Pjevač koji je imao pravo na to ime

U petak se navršilo punih dvadeset godina od definitivno preranog odlaska Davorina Popovića. U tom trenutku nije imao ni punih 55 godina. Mogao je dati još puno toga samo da je imao malo više vremena. Zvali su ga Dačo, Pimpek i najčešće Pjevač. Ovo Pjevač je zapavo nadimak koji mu je najviše odgovarao. Amerikanci bi to rekli “The Singer”, a kod nas nažalost nema takve jezičke mogućnosti. Ali, bez obzira na to, kad bi neko rekao pjevač znalo se na koga se misli. Davorin Popović je bio Pjevač koji je imao puno pravo da se tako nazove.

Činjenicu da je volio društvo danas mnogi zloupotrebljavaju kako bi sebi uzeli pravo da se nazovu njegovim prijateljima. Ja to ne mogu reći. Biti prijatelj sa nekim podrazumjeva mnogo, mnogo više. Držao se one Šekspirovske kako uho treba pokloniti mnogima, a grlo samo rijetkima. I u par navrata poklonio mi je svoje grlo i otvorio se i pričao o svemu i svačemu. Bio sam klinac od dvadeset i dvije kada sam ga upoznao. Radili smo intervju. Ja sam postavljao neka glupa pitanja, a on ih je ispravljao pametnim odgovorima.

Posljednji put sam ga vidio manje od godinu dana pred njegovu smrt. U ljeto 2000-e godine. Već sam postavljao manje glupa pitanja, a “Indexi” su svirali na bazenu u Brezi. Dobro su svirali, kao i uvijek, uostalom. U pauzama smo nešto pričali. Nije to bio intervju. Bilo je to onako, privatno. Davorin je djelovao umorno i bezvoljno, a ja nisam znao da je ozbiljno bolestan. I nisam znao da će već naredna, 2001.godina biti upisana kao godina njegove smrti. Sasvim slučajno bila je to godina u kojoj sam ostao i bez oca.

A kao godina rođenja upisana mu je 1946. Prva poratna. Rođen je, a gdje drugo nego u Sarajevu, mada je po ocu Stjepanu porijeklom bio sa Hvara. Bio je dijete dobrostojećih roditelja, koliko se to uopšte tada moglo biti. Stjepan je bio službenik, a majka Tereza, stomatolog. Dugo se lomio između ljubavi prema muzici i sklonosti ka rukometu i košarci. Upućeni tvrde da je bio jedan od najtalentovanijih košarkaša svoje generacije. Bio je kapetan Mlade Bosne (kasnije Željezničar) i kao standardni prvotimac odigrao je preko 500 utakmica. Sportom se aktivno prestao baviti 1968. godine kada je postalo jasno da je došlo vrijeme da se profesionalno počne baviti muzikom. Za muziku se, inače zainteresovao u gimnaziji. Prvi mu se sastav zvao “Pauci”, zatim su slijedile “Lutalice” da bi krajem 1964. godine dobio poziv da se priključi “Indexima” koji su tada bili bez stalnog vokalnog soliste. Njegovim dolaskom, kao i dolaskom Slobodana Bode Kovačevića i Fadila Redžića “Indexi” postaju onaj sastav koji pamtimo.

Sa “Indexima” je objavio mnoštvo hit singlova, ali i pjesama koje su pomjerale granice popularne muzike kod nas. Bilo je mnoštvo festivala i pobjeda na istima. Objavili su nekoliko kompilacija i dva studijska albuma “Modra rijeka” i “Kameni spavač”. Ovaj prvi stoji kao ugaoni kamen zgrade domaće muzike. Kao vokalni solist, ali opet uz potporu matične grupe, objavio je četri albuma: “Svaka je ljubav ista (osim one prave)” (1976.), “S tobom dijelim sve” (1984.), “Za vašu dušu” (1995) i “XXI vijek” (1995). Sa pjesmom “XXI vijek” nastupio je na “Eurosongu” 1995.godine i ostvario cilj koji nikada nije ostvario sa “Indexima” iako su nekoliko puta pokušali da odu na ovo takmičenje. Prije toga je Davorin za Eurosong konkurisao kao solista 1993. godine, na prvom samostalnom BH izboru za Pjesmu Europe, kada je pjevao čak tri pjesme – vlastitu, u pjesmi braće Mulahalilović, te u grupi koju su uz njega činili Mahir Paloš, Slobodan Vujović i Željka Katavić Pilj. Oženio se 11. januara 1991. godine i u braku sa Sanjom ima sina Daria. Ostaće upamćena i njegova maestralna izvedba pjesme “Žute dunje” otpjevana za potrebe filma “Kuduz”. Povodom dvadesete godišnjice njegove smrti sarajevska vijećnica je osvijetljena u njegovu čast.

I šta da vam još kažem? Biće još pjevača i pjevača, ali ostaje samo jedan Pjevač.

Rasprodaja bola

Da bi neke stvari shvatio definitivno moraš da dorasteš do njih. Šta da vam kažem. I ja kada sam pjevušio sve pjesme sa prvog labuma “Riblje čorbe”, albuma “Kost u grlu”, nisam baš svaku potpuno razumio. Iako sam bio spreman da se potučem sa svakim ko bi tvrdio suprotno. Recimo, pjesmu “Rasprodaja bola”, pjesmu o lešinarskom čerupanju zaostavštine neke velike zvijezde i bezočnom razvlačenju imena te iste zvijezde nikako nisam shvatao.

Sada ne samo da to dobro razumijem nego i svjedočim takvom fenomenu. Đorđe Balašević je preminuo u februaru, danas je juni i ne smiruju se ni oni koji ga vole ni oni koji ga ne vole u svojim nastojanjima da dokažu jednu ili drugu emociju. A nekada baš nisam siguran koji su gori od kojih. Pravo da vam kažem. Neki, vjerujući da im ta silna ljubav prema mrtvom kantautoru daje neka posebna prava čine ono što on ni u ludilu ne bi uradio i što sigurno ne bi volio da se uradi u njegovo ime.

Takvi sebi uzimaju za pravo da mjere količinu tuge njegovih najbližih i zamjeraju im što ta količina nije u skladu sa onim što su oni izmjerili na nekakvom svom vlastitom kantaru ljubavi. Pravu su paljbu mnogi od njih osuli po Oliveri Balašević kada je nakon par mjeseci skinula crninu. Čini mi se da su takvi od nje očekivali, u najboljem slučaju, doživotnu crninu, ako već i ne da je se zatvori u grob sa njihovim Đoletom ili spali poput indijskih udovica. I samo naivne treba to da čudi. Ni za njegovog života oni je nisu voljeli. Nisu mogli podnijeti činjenicu da je njihov Đole voli više od njih. A volio ju je. I to nije krio. I baš takvi su izmišljali sve one silne afere kako u braku Balaševićevih ništa ne funkcioniše kako treba i svako malo su ih “razvodili”. A on nije odgovarao i pisao joj je pjesme. Opsjednute fanove to je samo moglo dovditi do ludila.

Oni koji se ne dohvate Olivere i njene crnine potrude se da na muralu u Novom Sadu na kojem je nepoznati umjetnik naslikao Balaševića, ovome na čelu dodaju ustaški znak. Balaševiću, a ne slikaru. Pokušavajući tako da ga mrtvog svrstaju kad se već nije dao strpati za života u bilo kakvu ladicu, osim one najveće na kojoj je pisalo “Sloven, belac, slobodni strelac”.

Njegov rođeni sin Aleksa upravo snima igrani film i u filmu bi trebao da se pojavi lik iz jedne očeve pjesme. Čovjek koji nema ime nego je ostao poznat kao “čovek sa mesecom u očima”. Tako će se i u filmu zvati. I nema veze što je to tek epizoda, a još manje ima veze što je to originalan način da se sin oprosti od oca. Siguran sam da će se naći oni koji će odmah zaključiti kako je to uradio da se malo “ogrebe” o očevu slavu. I sve će se poklopiti baš kao u davnoj “Uspavanci za dečaka”.

Ne sumnjam da će slične primjedbe uputiti i njegovim sugrađankama, djevojkama iz sastava “The Frajle” koje su nedavno objavile pjesmu “Panonskom mornaru”. Ali da se Balašević ikada obazirao na te zlobne jezike danas uopšte ne bismo ni govorili o njemu. I šta god pričali parkovi, mostovi, trgovi, ulice, širom onoga što se nekad zvalo Jugoslavija i što je on s pravom i ponosom zvao svojim nazivaće se i dalje po njemu. I kao što je nekada davno otpjevao “od Mure pa do Morave, neka me svi zaborave, ako uopšte ikom išta značim/Sa samog ruba pameti, stižu mi strašni saveti/al’ ja bih ipak da proživim na svoj način”. I znao je kako da proživi na svoj način i kako da se obračuna sa takvima. A ako iko nađe način kako da se sa njima obračuna i sa one strane groba onda to može biti samo – Balašević.

Sat što ide unazad

Željko Bebek, čovjek koji je blizu svom 76.rođendanu objavio je novi album “Mali oblak ljubavi”. I odmah da vam kažem da je šteta. Mislim, nije šteta što je objavio album nego je šteta što nije poslušao vlastiti savjet iz uvodne pjesme. Naime u pjesmi “Kupit ću nam sat” koja otvara album i sa kojom je nastupio ove godine na CMC festivalu on u jednom trenutku kaže “kupit’ ću nam sat što ide unazad”. E, to je šteta. To što nije sebi nabavio takav sat pa da nam opet bude onakav kao nekad.

I pri tome ne mislim samo na vrijeme provedeno sa “Bijelim dugmetom”, nego i na prve godine solo karijere. Izgleda da je on samo vrhunski pjevač, a sve drugo da je upitno. I njegov autorski i producentski i menadžerski kapacitet. Uvijek je najbolje prolazio kada je uz sebe imao nekoga ko mu nije dopuštao da previše luta u potrazi za najboljom ispašom za svoju sujetu. Nekoga ko bi znao da ga usmjeri i najbolje iskoristi ono što Bebek može da ponudi i da mu prave pjesme.

Bregović je to sigurno znao i Bebek nikada poslije njega nije dobio pjesme koje mu više odgovaraju. Na dva albuma gdje se sam pojavio kao autor (“Skoro da smo isti” 1978 i “Armija B” 1985.godine) uz izuzetak onog dueta sa Tifom sve je bilo potpuni promašaj. Da li ga je neko dobro posavjetovao ili je sam zaključio šta mu treba tek od 1989.godine pa sve do kraja prošlog vijeka mudro je sarađivao sa kvalitetnim autorima koji su imali dovoljno snažan integritet da mu ne povlađuju.

Prvo je to bio Zrinko Tutić, a zatim i Miroslav Drljača Rus. I sa njima je on otišao u pop vode, ali su to bile prilično bistre vode u kojima je znao “upecati” bez sumnje kvalitetne pjesme. Branimir Mihaljević, sa kojim radi na nekoliko posljednjih albuma, nije autor takvog kalibra. Niti kreativno, a još manje karakterno da bi imao hrabrosti, a možda i volje da se suprotstavi takvoj legendi kakva je Bebek.

I onda je Bebek u svemu imao posljednju riječ. A kako Mihaljević nikada nije znao iznjedriti pravu veliku pjesmu nego se zadovoljavao konfekcijskim pravljenjem pjesama za sezonu ni rezultat nije mogao biti puno bolji. A u Bebekovu odbranu samo da kažem, da ako ti Bog da vrhunski glas ne znači da si u paketu dobio i ukus. I tako, iz godine u godinu, iz albuma u album, nekada veliko ime domaćeg rock’n’rolla postaje pjevač najljigavijih mogućih šlagera i od raznih dražena zečića i mladena grdovića odvaja ga samo ta legendarna prošlost. Legendarna prošlost na osnovu koje mu je mnogo toga do sada opraštano, ali ni taj kredit nije beskonačan.

Poseban posrtaj ovog diva desio se na ovom albumu u pjesmama “Kćeri moja” i “Kakav otac, takav sin”. Već par sezona bezočno krči put jedva punoljetnom sinu Zvonimiru, pa je sad sa njim, ničim izazvan, snimio i duet u pjesmi “Kakav otac, takav sin”. Shvatam ja roditeljsku ljubav, ali bilo bi dobro i da Bebek shvati da ju je nekad bolje zadržati unutar četiri zida.

“Kćeri moja” je kod mene izazvala još veću nelagodu. To je pjesma namjenski pravljena za vjenčanja i da je naručuju očevi mladenki. Patetična do krajnjih granica, prepuna općih mjesta i bez imalo ideje to je pjesma koje se i onaj ko je sluša stidi. A da ne govorim o tome kako je u pjesmi citirao ni manje ni više nego Mitra Mirića sa onim kako treba da je voli više nego juče, a manje od sutra. Napravio sam eksperiment i izrecitovao tekst ove pjesme. Onako, “na suho”. Bolje da nisam. Nakon toga još čekam da mi se vrati apetit.

A možda sam ja previše oštar i previše očekujem od Bebeka. Jer, činjenica je da on sa ovim albumima pravi sebi pozicije na sceni koje mu komercijalno donose možda i više nego u vrijeme rada sa “Bijelim dugmetom”. Možda, kažem. Čovjek mora od nečega da živi. Ali mora i za nešto da živi. A kad ima 76 godina mora da razmišlja i o onome što će da ostavi nakon svog života. A ja bih mu najtoplije preporučio da, ako ikad bude radio još jedan album, u tom slučaju učini sve ne bi li mu pjesme napisao, aranžirao i producirao Goran Bregović. I to bez pretjeranog Bebekovog uplitanja.

Mir svim dobrim ljudima

Nema portala i nema medija koji nije prenio informaciju da će u petak Dino Merlin objaviti svoju novu pjesmu. Treću sa dugoočekivanog novog albuma. I svi su prenijeli isto, da je pjesma o istinitom događaju i da je dugo, dugo pripremana. Ovo dugo mogu lično da potvrdim. Ja sam je čuo još prije godinu dana kada je “Komitet”, firma u vlasništvu mog Arneja, radila izvršnu produkciju za lyrics video na ovu pjesmu. Dakle, čuo sam pjesmu i prije nego što sam čuo pjesme “Mi” i “Dođi”. Meni je “Jedan dan, jedna noć” zapravo više u Dininom stilu nego te dvije pjesme koje su došle prije nje. Samo što je Dino Merlin od onih stvaralaca koji ne robuju ni vlastitom stilu pa ni vlastitom ukusu. On je od onih umjetnika koji su otvoreni za nove vjetrove i zato je prihvatljiv generacijama koje dolaze i zato valjda i ostaje najveći.

Ostaje najveći uprkos zlobinim komentarima koji su se pojavili i ovog puta. Komentari tipa “čiju” na informaciju da objavljuje novu pjesmu. Šta da vam kažem, teško je živjeti sa vlastitom zlobom čak i kad je pobrkaš sa duhovitošću. Nismo mi narod koji baš oprašta kad neko uzdignute glave korača među nama sa pognutim šijama. Vijekovima je takvima prijetilo skraćivanje za glavu. Samo što, neko jednostavno nije rođen da puzi.

Uglavnom, svi su prenijeli informaciju o toj novoj pjesmi, ali nisam primjetio da je iko primjetio da je istovremeno, istog dana izašao i novi Dinin album “Mir svim dobrim ljudima”. Dobro, uslovno novi album. U pitanju je snimak novogodišnjeg koncerta, jednog vrlo uspješnog eksperimenta online nastupa kojima je Dino Merlin sa svojom ekipom uveo ne baš tako malobrojne u ovu 2021.godinu.

Nećete vjerovati, ali to je već peti koncertni album, već peto zvanično koncertno izdanje od izlaska posljednjeg studijskog albuma. Prvo je 2016.godine izašao album sa snimkom koncerta na “Koševu” održanog 2015.godine u okviru promotivne turneje albuma “Hotel Nacional”. Iste 2016. godine je izašao i snimak koncerata u Beogradu iz 2011.godine. Njegovih prvih poratnih beogradskih koncerata koji su “dočekani na nož” od dijela javnosti i u Sarajevu i u Beogradu. Srećom, bio je to onaj manji dio.

Pojavili su se i albumi sa snimcima nastupa u Zagrebu i u Puli 2018., pa 2020.godine. I, evo sada ovaj novi. I usudio bih se reći, drugačiji od svih. Sad ćete vi da kažete, “pa znamo mi te pjesme, šta je tu novo?”. Samo što ih ne znate. Ili ih barem ne znate u ovim verzijama. Kada čujete kako te pjesme zvuče u ovim novim verzijama morate prvo pomisliti koliko su se Dino i ekipa trudili oko njih.

Vjerujem da je puno faktora uticalo da se ponudi ovakav koncept. Kao prvo, u pitanju je elementarno poštenje prema publici. Ta želja da im se uvijek ponudi nešto novo. Ima onih koji žele izvedbe dosljedno kao sa albuma, ali ne bih rekao da su u većini. A onda, tu je i poštovanje prema sebi. Tako je lako ući u obrazac vječnog ponovljanja i uljuljkati se u samozadovoljstvo uvijek istog “haj’mo ruke gore”. Da vam kažem, moje duboko uvjerenje jeste da je Dino Merlin upravo zato tako veliki jer je shvatio da mora biti drugačiji, svježiji i, ako baš hoćete u trendu, ako želi ići prema naprijed. Ne postoji zadržavanje osvojenih pozicija. To je zabluda. Ili napreduješ ili ideš prema dole. I treći, možda najvažniji razlog je što im je koncept ovakvog online nastupa otvorio mogućnost da urade drugačiji nastup od onih stadionskih. Taj izazov oni su shvatili kao priliku i tako ga i iskoristili.

Vrlo je zanimljiva uvodna minijatura “Mir svim dobrim ljudima” koja je i aktuelna i sa pravom novogodišnjom željom. Očekivano je što se našla u programu i tada najnovija pjesma “Mi” i to da otvori program. Ne treba zaboraviti da se koncert desio prije nego je Dino predstavio pjesmu “Dođi”. Meni je “Mi” puno “čišće” zazvučala u ovoj verziji. Kad kažem “čišće” prije svega mislim na to da je bliža ovoj mojoj generaciji koja voli tradicionalne instrumente.

“Nešto lijepo treba da se desi” je dovedena do neprepoznavanja i jedina je pjesma iz perioda rada sa grupom “Merlin” koja je zastupljena na ovom albumu. U repertoar je vratio i pjesmu “Mišići” koja je posljednji put izvođena na promotivnoj turneji albuma “Burek”. Pokazalo se da je i “Ja potpuno trijezan umirem” jedna od pjesama koja će se uvijek naći na Dininoj set listi. Najzastupljeniji na ovom koncertu je bio album “Sredinom” sa kojeg su uzete čak četiri pjesme “Sve je laž”, “Kad si rekla da me voliš”, “Moj je život Švicarska” i “Da je tuga snijeg”. Ova posljednja se prvi put našla na jednom zvaničnom Dininom koncertnom izdanju.

Biće da ih je dugogodišnja turneja “Hotel Nacional” sve pomalo umorila pa su sa tog albuma izveli samo pjesmu “Školjka”. Našlo se još prostora za “Smijehom strah pokrijem”, posebnu pjesmu koja je, a to malo ko zna, suštinski vratila Dinu Merlina da bude još veći nego ikada. Koncert je zaokružila “Da šutiš” i zaista, kada odslušate ovih nešto malo manje od sat i po muzike imate potrebu da malo odšutite. Da vam se srednu utisci. Dino Merlin ima osam koncertnih albuma u svojoj diskografiji i neću reći da je ovaj bolji od drugih. Ali niko ne može osporiti tvrdnju da je drugačiji.

I da, moram reći da je ovaj nastup otklonio dilemu da li je u pitanju rock stvaralac. Ne bih baš za Dinu stavio ruku u vatru da je on takav, ali ekipa koju je okupio žestinom svog nastupa oduvala je sve sumnjičavce. Ako ste ikad htjeli da čujete kako sa puno žara i energije zvuče te pjesme onda vam je ovo jedinstvena prilika.

Šareno, kome li je drago?

Kad god ste u nekoj dilemi, kad god vam treba pravi odgovor potražite ga u narodnoj mudrosti. Davno je naš narod rekao kako je “šareno – budali drago”. A ima li išta šarenije od takmičenja za “Pjesmu Evrope”? Eurosong vam je najšarenija i najkičastija moguća zabava. Ali moram vam nešto priznati. I meni koji sam stalno imao toliko primjedbi na sve te šljokice i kičeraj ispade da je to šarenilo drago. Dovoljno je bilo da jedne godine ostanemo bez te “nikom potrebne zabave” pa da nam zafali.

Možda je to sve zbog naše silne želje da se vratimo onom starom životu pa makar i onim stvarima koje su nas u tom starom životu nervirale. Ako bih baš morao da biram neki odgovor ja bih se opredijelio za taj. Kako ne oprostiti to šarenilo kada ga vidiš u opet popunjenom gledalištu? I onda postaneš blogonakloniji nego što bi inače bio. Pa čak čovjeku ni ne smeta više toliko što nema nas tamo. Kad sam vidio kako su nam se proveli zapadnobalkanske komšije možda je i bolje što nas nije bilo.

Na kraju krajeva konačno se i moj ukus poklopio sa ukusom žirija i glasača na ovom takmičenju. Otkriću vam jednu tajnu. Prilika da budem član našeg žirija prije pet godina razjasnila mi je neke stvari. Ja sam do tada vjerovao da je to takmičenje pjesama. A nije. Tada su od mene zatražili da gotovo istovjetno vrednujem scenski nastup koliko i samu pjesmu. Pjesme su da se gledaju, zar ne? Ja i dalje sve te pjesme prvo nekoliko puta odslušam da mi pažnju ne odvlači ništa što nema veze sa muzikom. Drugi mogu kako hoće, ali ja to tako radim. Pustim da sama pjesma režira film u mojoj glavi, a ne da mi ga neko gotovog ponudi.

Italijani su postali pobjednici zahvaljujući činjenici da publika ipak nije do te mjere izgubila kriterije. Korigovali su žirije koji odavno vole fine i mlade dečkiće do grla zakopčane u košulje kojima se regulira bezbjednost saobraćaja. Niti dečko iz Švajcarske loše pjeva niti mu je pjesma loša, ali toliko sam već čuo takvih pjesama da na mene nije ostavila nikakav utisak. Talijanska već jeste. A pogotovo francuska pjesma. Navijao sam za Francusku ovog puta. Zašto? Zato što su bili dosljedni, zato što su ponudili pjesmu potpuno na tragu šansone i pokazali da i sa takvom pjesmom, pjesmom bez ikakvih pratećih ukrasa možeš doći skoro do pobjede. U redu, ključna riječ je skoro.

Iz istog razloga mi se dopala i pjesma koju su izveli Portugalci kao i mlada bugarska predstavnica. Na sceni je djelovala kao da je upravo stigla sa izbora za talente sa sjevernokorejske državne televizije. I to je meni bilo super. Izašla je tamo hrabro i poručila: “evo mene, evo pjesme, evo mog glasa. To ćete dobiti i ništa drugo i ništa više”. Naravno da nije bilo dovoljno za pobjedu. I da, kad već pominjem te izbore za talente moja ključna zamjerka talijanskim rokerima i jeste da su do “Eurosonga” stigli preko nekakvog X faktora. Možda cjepidlačim, ali kako da vjerujem nekome ko mi poruči “rock’n’roll will never die”, ako je taj isti pristao na diktat najgoreg mogućeg segmenta estrade.

Dopali su mi se i nastupi Rusije i Ukrajine. I to ih ne pominjem u paketu da bih uspostavio nekakvu ekvidistancu i pokazao da ne naginjem ni jednima ni drugima. Nema to veze sa politikom. Ima sa njihovom hrabrošću i spremnošću da pjevaju na svom jeziku, da predstave svoje muzičko nasljeđe i istupe sa onim u šta vjeruju da vrijedi, a ne sa blijedim pjesmicama koje su smućkane u nekakvim muzičkim laboratorijama pri traženju odgovora na pitanje šta bi se to moglo žirijima i publici dopasti. Prave pjesme se nikad ne pišu tako. Pišu se zato što se tebi sviđaju i zato što i ti vjeruješ u njih. Ali uzalud ja to i pišem i pričam godinama. Muzika je postala konfekcija i malo ko sad odlazi majstoru da mu skroji odijelo “po mjeri”.

Moram da pomenem i Island. Oni su se tako divno zezali, a opet tako mudro iskoristili popularnost komedije o “Eurosongu” koja je prošle godine, barem za izvjesno vrijeme, vezala priču o “Eurosongu” sa pričom o Islandu. Što se tiče ovih “naših” svi su očekivano ostali u polufinalu sem srbijanskih predstavnica koje su, ako ničim drugom a ono energijom zaslužile upravo plasman koji su i ostvarile. Što se tiče Albine koja je predstavljala Hrvatsku očito je da djevojka ima puno više za ponuditi. Samo ako dobije pravu pjesmu i ako je ubuduće ne bude za nastupe oblačio neko ko mrzi žene.

Eto, pobih sam sebe. Rekoh da ne gledam, a sad se žalim na nečiju scensku odjeću. Recimo da je to samo usputna opaska. Nije meni šareno baš do te mjere drago. A nije ni slučajno da se čitava jedna seksualna manjina danas standardno naziva po engleskoj riječi za – šareno.

Odlazak jedne mladosti

Sram da nas bude. Sve onako zajedno. Koliko puta vam se desilo da kada saznate za nečiju smrt onako instintktivno pomislite „pa, zar nije on već?“. Samo zato što vam taj neko nije stalno bio pred očima i nije se borio za taj komadić pažnje. Sram i mene bilo. Znalo mi se desiti da kad me neko pita za nekoga da li je taj umro ili ne, da na trenutak zastanem i moram dobro da prelistam fajlove u svom umu prije konačnog odgovora. A, u posljednje vrijeme, to mi se najčešće dešavalo kada bi me neko pitao za Đorđa Marjanovića.

Sad više nema dileme. Jedan Đorđe je otišao početkom godine, a drugi sada. I oba su obilježili svoje epohe. I na svoj način. Premlad sam da bih se sjećao euforije koja je pratila Marjanovića i vremena njegove najveće slave. Ali se dobro sjećam jedne epizode koja mi je otvorila oči o razmjerama njegove popularnosti.

Bila je 1989.godina, a možebit’ i devedeseta. Moj stari je u to vrijeme volio da kaže da, kako je dobio snahu da je dobio i sina. I bilo je u tome istine. Kao momak nisam baš trčao da obiđem roditelje, a kada sam promijenio bračni status moja Jasmina je promijenila i tu moju naviku. Postao sam neuporedivo češći gost u roditejskom domu.

Vraćali smo se iz Banja Luke prema Skender Vakufu. Stari je vozio svoga „golfa dvicu“ tadašnje čudo tehnike, a stara je sjedila pored njega. Mlađi Misirlići, je li kako je i red, na zadnjim sjedištima. Radio je emitovao neke ubitačne i katastrofične vijesti koje je, zarad mentalnog zdravlja, trebalo što prije eliminisati.

Srećom, u to vrijeme sam uvijek nosio neke kasete po džepovima. Nešto što je trebalo preslušati, pa zašto ne i u autu. Prerovim ja po džepovima da vidim šta je u ponudi i, između ostalog, naletim na tada aktuelno izdanje najvećih hitova Đorđa Marjanovića. Više zbog staraca nego zbog sebe pružim kasetu naprijed u nadi da bi to moglo da ih podsjeti na mladost. Makar na trenutak.

Braćo mila, nije ih podsjetilo na mladost. Vratilo ih je u mladost. Svaku pjesmu su pjevali od početka do kraja. Uz svaku pjesmu su se njihali i pocupkivali na sjedištima. Bilo je neke iskonske ljepote u te dvije siluete sredovječnih ljudi koji su uz pomoć muzike pronašli put u svoje nježne godine.

Od tog trenutka Đorđe Marjanović je za mene bio lozinka uz pomoć koje sam znao da uvijek mogu da otkjučam sef u kojem moji roditelji kriju svoju mladost. I što je još važnije da sam sebe podsjetim da mladost nije nikakva moja priviliegija niti moj monopol.

Mogao sam vam, naravno, uz vijest o smrti Đorđa Marjanovića govoriti o svim njegovim velikim hitovima. O sakou čije je bacanje na binu bilo ravno kulturnoj revoluciji. O njegovoj velikoj i uzvraćenoj ljubavi prema Sovjetskom Savezu gdje je bio jedan od najvećih svih vremena. Mogao sam se prisjetiti kako su, nakon jednog takmičenja, nezadovoljni plasmanom svog ljubimca fanovi iznijeli Marjanovića do Terazija i tamo ga posadili na krov nekakvog „fiće“ da im pjeva. Ili da sam se osvrnuo na to kako kritičari nikad nisu bili blagonakloni prema njemu.

Mogao sam, ali nisam. Na vijest o smrti Đorđa Marjanovića ja se sjetim kako su baš moji Bedro i Fahrija bili među njegovim najvećim fanovima, kako su, u svoj vakat, bili članovi kluba „đokista“. Moj stari je promijenio agregatno stanje prije ravno dvadeset godina. Nemam nikakve pouzdane dokaze ni gdje je ni šta je ni kako mu je tamo gdje jeste, ako uopšte jeste. Ali i danas ponekad pustim nešto od Đorđa Marjanovića, zatvorim oči i vidim dvije siluete kako se njišu u ritmu davne muzike. Muzike koja je nekad bila muzika nečije mladosti. Mladosti koje je još komad nestao odlaskom Đorđa Marjanovića.

U potrazi za izgubljenom rodbinom

Jedna od najčudnijih priča u mojih preko 35 godina pisanja o muzici i jedna od najčudnijih priča u mom životu nikada nije ispričana. Sasvim moguće da me je pomalo bilo i stid da je ispričam. U tih preko 35 godina sreo sam sve relevantne pa i one manje relevantne muzičke stvaraoce. Osim jednog. Osim jednog koji nosi moje prezime. U pitanju je Damir Misirlić. Čovjek koji je bio itekako važno ime na sarajevskoj muzičkoj sceni u prvoj polovini osamdesetih godina prošloga vijeka. Oni malo površniji znaju ga tek kao autora muzike i aranžmana za pjesmu “Kakav divan dan”, pjesmu sa kojom je Amila Sulejmanović svojevremeno imala veliki hit. A sa tom istom Amilom u bendu “Amilla” svirao je i Damir. Oni koji ga bolje poznaju sigurno nemaju dilema da je njegova prava i nikad prežaljena muzička ljubav grupa “Bonton Baya”, a oni nešto pedantniji sjetiće se da je svirao i u grupi “Radio”.

Dakle, bilo je sigurno razloga i razloga da se nas dvojica sretnemo. A da i ne pominjem činjenicu da nosimo isto prezime i da su nas, zbog jednog slova razlike u imenu, često i miješali. A najčešće se dešavalo da me pitaju u kakvoj smo rodbinskoj vezi, a vjerujem kako ni on nije bio pošteđen takvih pitanja. I glupo i uzaludno je bilo objašnjavati kako se sa čovjekom nikad nisam sreo u životu. Uzaludno jer bi, svako malo, neko pokušao da preko mene stupi u kontakt sa Damirom. Iz neke treće ili pete ruke znao sam da živi i radi u Moskvi i to je bilo sve.

Posljednji takav pokušaj da ja budem nekome veza da dođe do Damira desio se nedavno nakon dodjele AMUS-ovih godišnjih nagrada. Na toj manifestaciji je ekipa Dine Šukala predvođena maestralnom Aidom Mušanović Arsić izvela upravo pjesmu “Kakav divan dan”. To je tako dobro zazvučalo da je Dini palo na pamet da tu pjesmu zvanično snime. A po finom čaršijskom običaju i u skladu sa još ljepšim zakonskim odredbama htio je pitati autora za dozvolu.

I javi se meni Dino sa molbom da mu pomognem da uspostavi kontakt sa Damirom. Objasnim ja njemu sve ovo o izostanku bilo kakvog našeg kontakta i ne zamjeram mu ako mi nije povjerovao. Da ne bih ispao potpuno beskoristan uputim ga na Amilu Sulejmanović pretpostavljajući kako bi ona mogla imati neki važeći kontakt. Ispričam ja tu epizodu mojoj Jasmini više kao neku duhovitu “zamisli šta mi se desilo” storiju, a ona me pogleda onako kako žene gledaju svoje muževe samo kad im žele staviti do znanja da su nešto dobro zaglibili i da u toj priči nema mjesta smijehu.

“I tebe nije stid da nakon toliko godina nikad nisi potražio čovjeka? A šta ako ste zaista rod?”. Tako to izgleda kada žene preuzmu stvar u svoje ruke. I poklopilo se da su u ovoj priči tri žene simultano preuzele stvar u svoje ruke. Druga je bila Amila Sulejmanović koja je objavila status o novoj verziji pjesme “Kakav divan dan” i u tom statusu napisala kako je Damir Misirlić tu pjesmu napisao svojoj supruzi Mireli Korkman Misirlić. I na svu sreću označi je.

I ta oznaka je bila onaj kraj zamršenog pletiva koji sam mogao uhvatiti i barem početi da ga otpetljavam. Pošaljem ja Mireli zahtjev za prijateljstvo, objasnim ko sam i šta sam i zašto se javljam. I odgovor stigne ekspresnom brzinom i od nje saznam da su i Damira jednako pitali za mene i da je konačno vrijeme da ispravimo nepravdu staru već 35 godina i upoznamo se. Dobijem i poziv da ih posjetimo na jadranskoj obali gdje trenutno borave. I tu se uključila i četvrta dama da poker bude potpun. Nju, tu četvrtu damu, obično zovu Sudbina. Već ranije smo Jasmina i ja rezervisali nekoliko dana na Jadranu uz prvomajske praznike. Eto prilike. Dogovorimo da nas posjete jedan dan tokom našeg boravka tamo.

Napiše meni Mirela (Damir očekivano nema profil na Facebooku) da dolaze tada i tada kod nas i da dovode nekoga za koga su sigurni da će mi njegov dolazak biti prijatno iznenađenje. Lupam ja glavu, vrtim razna imena po glavi, ali nikako da se dosjetim ko bi to mogao biti. I svako ime za koje sam pomislio da bi moglo biti pravo neopravdano sam osumnjičio.

Kada smo se konačno sreli sa njima je bio neko na koga ni trenutka nisam pomislio. Sa njima je bio Vlado Pravdić. Za one mlađe i neupućene da napomenem da je u pitanju originalni klavijaturista jednog manje poznatog sastava zvanog “Bijelo dugme”. I da vam kažem, bila je Mirela posve u pravu, bilo je to jako lijepo iznenađenje.

Provedemo nekoliko jako prijatnih sati. Padne nekoliko jako zanimljivih ideja poput one da sa Vladom uradim knjigu o svim tim njegovim godinama u “Dugmetu”. Sa Mirelom i Damirom otkrijemo Jasna i ja da smo na različitim krajevima svijeta sanjali iste snove o projektima koji bi dali pravi sjaj i dignitet sarajevskoj muzičkoj sceni. Ali o tome kada dođe vrijeme za to.

Znam ja da vas koji ovo čitate sada zanima rezultat tog DNK testa. Jesmo li Damir i ja rođaci ili nismo. E, to vam neću otkriti. Jesmo se mi prilikom ovog susreta pentrali po granama naših porodičnih stabala da utvrdimo ima li tu kakvog preplitanja. Ali to je, složićete se, naša stvar. Meni je puno važnije od otkrivanja rođaka otkrivanje dvoje sjajnih ljudi s kojima sam prepoznao puno više podudaranja nego što bi to moglo biti moguće na nekom testu koji bi uradili sa mojim genetskim kodom. Što uopšte ne znači da nismo rođaci.

Ni iznenađenje ni razočarenje

Nije nikakva novost da film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ nije dobio nagradu američke filmske akademije za najbolji film van engleskog govornog područja. Mnogima je to iznenađenje, a još više je onih kojima je to poprilično razočarenje. A čini se da je ponajviše onih koji u uskraćivanju ove nagrade našem filmu vide svjetsku (da ne kažem bjelosvjestku) zavjeru protiv Bosne i ponovnu izdaju Srebrenice.

Ja niti sam iznenađen, niti sam razočaran niti vjerujem da su nešto članovi žirija imali protiv nas kada su umjesto nama tu pozlaćenu statuu dali Dancima.

Nisam iznenađen kao što ne bi trebao biti iznenađen niko ko je iole pratio komentare relevantnih filmskih stručnjaka u posljednjih pola godine. Film „Another Round“ danskog reditelja Thomasa Winterberga bio je apsolutni, ali baš ono apsolutni favorit ove godine.

Da mene pitate zbog čega je tako favoriziran ne bih znao šta da vam kažem. Gledao sam film i pojma nemam zbog čega je tako poseban. Ali kako mi kaže moj rođeni sin kome je film i ljubav i profesija i opsesija ja filmove gledam drugačijim očima i po njemu film je vrhunski i to mi je tvrdio još prije nekoliko mjeseci.

„Može biti“ kažem ja njemu „ali meni je bio dosadan“. „Nema veze“ odgovara mi „može i dosadan film biti vrhunski ako ima nešto drugo što je vrijedno pažnje“. Tu sam se ja, pravo da vam kažem, pogubio. I proradio je onaj mali cenzor u meni. Principijelno sam protiv zabrana, ali zabranjivao bih sve što je dosadno. I knjige i filmove i dosadne individue ako treba.

Ako kojim slučajem niste gledali „Another Round“ priča je potanka. Četiri sredovječna danska srednjoškolska profesora iz puke dosade odlučuju da provjere tvrdnje nekog opskurnog filozofa kako određena količina alkohola u krvi pospješuje umne i fizičke sposobnosti čovjeka.

A inače oni djeluju kao četiri mizerna, utučena i duboko depresivna lika iako ja u ta dva sata filma nisam uspio dokučiti motive za takvo njihovo ponašanje. Ako bi baš dozvolili sebi izlet u filozofiranje mogli bismo govoriti o nekakvoj „egzistencijalnoj dosadi“. E, ako je autoru filma cilj bio da tu njihovu dosadu prenese i na filmsko platno, pa da je i mi, gledaoci osjetimo onda mu moram odati priznanje da je u potpunosti uspio u tome.

Naravno, moram da se ogradim da ja nisam nikakav filmski kritičar i da govorim isključivo iz pozicije vlastitog sviđanja ili nesviđanja. Ali ja sam barem ovaj film pogledao, a ogroman broj onih mojih razočaranih sunarodnjaka koji tvrde da je „Aida“ bolji film „Another Round“ nisu ni pogledali. Teško je uspoređivati dva filma ako ih oba nisi pogledao. To, međutim u toj euforiji iščekivanja „oskara“ malo kome kao da je bilo važno. Bilo je, vjerujte i onih uvjerenih da je „Aida“ bolja, a da nisu čak ni „Aidu“ pogledali. Takvi smo ti mi. „Šta ja ima da gledam, valjda ja znam!“

Takvi su očekivali drugog bosanskog „oskara“ ne zato što su vjerovali u kvalitet samog filma nego su to iščekivali kao kompenzaciju bijelog svijeta za sve nepravde koje su nam od strane tog istog svijeta nanesene. A to i ne fercera baš na tim principima.

Također ne vjerujem da nam je iko uskratio novu radost iz Hollywooda iz čistog pasjaluka i zato što nas ne voli. Naprosto je „Another Round“ film više po ukusu onih koji su nagradu dodjeljivali, a oni koji su film pravili potrudili su se podobro da film bude zapažen i prije odlučivanja.

I ništa se strašno nije desilo. Zemlja se nije zatresla, nisu vulkani proradili i nisu počele da padaju ptice sa neba. Ni pečene ni nepečene. Život ide dalje. Jedino što su opet glasni postali oni koji su „Aidu“ i ranije otpuživali. A paradoksalno, optuživali su je i kao antisrpski i kao antibošnjački film. Jedni su u njoj vidjeli antisrpsku propagandu oličenu u nepotrebnom podsjećanju na zločin, a drugima je zasmetalo što je Jasmila napravila umjetničko djelo. Ti drugi bi htjeli poludokumentarac, nešto kao „Dara iz Jasenovca“ u kojem će se prikazati ogoljeno stradanje i zlo. A takve propagandne filmove nije pravio ni Veljko Bulajić.

Uzimajući u obzir veličinu i kapacitete naše filmske produkcije već je ulazak među nominacije bio pravo čudo. A to što nije dobio „oskara“ našem filmu ništa ne oduzima od važnosti. To je jedan dobar i pošten film o vrlo osjetljivoj i zahtjevnoj temi. Film koji je njegova autorica napravila onako kako ona misli da treba bez namjere da se dodvorava bilo kome.

Zato ja nisam ni razočaran, ni iznenađen, a pravo da vam kažem ni „uvređen“.

Prekrajanje istorije

Prošlo je skoro mjesec dana od trenutka kada me Željko Bebek iznenadio nekim svojim izjavama u programu Hrvatske radio televizije. Nisam odmah reagovao nego sam rovio, istraživao, pitao, a sve u namjeri da mi se ne desi da zbog nepažnje propustim neki bitan momenat iz priče koju nam je plasirao i za koju ja nikada ranije nisam čuo. Znam da sam tako rizikovao da izgubim na aktuelnosti, ali je to ipak „manje zlo“ nego da sam onako na prvu optužio čovjeka da prekraja istoriju.

A biće ipak da je prekraja. Retušira i dodaje nove razloge za svoj odlazak iz „Bijelog dugmeta“. Prije godinu – dvije tvrdio je da su se razišli nakon pjesme „Kosovska“ sa albuma „Uspavanka za Radmilu M.“, a sada je sporna pjesma „Lipe cvatu“, odnosno onaj stih iz te pjesme u kojem je Bebek, kao trebao otpjevati „ravna ti je Jugoslavija“. Ni jedno ni drugo nikad ranije nije pominjao niti su drugi pominjali u nabrajanju razloga njegovog odlaska.

Donekle bih ja i imao razumjevanja za njegov otpor da je on bio utemeljen na naučno utvrđenim činjenicama sa argumentacijom da je dotična, to jest Jugoslavija, bila uglavnom brdsko – planinska zemlja sa tek nešto ravničarskih područja. Ali nije u tome zvrčka. Ne, Bebek bi sada da nas ubijedi da on nije htio pjevati „mrskoj tamnici naroda“.

To se zove kasno paljenje. Otkriješ nam motive nakon trideset i sedam godina. Sve pod parolom da nikad nije kasno. Shvatam ja to. Ljepše zvuči da si napustio najveći bend koji je ikad djelovao na ovim prostorima iz principijelnih, pa i ideoloških razloga nego da je to bilo zato što si htio više para od autorskih tantijema. Puno ljepše zvuči, pogotovo ako se opasno primičeš nekim desničarskim političkim pokretima u kojima je pljuvanje po Jugoslaviji viza za ulazak u politiku. A kažu da naš dragi Bebek želi sada da pravi i političku karijeru.

Zašto je o tome šutio skoro četiri decenije? Nije on zlostavljana djevojčica kojoj je trebalo vremena da skupi hrabrost i progovori o svojim traumatičnim iskustvima. Donekle može biti i shvatljivo zašto o tome nije pričao u vrijeme dok je Jugoslavija postojala i dok je mogao imati izvjesnih problema zbog toga. Ali Jugoslavije nema već trideset godina i kako mu tad ne pade na pamet da nam otkrije svoju borbu protiv režima?

Možda zato što te borbe nije ni bilo. Tek u tom posljednjem intervjuu je Bebek otkrio kako je i njegov otac bio žrtva režima i odmah nakon rata završio u jugoslovenskim komunističkim kazamatima. Ko zna zašto nam je sada plasirao taj podatak koji je ostao nekako zamagljen u prvim danima poratne Jugoslavije, kao i razlozi odlaska u zatvor Bebeka starijeg. Hajde, ipak da mu vjerujemo da je to bilo zbog suprotstavljanja tadašnjem režimu.

Bebek mlađi, očito, sa tom istom državom nije imao nikakvih problema. Odslužio je vojsku, radio je u državnoj službi (ili da budemo precizni u samoupravnoj interesnoj zajednici) i imao priliku da u toj istoj državi, koja je zaslužila njegovu mržnju, postane jedan od najvećih idola mlade generacije. Zar zaista vjeruje da to tadašnja Jugoslavija nije mogla osujetiti samo da je htjela?

Čovjek je pjevao Titu i čovjek je išao na radnu akciju. To su nepobitne činjenice koje se nikakvom naknadnom pameću ne mogu izbrisati iz biografije.

I još nešto. Na osnovu svih dostupnih dokumenata, podataka i izjava, u momentu kada je Bebek napuštao „Bijelo dugme“ pjesma „Lipe cvatu“ nije ni postojala. Barem ne tekstualno. Biografi „Bijelog dugmeta“ slažu se u tome da je u to vrijeme samo jedna od pjesama za novi album bila gotova i da je u pitanju pjesma „Meni se ne spava“. I to nije nimalo čudno znajući za Bregovićevu poslovičnu sklonost da tekstove radi u posljednjem trenutku i to u studiju.

E sad, da li je Bregović njemu zaista govorio te stihove i da li je zaista Bebek rekao da ih neće pjevati, a šef lakonski odgovorio „ako nećeš ti ima ko hoće“ znaju valjda samo njih dvojica. Bebek tvrdi da jeste, a Bregović, koliko ga ja poznajem neće nikad ništa ni reći o tome. Odavno je naučio da je svaka fama koja se stvori oko njega dobra i sigurno se neće upecati da uđe u bilo kakvu polemiku.

Paradoksalno zvuči, ali je nepobitno da od svih nekadašnjih članova „Bijelog dugmeta“ Bregović ima najmanje i želje i motiva da se vraća toj priči. Osim ako to ne podrazumjeva zagarantovan profit. I ima najmanje potrebe da prekraja istoriju. To će već drugi uraditi umjesto njega.

O onima koji su dobili i još više o onima koji nisu dobili nagrade

Još su svježi utisci sa sinoćnje dodjele godišnjih nagrada AMUS-a. Odmah da znate neću se uključivati u rasplamsalu polemiku oko toga da li je ovu manifestaciju trebalo u ovakvim vremenima uopšte održati. Neću se uključivati jer se ni sam sa sobom nisam uspio dogovoriti i zauzeti jasan stav da ili ne.

U trenutku kažem sebi da ne bi trebalo trošiti, čak ni skromne iznose na ovakve fešte u vrijeme pandemije. A onda sam sebi odgovorim da ne bi bilo pošteno prema ljudima koji su se trudili i radili baš u takvim vremenima da njihov rad ne bude prepoznat. Pa onda izvučem odnekud argument da ako ne može da bude već kako Bog zapovijeda onda ne treba praviti ni neku improvizovanu zabavu. Da bih samog sebe već u narednom trenutku „poklopio“ tvrdnjom da je važan kontinuitet, pa makar se i ovako održalo. Preča je, valjda suština od forme. Zato me ne pitajte je li trebalo ili nije. Da ja imam jasan odgovor i vi bi ga dobili.

Ne bih ni o dobitnicima nagrada da ne moram. U svakom slučaju gledat ću da nikom ne osporavam pravo na nagradu jer niko je nije nezasluženo ni dobio. Druga je stvar da li ju je dobio u pravom trenutku i da li je možda trebao da je dobije za nešto drugo, a ne za ono za šta su ga nagradili. O tome bi se dalo diskutovati, ali čemu. Dakle, uglavnom neću pričati o dobitnicima, ali hoću o onima koji nagradu nisu dobili.

Kad kažem da o dobitnicima uglavnom neću pričati ipak moram da pomenem Lejlu Alimanović i Adisa Sirbubala. E tu, što kažu, „da bih riječ rekao“. To je rijetko smislena, opravdana i neizbježna odluka. Kada bih se našao u prilici da nekom u bijelom svijetu dokazujem našu relevantnost u jazz vodama sigurno bih mu pustio album „Lejla“ iza kojeg stoji „Sinan Alimanović International Band“ sa ogromnim doprinosom Lejle Alimanović. A pustio bi mu  i debi album Adisa Sirbubala. U njihovom slučaju sve se čak i terminski poklopilo, jer njihove nagrade su zaista za postignuća iz 2020.godine.

Usput, veliko hvala, beskrajno hvala, Lejli Alimanović što je pomenula Ljubu Pavlovića. To je čovjek kojem je neophodno dati neko priznanje makar morali izmisliti kategoriju samo za njega.

Za neke ljude kategorije nije trebalo ni izmišljati. One već postoje. Na primjer postoji nagrada „Vlado Milošević“ za muzičku publicistiku i muzikologiju. Kako se niko nije sjetio epohalnog publicističkog djela o muzici, televizijskog dokumentarnog serijala „Muzika jednog vremena“? I kako se niko nije sjetio čovjeka koji je stajao iza ovog projekta – Zlatana Izetbegovića? Svakako je trebalo imati sluha da se zabilježi i obilježi nagradom i objavljivanja knjige o „Indexima“ koju je napisao Ismet Nuno Arnautalić.

A da ne pominjem da među laureatima, posve nedopustivo, nije bilo Želimira Altarca Čička. Znam ja da će pravdanje zašto nije da se svodi na priču o tome kako je Čičak preminuo malo pred dodjelu nagrada i da je cijela manifestacija već bila „zapakovana“. Nije baš neki argument. Sve što se zapakuje može se i otpakovati i ponovo presložiti. A nije argument ni to da je Čičak preminuo u 2021.godini, a ne u 2020.godini. Kakve to veze ima? Ne daje se nagrada za smrtno nego za životno djelo. I inače to mi je malo degutantno da čekaš da neko umre pa da mu daš nagradu. I da je zbog smrti zoveš nagrada za ŽIVOTNO djelo.

Svi koji su na taj način dobili nagrade debelo su ih zaslužili još za života. A to što ih za života nisu i dobili pitanje je za sve one koji su im te nagrade trebali dodijeliti. A ako ih neko nije zaslužio za života nije ni nakon što umre. Jer nakon smrti, opravdano, nije uradio ništa čime bi „podebljao“ razloge da nagradu dobije. Smrt nije nikakvo postignuće i, pravo da vam kažem nije baš ni nešto originalno. Svako, ali baš svako je dovoljno talentovan da umre. Tako da meni ova vrsta nagrada više liči na pranje nečiste savjesti nego na bilo šta drugo.

I kad ja sve to tako pominjem vi se s pravom pitate zašto ja nisam nominovao sve te ljude za nagrade dok je bilo vakta. Da znate da se i sam to isto pitam. I da znate da nemam dobar odgovor.