Vapaj za cenzurom

Nekako neposredno nakon predoziranja sarmom, ruskom salatom i lošim novogodišnjim programima po društvenim mrežama krenulo je da se širi još jedno upozorenje o trovanju. Svi su odjednom poludili za tekstom koji je napisao neki neimenovani roditelj iz Srbije pod naslovom „Ko i zbog čega truje našu decu?“. Naslov dostojan najbizarnijih teorija zavjere odnosi se na trovanje zvukom.

I kao u najboljim teorijama zavjere svi su to odjednom prihvatili, podržali, oduševili se načinom na koji se dotični obračunao sa tim „audio trovačima“ oličenim u novim auto tune zvijezdama i niko nije pokazao ni najmanje volje da tom tekstu priđe nešto malo drugačije.

A kad ga pročitaš malo otvorenijeg uma uočiš da taj tekst na prvu, istina brani neke estetske vrijednosti, ali da u osnovi zagovara etničke interese. Priča je o tome kako su desetogodišnjaci na proslavi Nove godine umjesto da slušaju o tome kako se „zakleo bumbar u cvet i u med“ slušali pjesme koje govore o svim mogućim porocima. I onim zamislivim i onim nezamislivim. Pa se naš brižni roditelj zgrozio nad porukama koje se plasiraju nježnim ušima nove generacije.

I ko normalan može imati išta protiv ovakvog roditeljskog vapaja? Možeš samo reći „svaka čast“ i to podijeliti na svom zidu uvjeren kako lik piše ono u šta i sam vjeruješ. Moram priznati da sam i sam bio u tom iskušenju. Lako je i jednostavno pridružiti se gomili kada krene. Ne traži takvo učešće mnogo truda, a još manje razmišljanja. Zavodljiv je taj zov mnoštva. I opasan. Rekao bih čak i opasniji od Raste, Jale, Bube i Maye zajedno.

Dakle, oni su prozvani. I dakle to su izvođači čije pjesme nikad ne bih poželio da čujem niti u meni izazivaju bilo kakav prijatan osjećaj. Prije bih rekao da me iritiraju i stvaraju mi neku vrstu nelagode. Ali, uvijek ima neko ali.

Ali da li smo gospodin koji je to napisao i ja koga pomenuta muzika nervira mjera svih stvari? Da li smo mi mjerodavni da govorimo u ime čitave jedne generacije kojoj ne pripadamo? Ovde ne želim da govorim o umjetničkim vrijednostima određenog žanra. Popularna muzika nije umjetnost i umjetnosti se približava samo u rijetkim incidentnim situacijama kada se desi da neko ne uspije skariti nesumnjiv talenat. Dakle govorimo o muzici kao soundtracku jednog vremena i jedne generacije. A himnu generacije uvijek bira generacija sama.

Tako je bilo i početkom šezdesetih kada su organizovane prve gitarijade i kada su „ozbiljne“ novine prvi put u nekadašnjoj Jugoslaviji progovarale o rock muzici. Učesnike i posjetioce tih gitarijada nazivali su ni manje ni više nego – majmunima. A među tim „majmunima“ bili su i bendovi kao što su „Siluete“ ili čak i jedni „Indexi“. Jeste, upravo oni „Indexi“ koji se danas uzimaju kao mjera kvalitete.

Pa je sredinom sedamdesetih u tada vrlo uglednom NIN-u njihov još ugledniji komentator pisao kako su posjetioci koncerata „Bijelog dugmeta“ mentalno na nivou desetogodišnjaka. Danas izuzetno rijetki znaju za ime tog komentatora (zato ga nisam ni pomenuo da mu ne pravim nezasluženu reklamu), a malo ko ne zna za „Bijelo dugme“.

Slične stvari su se ponavljale i osamdesetih sa „Plavim orkestrom“ ili devedesetih sa turbo folkom, pa i u novom mileniju, ali uvijek je nešto ostajalo iza svakog novog muzičkog talasa koji bi zapljusnuo naše obale. Ostajalo je i mnogo smeća i mulja, ali to je valjda ta cijena koja se mora platiti pri ispiranju plemenitih metala i dragog kamenja.

Time uopšte neću da kažem da će ovaj sada talas iza sebe ostaviti nešto trajne vrijednosti, ali sigurno tvrdim da svaka mladost, pa i ova današnja ima pravo na svoje glasnogovornike, svoju muziku pa i svoje zablude. I da se zabrinuti roditelj zadržao na spornim porukama pjesama i iritirajućoj muzičkoj matrici ni po jada. Možda bih ga i shvatio. Ali ne, njemu to nije bilo dovoljno. Morao je u sve da uključi Ruse, CIA-u i talibane.

Po njemu je ovo samo dio velike svjetske zavjere koja je osmišljena da sruši komunizam. Četiri jahača apokalipse pod čijim kopitama je nestala velika sovjetska imperija jesu, po njemu, rock’n’roll, farmerice, coca – cola i hamburger. A nakon što je pala Rusija ista sudbina je namijenjena, eto i Srbiji i zato su izmišljeni Rasta i ostali njegovi klonovi.

Prava namjera ovog teksta otkriva se kada autor kaže „Ako tako postavimo stvari, teško je očekivati od generacije koja odrasta na ovakvoj muzici i ovakvom pogledu na svet da u budućnosti pokaže i najminimalnije interesovanje za nacionalna pitanja i spremnost na bilo kakvu žrtvu u ime kolektiva. To je po nacionalnu stvar opasnije od bilo kakvih obojenih revolucija i bočnih udara“

A kao bočni udar vidi opasnost koja dolazi iz Bosne. Oličena je ta opasnost u Jali Bratu i Bubi Coreliju koje naziva „simpatičnim hipster talibanima“ iz Sarajeva i prišiva im neke antisrpske izjave ne dajući nikakve linkove na kojima bi se mogla provjeriti ta njegova tvrdnja. Naprosto ubijeđen da će javnost tu priču „popušiti“ zbog njihovog imidža i percepcije stvorene o njima.

Nimalo mu ne smeta činjenica koju je i sam ranije istakao kako je u njihovim pjesmama sve puno poroka ili harama da i ja ispadnem ideološki opasan. Dakle njihove pjesme govore o stvarima zbog kojih bi im pravi talibani ekspresno priskrbili vizu za drugi svijet. I muka mi je što to uopšte moram pominjati, ali u ovakvoj situaciji naprosto moram, za Jalu Brata bi takve izjave značile da je sam sebi šovinista. I ništa više o tome neću reći i nećete me uvući u prebrojavanje krvnih zrnaca.

I kad sve to saberem i oduzmem porpilično je iznenađenje što su bosanski portali listom prenijeli ovaj tekst zabrinutog roditelja. I pri tome nisu pokazali nimalo brige o ponuđenom sadržaju. Ili su naprosto odustali od čitanja nakon prvog pasusa. Ili su bili lijeni da malo zagrebu ispod prvog sloja poruka koje ovaj tekst šalje. Znajući nas kladio bih se na ljenost. A autor ovog teksta ne treba da brine. Nekritičkim prihvatanjem njegovih stavova pokazali smo kako se i dalje najprijatnije osjećamo unutar kolektiva i kad neko drugi misli umjesto nas.

A ja odoh sebi pustiti nešto što neće biti ni Rasta ni Jala. Nešto što neće biti ni vapaj za cenzurom.

Advertisements

AMUS-ova kvaka 22

Znate li koji je najsigurniji način da se razočarate u ljude čije stvaralaštvo jako jako cijenite? Tako što ih upoznate. Izvan svog svijeta umjetnosti oni nisu ništa bolji od ostatka pripadnika naše vrste. Vrste tako ambiciozni i optimistično nazvane ljudskom. U najvećem broju slučajeva i oni su sitničavi, pohlepni, osvetoljubivi i tvrdoglavi. I nimalo nalik svojim djelima.

Ni muzički stvaraoci uopšte nisu nikakav izuzetak. Potvrđuje to ova igra oko AMUS-a koja se igra već nekoliko godina, a kulminirala je sa četiri skupštine u pokušaju. Četiri puta su se kompozitori, aranžeri i tekstopisci sastali i sva četiri puta se rastali jer nisu imali kvoruma. Dopustite mi da, kao neko ko je unutar te priče, pokušam objasniti šta se to tamo dešava. Bez ambicije da imam isključivo pravo na istinu. To je samo moje viđenje.

Rascjep u AMUS-u se stvorio prije nekoliko godina zbog nezadovoljstva isplaćenim tantijemima. Tako vam je to kod nas. Dok ti niko ne plaća za korištenje tvog intelektualnog vlasništva ti imaš samo tu jednu primjedbu – to što ti ne plaća. Kad počne plaćati i kad počnu pristizati pare i kad dobiješ nekakvu naknadu onda imaš milion primjedbi. Iako su iznosi tantijema tajni i znaš samo koliko si ti dobio ti se buniš. Jer znaš ti nas, jebo ti nas. Ako si ti dobio pofine pare kolike li je tek dobio onaj drugi. Onaj što se više primakao izvoru moći u AMUS-u.

Naravno, nisam ja do te mjere naivan pa da vjerujem kako je sve to plod naše urođene zavisti i nepovjerenja. Velika je vjerovatnoća da je bilo manipulacija, namještanja i prekrajanja podataka o emitovanju ne bi li neki što su bili “bliže oltaru” dobili malo više od tog kolača. Svojim sam očima gledao neke SMS poruke u kojima se nalaže da se “pripazi” ovaj ili onaj. Sasvim dovoljno da se dio članstva uznemiri i zatalasa tu AMUS-ovu baru. A onda sav mulj i prljavština isplivaju na površinu. Pa se i drugi priključe tom talasanju i više ne znaš ko galami zbog potrebe da se očuva poštenje i integritet neke organizacije, a ko zato što misli da je sad vrijeme da on malo kontroliše novčane tokove sa povremenim skretanjima do njegovih džepova.

Činilo se ipak da je postignut neki kompromis i da su se strasti smirile. A onda je prije godinu dana održana Skupština na kojoj su se birala dva nova člana u Upravni odbor ovog udruženja. Jedan od te dvojice bio je Almir Ajanović i već u toj noći izbora svakome ko je tamo htio da vidi šta se dešava bilo je jasno da postojeće rukovodstvo nije zadovoljno ovim izborom. Čestitanja su bila usiljena i kisela i već na sljedećoj tačci su se sukobili oko prijedloga za zaštitu reprografskih prava koji je iznio Ajanović. Nevažno je ko je pri tome bio u pravu (ako je iko i bio), puno je važnije da smo tada mogli golim okom vidjeti kako se širi pukotina koja nam je načela organizaciju.

Sukob se nastavio i unutar Upravnog odbora i nakon par mjeseci stigao je zahtjev članovima Skupštine da smijene Almira Ajanovića i to elektronskim izjašnjavanjem. A svima nam je lijepo nagovješteno da isplate tantijema neće biti dok se to ne učini. Principijelno mislim da neko ko je izabran na Skupštini treba na Skupštini da se i smjenjuje i zato sam glasao protiv smjene. Ne mogu zamjeriti kolegama koji preživljavaju od isplate do isplate tantijema i koji su procijenili da im je vlastita egzistencija važnija od bilo kakvog principa. I koji su popustili pred ovom ucjenom.

Međutim, nije se stalo na tome. Aktuelno rukovodstvo je izvuklo neke “pouke” iz te priče i procijenili su da trenutni način rada u AMUS-u omogućuje da i sutra neki nezadovoljnik može skupiti dovoljno ruku i da može promijeniti odnos snaga u AMUS-u. Pokušavajući da spriječe pojavu novog (ili povratak) starog Almira Ajanovića oni su Skupštini koja je trebala biti održana u maju ponudili izmjenu Statuta AMUS-a. Izmjenu koja je potpuno u neskladu sa našim zakonodavstvom i koja predlaže da se AMUS ne ponaša više kao udruženje (što jeste) nego kao akcionarsko ili dioničko društvo (što nije). Suština njihove izmjene sastoji se u tome da bi se odlučivanje iz ruku svih članova koji su sada i članovi Skupštine izmjestilo u ruke nekolicine najplaćenijih autora koji bi postali članovi tijela koje su oni nazvali “Aktuelni saziv Skupštine”. I koje bi potvrđivao Upravni odbor koji po prirodi stvari biva potvrđen od te iste Skupštine. K’o biva – potvrdiću te da me potvrdiš.

Bio je to račun bez krčmara. Očekivalo se da će devet desetina članstva glasati za to da ne može više nikad glasati. A sem toga već se stvorila kritična masa, ne samo nezadovoljnih nego i vrlo aktivnih, članova AMUS-a koji su pripremili odgovor na ovaj pokušaj. A sve u skladu sa važećim propisima. I šta se desilo? Kada predsjedavajući skupštine (tada još uvijek Edin Dervišhalidović) nije dozvolio raspravu o dnevnom redu, što bi suštinski moglo promijeniti odnos snaga u Skupštini, nekoliko desetina nezadovoljnih članova je napustilo salu i nije postojao kvorum koji bi legalizirao dalji rad. A da bi dodatno zapaprio ionako nejestivu čorbu i predsjednik Skupštine je podnio neopozivu ostavku.

I sam sam tada bio nezadovoljan, ali nisam napustio salu. Zašto? Zato što ne vjerujem da cilj opravdava sredstvo. I zato što ne vjerujem da je važna samo pobjeda, a ne i način na koji se do te pobjede dođe. A pogotovo zato jer mi je to ličilo demonstriranje sile ruku u nekim puno važnijim skupštinama od AMUS-ove. Vjerovao sam (a i danas vjerujem) da se jednak rezultat može postići i proceduralno prihvatljivijim načinima. Kao što sam vjerovao da se takav postupak kakav je učinjen može vratiti kao bumerang.

Kao što se i vratio već pri prvom narednom pokušaju organiziranja Skupštine. Kada su gospoda iz uprave shvatili da će biti preglasani oni su napustili Skupštinu i tako je opet ostavili bez kvoruma. Za one neupućene moram da objasnim kako tri ili četiri čovjeka mogu oboriti kvorum ovako brojne organizacije. Tako što je Skupština svojevremeno izglasala Pravilnik o radu Skupštine i tamo precizirala da kvorum osim potrebnih deset posto članova (što već definiše Statut) sačinjava i najmanje 25 od 50 najplaćenijih autora u prethodnoj godini. Odredba protiv koje je bio Institu za kolektivno vlasništvo, ali za koju je tada glasala Skupština i koja je postala važeća. I da, jedno je kad članstvo napusti Skupštinu, a nešto sasvim drugo kada to učine članovi Upravnog odobra. Na toj Skupštini u Doboju sam jasno i glasno na to upozorio sa skupštinske govornice i tražio da se aktivira član kojim se takvi članovi Upravnog odbora mogu smijeniti radi “narušavanja ugleda” udruženja.

I eto nas kod kvake 22. Da bi promijenio tu odredbu o kvorumu moraš imati kovrum na oba nivoa. A ne možeš ga imati jer oni koji ne žele promjenu uspješno manipulišu sa ovom grupom od 50 top autora. A i ne moraju da manipulišu. Između dvanaest i šesnaest njih (još nemamo potpune podatke o tome ko su oni) živi izvan Bosne i Hercegovine i nisu naši državljani. Oni ionako ne dolaze na Skupštinu. Iz raznih privatnih razloga još desetak njih se ne pojavi i onda ispada da o ovoj vrsti kvoruma uvijek odlučuju jedan ili dva čovjeka. Čak i u najsretnijim i najmirnijim vremenima po AMUS.

Bila je to klasična pat pozicija. I nije razriješena ni time što je napravljen svojevrsni puč u ponedjeljak 17.12.2018.godine. Pretpostavljam da je štab “pobunjeničke grupe” za koju sam imao dosta simpatija, odlučio da krene u avanturu i da “otme” Skupštinu. Zlatan Burzić je tako naprosto izašao za govornicu i počeo voditi Skupštinu uz tvrdnju da kvorum postoji. U tom trenutku sam napustio salu i uskratio svoju podršku ljudima za koje sam sve do tog trenutka vjerovao da je apsolutno zaslužuju. Iz nekoliko razloga sam to učinio.

Prvo i osnovno, moje poznavanje Statuta i Pravilnika o radu Skupštine mi kazuje da je to što je urađeno u neskladu sa ovim aktima i nisam želio da u tome učestvujem. Nadalje, uz svu naklonost koju imam prema Zlatanu Burziću i uprkos visokom stepenu podudaranja naših ideja o tome kakav AMUS treba da bude ja ga nisam ovlastio da govori u moje ime. Njegov izlazak za govornicu i želja da moderira Skupštinu nisu imali legitimitet. Davanje njemu takvog ovlaštenja moglo je uslijediti samo od članova Skupštine. Ja kao član Skupštine nisam ništa pitan o tome prije nego je on izašao za govornicu. A nisu pitani ni mnogi drugi članovi. I opet se desilo da se proces odlučivanja izmjestio u jednu usku grupu. I jednako je pogubno ako to radi Upravni odbor ili neki Revolucionarni komitet (izvinjavam se ako sam ih uvrijedio ovim nazivom, ali budući da nemaju nikakvo zvanično ime svako je jednako dobro). I treće, ali sigurno ne najmanje važno, uvjeren sam kako je ovo autogol koji će najviše naštetiti samom AMUS-u i dati (makar i formalni, makar i prividni) razlog protivnicima promjena u AMUS-u da legitimne zahtjeve za promjenama prikažu kao nešto posve drugo.

Gordijev čvor AMUS-a neko je tako pokušao presjeći mačem. Pokušao, ali uz svo uvažavanje, ne vidjeh ja među nama Aleksandra Velikog.

 

Karikatura slobode govora ili Nisam ja, majke mi

Ako postoji televizijska kuća sa kojom imam zaista uspješnu saradnju onda je to Televizija Sarajevo (ili kako je često neprecizno nazivaju Kantonalna Televizija). Ali to što si s nekim dobar, to što s nekim sarađuješ ili to što ti je neko drag ne oslobađa te obaveze da o tom nekom daš preciznu dijagnozu njegovog stanja ako ti se učini da počinje poboljevati. Ili bar da mu kažeš kako je vrijeme da ode doktoru.

E ta, meni draga televizija u posljednje vrijeme vuče poteze s kojima se, ni pored najbolje volje, ne mogu složiti. Pojavi li se neki problem, reaguje li negdje neko u nekom kabinetu, aktuelno rukovodstvo zadrhti od straha i kompletnu odgovornost prebaci na novinara ili urednika. Sve se svede na dječije opravdanje “Nisam ja, majke mi”. Najvažnije je naći dežurnog krivca. Novinara, kamermana (hoće oni, hoće), montažera, pa ako treba i portira koji je dozvolio da taj subverzivni element uopšte uđe u prostor Televizije.

Najnoviji takav slučaj vezan je za gostovanje strip crtača i stand up komičara Filipa Andronika. Prilikom njegovog gostovanja prikazane su njegove karikature od kojih su, neke, izazvale reakciju i negodovanje javnosti. A onda su Uprava i Nadzorni odbor ove kuće po hitnom postupku objavili saopštenje kojim se ograđuju od sadržaja emitovanih na mediju na čijem se čelu nalaze.

Moš’ mislit. Taman zbog javnosti. Nije bilo, naravno, nikakvih poziva ni ribanja iz političkih  i stranačkih centara moći. To su oni uradili samo da zaštite nevine i naivne duše gledatelja. I našli su i žrtvu koju će ponuditi na oltaru svojim stranačkim bogovima. Za sve je kriva, po njima, Enisa Skenderagić, urednica revijalnog programa TVSA. E, k’o biva da se njima stolice ne bi ljuljale oni će lijepo tu istu stolicu izmaknuti Enisi ispod nogu. Nekad je bilo “Neka visi Pedro!” danas je to “Neka visi Enisa!”, a sutra će svako od nas biti u opasnosti da ga tako okače samo da oni ne bi bili krivi.

U nekom drugom svijetu, u nekom drugom univerzumu, uprava bilo kojeg medija stala bi iza svojih uposlenika. I urednika i novinara. Osim u slučaju da su se ti uposlenici grubo ogriješili o važeće zakone ili o novinarski kodeks. Pa čak i u tom slučaju ne bi se ograđivali nego bi sami u svojoj kući pomeli. Ne plašeći se prašine koja se pri tome može podići.

Mi ne živimo u nekom drugom svijetu nego u ovom, kakav je da je. Ali čak i u ovom svijetu proklamujemo neke opšteprihvaćene civilizacijske vrijednosti. Kao što je, na primjer sloboda govora. Odmah da bude jasno, pogledao sam neke stand up nastupe Filipa Andronika i zasmetali su mi neki dijelovi tog nastupa. Smatrao sam ih i smatram ih i degutantnim i uvredljivim. Ali ih nikad ne bih zabranio. A reći ću vam i zašto.

Zato što pravo na slobodu mišljenja i pravo na slobodu govora i podrazumjeva da neko ima pravo da misli i govori ono što se meni ne sviđa. Ili nekom drugom. Ono što nije u skladu sa mojim svjetonazorom. Ili nečijim drugim. Malo mi je čudna ta sloboda govora u kojoj kažeš nekome “slobodan si da kažeš šta god hoćeš, ali samo dok to meni ne smeta”.

U jednom demokratskom društvu (ili u našem slučaju bar društvu koje nastoji biti demokratsko) postoje i drugi instituti zaštite nečijeg digniteta, a da to nije cenzura. Onaj ko se osjeti pogođenim ima pravo zaštite putem suda. I u ovom konkretnom slučaju baš bih i volio da su dotičnog uvrijeđene i povrijeđene porodica u sudskom postupku “oderale”.

Samo što mene, puno više od nekih črčkarija lika koji želi pažnju šokirajući javnost, brine što sam saznao da postoji odluka na TVSA po kojoj se za “svaku emisiju moraju dostaviti imena gostiju”. Kome? I ko to treba da odobri da li neko može gostovati na TVSA? I po kojem kriteriju? Ako to odobrava urednik onda je to profesionalna procjena. Međutim, ako to odobrava Uprava ili Nadzorni odbor onda to meni smrdi na cenzuru. Znači li to da postoji neka “crna lista” nepoželjnih gostiju na javnom mediju. A javni medij po svojoj definiciji morao bi da bude dostupan za izražavanje stavova i sudova svih segmenata iz kojih se javnost sastoji.

Naravno, niti jedna sloboda nije neograničena i prestaje tamo gdje počinje da ugrožava tuđu slobodu. Ali postoje pozvane institucije koje i to procjenjuju. Institucije kao što je Regulatorna agencija za komunikacije. I da su oni reagovali, da su oni donijeli odluku kojom se kažnjava TVSA za emitovanje spornog sadržaja, onda bi se čak i moglo naći neko opravdanje za postupak Uprave i Nadzornog odbora. Ovako mi to izgleda kao postupak razmaženog djeteta koje se prepalo jer je drugo dijete u igri skakalo preblizu mamine najdraže vaze. I dok se vaza nije ni razbila naš razmaženko je požurio da roditeljima kaže “Nisam ja, majke mi”.

 

Vrijede riječi u pjesmama

Oduvijek sam se pitao ima li bunt rok trajanja. I ako ima, koliki je? Nije to bez nekog vraga. Previše je dragih likova moje mladosti, onih buntovne prirode, završilo kao karikatura samih sebe. I to zato što su odbijali da odrastu sa  svojim pjesmama i što su odbijali da vlastiti bunt usklade sa vlastitim godinama. Jer to je, na kraju krajeva, jedini način da ostanu vjerodostojni.

Zato sam volio „Štuke“. I zato ih i dalje volim, a nakon novog albuma „Topla voda“ i iznimno poštujem. Čekali smo taj njihov album punih sedam godina od sjajnih „Brojeva računa“ i pokazalo se da smo imali šta čekati i ako je ovakav album rezultat nešto sporijeg rada onda nekim bendovima toplo preporučujem da se javljaju jednom u mileniju.

Kaže mi Dino Šaran, ona autorska i pokretačka snaga sastava „Letu šuke“ da je puštao neke pjesme da „odleže“ prije nego ih ponudi publici. I čini se kako je to prava formula. Pjesme koje kod njega samog izdrže tu probu vremena i koje mu zazvuče onako kako treba nakon par godina, te pjesme sigurno nešto vrijede i spreman je da ih ugradi kao dragulje u krunu svoje karijere.

Mnogi se neće složiti sa mnom da je upravo ovaj album ta kruna i klet će se u neki od prethodna tri albuma. I niko ne kaže da neće biti u pravu jednako kao i ja koji se oduševljavam ovom zbirkom od devet novih pjesama. Namjerno kažem „zbirkom pjesama“, jer koliko god bio muzičar, roker, Dino Šaran je jednako toliko, ako ne i više – pjesnik. Pjesnik rock’n’rolla u vremenima kada nema baš previše prostora za poeziju u popularnoj muzici. Zapravo, taj prostor je do te mjere ograničen da on sam, ne bez rezignacije, u jednoj od pjesama sa ovog albuma konstatuje da „ne vrijede riječi u pjesmama“.

Samo što, bez obzira na to, on ne može da obuzda te riječi koje napisane i otpjevane od njega potpuno precizno razobličavaju našu stvarnost i ostavljaju nam neke stihove za razmišljanje, a neke, Boga mi, i za citiranje. A da opet ni jednog jedinog trenutka ne prijeti opasnost da njegove poruke postanu isprazne parole.

Rijetko se to primjećuje, ali Dino Šaran u pjesmama koje radi za svoj matični bend uvijek ponudi i tu dozu duhovitosti koja se kao ona čuvena crvena linija provlači kroz njegovo stvaralaštvo od samih početaka. Naravno, takvu vrstu duhovitosti neće svako ni primjetiti, a kamo li da će se svakome dopasti. Ali „Letu štuke“ i nisu za svakoga. Ili je preciznije reći kako nije svako za „Letu štuke“.

Muzički su ponajviše evoluirali. Dozvolili su sebi malo više eksperimenta u tom smislu pa na momente primjetimo izlete u elektroniku kakve ranije nismo imali prilike kod njih prepoznati, pa sve do čudne „folklorizacije“ u pjesmi „Zemlja gori“ koju su im njihovi „pravovjerni“ fanovi zamjerili čim se pojavila.

A to je samo pjesma koju treba pažljivo slušati. I to više puta. Ova saradnja sa „Dubiozom kolektiv“ (svojevrsno vraćanje usluge za Dinino gostovanje na njihovom posljednjem albumu) je savršen spoj divlje „narodnjačke“ teme u koju je upakovan nimalo naivan tekst. I upravo takav spoj nespojivog pjesmi daje dodatnu snagu i uvjerljivost. Nema sumnje da će, nakon prvog zazora, publika plebiscitarno prihvatiti ovu pjesmu i da će to biti jedan od vrhunaca njihovih budućih koncerata. Na užas svih rock čistunaca.

Baš ta „Zemlja gori“ je tipičan predstavnik tih pjesama koje govore o našem ovde i sada, a opet su dovoljno univerzalne da šalju snažnu poruku i izvan tih vremenskih i prostornih okvira. Uz nju tu su sigurno i pjesme kao „Bože zdravlja“, „Topla voda“ i, po meni najbolja na albumu „Bočice“.

Ostatak materijala predstavlja Dinu u onom njegovom ranjivom i intimnom izdanju zabilježenom u ljubavnim pjesmama. Duboko emotivnim, a opet svjetlosnim godinama daleko od bilo kakve patetike. I kako god slušam album tako me pri svakom narednom slušanju neka druga pjesma takvog usmjerenja „kupi“. Ovisno o vlastitom raspoloženju. Nekada je to „Supermarket“, nekada „Ne poznajem“, a sve češće „Kreten“. I molim, bez ikakvih asocijacija!

A najljepše od svega je što ne treba ni birati pjesme sa ovog albuma. Šta god da pustite – nećete se pokajati. A najbolje je se prepustiti svim pjesmama od početka do kraja albuma. I to redom. Dakle, „pristavite“ Štuke i otkrit ćete  „toplu vodu“ kad vas pogodi saznanje da još uvijek „vrijede riječi u pjesmama“.

Kada dobro nije dovoljno dobro

Stare navike se teško mijenjaju. Iako sa posljednja dva albuma „Zabranjeno pušenje“ nije više onaj bend koji sam nekad volio i čije sam albume s nestrpljenjem očekivao kod mene se ništa nije promijenilo. I dalje ih volim, a njihove albume i dalje očekujem s nestrpljenjem.

Tako je bilo i sa ovim posljednjim, nazvanim „Šok i nevjerica“ objavljenim posljednjeg dana oktobra. I to opet ponuđenim za potpuno besplatan download. „Pušenju“ sa barem mora odati priznanje da su ostali dosljedni ideji da nisu tu da na brzinu klepe pare, nego da im je prioritetni cilj da njihove pjesme dopru do što šireg kruga poklonika, pa i do onih koji nemaju para za nabavku diskografskih izdanja. Ili prvenstveno do njih.

Cinici bi, naravno, rekli kako je i takav potez u konačnici isplativ jer tako pjesme postaju popularnije što im omogućuje brojnije i posjećenije koncerte. Što takođe dovodi do toga da se te pjesme više traže na medijima i onda to rezultira većim tantijemima od autorskih i srodnih prava. Ali cinici bi ionako svašta rekli, pa ne treba da se previše osvrćemo na njih.

Osvrnimo se na ovaj novi album. Nije on kod mene izazvao ni šok ni nevjericu. Ni oduševljenje ni razočarenje. Prije osjećaj da se tu radi o dobrim pjesmama, na momente i jako dobrim, ali da im nešto nedostaje. Neki začin koji bi nas podsjetio zašto je ovaj bend nekada bio tako važan.

I kako god i kad god pokušam da definišem šta je to što nedostaje priča se vrati na Neleta. Ili ne nužno na njega, ali na pjevača drugačijeg tipa nego što je to Sejo Sexon. Neke pjesme naprosto traže više energije prilikom pjevanja i drugačiji pristup.

Možda sam i sam kriv za to. Svojevremeno, ponukan načinom na koji je Sejo otpjevao „Fildžan viška“ i „Jugo 45“ i njemu i svima koji su htjeli slušati govorio sam kako nema potrebe da traže novog pjevača i da on sam to može iznijeti kako treba. I prevario sam se. Ima pjesama kod kojih to jako dobro funkcioniše. I tu prije svega mislim na sporije pjesme, intimnog ugođaja i ispovjednog tona. Ali kod onih bržih i žešćih uvijek pokušam da zamislim kako bi zvučale da su ih otpjevali Nele ili Marin. I uvijek skontam kako bi sigurno zazvučale i bolje i ubjedljivije.

To je na ovom albumu pogotovo primjetno. Sejo je ubjedljiv u prvoj pjesmi albuma „Svjetla Sarajeva“, a takav je i u završnoj „Sve po starom“. Ne zvuči to loše ni u onom reggae napjevu „Upuc’o sam šerifa Buzu“, kao ni u prekrasnoj ljubavnoj „Poljubi je budalo“. Između se smjestilo još deset pjesama koje su zaslužile boljeg pjevača.

Ne znači da je zbog toga to loš album. To samo znači da je mogao biti i neuporedivo bolji jer Sejo nije autorski potrošen. Pametno je na par pjesama ostavio prostora i drugim autorima pa tako ponovo sarađuje sa književnikom Nenadom Veličkovićem kao i prije dvanaest godina na pjesmi „Nema više“. Ovoga puta se pjesma zove „Kupi nas Ali“ i govori o sve prisutnijoj pojavi kupovine bosanske zemlje od strane „investitora“ iz arapskih zemalja. Samo što se tu izbjegava patetična priča o tome „kako nam zli Arapi sve pokupovaše“ nego se postavlja pitanje koliko mi zaslužujemo uopšte ono što oni žele da kupe. U toj pjesmi gostuje i tuzlanska reperka Sassja. I da se nije pojavila na pjesmi pjesma ne bi mnogo izgubila, a i ona je imala blistavijih momenata u karijeri.

Puno je uspješnije gostovanje Damira Imamovića na pjesmi „Svjetla Sarajeva“. Ne mogu da se otmem utisku da je u pitanju pjesma o ratnom Sarajevu, o opkoljenom Sarajevu i da ju je sada Sejo odnekud izvukao. Međutim, to vam je jedna od onih pjesama koje uopšte ne ovise o trenutku u kom su nastale i nose vječnu poruku. U pitanju je sigurno jedan od najsvjetlijih momenata albuma. Kao što je i „Poljubi je budalo“, živi dokaz da se može napraviti velika ljubavna pjesma u kojoj autor neće ni patiti ni kukati a koja će ponuditi emociju kao malo koja pjesma koju smo čuli u posljednje vrijeme.

Blistavi momenti su i „Upuc’o sam šerifa Buzu“ i „Bosman – prvi bosanski superheroj“. I ako je negdje baš zatrebao moćan rokerski vokal o kome sam govorio, onda je to u „Bosmanu“.

Neću da kažem kako je ostatak materijala prosječan ili čak ispodprosječan. Ali kada ste bend kakav „Zabranjeno pušenje“ jeste onda vas niko ne upoređuje sa drugima. Svi vas onda mjere po vašim najsjajnijim trenucima. A album „Šok i nevjerica“ ne spada među njih. I onda shvatiš da ponekad dobro naprosto nije dovoljno dobro.

 

U inat svim bitangama

Moram priznati da sam sa popriličnim nestrpljenjem očekivao novi solistički album frontmena „Hladnog piva“. Od starta mi je bilo nejasno šta to on ne može izraziti sa matičnim bendom pa mu je potrebno da to sam radi. Pitao sam se nije li na pomolu raspad grupe ili nešto slično. A onda sam čuo album „Kuća bez krova“ i sve se posložilo. Sve je sjelo na svoje mjesto.

Prvo i prvo, ova kuća nije bez krova. To je album koji ima i čvrst temelj i zidove i krov. Ima i glavu i rep. I nije bilo šanse da se pojavi kao album „Hladnog piva“. Prije svega, to su duboko intimne ispovjesti da imaju smisla samo u ovakvom pakovanju. Kao solistički album. Ogoljen do kraja, kantautorski i na momente čak i šansonjerski.

Znam da će mnogi prokomentarisati da Mile Kekin i šansona ne mogu nikako zajedno, ali poslušajte album pa onda donosite zaključke. Ovo je za mene, prije svega, pošten album. Mile se nije krio iza imena popularne grupe i nije htio da vara publiku. Publika „Hladnog piva“ je zahtjevna i dosljedna. Ne trpi promjene. Neki bi čak rekli i tvrdoglava. Koliko su samo u „Hladnom pivu“ dobili oštrih primjedbi da su „izdali punk“ kada su snimili ona svoja dva mala remek djela, albume „Šamar“ i „Knjiga žalbi“. Oni među njihovim fanovima koji se i dan danas kunu u debi album „Džinovski“ nikada ni nisu svarili tu finu i pitku produkciju sa posljednjih albuma. Za njih je i to bilo previše, a „Kuća bez krova“ bila bi mnogima od njih povod da dignu ruku na sebe. Ako već ne bi na Mileta.

I zato je sasvim logično da se ovih deset pjesama pojavi kao solističko, kao kantautorsko i kao posve privatno izdanje njihovog pjevača. Privatno izdanje o privatnim stvarima. I to puno više nego njegov prvi solo album „U dva oka“ od prije sedamnaest godina.

Još i prije nego što je album izašao imali smo prilike čuti pjesme „Reno 4“, „Atlas“ i, odnedavno „Takav par“. U novom aranžmanu obnovljena je i „Tijana“ sa posljednjeg albuma „Hladnog piva“. Dakle 40% albuma smo već čuli, ali kada smo čuli i ostatak pjesama, kada smo čuli album kao cjelinu i ove odranije poznate pjesme su zazvučale na drugi način. Kao dio cjeline i one su dobile neku novu dimenziju.

Album je fina zbirka pjesama koje govore o nostalgiji, odrastanju, životu u tuđini, prvim ljubavima, prvim automobilima i prvim snovima. Za pravi ugođaj ovih deset pjesama morate ipak imati neka predznanja, nešto što je iskustveno dio naših mladosti i što ne možete naučiti u školi niti pronaći na internetu. Kada u pjesmi „Beton“ Mile pjeva kako mu je petnaest i kako zalijeva beton da ne ispuca, ja tačno mogu da ga zamislim pod vrelim ljetnjim suncem, u kratkom hlačama, ošišanog „na ćasu“, kako strpljenjem tibetanskih mudraca iz zelenog plastičnog crijeva posipa vodu pa friško „izlevenoj ploči“.

Za neupućene ta njegova prva „ploča“ nije mogla svirati. To je generacijska stvar. U to vrijeme, kada je svako sebi pravio kuću, ona se pravila u fazama. Od ploče do ploče. A ploča je bila ravna betonska ploha kojom se zatvarao odozgo jedan sprat i pravila osnova za naredni. Ploče su se pravile „na mobu“ ili da prevedem dobrovoljnim, volonterskim radom, komšija rodbine i prijatelja. Uz obavezu da i ti njima uzvratiš kad oni dođu u tu fazu građevinarstva. A pošto je beton bio sklon pucanju na velikim vrućinama, a kako su se kuće gradile ponajviše ljeti, obaveza nas klinaca je bila da neprekidno vodom natapamo ploču. Ili da je zalijevamo, mada nikad ništa iz nje nije niklo. Ako ne računamo naše snove o nekoj fantastičnoj budućnosti u kojoj ćemo imati vlastitu sobu kad se jednom izvučemo iz podstanarskih ćumeza.

Baš o tome Mile i govori u najboljoj, najemotivnijoj i najsnažnijoj pjesmi na albumu, naslovnoj „Kuća bez krova“. To je pjesma kojoj se nema šta zamjeriti. Savršena u svojoj jednostavnosti, prekrasna posveta roditeljima koji ni nisu mogli znati bolje u tim vremenima. Pjesma za koju moraš imati i dovoljno godina i još više životnog iskustva da bi je prepoznao.

Inače album vrlo vješto balansira između tih nostalgičnih (da se razumijemo ne jugonostalgičnih, nego nostalgičnih i tačka) pjesama i onih programskih. Onih koje govore o nesnalaženju nas svojih u svijetu u kojem postoje samo naši i njihovi. E, Mile je našao neki procijep između, gdje da uglavi nas aptride, nas iz plemena „Azri“ kako on to lijepo kaže u pjesmi „Atlantida“. Upravo ta pjesma, otpjevana u duetu sa Bajagom, predvodi tu drugu liniju pjesama gdje su uz nju „Atlas „ i „Zbogom tjeskobo“. Pjesama u kojima govori o našoj stvarnosti, o našim podjelama i o nepristajanju na njih. Pogotovo „Atlantida“ kao jedna mala simfonija otpora začinjena „crvenim mundirima“, Zagorom i komadom karabita u džepu ima sve preduslove da postane himna svih onih kojima su postojeće himne premale i preuske.

Kao što je „Atlas“ potresna priča o traganju za „zemmljom meda i mlijeka“ negdje tamo preko granice. Naravno, sve uz malu opasku da atlas ne može da se zavrti kako to u refrenu ove pjesme poziva Mile Kekin. Mile, globus se vrti, a atlas lista. Siguran sam ja da on to zna, ali mu je ovako bilo neophodno zbog ritma, rime ili ko zna čega.

Što se mene lično tiče ovo mi je jedan od najboljih albuma koje sam čuo u posljednjih nekoliko godina. Ako u njemu tražite onu sirovu energiju „Hladnog piva“ radije poslušajte njihove stare albume. Ali ako ste spremni da podijelite emotivno iskustvo jednog zrelog stvaraoca koji, bez zadrške, otvara najintimnije, a pretpostavljam i najbolnije stranice svoje biografije onda je to „ploča“ za vas. I kao što sam poručuje u završnoj pjesmi albuma „U inat svim bitangama/bi zapjevo u tangama“. S tim što su njegove pjesme na ovom albumu do te mjere ogoljene da se pitam ima li tu uopće i tangi. Bar ih ja nisam vidio. Za razliku od bitangi.

I više nego previše

Pisao sam ja o Amaru Češljaru i prije nego je „salo tenkove na Mostar“ i prije nego je postao tema i kod onih koji nikada nisu čuli ništa što je odsvirao. I to me žalosti više od svega. To što ga upoznaju na ovaj način, neovisno da li je napisao to što mu se spočitava ili mu je profil zaista hakovan. Žao mi je što Amara javnost nije upoznala kada je trebala i na način na koji je trebala. Kao vrsnog instrumentalistu, majstora svog zanata i nesumnjivog umjetnika za bubnjevima.

I to ne samo u pratećem bendu Dine Merlina nego i u „Punktu“, u jazz projektu „Minority“, u onom sjajnom spoju jazza i sevdaha nazvanom „Dr Ammar Project“ ili odnedavno u sastavu „Letu Štuke“. I opet nisam sve nabrojao. Nego se sve svelo na hirurški oštru podjelu „sa tenkom ili na njemu“.

Da podsjetim na to što se desilo. Portal Klix.ba objavio je tekst o protestima u Mostaru usmjerenim protiv izbora Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Na svom facebook profilu Amar je prokomentarisao da na demonstrante treba „poslati tenkove“. Onda ga je Dino Merlin zbog tog komentara odstranio iz svog tima, a za Dininim primjerom povela se i grupa „Letu štuke“. Zatim je Amar uputio demanti tvrdeći da mu je profil hakovan i da on to ni u snu ne bi napisao. Onda su ga neki optuživali da se jeftino izvlači, a drugi da se usro i da se odriče svojih uvjerenja koja su njima tako pasala jer su se super uklapala sa njihovim svjetonazorima i tenkovinama njihovih privatnih revolucija. Tako postavljeno sve izgleda prilično jednostavno.

A čitava priča je sve prije nego jednostavna. A to je neoprostiv grijeh u zemlji u kojoj je odavno moto „što bi jednostavno kad može komplikovano?“. Recimo, mene zanima imamo li mi uopće tenkove? I ako ih imamo koja komponenta bosanske vojske raspolaže njima. Možda je to baš H komponenta pa nije realno očekivati da H udari na H. U takvoj situaciji obično dobiješ ha – ha.

I nije to jedina smijurija u ovoj pomalo tragičnoj priči. Tragičnoj prije zbog naše spremnosti da silom rješavamo razlike u mišljenjima nego što bi tragična mogla biti sudbina Amara Češljara. Mada nije malo onih koji su to pokušali prikazati kao da mu je neko uzeo hljeb iz usta. Amar Češljar je toliko dobar bubnjar da će sigurno naći angažman i bez Dine i bez „Štuka“. Za razliku od onih koji brinu za njegovu budućnost. I to ponajviše da ne bi brinuli za svoju.

Sad ne znam je li smiješno ili tragično ili oboje istovremeno što smo još jednom dokazali da smo narod sa parapsihološkim sposobnostima. Svi mi znamo šta je nekome u glavi i zašto je neko učinio to što je učinio. Za Dinu su njegovi protivnici (a koliko god da ih nema previše to nadoknađuju bukom koju prave) odmah ustvrdili da to radi da se dodvori Hrvatima kako ne bi izgubio veliko tržište u Hrvatskoj. Otprilike se u istom kontekstu pominju i „Letu štuke“, ali znatno manje. Kad nas ti je to direktna proporcija. Što si veći i što više zarađuješ to je i mržnja prema tebi veća. Onaj drugi Dino, Dino Šaran, shodno tome bio je razmjerno manje pominjan u ovoj priči.

Nakon svega nameću se dva pitanja. Prvo je da li je Amar zaista napisao svojom voljom i bez pomoći hakera to što ga je otjeralo iz dva benda istovremeno? Odgovor na to pitanje je posve irelevantan. Čovjek tvrdi da su to bili hakeri i meni je to dovoljno čak i da nisu. Ako su zaista bili hakeri onda je ovaj lov na vještice adresiran na pogrešnu „vješticu“. A ako nisu onda je važno to da je sam shvatio kako se zaletio, preletio, kako je ta izjava bila neodmjerena i sad je povlači. Na ovaj ili onaj način, svejedno.

Drugo pitanje sa kojim se svako od nas suočava, jeste, šta bi uradili da smo bili na mjestu Dine & Dine? Ja znam šta bih ja. Ja sa svojim timovima, sa ljudima sa kojima se družim i sa kojima sarađujem gradim svjetove u kojima nema mjesta za tenkove. Ne samo da nema mjesta za tenkove nego nema mjesta za bilo kakvu grubost i agresivnost. Pa čak ni verbalnu. Nema mjesta za psovke i uvrede. I nema veze što sa takvim kriterijima teško da bih sakupio dovoljno ljudi i za omanji bend. Pa šta? Šta fali onom klasičnom rock triu ili čak duetu?

Kažem dva pitanja jer se treće ne usuđujem ni da postavim. A da se usuđujem ono bi glasilo: Koliko je pripadnika ljudske vrste u mom okruženju spremno da se tenkovima obračunava sa neistomišljenicima? I ne samo da je spremno nego jedva čeka da provoza tenkiće po središtima nekih gradova. Sudeći po komentarima na Amarov, stvarni ili izmišljeni, post i više nego previše.

Za prisutne goste i odsutne prijatelje

Priča o „Indexima“ vratila se tamo gdje i pripada – u Sarajevo. Drugog dana oktobra u Domu mladih održan je koncert pod nazivom „Indexi i prijatelji – Da sam ja netko“. Onako kako ta ekipa obično i radi, dostojanstveno prisjećanje na sve one velike pjesme iza kojih stoji najvažnija sarajevska grupa.

 

I to tvrdim sa punom odgovornošću. Davno je konstatovano da „Bijelo dugme“ možda i jeste najveći jugoslovenski sastav svih vremena, ali na domaćem terenu, u Sarajevu, primat su uvijek morali prepustiti „Indexima“. Bar kad su muzički sladokusci u pitanju.

 

Zato i jesu važni ovi i ovakvi koncerti. Biološka neumitnost otela je dobar dio članova ovog benda, ali oni koji su ostali čuvaju taj plamen. Plamen koji je upaljen prije pedeset i sedam godina. Nosili su taj plamen širom onoga što se danas nezgrapno zove Region, a što se nekada zvalo Jugoslavija. Za njihovog vakta. I tim plamenom su osvjetljavali brojne ćoškove nekadašnje zajedničke države, a u Sarajevu su se pojavljivali rijetko i neredovno.

 

To je dodatni razlog da ovaj nastup dobije još jednu dimenziju. Jednačina je prosta. Preživjeli članovi velikog benda, plus vrlo atraktivni gosti, pomnoženo sa pjesmama iz našeg kolektivnog sjećanja jednako je veče za pamćenje.

 

Bilo je u toj jednačini i nekih minusa, ali ne tolikih da bi ugrozili kompletan ugođaj. Minus je neshvatanje lokalnih wannabe novinara koji su izvještaj pravili prepisujući imena s plakata pa im se i moglo desiti da pomenu kako su nastupili Hari Varešanović, Vajta i Zoran Predin samo zato što su ljudi bili najavljeni.

Prednost portal novinarstva je u tome što glupost možeš maknuti i nakon što je objavljena. Čisto da se dalje ne brukaš, ali glupost zbog toga ne biva ni za zericu manja. Jer takav pristup izvještavanju ne obezvrjeđuje samo čitalačku publiku nego još više same „Indexe“. A oni sigurno to nisu zaslužili.

 

Hajde da ipak kažemo ko se od gostiju pojavio. Bili su tu Tifa, Đuro, Goran Karan, Neno Belan, Dado Topić, Boris Novković, Dejan Cukić, Jasna Gospić Sparavalo, Amel Ćurić i Giulianno. Sigurno je nedostajao poneko od te uobičajene ekipe sa ovih koncerata, ali ako je i nedostajao to se nije baš primjetilo.

 

Jer to su oni prijatelji iz naslova, a „Indexi“ su nastupili u sastavu u kojem se našao jedan Fadil Redžić, čovjek koji je od 1965.godine (uz Davorina i Bodu) zaštitni znak ovog sastava. Za klavijaturama su bili Ranko Rihtman i Nenad Jurin, obojica su obilježili po jedan period u karijeri ove grupe. Bubnjeve je svirao Peco Petej koji je prošao kroz „Indexe“ tamo sedamdesetih godina i tako stekao legitimitet da se nađe u ovom društvu. A gitare je svirao Muris Varajić.

 

E, kako ovo da kažem, a da ne ispadnem grub? Muris je vrhunski gitarista, jedan od najboljih koje ova zemlja ima, ali nema veze sa „Indexima“. Znam šta će mnogi potegnuti kao argument. To kako neko mora svirati gitare, a Slobodana Bode Kovačevića, tog čuvenog gitariste „Indexa“ nema od 2004.godine među nama.

 

Ali nije on jedini svirao gitaru u ovom sastavu. Barem ne tokom šezdesetih godina. Ima tu Ismet Nuno Arnautalić, njihov gitarista iz prve postave. Neko će reći kako je Nuno ritam gitarista, a trebao je neko da odsvira sva ta velika sola. Imamo i solo gitaristu koga smo, bez ikakvog opravdanja, zaboravili. I to iz originalne postave. Sa samih početaka njihovog rada. U pitanju je Slobodan Bobo Misaljević, koji, pouzdano znam, i dalje aktivno svira i kome bi sigurno bilo drago da ga se konačno neko sjeti u svim tim pričama oko „Indexa“. Ne bi ništa smetalo ni da mu neko iz ove mlađe garde pomogne na sceni, ali njemu je definitivno tamo bilo mjesto. I tamo bi i bio samo da sam ja netko.

 

I dozvolite mi samo još jedan mali komentar. Uz sve opaske i primjedbe bila je to sjajna ekipa u Domu mladih, ali zamislite kakva je zabava i kakva je svirka bila tamo negdje na nebu ili na onom drugom mjestu, gdje su se na sceni mogli okupiti opravdano odsutni članovi. Zamislite taj bend u kojem bubnjeve svira Đorđe Kisić, klavijature Đorđe Novković, bas gitaru Šefko Akšamija, gitare Slobodan Bodo Kovačević, a pjeva Davorin Popović. Opasna je to ekipa. Zamislite samo koliko nas bi rado otišlo na takav koncert.

 

 

Grad bez sjećanja

Danas je sedamnaesti septembar 2018.godine. Da je poživio Kemal Monteno bi danas napunio sedamdeset godina. Nije poživio i neko se može zapitati zašto bi se obilježavali rođendani ljudi koji nisu više među živima. I takvo pitanje ima neku svoju logiku. Ali jednako logičan je i odgovor. Obilježavamo ih zbog sebe, a ne zbog Keme ili bilo koga drugog.

Biće, ipak, da je takvo pitanje ovde kod nas izlišno. Jer mi ne samo da ne obilježavamo nego se i ne sjećamo. Uzalud sam tragao po portalima ne bi li našao neki koji se sjetio ovog datuma. A nema šanse da je u gradu koji je tako lijepo opjevao Kemo ostao prisutan kroz neku izložbu, koncert, knjigu ili film predstavljen baš na taj dan.

Zato su ga se opet sjetili naši susjedi sa zapada i u Hrvatskoj je objavljeno baš na taj dan diskografsko izdanje sa snimkom koncerta održanog u Zagrebu na prvu godišnjicu smrti Kemala Montena. Čisto da nas podsjete da su se i tada sjetili kad smo mi zaboravili.

I ako ovako nastavimo zaboravljati nije više pitanje da li će, nego samo kada će Kemal Monteno u svijesti novih generacija postati dio hrvatske muzičke scene, a Sarajevo će sve više postajati samo biografska odrednica o mjestu njegovog rođenja.

A zapravo sve je njegovo vezano za Sarajevo. Čitav život se smjestio između priče o tome kako su zajedno rasli on i njegov grad i poruke da treba da ti roknu samo dvije pa da bi ti se sve samo kazalo. I ukazalo. I, naravno, da ne ide iz ovog grada.

Zlonamjerni bi rekli da je ipak odlazio. Pri kraju života sve češće i na sve duže periode. Moguće da mu se na momente činilo kako to više nije onaj grad koji je opjevao pa je tražio njegove ostatke tamo gdje su još jedino bili i prisutni – u svojim pjesmama. Moguće da ga je prestravila brzina kojom su se njegovi prijatelji selili na gradska groblja. Možda je samo bio onako duboko i ljudski – razočaran. Samo bi nam on mogao reći pravu istinu o svemu, a njega više ne možemo da pitamo.

I šta je to sedamdeset godina? Nije to nikakva starost, sve i da ju je doživio. Evo, prije neki dan Paul McCartney je u sedamdeset i osmoj objavio novi album. I to kakav. Samo što se ne mjere sve godine jednako. Nemaju sve godine jednaku specifičnu težinu i nisu jednako guste. U nekima se sabije toliko toga da bi bilo dovoljno za tri prosječna života. A Kemo je baš takvih imao koliko hoćeš.

Onoliko koliko sam ga poznavao bilo mi je dovoljno da mi bude jasno da nije od onih koji će podrediti život karijeri i kojima će biti važno šta će pokoljenja misliti o njima kada ih jednom ne bude. Dao nam je svoje pjesme i potpuno ispravno je zaključio da nama, publici, poštovaocima i poklonicima ništa više ne duguje. Sve ostalo je dao prijateljima. Sve ostalo i sve preostalo.

Zato će se o njemu ispredati legende u raji čak i kad institucije zaborave na njegov rođendan. Ali raja za raju, a Kemal Monteno za istoriju i sjećanje. I na brigu institucijama. Jer ako nema nikakve sumnje da je Kemo bio raja, nema ni mrvica sumnje ni u to da je bio institucija.

Gitara prije fudbala

Nedavno sam saznao jedan nepoznat podatak o Dini Merlinu. Pričaju da je, prije nego se počeo baviti muzikom, ozbiljno razmišljao da se posveti fudbalu. Upućeni kažu da nije tu falilo ni talenta, ali da je ljubav prema gitari ipak prevagnula. Sad, ko će ga znati. Možda smo izgubili velikog fudbalera, ali ja ne bih rekao da smo baš loše prošli. A što se njegove ljubavi prema fudbalu tiče ostale su neke reference na ovu igru i u njegovim pjesmama. Kao kad u pjesmi „De Facto Fato“ kaže „Nisam Maradona ni u lopti/a nisam vala baš ni Radeljaš“ prisjećajući se nekadašnjeg beka FK Sarajevo. Pa u pjesmi „Subota“ kaže „nikad gol, vazda stativa“, da bi u „Kremenu“ poručio dotičnoj da mu nedostaje kao gol „vatrenom bordo navijaču“, ali da ne bi bilo ljutnje u narednom refrenu je to „gol vatrenom plavom navijaču“. Mada nije tajna da je njegovo srce obojeno bordo bojom.

Kao i ono Kemala Montena koji je sanjao o fudbalskoj karijeri, trenirao u „Sarajevu“, izvlačio linije na „Koševu“ (one koje obilježavaju fudbalski teren da ne bi bilo zabune) i onda ga je pogodila inspiracija, počeo je pisati pjesme i definitivno se oprostio od stadiona Koševo u čijoj je sjeni i odrastao.

Zdravko Čolić je, opet, bio skloniji plavoj boji. Branio je u juniorima „Željezničara“ i bio rezerva legendi ovog kluba Slobodanu Janjušu. Bio je veliki talenat i u atletici. Bio je u mlađim kategorijama uvijek drugi u Jugoslaviji, iza Nenada Stekića koji će kasnije postati evropski rekorder sa i danas impresivnih 8.45 metara. Pošto u Čolinoj prirodi nije da se zadovolji drugim mjestom otišao je tamo gdje će biti prvi – među pjevače.

Za „Želju“ je bio vezan i Bregović. Bio je jedno vrijeme čak i predsjednik kluba, ali Bokserskog kluba „Željezničar“. Ali ni fudbal mu nije bio mrzak i volio ga je igrati. Tako u biografiji Margite Stefanović „Kao da je bila nekad“ Dušan Vesić pominje anegdotu da je negdje nekada Bregović igrao fudbal i sa Milanom Mladenovićem liderom grupe „EKV“ i da je ta utakmica potpuno promijenila njegov stav o Milanu pa ga više nije smatrao umišljenim i arogantnim.

Čini se, ipak, da je za svojom neostvarenom fudbalskom karijerom ponajviše žalio Balašević. Ima dosta fudbala i u njegovim pjesmama i u romanima, a jedna pjesma je potpuno fudbalska. Riječ je o pjesmi „Drago mi je zbog mog starog“.

Nepredvidljivi Johnny Štulić je toliko bio sklon fudbalu da je u svojim kasnim četrdesetim sebi uvrtio u glavu da može profesionalno da igra fudbal u Holandiji. Igrao ga jeste, ali čisto sumnjam da je neke velike pare zaradio od toga.

I nije samo fudbal bio sport kojem su se priklanjale kasnije muzičke zvijezde. Davorin Popović je bio ozbiljan košarkaški talenat i da je imao malo više vremena da se posveti sportu ko zna šta bi bilo od njega. Ništa manje se nije očekivalo ni od Hende. Išao je čak i na pripreme sa jugoslovenskom juniorskom reprezentacijom u vrijeme kada je glavna zvijezda te reprezentacije bio Dražen Dalipagić. Nije poštovao strogu disciplinu koju je nametao selektor Žeravica i kada je nakon jednog ilegalnog noćnog izlaska dobio šamar odustao je od košarke. A Fazlu i Almasa Smailovića i danas možete vidjeti kako znaju odigrati neku revijalnu košarkašku utakmicu.

I, naravno, čitav pokret novog primitivizma je iskazivao duboko poštovanje prema fudbalskoj igri mada nema podataka da su se i aktivno bavili fudbalom. Zato su pjevali o njemu. Od „Bombaj štampe“ i „Željo, to je moj tim“, do „Zabranjenog pušenja“ i „Čuva Bog Želju svog“. Negdje između se smjestila i „Nedjelja kad je otiš’o Hase“, ali čak i oni krajnje naivni odavno znaju da to nije pjesma o fudbalu. Ili barem ne samo o fudbalu.