Sa fokusom na G tačku

Je li sramota priznati kako sam oduvijek volio erogene zone. Sram vas bilo, mislim na bend. Odličan i ne previše aktivan. I kao što nema “Stonesa” bez kombinacije Jagger – Richards, tako nema ni “Zona” bez tog stvaralačkog i sviračkog dijaloga između Almasa Smajlovića i Muhameda Trnke.

Negdje sa pola uha sam načuo neke priče o tome kako je Muki (Muhamed Trnka) postao DJ, kako je duboko zašao u vode house-a i deep house-a. Pomalo me to iznenadilo jer sam Trnku uvijek doživljavao nekako kao radikalnog, tvrdokornog i ortodoksnog rokera. Uglavnom nisam tim pričama pridavao previše značaja računajući da, ako to što radi vrijedi, nema šanse da me mimoiđe.

I nije. Prije nekoliko sedmica poslao mi je snimak svoje nove pjesme, prirodno se interesujući šta mislim o tome što je napravio. Lijen, kakav već jesam nikada mu nisam odgovorio pa je ovo što pišem i neka mala prilika da se opravdam za tu nepristojnost.

A i trebalo mi je nešto vremena i nešto više slušanja da bi u nekoj svojoj unutrašnjoj muzičkoj arhivi našao pravu policu za to što sada radi Muhamed Trnka. Slagao sam i preslagivao tu njegovu pjesmu “Ostani”. Čas mi je pasala na jednom mjestu, pa bi mi se učinilo da puno više odgovara nekoh drugoj žanrovskoj poziciji. I na kraju sam odustao. Za ono što Muhamed Trnka sada radi ne postoji odgovarajuće poređenje. I to je ono što mi se najviše sviđa u cijeloj priči o ovom drugom dijelu njegove karijere. Ta unikatnost.

Nisam siguran šta se dešava sa “Zonama” u ovom trenutku, a ne vjerujem ni da sami članovi benda imaju pouzdan odgovor na ovo pitanje. Čini mi se da u ovom trenutku nemamo previše razloga da vjerujemo kako će se u punom kapacitetu uskoro reaktivirati. A opet ponašanje članova benda šalje jasnu poruku da su ostavljena otvorena vrata da, u neko doba, opet uđu u studio i željni jedni drugih naprave ponovo neko malo remek – djelo.

Samo što te prsti svrbe kad si rođen za svirača. Samo što je teško obuzdati sve one melodije i stihove koji ti se zavrte po glavi. Kako se oduprijeti ritmu koji izbija odnekud iz samog središta tvoga bića? Vjerujem da se nešto tako dešavalo i sa Muhamedom i napravio je svoj muzički alter ego nazvan Genetic Grooves Guru. I na prvi pogled, ali samo na prvi pogled otišao strašno daleko od svega što je radio sa “Zonama”.

Na drugo i svako naredno slušanje postaje vam jasno da se njegov autorski rukopis nije izgubio i da je ovo samo prilika da se okuša u drugačijem žanru i mediju. Sigurno je da je mogao ići utabanim stazama i, na brzinu, formirati neki standardni, neki klasični rock band i računati na odanost poklonika “Erogenih zona”.

Hrabro i pošteno, međutim, izabrao je da ovu drugu karijeru gradi od nule. Ne oslanjajući se ni trenutka na minuli rad, sem u onom najbazičnijem autorskom izrazu od kojeg niti jedan autor, ako je dovoljno svoj ni ne može pobjeći. I, što posebno cijenim, uklanjajući se od jednog žanra nije postao rob drugog. Pjesma “Ostani” je prije svega dobra pjesma koja je dobila sada jednu formu, a mogla bi jednako dobra biti i u nekoj drugoj. A Muhamed Trnka nije dozvolio da forma postane važnija od suštine.

I upravo zahvaljujući tome što očito zna da fino izbalansira svoje pjesme u aranžerskom i producentskom smislu od njega, s pravom možemo očekivati radove koji će nam biti jednako uzbudljivi i zanimljivi kao što su bili oni koje nam je ostavio sa “Erogenim zonama”. I tu svako poređenje treba da prestane.

Što se mene tiče nekada sam sa zadovoljstvom otkrivao “Erogene zone”. I erogene zone. Sada ću sa jednakim zadovoljstvom da se fokusiram na G tačku. I to tri puta -. Genetic Grooves Guru

Advertisements

Nagrada vjetrom donesena

Pisanje je usamljenički posao. Slabo cijenjen i još slabije nagrađen. Nerijetko ismijan i omalovažavan. Sve dok pisac ne pokupi neku nagradu. Po mogućnosti značajnu u planetarnim okvirima. I onda postane nacionalna ikona i nacionalno blago. Onda njime mašemo kao zastavom i koristimo ga u procesu dokazivanja naše genetske genijalnosti i nadarenosti. A u pisanju nema veće nagrade od one Nobelove.

A u stotinu i dvanaest godina postojanja ove nagrade dobili su je mnogi. I znani i neznani. I genijalni pisci i osrednji skribomani koji su znali pogoditi temu u pravom trenutku. Nije baš uvijek dodjeljivana za književno stvaralaštvo. Vrlo često je bila refleks ideologije onih koji su je dodjeljivali. Od tih preko stotinu nagrada mi, uglavnom pamtimo onu jednu. Dodijeljenu „našem“ čovjeku. Ivi Andriću. Ima ih previše u ovoj zemlji koji nisu pročitali ni retka koji je Andrić napisao, ali znaju za njegovu nagradu. I mahaće njom kad god im to zatreba. U najmanju ruku, kao da su oni lično Andrića opismenili.

Sad ima još jedan „naš“ sa nobelovom nagradom za književnost. Bob Dylan. I neka mi oproste pobornici rasnih i nacionalnih teorija, ali on je više moj nego Andrić. Andrić je moj zbog faktora na koje nisam mogao uticati. Dylana sam sam birao.

U ovom trenutku mislim da je malo ko svjestan šta zapravo ovo znači. Koliko stvari u vladajućem sistemu vrijednosti pomjera činjenica da je rock pjesnik, da je kantautor dobio ovu nagradu. Ovim činom rock stvaralaštvo i rock pjesništvo dobija puno pravo građanstva u zemlji „ozbiljnih“ umjetnosti. Pop rock muzika postaje tako dio kulture i prestaje biti subkultura kako je predugo, sa omalovažavanjem tretirana.

Jedina zamjerka ovoj nagradi jeste ta što dolazi definitivno prekasno. On je ovu nagradu trebao dobiti u vrijeme kada je njegov glas, kada su njegovi stihovi mijenjali svijet. Onako kako je tu nagradu dobio i Martin Luther King, na primjer. Ne kao nagradu za životno djelo nego kao nagradu za djelo koje mijenja živote. I u trenutku dok ih mijenja.

Valjda je nagrada dodijeljena Dylanu rezultat i toga što je za mjesta u komisijama koje odlučuju o ovoj nagradi stasala generacija koja je odrastala na muzici Boba Dylana i pod uticajem Boba Dylana.

Nema sumnje da će mnogi osporavati validnost odluke da jedan „pjevač sa gitarom“ uđe u društvo velikana svjetske pisane riječi. I postavljaće se pitanja tipa „da li je Bob Dylan uopšte pjesnik?“. A ja na to mogu samo odgovoriti protupitanjem. A zar se pjesnik postaje tako što ti neko izda diplomu da si pjesnik? Pjesnik je onaj koji ne može da otćuti vlastite nemire. Pjesnik je onaj kome srce tajnom azbukom otkuca najskrivenije tajne, a on ima taj talenat i sposobnost da ih prevede na jezik nama običnima skoro razumljiv.

Skoro razumljiv, naravno. Veliki pjesnici i jesu veliki zato što ih nikada do kraja ne možemo shvatiti. I bolje je tako. Bob Dylan, kao i svi veliki pjesnici, poznaje zanat te alhemije riječi. Ne pravi on od olova zlato, ali od riječi običnih i svakodnevnih pravi stihove koje generacijama izgovaramo kao mantru i kao molitvu.

I zato sam sretan što sada sasvim lako mogu da zamislim neku buduću djecu koja će učiti o Dylanu onako kako smo mi učili o Homeru ili Dostojevskom. I nadam se da će učiti i o nekim drugim stvaraocima iz svih sfera subkulture. Ili pop kulture. I filma. I stripa. Jer zaista je bilo krajnje vrijeme da priznamo da postoji taj kulturološki fenomen poznat kao pop kultura i da značajno oblikuje umove generacija i generacija. Od izuzetne je važnosti da se ta vrsta kulture i umjetnosti počne ozbiljno izučavati u školama kako bi mlade generacije na vrijeme naučile kako odvojiti kvalitet i razlučiti umjetnost od šunda.

A onda ćemo i mi ovdje, valjda, prepoznati pjesnike i u jednom Arsenu, Balaševiću ili Džoniju Štuliću. Onako kako je svijet, evo konačno, to prepoznao u Dylanu. I ako je, kako je sam davno napisao i otpjevao “odgovor u vjetru nestao”, tako je za utjehu, taj isti vjetar nakon 55 i godina donio najveću nagradu koju je jedan rock stvaralac ikad dobio.

Dva puta ubijene

Pada mi na pamet onaj prijeratni vic kad Mujo i Suljo izlaze iz kafane i Mujo konstatuje „vidi, pada kiša“, a Suljo odgovara „jah, pička im materina“. To govori ponešto o našem mentalitetu, a ponešto i o našem odnosu prema sistemu koji danas prizivamo, a koji smo sami srušili.

Zašto mi baš taj vic pada sada na pamet? Zato što me sramota. A sramota me jer pripadnici moje vrste, takozvani homo sapiensi, dvije mrtve djevojke koriste kao najobičnije oružje u obračunu s ovima ili s onima. I iznova ih ubija. Siguran sam da ogromna većina naprosto žali za ovim djevojkama i ne želi da se to ikad i ikome više ponovi. Kao što sam siguran da ogromna većina vozača u ovom gradu nastoji doći od tačke A do tačke B bez ugrožavanja bilo sebe, bilo drugih.

Samo što se ta većina ni u jednom ni u drugom slučaju niti vidi niti čuje. Po svemu sudeći (bez da prejudiciram rezultate istrage) izvjesni SS je potegao svoj „nisko pripasani“ golf šesticu i pobio djecu na pješačkom prelazu. A sve to ne bi li ga ko zapazio i ponudio mu ulogu u osmom nastavku idiotskog serijala „Brzi i žestoki“. A moglo bi se razgovarati i o tome koliko su filmovi poput ovog odgovorni za divljanje po cestama. Ali ostavimo po strani ono što je izvan naše sfere mogućeg djelovanja.

Edita, Selma nisam vas poznavao i nikad vas neću upoznati. Ali osjećam duboki stid prema vama zbog načina kako vas ovaj grad zloupotrebljava. Zbog toga što vam je idiot oduzeo pravo da jednog dana nasmijane i sretne pronesete diplome kroz ovaj grad. Što zbog njega nećete nikada više jedna drugoj šaputati o tome je li ovaj ili onaj pravi. Što nikada više nećete, kad dođete u svoje Bugojno i svoju Bosansku Krupu, izmamiti osmijeh kakav samo može da se ukaže na roditeljskom licu kad vidi vlastito dijete. Što nikad nećete biti majke majkama, kako kaže jedna prelijepa pjesma.

A taj idiot za volanom ima svoje ime i prezime i želim mu da nikad više nema miran san. On vas je ubio. On i niko drugi. Nema sumnje da policija mora mnogo energičnije da se obračunava sa noćnim sarajevskim trkačima. Nema sumnje da mi se i samom ponekad čini da se u saobraćaju policajci naprosto uklanjaju onim problematičnima. Ali to je ono drugo pitanje zašto SS nije spriječen da učini to što je učinio i hoće li ikada biti uhvaćen i kažnjen. Ali ostaje ono prvo, barem za mene prvo, pitanje. Pitanje otkud u njemu uopšte želja da divlja ulicama? Otkud mu želja da juri kroz crveno iako je morao biti svjestan da nekoga može tako ubiti?

Sorry društvo, ali malo bi nategnuto bilo da račun i za to ispostavite vlastima. Otkriću vam tužnu istinu. Čak i kad bi uvažili vaše zahtjeve za ostavkama. Čak i kad bi kompletnu vladu na čelu sa premijerom okačili po banderama na Marijin Dvoru opet mi ne bismo postali meleci preko noći. Potpuno se slažem sa vama da treba tražiti od vlasti da rade svoj posao. Ali nemamo pravo da tražimo da rade i naš posao. Naš posao kao roditelja, rođaka i prijatelja.

A naš posao je samo da probamo biti iskreni prema samima sebi. I da ono što očekujemo od ostatka svijeta očekujemo i od nama bliskih i dragih osoba. Svako se od nas bar jednom vozio sa nekim ko je svjesno i brutalno kršio saobraćajne propise. Ko je od nas reagovao i jasno stavio do znanja da takvo ponašanje smatra opasnim, neprimjerenim pa i odvratnim, ako baš hoćete? A bez veze je i da pitam koliko je nas takvo ponašanje prijavilo policiji. Imao je i SS roditelje. I prijatelje. I raju. E pa dragi SS roditelji, prijatelji i rajo kako ste mu stavili do znanja da ne može biti ni sin ni prijatelj ni raja, ako se bude tako ponašao? A ovo nije usamljen slučaj u njegovom kratkom, ali očito besmislenom životu. Ili ste mu lajkali njegove protuzakonite „podvige“? Ili ste ga sa divljenjem spram njegovog ignorisanja zakona zvali „bratom“, „carem“, „pašom“? Ako jeste, a jeste, koliko je onda Editine i Selmine krvi palo i na vaše ruke?

Ili ćete opet da tražite opravdanja tamo gdje opravdanja nema? Ili ćete stvari gledati drugačije samo zato što je on vaš? Zločin me užasava, ali mi se licemjerje gadi. Gadi mi se kad vidim kako poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo, biranim čaršijskim slengom, optužuje vlast čiji je i sam dio, kako veliča zakonodavstvo Zapadne Evrope, a da nakon dvije godine mandata blagog pojma nema da on ovde donosi zakone. I izgovara rečenicu sa koje se cijedi sluz i gnoj našeg mentaliteta: „Kad ja dođem na vlast“. Jadni su svi oni koji koriste dvije mrtve djevojke i nepojmljivu bol dvije porodice da bi tako dolazili na vlast.

Kada sam prije nešto više od godinu dana objavio tekst o ubici za volanom, o manijaku koji je na tramvajskoj stanici ubio dvoje ljudi, mog poznanika iz Vogošće na jednoj dženazi imam je upitao: „Boga ti, ti si iz Vogošće. Poznaješ li onog Misirlića?“. Kad je ovaj odgovorio potvrdno, vjerski službenik koji bi do neba trebao da vapi protiv zločinaca koji divljaju u autima poručio mi je: „De mu reci da malo popusti Mahira. Fin je to momak“.

A ja sam o tom istom „finom momku“ napisao jedan jedini tekst. I to je bilo to. I mirno ću spavati. A hodža koji mi je poslao poruku kad tad će morati da preispita kriteriji po kojim kod njega bezobzirne ubice sa podivljalim hormonima postaju „fini momci“.

Zato mi ti Selma, zato mi ti Edita oprostite što sam uopšte vaša imena stavljao u isti tekst i kontekst sa takvim „finim momcima“.

Druga strana tradicije – Zorana Guja

Nekako mi se potrefilo, podesilo i namjestilo da sam u posljednje vrijeme dosta pisao o uticajima tradicionalne muzike na nove muzičke stvaraoce u Bosni i Hercegovini. I nakon priče o Damiru Imamoviću, a prije nego izađe novi album Amire Medunjanin do ruku mi je došao koncertni album mlade etnomuzikologinje i interpretatorke tradicionalne muzike Zorane Guja.

Ova nevjerovatna djevojka sa Pala tako me diskretno i nenametljivo svojim albumom upozorila da  bosanskohercegovačka muzička tradicija ne počinje i ne završava isključivo sa sevdahom. Ona je sebi u zadatak dala da nam prezentira svo bogatstvo ženskog pjevanja srpskog ili pravoslavnog življa, kako vam je draže.

U pitanju je zapravo snimak koncerta od 12. januara 2015.godine kada su Zorana i njen “Ethno Orchestra” napravili noć za pamćenje. Nisam bio na tom koncertu, ali nije teško, kada u playeru pustiš ovaj CD, osjetiti kako Zorana svojom interpretacijom zavodi i mami slušaoca u neke davne predjele, u neke svjetove iz bajki, ne ostavljajući mu nikakav drugi izbor do da se prepusti muzici.

Najljepše u čitavoj priči jeste u tome što Zorana zna vrijednost pjesama koje izvodi. Ona nije tek talentovano djevojče kome je Bog dao dobar glas i ništa osim toga. Nedavno je magistrirala etnomuzikologiju na Sarajevskoj muzičkoj akademiji i pjesme koje izvodi pažljivo bira i, što je još važnije, pažljivo proučava. Ona istražuje porijeklo tih pjesama, otkriva načine na koji su originalno izvođene i kada nam ih ponudi nastoji da u njima ima što manje intervencija koje bi mogle narušiti njihovu izvornost.

U tom procesu ima nesebičnu pomoć vlastitog oca. Slaviša Guja je jedan od najplodnijih autora u ovoj zemlji i njegov auotrski živac ga je vodio na razne strane. Od šansone do “Gare”, od kožnjaka i električne gitare pa sve do onoga kad “ide šorom i nosi gitaru” da “selo misli stig’o Elvis Prisli”. To vam je sudbina svih talentovanih muzičara kada im se desi da ljubav postane posao. Ali, čini mi se, a mislim da me osjećaj ne vara, čini mi se da je u ovom prjektu sa Zoranom Slaviša našao i sebe i da je to, na neki način, kruna  i njegove karijere.

On i Zorana su i birali repertoar za koncert zabilježen na ovom albumu. Ima tu nekoliko opštih mjesta poput “Jovano, Jovanke” ili “Oj, golube, moj golube”, ali tako izvedenih da sigurno dobijamo verziju na kakvu nismo navikli. Ali ima i do sada neotkrivenih dragulja kao što je na primjer “Čaglavčanke, sve devojke”.

Još jedna zanimljivost je vezana za Zoranu. Ona je, kao prateći vokal, ove godine bila dio naše evrovizijske ekipe. Budući da se ranije nije bespotrebno pojavljivala u usko estradnim krugovima to je izazvalo zajedljive komentare kvazistručnjaka i upite otkud ona. Pa za vašu informaciju, dječaci, direktno sa Akademije kao jedan od rijetkih stručnjaka za žanr u kojem nam se predstavlja.

Siguran sam da ćemo o njoj još mnogo slušati zbog njenog rada u naučnoj zajednici. Ali dozvolite mi da onako sebično poželim da ne zapostavi zbog toga pjevanje i da nam ponudi još mnoštvo ovakvih albuma.