mi u ruke stigne knjiga Zorana Predina „Glavom kroz zid“. Iščekivao sam, ali nisam znao šta da očekujem. Još jednu rock autobiografiju ocvale zvijezde? Roman sa primjesama stvarnih likova i događaja? Zbirku eseja koji promišljaju aktuelne teme? Riznicu nostalgije prepunu poetike?

I nisam pogriješio. Upravo to sam i dobio. Koje od pobrojanog, pitate se vi? Sve pobrojano, pokušavam da vam objasnim. I još povrh toga. Ta zbirka kratkih Predinovih pričica nije biografija, ali iz svake rečenice odnekud proviruje vlastito iskustvo. Neke priče namjerno pripovjeda u trećem licu ili kroz formu nekog neutralnog dokumenta kako bi svojoj priči dao privid objektivnosti i kako bi zadržao odmak koji mu pomaže da ne potone potpuno u patetiku. Ako ćemo pravo, na momente i potone, ali istog trenutka ispliva na površinu, pa se samom sebi naruga.

To je knjiga puna ironije i samoironije. Ne štedi ni sebe ni nas. Pokazuje nam sve naše mentalitetske i ideološke isključivosti i predrasude. Ali na takav način da ne znamo da li da budemo bijesni na te njegove likove, da li da im se smijemo ili da ih sažaljevamo. A kad pročitamo knjigu „Glavom kroz zid“, tek tada nam postaje jasno da su sva tri osjećanja posve primjerena. I čak se preporučuje njihova istovremena upotreba.

Neko bi ovu knjigu mogao nazvati i jugonostalgičarskom. Meni se, ipak više čini naprosto nostalgičarskom. Ne žali on za simbolima prošlog vremena niti nekadašnjom ideologijom. Sa popriličnom dozom cinizma prisjeća se manje ili više ozbiljnih problema koje je imao sa uvijek budnim „čuvarima tekovina“. Ne žali on za zastavom, (o koju je jednom obrisao pljuvačku s lica tokom koncerta). Meni se čini kako je njegova nostalgija posve anatomske priorode. On žali za vremenima u kojima je kičma služila zato da se ispravi pa da se glava može podići visoko. Za vremenima u kojima je ta glava služila da se s njom probija najbliži i (po mogućnosti) najtvrđi zid. Vremenima u kojima su posjetioci koncerata znali o čemu pjeva kada pominje obrasle titovke, ili mravojede i kacigare u vječnoj borbi za primat za prisustvo u toj istoj obrasloj, šta god da li je.

Bez imalo retuširanja prošlosti on posve precizno objašnjava sa kakvim smo se sve zidovima susretali u „mračnom socijalizmu“. U ono vrijeme kada je država budno pazila na to šta se smije, a šta ne smije reći. Država koja je poštovala Marksovu tezu da ideje postaju materijalna snaga kad zavladaju masama.

Pisac Zoran Predin u ovoj knjizi ne žali za vremenima zabrana. On žali zato što smo došli u stadij da nam je svejedno, u stadij kada je besmisleno bilo što zabranjivati. Na momente mi se čini da je „Glavom kroz zid“ krik upućen gluhima, krik upućen generacijama anesteziranim reallity show programima i brend idolpoklonstvom kako bi se nad njima izvršila konačna i kolektivna lobotomija. Kako bi im se uklonila i posljednja primisao o nekoj ideologiji koja ne bi bila u skladu sa interesima onih kojima se nekad nismo htjeli ni za skupe pare prodati, a sada trčimo da se poklonimo. Na oba načina. I metući čelom cestu ispred njih i stavljajući na same sebe prikladnu mašnicu.

Ima tu i generacijskih priča o odlascima na ljetovanje u sindikalna odmarališta, priča koja će nekome ko nije doživio takve odlaske iz prve ruke djelovati kao vješta i simpatična pretjerivanja. Ali mi ćemo znati istinu.

I da, ako nekoga zanima Predin je odličan pisac. Vješto barata riječima i igra se njima, čak i u prevodu. I nakon što nas sve, kao u „Carevom novom ruhu“ ogoli do kosti, dozvoli sebi malo nježnosti i privatnosti. I u završnom poglavlju ispriča priču koju mnogi znaju, ali konačno je ispriča onako kako zaslužuje. Priču o tome kako je nastala pjesma „Naj ti poljub nariše ustnice“. Pjesma je to pisana u nekom drugom vremenu koje više nije njegovo. Pisana u državi koja više nije njegova. I pisana za ženu koja više nije njegova. Ali čitajući tu pjesmu i sami drugačije vidimo danas i to vrijeme i tu državu i te žene na koje smo nekada imali toliko primjedbi. I poželimo, barem na tren, onako kao prije trideset godina, opet glavom kroz zid.

Advertisements

Nema tu nikakve tajne

Iako je svoj novi album Alen Islamović nazvao „Tajno“, tu zapravo niti ima neke velike tajne niti je album, suštinski nov. Iako ima sedamnaest pjesama svih sedamnaest smo, u ovoj ili onoj verziji imali priliku čuti i prije izlaska albuma. Jeste činjenica da su neke pjesme ponovo snimljene, neke su i prearanžirane, ali sve je to već viđeno. Ili da budem precizniji, već odslušano.

Album otvara pjesma „Heroj“ koju je Alen objavio još 2006.godine, tokom kratkotrajne avanture sa kanadsko – bosanskim bendom „Srčani udar“, snimivši je za potrebe njihovog albuma „Mrtvo hladno“, jedinog njihovog albuma na kojem je on pjevao.

Nastavlja se sa pjesmom „Nesrećo moja“, narodnjačkim napjevom koji je on vukao tokom dobrog dijela svoje karijere, a prvobitno ga objavio na albumu „Bauštelac“ iz 1993.godine, pa kasnije ponavljao u raznim varijantama i na drugim albumima, te koncertnim i kompilacijskim pločama.

Naslovna pjesma „Tajno“ mogla bi mnogima zazvučati kao posve nova, ali nije. To je zapravo pjesma „Tajno moja“ koju je Alen Islamović uradio za potrebe Četvrtog BH RTV festivala 2008.godine. Činjenica je da se ta pjesma nikada nije pojavila na nekom nosaču zvuka namijenjenom prodaji daje puno opravdanje odluci da se uvrsti na ovaj album. Pa čak i da se album nazove po njoj.

Slijedi „Heroin“, sigurno najveći hit sa njegovog posljednjeg albuma „Alcatraz“ iz 2014.godine, ali nam je pjesma predstavljena i dvije godine prije toga. Uglavnom tu je pjesmu Alen ponajviše forsirao tokom posljednjih nekoliko godina, a sa tom praksom je nastavio i na ovom albumu.

I da neko ne bi pomislio kako crpi samo stari autorski materijal Alen je uvrstio i pjesmu „Nije mi dobro“ sa kojom je nastupio na ovogodišnjem CMC festivalu, u duetu sa Enelom Palavra. Bio je to dobrodošao, ali kratak predah od starog materijala, ali već naredna pjesma je dobro poznata. U pitanju je veseli napjev „Bauštelac“ sa istoimenog albuma iz 1993.godine.

Sličnog ugođaja je i naredna „Aj jaj joj, koji mi je moj“, inače jedina pjesma uzeta sa albuma „Gdje je moj rođeni brat“ objavljenog 1992.godine i valjda jedina pjesma sa tog albuma u kojoj se ne osjeti da je nastajala u ratu.

Zapravo, ta je pjesma vjerovatno ranije i nastala i očito je imala ambiciju da bude nastavak naslovne numere prvog Alenovog solo albuma „Haj, nek se čuje, čuje, haj nek se zna“. I nekako posve logično ta pjesma slijedi i na ovom novom albumu. Sa prvog albuma je i pjesma „Ime“, jedna od onih pjesama kojima treba vremena da ih publika prepozna. Zbog takvih pjesama vrijedi praviti ovakve kompilacije.

Nešto slično moglo bi se konstatovati i za pjesmu „Ispod kaputa“ sa albuma „Samo nebo zna“ iz 1999.godine. Ovaj album je zastupljen sa još dvije pjesme. Naslovnom „Samo nebo zna“ i finom, etno zvukom protkanom „Ja ću doći oko pola noći“ inspirisanu starogradskim napjevom.

Tradicionalnim napjevima je sklona i pjesma „Hej, Bihaću, jedini si“ koja se do sada nije pojavila ni na jednom zvaničnom diskografskom izdanju. Na ovaj način Alen vraća dug (ako ga je i bilo) svom gradu, a Bihać dobija još jednu prigodnu pjesmu.

Ni pjesma „Lopov“ nije se našla ni na jednom studijskom albumu iako je redovno bila prisutna na kompilacijama iz proteklih petnaest godina. I pjesmu „Ja nemam prava“ znamo samo sa kompilacija.

Pri kraju albuma, Alen Islamović se još jednom vraća saradnji sa grupom „Srčani udar“ u baladi „30 kvadrata“, a sve zaokružuje novim duetom sa Kikijem Lesendrićem u pjesmi „Jedino“.

Sad, kad poslušate tako posložene te pjesme uopšte ne zvuče loše, ali teško ih je nazvati novim pjesmama ili album novim albumom. Iako se album zove „Tajno“ nema tu baš neke tajne. Sve je to već ponuđeno, sve smo to već čuli, sve smo to već konzumirali i provarili i ovo mu dođe kao reciklaža već postojećeg u najboljom maniri „velikog šefa“ od kojeg je Alen naučio mnoge tajne zanata.

Ako baš i nije neka novost ko kaže da za stare pjesme u novim aranžmanima nema mjesta na našim play listama.

Fudbal od Marxa do Matrixa

Jeste fudbal „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ samo što smo mi, onakvi kakvi jesmo, navikli iz svake definicije da izvlačimo samo onaj dio koji nam se sviđa i koji je u skladu sa našim svjetonazorom. Tako su mnogi zaboravili ono „sporedna“ i fokusirali se isključivo na odrednicu „najvažnija“.

Zato nam se i može desiti da nakon utakmice protiv Finske u nedjelju ujutro sve naše probleme svedemo na pitanja šta bi bilo da je Pjanić igrao, da se Džeko nije čuvao zbog transfera, da je  Kolašinac dovoljno oporavljen i slična. Na nivo nacionalne katastrofae je dignuta činjenica da tamo neki Finci bolje „gonjaju loptu“ od nas. Ja problema.

Nikome nije ni palo na pamet da se zabrine što su nas ti isti Finci ostavili, što bi se reklo „u ciganima“ u mnogim drugim stvarima. Nikoga ne brine to što imaju obrazovni sistem s kojim se naš apsolutno ne može komparirati. A takvi komentari i jesu rezultat našeg takvog obrazovnog sistema. I tako u krug.

Hajde da se ne pretvaramo. Kad ovde upotrebljavam prvo lice množine nije to reda radi i nimalo kurtoazno. I sam spadam među one opčinjene fudbalom i ni sam nisam bio pošteđen takvih misli i analiza. Čisto da neko ne pomisli kako sam nekakav fudbalomrzac koji apsolutno ne shvata šta to ima tako privlačno u toj igri.

Volim fudbal, pratim ga i nažalost ne igram. I mislim da baš zato ne postoji opasnost da usljed elementarnog nepoznavanja materije potcijenim taj fenomen. Vjerujem da kao zagriženi navijač reprezentacije imam pravo da emocije ostavim po strani i u cijelu priču uključim onog sirotana kojeg niko kod nas neće – razum.

Dok traje utakmica i ja skačem. I ja psujem i sudije i igrače (podjednako i naše i tuđe), proklinjem stative i čupam ovo malo nepostojeće kose. Ali takvo ponašanje ograničim na onih dva sata u koja se smjeste i priprema za utakmicu i oba poluvremena i pauza između dva poluvremena i nekih pet minuta nakon svega, potrebnih da se smirim.

A kad se smirim više ne znam je li baš tako loše kad izgubimo i je li gore kad pobjedimo. Odnosno  ne znam šta je pogubnije za nas. Očaj u koji upadnemo nakon poraza ili euforija koja nas obuzme nakon pobjede. A baš bih volio da mi neko ozbiljan objasni šta će se to suštinski promijeniti u našim životima sad nakon što su nas Finci onako nepristojno porazili. Ili da mi kaže kako bi se to popravio kvalitet našeg života jutro nakon što bi, kojim nevjerovatnim slučajem, postali prvaci svijeta. Bi đavola! Sve bi bilo „u pet deka“ kao i do sada.

I sve se nešto mislim da se Marks zajebao. Ono govoreći da je religija opijum za narod. U njegov vakat, ako je i bilo fudbala, nije bilo saveza, prvenstava, klubova, transfera. Nije bilo stadiona i nije bilo navijača. Da jeste, shvatio bi da je fudbal kud i kamo efikasniji narkotik.

Pa ako ćemo pravo, ne samo fudbal. Nego i sve te „Zadruge“ i svi ti programi koji ti obećavaju da možeš biti zvijezda, da možeš postati nečiji idol, sve to ima ulogu sedativa. Odvaja te ta terapija od stvarnosti, blago te zatupljuje sve dok te potpuno ne omami i učini ovisnikom o svemu onom plitkom, površnom i suštinski nebitnom.

Hoću da vjerujem da ja svoju površnu zabavu povremeno sam biram i da to ne utiče na moje prioritete u životu. Možda sam u pravu, a možda je to samo igram meni namijenjenu ulogu u ovoj velikoj kompjuterskoj igri koju nazivamo životom. Sve je to već negdje programirano. Pa čak i to što povremeno provirim napolje iz vlastite čaure u ovom našem „Matrixu“.

Djevojčica i orasi

Ispričao bih vam jednu priču. Priča počinje u davnim vremenima kada su u jednom dalekom kraljevstvu svi bili sretni, toliko sretni da im je svaki drugi ili treći dan bio praznik. A praznik se u tom kraljevstvu nije mogao zamisliti bez baklave. A baklava se nije mogla zamisliti bez svega onoga što u nju već ide, pa tako ni bez oraha.
Jedne godine ljubomorni kralj iz manje sretne zemlje preko rijeke bacio je kletvu na malo sretno kraljevstvo. Kletva je trebala da zatruje sve orahe u kraljevstvu i sa mnogim plodovima se to zaista i desilo. Kada su te godine za najveći praznik građani sretne zemlje napravili baklavu mnogi su stradali od nje. Potrovali su se. Naučnici su, naravno ubrzo otkrili o čemu se radi i počeli da izbjegavaju orahe pri pripremi baklave.
U početku su svi znali da je kriva kletva i znali su da nisu svi orasi zatrovani. Vremenom su neki počeli da govore kako je orah štetna biljka i da je njegov plod sam po sebi otrovan. Da mu je to u prirodi. Neki su priznavali da se može, tu i tamo, naći neki zdrav plod, ali ko će sad da biska tolike orahe.
U nekad sretnom kraljevstvu se i dalje pravila baklava, ali nije više bila dobra kao nekada, praznici nisu bili kao nekada, a ni kraljevstvo, ako ćemo pravo nije bilo kao nekada.
I to bi tako potrajalo da jedna djevojčica koja je stasala da napravi svoju prvu baklavu nije sebi utuvila u glavu da je napravi kao nekada. Više joj je dosadilo da sluša majčinu majku kako uzdiše prisjećajući se “kakve su nekad baklave bile”.
Pitala je: “Pa što danas nisu?”. “Zato što ih pravimo bez oraha.” “A što ih pravite bez oraha?”. “Zato što orasi sada kvare baklavu, zato što su otrovni.” “Baš svi orasi?” pitala je djevojčica.
Majka njene majke odgovorila je bez razmišljanja “Baš svi.”. Ali kada je djevojčica ponovila svoje pitanje, starica se malo zamislila i priznala da bi se možda i našao poneki zdrav, ali da je teško razlikovati otrovne od zdravih, da bi to bio težak i dugotrajan posao, pa možda i opasan. Upozorila je djevojčicu da u kraljevstvu ima ljudi koji toliko ne vole orahe da su htjeli sve da ih posjeku. Ljudi koji toliko ne vole orahe da ne vole ni one koji ne vole da ne vole orahe. I da takve koji ne mrze orahe smatraju naivnim i glupim i zaboravnim i vole da ih podsjete kako su nas orasi jednom potrovali. Nekad mudri kralj nekad sretnog kraljevstva tih godina nije pokazivao preveliku mudrost, ali je ostalo dovoljno pameti u njemu da ne dozvoli da se posjeku orasi znajući da bi tada istočni vjetrovi poharali kraljevstvo. A što bi iza njih ostalo dokrajčio bi Zapadnjak uvijek spreman da dokrajči što se dokrajčiti da. I tako su orasi rasli pored stanovnika kraljevstva, ali niti ih je neko brao niti ih je neko koristio.
Djevojčica je ipak odlučila da pokuša. Nabavila je rukavice da se zaštiti od onih otrovnih plodova i slušalice da ne sluša šaputanja koja su je plašila i nagovarala da o orasima misli kao o čudovišnim plodovima.
Radila je danima. Većina plodova koje bi otvorila zaista je bila ili puna otrova ili toliko zahvaćena bolešću da se niju usuđivala da ih koristi. Ali tu i tamo bi naišla na zdrav plod. Odložila bi ga na stranu i nastavila. Zanesena poslom nije ni primjetila kako je našla više zdravih plodova nego što je njoj trebalo za baklavu. Bilo joj je žao da ih baci, a kako se Veliki praznik bližio odlučila je da ih ponudi komšinicama. Uradila je to dijelom jer je bila dobra djevojčica, a malo i zato što se plašila kako će joj baklava ispasti pa nije htjela da bude jedina koju će okriviti ako nešto pođe po zlu.
Niko nije prihvatio njene orahe, a ona nije prihvatila mogućnost odustajanja i krišom je napravila baklavu po nekadašnjem receptu.
Svi su se plašili da je probaju. Baklavu s orasima. Majka i otac toliko su voljeli djevojčicu da su bili spremni da probaju to što je ona napravila pa i po cijenu trovanja. Djevojčica je imala dva brata i tri sestre, ali njima nisu dali da probaju opasni kolač. Kad su majka i otac konstatovali da bolju baklavu u životu nisu jeli i majka djevojčicine majke je zatražila komad. A onda još jedan. Priča o baklavi se pročula po kraljevstvu i došla i do Kralja. Nekada sretnog i nekada mudrog kralja. Kralj je zatražio da mu donesu parče te baklave o kojoj svi pričaju. Kada je dvorski kušač hrane probao komadić i kada mu se ništa nije desilo Kralj je pozvao djevojčicu.
Htio je da je proglasi svojim dvorskim kuharom. Pitao je da li može i dalje da pravi takvu baklavu, ali sada za cijelo kraljevstvo. Da li bi prihvatila dobro plaćen posao kraljevskog biskača oraha i da po cijeli dan odvaja zdrave orahe od bolesnih.
Djevojčica se duboko, najdublje moguće, poklonila svom Kralju i objasnila mu.
“Vaše veličanstvo, da bi se mogli naći zdravi orasi među bolesnima svako ko ih traži mora da vjeruje da ih tamo ima zdravih. Je li Vam bila ukusna ova baklava?” – pitala je.
“Najukusnija koju sam jeo.”
“Ali ne i najukusnija koju ćete jesti. Puno će ukusnija biti ona baklava koja se napravi od onih oraha koje ćete sami probrati.”
Od tog dana baklava se ponovo u kraljevstvu pravila po starom receptu i sa orasima. A među stablima oraha je počelo nešto čudno da se dešava. Pomalo zatrovana stabla su počela sama da se oporavljaju u želji da ponovo budu korisna stanovnicima Sretnog kraljevstva.
Bilo je i onih potpuno i nepovratno zatrovanih oraha. Mjesto na kojem su oni rasli pretvorilo se u mračnu šumu do koje se stizalo neprohodnom šikarom. Oni su sanjali snove mračnog drveta o tome kako bi Sretno kraljevstvo opet mogli učiniti nesretnim.
Ali to je već tema neke druge priče. Za neki drugi put.

Island, Madonna i nepravda

Svake godine sebi obećam kako neću više pratiti „Eurosong“ i kako je vrijeme da nadrastem ovaj teferič, koji ionako nije namijenjen meni. I svake godine, uredno prekršim to obećanje. Moguće da sam se već „navukao“ na tu „paradu pijanstva i kiča“. Ili da ipak budem pošten „paradu kiča i kiča“.

Međutim, ove godine je imalo nekog smisla propratiti šta se zbivalo u Tel Avivu. Zbog Islanda, zbog Madonne i zbog nepravde.

Krenimo redom. Ili krenimo otpozadi. A nekome je taj trenutak kada je Island dobio glasove publike bio i početak i kraj i ključni trenutak „Eurosonga“. Taj momenat kada su razvili zastave i šalove Palestine. Momenat u kojem su srušili kulise idiličnog svijeta kakvim su organizatori željeli prikazati Izrael ostatku svijeta. A kako su oni što pasionirano prate ovo takmičenje uglavnom nezainteresovani za politiku varka im je sasvim lako mogla i proći.

Što ne znači da i ovako nije prošla. Njihovu poruku su uočili, dijelili, komentarisali uglavnom oni što nisu ni gledali „Evroviziju“ nego su naknadno saznali za njihov gest. Meni je bilo beskrajno zabavno da gledam ko ih sve podržava, ko ih diže u zvijezde na društvenim mrežama, da gledam kako preko noći postaju heroji onog dijela bosanske javnosti od kojeg bi prije očekivali da nekoga ko izvodi muziku kao taj bend „Hatari“ i ko izgleda kao taj bend, popljuju uzduž i poprijeko.

Uživao sam da čitam komentare osvjedočenih konzervativaca kojima se veličaju stvaraoci, za njih iritantne muzike i vrlo upitnog seksualnog opredjeljenja. Ali, po starom dobrom licemjernom običaju, oni su odlučili da ignorišu ono što im ne odgovara. Svi su pomenuli zastavu Palestine, a niko onu zastavu u duginim bojama kojom su, malo prije spornog momenta, Islanđani takođe mahali. Ali što bi se reklo u starom vicu „mah’o ti, ne mah’o“ njima je u glavi… šta im je već u glavi.

Što se tiče Madonne sa većim se nestrpljenjem čekao njen nastup nego rezultat glasanja za pobjednika. A unaprijed se znalo i da će ona nastupiti i ko će pobijediti. A nakon što je ona izvela svoje dvije pjesme, nastale u rasponu od 30 godina, „stručnjaci“ sa društvenih mreža počeli su da problematiziraju njeno pjevanje. I pri tome zaboravili da je njoj neko spreman platiti milione dolara za dvije pjesme, a da njima eventualno familija može platiti da prestanu sa zavijanjem na dječijem rođendanu. A da ne govorim koliko je besmisleno Madonnin nastup analizirati sa te tačke ako svako ko je iole upućen u njenu karijeru dobro zna da joj vokalne sposobnosti nikad nisu bile najjači adut. Još su mi bolji bili oni koji su u njenom nastupu vidjeli masonsku i iluminatsku zavjeru. Kao, potura nam kroz pjesmu neke opasne ideje. Pa čak i da je tako ne mogu, a da se ne zapitam nije li i kod poturanja „opasnih ideja“ odgvorniji onaj koji te ideje prihvata od onoga ko ih širi. Ili neki ljudi oko mene zaista imaju ozbiljnu namjeru da se glupost računa kao olakšavajuća okolnost?

I na kraju – nepravda. Dok je struka glasala pomislio sam kako konačno pobjeđuje pjesma, pobjeđuje muzika i pobjeđuje umjetnost. Sve do glasanja posljednjeg žirija vodila je Tamara Todevska sa pjesmom „Proud“. Onda ju je, „za dlaku“ pretekao švedski predstavnik. I to je meni bilo sasvim u redu. Tamara je svojom pjesmom i svojim nastupom posve odskakala od opšteg kičeraja koji, očito postaje standard na „Evroviziji“. Pokazala je i onima kojima se pjevanje svodi na „mama vidi me kako visoko mogu sa glasom“ (a kojih uopšte nije malo na ovom takmičenju), pokazala je dakle koja je razlika između pjevanja i interpretacije. Ne bi bilo nezasluženo ni da je tamnoputi Šveđanin pobijedio. Samo što ni on nije bio skrojen po sve očitijim normama „Eurosonga“. Niti je on neki nezreli dečkić za kojim će uzdisati matori upaljeni panjevi iz organizacije i dobar dio glasačke mašinerije širom svijeta, niti su njegovi prateći vokali anoreksične i androgene plavušice, niti je pjesma rađena po kalupu zamišljenom za ovu smotru.

Međutim, kada su se dodali glasovi publike i Tamara i njen švedski kolega su dobili sramotno malo glasova. I pobjedu je odnio neki Holanđanin sa nekom pjesmom. Dobro, da ne pretjerujem. Pjesma „Arcade“ uopšte nije loša, ali nije ni zaslužila pobjedu. A ono što me posebno rastužuje jeste činjenica da bi ogroman broj onih koji su glasali za njega to učinio čak i da im je odjednom nestalo tona na televizijskom prijemniku. Oni svakako nisu glasali za ono što su čuli, nego za ono što su vidjeli.

A ono što smo vidjeli u dva dana polufinala i finalnoj večeri, ono što smo vidjeli na sceni i u publici, ono čemu smo svjedočili tokom glasanja definitivno pokazuje da ako „Eurosong“ baš i nije potpuno LGBT zabava, sigurno je da je procenat te populacije na „Eurosongu“ neuporedivo veći nego li je to inače u društvu.

Prizivanje Sarajevskog duha

Koliko ste puta čuli da se pominje taj famozni “Sarajevski duh”. Ali on vam je nešto kao Yeti.  Svi odnekud znaju za njega. Svi ga podrazumjevaju. Mnogi se kunu da su ga vidjeli, ali nikad ga niko nije uslikao. Niko ga nije izmjerio. I niko nema pojma kako da ga ulovi.

Taj duh mi se tu i tamo znao ukazati među stranicama nekih knjiga. U sjećanjima nekih ljudi. Nakratko bi bljesnuo, a onda se povlačio na dugo, dugo vremena. Sada sam ga opet prepoznao kada sam čitao knjigu Amile Sulejmanović “Ključ bubnja Tama”. Kao da je protrljala čarobnu lampu svojih sjećanja i pojavio se taj duh. I kao u svakoj pristojnoj bajci on je bio istovremeno i drag i užasavajući. U slučaju Sarajevskog duha i beskrajno duhovit, ali i opasno zahtjevan. I kako kod nas ništa nije kao kod ostatka svijeta, kad se i pojavi taj duh vam ne ispunjava želje, nego vi njemu morate žrtvovati miran san.

Tu je cijenu, siguran sam, platila Amila prekapajući po vlastitoj utrobi, proživljavajući iznova dane svojih ranih dvadesetih u gradu koji nikad nije znao da na ljubav uzvrati ljubavlju. Ali i to je valjda dio tog njegovog prokletog šarma. I kada mi je iz Londona stigla pošiljka sa njenom knjigom i njenom posvetom znao sam da mi šalje “kariku koja nedostaje” u mojoj vječnoj i uzaludnoj potrazi za konačnom verzijom velike knjige o sarajevskoj muzičkoj sceni, velike knjige koju, srećom, nikad neću napisati.

Odmah da otklonimo dilemu oko naslova. Nije to nikakva igra riječima. Tama nije tu tama u smislu mraka. Tama je marka bubnjeva. A “ključ bubnja” je spravica kojom se naštimavaju bubnjevi. Ipe ivandić je, u jednom trenutku svog života, u vrlo bitnom trenutku za ovu knjigu, svirao upravo bubnjeve “Tama”. I poklonio je Amili ključ bubnja. Tu malu, sjajnu stvarčicu koja je trebala na simboličkoj ravni da odigra ulogu one druge, male, sjajne stvarčice koja se obično navlači na prst. Prst po toj stvarčici i nazvan.

I, eto, već sam vam otkrio da je u ovu knjigu upakovana ljubavna priče između Amile Sulejmanović, rok pjevačice iz Sarajeva, popularne u drugoj polovini osamdesetih. i Gorana Ivandića, znanog i kao Ipe, bubnjara najveće, najpopularnije i sve naj, grupe znane pod imenom “Bijelo dugme”. Fatalna, burna i čaršiji zanimljiva ljubavna priča ovog puta je ispričana iz prve ruke. Od strane jednog od aktera. I svaka čast Amili na spremnosti da tu priču ispriča bez ikakvog uljepšavanja. Iskreno i ogoljeno, ispričanu kao sa terapeutskog kauča.

Ali ovo je knjiga koja funkcioniše na puno više nivoa. Ovo je knjiga koja je važan dokument o jednom vremenu, jednom gradu i jednoj specifičnoj branši koja je proslavila taj grad. I to ne u smislu puke faktografije koja se danas može pronaći bez mnogo muke u bespućima interneta. Ne, Amila Sulejmanović vam nudi u svojoj knjizi mirise, zvukove i boje jednog vremena o kojem danas svi govore kao o “zlatnim osamdesetim”, a da, uglavnom, nemaju pojma o čemu pričaju. Nema ona nikakav problem da nam pokaže kako je to “zlato” u najboljem slučaju bila tek nevješto navučena “pozlata”. A opet da kod nas koji smo ih živjeli izazove neki nezasluženi ponos zbog same te činjenice. A kod onih koji su ih preskočili ili se prekasno rodili za njih da izazove zavist.

To mi je još jedna od velikih prednosti Amiline knjige. Iako jasno definisana vremenski i prostorno u Sarajevo osamdesetih ova knjiga nadilazi to određenje. Barem po pitanju onih kojima se obraća. Nekome će izmamiti nostalgičan osmijeh, tugu i nemir kada se prisjeti likova i lokacija svoje mladosti. Likova i lokacija koje Amila majstorski portretira. A za one koji ne pripadaju ili tom prostoru ili tom vremenu ona je knjigu obogatila digresijama koje više nisu nikakve fusnote nego sastavni dio samog tkiva ove knjige. I dobro je što je to uradila. Sasvim ispravno je pretpostavila kako će mnogo toga, što se za nas kao svjedoke tog vremena podrazumjeva, mnogim drugima biti potpuno nerazumljivo. I nije žalila truda da to i razjasni. A često je sa puno ljubavi govorila o ljudima koji su bili bitni pratioci te scene, a danas kada se piše o toj istoj sceni ne dobijaju ni status fusnote.

I tu sam otkrio jednu sudbinsku poveznicu između nas dvoje. Kada sam pisao svoj roman “Vrijeme žetve” objavljen 2017.godine, radnju sam smjestio u Sarajevo 2036.godine i u jednom momentu sam pomenuo kako su gradske vlasti imale projekat očuvanja sjećanja na značajne ljude sa pop rock scene. I pomenuo sam kako je tom prilikom jedna od ulica nazvana po Huseinu Vladoviću. I onda kod Amile naletim na tople rečenice, pune poštovanja u kojima se, takođe, pominje Huska. E, njegova nenapisana knjiga je ta “karika koja nedostaje”. Danas kad me mnogi laskavo, ali ne baš tačno nazivaju “živom emciklopedijom” kad je popularna muzika u pitanju ja se obično sjetim Huske Vladovića. On je bio enciklopedija. U poređenju s njim ja sam tek fotmata uputstva za upotrebu veš mašine.

Dakle, to je ono što ćete naći u ovoj knjizi ako joj pristupite otvorenog i uma i srca. Ali moram da vam kažem i šta nećete naći. Nećete naći nikakav prljavi veš ni skandale sa estrade. Nikakve insajderske informacije koje će promjeniti ili barem pomjeriti vaša uvriježena mišljenja o ljudima kojima ste se divili. Iako je Amila i prema drugima, kao i prema sebi, bila jednako neumoljiva jedini pravi negativci u ovoj knjizi su, valjda samo Goran Kovačević, drugi pjevač “Teške industrije” i inspektor MUP-a Amir Latić. Ipe Ivandić nije negativac, uprkos tome što se pred nama prostiru obje strane njegove ličnosti poput nekog skupocjenog tepiha koji kad posve razmotate vidite da je poprilično nagrizen moljcima. Zgražavamo se pred njegovim postupcima, ali ipak teško ga je ne voljeti. I potpuno shvatamo zašto je Amili tako dugo trebalo da se oslobodi te razorne ljubavi.

Nećete saznati ni kako je Ipe nastradao. Ne zna to ni Amila pa i ne špekuliše. Nećete dobiti ni priliku za nove tračeve o “Bijelom dugmetu” jer nije ni pokušala da svoje učešće u karijeri ovog benda prikaže važnijim nego što jeste. I to je pravo osvježenje u poplavi onih koji na sve strane trube kako im je uskraćeno zasluženo mjesto u istoriji rock’n’rolla kod nas jer oni su “u trećem razredu posudili šiljalo Goranu Bregoviću” ili tako nešto. I obavezno napomenu kako ga “nikad nije vratio”

Zato, ako se ne plašite da se sretnete sa duhovima, organizujte seansu. Ne treba vam ni stol sa tri noge, niti posebna atmosfera niti nikakva ploča za prizivanje. Osim možda par gramofosnkih ploča iz sedmdesetih i osamdesetih, ali to je sasvim druga priča. Treba vam Amilina knjiga. I nema potrebe da je trljate da bi se duh pojavio. Otvorite je i počnite da čitate. Garantujem da ćete biti opsjednuti do posljednje stranice. A i dugo nakon toga. Barem se meni tako desilo.

Ali kao alibi

Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.

Ali kao alibi

Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.

“Dišem” za ostati bez daha

Volim kad se ispostavi da sam bio u pravu. Kad sam prvi put čuo “Sunday Stories” bilo mi je jasno da su ime koje moram zapamtiti i znao sam da će mi taj podatak zatrebati nekad u budućnosti. Osjetio sam da je to bend koji ima još puno toga da kaže. Drago mi je da se nisam prevario. Njihov novi singl “Dišem” u potpunom je neskladu sa nazivom. Zašto? Pa zato što vam oduzima dah. Oni su band koji zvuči potpuno svjetski i potpuno u trendu, a da opet nisu zaboravili svoje korijene. Izrasli na najboljim jazz tradicijama nisu ostali tvrdoglavi “čistunci” i dozvolili su sebi istraživanje u nekim posve drugim i posve aktuelnim muzičkim izrazima. Zato “Dišem” zvuči tako posebno. I drugačije. Energično i beskrajno emotivno u isti mah. I prebogato i minimalistički. Kao da pripada posve ovom vremenu, ali da se ne bi osjećali neprirodno ni da su ovakvu pjesmu ponudili prije pedeset ili šezdeset godina (naravno u malo drugačijem aranžmanu). Zapravo, najljepše je u svemu to što se opiru bilo kakvom konačnom definiranju i svrstavanju u ovu ili onu žanrovsku ladicu. Ima tako bandova koje ne možete strpati sa ostalim drangulijama u ladicu, da se, eto nađu ako, nekad, zatrebaju. Ima bandova koje morate držati na vidnom mjestu jer ćete im se svako malo vraćati. Takvi su “Sunday stories”. Momci, pardon, djevojke i momci obradujte me opet nečim ovakvim.

Pola čovjek, pola neman

Da „Helem Nejse“ ne postoje trebalo bi ih izmisliti. Za naše dobro. Iz nekoliko razloga, a svaki od njih smatram jednako važnim. Zato što su donijeli na scenu jednu novu poetiku koja je potpuno poetika generacije rođene u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka, generacije koja je sada u svojim srednjim ili kasnim dvadesetim. Zatim, jer su spremni da kažu stvari koje se obično prećutkuju ili se onako hinjski, ispotiha govore tamo gdje se ne očekuje da će se imati problema zbog izgovorene riječi. Pada mi na pamet još jedna analogija. Oni možda i prde na derneku, ali glasno i jasno. Prdimo i mi ostali samo ga ispustimo hinjski, nekako pridavljenog. A jednako smrdi. Nema nikakve razlike. I treće, a sigurno ne i najmanje važno, njihova verzija repa, ili ako vam je draže hip – hopa nije nikakva uvezena, lažna priča o pištoljima, bijesnim autima, o kurvama i o tome kako je teško biti crnac. Oni su sebi dali neuporedivo ambiciozniju zadaću da nas podsjete kako je teško biti čovjek. Danas i ovdje.

Srećom, nismo ih morali izmišljati. Desili su nam se. Prije dvije godine kad se pojavio njihov debi album „Go u gostima“ oni su za mene  bili šokantno otkrovenje. Sa nestrpljenjem sam očekivao naredni album, ali sada već spreman na zbirku pjesama koja će precizno oslikati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u trenutku kada se pojavi. I duboko sam uvjeren da ni sami nisu svjesni značaja kakav imaju. Da jesu možda bi se prepali prevelike odgovornosti. Ovako su, iz čiste zajebancije i bez predumišljaja ponovo počinili zločin. Zločin stvaranja odličnog albuma.

Novi album im se zove „Pola čovjek, pola jedan“, ali za mene su sa ovim albumom prije „Pola čovjek, pola neman“. Neman su za sve ograničene umove osuđene da misle unutar skučenog prostora koji nameću „zajednica, crkva, škola“ kako bi rekla jedna davna i velika pjesma. Ovaj album naprosto postaje obavezna lektira za sve one koji ne pristaju da im život uređuje jedna jedina knjiga, ma kako se ona zvala. Za sve koji ne traže ličnu kartu prije nego se zaljube. Ovaj album je ultimativna noćna mora za sve čuvare dežurne savjesti uvjerene kako je smijeh nešto opasno i subverzivno i da ga treba zatirati u korijenu. Čim ugao usne zatitra treba zaprijetiti svim mogućim pošastima i paklenim vatrama.

Ima tako nekih likova koji jedva dočekaju da se obruše na „Helem nejse“ jer ova, sada već, trojica momaka jesu sve što oni nisu. Sjećam se kako je jedan takav, krajem 2017.godine, kada se pojavila pjesma „Kabadahija“ ustao u odbranu časti bošnjačkog ženskog podmladka upućujući javno pitanje autorima pjesme da li bi je napisali i da je situacija obrnuta, da su u pitanju Srpkinja i Bošnjak.

Da vas podsjetim. U toj pjesmi imamo klasičnu priču o ljubavi dvoje mladih iz različitih sredina, ljubavi zbog koje nadrastaju sve ograničenosti sredine i porodice u kojoj odrastaju. Ništa novo pod nebeskom kapom. Priča stara koliko i svijet. „Romeo i Julija“ na domaći način. E sad, ako treba i Šekspira da cenzurišemo da odmah pravimo fajront u ovoj kafani. Ako ih je trebalo za nešto tom prilikom optužiti onda je to neoriginalnost ideje.

Ima tu i jedna olakšavajuća okolnost. I poražavajuća za one što ih napadaju. To je životna priča jednog od članova „Helem nejse“. A ja vam neću reći kojeg. On se zaljubio u djevojku iz Zapadne Hercegovine. Djevojku iz katoličke porodice, porodice nespremne da prihvati činjenicu da kćerka voli nekog „tamo njihovog“. I kao i u „Kabadahiji“ ona bježi kroz prozor i u „dvici“ jure ka Sarajevu i zajedničkom životu. Životu koji, hvala Bogu, još uvijek traje ispunjen ljubavlju.

Oprostite mi na ovoj maloj digresiji. Vratimo se mi albumu. „Pola čovjek, pola jedan“. Za mene je to album pun ljubavnih pjesama uz tek pokoji izlet u dnevnu politiku, kao što je na primjer „Smetljište historije“. Ne kažem da to nije dobra pjesma, sa izrazito snažnom porukom destilovanom u kriku „na sva tri jezika mi se gadite“, ali to nije suština ovog albuma. Suštinu ovog albuma ja nalazim u pjesmi i poruci „A ja sam za to da ljubav pobijedi“.

Od početnog, nevjerovatno duhovitog reprezenta, pa do završne „Prestać’ repat“ u kojoj su ponudili novu verziju „reperskog obračuna“ totalno neočekivanog oni su smjestili neke ljubavne pjesme kao što su „A ja sam za to“, „Kabadahija“, „Debili“, „Bolje bi ti bilo“. Gdje ima ljubavi ima i mržnje. Hejterima svih boja i ideja posvećena je „Tarabuka“ koja preciznije definira taj fenomen od svih mogućih socioloških studija.  Ima tu i priča o generaciji bez perspektive kao što su „Kafa na aparatima“ i, meni lično najsnažnija „Nula“.

Muzički nisu istrajavali na nekom žanrovskom čistunstvu. I svaka im čast na tome. Birali su teme koje su prijemčive, prepoznatljive i pamtljive. I to, uglavnom, koristeći folk motive. Meni to zvuči sasvim opravdano u kontekstu pjesama koje su ponudili. Nebitno da li su te teme „posuđene“. Nebitno da li je to uticaj „Dubioze kolektiv“ ili Marka Louisa. Njihove pjesme su namijenjene pokretanju. Za one koji ih slušaju sa pola uha pokretanju guze. Ali ako ih čuju dovoljan broj puta mogli bi početi ozbiljnije da ih promišljaju. A onda, možda pokrenu i centralni nervni sistem.