Sarajevo nema svoju himnu. Barem ne zvaničnu. Ali ima pjesmu koja je postala zaštitni znak ovog grada , pjesmu koju će Sarajlije zapjevati u svakoj prikladnoj i neprikladnoj prilici. I kad su kod svoje kuće i kad su daleko od doma. A svaki dobar domaćin koji ugosti nekog iz Sarajeva uvijek će, bar na neki način, doći do toga da zapjevuši baš tu pjesmu. Naravno, u pitanju je pjesma “Sarajevo, ljubavi moja”, pjesma koja već 47 godina svjedoči o kolektivnoj ljubavi prema Sarajevu.

Svi znaju da je pjesmu prvobitno izveo i proslavio Kemal Monteno. Mnogi od tih svih vjeruju kako ju je on i napisao. Što je tek djelomično tačno. Kemo jeste autor muzike, ali je tekst napisao neko drugi. I sramota je da će tek sada svi za to saznati. Sada kada je taj neko drugi zauvijek otišao. Autor teksta za tu, ali i neke druge lijepe i važne pjesme jeste Alija Hafizović Haf. Dobro, recimo da smrt ima i taj edukativni karakter, ali ja bih bio puno sretniji da je taj podatak i ranije bio opšte poznat. Jeste on pomenut u svim relevantnim publikacijama o popularnoj muzici, ali ko još to čita. A sam Alija je u svojoj autobiografiji napisao da je Kemo već imao tu frazu “Sarajevo, ljubavi moja” kada mu je dao kasetu sa melodijom na koju je trebalo napraviti neki smislen tekst.

Prema legendi, ali dosta utemeljenoj legendi, Kemal Monteno je već tada znao da ima tako snažnu melodiju da je tekst na nju morao biti jednako snažan. I nije se usudio da ga sam napiše, nego se obratio Hafu. I tako je nastala ta najčuvenija pjesma o Sarajevu.

Njihova saradnja nije ostavila samo tu pjesmu. Iste godine su napravili jednu od najljepših Montenovih pjesama “Napiši jednu ljubavnu”. Kasnije su nastajale i “Dolly Bell” i “Vrijeme kiša”. I još jedna pjesma izašla iz radionice “Kemo – Haf” ostala je neprepoznata, a ne bi smjela biti. U pitanju je pjesma nastala tokom ratnih godina i koja govori o stradanju Hafovog Sarajeva. Pjesma “Pismo prijatelju (Ja se nadam)” koju su, u duetu otpjevali Kemal Monteno i Arsen Dedić. Sada više nikog od njih trojice nema, ali ostavili su svjedočanstvo svoga postojanja u pjesmama poput ove.

I kao što su mu godinama oduzimali priznanje za mnogo toga što je napravio, sada, nakon smrti pripisuju mu da je mnogo toga uradio što nije. Iako ćete, u brojnim oproštajima sa njim, naići na taj podatak, on nije bio među osnivačima “Indexa”. Ismet Nuno Arnautalić je, opraštajući se sa Hafom, istakao da je on bio prvi pjevač “Indexa”. Valjda Nuno zna. Do sada se, uglavnom koristio podatak da jeste povremeno pjevao sa njima, mada zvanično nije bio član grupe. I to u vrijeme prije nego je u grupu došao Davorin Popović.

Alija Hafizović je, ipak, prvenstveno bio likovni umjetnik. To je bila njegova trajna ljubav uz koju se vezao za cijeli život, Ovi “izleti” u svijet popularne muzike bili su više avanture nego nešto zbog čega bi iznevjerio svoje opredjeljenje. Nekad je znao kombinovati te dvije ljubavi pa je, recimo, Kemalu montenu radio dizajn omota za albume “Dolly Bell” i “Romatična ploča” iz osamdesetih godina. Bio je i darovit pisac, okušao se i u pisanju i režiranju pozorišnih komada. I sve to je radio nenametljivo, čekajući da neko drugi to prepozna, bez žurbe i panike da bude prepoznat sada i ovdje. Ako i ne prepozna taj neko drugi, prepoznat će nekad i negdje neko treći. Na vrijeme je spoznao da ako radiš za vječnost uvijek ima vremena.

Teško je uhvatiti suštinu onoga što je Haf značio Sarajevu i što je Sarajevo značilo njemu. To nije i ne može biti tek puki zbir činjenica koje sam, evo i ja, nekako posložio. Rezultat daleko nadmašuje matematičko tumačenje. Nekim alhemijskim procesom u njemu je (kao i u još nekolicini ljudi) pohranjena destilovana esencija ovog grada. I onaj ko treba da zna, taj i zna šta je nama bio Alija Hafizović Haf. Oni koji ne znaju morali bi naučiti, ako se ikad žele osjetiti suštinskim dijelom Sarajeva. Pa da Sarajevo bude i njihova ljubav, jednako kao i Hafova.

Bilo je to, negdje tamo krajem osamdesetih. Počele su se pojavljivati knjige, pjesme, predstave i filmovi “sumnjivog” ideološkog opredjeljenja. Barem se to tako tada govorilo. I o takvim djelima se žučno raspravljalo i među “običnim pukom”. Pucala su prijateljstva, a bome su pucale i glave zbog različitih stavova. Tako sam i ja raspravljao sa nekim kolegom o jednom, tada aktuelnom i napadnutom romanu. Nije da sam ga branio, ali nisam bio baš previše raspoložen da se spustim na sve četiri, zalajem i učestvujem u hajci bez sopstvenog mišljenja. Doduše, roman i nije bio nešto, ali nije bio ni baš toliko loš. I baš sam se bio zainatio da saznam šta li to kolegi toliko smeta. I pitam ga, u jednom trenutku, da li je uopšte pročitao roman o kojem raspravljamo. Kaže: “nisam, ali imam partijsku informaciju”.

Zgodna pričica, pomislite vi, ali zašto mi je odjednom važna? Zbog “Eurosonga”. Kakve veze ima “Eurosong” sa nametnutim mišljenjima dobijenim iz druge ruke? Poprilične. I o “Eurosongu” svi pričaju. I oni koji su pratili to takmičenje i oni koji su ga se tek ovlaš dohvatili i oni koji uopšte nisu ni čuli ni vidjeli pjesme koje su tamo izvedene. Ponajviše ovi zadnji. Oni imaju svoj već formiran stav i stvarnost može samo da ih zbuni i zato je za stvarnost bolje da se drži izvan njihovog sistema vrijednosti.

Nije da se vadim, ali i ja sam imao čvrstu namjeru da ove godine propustim tu veliki i grandioznu paradu neukusa (kako bi neki rekli). Moj drug Mirza Dervišević je imao svoj nastup uz gitaru u jednom ovdašnjem pabu. Već sam jednom iskusio zadovoljstvo prisustva takvom nastupu i htio sam ga ponoviti. Međutim, nisam zbog Kineza. Posjetio me, nenajavljen moj stari drug iz Kine po imenu I Ši Jas i držao me prikovanog za krevet. A kad već ležiš zanimacija ti može biti ili knjiga ili daljinski. preko dana je bila knjiga, a naveče sam se ipak prihvatio daljinskog i još jednom poklekao pred “Eurosongom”.

Odgledao sam i odslušao tu predugačku i razvučenu priredbu. A mogao sam je i samo odgledati. Nešto si mislim, čak i da sam stišao ton i da su mi takmičari prodefilovali preko ekrana kao Gluho Glamočko, opet bi mi sve bilo jasno. Sa dosta sigurnosti bi i tada mogao procijeniti kako će ko proći. Što nije posve bez pameti. Naivno sam nekada vjerovao da je “Eurosong” takmičenje pjesma. Sve dok jedne godine i sam nisam sjedio u našem nacionalnom žiriju i dobio vrlo jasne upute od “Eurovizije”. Jednako smo ocjenjivali tri momenta. Samu pjesmu, interpretaciju i scenski nastup. Znali su ovi što nastupaju to i prije mene pa se iz godine u godinu dešavaju svakojake tehničke novotarije, digitalne egzibicije i cirkuske trominutne tačke.

Staromodan kakav jesam, ja sam se ipak fokusirao na same pjesme. I sa te strane nemam šta da prigovorim pobjedi Švedske. Loreen je po drugi put stigla na krov Evrope sa svojom pjesmom “Tattoo”. Jako dobar tatto, što bi rekla “Ekatarina velika”, a i ako mene pitate. I padne mi na pamet da je prvi put pobijedila sa pjesmom “Euphoria”. I jasno mi je da je ovaj put umjesto euforije moralo da je preplavi olakšanje. Kao što kaže pjesma da svaka staza s vrha vodi nizbrdo, tako je i njoj bilo jasno da samom pobjedom tek reprizira ono nešto veliko od prije jedanaest godina, a da bi poraz debelo poljuljao njene pozicije. Iskreno, ako mene pitate i jeste imala najbolju pjesmu, najkompleksniju, sa svježom i nepotrošenom melodijom i uvjerljivom izvedbom. Nacionalni žiriji su to listom prepoznali, ali publika baš i ne. Oni su se u neočekivano velikom broju opredijelili za finskog predstavnika. Ili je to ipak bilo očekivano znajući strukturu evrovizijskih glasača. Očekivano je i da je mene njihov nastup ostavio prilično hladnim.

Sa ovih naših prostora, kako sad tepamo nekadašnjoj zajedničkoj državi, nastupili su predstavnici Slovenije, Srbije i Hrvatske. Dečki iz Slovenije su svoj nastup odradili pristojno, korektno i bez ikakvih iznenađenja i tako su i prošli. Pristojno, korektno i bez ikakvih iznenađenja. Mladić iz Srbije, koliko god bio simpatičan i drag, ipak nije ponudio pjesmu koju bih volio ponovo čuti. Ako se od nekoga nešto i očekivalo to su bili hrvatski predstavnici. “Let 3” su, ipak bili, previše za ovu i ovakvu “Euroviziju”. Čini se da na “Euroviziji” može proći sve osim parodije. Može ona Serdočka da pravi budalu od sebe na sceni i klovna eurovizijski žiriji i mogu svariti, ali nekoga ko se suštinski izruguje samom njihovom konceptu – nikad. Zato bi meni draže bilo da “Let 3” nije dobio niti jedan jedini glas od bilo kojeg žirija. Time bi bio veći jaz između onoga što misle “stručnjaci” i onoga što prepoznaje publika. A “Let 3” su dobili deset puta više glasova od publike nego od žirija. i mislim da je ovo godine taj nesrazmjer bio rekordan.

Ipak je bilo nešto posebno ove godine. Za mene je apsolutni, ali apsolutni pobjednik ovogodišnjeg “Eurosonga” jedna od tri voditeljice, Hannah Waddingham. Ranije sam je gledao u jednoj od glavnih uloga u seriji “Ted Lasso” i već tada je ostavila dobar utisak. Ali tokom tri eutovizijske noći nadmašila je samu sebe. Savršeno je vodila, pravila grimase, gestikulirala, pratila nastupe sa jasnom dozom vlastitog stava, a da to ipak nije prešlo u karikiranje. Onako, engleski znala je da nas kroz “Eurosong” provede krajnje profesionalno, ali ipak sa blagom dozom ironije, kao da ni sama sve to ne shvata previše ozbiljno. Ali to valjda dobijemo kada se iskustvo udruži sa talentom i duhom.

Ove godine Ukrajina je bila domaćin pa su odustali i to prepustili Liverpoolu. Iduće godina bi domaćin trebala biti Švedska, ali ja se prisjećam da su svojevremeno, tamo sedamdesetih godina prošloga vijeka, čak izbile i demonstracije u Švedskoj protiv “Eurosonga”. Šveđani su tada tražili da se odustane od ovog takmičenja u strahu da ne pobijede pa se dobro istroše naredne godine kao organizatori. Ima još vremena do iduće “Eurovizije”. Ova je tek završena. Hvala Bogu.

Prisustvovao sam obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom, ovde kod nas, u Vogošći. Za kulutrno – umjetnički program (kako se to nekad govorilo) pobrinuli su se djevojčice i dječaci iz jedne naše škole. I, u okviru tog programa, izveli su dvije Balaševićeve pjesme. Prvo „Računajte na nas“, a zatim i „Samo da rata ne bude“. Prvo mi je bilo malo krivo zbog toga. Zlobno sam pomislio kakve oni imaju veze sa Balaševićem, on je moj i neće mi ga otimati neke ambiciozne učiteljice. Uslijedio je stid nakon takve pomisli. Naravno. Zar ga nisam i sam otkrio kad mi je bilo tek četrnaest? Zar ne bi trebalo da me veseli činjenica da se Balašević ukorjenio i kod onih rođenih 2008., 2009., 2010.godine pa i mlađih? Ne vrijedi mu više ona priča o vršnjacima njegovih pjesama. Vršnjaci njegovog posljednjeg albuma već imaju pravo glasa.

Kao malo kada imao sam želju da stanem pred mikrofon i govorim toj djeci o tim pjesmama. I čovjeku koji ih je napisao. Kako su, zašto su i kada su nastale. Da im kažem da bi za dva dana taj čovjek napuno sedamdeset godina samo da neki nebeski menadžer nije naumio da mu organizuje turneju po gradovima iza oblaka. Takvi su vam menadžeri, kad nešto naume teško da će se naći neko da to spriječi. Više od dvije godine Balašević nastupa u drugoj dimenziji, a mi se svako malo vratimo nekoj njegovoj pjesmi. Samo da bi dobili odgovor na ona pitanja koja jedino i vrijedi postaviti. O životu, ljubavi i smrti.

Obuzdao sam tu želju za obraćanjem. Razišli smo se. Oni će i dalje pjevati stihove koji su imali himničan prizvuk generacijama prije njih, a ja ću nastaviti pisati ove poruke, stavljati ih u boce i bacati u digitalni okean, ne bi li do nekoga došle na dalekim obalama. Sasvim slučajno ovih dana sam se u, knjizi koju pišem, dotakao tog mog prvog susreta sa Balaševićem iz 1986.godine. Kad ga opišem možda dopre i do nekog od tih mladih ljudi.

Koliko se sjećam Balašević nije svirao Sarajevo u okviru promotivne turneje albuma “003” iz 1985.godine (a možda i griješim) i uveliko su u toku bili završni radovi na novoj ploči kad je odlučio da u Sarajevu napravi dva koncerta u Domu mladih. Sa sjedećom postavom što znači da nas je na svakom koncertu mogli biti svega nekoliko stotina. A na sceni ih je bilo još manje. Znam da su tu bili Balašević, Aleksandar Dujin za klavirom i možda Elvis Stanić sa gitarom. Bili su to koncerti baš po mojoj mjeri.

Međutim, prije samih koncerata moj novostečeni status muzičkog novinara omogućio mi je da se po prvi put sretnem oči u oči sa čovjekom čije su me pjesme formirale u prethodnih osam godina. Da li sam imao tremu? Užasnu.

Nazovem ja iz redakcije “Oslobođenja” Holiday Inn, spoje me sa njegovom sobom, javi se Balaš uredno i dogovorimo da se u rano popodne nađemo u predvorju hotela. Baš smo se našli. Hoću da vjerujem da smo kliknuli, mada nekad zdrav razum pokvari tu idiličnu sliku i prišapne mi da je sve bila samo poza iskusnog estradnog radnika sviklog na susrete sa novinarima. Znaš šta, zdrav razume? Lijepo i lagano odjebi i ne kvari mi uspomene.

Već prvom rečenicom otkravio me je. Rukujemo se, a on kaže:

– Kad si rekao “Oslobođenje” ja sam očekivao nekog sredovečnog i proćelavog novinara, umornog od života.

E, moj Đole da me sada vidiš shvatio bi koliko si bio u pravu. Samo četrdeset godina prerano. Tada sam, istini za volju, bio sve suprotno od toga. Mlad, vitak, sa onim žarom u očima koji je svjedočio da svaki dan doživljavam kao avanturu. A razgovarati sa Balaševićem bila je avantura iznad svih mogućih avantura. U torbi koju sam tada nosio vukao sam neki ogroman kasetofon. Srećom, ponio sam i tri prazne kasete od po sat vremena. Zatrebale su. Sve tri.

Bilo mi je užasno žao što sam ta tri sata nevjerovatnog razgovora morao sabiti nekako u tri stupca novinskog teksta. Onako kako mi je on objašnjavao da je nekad prava muka čitavu filozofiju strpati u tri minuta pjesme. Mislim da sam baš tako i naslovio taj intervju – “Filozofija od tri minuta”. Pričali smo o “Slovenskoj” i kako mu je došla gotova i zaokružena jedno popodne kada je malo prilegao. O tome kako je ona od onih pjesama za koje je uvjeren da mu ih neko šapuće. Pričali smo o tim “sudbinskim” pjesmama, o Kunderi…toga se sjećam. I ničega više. Imao sam dugo, sve do rata, te tri kasete. Rado bi ih danas poslušao, ali neko od onih koji su ušli u moj stan i opljačkali ga, vjerovatno ih je presnimio.

Ponekad pomislim da je taj intervju mogao potrajati do danas samo da Olivera nije, nakon tri sata došla da nas upozori da je vrijeme za tonsku probu. Imao sam nakon toga još intervjua i intervjua. Desetak i sa samim Balaševićem. Ali, znate šta, ne lažu kad kažu da se prvi posebno pamti.

Mudrovaće badavani/kad me nema da se branim dobro je predvidio u vlastitoj pjesmi. Možda sam i ja među takvim badavanima. Ali sam sebe uvjeravam da su mi namjere čiste. Kao što će to učiniti svi koji će ga, u godinama koje slijede, sve više koristiti u promociji svojih nacionalnih, ideoloških ili političkih stavova. Uprkos tome što sa većinom takvih nema nikakvih dodirnih tačaka. Oni će ih tražiti na sasvim pogrešnim mjestima, od „Računajte na nas“ do „Bagrenja“. Isfabrikovaće priču o tome da je Balašević „naš“, „naš“ ili „naš“.  I zaboraviće da Đorđe Balašević, ako negdje i pripada, pripada među one koji nemaju svoje da bi mogli ostati svoji. Nekako sam uvjeren da bi i on sam, da ga mogu pitati čiji je zapravo, odgovorio stihom vlastite pjesme Za svaki slučaj/još uvek samo svoj.

Prije šest godina, u martu 2017.godine, Almas Smajlović mi je poslao da čujem neke nove pjesme koje je radio. I baš su me iznenadile. Ne znam šta sam očekivao, valjda nešto u stilu „Erogenih zona“, a ono što sam čuo bilo je poptuno drugačije. Ali bile su to samo četiri pjesme i sa nestrpljenjem sam očekivao taj njegov prvi solo album. Tada sam o tim pjesmama napisao:

Ali to je zapravo onaj isti zvuk koji smo čuli na koncertnom albumu „Erogenih zona“, prije desetak godina. Albumu koji nam se, možda baš zbog toga, toliko dopao. I zašto onda to nije sačuvao za novi album „Erogenih zona“, na koji već predugo čekamo, može se neko upitati. Za mene je odgovor jednostavan. Zato što ni taj posljednji album „Zona“ nije išao u onom pravcu u kojem su ortodoksni fanovi ove grupe očekivali da se ide. Već tada su njihove pjesme dobile formu u kojoj su se, sasvim komotno mogle odsvirati negdje na nekom derneku, ili na plaži dok se vatra polako gasi, ali niko to ne osjeća jer iznutra grije jeftino vino dok flaša ide u krug.

I kao što sve ide u krug tako je i album dobio očekivano ime „Krug“.Desilo se još par singlova prije samog albuma, a sada je sve to konačno, da tako kažem, zaokruženo. Postoji jedna sjajna stvar kada su krugovi u pitanju. Ne znaš je li se krug zatvorio ili naprosto nastavlja dalje. U koju god tačku da staneš na obodu kruga možeš za nju ustvrditi da je početak. Tako ću i ja ustvrditi da je album „Krug“ početak novog Almasovog putovanja.

Sve je bilo spremno da dobijemo tu ploču (sad to mogu da napišem jer se ploče, hvala Bogu vraćaju), a onda nas je pogodila pandemija. Nakon dueta sa Tifom u pjesmi „Kad boriš se sam“, te pjesme „Krug za nas“ uslijedio je i duet sa Božom Vrećom i pjesmom „Ne želim odustati“. Ta pjesma je svjedočila još jednoj saradnji. Onoj sa Hamom Salihbegovićem, koji je napisao tekst na Almasovu muziku. Hamo se pojavio kao tekstopisac na još dvije pjesme sa albuma, te kao aranžer i gitarista, a uradio je i muziku za pjesmu „Kora“. Zapravo, u oči mi je upala činjenica da se, na ovom Almasovom albumu, okupila skoro cijela postava grupe “Konvoj” sa njihovog prvog albuma.

Da bi sve bilo „uz malu pomoć Almasovih prijatelja“ na većini pjesama stihove je ponudio Bakir Hadžiomerović, Almasov prijatelj i saradnik iz grupe „Grafit“. Ja bih se čak usudio reći da je suština ovog albuma taj autorski dijalog između njih dvojice.

I onda svemu tome dodamo spisak ostalih saradnika i vidimo da je to jedna vrijedna generacijska priča nekada mladih stvaralaca. Sada, uz puno dobre namjere, moramo konstatovati da su to stvaraoci u srednjim godinama. A dovoljno je, uz već pomenute, samo nabrojati imena kao što su Muamer Đozo, Adis Sirbubalo, Dino Šukalo, Nermin Puškar, Damir Arslanagić, Nedžad Merdžanović, Đani Pervan, Enes Zlatar Bure…

Posebno mi se dopao način na koji su djevojke iz Superar Cadenza dale svoj doprinos u nešto drugačijoj verziji pjesme „Samoća“. Postoji taj poseban trenutak kada znate da slušate veliku pjesmu. E, za mene je to bio trenutak kada su na promociji izveli baš „Samoću“ i baš u toj verziji.

Mora se cijeniti Almasova spremnost da izađe iz zone komfora i da skrene sa sigurnog puta koji je utabao sa „Zonama“. Puno bi lakše bilo i dalje raditi po ustaljenom obrascu. Nekome se može učiniti da te pjesme nemaju onu energiju kakvu nam je isporučivao njegov nekadašnji bend. I taj neko bi se prevario. Ima tu energije, samo ne više one očite i transparentne. To je ona energija koja treperi negdje ispod površine, kao ponornica i čeka da izbije u pravom trenutku.

A Almasov album nam stiže u najboljem mogućem trenutku da ovo proljeće učini vrijednim slušanja.

Jedanaestog dana ovogodišnjeg aprila Branimir Johnny Štulić napunio je sedamdeset godina. od tih njegovih sedamdeset ja skoro četrdeset i pet osluškujem pomno šta radi. Tih mojih skoro četrdeset i pet zajedničkog putovanja trajno i duboko je obilježio svojim pjesmama. Pišem trenutno knjigu pod radnim nazivom “Pjesme koje su me oblikovale” i u njoj puno, ali baš puno ima i Džonija i njegovih pjesama. I meni je zanimljivo da prođem kroz te pasuse njemu posvećene, a možda ni vama neće biti pretjerano dosadno. Slijede dijelovi iz knjige:

************

A onda sam u Banja Luci jedne subote u robnoj kući vidio nove albume “Azre” i “Kazališta”. Već sam čitao o tim albumima (nije da rock kritičari nemaju baš nikakvog uticaja) i izmolio sam mati da mi kupi oba. Sad da li je ona to uslovila zahtjevom da jedan poklonim svom mlađem bratu ili sam se našao na udaru nekog neobjašnjivog naleta dobrote ne mogu se sjetiti, tek kad sam došao kući dao sam burazu priliku da prvi bira jednu ploču za sebe.

Izabrao je “Kazalište” i to, bez da je čuo i jedan od ta dva albuma. Imao je tada deset godina i biće da mu se omot te ploče više dopao. I meni se dopalo to što se njemu taj omot dopao, jer to je značilo da meni ostaje “Azra”. A već tada su me potpuno “kupili” i svojim zvukom, ali još i više porukama koje je Johnny slao sa te ploče. Čudno je kako se sjećanje veže za neke sitnice. Tako sam i ja dok sam slušao te ploče jeo nekakvu kljukušu sa dosta bijelog luka, koju je mati na brzinu pripremila kada smo se vratili iz Banja Luke. Znam da sam birao one malo jače ispečene ivice i taj ukus kljukuše i bijelog luka u meni uvijek prizove sjećanje na “Azru” i njihove rane pjesme.

Ali vratimo se mi onom albumu koji je bio prvi izbor. Prvom albumu “Azre”. Imao sam skoro sedamnaest godina, ali ne još punih sedamnaest, kada sam slušao te pjesme. I “svoju priču” sam otkrio u stihovima “teško vrijeme za matore, prijatelju moj”. I tada sam vjerovao kako sam već mator i umoran, rezigniran i razočaran. A bio sam samo mlad, glup i nadobudan.

Oduševljavao sam se bijesom koji je isijavao iz pjesama kao što su “Uradi nešto”, “Ne mogu pomoći nikome od nas” i “Vrijeme odluke”. Pričama o ljudima koji do tada nisu imali svoje mjesto u popularnim pjesmama, pričama kao što su “Jablan”, “Iggy Pop” ili “Krvava Meri” i “Marina”. Ove posljednje dvije su progovorile o ženama i djevojkama na jedan posve drugi način. O samoj ljubavi na jedan posve drugi način. Ipak sam posebno zadovoljstvo nalazio u lirskoj strani “Azrinog” stvaralaštva u pjesmama kao što su “Gracija”, “Tople usne žene”, “Teško vrijeme”, “Žena drugog sistema” i, posebno “Obrati pažnju na posljednju stvar”. Kasnije sam saznao da sam Johnny nije bio zadovoljan aranžmanima i produkcijom te prve ploče. To je već njegova stvar. Za mene je taj album bio, neprevaziđen. Kako tada, tako i danas.

**************

Nakon prvog albuma odmah sam uzeo i naredni singl “Lijepe žene prolaze kroz grad”, a jedva sam dočekao novi, dvostruki album “Sunčana strana ulice”. Tu se već iščistila ona pomalo prljava i primitivna produkcija sa prve ploče. I dan danas smatram taj dvostruki album jednim od najvećih dometa domaće diskografije. Kao uostalom sve što je “Azra” radila, zaključno sa 1983.godinom. Poruke kao što su bile “užas je moja furka”, “nemoj po glavi druže plavi” ili “poljubi me ravno u dupe” predstavljale su iskorak u odnosu na sve ono što je u to vrijeme bilo prihvatljivo. I zato su mi i bile tako posebne. Kroz pjesmu sam mogao da se obračunam sa svim “Kurvinim sinovima” koje sam sretao i koje ću tek sretati u životu.

Ponavljao sam svima okolo da “dvaput se ne šalju tenkovi na radnike” iako sam tek izdaleka naslućivao na šta bi to moglo da se odnosi. Nema veze što ja to nisam baš posve shvaćao, potpuno spontano sam osjećao snagu tih stihova. Kao i onih koji su u sebi nosili skoro filozofske poruke. Pjesama kao što su bile “Pametni i knjiški ljudi”, “Uvijek ista priča” ili “Kad Miki kaže da se boji”. Ovu posljednju sam već bio čuo na albumu “Parnog valjka” uopšte ne obračajući pažnju na to ko ju je napisao.

Ili one akustične ljubavne minijature kao što su bile “Sunčana strana ulice”, “Gospodar samoće”, “Ne reci mi dvaput”, pa čak i “Kipo” ili “Daleko od istine”. Tek mnogo kasnije saznao sam da je Johnny pjesmu “Daleko od istine” napisao Darku Glavanu, rock kritičaru koji nije bio ni najmanje nježan prema “Azri” na počecima njihove karijere. Onakav kakav jeste, Štulić nije mogao to da mu prešuti i uzvratio je kako je najbolje znao – pjesmom. U vrijeme kada sam bio na najboljem putu da se predoziram ovim albumom nisam ni slutio da ću svega za nekoliko mjeseci “Azru” gledati i slušati na koncertu.

*********

Kad bi bilo šta slučajno na svijetu postojalo, rekao bih kako je slučaj namjestio da budemo zajedno i na njenom i na mom prvom koncertu “Azre”. Tih godina radne akcije su bile u trendu. Nije se škrtarilo na njihovoj promociji i “omladinske strukture” su bile spremne da isplate pozamašne honorare najaktuelnijim i najtraženijim pop i rock zvijezdama kako bi ovi zasvirali pred brigadirima.

Kao što vidite, čak ni jedan Branimir Štulić nije odolio takvim ponudama. Ili je, onakav kakav već jeste, to iskoristio i kao priliku da isporučuje rafalno svoje poruke sa bine onoj najtvrdokornijoj, indoktriniranoj omladini, okupljenoj oko nekoliko, već devalviranih, parola. Samo što mi tada nismo znali stvarnu tržišnu vrijednost tih parola.

Uglavnom, povedu nas jedno veče na koncert koji se održavao na obližnjem betoniranom igralištu. Smjestimo se na tribine. Danijela i ja. Potpuno obuzeti iščekivanjem od momenta kad smo saznali da svira “Azra”. A da vam kažem nešto. Tog ljeta 1981.godine “Azra” je bila u formi i na kreativnom vrhuncu na kakvom nikad više neće biti. Gledao sam ja njih i kasnije, u raznim fazama njihovog djelovanja, ali taj prvi susret sa “Azrom” bio je onaj poseban, neponovljiv i najpamtljiviji. I ne, ne mislim ja to tako zato što mi je to bio prvi njihov koncert. Nije to ni zato što sam na tom koncertu bio sa Danijelom. To je naprosto bilo tako i svako ko je iole pažljivije pratio rad ovog benda morao bi se složiti sa tom ocjenom.

************

Tamo negdje krajem zime ili početkom proljeća 1982.godine kao najava te diskografske lavine pojavio se koncertni album “Ravno do dna”. Bio je to snimak koncerta iz oktobra 1981.godine održanog u Kulušiću. Meni je ta ploča bila posebno važna, jer je skoro od tona do tona, od riječi do riječi, prenosila ono što sam ja mogao čuti dva mjeseca prije tog koncerta, na njihovom nastupu u Titogradu.

Bilo je to prvi put da je neki rock band objavio album na čak tri ploče. Jeste to poskupilo sam album i bio je to priličan udar na studentski džep, ali kako sam tada ono nešto malo džeparca trošio na malo šta drugo osim na knjige i ploče, mogao sam sebi to priuštiti. I nije taj album bio značajan samo zato što je prenosio atmosferu njihovih tadašnjih nastupa. Ne, bio mi je važan jer se na njemu našlo i dvadesetak pjesama kojih nije bilo na njihovim ranijim izdanjima. A uz to su išli i tekstovi svih pjesama na unutrašnjem omotu, pa nisam morao dane provoditi u dešifriranju poruka iz Džonijevog rafalnog izbacivanja stihova. Mada je on bio takva vrsta pjesnika da nije bilo dovoljno da raraznaš riječi koje izgovara da bi ih do kraja shvatio.

Najvažnije od tih novih pjesama bile su, svakako “Ravno do dna”, “Nedjeljni komentar” i “Đoni budi dobar”. Ova posljednja je iskorištena i za najavni singl i bila je ultimativna programska rock himna. “Ravno do dna” je, opet jedna od njegovih najsnažnijih pjesama iz prvog dijela karijere i prava je šteta što je nikad nismo dobili u studijskoj verziji na nekoj od ploča koje su uslijedile. A “Nedjeljni komentar” sa direktnom i jasnom porukom “zabranjeno je da se odgovara” bila je pjesma oko koje se Štulić već sporio sa “Jugotonom” kao svojim izvođačem. Bilo je tu u vrijeme izlaska albuma “Sunčana strana ulice”. Na ovoj ploči trebala se naći pjesma “Nedjeljni komentar”, ali iz “Jugotona” su sugerisali da se ona izostavi. Kao i pjesma “Kurvini sinovi”. Za “Kurvine sinove”, pjesmu koja je suštinski osuđuje hegemonističke težnje tadašnjeg Sovjetskog Saveza, u “Jugotonu” su smatrali da bi mogla narušiti naše diplomatske odnose sa Moskvom. Na kraju je postignut kompromis. Jedan od rijetkih na koje je Johnny pristajao u životu. Pristao je da izostavi “Nedjeljni komentar”, a “Jugoton” je dozvolio da na ploču idu “Kurvini sinovi”, ali sa fusnotom da je pjesma posvećena “imperijalizmu i hegemonizmu”. Dodavanjem i imperijalizma u cijelu priču sačuvana je ekvidistanca u globalnim odnosima.

Imao sam i ja svoje lične favorite među tim novim pjesmama. Pjesme kao što su “Rođen da budem šonjo”, “Reket roll iz Šume Striborove”, “Plavo – smeđe” i, posebno “Visoko iznad vlakova”. Koliko sam samo puta, kasnije, znao iskoristiti stihove iz te pjesme ne bih li blago pogurao neke djevojke kao odluci da pokušaju nešto sa mnom. Citirao bih poruku dopusti sebi da se zaljubiš/ baci čini na ideal. Ne znam koliko su ti stihovi pomagali. Neke bi dopustile sebi, neke ne bi. Danas vjerujem da su ipak neki drugi faktori, u to vrijeme, u značajnijoj mjeri, uticali na njihovu odluku. Uglavnom, pune dvije sedmice od trenutka kada sam kupio taj album, iz moje sobice se mogao čuti “Azrin” koncert. A i krik iz pjesme “Visoko iznad vlakova”, ono kada Johnny svima poruči ja se zovem anarhija.

***********

U tom sam trenutku vjerovao da niko ne može bolje i dalje, pa ni oni. Prevario sam se. Kada je stigao album “Filigranski pločnici”, ta dvostruka ploča mi je pokazala i dokazala da je Štulićev talenat nepotrošiv. Ispostavilo se da nije to baš tako, ali ja vam pišem o onome što sam osjećao te 1982.godine. Vrlo vješto je udarao u moje buntovne žice pjesmama poput “Tko to tamo pjeva” i “68”. Kud god bih išao pjevušio sam “vratiće se ope osam šezdeset”. I priželjkivao da se vrati ta šezdeset i osma. Do dan danas se nije vratila, ali samo što nije. Sa’ će ona. Ipak, skoro fatalno preklapanje i prepoznavanje djesilo se sa pjesmom “Pavel”. Ako ima neki žanr, podžanr ili podžanr podžanra kojem ne mgu da odolim onda su to revolucionarne balade. A “Pavel” je bio, upravo takva pjesma.

Prepoznao sam koliko su velike balade “Kao ti i ja” i “Ako znaš bilo što” još i prije nego što su ih svi ostali “otkrili”. Ali imao sam i svoje favorite i među pjesmama koje, na svu sreću, nikada neće otkriti. Pjesmama kao što su “Naizgled lijepa”, “Savršen susret”, “Strankinja sa plavi eyes”, “Volim te kad pričaš”, ljubavno revolucionarna “Proljeće 13. u decembru” i, posebno, “Ne prodajem nasmiješenog psa”.

Nisam se ni osvijestio, a “Azra” me je pogodila novim singlom i albumom pjesama sa singl ploča, taman da dopunim njihovu diskografiju. Treba li uopšte objašnjavati da sam i zašto sam kupio i singl i album. Te nove pjesme “E, pa što”, “Sloboda” i “Gluperde lutaju daleko” predstavljale su možda njegov najdirektniji društveni angažman. Kasnije je sve više bježao u metafore, ali “Sloboda” je, barem po meni najsnažnija osuda svih devijacija jednog lijepo zamišljenog sistema. Tek uz njegovu pomoć sam shvatio da sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje i da nije zahvalnica pročitana abecednim redom niti konstruktivna kritika postojećeg stanja, a ni uzajamno milovanje idiotskih glava niti krilatica reklamnog panoa. Džoni se usudio da mi kaže ono što sam čeznuo da čujem. Da je sloboda žena i da treba da je uzmem.

************

Ne mogu reći kako me je i “Azrin” album “Kad fazani lete” koji se pojavio u proljeće 1983.godine razočarao, jer nije. Ali da me je iznenadio – jeste. Odjednom su to bile duže pjesme, čvršće, na momente čak skoro pa hard rock. To se posebno odnosi na uvodnu pjesmu “Anđeli”, dok sam ja na toj ploči našao jednu od meni najdražih pjesama uopšte, pjesmu “Kao i jučer” sa porukom koja se ponavljala na kraju svake strofe možda ne razumiješ, ali volim te. Naravno, tu je bila i žestoka “Nemir i strast” i prelijepa balada “Plavi golub”. Tog istog “Plavog goluba” sam, s razlogom, puštao jednoj Vesni. Ta vesna je bila sva tako, sitna, plava i…udata. Što je posve dovoljan razlog da o tome ništa više ne napišem.

Bilo je na tom albumu i stihova kroz koje se trebalo mučno probijati kao u pjesmi “Kad fazani lete”. Teško da me mogla na pravi način osvojiti pjesma koja počinje stihovima zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico, mogućnost prosvjećenosti i tako dalje. Tek mnogo kasnije sam saznao da je baš ta pjesma njegov svojevrsni obračun sa pozorišnim rediteljem Ljubišom Ristićem, koji je Štuliću predstavljao poprilično razočarenje kada ga je upoznao. Ja svoje idole tada još nisam imao prilike upoznati pa sam bio pošteđen takvih razočarenja. Samog Johnny-a ću sresti prvi put tek četiri godine kasnije. A do tada je puno toga trebalo da se desi, a i sam sam morao da evoluiram i dorastem do nekih stvari. A i da prerastem neke druge.

Sa svojih devetnaest godina bio sam baš onakav kakav i treba da bude jedan devetnaestogodišnjak, nepomirljiv i nepokolebljiv u namjeri da je baš on pozvan da mijenja svijet. “Azrine” pjesme su bile prave male himne tog mog bunta. Svađao sam se i raspravljao sa svakim nesretnikom koji me nije na vrijeme primjetio kako dolazim i nije na vrijeme pobjegao. Raspravljao sam se sa puno više temperamenta nego danas (a kažu da sam i danas strastven u tim raspravama) i oni koji me poznaju mogu samo da zamisle kako je to izgledalo. Jesam u zrelim godinama pomalo “poravnio” i vrlo precizno izdefinisao kako je nužno birati svoje ratove i ne zalijetati se baš na svaku crvenu krpu kojom mi mahnu pred očima. Sve sam ja to lijepo izdefinisao, samo što još uvijek nisam otkrio način na koji samog sebe da natjeram da poštujem vlastite savjete.

*******

Tada sam gledao “Azru” drugi put. Ispalo je da se pratimo po radnim akcijama. U sportskoj dvorani u Kragujevcu svirali su promotivni koncert albuma “Kad fazani lete”. I tog se koncerta slabo sjećam. Maja je bila sa mnom i radila je ono što je bila uvjerena da najbolje radi, ljubila se sa mnom. Ako je i bila neka djevojka kojoj sam bio zanimljiv nakon takve demonstracije raspolaganja mojom jadnom ličnošću sigurno nije bila blesava da pred Majom pokazuje takvu vrstu pretenzija. Ali hajde što me je tako udaljila od drugih cura nego me je udaljila i od Džonija. A baš bih volio da imam kakav vremeplov i da se vratim u prošlost i na miru odgledam taj koncert.

*********

Sa druge strane, „Azra“ je objavila skroz čudan album „Krivo srastanje“. Potpuno introventan i mračan album koji mnogi tada nisu shvatili. A mnogi ga ni dan danas ne shvataju. Koliko god ja volio „Azru“ teško sam se mogao poistovjetiti sa pjesmama sa te ploče. Bilo mi je teško protumačiti kakvu poruku zapravo Johnny šalje kroz tu pregustu šumu pjesničkih slika i simbola. Nisam ni mogao. Njegove pjesme su tada već tražile popriličnu količinu predznanja da bi čovjek uopšte mogao komunicirati sa njima. Čak ni ona najpoznatija pjesma sa te ploče, obrada zagorskog tradicionala „Klinček stoji pod oblokom“ nije dopirala do mene. Niti sam ja tada znao šta je klinček ni šta je oblok. Zaveden sličnošću sa nekim riječima uobičajenim za narječje kojim sam se sam služio, bio sam, potpuno pogrešno, uvjeren da se radi o nekom klincu i oblaku. Danas me malo sramota zbog toga. Ali samo malo.

************

Već sam profesionalno pisao o muzici kad se, bez ikakve najave, pojavio trostruki “Azrin” album “It Ain’t Like In the Movies at All”. I to za sarajevski “Diskoton”. Samo sam jednog dana, vraćajući se iz redakcije u izlogu ugledao tu ploču. I kupio je, naravno. Kakvu god da je ploču Johnny ponudio tih dana ja bi je kupio. Mogla je to biti i nadgrobna ploča, svejedno ne bi odolio. Svejedno, nisam mogao nekritički slaviti taj album jer je bio zbirka njegovih ranijih (a i kasnijih) pjesama samo otpjevanih na njegovom (recimo) živopisnom engleskom. Taj album mi je bio važniji zbog toga što je Johnny prekinuo predugu tišinu. Dobro, objektivno ta tišina je bila relativno kratka. Neke dvije godine od prethodnog albuma, ali meni je bilo, bez dileme, predugo bez “Azre”.

*************

Johnnya sam prvo čuo pa tek onda vidio kada je došlo vrijeme da ga upoznam. Negdje u proljeće 1987.godine već sam imao neke konekcije sa “Jugotonom” i znao sam ih povremeno nazvati da vidim šta se novo sprema, uglavnom u potrazi za idejom o tome šta bih mogao pisati u narednom članku. Nazovem ja tada i kažu mi da “Azra” radi na novom albumu. Bez neke velike nade pitam da li bi mogao uraditi inetrvju sa Štulićem, makar i telefonski. Kažu “može”. Kada? Kažu “evo odmah, Johnny je tu”. I valjda je osoba sa druge strane proslijedila slušalicu čovjeku koji mi je toliko značio u prethodnom životu da sam skoro zanijemio kada sam sa druge strane linije čuo “Johnny speaking”. Nekako sam uradio taj intervju, traljavo, nepovezano, neprofesionalno, ali sam uradio. I imao sam ekskluzivnu priču o tome kako se “Azra” vraća. A sasvim slučajno sam došao do te ekskluzive.

Kada je konačno izašao album “Između krajnosti” na njemu sam prepoznao neke od pjesama sa prethodnog albuma, samo što sada nisu bile otpjevane na engleskom. Zanimljivi su mi bili i prepjevi svjetskih klasika u pjesmama “Zadovoljština” i “Jesi li sama večeras?”. Bio mi je to, bez ikakve sumnje, daleko bolji album od onog trostrukog koji mu je prethodio, ali je opet bio daleko, daleko ispod prvih pet studijskih albuma. Mislim da sam nekako u tom stilu i napisao rezenziju te ploče. Kao što mi je i četverostruki koncertni album “Zadovoljština” koji je uslijedio bio manje uvjerljiv i manje važan od onog trostrukog “Ravno do dna”.

Pred sarajevski koncert u okviru promotivne turneje konačno sam se i sreo sa Džonijem. Razgovarali smo relativno dugo. Radili intervju, ali razgovarali i mimo intervjua. Svirao je u dvorištu CDA i to je trebao da bude nekakav vrhunac moje dotadašnje novinarske karijere, ali bio je to svojevrsni antiklimaks. Ne, nisam ostao razočaran. Daleko od toga, ali to vam je kao sa djevojkama. Propustili smo svoj momenat. Mimoišao sam se sa njim u trenutku kad bi mi susret sa idolom i ideologom puno više značio. Ovako je on već lutao kroz neka svoja bespuća, a i ja sam imao svoja pa je moje oduševljenje bilo više uzrokovano uvjerenjem da moram biti oduševljen nego stvarnim osjećanjem.

*************

(Izvodi iz knjige u procesu stvaranja)

Knjiga “Pjesme koje su me oblikovale” završava sa 1988.godinom, barem njen prvi dio. Kasnije se desio dvostruki solo album “Balkanska rapsodija” koji mi je bio u nivou sa njegovim najboljim ostvarenjima. “Balegari ne vjeruju sreći” opet su mi bježali u neke predjele kroz koje mi je bilo teško koračati. Sretao sam Štulića ponovo početkom devedesetih, kada je pred sami rat boravio u Sarajevu i tu snimao album “Sevdah za Paulu Horvat”. Kasnije mi je sve manje značilo ono što je radio i svaki put kad bi neko pomenuo mogućnost “Azrinih” povratničkih koncerata bio sam žestoki protivnik toga. Na vrijeme sam shvatio da “Azru” njen osnivač i mi, njeni poklonici, shvatamo na različite načine. I da je najbolje da to tako i ostane i da ne bih volio da mi uništi onu nekadašnju sliku vjerovatno najvažnijeg benda sa ovih prostora. Ne, najvećeg ili najpopularnijeg, ali najvažnijeg sigurno.

Najveća zabluda kojoj čovjek može podleći jeste kad sebe uvjerava da ima vremena. Nema vremena. Ne možeš tek tako da sjediš i čekaš da se jednom, nekad i negdje nešto desi samo od sebe. Ne dočekaš, a u jednom trenutku shvatiš da nećeš ni dočekati. Recimo, ako sebe ubjeđuješ da ima vremena da nekoga upoznaš, da ga sretneš uživo i razmijenite par riječi. I ono “danas ću, sutra ću” pretvori se u nikada kada čovjek zauvijek napusti ovu dimenziju u kojoj si ga planirao sresti.

Tako se, evo desilo i sa Goranom Gerinom. On je mogao biti velika pjevačka zvijezda, možda i među najvećima i to mu niko ne spori. Odabrao je da pjevanje zauvijek sačuva kao svoju ljubav i da taj odnos ne kvari profesionalizacijom svoje ljubavi. Jer, kada vam se ljubav profesionalizuje za to u našem narodu postoje, nimalo laskava imena.

Pretpostavljam da oni, nešto mlađi, a pogotovo oni rođeni u posljednjih četrdeset godina, ostaju pomalo zbunjeni oproštajima sa Gerinom po društvenim mrežama. Ne znaju oni ko je u pitanju. A to što ne znaju više je naša nego njihova sramota. A moja je što nikad nisam savladao urođenu lijenost i napravio nešto da se konačno upoznamo. Možda bih se razočarao, ne znam, ali nema opravdanja.

Kada sam prije skoro dvije godine dobio dijagnozu od koje svako zazire, neko mi je od ljudi sa kojima sam se tada čuo (a baš su mnogi zvali) rekao “znaš li da je i Gera baš bolestan?”. Nije bilo potrebno pitati “koji Gera?”. Gorana ima koliko ti duša ište, ali Gera je bio i ostao jedan. Tada sam imao namjeru da ga barem nazovem i malo se iskukamo jedan drugome. Pa, opet nisam. Imao sam ga, doduše, među facebook prijateljima, ali znate kako to ide. Jedna od većih zabluda, a boga mi i prevara je što se u tom kontekstu uopće i koristi riječ prijateljstvo.

Malo prije nego ću ja, na svoj način, uploviti u estradne vode Goran Gerin je okončao svoju plovidbu tim morima. Advokatske usluge mi nisu trebale i tako smo živjeli u istom gradu i lijepo se mimoilazili u svakodnevnici. Zato, bez obzira na uvriježeno mišljenje da o mrtvima treba govoriti samo dobro, ja baš ne mogu da posvjedočim o njegovom životu iz prve ruke. Ali iz druge i svake druge – mogu.

O tome kakav je Goran Gerin bio čovjek slušao sam od ljudi koji su ga poznavali, koji su se družili s njim i koji su ga voljeli. Naslušao sam se ja, među muzičarima mnogih ružnih, pa i ogavnih komentara o kolegama. Nije to posao u kojem se ljudi baš previše vole. I sve manje ostaje i opstaje poštovanja, ako ne već ljubavi među njima. I ne izmišljam kada vam kažem da o Goranu Gerinu nisam čuo ni jednu jedinu ružnu riječ. Od bilo koga. I to sigurno nije bilo zato što im više nije bio konkurencija. On i kad je bio nekome konkurencija nije želio biti konkurencija.

Mogao sam ja, u ovom oproštaju sa ne(u)poznatim drugom, kakva je već praksa, pisati o njegovoj muzičkoj karijeri. Mogao sam, ali nisam. I neću. Već sam o tome pisao na drugim mjestima, a vi ne budite lijeni, ako sam ja već bio. Počnite da se družite sa njim sada, nakon njegove smrti. A to što je bio sjajan pjevač samo je dio nečega puno većeg i, čini mi se, da će manje ostati upamćen po svojim sjajnim interpretacijama a više po tome što je bio jednostavno – dobri čovjek Gera.

Razvlačili su me prošle sedmice po raznim televizijama da mi je čak bilo i malo neugodno. Kad me se sjete, baš me se sjete. A sve je počelo tako što sam pozvan da za N1 komentarišem odluku gradonačelnika Pule da zabrani koncert folk pjevača u pulskoj sportskoj dvorani.

Zapteljao se jadnik sam u svoje nebulozne izjave, objašnjavajući kako je to neprimjereno identitetu Pule. A ja se nešto mislim, ako to nije identitet Pule zašto bi neko uopšte tamo radio koncert, ako unaprijed zna da će propasti zbog slabog odaziva publike. I, još važnije, zašto bi neko zabranjivao koncert koji će ionako biti otkazan zbog tog istog slabog odaziva. Ili možda neće?

Biće da je, ipak ovo drugo u pitanju. Biće da Pula ipak ima malo drugačiji identitet od onoga kakav zamišlja njihov gradonačelnik. Uostalom i sam je rekao kako se folk muzika u značajnoj mjeri sluša u Puli. E sad, da li identitet grada kreira ono što zaista jeste ili ono što bi gradonačelnik volio da jeste. Ja mislim ovo prvo, ali ne mora značiti da sam u pravu.

Čak bih i razumio zabrinutost za „jadne građane“ kad bi u pitanju bio neki nastup na otvorenom, na trgu recimo, pa da ti neprikladni zvuci sa istoka dođu i do nekog osjetljivog uha koje ne želi da ih čuje. Da nekome zasmeta što mu takva vrsta muzike, a i glazbe, svira pod prozorima. Kažem, razumio bih, ali opet ne bih opravdaovao.

A ovde je situacija posve, ali posve čista. Sve se trebalo desiti u sportskoj dvorani gdje bi spornim zvucima bili izloženi isključivo oni koji bi kupili kartu jer žele baš te i takve zvuke da slušaju. I ko bi onda bio oštećen? Po mom skromnom mišljenju – niko. Ili samo gradonačelnik koji očito nije dovoljno kapacitiran među nogama da se suprotstavi interesima raznih lobija i grupacija koji ne žele da im, kako je to gradonačelnik, u trenutku iskrenosti definirao, „srpsko smeće“ svira u Puli. Lobija koji su jedni imali ideološke, ali drugi vrlo jasne finansijske interese.

Obaška to što je glavna zvijezda nesuđenog programa Duško Kuliš, Hrvat. Žao mi je što to uopšte pominjem i smatram to nepristojnim, ali za razumjevanje apsurdnosti naših balkanskih netrpeljivosti nije nebitan podatak. Na stranu i to što se uopšte ne radi o nekakvom turbo folku „sa dna kace“ nego o etabliranim i priznatim izvođačima mainstream folka kao što su, uz pomenutog Kuliša, Ana Bekuta ili Dragan Kojić Keba. Sve to nije toliko bitno koliko je porazna činjenica da se takvo zatvaranje u svoj mali svijet uvijek o glavu obije onome ko se zatvara. Isključivanjem konkurencije samog sebe osuđuješ na trajni prosjek. Ali ima i onih koji uživaju da se zavuku pod jorgan kad prdnu i inhaliraju vlastiti smrad. Nekada je zbilja neophodno malo otvoriti prozore i prozračiti vlastiti život.

Svaka zabrana je, na kraju krajeva, kontraproduktivna. Zabrani nešto ili nekoga i samo ćeš mu napraviti besplatnu reklamu. Iluzorno je vjerovati da ćeš zabranom spriječiti ljude da slušaju ono što žele. A još manje ima šanse da ćeš ih tako natjerati da slušaju ono što ti želiš da slušaju. Rezultat svega može biti isključivo neka promocija dragog nam gradonačelnika u desničarskim krugovima i njegovo napredovanje u stranačkoj hijerarhiji te strane ideološkog spektra. A što više razmišljam sve sam uvjereniji kako je to i bila početna intencija.

Ja sam u svemu tek kolateralna šteta. I to na način da me je čovjek, ni krivog ni dužnog, doveo u situaciju da branim predstavnike one vrste muzike koja apsolutno nije u mojoj sferi interesovanja, niti sam joj i najmanje sklon. Što ne znači da ne mislim da i u tom žanru nije moguće naći kvalitetna ostvarenja. Ali znači da mi je stalo do tolerancije u onom njenom najčišćem obliku. Tolerantan biti znači prihvatati i ono što nam se lično ne dopada, ali je važno nekom drugom. I zato je ovo što se desilo u Puli (a kasnije i u Osijeku) porpiličan udar na toleranciju. Ni prvi ni zadnji, možda tek malo medijski atraktivniji.

Dugo sam zagovarao ideju da se neke od najvažnijih patriotskih pjesama snimljenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu obnove. U novim aranžmanima i kvalitetnije tehnički urađene. Pa i da ih snime neki novi izvođači. I tu priču je konačno realizovala Televizija Hayat.

Odmah da kažem, da, ako je to neko imao pravo da uradi, onda je to ovaj medij. Zato što su oni televizijska kuća koja se ne dotakne ovih tema samo od praznika do praznika, nego u kontinuitetu rade na promociji Bosne i Hercegovine, njenih vrijednosti i očuvanju sjećanja na tradiciju i kulturu ove zemlje. Ali i na očuvanju sjećanja na nedavnu, bolnu i slavnu prošlost.

Po drugi put su se u studiju Hayata okupili neki mladi i neki etablirani izvođači da bi nas podsjetili na pjesme koje su prije trideset godina značile mnogo više od pjesama. Značile su često razliku između nade i očaja. I te pjesme su i do dan danas sačuvale svoju vrijednost i po tome su posebne i drugačije od pjesama koje su nastajale u ratnim okolnosti bilo gdje drugo u svijetu.

Baš zato što su bile i ostale drugačije ostale su i opstale su. Zato što u tim pjesmama nije bilo ni u naznakama mržnje, osvete ili omalovažavanja bilo koga. Pa čak ni prema onima koji su rušili i uništavali Bosnu i Hercegovinu i ubijali njene građane. To su pjesme pune bola, pune ljubavi i pune nade. I prkosa. I odlučnosti. Ali nikad mržnje.

Bilo ih je lijepo čuti u nekim drugim okolnostima. Ali čak i trideset godina kasnije nije ih jednostavno čuti. Zato ja o ovom koncertu ne mogu ni pisati sa isključivo muzičkog ili izvođačkog aspekta. Ne možeš procjenjivati nečiji nastup ako ga gledaš kroz suze. A ja jesam dobar dio ovog koncerta preplakao. I da znate da nisam bio jedini.

Zato sam sutradan ujutro, sve to pogledao onako kako je izgledalo televizijskim gledaocima. Pomislio sam da je možda naboj emocija u samom studiju izazvao takva osjećanja. Nije. Na ekranu je to čak izgledalo i snažnije i emotivnije. I treba tako. Važnije je svakako kako će to doživjeti milioni koji će to gledati u snimku nego kako to izgleda za nas pedesetak koji smo počašćeni mogućnošću da to pratimo uživo.

Ne znam ni koliko je pristojno u ovakvom kontekstu uopšte pominjati izvođače, ali bilo bi neuporedivo nepristojnije da ne pomenem čovjeka koji je sve to muzički i aranžerski uobličio. U pitanju je Dino Šukalo, stvaralac, slobodno recimo i umjetnik, koji odavno nadrasta gabarite vrsnog instrumentaliste. Dino je, bez ikakve sumnje, danas jedan od najcjenjenijih aranžera, producenata i ljudi koji istražuju nove muzičke svjetove ne pristajući na puku reproduktivnost.

A i postavka nastupa nas je vodila ka preemotivnom kraju. Barem za mene. I bilo je drugačije od očekivanog i predvidljivog. Kada je na scenu izašao Muhamed Fazlagić Fazla svi su, naravno očekivali da sad čuju “Sva bol svijeta”. A onda iznenađenje. Izveo je “Kiša ruši grad”, pjesmu koja u nekom mom malom svemiru ima posebno mjesto. Ili kada “Grbavicu” izvede jedan od njenih autora Mustafa Čizmić. Sigurno je, zanatski gledano, nije izveo bolje nego Tifa. Ali ju je sigurno izveo sa posebnom emocijom. A kada donesete emociju onda sve drugo postaje manje bitno.

Zapravo postaje posve nebitno ko je kako pjevao. Jer taj koncert i nije osmišljen da nam to bude presudno. I kada su na kraju, svi učesnici zajedno izvodili “Pismo prijatelju (Da ti roknu samo dvije”) efektniji kraj se nije mogao ni zamisliti. Ni bolja poruka od one “nikada se ne ponovilo”. I toj poruci nemam šta ni da oduzmem ni da dodam kada su u pitanju okolnosti koje su rezultirale pojavom svih tih pjesama koje smo u prazničnoj noći slušali. Ali neka se ipak ponovi i naredne godine sjećanje na sve te velike, sjajne i prkosne pjesme. Na pjesme koje nemamo pravo zaboraviti.

Prvo je vijest objavio Josip. Pošaljemu mu poruku sa pitanjem da li je tačno. Ne mogu da vjerujem. Potvrdi mi. A onda vidim još nekoliko objava istog sadržaja. U saobraćajnoj nesreći kod Doboja, u noći 17. na 18.februar smrtno je stradao Mladen Vidović. Nemoguće. Onda premotam film unazad. Trideset i pet godina unazad.

Bio je baš ovako nekakav februar 1988.godine. Stigao mi je paket novih ploča iz “Jugotona”. Nekada su disko kuće imale taj lijepi običaj da ljudima koji pišu o muzici dostave nove ploče. I u tom paketu iz “Jugotona” nalazio se prvi album grupe za koju do tada nisam čuo – “Nemoguće vruće”. Iz pratećeg press materijala saznam da su iz Zenice i da se autor skoro svih pjesama zove Asmir Spahić, a da pjeva Mladen Vidović.

Jako mi se dopalo to što sam čuo i mislim da sam napisao vrlo pohvalnu recenziju. Ispostavilo se da su pročitali moju recenziju i poželjeli da me upoznaju. I tako je počelo naše druženje. Pogrešno sam vjerovao da su njih dvojica zapravo osnovali “Nemoguće vruće”. A nisu. Grupa je postojala i ranije, ali je Mladen došao kada im je zatrebao malo bolji pjevač, a Asmir kada su im zatrebale kvalitetne pjesme.

Potrajali su koliko je potrajao taj prvi album i euforija oko njega. Onda su njih dvojica dalje nastavili kao “Ritam srca” i stvarali jezgro budućeg benda oko sebe. I nastavio sam da se družim sa njima dvojicom. Malo više sa Spahom nego sa Mladenom, ali i Mladen je uvijek nekako bio tu, u toj priči. Sve do početka rata. Onda smo se rasuli. Spaha je završio u Češkoj i od prošle godine obnovili smo naše druženje i počeli raditi i neke projekte zajedno. Odnosno počeli smo pisati neke pjesme zajedno i nekako sam uvijek u tim pjesmama čuo i Mladena. Moguće da ga je i Spaha čuo. Samo što više nismo bili sigurni koliko je njemu pjevanje uopšte zanimljivo. Znali smo da živi negdje u Banja Luci i nismo bili baš posve sigurni čime se tamo bavi.

Jednom, nakon rata, valjda još u prošlom mileniju, došao mi je u posjetu. Sa svojom životnom saputnicom Sabinom. Bila je to, odmah se vidjelo, jedna od onih velikih i neprolaznih ljubavi. Ostali smo u priči o muzici do ranih jutarnjih sati. Tada mi je pričao o tome kako namjerava da se vrati na scenu i čak je uradio i jedan album. Donio mi je kasetu sa tim pjesmama. Ne znam da li je ikad objavio taj album, a ako i jeste do mene nije stigla ta informacija. I danas imam negdje tu kasetu, kasetu koja je preko noći postala nekakav raritet i ekskluzivitet.

Povremeno bi razmijenili poneku poruku na društvenim mrežama. Posljednji put početkom ljeta 2022.godine. Ja sam tada pripremao neki svoj program sa otpjevanim pjesmama i pozvao sam ga na to. Sačuvao sam njegovu poruku i ne bi bilo pristojno da je sada citiram. Uglavnom, razgovor je završio obostranom konstatacijom da se svakako moramo vidjeti. Ispade to “svakako” baš nikako. Malo nakon toga Spaha mi je došao u posjetu pa je iz mene crpio sa neskrivenim zanimanjem informacije o Mladenu. Nisam pitao zašto njih dvojica nisu direktno u kontaktu. Saznao sam to i sam i ne bih o tome. To bi već zašlo u sferu žestokog tračanja.

Nije se navršio ni mjesec dana od te posjete kada sam saznao da je preminula Mladenova Sabina. Dotuklo ga je to. U to sam posve siguran. I zato je požurio za njom. Svega pola godine kasnije našao je način da i sam ode za njom. Daleko od toga da kažem da je priželjkivao smrt, ali sigurno je da mu je ona bojila život i da se teško navikavao na to sivilo koje je ostalo iza nje.

Možda nije bio najbolji pjevač na domaćoj muzičkoj sceni (a šta uopšte znači najbolji i ko to utvrđuje), ali je sigurno imao i glas i način interpretacije koji niste mogli pobrkati ni sa jednim drugim. Autorski se malo pojavio na ta dva albuma. Zapravo, samo na prvom je uradio pjesmu “Nema cure koja neće” i dijelom pjesmu “One kao ne bi da se ljube”. Na drugom albumu već se posvetio isključivo pjevanju. Pripremali su i treći, ali od toga je ostalo tek par demo snimaka koje povremeno poslušam. Par jako zanimljivih demo snimaka.

Bili smo skoro pa generacija. Sad ću ja da starim i dalje. A on je otišao kod svoje Sabine i onakav je kakav je bio kada su se upoznali. I ona. A “Ritam srca” ima pjesmu koja ga na naljepši način može ispratiti. Pjesmu “Kad bi suze pomogle”, sa porukom Kad bi suze pomogle/ ja bih lio zlatne za tebe/ suze tihe molitve. Ne tihe, najtiše.

Koliko puta sam sebi rekao da neću više, da je posljednji put da su me navukli da subotu naveče izgubim gledajući zvijezde, zvijezdice i wannabe zvijezde u očajničkom pokušaju da se domognu plasmana na “Eurosong”. Ali džaba, popustim svaki put. Mi se odavno ne pojavljujemo tamo pa mi ostaje samo da gledam kako komšije tretiraju ovu drugorazrednu zabavu koja uporno pokušava da se spasi nabacivanjem kičeraja koji pogrešno zovu glamurom. Kao da ocvala dama pokušava zaustaviti proces starenja sve većim i većim količinama šminke da to na kraju djeluje groteskono.

Kao i cijela ova parada, uostalom. A kada i nije djelovalo groteskno djelovalo je otužno i smiješno. Smiješno, osim u trenucima kada su voditelji pokušavali biti duhoviti. E, tada uopšte nije bilo smiješno. Tada je bilo mučno. Njihove “pošalice” bile bi eventualno prikladne za novogodišnji program, ali za doček 1974.godine. Već bi 1975. bile deplasirane. Iako su pjesme trebale biti ključni sastojak ovog takmičenja tek u četrdesetoj minuti smo čuli prvu takmičarsku pjesmu. Tako to rade i gazde u onim, ne baš ekskluzivnim kafanama kada “ubodu” angažman nekog znanog pjevačkog imena. Ne daju mu da pjeva dok gosti dobro ne pojedu, dobro ne popiju i dobro ne potroše. E, tek onda i on može malo da ih zabavlja. Meni je bar to tako izgledalo.

Neuvjerljivi su mi i nepretenciozni bili nastupi onih koji vjeruju da Evropa jedva čeka njihove osviještene politički korektne poruke. Kako da ne. Samo im još vi trebate. Pojma nemaju šta bi oni bez žbuna izraslog na glavi jedne od učesnica. Dobro, neke pjesme bi možda u nekom drugom kontekstu i zazvučale posve pristojno, ali ovdje se naprosto nisu uklapale. Recimo “The Splitters” su imali posve lijepu pjesmu. Posebno mi je zanimljiva bila ona ska pjesma “Kme Kme” koju su izveli “Krešo i Kisele kiše”. I posebno neprikladna. Mislim, jeste se ona uklopila, ali samo naslovom. Sve je bilo baš kme kme.

Ne bih toliko bio razočaran da se sam nisam osvjedočio kako Hrvatska radio televizija zna napraviti vrhunski show program. Sjetimo se samo “A strane”. Šta im je ovo trebalo ovako, zaista ne znam. Zapravo, najveća moja zamjerka da je sve bilo rađeno namjenski, bez imalo spontanosti i spremnosti da se pjesme stave u prvi plan. Gledam izvjesnu Barbaru Munjaš i njen pokušaj da buda “Konstrakta umjesto Konstrakte”. Kao da su svi sjedili u svojim štabovima i razmišljali šta bi moglo da prođe na “Eurosongu” umjesto da puste da im se desi pjesma koju sami osjećaju, u koju sami vjeruju i koja se i njima samima sviđa. Ne sumnjam da su svi dopingovani lažnim samopouzdanjem i, u ovom trenutku, uvjereni da imaju najgenijalnije moguće pjesme.

Recimo ona Đana. Ima moćan glas, ali kad mi poručuje da je uhvatim u slobodnom padu ja bi najradije stavio ruke na leđa. Kad ispuše napumpani balon samopouzdanja i sami će shvatiti krajnji domet svojih pjesama. Tipičan primjer takvog pristupa je Hana koja je važila za jednog od glavnih favorita, ali sve je bilo u njenoj pjesmi predvidljivo, obično, već ranije oprobano. I da nije prateće vokale okovala “svojim” pletenicama ne bi je imali po čemu zapamtiti. Pjevala je pjesmu pod nazivom “Nesreća”. I tu nemam nikakvu primjedbu. Nesreća, pa to ti je.

I Damir Kedžo je pominjan među favoritima. Bilo je priča kao ovo je prilika da mu se organizatori iskupe što je trebao ići na “Eurosong” baš one godine kad je otkazan zbog pandemije. E, on je bio tipični produkt promišljanja na temu “šta bi se to glasačima u Evropi moglo dopasti?”. Ne kažem da je imao lošu pjesmu. Ali sam takvih pjesama milione već čuo. Bez sumnje je najveći favorit za pobjedu prije samog takmičenja bio ženski sastav “Harmonija disonance” sa pjesmom “Nevera (Lei, Lei)”. Ne mogu reći da mi taj način korištenja muzičke tradicije nije blizak i drag i da bi bilo nepravedno i da su pobijedile. Na kraju su ipak bile druge.

Dobro, mogu ja pričati šta hoću, ali mnogi od njih su naprosto iskoristili “Doru” da promoviraju svoje pjesme i sami sebe. Ponjaviše je to imalo smisla kod sastava “Detour”. I inače odličan band oni su ovim samo proširili krug onih koji će ih i ubuduće slušati. To im, sigurno ne mogu zamjeriti. A dosta i dobro su prošli.

Eto, otkrio sam vam da se radi o “Dori” izboru hrvatskog predstavnika na “Pjesmi Eurovizije”. A mislio sam da to i ne pominjem. To je obrazac kojeg se drže organizatori svih ovakvih i sličnih manifestacija širom Balkana (a čini mi se i šire). Pitam se do koje mjere može da ide potcjenjivanje publike.

Druga je stvar provociranje publike kako već više od trideset godina radi “Let 3”. I sada su to isto uradili. I pjesmom i pojavom i nastupom. I šta im se desilo? Desilo se da pobijede. U redu što je žiri glasao za njih, ali publika. Ako mene pitate siguran sam da je značajan broj onih koji su glasali, za njih glasao zato što je, poučen primjerom Konstrakte od prošle godine, vjerovao da to može proći na “Velikom Eurosongu” pa su odlučili da ih tamo pošalju iz krajnje patriotskih pobuda, ne bi li Hrvatskoj donijeli dugo očekivanu pobjedu. Sve su do sada pokušali, pa zašto ne i ovo?

Ali nije ovo njihovo prvo učešće na ovom takmičenju. Na “Pjesmi Eurovizije” 2006.godine “pridržavali” su Severininu “Štiklu” koja nije baš najbolje prošla. Ali nešto mislim da njima to i nije bilo pretjerano važno. Pogotovo u ovom trenutku njihove karijere. Ako im ova pobjeda i donosi neki užitak to je taj što će milionskom auditoriju moći gurnuti prst u oko. Koliko mi je drago da su oni dobili povjerenje i žirija i publike, toliko mi je neprirodno da njih vidim u ovom ambijentu. To vam je kao da vam u nekom prekrasnom snu odjednom prošeta klovn Pennywise. Ili, još bolje da vam u noćnu moru ujaše Barbi na jednorogu. E tako su i oni projahali scenom noćne more zvane “Dora”.