Može li se tradicija nadograditi?

Stvarno, ali stvarno me nervira kada o Boži Vreći raspravljaju likovi opsjednuti njegovim odijevanjem ili ponašanjem. Slažem se da je, u najmanju ruku, ekstravagantno i jedno i drugo. Ali čovjeka obdarenog takvim glasom i takvim osjećajem za muzičku tradiciju svoditi na neke izvanmuzičke i izvanumjetničke momente, u najmanju ruku, je odraz nezananja i nepoznavanja i muzike i umjetnosti.

A Božo Vrećo nije ni tek vrhunski interpretator. To sigurno ne bi bila baš potpuna definicija. On je čovjek koji svojim glasom i svojim pjevanjem daje novu dimenziju pjesmama koje odavno stoje kao nematerijalni spomenici naše kulture. A u spomenike se, kao što znamo, ne smije dirati. Da li baš? Je li sevdalinka do te mjere okamenjena da joj niko ne smije pokušati udahnuti novi život? Može li se tradicija nadograditi ili se mora dosljedno pratiti bez prava na vlastitu umjetničku intervenciju?

Ja mislim da ne samo da može nego i mora. Jer na ovaj način, ono što rade Božo Vrećo, ali i Damir Imamović i Amira Medunjanin omogućuje nam da živimo oporavljenu sevdalinku, punokrvnu i rumenih obraza umjesto da sa strahopoštovanjem stojimo ispred okamenjene forme.

Novi album “Lachrimae” koji su zajednički uradili Božo Vrećo i Edin Karamazov još je korak dalje u tom pravcu. Nakon što je pokazao da ima hrabrosti da autorski “začeprka” po žanru za koji se vjerovalo da je zatvoren za nova djela, Božo se na ovom albumu vraća tradicionalnim kompozicijama ispravno vjerujući da i te i takve pjesme pružaju dovoljno prostora za nova čitanja za hrabrog i radoznalog istraživača.

A kada se udruže dva takva istraživača očekujemo vrhunsko ostvarenje. I na svu sreću ovaj put smo ga i dobili. To je znatno drugačija saradnja od one koju je prije više od deset godina Karamzov ostvario sa Kaliopi Bukle, a opet na mnogo načina i slična.

Umjetnički susret dva nesumnjiva umjetnika na terenu tradicionalne pjesme pokazuje koliko je puno moguće izvući iz nezemaljskog glasa i žica stavljenih u funkciju muzičke tradicije ovih (i ne samo ovih) prostora. To je i svojevrsno vraćanje izvornom načinu interpretacije sevdaha koji se i izvodio uz žičani instrument. Tek kasnije je sveprisutna harmonika sa Austrijancima zakoračila u naš etno instrumentarij.

Već najavni singl, svima dobro poznata “Emina” pokazala je kako ni toliko poznate pjesme još nismo upoznali sa svake moguće strane. A ako ste nakon što ste je poslušali pomislili da je “Emina” biser, onda, nakon preslušavanja cijelog albuma, morate sebi priznati da je ovaj album zapravo niska takvih bisera.

Način na koji su Božo i Edin donijeli pjesme kao što su “Ašik osta na te oči”, “Što te nema” ili “Si zaljubiv edno mome” teško da može ostaviti ravnodušnim onoga ko otvori puteve od svog slušnog aparata prema duši. A moram priznati da se ja lično posebno rado vraćam pjesmi koja je posve neočekivan izbor, pjesmi “Dunjaluče, golem ti si”.

Golem je ovaj dunjaluk. Pregolem. I prolazan. A ostvarenja poput ovoga čine naše prisustvo na tom istom dunjaluku barem za mrvu trajnijim i vrijednijim.

Miris Bosne u sitne sate

Nekako u isto vrijeme kada sam ja objavio svoj prvi novinski tekst za koji sam bio plaćen, “Crvena jabuka” je objavila svoj prvi album. Bilo je to prije skoro trideset i pet godina. Već treći moj tekst bio je veliki intervju sa njima, a njima je to bio prvi veliki intervju za jedan specijalizirani muzički magazin. Zašto vam sve ovo pričam? Pa samo da naglasim da mi “Crvana jabuka” nikad nije bila i nikad nije ni mogla biti samo još jedan bend na sceni. U bilo kojem obliku da se pojavljivala. I zato ne želim da se uključujem u sve one polemike je li to “Crvena jabuka” i imaju li uopće pravo izvoditi sve one pjesme iz prvog dijela karijere. To je pitanje za stručnjake za autorska prava pa im prepustimo da se bave time. Što se mene tiče sa zadovoljstvom sam očekivao svaki novi album “Crvene jabuke”.

Zadovoljstvo je bivalo manje ili veće nakon što bih preslušao taj novi album, ali nisam odustajao od njih. I uglavnom se isplatilo. Pogotovo, ako se osvrnem na novi album “Tvrđava”. Zbirka lijepih pjesama za koje sigurno mogu reći da su pisane namjenski za “Crvenu jabuku” ili čak i ako nisu onda su birane pjesme koje u potpunosti korespondiraju sa onim što “Jabuka” jeste. Moguće da je tome doprinjela i činjenica da je Dražen Žerić koautor svih aranžmana na albumu. A najljepše od svega je što čovjek dok sluša ovaj album ima utisak da su radili pjesme onako kako se njima dopadalo da zvuče, a ne onako kako su ih “stručnjaci” uvjeravali da bi najlakše prošle na tržištu.

Omot albuma je parafraza prethodnog albuma “Nocturno”. Urađen minimalistički i u skladu sa Žerinom odlukom da nakon smrti Davora Papića njihovog dugogodišnjeg dizajnera njihovi amoti budu krajnje diskretni. Davor je čak dobio i pjesmu na ovom albumu. I to jednu od najljepših pjesama nazvanu “Nebesko platno”. Pjesma je zapravo o cijeloj jednoj plejadi ljudi koji su zaštitni znak Sarajeva, a nisu više sa nama.

Većinski autor na ovom albumu je Mirko Šenkovski Geronimo, autor čije ime već postaje garancija hit statusa pjesme koju vam ponudi. On je već radio sa “Jabukom” na nekoliko prethodnih albuma i to se pokazalo kao vrlo uspješno. Dražen Žerić je odavno shvatio da on sam ne može autorski odgovoriti zahtjevima “Crvene jabuke” i uvijek je morao imati uz sebe jakog autora da bi sve funkcionisalo kako treba.

Prvobitno su to bili Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić. Nakon Ričlove prerane smrti autorski zadatak je preuzeo Zlaja, da bi drugi dio karijere nastavio sarađajući sa Zlatanom Fazlićem Fazlom. Bio je tu i Nikša Bratoš, pa Dino Šaran, Branimir Mihaljević povremeno Asmir Spahić i evo sada Geronimo. Nekada je dobro imati šarolik izbor autora, a nekada je važno imati autora koji će biti većinski i koji može djelovati skoro pa kao član grupe. Tako ja doživljavam Geronimovu saradnju sa “Crvenom jabukom”.

Teško je na ovom albumu probrati ono najbolje. Nekome će to biti ova dva dueta koja su već predstavljena sa Josipom Pejakovićem i Željkom Samardžićem u pjesmama “Tvrđava” i “Aleje ljubavi”. Josip Pejaković se pojavljuje i u pjesmi “Moj brat” koju je sam i napisao.

Meni lično poseban ugođaj i kvalitet nosi uvodna “Gloria”, a “kupile” su me i pjesme “Priznajem”, “Krugovi u žitu” i posebno “Šta kad poljubaca nema” iza koje autorski stoji Dino Muharemović. Neko drugi će sebe pronaći u pjesmama kao što su “Miris Bosne u sitne sate”, “Ostat ću te željan” i “Duboko u Bosni”. Inače u pjesmama tematski ima jako puno i Bosne i Sarajeva, toliko da se album sasvim komotno mogao zvati i “Miris Bosne u sitne sate”. Ali ja imam i jednu primjedbu. U pjesmi “Duboko u Bosni” žito se kosi. Ne znam, nisam stručnjak pa možda griješim, ali ja sam do sada mislio kako se žito žanje, a trava kosi. Ali ostavljam mogućnost da nisam u pravu i da mi je bezrazložno taj stih zaparao uši.

Za one koji vole one vesele i rasplesane pjesme “Crvene jabuke” ovaj put imamo pjesmu “Ljeto” u kojoj su jako lijepo uklopljeni dijelovi iz monodrame “Mora od odmora” mladog sarajevskog glumca Rijada Gvozdena. Uglavnom, siguran sam da će svako među ovih petnaest pjesama naći ponešto za sebe.

Dalai Lama i kovid – 19

Od početka pandemije pa do danas svako ko je obolio nije odolio a da javnost detaljno ne obavijesti o toku svoje bolesti. Kao da ti se bolest ni ne pika, ako to nisi podijelio po društvenim mrežama i medijima. E, budući da ni ja ne bih da mi neko uskrati pravo na “covid – spomenicu” dozvolite da vam prenesem neka svoja iskustva o tome šta mi je bilo najgore u ovih šest dana koliko sam u samoizolaciji. I koliko imam simptome i bolujem.

Da se ne ponavljam oko onoga što su vam već svi pričali, o tome kako se ne može disati, kako bolest dolazi i odlazi u naletima, kako si u jednom trenutku sasvim dobro, a u narednom “vapiš smrt spasenja” što bi rekao pjesnik.

Meni je posebno gadan iscjepkan san. Ta nemogućnost da se čvrsto zaspi i da to potraje. Tokom vremena u kojem bolujete od covida – 19 spavanje vam je isto kao i disanje. Plitko i kratko. I kad odnekud osjetiš da se san primiče nastojiš svim silama da tu plahu životinjicu ne prepadneš. Neka se primi.

Sinoć ja tako ležim u onom paperjastom stanju kad još nisi potonuo u san, ali se za javu jedva držiš noktima. Svaki čas ću da potonem u to blaženo nebivanje. Nekim ćoškom svijesti pomislim kako je vala i vrijeme jer je već prelomila i ponoć. I samo što se ne pustim u naručje boga Morpheusa polusan mi presjeće onaj oštar zvuk sa mobitela koji nas obavještava da nam je neko poslao poruku.

Kao svako razumno biće sam sebi kažem da ću to pogledati ujutro. Nije šećer pao u vodu. Ali čovjek nije samo razumno biće. Čovjek je i radoznalo biće. San je razbijen. Pitanja naviru. Možda je nešto važno? Možda je nešto što ne može čekati? Šta ako se nekome nešto desilo i očekuje moju pomoć? Znam ja da je to malo vjerovatno, ali sigurno ste i sami primjetili da ono što pri danjem svjetlu izgleda posve nevjerovatno postaje u gluho doba puno vjerovatnije.

Jasno vam je šta se desilo. Uzdahnem. Ustanem. Napipam naočale. Nađem mobitel i provjerim o čemu se radi. I, mada to inače ne radim, protisnem psovku kroz zube. Poruka je stigla od jedne dame u zrelim, mislim dobro zrelim godinama, toliko zrelim godinama da ja za nju djelujem kao pionir. Gospođa prema svom običaju šalje nekakav video link. Kako disati da ne dobiješ koronu. Ili nešto slično.

Da vam malo pojasnim. Žena me prati poput neke državne obavještajne službe i svako malo mi nešto pošalje. Ali nikad, baš nikad, nije napisala ni jedno jedino slovo u tim porukama. To su samo bili nekakvi linkovi. Uredno bih ja nju svaki put upozorio da mene to ne zanima, da mi takve stvari ne šalje u inbox i da mi se javlja samo ako ima sama nešto da napiše.

Znači, jedno dvadeset i dva žuta kartona i trideset i sedam dosuđenih ličnih i ništa. I kad te usred zajebane bolesti pogodi takvom porukom stvarno moraš imati strpljenje Dalai Lame da je ne blokiraš. Ja nemam strpljenje Dalai Lame.

Spucam blok s merakom i pustim vodu. I, nećete vjerovati, ali zaspim kao mala beba. Eto kako čovjeku malo treba. Uklanjanje ljudi koji vas nerviraju pomaže i protiv korone. Možda će me korona na kraju i savladati. Lako moguće. Ali ako i ne savladam virus korone barem sam savladao onaj drugi virus koji mi, vjerujte djeluje nekada i opasniji od ovoga kojim nas plaše.

Čarobna putovanja Brane Likića

Neke junake svog djetinjstva kasnije sam upoznavao i lično. Neki su me razočarali, a neki, poput Brane Likića, su me natjerali da pomislim da su mi trebali biti još i draži. Bio je sami početak osamdesetih kad sam kao sedamnaestogodišnjak nabavio tada aktuelni album grupe “Rezonansa” nazvan “Prolaz, molim!”. I dobro je da sam baš s tim albumom počeo da slušam “Rezonansu” i stvaralački opus Brane Likića. I dan danas to smatram najboljim albumom “Rezonanse” i pločom koja je uspjela demonstrirati svu raskoš i raznolikost njihovog i njegovog stvaralaštva. I zainteresovati me za isto.

Nažalost, diskografski su premalo ostavili iza sebe. Barem kvantitativno gledano. Ali moralo je biti tako jer Brano je krenuo nekim drugim stazama. Otvorio je taj svoj čuveni studio “BLAP” i zahvaljujući baš tom studiju danas imamo mogućnost da čujemo neke velike pjesme i neke velike albume, a neka još veća imena su tada dobila onaj ključni poticaj da nastave da se bave muzikom. I na našu, a još više na njihovu radost.

Nema više tog studija u obliku u kakvom smo ga poznavali, ali kada si rođeni muzičar ne možeš prestati da se baviš muzikom. Ako čak i odlučiš da prestaneš ona ne odustaje od tebe, neprekidno provocira onaj živac u tebi u kojem je smješten talenat i moraš da nastaviš. Ako si pošten sam prema sebi.

Brano Likić na svu sreću jeste i, iz godine u godinu, sada dobijamo njegove nove radove. Pod njegovim vlastitim imenom, ali uz podršku brojnih kolega i prijatelja čija imena garantuju kvalitet onoga što se radi. Tako se nedavno pojavio album “Putovanje” i nastavio Braninu novu muzičku priču.

Kao i prethodnih nekoliko albuma “Putovanje” je zamišljeno kao zbirka pjesama koje treba znati slušati. To je album pravljen za one koji znaju podesiti svoje uho na one najfinije frekvencije da bi uočili filigransku igru melodija i ritmova tamo gdje nenaviklo uho čuje uglavnom jedno te isto.

Ali tako je to kad si toliko toga već ostavio iza sebe da ne moraš više da razmišljaš kako će ti pjesma proći na top listama ili koliko će pregleda imati. Tako je to kad imaš rijetku privilegiju da praviš albume onako kako sam misliš da treba da zvuče. A onda tako dobro zazvuče i onima koji ih slušaju. “Putovanje” je od onih albuma kojima treba pružiti priliku da ih čujete. I to bar nekoliko puta. A onda će da vas oduševe ili ćete naprosto shvatiti da im niste dorasli.

Tih petnaest pjesama nose atmosferu melanholije protkane zlatnim nitima sjećanja. Nose pečat iskustva. I to ne samo iskustva Brane kao kompozitora, aranžera i povremeno tekstopisca, nego i iskustva svih njegovih saradnika. A nakupilo se tu iskustava i iskustava koje su u pjesme pretočili Arsen Dedić, Abdulah Sidran, Nedžad Begović, Branko Vlačić, Ferida Duraković, Duško Trifunović, Draško Sikimić, Sergej Ćuk, Ranko Slijepčević i Dobrica Cesarić.

I letimični pogled na ova imena među kojima se izdvajaju i neki priznati pjesnici govori koliko je pri radu na albumu “Putovanje” Brani bilo važno da ono što pjeva ima i smisla i ljepote. Tekst tu nije bio tek “ortopedsko pomagalo muzici”. Ako ništa drugo na ovaj način je Brano Likić dao sebi u zadatak da neke prekrasne stihove, uz pomoć muzike, predstavi i onima kojima čitanje poezije nije baš omiljeni sport.

A on svoje putovanje nastavlja. Neumorno. Pišući i za sebe i za druge. Pišući knjige koje bi trebale sačuvati svjedočenja o jednom vremenu za koje znamo samo iz legendi. Pripremajući akustičarske festivale za koje vjeruje da bi mogli vratiti dignitet jednom žanru. I praveći albume poput “Putovanja”. To putovanje jeste njegovo putovanje, ali ne smeta mu da i vi krenete sa njim. I nemojte biti lijeni pa da propustite ovo jedinstveno iskustvo.

Simbol jednog grada i jednog vremena

Nedavno sam doživio nevjerovatnu čast i priznanje kada mi je Ismet Nuno Arnautalić poslao svoju knjigu „Priče o muzici, Indexima i prijateljstvu“. Puno je već i kada jedna takva veličina zna za vaše postojanje, a kamo li kad još želi i da čuje šta mislite o onome što je napisao.

Ne volim knjige čitati u elektronskom obliku, ali za ovu sam morao napraviti izuzetak. Sama najava da je Nuno piše morala je značiti puno svakome ko želi da se sačuva živom priča o sarajevskoj muzičkoj sceni. Napisano je nekoliko vrijednih knjiga o „Indexima“, a evo nedavno premijerno prikazan i film o njima, ali koliko god autori bili sistematični i dobronamjerni nešto će uvijek nedostajati kada pokušaju uhvatiti bit tog vremena u kojem su „Indexi“ nastajali i postajali veliki.

Tu priču mora ispričati neko iz prve ruke. Neko ko je bio i svjedok i učesnik. Neko poput Ismeta Nune Arnautalića. I on je tu priču upravo tako ispričao. Nepretenciozno, lagano i bez ambicije da ponavlja neka opšta mjesta. Ostavio nam je da sve ono što možemo naći u ranijim publikacijama tamo i tražimo. A sebi je dao zadatak da nam ponudi nešto više i nešto drugačije.

I moram da kažem da naslov savršeno odgovara onome što ćete naći u ovoj knjizi. To su vinjete o vremenima i ljudima sačuvane u posljednji, ali zaista posljednji trenutak. Da ih nije sačuvao Nuno u ovakvom obliku pitanje je da li bi ikad bile zabilježene i sačuvane.

I kada kaže da su to priče o muzici, o „Indexima“ i o prijateljstvu on nam vrlo jasno poručuje da su, u vremenu o kojem piše te tri stvari bile neodvojive. Da su se preplitale i nikada nisi mogao posve precizno naznačiti gdje prestaje priča o muzici kao takvoj, a počinje priča o „Indexima“. Kao što je nemoguće i o muzici i o „Indexima“ tog vremena pričati, a da to istovremeno ne bude priča o prijateljstvima. O onim velikim prijateljstvima o kakvima su pisane knjige i stvarane legende.

Zato ne čudi da za vremenski okvir svoje priče Nuno Arnautalić uzima šestu deceniju prošloga vijeka. Od momenta kada je sa Šefkom Akšamijom odlučio da formira „Indexe“ pa do njegovog napuštanja ove grupe radi odlaska u vojsku krajem 1969.godine.

Nakon toga i muzika je evoluirala, pretvarala se sve više u posao, a sve manje u ljubav. Prijateljstvo više nije bila ona temeljna potka oko koje bi se širilo tkanje jednog benda. Što ne znači da nije bilo i godinama koje su uslijedile lijepih prijateljstava i lijepe muzike. Ali to je priča koju će morati neko drugi ispričati.

Ismet Nuno Arnautalić je otplatio svoj dug. Dao nam je knjigu koju mogu čitati i dobri poznavaoci „Indexa“, kao i pripadnici neke nove generacije koji tek ponešto znaju o njima. Takvima će ove priče zagolicati maštu i natjerati ih da malo pažljivije poslušaju opus ove grupe i potrude se da saznaju što više o njima.

Poznavaocima i onima koji se smatraju poznavaocima ova knjiga će popuniti neke praznine u hronologiji „Indexa“, a i pomoći da redefiniraju odnose unutar benda.

Ipak, ako mi je dozvoljeno da dam neki svoj sud o ovom djelu onda moram primjetiti kako će ova knjiga najviše značiti savremenicima perioda o kojem Nuno piše. Za njih će biti više od knjige. Za njih će biti neka vrsta vremeplova koji će im pomoći da se vrate muzici koja im je mnogo značila i prijateljstvima koja su im još više značila. I, naravno „Indexima“ kao neprevaziđenom simbolu jednog grada i jednog vremena.

Svijet se mijenja, al’ Bajaga neće

Nova realnost u kojoj smo se svi našli uči nas da se snalazimo. Bajaga i njegovi Instruktori su objavljivali albume na svakih sedam osam godina, a u međuvremenu svirali širom svijeta. I pristojno živjeli od toga. A onda su koncerti postai stvari prošlost i neizvjesne budućnosti. I kad već ne možeš da sviraš publici bar možeš to vrijeme korisno iskoristiti da snimaš nove pjesme u studiju i objavljuješ nove albume. Tako je i Bajaga ekspresno snimio i objavio novi album vrlo simboličnog naslova “Ovaj svet se menja”.

Svijet se možda i mijenja, ali on se uporno, pa možda čak i tvrdoglavo opire promjenama. I ne bi to bilo ništa loše da ovaj album nije pun recikliranih materijala. Uz naslovnu samo je još pjesma “Kako se to naziva” zaista nova. Sve ostalo smo već čuli. Da li u Bajaginoj izvedbi ili nečijoj drugoj, ali čuli smo.

Dvije nove pjesme to je dosta za singl. Ali ako im daš još sedam koje si ranije napisao već imaš dosta materijala koji će se vrtiti po radio i televizijskim stanicama i donijeti nešto tantijema dok se opet ne bude moglo svirati pred publikom.

Poslije naslovne slijedi pjesma “Tvoje oči” koju je Bajaga napisao za Zdravka Čolića još tamo 1983.godine, s tim što je kod Čole ona njegova tipična balada, a Bajaga joj je dao reggae ugođaj. Našlo se tu mjesta za još jednu Bajaginu pjesmu koju je otpjevao Čolić. I to 20 godina nakon one prve. U pitanju je pjesma “Moja draga” sa Čolićevog albuma “Čarolija” iz 2003.godine. Vlastita interpretacija ove dvije pjesme je prije svega na nivou kurioziteta i ne nudi nikakav poseban razlog za uvrštavanje na album.

Našlo se mjesta i za četiri pjesme rađene za film, televiziju i pozorište. Budući da su to uvijek nekako “namjenske” pjesme desi se da se za njih ne nađe mjesto na “regularnim” albumima. Tu su “Ni na nebu, ni na zemlji” rađena za potrebe istoimenog filma iz 1994.godine, zatim tema “Otvorena vrata” iz istoimene tv serije i filmska tema “Darja” u duetu sa Milošem Bikovićem. Ova je pjesma urađena za potrebe ruskog filma “Hotel Beograd”. Poseban je kuriozitet pjesma “Mladosti” urađena za pozorišnu predstavu “Ženidba i udadba” iz 2013.godine.

I otvorio se prostor za još jednu staru pjesmu zbog koje sam bio spreman da mu oprostim svu ovu reciklažu. Obnovio je pjesmu “Ja sam se ložio na tebe”, prvu pjesmu koju je u cijelosti uradio za “Riblju čorbu”. I ranije se znao okušati kao autor muzike, ali na ovoj pjesmi je uradio i tekst. Pjesma je prvobitno objavljena na albumu “Mrtva priroda” iz 1981.godine. Ali da ne pomislite da se te pjesme Bajaga tek sad sjetio, čisto da znate da ju je uvrstio u repertoar svojih koncerata još 2006.godine, pa se čak i pojavila na jednom koncertnom albumu.

Sad, kad sve saberete i oduzmete, jasno vam je da se ne radio o novom albumu. Mada će ga mnogi tako doživjeti. Za mnoge će većina ovih pjesama biti nova i neće se zamarati “utvrđivanjem očinstva” ovako kako sam to ja uradio. I mnogi će pozdraviti činjenicu da Bajaga ostaje isti dok se svijet mijenja. Neka barem nešto ostane isto.

Sevdalinka kao poklon svijetu

Svih 35 godina koliko pišem o muzici svjedok sam kako svako malo neko upita mogu li naši muzičari napraviti značajan iskorak ka svjetskoj sceni. Bio sam pažljiv u tim odgovorima, dobro se čuvajući da ne podgrijavam nerealni optimizam, ali niti ne zatvarajući vrata za mogućnost otkrivanja našeg autentičnog zvuka svjetskim muzičkim sladokuscima.

I sad se pokazalo da može. Damir Imamović je sa svojim posljednjim albumom naprosto pobrao nekoliko značajnih svjetskih nagrada o kojima smo do sada mogli samo sanjati.

Već je dobio nagradu Udruženja njemačkih kritičara (što je njemački pandan čuvenoj nagradu “Grammy”), a ovih dana je stigla vijest da je njegov album proglašen najboljim evropskim albumom u world music žanru.

Mi, kakvi već jesmo, poslovično skeptični i spremni da se poseremo po svemu našem sigurno ćemo početi tražiti razloge zbog kojih bismo mogli osporiti ovaj uspijeh. A ko traži taj će i da nađe. Ali to neće promijeniti činjenicu da sevdalinka polako zauzima zasluženo mjesto u svjetskoj muzičkoj tradiciji.

A samo prije deset godina čak je i sam Damir Imamović sa dosta sumnje gledao na tu mogućnost. Sjećam se jedne situacije iz 2010.godine kada je izašao njegov tada aktuelni album “Damir Imamović”. Gostovao mi je u radijskoj emisiji koju sam tada vodio i desila se jedna nevjerovatna i lijepa stvar.

Naime, javi se nama jedna slušateljka iz Sietla i podijeli s nama tu neobičnu situaciju. Slušala je ona emisiju, slušala Damira i šta govori i kako pjeva i, povučena nostalgijom, pojačala zvuk. I ubrzo čuje kucanje na vratima. Otvori, kad tamo stoji komšija. Amerikanac, što je vrlo bitno za ovu priču. Pita nju taj njen komšija da li se iz njenog stana čuje radio.

Malo se ona, pravo da vam kažem i prepala. Mislila je da je lik došao da se žali na preglasnu muziku i počela da se izvinjava. A onda se komšija nasmiješio i rekao “Ne, ne, nisam zbog toga tu. Ja pojma nemam o čemu taj tip pjeva, ali ja osjećam tu muziku i ja moram nabaviti njegov CD.”

Nemam pojma da li je nabavio Damirov CD, ali znam da ga je junakinja naše priče pozvala da zajedno do kraja odslušaju emisiju. Kada nam je sve to ispričala to me ponukalo da upitam Damira da li misli da sevdalinka može postati svjetski zanimljiva priča onako kako je fado postao, na primjer.

Bio je dosta skeptičan po tom pitanju. Objašnjavao mi je kako je sa Balkana samo romska muzika uspjela da se probije zbog energije i neukrotivog ritma koji je nudila. Sevdalinka je nešto drugo, govorio je, za potpuni doživljaj sevdaha nužno je i da slušalac ima strpljenja.

Ne znam za slušaoce, ali dobro je da je Damir imao strpljenja i još deset godina stvarao preduslove da sevdalinku predstavi probirljivom svijetu. I kada je uspio da ih upozna, sevdalinku i svijet, desila se ljubav na prvi pogled. A onda se dese i nagrade. Nagrade čijeg značaja još nismo potpuno svjesni i čijem dobijanju kao društvo i nismo baš mnogo doprinjeli. I za Damira i za sevdalinku najbolje je da se i dalje ne petljamo. Čestitajmo Damiru od srca i pokušajmo da mu što manje smetamo.

Pristojan film bez velikih ambicija

Sjećate li se onih natpisa na majicama koji su kvaziduhovito poručivali “nisam ginekolog, ali mogu pogledati”? Zašto mi to baš sada pada na pamet? Pa zato što nisam ni ja filmski kritičar, ali volim pogledati dobar film, a ponekad ponešto o njemu i napisati unaprijed se izvinjavajući kolegama kojima je to profesija.

Dakle, laik sam, ali kao takav predstavljam i neki prosjek i presjek publike kojoj film treba da se dopadne ili ne. Za sve one koji još nisu pogledali film “Koncentriši se, baba” kojim je otvoren ovogodišnji online Sarajevo film festival mogu samo da topolo preporučim da to učine.

Nije to sigurno najbolji bosanskohercegovački film svih vremena. Nije, vjerovatno ni najbolji film Pjera Žalice, ali sigurno nakon gledanja ovog filma nećete se osjećati kao da ste bacili sat i po svoga života. Film je zabavan gdje treba biti zabavan i gorak tamo gdje gorčine mora biti.

Odmah da znate da se ne radi o nekoj visokobudžetnoj produkciji i spektaklu. Atmosfera je kamerna, intimna, sve se odvija u jednoj kući negdje ponad Sarajeva pred sami početak rata. Moj utisak nakon odgledanog filma bio je da bi se ova priča sasvim lijepo mogla prenijeti i u pozorište.

Zato što je ovo film utemeljen na dijalozima kroz koje otkrivamo čudne, zamršene i nekad posve ambivalentne odnose među glavnim likovima. “Koncentriši se, baba” obiluje rečenicama koje će sigurno ući u svakodnevni riječnik Sarajeva onako kako se već citiraju rečenice iz nekih domaćih kultnih filmova.

Film je prepun simbola, povremeno i previše očitih simbola. Svakome je nakon petnaestak minuta jasno da baba na samrti predstavlja umiruću Jugoslaviju, a nasljednici koji se okupljaju oko samrtničke postelje u nastojanju da promijene ili sačuvaju testament predstavljaju, pogađate, tadašnje republike koje su, jedna po jedna, proglašavale samostalnost. I, pogađate, samo bračni par koji očito simbolizira Bosnu i Hercegovinu istinski žali za umirućom.

Kažem, simboli su na momente preočiti, ali tako to valjda mora ako film ima ambiciju da se obrati onoj njaširoj publici, onoj koja nema ni volje ni vremena da iščitava rediteljske i scenarističke finese. Pa šta? Nije li savršenstvo u jednostavnosti.

Glumačka postava je vrhunska i maestralne role su pružili Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica i Izudin Bajrović. Ali, po mom skromnom mišljenju Jadranka Đokić je svoju epizodu izbrusila tako filigranski da se ovdašnjoj publici predstavila kao vrhunski umjetnik koji zaslužuje da sa sebe skine hipoteku “Naše male klinike”.

Kada nemate veliki budžet, kada se sve dešava u jednom prostoru, onda zaista morate biti vrhunski majstor da to ne postane, nakon izvjesnog vremena, vizuelno dosadno. Žalica je uspio prevazići tu opasnost sigurnom režijom, a nema sumnje da je tome doprinjela i vrhunska montaža Reginalda Šimeka.

A sve i da nije sve to tako (a jeste) kada živite u zemlji u kojoj se godišnje snimi jedan ili nijedan film onda je pojava ovakvog ostvarenja razlog za slavlje i ne vidim potrebu za nekim pretjeranim seciranjem jednog nepretencioznog filmskog ostvarenja. Takvo seciranje bi samo moglo obeshrabriti druge koji imaju namjeru da s malo para postignu što više.

Film “Koncentriši se, baba” ne traži neku posebnu koncentraciju od gledaoca, ali traži gledaoca koji će se otvoriti za jedno opušteno druženje sa pristojnim filmom bez velikih ambicija.

PZZ ili Partija za zapošljavanje

Ima jedna, prati to što pišem već godinama i povremeno osjeti potrebu da mi ponešto i prokomentira. Pošalje poruku ili mail i povremeno ja čak i uspijem shvatiti šta želi da kaže. Do mene je, evo priznajem da je do mene, da ne biste, ne daj Bože, pomislili da gospođa konfuzno piše.

Uglavnom, reagovala ona i na moj nedavno objavljeni tekst na temu nedostatka demokratskog kapaciteta kod Bosanaca i Hercegovaca i njihove (tih istih Bosanaca i Hercegovaca) sklonosti da dehumaniziraju i popljuju one koji ne misle i ne glasaju poput njih. I kao i većina drugih ona je taj tekst potpuno pogrešno shvatila kao priču “za i protiv SDA”.

Međutim, za razliku od većine drugih ona je bar pošteno priznala da bi bez ikakvih problema glasala za tu istu, njoj omraženu, SDA samo da su joj dali obećani posao. Nisu se dogovorili samo zato što nisu vjerovali jedni drugima pa nije pristala na tu ideološku prostituciju dok ne “plate” unaprijed. Odnosno posao pa glas, a ne glas pa posao kako su oni predlagali. I sve se to dešava u jednom malom mjestu u unutrašnjosti.

Kada sam ostao začuđen njenim rezonovanjem ona se čudila mom čuđenju. U podugačkoj raspravi koja je uslijedila pokušao sam da objasnim da je loše ponašanje jednako loše ponašanje i kad je na našu štetu i kad je u našu korist. To ja tako vidim i tako rezonujem. Ili da budem još jasniji. Ako bih se zgražavao (a treba se zgražavati) nad zapošljavanjem po stranačkim linijama, onda bar ne bih očekivao da privatno iskoristim takvu praksu o kojoj javno govorim da mi se gadi.

Znam da će sada mnogi primjetiti kako je lako meni tako pisati i govoriti kad imam riješeno zaposlenje i to ono, što bi ga rekli – uhljebsko. Da mi je egzistencija ugrožena i da se moram boriti za komad kruha drugu bi ja pjesmu pjevao. Već im sve argumente napamet znam, ali nemojte da vam pjevam. Za vaše dobro.

Hajde da jednom zauvijek to raščistimo. Radio sam svašta u životu. Neke stvari manje uspješno, a neke znatno uspješnije. Neskromno mislim da znam baratati s riječima. Da znam ponešto o tome kako je nastajala i razvijala se popularna muzika na ovim prostorima, na primjer. Ali, kad nije bilo u blizini nikoga ko bi mi platio za tu vrstu poslova radio sam i druge stvari. Bio sam konobar i to prilično loš. Još lošije sam kopao kanale i nosio namještaj. Bio sam nešto bolji u dostavljanju propagandnih letaka.

Prije 22 godine postao sam direktor RTV Vogošća. Samo što to mjesto nisam dobio da bih riješio egzistenciju nego mi je ponuđenu u trenutku kada je dotadašnji direktor iznenada i tragično preminuo. U trenutku kada mi je ponuđeno mjesto direktora bio sam urednik u “Oslobođenju”. Dakle nisam bio nezaposleni simpatizer ili član stranke. Ako nekog zanima nisam bio član niti jedne stranke u tom trenutku i tokom devet godina na tom mjestu nisam postao član niti jedne stranke. Niti je iko time uslovljavao moje direktorovanje. Možda je neko, nećete vjerovati, ali ima i toga, prepoznao da bih ja bio dobro rješenje za tu firmu.

E, to bi morao da bude princip. Da ako ste vlasnik neke firme ili institucije ili upravljate njome i vodite kadrovsku politiku onda zapošljavate ljude procjenjujući koliko će oni koristiti toj firmi ili instituciji. A ne koliko će firma ili institucija koristiti onome ko se zapošljava. To je već vrsta računice koju on sam sa sobom treba da izvede.

Trebalo bi da se budući uposlenici biraju onako kako biramo davaoca usluga kad smo mi kao osobe korisnici. Kao kada birate ljekara ili zubara. Ne zanima vas njegova stranačka pripadnost nego vas zanima stručnost osobe kojoj idete “pod nož”. Kada birate keramičara ili vodoinstalatera je li vam važno ko mu je daidža ili se raspitate koliko su njegovi raniji klijenti zadovoljni?

Zato je posve netačno govoriti o “dobijanju posla”. Primjerenije bi bilo govoriti o “angažovanju radne snage”. Jednako kao što kući angažujete vodoinstalatera. Ne dajete vi njemu posao da ga za nešto nagradite nego ga zovete da vam odradi posao. To je, naravno onako kako bi trebalo.

U praksi je puno drugačije. U praksi svako očekuje da “dobije”. I to ne posao nego zaposlenje. Rad ga ne zanima nego samo status. I onda nudi svoje usluge na tržištu. Ali ne tržištu rada nego na ideološkom tržištu. Ko mi da posao kakav očekujem za njega ću da glasam. Ali pazite, ne traži se u ovoj zemlji “posao koji znam raditi”, niti “posao u skladu sa mojim kvalifikacijama”. Nema šanse. Ovde se traži posao kakav se očekuje. Ovde će se mnogi uvrijediti ako im ponudite posao u skladu sa njihovim kvalifikacijama. Pusti ti, brate ono što sam ja završio. Ima li šta u “Telekomu” ili bar da budem vozač kakvom ministru ili portir u općini.

A kada poslodavci zatraže radnike sa biroa ispadne da neki nisu u zemlji, da drugi rade na crno, da je trećima teško rano ustajati. Ne govorim ovo napamet. Jedna vogošćanska (državna) firma je tražila značajan broj uposlenika metalske struke. Bilo ih je devedeset i nešto na birou. Ni trećina ih uopće nije otišla na razgovor da vidi kakvi su uslovi. Od te trećine dvije trećine se više nikad nisu pojavili. Na kraju su zaposlili pet ljudi od kojih su nakon dvije sedmice dvojica prestali da dolaze.

Sad će neko drugi da kaže “Hajde ti, Amire u fabričku halu pa radi”. Neću vam objašnjavati da je to posao za koji su ti ljudi stekli kvalifikaciju i nisu se dalje školovali. Šta drugo oni znaju raditi? Ne, to bi bilo prejednostavno objašnjenje. Daću vam drugi primjer. Jedna firma (opet u Vogošći) tražila je prošle godine diplomiranog ekonomisti i diplomiranog pravnika da ih zaposle kao pripravnike. Pouzdano znam da konkurs nije bio namješten. Samo što se na njega niko nije javio. Pa čak ni ona djevojka koja po društvenim mrežama pokazivala sve odbijenice koje je dobila, a bila je najbolji student. Garantujem joj da u toj firmi ne bi dobila odbijenicu.

Ali, odoh ja od teme. Svjestan sam ja da posao nekad nije tako jednostavno naći. Imam primjere u bližoj i daljoj familiji. Nisu nas učili kako da se ponašamo na tržištu rada kada prodajemo svoje kompetencije. A sada smo svi na tržištu. Na tržištu na kojem oni nekompetentni možda i mogu zahvaljujući porodičnim i stranačkim vezama doći u priliku da rade poslove kojima nisu dorasli. Ali istovremeno i na tržištu koje neće dozvoliti da neko ko vrhunski radi svoj posao ne dobije priliku. Jer lakše je dobrom radniku naći poslodavca nego što je poslodavcu naći dobrog radnika.

I kad sve ovo što sam napisao saberem i oduzmem shvatam da bi na predstojećim (a i svakim narednim) izborima najviše šanse imala stranka koja bi otvoreno najavila da će pootpuštati iz javne službe sve one koji nisu “njihovi”, a sve “svoje” pozapošljavati. Takva stranka bi, sasvim sigurno, nadmoćno pobijedila.

A izgledao je tako čovjekoliko

sdaOvu sliku dijele po internetu. To dovoljno govori o tome koliko smo demokratski zreli. Demokratija predstavlja pluralizam interesa, ideja i političkih opredjeljenja. I predstavlja sistem u kojem se uvažava svačiji izbor. Ne moramo se slagati sa njim, ali ga moramo uvažavati. Prikazivati glsače određene političke opcije kao niži oblik života samo zbog ideološkog opredjeljenja je kraj demokratije kao takve.
JA SAM GLASAČ SDA! I? Imate li neki problem sa tim dragi moji prijatelji? Je li mi izrastao rep zbog toga? Rogovi možda? Jesam li odjednom postao neuporedivo gluplji nego što ste mislili? Je li mi se lobanja stisnula, a vilica produžila? Jesam li izgubio moć govora ili smislenog artikuliranja ideja? Jesu li zbog toga moje knjige postale gore, moje ocjene lošije, a moja znanja oskudnija? Voljeli biste (bar neki od vas) da to jeste tako, ali nije.
JA SAM I ČLAN SDA! Iz ideoloških razloga. Iz političkih razloga. I da nisam bio sada bih postao u vrijeme sveopšte hajke na sve što imalo ima veze sa ovom strankom. Kada sam postao član SDA imao sam riješenu egzistenciju, nije mi ništa trebalo i ništa nisam ni tražio. Da to kažem riječnikom SDA hejtera – bio sam uhljeb i prije nego sam pristupio SDA. Čak sam nakon toga i sam tražio svojevrsnu degradaciju na poslu što je lako provjerljivo. U SDA sam ušao kad su iz te stranke izašli neki ljudi sa kojima ne bih volio biti ni u istom tramvaju, a ne u istoj stranci. Što ne znači sam naivan i da u SDA nema još takvih likova za koje se iskreno nadam da će svoje buduće političko djelovanje nastaviti negdje drugdje.
JA SAM UZ SDA! Zato što je, maltene postalo sramota reći da si SDA. To javno govore samo oni što obavljaju neke visoke javne funkcije i ne mogu, sve i da žele, sakriti svoju stranačku pripadnost. Ali ona ogromna armija ljudi koji ne žele da eksperimentiraju i daju podršku sujetnim avanturistima i uvijek glasaju za SDA sada je protjerana u ilegalu. Sramota je reći da si za SDA. Iako smo u većini u ovoj zemlji, iako se to na izborima uvijek pokaže, mi krijemo svoju sklonost. Dokle više?! “Izađite iz ormara” i recite glasno JA SAM UZ SDA! Jer to što ste uz SDA ne znači da ste uz sve one koji kaljaju obraz ove stranke. Ne znači da podržavate sve nečasne radnje koje se mogu vezati uz funkcionere i članove ove stranke. To što ste uz SDA znači da podržavate ideju SDA i ideju Bosne i Hercegovine. To znači da ste svjesni da neprijatelji Bosne u redovima “probosanskih snaga” od Abdića naovamo traže “snage spremne na kompromis”. Što u prevodu znači snage spremne na podjelu države, zarad nekog malog komada na kom bi mogli vladati.
SDA je ona snaga koja je spremna na kompromis, ali samo na onaj kompromis koji će učvrstiti državu. Zato sam ja uz SDA jer još uvijek nije pobrkala prioritete. Svaki put kad čujem kako je “Bakir popustio ovome ili onome” poželim da imam neku super moć i da tog prepametnog komentatora stavim za pregovarački stol umjesto pomenutog Bakira. Možda bi on smislio kako da uz postojeća ustavna rješenja ubijedi mrzitelje Bosne u vladajućim strukturama ta iste Bosne da pristanu na neka bolja i logičnija rješenja.
Uz SDA sam, na kraju i zato što ne omalovažava političke protivnike onako kako su njeni glasači popljuvani na ovoj fotografiji. Ne znam niti me zanima kako izgleda lobanja osoba koje zagovaraju neke druge politike. Pretpostavljam jednako kao i moja i kao i svakog prosječnog glasača SDA. Koliko god to bolno bilo za one koji žele da svakoga iz SDA prikažu kao zatucanog, primitivnog, neobrazovanog, netolerantnog i (kao vrhunac) tek daljeg rođaka homo sapiensa.
Zato pozivam sve moje prijatelje, poznanike, rođake, sve one za koje će ovo što sam napisao biti teško razočarenje, a koji me iole poznaju, da sami sebi odgovore na pitanje da li sam zatucan, primitivan, netolerantan i neobrazovan.
Dragi moji, znam da ćete varati na tom testu. Sve u skladu sa svojim predrasudama. I to je u redu. Ja vas i dalje jednako poštujem i jednako mislim drugačije od vas kad je politika u pitanju. A ako vam zatreba neka baš jaka rečenica za komentar evo da vam dam prijedlog – A izgledao je tako čovjekoliko.