Posljednjih dana osjećam neki nezasluženi ponos zbog pohvala koje stižu na račun Amire Medunjanin i njenog novog albuma „Silk & Stone“. Ponos zbog nečijeg ostvarenja u čijoj realizaciji nisam ama baš nimalo pripomogao. Ali ponosan sam jer je Amira naša Bosanka, ponosan sam što je poznajem i ponosan sam što već deset godina svakome ko hoće da sluša, a i mnogima koji neće pripovjedam i  propovjedam o tom njenom nevjerovatnom glasu i interpretaciji koja svojom sugestivnošću briše sve moguće jezičke barijere.

Samo što mi u svemu tome bude pomalo i krivo što sad svi Amiru tretiraju kao neku novu senzaciju. Ona jeste senzacionalna i tu nema šta da se prigovori. Ali nije nova. Deset godina ona traži prostor za sebe izabravši da svoje nevjerovatne vokalne potencijale stavi u službu malo drugačije prezentacije sevdaha. I tek sada kada je iza nje stala, u regionalnim okvirima, moćna diskografska kuća, sa agresivnom prezentacijom Amira je postala omiljena tema svih stručnjaka i nazovi stručnjaka, a i prosječnih poklonika tog „modernog“ sevdaha da ga tako uslovno nazovemo.

A ona je tek nakratko pliivala tom širokom strujom sevdalinke prilagođene prosječnom i savremenom uhu. Možda tek na prvom albumu „Rosa“, ali već na narednim albumima krenula je do tada neispitanim putevima nekih čudnih i ponekad naizgled i nespojivih muzičkih fuzija. I uvijek je to voljela da radi kroz stvaralački dijalog. Na prvom albumu „Rosa“ sagovornika je našla u tadašnjim perjanicama ovog pravca, grupi „Mostar sevdah reunion“.

Na sljedećem „Zumra“ iz 2008.godine u saradnji sa Merimom Ključo ostavila je iza sebe pravi dragulj minimalizma. Po meni je to najmračnija ploča Amire Medunjanin. Sva nekako opora i zatvorena i briljantna. Ako njenu interpretaciju sevdaha uspoređuju sa bluesom onda je to na albumu „Zumra“ bio blues onako kako ga vidi Tom Waits, na primjer.

Bio je to izuzetan i hrabar muzički eksperiment, ali sreća je da Amira nije nastavila tim putem jer bi se nepovratno odvojila od publike. I ako „Zumra“ nije baš bila prihvaćena kako je zasluživala naredni album „Amulette“ iz 2011.godine otvorio joj je nove horizonte u okviru odavno zadate teme. Saradnja sa Bojanom Zulfikarpašićem i fino i pametno doiziranje jazz motiva u etno nasljeđe pokazalo se do te mjere uspješnim da bi bilo posve izlišno mijenjati pobjedničku formulu.

Bojan je i na novom albumu ključni Amirin saradnik. U odnosu na „Amulette“ novi album „Silk & Stone“ dodatno obogaćuje i na novi nivo donosi simbiozu jazza i tradicionalne balkanske muzike. Pogrešno bi bilo reći samo sevdaha. Amira Medunjanin svakako ima dosta pjesama u svom repertoaru koje, bez ikakve ograde, možemo smatrati sevdalinkama. Ali isto tako bez ikakvog kompleksa, zazora ili ustručavanja zbog eventualne genetske neutemeljenosti poseže za muzičkim nasljeđem i drugih dijelova Balkana. S tim što bih se usudio primjetiti da i te pjesme u njenoj interpretaciji dobiju tu neophodnu dozu sevdaha, ako ćemo sevdah definirati kao zvučni izraz za nijemi bol, a ne samo kao muzičku formu.

Ta doza sevdaha prisutna je i u čisto starogradskim pjesmama kojih se takođe rado prihvati. I to doza „ženskog sevdaha“ kako je lucidno napravio distinkciju recenzent ovog albuma Boris Dežulović. Zato me i ne čudi naziv „Silk & Stone“. Amira je svojim glasom dočarala upravo te dvije neupitne osobine balkanske žene. Te dvije krajnosti koje se kroz sevdalinku tako lijepo isprepliču. Prozirno tkanje fine čežnje iznad tvrde i nesalomive osnove. Svila i kamen. Dvije suprotnosti koje samo kod nas i koje samo u nama uspjevaju da stvore cjelinu spremnu da iznjedri ovakve pjesme.

A kad još imate nekoga poput Amire da te iste pjesme donese na precizan, a opet posve nov način pred vas onda imate sve. Onda imate razlog da budete ponosni. Ponosni čak i na suze koje vam te pjesme izmame kad ih čujete. I shvatite kako to da ih i stranci koji ne znaju naš jezik mogu tako dobro osjetiti. Uhvatite sebe da ih i vi doživljavate sa one strane svako čovjeku znanog jezika. Shvatite da vam te pjesme govore jezikom čežnje i jezikom ljubavi. Prepoznate u tim pjesmama i svilu i kamen. I prevod vam ne treba.

Ne sjećam se da sam nekad nešto iščekivao kao prvi dan ovog vikenda za kada je najavljeno jenjavanje, a zatim i potpuni prestanak padavinau većem dijelu Bosne i Hercegovine. Samo što nisam računao na to da problemi neće nestati sa nestankom kiše. Tek sada ta ogromna količina vode dolazi do Save i tamo su nasipi već pred pucanjem, ako već nisu i pukli dok ja ovo pišem. Drina prijeti da razvali hidroelektrane. Nisu pošteđeni ni oni koji su naivno vjerovali da su iznad prijetećeg vodostaja i koji su se razmjestili po padinama. Tu je tek belaj. Poplava će biti i povući se, ali kad se njima aktiviraju klizišta od njihovh domova ništa ne ostaje. Lično sam se u to uvjerio u mojoj Vogošći gdje su kuće nestajale za desetak sekundi zajedno sa svim što su njihovi vlasnici godinama sticali. Ogromna, nevjerovatna sreća je da pod tim ruševinama, bar ovde u mom okruženju, nije bilo i ljudi.

Zato je ljudi bilo na svim drugim stranama i svim drugim mjestima. Ljudih kakvi bi ljudi trebali biti. Možemo u svakodnevnici biti  zlobni i zavidni, sitni i nikakvi. Možemo olajavati svoje komšije i sumnjati i načine na koji su stekli to što imaju. Ali se pokazalo da kad te iste komšije pogodi stvarna nesreća onda smo spremni da im damo sve što sami imamo. I zato je nama, ma koliko to besramno zvučalo, ova poplava donijela i nešto dobro. Podsjetila nas je na onu izvornu i neiskvarenu ljudskost u nama. I na trenutak se izbrisala granica između onih koji imaju i koji nemaju. Svako, ili skoro svako je dao u skladu sa svojim mogućnostima. Ogromna je stvar kada dedo od svojih sedamdesetak godina odvoji dio svoje crkavice i potrpa nešto osnovnih životnih namirnica i donese za postradale još se izvinjavajući što nije u mogućnosti više da pomogne. Ali bi bilo i nepravedno i netačno, mada populistički vrlo probitačno tvrditi kako su oni koji imaju ostali „srca kamenoga”. To bi bilo posve u skladu sa našim predubjeđenjima, ali naprosto ne bi bilo tačno. Ja znam bar za jedan suprotan slučaj kada je Halid Bešlić otvorio vrata svog hotela za postradale iz Svraka gdje je zatrpano osam kuća, a evakuisani ljudi iz cijelog naselja. Oni kod njega i o njegovom trošku imaju smještaj, hranu i ostale potrepštine.

U želji da se pomogne ogromna većina građana ove zemlje po strani je ostavila sve nepotrebne komentare i razglabanja o tome ko je kriv za ovo što se desilo za neka bolja vremena, a u ovom trenutku se fokusirala samo na jednu jedinu stvar – kako da pomogne.

Ogromna većina kažem, ali ima i onih koji se ili iživljavaju na društvenim mrežama zbijajući neduhovite i neumjesne šale o postradalima od poplava ili pametuju o razlozima poplave nedodirljivo ušuškani u nedostižne visine svoje minder analize. I svako to gleda iz svog ugla i vidi samo ono što želi da vidi i što se uklapa u njegov (ili njen da budemo gender osviješteni) svjetonazor.

Sve mi to liči na onu priču kad slijepci pokušaju dodirom da steknu predstavu o tome šta je to slon. I onaj koji dira surlu ima jednu predstavu, onaj koji dira nogu drugu, onaj koji  dira uho treću, a onaj koji dira…dobro, taj nema predstavu, taj samo zavidi. E, tako vam je nekako i sada.

Jedni u svemu vide božiju kaznu za razvrat i nemoral. Drugi se pitaju zašto vlast nije na vrijeme pripremila mjere zaštite od poplave. Treći u svemu, kao i inače, vide globalnu zavjeru. Četvrtima je opet u žiži interesovanja činjenica da međunarodne vojne snage prisutne u Bosni i Hercegovini nisu htjeli da podignu svoje helikoptere u akciji spasavanja zato što je bilo ružno vrijeme i vanredne okolnosti. Naravno, ljudima je pomoć neophodna u redovnim okolnostima. Pa kreteni jedni zato i trebate pomoći jer su vanredne okolnosti.

Uglavnom, svi su oni na svoj način u pravu, ali niko od njih ne vidi ispred sebe kako taj slon zaista izgleda. A da vam kažem izgleda zastrašujuće i divlje i rušilački. Iza te podivljale stihije ostaju unesrećeni i mrtvi. Do sada samo u Doboju je nađeno dvadeset mrtvih, a preko milion ljudi je neposredno ili posredno osjetilo posljedice ovog nevremena. I ko god misli da ga može iskoristiti za neke svoje sitne, privremene i ograničene ciljeve mora da bude spreman na poprilično razočarenje kad shvati da će se ta rušilačka snaga kad tad okrenuti protiv njega samog.

Hoću da kažem da je krajnje ružno (da ne kažem nešto još gore) koristiti poplavu za neke privremene i lične ciljeve. Za tumačenje, za mudroser i pametovanje će biti vremena. A za sada je najvažnije da se ugledate na one vaše komšije koje su od svog jada, bijede i nevolje odvojili ponešto za jadnije, bjednije i nevoljnije. Ili da parafraziram omiljenog pa omraženog bradatog njemačkog filozofa i njegove teze o Fojerbahu. Do sada se kijamet različito tumačio, a radi se o tome da se njegove posljedice ublaže.

Odavno ja tvrdim kako je “Eurosong” samo jedan običan cirkus. Do sada im je još samo falila žena sa bradom, a od ovogodišnjeg takmičenja i to imaju. Kao u lošoj parodiji odličnog Kingovog romana „To” je odnijelo pobjedu. I to čak i manje ubjedljivo nego što sam ja očekivao znajući kakva je manifestacija „Eurosong”. Još od polufinala gledajući kako se ova bradata diva umjetničkog imena Conchitta Wurst prenemaže i afektira iza scene i kako voditelji piške od sreće u njegovom/njenom/njihovom prisustvu, znao sam ko će na kraju slaviti.

Kao da je na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope ikome važna pjesma. Iako, da ne budem previše nepravedan ono je imalo dobru pjesmu i dobro je otpjevalo. Možda čak i dovoljno dobru za pobjedu. Samo što je Tomas koji je postao Conchitta sebi uvrtio u glavu da je u nekoj vrsti misije i u svetom ratu za toleranciju. I onda je trnsvestiju doveo na kvadrat. Prvo je od muškarca napravio ženu, a onda ženi dao muške karakteristike. I šta na kraju dobiješ – ništa.

A o toleranciji na “Eurosongu” najbolje govori orkestrirano zviždanje ruskim predstavnicima i svakom poenu koji su one dobile. Kao da su jadne cure zajedno sa Putinom na tenkovima ušle na Krim.

Doduše, mediji naklonjeni ovakvim eksperimentima već su genijalnom proglasili njegovu izjavu da je seksualno neutralan. Eto nakon metroseksualaca sad smo dobili i neutroseksualce ili kako nazvati te koji ne žele da se izjasne. On naprosto hoće da nije ništa i ja sam posve saglasan i nemam ništa protiv toga da on/ona/ono bude ništa.

Samo što nije baš da je ništa. Pobjednik/ca je „Eurosonga”. I to najviše zahvaljujući tome što je pametno iskombinovao elemente koji na prvi pogled šokiraju i sablažnjuju, a zapravo je sve to već viđeno samo ne ovako upakovano. Bilo bi posve pogrešno pomisliti kako je nesretni Tomas nešto novo originalno i revolucionarno osmislio. Nije, i zna da nije, samo se oslanja na kratko pamćenje onih koji nakon svega i dalje prate ovu sve nezanimljiviju provincijsku priredbu.

On čak nije ni prvi transvestit koji je pobijedio na „Eurosongu”. Još tamo 1998.godine Izraelac Sharon Cohen je obukao haljinu, našminkao se, natako se na visoke pete (zlobnici kažu i na nešto drugo prije peta) i kao Dana International pobijedio. Ovakvu vrstu androgenog i sexualno zbunjujućeg stylinga primjenio je još prije četrdeset i kusur godina David Bowie. Tako da, draga Conchitta, ne prodaji mi pod bubrege ono što pokušavaš da sakriješ. Nije to nikakav izraz tvog bunta ili želje da se prošire granice ljudske tolerancije. Ovo je jedan klasičan i providan marketinški trik zasnovan na oprobanom receptu da je najvažnije biti zapažen. Ono je u tome uspjelo i pobijedilo. Manje je bitno je li samo osmišljava te propagandne trikove ili stoji cijeli tim iza njega. Čak ni ime koje je uzeo nije slučajno. Odnosno prezime. Elementarno poznavanje njemačkog je dovoljno da znate da je wurst kobasica. Dakle on je sebe nazvao, u slobodnom prevodu, Conchittom sa kobasicom. Ili ako baš ne možemo da odolimo rimama Conchittom sa kitom.

I pazite sad. Ono je sebi obezbijedilo priču o sebi i nakon što se “Eurosong” završi i nakon pobjede. Manje će se pjesma slušati, a više pričati o tome šta je, ko je i za koga je To. Dizaće pritisak onima koje je iznervirao među gledaocima ove manifestacije. Mnogima koji povlače konce iza kulisa „Eurosonga” već se i digao zbog njega/nje. Uglavnom malo koga će ostaviti ravnodušnim. I to je jedino što sigurno ne želi.

Sad, želio ne želio mene jeste ostavio poprilično ravnodušnim. Jer ako već pričamo o vizuelnom efektu ja svoj glas i obje ruke i sve što mogu dižem za one Poljakinje sa veselom pjesmom i još veselijim nastupom. Nazovite me primitivnim i seksističkim Balkancem, ali tamo bar znaš šta je šta i gdje je šta. Svega ima na pravim mjestima i u obilnim količinama.

I još mi udare na genetski ustroj pjesmom „Mi Slaveni” i pomislim kad već „Hej, Slaveni” u ovoj priči nije bilo kompletno, bar smo njih imali kao zamjenu sa tom panslavenskom porukom. I neka nas nije bilo. U ovom evrovizijskom cirkusu mi smo ionako bili, uglavnom, posjetioci.

Pada mi na pamet ovih dana rečenica kojom je Goran Bregović okarakterisao Boru Đorđevića, u vrijeme Borine ratnohuškačke epizode sa početka devedesetih. Tada je najveći filozof ovdašnje estrade lucidno primjetio kako “Bog, nažalost, ne dijeli talenat po zaslugama”. Druga je stvar što će mnogi zlobno primjetiti kako ni sam Bregović teško da se može smatrati nekom posebnom moralnom vertikalom, ali bar se prvi sjetio da to na takav način iskaže.

            Pada mi to na pamet ovih dana kada vidim kako najveći domaći stvaraoci pop rock muzike padaju, jedan po jedan na tom ispitu, pokazujući kako iza nekih velikih pjesama stoje mali ljudi. Radi se o nemilim scenama sa nedavno održane skupštine AMUS-a, odnosno Asocijacije kompozitora – muzičkih stvaralaca, institucije koja okuplja najveći broj relevantnih muzičkih stvaralaca u ovoj zemlji, barem kad je pop rock muzika u pitanju.

            Po drugi put je za predsjednika izabran Edin Dervišhalidović ili, za one koji još ne znaju o kome se radi, Dino Merlin. I odmah je demonstrirao strogoću neuobičajenu za jedno obično udruženje. Neuobičajeno je da Skupština bilo kakvog udruženja, pa i AMUS-a, ima fizičko obezbjeđenje. A još je neobičnije da se ono upotrijebi.

            Samo što AMUS izgleda nije obično udruženje. I kao u nekom lošem vicu ispada da su autori do prije nekoliko godina, kada je naplata naknada za autorska i srodna prava od korisnika bila u sferi naučne fantastike bili neuporedivo složniji jer su imali samo jedan problem – što se ta prava ne naplaćuju. Danas kad je taj sistem, kako – tako uspostavljen javlja se bezbroj problema. A sve se, htjeli to akteri priznati ili ne, svodi na samo dvije stvari: Ko će imati kontrolu nad prikupljenim sredstvima i ko će dobiti koliki dio kolača.

            A ne ostaje baš puno za podjelu nakon što stručna služba Amusa odvali džinovsku komadinu za svoje troškove. Ne ostaje puno, ali daleko od toga da su u pitanju samo mrvice. Druga je stvar što su mnogi već ukalkulisali pozamašan prihod od autorskih prava i kada je takav prihod izostao jedva su čekali Skupštinu da to problematiziraju. Znam aktere ove priče i nemam nikakvih iluzija u pogledu toga da se neki od njih ne libe ispaliti teške riječi i u javnom govoru, a kamo li iza zatvorenih (i to je pitanje zašto zatvorenih) vrata jedne skupštine.

            I nećete me uvući u zamku da nekom dam svoje simpatije u ovoj priči u kojoj „ničije maslo nije za Ramazana”. Kao što dobacivanje sa mjesta i provociranje ne pristoji jednom skupu koji okuplja one što pretenduju da se nazovu umjetnicima, tako još manje priliči nekome ko se odavno dokazao kao umjetnik da prizna vlastiti poraz primjenjući mehanizme sile protiv neistomišljenika. Kao što je Dino naložio izbacivačima da prvo odstrane Fahrudina Pecikozu, pa zatim i Ahmeda Švrakića. Ponegdje se čuju tvrdnje kako je i izbacio i Harija Varešanovića, mada je znatno veći broj onih koji tvrde da je Hari, izrevoltiran, nakon toga sam napustio Skupštinu. Sa njim su otišli i Dejan Pejaković i Mladen Vojičić Tifa.

            Da nije ove posljednje dvojice cijela priča je mogla poprimiti mahalske razmjere. Naime i Dervišhalidović i Pecikoza i Švrakić i Varešanović su odrasli u par kvadratnih kilometara, a i generacijski su tu negdje. Ova četiri ratnika sa Vratnika (ne cjepidlačite molim, znam da su neki odrasli i u Vratniku susjednim naseljima, ali mi baš paše za naslov) su kao četiri mušketira htjeli malo modifikovati onaj čuveni moto „svi za jednog – jedan za sve” i svesti ga samo na prvi dio „sve za jednog” gdje bi svaki od njih, naravno, bio taj jedan.

            Iako se svi zaklanjaju iza velikih riječi i još većih principa u osnovi ove priče leže vrlo prizemni privatni interesi. Stoji pitanje koliki će čiji tal biti. I zato ja ne nasjedam na pokušaje da me se uvuče u jedan ili drugi tabor. I da dopustim da se moje prisustvo iskoristi za ispaljivanje uvreda tipa „psihijatrijski slučaj”, „budaletina” ili „glup k’o konj”. I kad već pominjem ovu posljednju uvredu koju je Pecikoza upitio prvom čovjeku stručne službe AMUS-a Mirzi Hajriću moram priznati da sam poprilično iznenađen zašto je izostala reakcija Društva za zaštitu životinja. Konji su, naime, odveć plemenite životinje da bi ih se uvlačilo u ovakve sukobe neprilične višećelijskim organizmima.

Neke druge generacije će imati tu sreću da će pomenute likove upoznavati samo kroz njihova djela u vrijeme kad oni odavno više ne budu u prilici da bace sjenku na ta djela. Nama je zapala sreća da živimo sa njima i među njima i da se bezuspješno tješimo onom tvrdnjom sa početka ove priče da Bog, nažalost, ne dijeli talenat prema zaslugama.