Ko će ugasiti svjetlo?

Prebrzo ljudi odlaze. Brže od bržeg. I nije to samo moj subjektivni utisak nego realno stanje stvari. Pogotovo u svijetu rock’n’rolla ne može da se sastavi mjesec dana, a da nas ne napusti neka baš velika zvijezda. A nekada u sedmici ili čak samo jednom danu odu po dvojica – trojica velikana. U subotu 22.januara tako je stigla vijest o tome da su preminuli Meat Loaf i Aki Rahimovski. Meni je Aki i draži i važniji. Da se ne lažemo.

A da se ne lažemo znam dovoljno podataka da je negdje u mom sistemu pohranjen i onaj podatak da je Aki rođen 1955.godine. I to na onom razumskom nivou jeste tako. Ali subjektivni doživljaj onih koji su odrastali uz “Valjak” i Akija jeste da on ima više od tih njegovih 67 godina. Naprosto nam se čini da je on 67 godina za mikrofonom i da se 67 godina družimo sa njim i njegovim pjesmama.

To vam je ta priča o rock’n’rollu. U rock se ulazi jako rano i onda čovjek traje i traje u toj priči. Aki je u “Valjak” ušao sa svega dvadeset godina. I odmah se uklopio. I u bend i u grad u koji je doselio. Zanimljivo je to da je on, kao neko ko je rođen u Nišu i odrastao u Skopju odmah pokupio tipični zagrebački naglasak da bi neko neupućen mogao povjerovati da je Rahimovski staro purgersko prezime. I taj naglasak je zadržao sve do svoje prerane smrti.

Ali nećemo po tome pamtiti Akija. Ili barem ne samo po tome. Prije svega ćemo ga pamtiti po toj neuništivoj i neiscrpnoj energiji koju je pokazivao na sceni. A “Valjak” je bio netipičan bend. Znam masu bendova koji na snimcima iz studija “strašno” zvuče, ali kada izađu da to odsviraju uživo pred publikom bude i tako i tako. A često i nikako. Uglavnom neuvjerljivo. Rijetki su oni sastavi koji su na koncertima ubjedljiviji nago na pločama. A “Valjak” je definitivno takav. Tek su na trećem albumu “Gradske priče” iz 1979.godine uspjeli i na tonskom zapisu da djeluju približno onako ubjedljivo kao na koncertu.

I ako mene pitate ja ću “Valjak” pamtiti po tome što su se stalno mijenjali. Kad je trebalo bili su hard rock band, a u narednom trenutku novovalni sastav. I u svim tim žanrovima Aki se jednako suvereno snalazio. I u onim žestokim rock brojevima kao i u vanvremenskim baladama. Bio je uzor mnogim mladim pjevačima, a da opet nije zaboravljao svoje uzore. Sa velikim poštovanjem je otpjevao “Pjesmu o Davoru” i Davorinove pjesme izvodio u svim kombinacijama projekta “Da sam ja netko” gdje su domaće pjevačke zvijezde izvodile pjesme “Indexa”.

Sjećam se bio je decembar 1996.godine, a “Valjak” je bio prvi relevantan bend iz Regiona koji je došao u Sarajevo da napravi jedan veliki koncert u “Skenderiji”. Tada smo se sreli i teško da bih vam mogao prepričati taj naš razgovor tamo negdje iza scene u “Skenderiji”. U tih pet ili šest godina koliko se nismo vidjeli nakupilo se toliko stvari koje je trebalo reći i koje je trebalo čuti da sam, nažalost, više pričao nego što sam slušao. I Aki je bio samo još jedan u nizu ljudi koje sam premalo slušao nesvjestan da svakog trenutka mogu ostati bez njih i da svaka riječ koju sačuvam iz tih razgovora može biti dragocjena. Treba li uopšte reći kako je to bio vrhunski koncert? Ja se zapravo i ne sjećam njihovih drugačijih koncerata.

Pred jedan takav koncert u Sarajevu prije pet ili šest godina, slagaću vam, gostovali smo “Valjak” i ja na jednoj ovdašnjoj televiziji. Bio sam sa Akijem dok smo čekali da uđemo u studio. Već tada se osjećalo da su tačne priče o tome da je ozbiljno bolestan. Nastojao je da se ne primjeti i pokušavao je da i dalje bude onakav na kakvog smo navikli. Nije uspio u tome. Primjetilo se. Ali na koncertu nije. Ni na trenutak nije dozvolio sebi da publika primjeti da nije baš sve u najboljem redu. Kao da je crpio energiju iz mikrofona za koji bi se uhvatio.

Ove snježne januarske subote nismo mi ostali samo bez Akija Rahimovskog. Ostali smo i bez “Parnog valjka”. Naprosto ne mogu da zamislim da bi iko mogao da ga zamijeni u bendu. A još manje mogu da zamislim da bi Hus bio spreman da nekome drugom prepusti mjesto frontmena u bendu nakon 46 godina. Aki i on su zamalo dobacili do “zlatnog pira”. Samo što je ključna riječ “zamalo”.

I čini mi se da se taj rock’n’roll Olimp puno brže osipa nego što prima nove članove. Ima još uvijek dovoljno velikih faca na toj planini, ali sve manje iz dana u dan. I biće ih sve manje i manje. Akija još uvijek ima ko da isprati, ali pitanje je hoće li za pet ili deset godina, kada biologija uradi svoje, hoće li biti ikoga da ugasi svjetlo.

Na kraju, šta da vam kažem? Prije 35 godina je otpjevao “Anđeli se dosađuju”. Teško da će im i dalje biti dosadno nakon što im se on pridruži.

Blapovanje među koricama

Nema sumnje da je Brano Likić zaslužio jednu lijepu biografiju. A zaslužio je i njegov studio BLAP. A onda je Pavle Pavlović našao rješenje među markentigašima odavno poznato kao “dva u jedan” i napravio knjigu i o Brani i o BLAP-u. Iako se knjiga zove BLAP pišući o BLAP-u pisao je istovremeno i o Brani. A BLAP vam nije ništa drugo nego skraćenica za Brano Likić Audio Production.

Pavle je, u najvećem dijelu ovog izdanja, pustio da o Brani pričaju ljudi s kojima je radio, ljudi za koje je radio i ljudi koji su radili za njega. A zapravo svi su oni, uključujući i Branu, tek neko ko je radio u BLAP-u, sa BLAP-om i za BLAP. I tako razvijao sarajevsku, a Boga mi i regionalnu muzičku scenu.

Da ne budem lažno skroman znao sam ja većinu tu sakupljenih podataka. Ali kad ih vidite ovako između korica stvarno se smrznete kada shvatite ko je sve prošao kroz taj studio i povjerio svoje stvaralaštvo Braninom producentskom umijeću. A da ne govorimo o tome kome je sve Brano pomogao da napravi prve korake u svijetu pop rock muzike.

Dovoljno je samo pomenuti imena poput “Merlina”, “Plavog orkestra” ili “Bombaj štampe”. I “Merlin” i “Štampa” su kasnije postali BLAP-ovi ekskluzivci. Kao, u jednom trenutku, i Tifa, Vajta, Zerina Cokoja… Pa sve do onih najvećih kao što su Goran Bregović, Davorin Popović ili Toma Zdravković. I pominjanjem ovih imena samo sam blago osvjetlio vrh ledenog brijega sastavljenog od stalnih posjetilaca vrhova top listi.

U knjizi je Pavlović upotrijebio sjajnu konstrukciju kada je napisao “Kreativna koalicija”. To je upravo definicija onoga kako Brano doživljava BLAP. Kao epicentar kreativnog zemljotresa koji se širio u sve krajeve tadašnje Jugoslavije. Kao što je Brano sa “Rezonansom” malo prije toga, a i tokom prvih godina djelovanja studija tamo stizao sa svojim pjesmama. A odavno je shvatio da se najbolja djela rađaju iz susreta dva talenta, iz susreta dva kreativca. Ili više njih. I zato je uvijek birao ljude koji će unaprijediti njegov vlastiti talenat i sve ono što radi i da će takvom otvorenošću prema tuđim idejama i svoje učiniti još kvalitetnijim.

I zato u bendovima širom svijeta, u studijima širom svijeta, u koncertnim halama širom svijeta ima mjesta za ljude čiji se diskografski korijeni nalaze baš u studiju BLAP. I nisu zaboravili svoje korijene. Čak se i za mene našlo mjesta u toj knjizi. Uvrštene su dvije moje recenzije dva Branina albuma. I znate šta? Kad sam pročitao te recenzije imao sam neodoljivu želju da ponovo poslušam te albume. I poslušao sam. Što vam je moć dobre kritike.

A da znate samo šta sam novo saznao iz knjige. Saznao sam da je taj studio u kojem sam ja, kao mladi novinar, po prvi put sreo neke od najvećih imena muzičke scene, ljude koji su, koliko do maloprije, visili po zidovima moje momačke sobe, dakle da je taj studio sagrađen na mjestu wc-a. Odnosno u pitanju je renovirani wc. Samo neko toliko siguran u sebe i u ono što radi mogao je sam da predloži upravi Doma mladih u čijem se prostoru i nalazio BLAP da mu ustupe wc, koji ionako nije bio u funkciji. WC, a ne Dom mladih da ne bude zabune. A bilo mu je pri ruci, makar i simbolično, mjesto gdje bi najradije smjestio materijale nekih od ambicioznih posjetilaca studija koji su bezočno maltretirali Branin sluh. Apsolutni. Da ne bude zabune.

“Esnaf” koji je više od zanata

Ako ću da budem do kraja iskren posljednjih nekoliko godina sa dosta sumnjičavosti gledam na projekte u kojima se neko prihvati, uglavnom profitabilnog, zadatka da nam sevdalinku donese u novom ruhu i sa modernim aranžmanima. Od kraja prošlog vijeka pa naovamo toliko se njih poduhvatilo sevdalinke da je to postao zaseban žanr. Taj moderni sevdah, ako ga tako možemo nazvati. Toliko ih je bilo da je ono što je nekada bilo osvježenje sve više postajalo zamorno prežvakavanje opštih mjesta.

Ipak, kada sam čuo da je Amir Kazić Leo odlučio da malo zamrzne svoju karijeru pop pjevača i pokrene projekat “Esnaf” imao sam malo više povjerenja da bi to moglo biti nešto vrijedno pažnje. Naprosto zato što sam u tu kalkulaciju mora uvrstiti nekoliko faktora. Prva je činjenica da je Amir Kazić Leo vrhunski vokalni solista i to mu niko na ovoj planeti ne može osporiti. Drugo, znam pouzdano da se savršeno snalazi u bilo kojem muzičkom žanru. I treće, što je posebno važno, sevdah Leo nosi u genima. On možda jeste odrastao uz različite muzičke žanrove pa je prvi album, još prije rata, snimio u žanru novokomponovane narodne muzike, da bi se kasnije okrenuo pitkom popu, a zatim dobijao i nagrade za autorstvo nekih tamburaških kompozicija. Ali je on Sanjanin, Bosanac i kao takav sudbinski je vezan za sevdah.

Tu ideju o jednom projektu okrenutom ka sevdahu on odavno nosi u svom prtljagu, ali je trebalo da se poklope zvijezde da bi do realizacije tog projekta i došlo. Prije svega trebalo je da se okupi prava ekipa oko imena “Esnaf”. Prvi od prvih tu je Amir Karalić, stvaralc iz Zavidovića, koji već tri decenije živi i radi u Trstu. A dugo, dugo dva Amira su planirali kako da urade ovo što mi danas možemo čuti u dvanaest pjesama sa prvog albuma “Esnafa”. U sve se sjajno uklopio i basista Mario Rašić, takođe iz Zavidovića, koji je, kako mi sam Leo reče “stvarno dušom i tijelom u tome”.

Završni dodir ove muzičke čarolije dao je Branimir Mihaljević koji je sve producirao uz svesrdnu asistenciju samog Amira Kazića. I ako je suštinski važno to što je Leo porijeklom vezan za sevdalinku jednako je važno što je Branimir iz neke druge muzičke priče i mogao je dati jedan novi pogled na pjesme koje su doživjele već toliko obrada da šta god uradiš sa njima nalaziš se u opasnosti da ne budeš shvaćen.

Prva je opasnost da budeš dosadan i da svi lakonski odmahnu rukom uz opasku “sve smo to već čuli”. Ali je jednako opasno da bježeći od te prve opasnosti odeš u drugu krajnost i unakaziš pjesme koje su maltene zaštićeno nacionalno blago. Dakle, suština je u tome da nađeš mjeru. A “Esnaf” ju je našao. I to pravu mjeru. Da sa jedne strane ispoštuju original koliko je to god moguće, a da sa druge strane da njihovo interpretativno iščitavanje klasičnih sevdalinki bude dovoljno svježe i drugačije da nas zadrži vezane uz taj album pa čak i kad se već četvrti ili peti put zaredom vrti na našim uređajima.

E, to je “Esnaf” uspio. I to ne samo u sjajnoj “Zapjevala sojka ptica” koja je ponuđena kao najavni singl nego i u ostatku materijala. Tako, na primjer “U lijepom starom gradu Višegradu” nudi jednu od najboljih verzija ove bezbroj puta otpjevane pjesme. A kad čujete izvedbu pjesme “Ah što ćemo ljubav kriti” pomislite da zaista nema dalje. Pa čak i pjesme “Ne barkaj me, ne barkaj” i “Što me babo Ibri daješ” uopšte ne odudaraju od ostatka materijala.

Ne pokušavajte da se sjetite koje su to pjesme i ne rovite po sevdalijskim seharama u potrazi za njima. Nećete ih tamo naći. To su dvije posve nove, autorske pjesme, koje potpisuje Amir Kazić Leo. I najljepše od svega i jeste što vas dovedu u zabludu i stvarno mislite da su to pjesme po sto ili dvjesto godina stare.

I za kraj moram uputiti i jednu zamjerku. Na ime. Esnaf je zanatsko udruženje, a ljudi koji stoje iza ovog projekta sve su prije nego zanatlije. Koliko god ovaj album bio pažljivo ispoliran ne bi bio ovako dobar i toliko značajan da u njega nije utkano prije svega mnogo ljubavi i poštovanja prema pjesmama koje su uradili. Sa svojim glasom Leo, bez teškoća, može uraditi šta god želi, ali na ovom projektu dao je još jedan kvalitet više. U njegovim interpretacijama dobijate iskrenost koju je nemoguće odglumiti. A vi mu uzvratite jednako iskrenim slušanjem ovih dvanaest pjesama.

Zatvoreno prvenstvo Australije

Blago nama na ovoj planeti. Blago nama u ovoj državi. Nemamo većih problema od toga da li će jedan atleta mlatiti reketom u Australiji ili neće. Blago nama kad nemamo drugih problema. I onda se planeta pocijepa po liniji za i protiv tog sportiste. A onda stvar ide dublje jer oni koji su za njega su ko biva antivakseri. A oni koji su protiv njega su opet ne samo protiv njega nego u aktuelnim teorijama zavjere bivaju protiv cijelog srpskog naroda.

E, mene nećete uvući u te vaše besmislene i besplodne rasprave. Možda u vašim bezbrižnim životima i nema većeg problema od toga, ali u mom životu, nažalost ili na sreću ima i nekih stvarnih problema i neće biti rješeni odlukom australijskih vlasti da dozvoli jednom teniseru da uđe u njihovu zemlju ili mu ne dozvoli.

A osim toga nemam ni dovoljno činjenica da bih donio bilo kakvu presudu, a pogotovo onu argumentovanu i koja bi izdržala kritiku sa bilo koje strane. Ali mogu da se poslužim prostom logikom i da kažem da svaka država ima puno pravo da donese vlastite zakone kojima će regulisati način na koji se može ući u tu državu, boraviti u njoj pa i igrati tenis. Zakone i propise donosimo zato što različito mislimo. Zato što bi nastao haos kad bi sami odlučivali šta je dozvoljeno, a šta ne. Znam ja da ima loših zakona. Ima i zakona čije poštovanje vodi direktno u zločin. Ali šta je alternativa zakonima? Da svako od nas procjenjuje hoće li poštovati zakon ili ne. Koji mehanizam imamo da tu subjektivnu procjenu zadržimo na nivou zločinačkih zakona kakvi su bili rasni zakoni u nacističkoj Njemačkoj. Kako da spriječimo da se počnu procjenjivati SVI zakoni pa da crveno svjetlo na semaforu ne znači ništa nego da svaki vozač sam procijeni da li proći na crveno ili ne.

Napravimo jednu malu analogiju. Moja supruga i ja određujemo ko će ući u naš stan i kako tamo treba da se ponaša. Pri ulasku u moj stan se, na primjer, izuva. I onog gosta koji sam to ne uradi ljubazno upozorim da treba da ostavi cipele na ulazu. Ako to neko ne želi, iz bilo kojeg razloga, nije li onda moje legitimno pravo da takvoj osobi ne dozvolim ulazak u moj stan.

Naravno, nastojim da budem principijelan i da pravila koja uspostavljam u svom stanu budu jednaka za sve. Iako je bilo situacija kada sam se žestoko pokajao što sam neke ljude zamolio da skinu cipele. Da sam ih pustio da ugaze u cipelama na Jasnine tepihe poštedio bih te iste tepihe agresivnog smrada njihovih čarapa i ne bih morao provjetravati stan danima. Ali princip je princip, pa i kad malo tukne.

A taj princip kaže da su svi i da je svako isti pred zakonom i propisima. Pa makar taj neko bio najbolji teniser na svijetu, a sasvim moguće i najbolji sportista ove naše jadne planete. Za te svoje uspjehe on je uredno nagrađen i peharima i novcem. Ne treba zbog toga biti iznad zakona. Kada jedan ugledni novinar ovde kaže da je to “ponižavajuće” za tog istog sportistu samo govori o tome da i kolega stvari posmatra iz posve iščašenog ugla. Šta mu to znači? Da je u redu da Australija mene ponizi, a zakon rastegne do pucanja kada je u pitanju neka selebriti persona?

Biće ipak da je Australija ozbiljnija država od onoga kako kolega zamišlja ozbiljnu državu i Australija sebi ne bi dozvolila takvu diskriminaciju. Pa čak i ako se na njenim vratima pojavi neko sa tipičnom balkanskom rečenicom “a, znate li vi ko sam ja?”. Pa čak i ako krovna teniska organizacija i organizator turnira želi iz jasnih komercijalnih razloga da ima u žrijebu najboljeg među najboljima.

To je pravo Australije. Pravo je najboljeg tenisera na svijetu da sam odluči šta će sa svojim zdravljem. Naravno, sa punom svješću o tome kakve posljedice povlači takav njegov stav. I da ih prihvati. A u njegovu odbranu moram da primjetim da nipošto nije smjelo da se desi da ga organizatori pozovu na turnir, a da ne provjere da li će moći uopšte ući u državu. I da se vratim na onu prvobitnu analogiju. Da moj sin pozove nekoga u naš stan i kaže da neće morati da se izuje ja bih se sigurno našao u neugodnoj situaciji da moram da ga vratim sa vrata. A neugodno bi bilo i mom sinu i tom našem nesuđenom gostu. Kao što je i sada svima neugodno.

Zato ozbiljno razmišljam da na onoj maramici od zemlje sa kojom raspolažem napravim teniski teren pa neka brate tamo šamaraju lopticu svi koje vrate sa raznoraznih turnira. Svi, pa i junak ove priče čije sam ime uspio da ne pomenem jer ga je ionako previše u medijima.

A za genijalce koji predlažu protjerivanje kengura iz zooloških vrtova po Srbiji imam samo jednu poruku. Mogu lagano da od…skakuću.

Deset u (po)pola

Odavno jedan film nije podijelio javnost onako kako se to desilo sa aktuelnim ostvarenjem Danisa Tanovića “Deset u pola”. Čak je i moja draga prijateljica Indira Kučuk Sorguč žestoko oplela po ovom filmu. Nazvala ga je “nekrologom čaršiji”, a ona uglavnom zna o čemu govori. Nekima se film opet dopao i hvale ga na sva usta. I meni se film prilično dopao, ali moram uvažiti i činjenicu da je za nju to sahranjivane sarajevskog duha. Druga je stvar što se taj duh, kao i svaki drugi duh, pojavljuje tek rijetkima i u još rjeđim prilikama. Kao po onim škotskim zamkovima. Ali tako vam je to sa duhovima. Ko hoće da ga vidi taj će ga vidjeti u svakom laganom podrhtavanju zavjese pred slabo dihtovanim prozorom. Ko neće da ga vidi neće ga primjetiti sve da mu sjedne u krilo.

Dakle, mojoj Indiri se ne sviđa, a meni se dopao. A to je, na kraju krajeva, legitimno. Možda je do toga što sam ja iz Vogošće. A jednom replikom u filmu Tanović je Vogošću posve izbrisao iz ovog grada. I nije to ništa novo u odnosu FGR (čitaj fina gradska raja) prema ovoj mojoj maloj općini. Kada Sarajevo pogleda u Kobilju Glavu čini mi se da im je lakše preći preko Himalaja nego preko te iste Kobilje Glave. Barem u glavama.

A da budem pošten sam sam bio dosta skeptičan prije nego sam pogledao “Deset u pola”. Prema najavama činilo mi se da je u pitanju tanka i milion puta prežvakana priča. Sukob između dvije dinastije sarajevskih ćevabžija čiji se potomci spremaju da stupe u brak. I onda se roditelji nešto zakače i organizuje se takmičenje čiji su ćevapi u Sarajevu najbolji.

Gledao sam prije par godina tanušnu holivudsku komediju “Mala Italija” u kojoj je sve to baš tako. Samo u formulu umjesto ćevapa treba ubaciti picu. Da se u filmu ne pojavljuje moja draga Sarah Michelle Gellar zaboravio bih ga po kratkom postupku. A i taj film je samo aktuelizirana kopija “Romea i Julije” namijenjena kokuzima. I onda pomislim da nema šanse da kopija loše kopije bude išta vrijedno pažnje.

I prevario sam se. Shvatio sam da je sve u detaljima. To vam je kao sa ćevapima. Svako može uvaljati miješano meso i baciti ga na roštilj. Ali da bi to bili ćevapi moraš dati i nešto drugo i nešto više. E, to više je dao Tanović. Druga je stvar što se to više nekome dopadne, a nekome ne. Ima tu vrckavih dijaloga koji će se citirati. Naravno, ne u onoj mjeri u kojoj se citiraju Sidranove filmske replike, ali to je standard do kojeg je teško i preteško dobaciti.

Ima i starih fazona kao kada Izudin Bajrović u ulozi jednog od pomenutih gazda makne ćevape ispred mušterije koja je bogohulno zatražila kečap uz ćevape. Samo što to posve uvjerljivo djeluje u izvedbi maestralnog Izudina Bajrovića. On je najuvjerljiviji u ovom filmu. Puno uvjerljiviji od svog partnera Branka Đurića koji ili je botoksiran ili ima problem sa facijalnim mišićima. A tek junoše koje glume njihovu djecu. Blijedo do bolesti, ako mene pitate. Još je muzika u filmu ponajbolja, ali sve te sjajne pjesme nemaju baš previše razloga da se pojavljuju na mjestima na kojima se u filmu pojavljuju. Kao i neki usputni i poznati ili manje poznati likovi koje je Tanović prošetao ispred kamere. Samo zato što su mu raja.

I onda se vi pitate šta se to meni dopalo kad je sve to tako? Dopalo mi se to što sam sat i po proveo opušteno uz jedno ne vrhunsko, ali zabavno filmsko ostvarenje. Dopalo mi se što sam se tih sat i po smijao i folovima koje sam znao ili koje sam naslutio. Ako ćemo pravo ni ćevapi nisu najzdravije jelo na svijetu, ali nekad baš prijaju. Zar ne?

Nikakav sam ja novinar

Da vam pravo kažem nikakv sam ja novinar. Kako god okrenem. Neki pravi novinar bi, za razliku od mene, iskoristio višesatni razgovor sa Bregovićem i od toga pravio ekskluzive za nerednih pola godine. Neki pravi novinar se ne bi zamarao mojim beskorisnim dilemama oko toga da je nepristojno iskoristiti nečije gostoprimstvo za trenutak prolazne slave. Džaba meni decenije iskustva, džaba sve naučeno, džaba sve, kad ja nisam taj.

A znam da su najbolji intervjui uvijek oni neobjavljeni. To sam barem naučio. Na teži način. Ali ovog puta to nije ni bio intervju. Ovog puta je to bio poziv da malo popravim krvnu sliku na zraku Jahorine. I pitanja su bila obostrana. Prvo ona neizbježna pitanja o tome kako mi napreduje oporavak. I jednako tako neizbježna priča o svemu svačemu iz koje bi se dalo izvući toliko toga zanimljivog za javnost.

Ali ne ovoga puta. I ne od ovog novinara. Ne kažem da i mene nije trzalo da otkrijem neke stvari koje svi jedva čekaju da čuju. Ali pobijediti iskušenje i ima smisla jedino ako je to ono pravo iskušenje. Ono kome se najteže odolijeva. Pričali smo i o prošlosti i o budućnosti. O nekim nikad do kraja razjašnjenim tajnama kao i o novim projektima. To ćete saznati kad sam Goran odluči da vam ih otkrije.

Jesam ja pokušao da ga nagovorim da uradimo knjigu o njemu. Autoriziranu biografiju. Odbio me, kako bi to rekli pisci jeftinih ljubavnih romana, nježno ali odlučno. Barem u ovom trenutku, ali nije posve zatvorio mogućnost za jednu takvu ideju.

A i da je bio intervju ne bi bio onaj pravi. Pričali smo o knjigama koje su nam se dopale, o filmovima koje smo gledali. I otkrili da smo jednako razočarani ovim novim filmom o “Bitlsima”, ali se i složili da smo saznali neke stvari o njima koje nismo do sada znali. Ni on nije znao da je “Get Back” na primjer pjesma koja govori protiv tadašnje politike britanske vlade da protjeruje “rasno nepodobne” migrante iz Velike Britanije. Obojica smo se složili da je McCartney bio mnogo značajniji za bend nego što smo ranije mislili.

Ima stvari i koje smo drugačije vidjeli. Recimo učešće Yoko Ono. Dok je meni djelovala diskretno Goran ne bi mogao ni zamisliti da mu neko sjedi u studiju tokom snimanja. Bilo ko osim članova grupe. Otkrio mi je i da su i oni tako radili svoje albume sve do onog albuma sa Tifom kada je donio gotove demo snimke u studio.

Prisjetili smo se kako smo se zadnji put družili u toj njegovoj nepristupačnoj jahorinskoj rezidenciji početkom 1988.godine kada se vratio sa krstarenja preko Atlantika. Mislim da sam tada radio veliki intervju za kratkotrajni muzički časopis “Hit Magazin”. I inače su ti naši intervjui uvijek bili u takvoj domaćoj, opuštenoj atmosferi. Uglavnom u njegovom sarajevskom stanu.

I kao što vam rekoh od svih tih intervjua ovaj bi bio najbolji. I najzanimljiviji. Kad bi uopšte bio intervju i kad bi ga objavio. Ali nisam vam ja baš neki novinar. I nije mi žao. Nešto se mislim možda sam bolji čovjek nego novinar.

Kako sam ja zagrizao u “Crvenu jabuku”

Prilično me obradovala vijest da organizatori one sjajne izložbe o Kemalu Montenu nešto slično, za kraj godine, priremaju i za “Crvenu jabuku”. Ima smisla, a i duboke su veze Kemine sa “Jabukom”. Ima smisla i zato što je “Crvena jabuka” jedna od temeljnih grupa sarajevske scene u drugoj polovini osamdesetih, a i zato što bi tragično preminuli Dražen Ričl i Aljoša Buha, tokom 2022.godine, napunili po šezdeset godina. Samo da nisu onako grubo “zaustavljeni u koraku i snu” negdje kod Jablanice i to prije trideset i pet godina.

A kada su još i mene zamolili da napišem nešto o “Crvenoj jabuci” nisu ni slutili koliko je meni taj bend više od benda. Koliko je važan za moje sazrijevanje i formiranje. Sudbina je htjela da među njima prvog upoznam Dražena Ričla, negdje početkom 1982.godine. Navršit će se i tu jedan mali jubilej. Četrdeset godina otkako ga znam. I nema veze što je on već punih 35 godina tamo negdje sa druge strane. Nisam ga zaboravio i ne mislim.

Studirali smo u to vrijeme zajedno žurnalistiku. Obično je sjedio negdje odmah iza mene. U društvu Branka Đurića koji će kasnije postati Đuro. Njihovo prijateljstvo je bilo skoro pa opipljivo. A njihovi komentari na predavanjima takvi da čovjek nije mogao, a da se ne okrene da provjeri ko je to toliko duhovit. A kad se već okreneš onda i ti nešto progovoriš. I tako, mic po mic, počnete razgovarati o onome što vam je obojici opsesija. O muzici.

Radovalo me kada je napravio uspjeh sa “Elvisom J. Kurtovichem”. Nije mi bilo drago kad sam čuo da ih je 1985.godine napustio nakon albuma “Dabogda crk’o rock’n’roll”. Ali tog vrelog ljeta 1985.godine slučajno se sretnemo na ulici. I kaže mi kako se sprema nova “mrak” stvar i da će se zvati “Crvena jabuka”. Kako sam se već tada naslušao najava o “novim mrak stvarima” uzeo sam to sa oprezom i početkom naredne godine sa dosta rezerve spustio taj prvi album “Crvene jabuke” na gramofon.

I tad me puklo. To je bilo otkrovenje nalik religijskom. Ako mi je Džoni pet godina prije toga pokazao neke do tada nespoznate istine, “Jabuka” mi je po prvi puta ispričala našu generacijsku priču. Bez ostatka. I bez ostatka sam im se i predao. Gledao sam ih početkom ljeta 1986.godine na “Crvenom karanfilu” u “Skenderiji” na toj zajedničkoj svirci i radovao se njihovom solističkom koncertu. Koncertu koji se nikad nije desio. Barem ne u tom sastavu.

Dva dana prije tog stravičnog susreta sa stijenom uz Neretvu sreo sam se sa Draženom (ili Parom, ako vam je draže) i Zlatkom Arslanagićem u CDA na promociji tada novog albuma Bajage i njegovih Instruktora “Jahači magle”. Tad su mi, puni oduševljenja, govorili stihove pjesama koje će se naći na drugom albumu. Bilo je očito da žele što prije početi raditi na njemu. A ništa manja nije bila ni moja želja da čujem te pjesme. Inače, zaboravio sam vam reći da sam i Zlaju Arslanagića upoznao tek kad je prvi album izašao. Naime, meni se ta ploča toliko dopala da sam gurao priču o njima kad god sam mogao i gdje god sam mogao. Upoznali smo se prilikom intervjua za “Oslobođenje” u restoranu “Pošta” preko puta Narodnog pozorišta. I sa njim je “kliknulo” i uvijek bih bio jedan od prvih koje bi pozvao u svoj potkrovni stan u tadašnjoj ulici Kralja Tomislava da čujem te nove snimke. A bilo je situacija u kojima sam ja dobijao neke njegove albume iz “Jugotona” prije njega pa bi mu ih donio da čuje kako mu zvuči ploča.

Nisam ni slutio da ću ih tog 16.09.1986.godine posljednji put vidjeti zajedno. A možda sam i bio posljednji koji ih je vidio zajedno. Mada, mislim da su se sutradan ipak zejdno pripremali za odlazak na taj prvi koncert turneje u Mostar. Da, sjećam se iz tih dana kasnog ljeta osamdeset i šeste i jedne čudne situacije. U to vrijeme ja sam vam živio kao podstnara na Mahmutovcu. Ko zna gdje je Mahmutovac sve mu je jasno, a ko ne zna ne vrijedi mu ni objašnjavati koliko je to visoko iznad Sarajeva.

A skoro kilometar ispod mene, na Bistriku je tada radila jedna pekara sa, po mom skromnom mišljenju, najboljim somunima u Sarajevu. Znam da je bio septembar. Kasno ljeto. Iste te osamdeset i šeste. Čekam u redu za svoju porciju blaženstva i odnekud čujem “kad sat zazvoni”. Nije to snimak sa ploče. To neko svira. Ali glas je taj. Podignem pogled i u zgradi preko puta, negdje na petom ili šestom spratu vidim Paru kako sjedi na simsu prozora i svira tu pjesmu. Jeste ja napisao Zlaja, ali to je bila njegova pjesma. I ostane mi tako utisnut na zjenicama za vječnost. Takvog ga pamtim. Kao dječaka koji nikada neće ostariti.

Nakon nesreće nastavio sam se družiti sa ostatkom grupe. Pogotovo sa Zlajom. I bilo mi je drago kad su nastavili iako je to već bila neka druga “Crvena jabuka”. Ali i dalje moja. Na trećem albumu našao sam pjesmu “Ima nešto od srca do srca” koja će postati nezvanična himna braka koji sam sklopio iste 1988.godine kada je ta ploča i izašla. Gledao sam ih prvi put na solističkom koncertu naredne godine i to u “Zetri” nakon izlaska nevjerovatnog i ultimativnog albuma “Tamo gdje ljubav počinje”. Gledao sam ih i dvije godine kasnije, posljednji put u postavi u kojoj je bio i Zlatko Arslanagić. Gledao sam ih u Kotoru, na tvrđavi, ali kada sam ušao u garderobu nakon koncerta da se pozdravimo to već nije bila ta atmosfera koja ih je ranije krasila. Znao sam ja za priče kako ih Žera napušta i kako su tražili pjevača za tada aktuelni album “Nekako s proljeća”, ali ja nekako nisam htio povjerovati u te priče. Tu veče smo se našli u istom restoranu, ali ključni ljudi benda su sjedili za različitim stolovima. I tada sam morao povjerovati.

Činilo se da je sudbina “Crvene jabuke” vrlo neizvjesna. Ali bio je to avgust 1991.godine i koja bi još budala razmišljala o sudbini jednog rock sastava u vrijeme kada je sudbina čitave jedne države krajnje naizvjesna. E, pa našla se takva budala. Šta da vam kažem, ja sam razmišljao. Ne znam, ali moguće je da sam tada posljednji put vidio Zlaju. Moguće, ali ne i posve sigurno.

I tu je završio drugi dio njihove karijere. Nakon te turneje. Negdje tokom rata, ali ne baš prebrzo, Zlaja i Žera su napustili Sarajevo. Otišli svaki svojim putem. Žera je bio spreman da prihvati ponudu Zrinka Tutića koji je nudio da im obnovi karijeru u Hrvatskoj. Zlaja nije želio takav nastavak priče i otišao prvo za Englesku, pa za Kanadu. A onda je ta treća verzija, sa svega dva originalna člana, nastavila priču o “Crvenoj jabuci”. Priču u kojoj možda i nije bilo onoliko sjajnih pjesama na albumima koji su uslijedili, ali u kojoj si uvijek mogao naći nekoliko novih brojeva koji bi ti dokazali da taj bend ima šta da kaže.

I tako već dvadeset i pet godina. Ili trideset i pet od samih početaka. I kako život ima tu zgodnu naviku da se vrti u krugovima trčeći za svojim repom tako se namjestilo da za novi album ta ista “Crvena jabuka” snima moju pjesmu. Nakon trideset i pet godina poznanstva. I to ni manje ni više nego pjesmu koja je nastala baš te njihove i sjajne i kobne 1986.godine.

I zato vam je jasno da ja ne mogu o njima pisati kao o nekom drugom bendu, ne mogu ja o njima pisati u okviru pukih biografskih i diskografskih činjenica koje svako ionako može naći na internetu. “Crvena jabuka” je uvijek bila i moja priča i zato sam vam je ovako i ispričao. I shvatio da sam ispričao samo dio odgovora na pitanje zašto mi toliko “Crvena jabuka” znači.

Dok je to još bilo to

Sa nestrpljenjem sam očekivao taj novi dokumentarac o “The Beatles”. Uslovno rečeno novi. Mislio sam šta se o njima može reći, a da već nije rečeno? Ali nostalgija je moćna sila i htio sam barem pogledati kakva je to atmosfera vladala među njima u studiju u januaru 1969. godine kada su još uvijek vjerovali da se bend može spasiti od neminovnog raspada prema kojem je išao.

To sam, manje više i dobio. Dobro, sa naglaskom na više. Smatram sebe nekim poznavaocem, a opet sam mnogo toga novog saznao. I onda sam se zapitao kako se kroz ovih osam sati dokumentarca probijaju oni koji nemaju baš neko predznanje o ovom sastavu. Teško, pretpostavljam. Ako ne znaju neke temeljne činjenice koje su “Bitlse” usmjeravale u drugoj polovini šezdesetih godina prošloga vijeka.

Nama, ovako iz današnje perspektive, izgleda kako su “The Beatles” neprolazna i neupitna vrijednost. Ali nije to baš uvijek bilo tako. Počevši od 1966.godine kola kreću nizbrdo. I to je tek naznačeno u ovom dokumentarcu. I odluka da više ne nastupaju pred publikom jer je postalo i opasno i besmisleno u toj silnoj buci u kojoj ih se više i ne sluša. Indikativno je da je George Harrison u avionu po povratku sa posljednjeg koncerta izjavio kako osjeća “da više nije Beatles”. Uslijedio je bijes američke javnosti zbog Lennonove nesmotrne izjave kako su “popularniji od Isusa”. Pa smrt Briana Epsteina njihovog menadžera koji i jeste bio ono ljepilo koje ih je držalo zajedno. Odlučili su da ne uzimaju novog menadžera i sami su sebi postali menadžeri i, oslobođeni iscrpljujućih turneja, počeli da eksperimentišu u studiju. U takvoj konstelaciji zvijezda snimili su dva epohalna albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” i dvostruki “The Beatles”. Ovaj posljednji već za svoju novoosnovanu firmu “Apple Records”. I trebalo je vidjeti šta dalje.

Odnosi među njima više nisu bili kao nekad i pada ideja da novi album rade uživo, da se zatvore u jedan poveći prostor i da rade ploču kao nekad. Sjedeći u krugu, gledajući jedni druge i praveći pjesme. E, to vam je suština ovog filma. Kamera ih je pratila tokom snimanja i zabilježila preko 60 sati materijala tokom tog januara 1969.godine. Od toga su izabrali 8 sati za tri dijela ovog filma i na momente to i gledaocu postane naporno pratiti, a kako li je tek njima bilo iznova i iznova svirati iste pjesme.

I onda – iznenađenje. Ne znam za vas, ali ja sam barem do sada živio u ubjeđenju kako su oni pukli zbog napetosti između Lennona i McCartneya i uticaja koji je imala Yoko Ono, tokom tog snimanja. Sudeći po ovom filmu reklo bi se da ni jedno ni drugo nije tačno. Glavni nezadovoljnik bio je Harrison. Smatrao je da je neopravdano zapostavljen u procesu izrade albuma, pa čak u jednom momentu kaže McCartneyu da on može svirati samo akorde, ako je to Paulova želja, da čak ne mora ni svirati ništa jer ionako McCartney dolazi u studio sa svojim gotovim idejama i ne sluša ničije mišljenje. Iako se meni čini po svemu kako ni sam McCartney nije bio presretan zbog te pozicije koju je, silom prilika, preuzeo nakon Epsteinove smrti. Silom prilika jer je neko morao.

Nije se Harrisonu sviđala ni početna ideja da novi album snime kao koncertni i to pred publikom nakon pune tri godine nesviranja koncerata. U jednom trenutku napušta snimanje da bi se tek na dvostruki pritisak i od strane Paula i od strane Johna vratio. Razbijen je i onaj mit o rušilačkoj snazi Yoko Ono. Žena jeste sjedila u studiju tokom tog snimanja, ali ne znam je li u tih osam sati dvije progovorila. Moguće je da je ona Lennonu na jastuku šaputala protiv ostatka benda, ali tokom samog snimanja nije se uplitala. Čak djeluje kako je između nje i McCartnija postojalo neko prećutno razumjevanje o tome koliko i kome pripada Lennon.

Nisam znao, prije ovog dokumentarca, da je čuveni “koncert na krovu” bio tek treća opcija za nastup. Prvobitno su u igri bile neke ruševine u Libiji, neki stari antički amfiteatar. Kada se to pokazalo kao neizvodljivo razmišljali su o jednoj neizgrađenoj lokaciji u Londonu, nekakvo brdašce koje im se učinilo sasvim zgodno. Na kraju su logistički zahtjevi doveli do toga da su taj koncert odsvirali na krovu svoje vlastite zgrade u Londonu.

Problem je bio i što nisu imali dovoljno urađenih i uvježbanih pjesama pa je ispalo kao sreća u nesreći to što je policija prekinula koncert. Ipak stigli su da izvedu udarne pjesme sa novog albuma. A sa pjesmama su se baš mučili. Ušli su u studio da urade 14 novih pjesama, ali to nije išlo baš tako lako kako se nama danas čini kad slušamo album “Let It Be”.

Da, imali su tu naslovnu pjesmu koju su u to vrijeme zvali “Mother Mary”. Imali su “Get Back”, “Don’t Let Me Down”, “I’ve Got a Feeling”, “Dig a Pony”, “Across the Universe”, a kada je zapelo odlučili su da izvuku i neke stare, neobjavljenje pjesme sa početka karijere kao što su “One after 909” i “Two of Us”. U momentu dok sviraju ovu posljednju kamera uhvati papir ispred Lennona sa koga čita tekst ove pjesme i lijepo vidimo da je on tamo napisao da je to original grupe “Quarrymen”, sastava u kojem su Paul, John i George svirali prije nego su ga preimenovali u “The Beatles”.

I ne samo svoje stare pjesme. Kada im je trebalo da vrate atmosferu u studio, da podignu nivo energije, svirali bi rock standarde i očito uživali u tome. Ili bi čitali šta se piše o njima. Ili bi pratili šta radi konkurencija. Iz današnje perspektive to se nama čini čudno, iz perspektive kada smo već ustoličili “The Beatles” na tron. Ali u to vrijeme oni su se ponašali kao i svaki drugi bend. Nisu baš bili oduševljeni svaki put onim što rade, pogađalo ih je što ih štampa uporno želi rasturiti, a u studio su dolazili noseći pod miškom nove i tada aktuelne albume, pa u jednom trenutku vidimo kako je Harrison donio tada aktuelni album “Rolling Stonesa” – “The Beggars Banquet”. A činjenica da je Lennon učestvovao sa “Stonesima” na njihovom projektu “Rock’n’roll Circus” poslužila je štampi kao dobar razlog za priče o tome kako će on i preći u “Stonese”.

Zbog svega toga McCartney je ponajviše htio ovakvim povratkom “Bitlsa” da sačuva bend od raspada. Čak se i vidi u ovom filmu kako su u jednom trenutku bili na pravom putu. Pogotovo kada im se na snimanju pridružio vrsni klavijaturista Billy Preston. Sa njim su se znali još iz svojih “hamburških dana” sa početka šezdesetih i on je u studio donio ne samo neosporno sviračko umijeće nego i puno pozitivniju atmosferu. Do te mjere im je dao novu energiju da su sva četvorica bili jednodušni u ocjeni da on treba da postane “peti bitls”. Na njegovu žalost to se nikada nije desilo.

Sa ovog snimanja koje je zabilježeno filmskom kamerom u formi singla ubrzo su objavljene pjesme “Get Back” i “Don’t Let Me Down”, a ostatak materijala privremeno je sklonjen u stranu. U studio su “Bitlsi” ušli samo još jednom, u avgustu 1969.godine i snimili album “Abbey Road”. I to sam sada saznao, to da su mnoge pjesme koje su se našle na tom albumu već isprobavane tokom ovog “Let It Be” sessiona. Pa i neke koje će snimiti kao solisti nakon neminovnog raspada.

A raspad je definitivno bio neminovan. I nikada više se nisu sva četvorica našla u istom trenutku u istom prostoru. Mučenje je potrajalo do proljeća 1970.godine kada je konačno izašao album “Let It Be” čije stvaranje pratimo u ovom dokumentarcu i kada je konačno objavljeno da “The Beatles” više ne postoje. I kada su se ponovo okupili sredinom devedesetih to već nije bilo to jer Lennona više nije bilo među živima. I zato je ovaj film jedinstvena prilika da ih vidimo u vremenu kada je “to još uvijek bilo to”. Makar i uz sve te silne probleme.

Jedan i jedan nekad mogu biti i tri

Jedan i jedan nekad zaista mogu biti i tri. U onim rijetkim slučajevima kada konačni rezultat nadmaši prosti zbir dijelova. E, tako nešto se desilo sa našom košarkaškom reprezentacijom. Iskreno, bosanski sportisti nam odavno nisu dali baš mnogo razloga za radost i zato je ovo što su naši košarkaši napravili zaista vrijedno pažnje. A šta su to napravili?

Protekle sedmice igrane su prve utakmice kvalifikiacija za predstojeće svjetsko prvenstvo i mi smo te kvalifikacije otpočeli sa dvije pobjede iz dvije utakmice. Ali važnije od pobjeda jeste način na koji su ostvarene. Realno gledano ništa spektakularno nije pobijediti Čehe u Skenderiji i Bugare na njihovom terenu. Međutim, zrelost koju je naša reprezentacija pokazala, pogotovo u prvom susretu sa Česima naprosto imponira.

Česi su nas razbijali u prvom poluvremenu. Trica ih je išla onako kako nisam vidio da ikada ikoga ide u ovom lijepom sportu. I kako napisa jedan košarkaški znalac ubacivali su nam sve moguće iza linije za tri poena. Ne samo loptu nego se, po njegovim riječima, činilo da kroz naš obruč prolaze i šporeti i frižideri i bojleri. I kad tako krene protivnika teško se neko može vratiti. Osim…

Osim kad imaš jako ekipu, psihički stabilnu i sa trenerom kakav je Vedran Bosnić. Čim je krenulo drugo poluvrijeme ne samo da smo ih dostigli nego im nismo dali da se sastave sa loptom. Nevjerovatno brzo okrenuli smo priču u svoju korist i ubjedljivo pobijedili.

A objektivno gledano, po imenima naših reprezenatativaca, nemamo mi baš neku strahobalnu ekipu za respekt. Nemamo tako pojedinačno gledano. Ali kada se nađu zajedno na terenu onda i nije važno koliko pojedinačno vrijede jer kao ekipa vrijede neuporedivo više.

Imali smo mi nekada puno veće vedete u reprezentaciji i to nas je, paradoksalno, ponekad i kočilo. Kad imaš zvijezdu u ekipi onda nekako sve lopte idu prema tom igraču i kada njega zaustave nema ko da preuzme odgovornost. A takva “zvijezda” onda usljed nekog inata dodatno forsira i protivnik nas lako zaustavi.

Sad, na svu sreću nemamo takvih “veličina”, a imamo trenera koji nikome ne dopušta da “divlja” na terenu i svi su tu radi uspjeha kolektiva. I zato kolektiv i uspijeva. Protiv Bugara krenemo silovito i unište ih Sulejmanović i Halilović na centarskim pozicijama u prvih nekoliko minuta. Skupe se, oni logično, u reketu, a onda im Sulejmanović ubaci dvije trice zaredom. Kad njih zaustave krene Musa da ih muči prodorima. Musa koji konačno sazrijeva. Pa za njim Gegić ili Lazić. Kad Atića i ne ide u napadu odradi lavovski dio posla u odbrani. I rezultat ne može izostati. Ne kažem da će takva reprezentacija uvijek pobijediti, ali sigurno će uvijek nadmašiti svoje realne kapacitete. A šta više očekivati.

Šta više očekivati u zemlji u kojoj niko ne daje ni osamdeset posto svojih mogućnosti? Ovi momci su pokazali kako mogu biti bolji od samih sebe i zato sa nestrpljenjem iščekujem februar i taj ključni susret protiv strašne Litvanije. A sa ovakvom igrom i još više sa ovakvim pristupom igri ni oni nisu nepobjedivi.

Englishman In Sarajevo

Tačno ne znam šta me više obradovalo. Da li činjenica da u moj grad, u okviru svoje svjetske turneje, dolazi Sting, ili to što su moji sugrađani pokazali da znaju šta je kvalitet i što je ulaznica, skoro pa nestalo, u roku od svega par dana. A nije mi mrsko bilo ni to što mi je rođeni sin nabavio ulaznicu da idemo zajedno na koncert, onako porodično. Da se ne lažemo, išao bih ja sa njim i da gledamo i slušamo i Fazliju (bez uvrede), ali ovako mi je puno draže kad znam da sam ipak ostavio nekakvog traga na njegov muzički ukus.

Malo sam sačekao da se isfuraju svi oni po društvenim mrežama koji su pisali o predstojećem koncertu, a da suštinski nisu ni znali ko je Sting niti su ikada imali potrebu da čuju neku njegovu pjesmu. Znao sam da oni nisu dugog daha i da će relativno brzo ostaviti našu priču nama. A Sting jeste naša priča.

Čak i kada odbacimo dobar dio onih koji će na taj koncert otići samo da bi bili viđeni, mora se priznati da ostaje poprilična brojka posjetilaca koji će znati zašto tu dolaze i zbog koga dolaze, a da ulaznica nema humanitarni karakter. Možda je i to način na koji se postaje dio svijeta. Želim da vjerujem da jeste.

Onako kako je isti taj Sting mene povezivao sa svijetom muzike prethodnih četrdeset godina. Kao srednjoškolac u dubokoj provinciji za njega sam saznao negdje početkom osamdesetih godina prošloga vijeka. A kako drugačije nego preko “Džuboksa”, tada najuticajnijeg rock magazina u zemlji.

Tačnije, saznao sam da postoji tamo neka grupa “The Police” i da su dio britanskog “novog vala”. Pravo da vam kažem nije bilo potrebe da išta drugo saznam. Meni je tada to bilo dovoljno. Još i prije nego sam ih čuo, čuo sam dovoljno o njima da me zaintrigiraju. Bila je tada aktuelna priča da su oni (uz UB40) najtipičniji predstavnik takozvanog “bijelog reaggea”. Nije da nisu bili, ali nisu bili samo to, što je pokazala kasnija karijera, a pogotovo ona Stingova solistička.

Kasnije sam i otkrio da je ključni čovjek tog oblajhanog tria basista i pjevač po imenu Sting, mada mu je u ličnoj karti pisalo Gordon Sumner. Dobro, bila su još tu dva imena između Gordona i Sumnera, ali nikad se nisam navikao na taj zapadnoevropski običaj davanja djeci više imena. Meni je bilo važnije ime koje je Sting otpjevao u svojoj prvoj pjesmi. “Roxanne” je bila šok za mene. Pjesma koja je govorila o nečemu za šta do tada nije bilo mjesta u popularnoj muzici. Govorila je o prostituciji. I već tada mi je bilo jasno kako je “novi val” samo nužan izraz za posve različite stvaraoce koji su se samo pojavili u istom trenutku. Kasnije mi je bilo drago kada je 1999.godine George Michael uradio album pjesama koje su obilježile XX stoljeće i na njega uvrstio “Roxanne”. Dobro, ne toliko drago koliko me radovalo što je uvrstio i “Miss Sarajevo”, ali ipak jako drago.

Bilo mi je zanimljivo i kada sam otkrio da je Sting po profesiji nastavnik. Bio je toliko drugačiji od nastavnika na kakve smo mi bili navikli da naprosto nije mogao ostati neprimjećen u mom malom buntovnom tinejdžerskom svijetu. Pogotovo jer je imao pjesmu i o pokušaju nastavnika da se odupre zavodničkim čarima tamo nekakve privlačne učenice. I to u vrijeme kada sam i sam većinu učenica smatrao ekstremno privlačnim. Ali, šta drugo očekivati od jednog hormonima natopljenog sedamnaestogodišnjaka? Pri tom mislim na sebe, a ne na Stinga, naravno.

Propratio sam ja tu vrlo uspješnu karijeru grupe “The Police” i kao i većini bilo mi je i krivo i žao kada su prestali sa radom. Bio je to period mog života kada nikako nisam mogao da shvatim nečiju potrebu da napusti bend i prijatelje i publiku samo da bi pravio nešto svoje. Bio je to, kažem takav period i na sreću me je prošao. A na sreću pokazalo se i da se Sting odlaskom iz “The Police” oslobodio stvaralačkih stega i napravio još bolje pjesme.

Bolje i drugačije. Neočekivane. Ko je još pjevao o vampiru usamljenom na ulicama New Orleansa? Ko je još pogledao stvari iz drugačije perspektive kao on kad je otpjevao kako “i Rusi vole svoju djecu”? Po mom skromnom mišljenju vrh njegove karijere, barem za mene, bio je drugi solo album “…Nothing Like Sun” iz 1987.godine. I na tom albumu je pokazao više svojih stvaralačkih lica. Od nježne, akustične “Fragile” pa do društveno svjesne “They Dance Alone” o ženema čiji su muževi, očevi i sinovi nestali u južnoameričkim dikataturama. A na istom albumu je objavio i ogroman reggae hit “Englishman In New York”.

I tako se nizao album za albumom, godina za godinom, hit za hitom i Sting je učvrstio svoju poziciju među onih nekoliko, ali samo nekoliko zaista najvećih. I sada taj Englishman dolazi u Sarajevo sa svojih sedamdeset godina da nam donese dašak svijeta i normalnog života. Svijeta u kojem nije nikakav događaj kad im neka velika svjetska zvijezda dolazi u posjetu. A šta da vam kažem. Neka je nama i događaj, samo da se desi. I nastavi da se dešava.