Nema portala i nema medija koji nije prenio informaciju da će u petak Dino Merlin objaviti svoju novu pjesmu. Treću sa dugoočekivanog novog albuma. I svi su prenijeli isto, da je pjesma o istinitom događaju i da je dugo, dugo pripremana. Ovo dugo mogu lično da potvrdim. Ja sam je čuo još prije godinu dana kada je “Komitet”, firma u vlasništvu mog Arneja, radila izvršnu produkciju za lyrics video na ovu pjesmu. Dakle, čuo sam pjesmu i prije nego što sam čuo pjesme “Mi” i “Dođi”. Meni je “Jedan dan, jedna noć” zapravo više u Dininom stilu nego te dvije pjesme koje su došle prije nje. Samo što je Dino Merlin od onih stvaralaca koji ne robuju ni vlastitom stilu pa ni vlastitom ukusu. On je od onih umjetnika koji su otvoreni za nove vjetrove i zato je prihvatljiv generacijama koje dolaze i zato valjda i ostaje najveći.

Ostaje najveći uprkos zlobinim komentarima koji su se pojavili i ovog puta. Komentari tipa “čiju” na informaciju da objavljuje novu pjesmu. Šta da vam kažem, teško je živjeti sa vlastitom zlobom čak i kad je pobrkaš sa duhovitošću. Nismo mi narod koji baš oprašta kad neko uzdignute glave korača među nama sa pognutim šijama. Vijekovima je takvima prijetilo skraćivanje za glavu. Samo što, neko jednostavno nije rođen da puzi.

Uglavnom, svi su prenijeli informaciju o toj novoj pjesmi, ali nisam primjetio da je iko primjetio da je istovremeno, istog dana izašao i novi Dinin album “Mir svim dobrim ljudima”. Dobro, uslovno novi album. U pitanju je snimak novogodišnjeg koncerta, jednog vrlo uspješnog eksperimenta online nastupa kojima je Dino Merlin sa svojom ekipom uveo ne baš tako malobrojne u ovu 2021.godinu.

Nećete vjerovati, ali to je već peti koncertni album, već peto zvanično koncertno izdanje od izlaska posljednjeg studijskog albuma. Prvo je 2016.godine izašao album sa snimkom koncerta na “Koševu” održanog 2015.godine u okviru promotivne turneje albuma “Hotel Nacional”. Iste 2016. godine je izašao i snimak koncerata u Beogradu iz 2011.godine. Njegovih prvih poratnih beogradskih koncerata koji su “dočekani na nož” od dijela javnosti i u Sarajevu i u Beogradu. Srećom, bio je to onaj manji dio.

Pojavili su se i albumi sa snimcima nastupa u Zagrebu i u Puli 2018., pa 2020.godine. I, evo sada ovaj novi. I usudio bih se reći, drugačiji od svih. Sad ćete vi da kažete, “pa znamo mi te pjesme, šta je tu novo?”. Samo što ih ne znate. Ili ih barem ne znate u ovim verzijama. Kada čujete kako te pjesme zvuče u ovim novim verzijama morate prvo pomisliti koliko su se Dino i ekipa trudili oko njih.

Vjerujem da je puno faktora uticalo da se ponudi ovakav koncept. Kao prvo, u pitanju je elementarno poštenje prema publici. Ta želja da im se uvijek ponudi nešto novo. Ima onih koji žele izvedbe dosljedno kao sa albuma, ali ne bih rekao da su u većini. A onda, tu je i poštovanje prema sebi. Tako je lako ući u obrazac vječnog ponovljanja i uljuljkati se u samozadovoljstvo uvijek istog “haj’mo ruke gore”. Da vam kažem, moje duboko uvjerenje jeste da je Dino Merlin upravo zato tako veliki jer je shvatio da mora biti drugačiji, svježiji i, ako baš hoćete u trendu, ako želi ići prema naprijed. Ne postoji zadržavanje osvojenih pozicija. To je zabluda. Ili napreduješ ili ideš prema dole. I treći, možda najvažniji razlog je što im je koncept ovakvog online nastupa otvorio mogućnost da urade drugačiji nastup od onih stadionskih. Taj izazov oni su shvatili kao priliku i tako ga i iskoristili.

Vrlo je zanimljiva uvodna minijatura “Mir svim dobrim ljudima” koja je i aktuelna i sa pravom novogodišnjom željom. Očekivano je što se našla u programu i tada najnovija pjesma “Mi” i to da otvori program. Ne treba zaboraviti da se koncert desio prije nego je Dino predstavio pjesmu “Dođi”. Meni je “Mi” puno “čišće” zazvučala u ovoj verziji. Kad kažem “čišće” prije svega mislim na to da je bliža ovoj mojoj generaciji koja voli tradicionalne instrumente.

“Nešto lijepo treba da se desi” je dovedena do neprepoznavanja i jedina je pjesma iz perioda rada sa grupom “Merlin” koja je zastupljena na ovom albumu. U repertoar je vratio i pjesmu “Mišići” koja je posljednji put izvođena na promotivnoj turneji albuma “Burek”. Pokazalo se da je i “Ja potpuno trijezan umirem” jedna od pjesama koja će se uvijek naći na Dininoj set listi. Najzastupljeniji na ovom koncertu je bio album “Sredinom” sa kojeg su uzete čak četiri pjesme “Sve je laž”, “Kad si rekla da me voliš”, “Moj je život Švicarska” i “Da je tuga snijeg”. Ova posljednja se prvi put našla na jednom zvaničnom Dininom koncertnom izdanju.

Biće da ih je dugogodišnja turneja “Hotel Nacional” sve pomalo umorila pa su sa tog albuma izveli samo pjesmu “Školjka”. Našlo se još prostora za “Smijehom strah pokrijem”, posebnu pjesmu koja je, a to malo ko zna, suštinski vratila Dinu Merlina da bude još veći nego ikada. Koncert je zaokružila “Da šutiš” i zaista, kada odslušate ovih nešto malo manje od sat i po muzike imate potrebu da malo odšutite. Da vam se srednu utisci. Dino Merlin ima osam koncertnih albuma u svojoj diskografiji i neću reći da je ovaj bolji od drugih. Ali niko ne može osporiti tvrdnju da je drugačiji.

I da, moram reći da je ovaj nastup otklonio dilemu da li je u pitanju rock stvaralac. Ne bih baš za Dinu stavio ruku u vatru da je on takav, ali ekipa koju je okupio žestinom svog nastupa oduvala je sve sumnjičavce. Ako ste ikad htjeli da čujete kako sa puno žara i energije zvuče te pjesme onda vam je ovo jedinstvena prilika.

Kad god ste u nekoj dilemi, kad god vam treba pravi odgovor potražite ga u narodnoj mudrosti. Davno je naš narod rekao kako je “šareno – budali drago”. A ima li išta šarenije od takmičenja za “Pjesmu Evrope”? Eurosong vam je najšarenija i najkičastija moguća zabava. Ali moram vam nešto priznati. I meni koji sam stalno imao toliko primjedbi na sve te šljokice i kičeraj ispade da je to šarenilo drago. Dovoljno je bilo da jedne godine ostanemo bez te “nikom potrebne zabave” pa da nam zafali.

Možda je to sve zbog naše silne želje da se vratimo onom starom životu pa makar i onim stvarima koje su nas u tom starom životu nervirale. Ako bih baš morao da biram neki odgovor ja bih se opredijelio za taj. Kako ne oprostiti to šarenilo kada ga vidiš u opet popunjenom gledalištu? I onda postaneš blogonakloniji nego što bi inače bio. Pa čak čovjeku ni ne smeta više toliko što nema nas tamo. Kad sam vidio kako su nam se proveli zapadnobalkanske komšije možda je i bolje što nas nije bilo.

Na kraju krajeva konačno se i moj ukus poklopio sa ukusom žirija i glasača na ovom takmičenju. Otkriću vam jednu tajnu. Prilika da budem član našeg žirija prije pet godina razjasnila mi je neke stvari. Ja sam do tada vjerovao da je to takmičenje pjesama. A nije. Tada su od mene zatražili da gotovo istovjetno vrednujem scenski nastup koliko i samu pjesmu. Pjesme su da se gledaju, zar ne? Ja i dalje sve te pjesme prvo nekoliko puta odslušam da mi pažnju ne odvlači ništa što nema veze sa muzikom. Drugi mogu kako hoće, ali ja to tako radim. Pustim da sama pjesma režira film u mojoj glavi, a ne da mi ga neko gotovog ponudi.

Italijani su postali pobjednici zahvaljujući činjenici da publika ipak nije do te mjere izgubila kriterije. Korigovali su žirije koji odavno vole fine i mlade dečkiće do grla zakopčane u košulje kojima se regulira bezbjednost saobraćaja. Niti dečko iz Švajcarske loše pjeva niti mu je pjesma loša, ali toliko sam već čuo takvih pjesama da na mene nije ostavila nikakav utisak. Talijanska već jeste. A pogotovo francuska pjesma. Navijao sam za Francusku ovog puta. Zašto? Zato što su bili dosljedni, zato što su ponudili pjesmu potpuno na tragu šansone i pokazali da i sa takvom pjesmom, pjesmom bez ikakvih pratećih ukrasa možeš doći skoro do pobjede. U redu, ključna riječ je skoro.

Iz istog razloga mi se dopala i pjesma koju su izveli Portugalci kao i mlada bugarska predstavnica. Na sceni je djelovala kao da je upravo stigla sa izbora za talente sa sjevernokorejske državne televizije. I to je meni bilo super. Izašla je tamo hrabro i poručila: “evo mene, evo pjesme, evo mog glasa. To ćete dobiti i ništa drugo i ništa više”. Naravno da nije bilo dovoljno za pobjedu. I da, kad već pominjem te izbore za talente moja ključna zamjerka talijanskim rokerima i jeste da su do “Eurosonga” stigli preko nekakvog X faktora. Možda cjepidlačim, ali kako da vjerujem nekome ko mi poruči “rock’n’roll will never die”, ako je taj isti pristao na diktat najgoreg mogućeg segmenta estrade.

Dopali su mi se i nastupi Rusije i Ukrajine. I to ih ne pominjem u paketu da bih uspostavio nekakvu ekvidistancu i pokazao da ne naginjem ni jednima ni drugima. Nema to veze sa politikom. Ima sa njihovom hrabrošću i spremnošću da pjevaju na svom jeziku, da predstave svoje muzičko nasljeđe i istupe sa onim u šta vjeruju da vrijedi, a ne sa blijedim pjesmicama koje su smućkane u nekakvim muzičkim laboratorijama pri traženju odgovora na pitanje šta bi se to moglo žirijima i publici dopasti. Prave pjesme se nikad ne pišu tako. Pišu se zato što se tebi sviđaju i zato što i ti vjeruješ u njih. Ali uzalud ja to i pišem i pričam godinama. Muzika je postala konfekcija i malo ko sad odlazi majstoru da mu skroji odijelo “po mjeri”.

Moram da pomenem i Island. Oni su se tako divno zezali, a opet tako mudro iskoristili popularnost komedije o “Eurosongu” koja je prošle godine, barem za izvjesno vrijeme, vezala priču o “Eurosongu” sa pričom o Islandu. Što se tiče ovih “naših” svi su očekivano ostali u polufinalu sem srbijanskih predstavnica koje su, ako ničim drugom a ono energijom zaslužile upravo plasman koji su i ostvarile. Što se tiče Albine koja je predstavljala Hrvatsku očito je da djevojka ima puno više za ponuditi. Samo ako dobije pravu pjesmu i ako je ubuduće ne bude za nastupe oblačio neko ko mrzi žene.

Eto, pobih sam sebe. Rekoh da ne gledam, a sad se žalim na nečiju scensku odjeću. Recimo da je to samo usputna opaska. Nije meni šareno baš do te mjere drago. A nije ni slučajno da se čitava jedna seksualna manjina danas standardno naziva po engleskoj riječi za – šareno.

Sram da nas bude. Sve onako zajedno. Koliko puta vam se desilo da kada saznate za nečiju smrt onako instintktivno pomislite „pa, zar nije on već?“. Samo zato što vam taj neko nije stalno bio pred očima i nije se borio za taj komadić pažnje. Sram i mene bilo. Znalo mi se desiti da kad me neko pita za nekoga da li je taj umro ili ne, da na trenutak zastanem i moram dobro da prelistam fajlove u svom umu prije konačnog odgovora. A, u posljednje vrijeme, to mi se najčešće dešavalo kada bi me neko pitao za Đorđa Marjanovića.

Sad više nema dileme. Jedan Đorđe je otišao početkom godine, a drugi sada. I oba su obilježili svoje epohe. I na svoj način. Premlad sam da bih se sjećao euforije koja je pratila Marjanovića i vremena njegove najveće slave. Ali se dobro sjećam jedne epizode koja mi je otvorila oči o razmjerama njegove popularnosti.

Bila je 1989.godina, a možebit’ i devedeseta. Moj stari je u to vrijeme volio da kaže da, kako je dobio snahu da je dobio i sina. I bilo je u tome istine. Kao momak nisam baš trčao da obiđem roditelje, a kada sam promijenio bračni status moja Jasmina je promijenila i tu moju naviku. Postao sam neuporedivo češći gost u roditejskom domu.

Vraćali smo se iz Banja Luke prema Skender Vakufu. Stari je vozio svoga „golfa dvicu“ tadašnje čudo tehnike, a stara je sjedila pored njega. Mlađi Misirlići, je li kako je i red, na zadnjim sjedištima. Radio je emitovao neke ubitačne i katastrofične vijesti koje je, zarad mentalnog zdravlja, trebalo što prije eliminisati.

Srećom, u to vrijeme sam uvijek nosio neke kasete po džepovima. Nešto što je trebalo preslušati, pa zašto ne i u autu. Prerovim ja po džepovima da vidim šta je u ponudi i, između ostalog, naletim na tada aktuelno izdanje najvećih hitova Đorđa Marjanovića. Više zbog staraca nego zbog sebe pružim kasetu naprijed u nadi da bi to moglo da ih podsjeti na mladost. Makar na trenutak.

Braćo mila, nije ih podsjetilo na mladost. Vratilo ih je u mladost. Svaku pjesmu su pjevali od početka do kraja. Uz svaku pjesmu su se njihali i pocupkivali na sjedištima. Bilo je neke iskonske ljepote u te dvije siluete sredovječnih ljudi koji su uz pomoć muzike pronašli put u svoje nježne godine.

Od tog trenutka Đorđe Marjanović je za mene bio lozinka uz pomoć koje sam znao da uvijek mogu da otkjučam sef u kojem moji roditelji kriju svoju mladost. I što je još važnije da sam sebe podsjetim da mladost nije nikakva moja priviliegija niti moj monopol.

Mogao sam vam, naravno, uz vijest o smrti Đorđa Marjanovića govoriti o svim njegovim velikim hitovima. O sakou čije je bacanje na binu bilo ravno kulturnoj revoluciji. O njegovoj velikoj i uzvraćenoj ljubavi prema Sovjetskom Savezu gdje je bio jedan od najvećih svih vremena. Mogao sam se prisjetiti kako su, nakon jednog takmičenja, nezadovoljni plasmanom svog ljubimca fanovi iznijeli Marjanovića do Terazija i tamo ga posadili na krov nekakvog „fiće“ da im pjeva. Ili da sam se osvrnuo na to kako kritičari nikad nisu bili blagonakloni prema njemu.

Mogao sam, ali nisam. Na vijest o smrti Đorđa Marjanovića ja se sjetim kako su baš moji Bedro i Fahrija bili među njegovim najvećim fanovima, kako su, u svoj vakat, bili članovi kluba „đokista“. Moj stari je promijenio agregatno stanje prije ravno dvadeset godina. Nemam nikakve pouzdane dokaze ni gdje je ni šta je ni kako mu je tamo gdje jeste, ako uopšte jeste. Ali i danas ponekad pustim nešto od Đorđa Marjanovića, zatvorim oči i vidim dvije siluete kako se njišu u ritmu davne muzike. Muzike koja je nekad bila muzika nečije mladosti. Mladosti koje je još komad nestao odlaskom Đorđa Marjanovića.

Jedna od najčudnijih priča u mojih preko 35 godina pisanja o muzici i jedna od najčudnijih priča u mom životu nikada nije ispričana. Sasvim moguće da me je pomalo bilo i stid da je ispričam. U tih preko 35 godina sreo sam sve relevantne pa i one manje relevantne muzičke stvaraoce. Osim jednog. Osim jednog koji nosi moje prezime. U pitanju je Damir Misirlić. Čovjek koji je bio itekako važno ime na sarajevskoj muzičkoj sceni u prvoj polovini osamdesetih godina prošloga vijeka. Oni malo površniji znaju ga tek kao autora muzike i aranžmana za pjesmu “Kakav divan dan”, pjesmu sa kojom je Amila Sulejmanović svojevremeno imala veliki hit. A sa tom istom Amilom u bendu “Amilla” svirao je i Damir. Oni koji ga bolje poznaju sigurno nemaju dilema da je njegova prava i nikad prežaljena muzička ljubav grupa “Bonton Baya”, a oni nešto pedantniji sjetiće se da je svirao i u grupi “Radio”.

Dakle, bilo je sigurno razloga i razloga da se nas dvojica sretnemo. A da i ne pominjem činjenicu da nosimo isto prezime i da su nas, zbog jednog slova razlike u imenu, često i miješali. A najčešće se dešavalo da me pitaju u kakvoj smo rodbinskoj vezi, a vjerujem kako ni on nije bio pošteđen takvih pitanja. I glupo i uzaludno je bilo objašnjavati kako se sa čovjekom nikad nisam sreo u životu. Uzaludno jer bi, svako malo, neko pokušao da preko mene stupi u kontakt sa Damirom. Iz neke treće ili pete ruke znao sam da živi i radi u Moskvi i to je bilo sve.

Posljednji takav pokušaj da ja budem nekome veza da dođe do Damira desio se nedavno nakon dodjele AMUS-ovih godišnjih nagrada. Na toj manifestaciji je ekipa Dine Šukala predvođena maestralnom Aidom Mušanović Arsić izvela upravo pjesmu “Kakav divan dan”. To je tako dobro zazvučalo da je Dini palo na pamet da tu pjesmu zvanično snime. A po finom čaršijskom običaju i u skladu sa još ljepšim zakonskim odredbama htio je pitati autora za dozvolu.

I javi se meni Dino sa molbom da mu pomognem da uspostavi kontakt sa Damirom. Objasnim ja njemu sve ovo o izostanku bilo kakvog našeg kontakta i ne zamjeram mu ako mi nije povjerovao. Da ne bih ispao potpuno beskoristan uputim ga na Amilu Sulejmanović pretpostavljajući kako bi ona mogla imati neki važeći kontakt. Ispričam ja tu epizodu mojoj Jasmini više kao neku duhovitu “zamisli šta mi se desilo” storiju, a ona me pogleda onako kako žene gledaju svoje muževe samo kad im žele staviti do znanja da su nešto dobro zaglibili i da u toj priči nema mjesta smijehu.

“I tebe nije stid da nakon toliko godina nikad nisi potražio čovjeka? A šta ako ste zaista rod?”. Tako to izgleda kada žene preuzmu stvar u svoje ruke. I poklopilo se da su u ovoj priči tri žene simultano preuzele stvar u svoje ruke. Druga je bila Amila Sulejmanović koja je objavila status o novoj verziji pjesme “Kakav divan dan” i u tom statusu napisala kako je Damir Misirlić tu pjesmu napisao svojoj supruzi Mireli Korkman Misirlić. I na svu sreću označi je.

I ta oznaka je bila onaj kraj zamršenog pletiva koji sam mogao uhvatiti i barem početi da ga otpetljavam. Pošaljem ja Mireli zahtjev za prijateljstvo, objasnim ko sam i šta sam i zašto se javljam. I odgovor stigne ekspresnom brzinom i od nje saznam da su i Damira jednako pitali za mene i da je konačno vrijeme da ispravimo nepravdu staru već 35 godina i upoznamo se. Dobijem i poziv da ih posjetimo na jadranskoj obali gdje trenutno borave. I tu se uključila i četvrta dama da poker bude potpun. Nju, tu četvrtu damu, obično zovu Sudbina. Već ranije smo Jasmina i ja rezervisali nekoliko dana na Jadranu uz prvomajske praznike. Eto prilike. Dogovorimo da nas posjete jedan dan tokom našeg boravka tamo.

Napiše meni Mirela (Damir očekivano nema profil na Facebooku) da dolaze tada i tada kod nas i da dovode nekoga za koga su sigurni da će mi njegov dolazak biti prijatno iznenađenje. Lupam ja glavu, vrtim razna imena po glavi, ali nikako da se dosjetim ko bi to mogao biti. I svako ime za koje sam pomislio da bi moglo biti pravo neopravdano sam osumnjičio.

Kada smo se konačno sreli sa njima je bio neko na koga ni trenutka nisam pomislio. Sa njima je bio Vlado Pravdić. Za one mlađe i neupućene da napomenem da je u pitanju originalni klavijaturista jednog manje poznatog sastava zvanog “Bijelo dugme”. I da vam kažem, bila je Mirela posve u pravu, bilo je to jako lijepo iznenađenje.

Provedemo nekoliko jako prijatnih sati. Padne nekoliko jako zanimljivih ideja poput one da sa Vladom uradim knjigu o svim tim njegovim godinama u “Dugmetu”. Sa Mirelom i Damirom otkrijemo Jasna i ja da smo na različitim krajevima svijeta sanjali iste snove o projektima koji bi dali pravi sjaj i dignitet sarajevskoj muzičkoj sceni. Ali o tome kada dođe vrijeme za to.

Znam ja da vas koji ovo čitate sada zanima rezultat tog DNK testa. Jesmo li Damir i ja rođaci ili nismo. E, to vam neću otkriti. Jesmo se mi prilikom ovog susreta pentrali po granama naših porodičnih stabala da utvrdimo ima li tu kakvog preplitanja. Ali to je, složićete se, naša stvar. Meni je puno važnije od otkrivanja rođaka otkrivanje dvoje sjajnih ljudi s kojima sam prepoznao puno više podudaranja nego što bi to moglo biti moguće na nekom testu koji bi uradili sa mojim genetskim kodom. Što uopšte ne znači da nismo rođaci.