Odlomak iz novog romana “Dedo”

Završio sam novi roman. Zove se “Dedo” i uglavnom govori o mom dedi po majčinoj strani, o mom dedi Hamdiji. Miješao sam fikciju i stvarnost i nadam se da se ti šavovi ne vide previše.Dok knjiga ne ugleda svjetlo dana, evo da malo osjetite atmosferu knjige.

“Dva dana prije nego ćeš umrijeti probudila si me ujutro. Opet pred zoru. Nisi imala snage da sama odeš do balkona. Zamolila si me da ti pomognem. Sjedili smo tako zajedno. Naslonila si se na mene i ja sam se prepao od tog nedostatka težine na mojim grudima. Kao da više nisi ni bila moja Hatidža nego samo sjećanje na nju. A onda si mi stisnula ruku. Mislio sam da ti nešto treba i pogledao sam ti u lice. I nisam vidio ni tvoje lice ni tebe, vidio sam samo tvoje oči. Isto onako prozračne i plave kao kad sam te prvi put sreo. Iz ugla desnog oka odlomila se jedna suza i zadržala na tvom obrazu. Nisam htio da je brišem. Bio je to tvoj način da se pozdraviš sa mnom. Sagnuo sam se da te poljubim. Nisam mogao da se sjetim kad sam posljednji put ljubio tvoje usne. Bile su suhe i ispucale, ali bile su zahvalne na mojima. Taj poljubac je bio sve što si željela ponijeti sa sobom na to putovanje pred kojim se drhti. Ti nisi drhtala, ali sam osjetio sav tvoj strah i očaj i želju da to odogodiš što je moguće duže.
Kad si vratila glavu na moje grudi pokušavao sam da nazrem barem nagovještaj težine na tom mjestu i kad sam osjetio taj blagi pritisak koji je tvoja glava pravila ponovo sam bio sretan. Milovao sam ti kosu. Potpuno je posjedila, a da ja to nisam ni primjetio. Možda zato što ti je kosa i inače svijetla, možda zato što si uvijek nosila podvezanu šamiju na glavi, a možda što nisam dovoljno obraćao pažnje. Sad, kad sam htio da upijem svaki trenutak, sad je vremena bilo tako malo.
Odnekud odozdo progovorila si. Tiho i nerazgovjetno pa sam morao da se napnem da razaznam tvoje riječi. Zatražio sam da ponoviš. A ti si se nasmijala. Nekako suho i daleko.
– A to bi ti Stari? Da ja potvrdim.
Nakon što je moj odgovor izostao i nakon što se nisam upecao na tvoj pokušaj da sve okreneš na šalu ponovo si se uozbiljila. Sada sam jako dobro čuo šta si mi rekla, a to je bilo nešto što uopšte nisam htio da čujem.
– Stari, nemoj ostati sam. Ne znaš ti sam. Nađi nekoga. – i nisi odoljela da na kraju još malo ne pecneš – Ide to tebi od ruke, zar ne?
Htio sam da se pobunim. Zaustio sam i ti si po mom uzdahu naslutila šta hoću da odgovorim i preduhitrila si me.
– Nemoj. Dovoljno je teško i ovako. Hoću da znam da ćeš biti dobro i poslije mene. Znam da tebi uvijek treba neko. I bolje da nađeš nekoga ko će ti i malo pospremiti i šta skuhati nego da ideš kurvama. Čula sam da i nisu neke domaćice.
Nasmijala si me. Uvijek si znala kako da me nasmiješ. Ko će to sad raditi? Tu, dok si ležala u mom zagrljaju, dok smo sa balkona gledali kako se budi lijepi oktobarski dan, dok si drhtala od neke zime koja je dolazila negdje iz tvoje unutrašnjosti, ja sam mislio kako se više nikad neću smijati. Kako nema niko više ko me može nasmijati. Kako sam samo glup bio. I kako si samo ti bila svjesna te moje gluposti.
– Ne vrdaj, Hamdija – rekla si – Obećaj mi da nećeš ostati sam. Obećaj mi da ćeš se ponovo oženiti. Još si ti u snazi i još si ti muškarac u koga bi se mogla zaljubiti da imam samo malo vremena.
Htio sam ti odgovoriti, ali kako da otvorim usta, a da iz njega ne krenu jecaji? Kako da tebi ulijem hrabrost kad je ni ja odavno nemam? A nisam htio na tvoje suze da dodajem još i svoje. Već si previše toga nosila na svojim plećima i već ti je prtljag bio pretežak za to putovanje. Moraćeš ponešto i ostaviti. I zato sam samo klimnuo glavom, a ti si to nekako znala iako nisi ni gledala u mene. I ti si polako klimnula i prošaputala:
– Dobar si ti meni bio, Stari. Dobar.
Poćutali smo tako zagrljeni dva – tri prosječna života, a možda i samo nekoliko minuta, a onda si odnekud prikupila snagu i nastavila.
Nije me čudilo što si nastavila. Nije tebi bilo u prirodi da ostavljaš nedovršene stvari. Sad kad je taj trenutak prošao, trenutak bliskosti, trenutak nježnosti, trenutak patetike, kako god, sad si opet bila ona stara Hatidža, ona praktična i ona sposobna. Htjela si da bar dijelom moj život kontrolišeš i s one strane groba. A ja sam htio da ga potpuno kontrolišeš, ako je ikako moguće. I upijao sam svaku tvoju riječ ma koliko se ne slagao sa njima. A sa mnogim se nisam slagao.
– Samo pazi koga ćeš uzeti. Nemoj djevojku, boga ti. Ljudi će svašta pričati, a ti nećeš znati do kraja je li ti žena ili kćerka. Nemoj ni staru curu. Stare cure su ti na ters. One ti ostanu neudate ne zato što njih niko neće nego što one nikoga neće. I kad vide da im je proš’o voz i kad za nekoga ipak pođu one znaju da im je taj neko bio „daj šta daš“ i upoređuju ga sa onim boljim prilikama koje su nekada imale. I uvijek ta poređenja ispadnu na štetu jadnika koji ih je oženio. Mogao bi uzeti kakvu raspuštenicu, ali to ti je mačak u vreći. Ne znaš nikad što s prvim čojekom nije mogla i je li do nje.
– Vidiš bona Stara da nema za mene nikoga osim tebe.
– Ima! – pobunila si se – Ima! Uzmi neku udovicu. Mladu i u snazi. To je taman za tebe. I priliči ti i niko neće ispirati usta sa tobom. Samo nemoj odmah. Sačekaj jedno pola godine do godinu. To je dovoljno da niko ne može da te olajava što si se ponovo oženio. Samo nemoj…
Tu te prekinuo kašalj. Ili si samo isprovocirala kašalj samo da ne izgovoriš do kraja to što si krenula. Sačekao sam da se smiriš i vratio priču na trenutak u kojem je prestala. Sramota me priznati, ali ta priča me dražila, izazivala, koliko mi god na početku bila mrska sad je bilo nešto obečavajuće i zabranjeno u njoj. Na trenutak sam i zaboravio da je tvoja smrt cijena kojom će se sve to platiti.
– Samo nemoj šta?
Lice ti je bilo u sjeni ali sam mogao skoro pa osjetiti kako si se zacrvenila. Vrijeme je odjednom naprslo i mi smo propali kroz tu pukotinu i opet si bila ona ista kao kad sam te prvi put vidio i rekao klincima s kojima sam igrao klisa da ćeš biti moja. I bila si moja, a ja sam to brzo, ja sam to prebrzo zaboravio. Nekada čovjek dobije ono što želi. Nekada je to što želi baš ono što mu treba. Ali prečesto čovjek zaboravi da je baš to htio. Ti si bila ono sve što sam mogao zamisliti kao uslov za sreću. I nisam znao ni cijeniti ni čuvati. Ti si čuvala za nas oboje. Čuvala si i svoju i moju ljubav da bi mi je vratila sada, trenutak prije nego što će neko velikim slovima preko cijelog platna u kinu ispisati „The End“. Zagnjurila si glavu u nabore moje pidžame i rekla
– .am. .em.j d. ….ša .d mene.
Pojma nisam imao šta bi to trebalo značiti. Čuo sam samo ono „mene“ na kraju i znao sam da je nešto što se tiče tebe, ali šta, da me ubiješ nisam skontao.
– Šta tebe?
– Nemoj da bude ljepša od mene.
U tom trenutku se u potpunosti vratila. Sva ona ljubav koju sam nekad osjećao za tebe. Sva ona ljubav koju sam nemarno ostavljao po džepovima kaputa, sva ona ljubav koju sam neoprezno ostavljao uz bakšiš konobarima, sva ona ljubav koju sam rasipnički dijelio po djevojačkim sobama, sva ona ljubav koja je potpuno tebi pripadala. Osjetio sam ludački poriv da te podignem i da zaplešemo oboje. Ili da nas oboje bacim sa balkona dole na asfalt. Jer bolje od ovoga nije moglo. Više od ovoga i ljepše od ovoga nije moglo. Bio je to najčišći trenutak koji sam u životu osjetio i možda sam zaista trebao tako i učiniti. Umro bih sretan, a ti bi bila pošteđena svih budućih patnji.
Bilo mi je toliko slatko, toliko posebno, toliko tvoje to što si i u trenutku kad je smrt već parkirala svoje kočije pred našim ulazom, što si čak i u tom trenutku sačuvala onu mrvu ženske sujete i što si i u trenutku dok si me se odricala i dok si me velikodušno prepuštala drugoj, što si čak i tada nekim dijelom svog bića priželjkivala da ta neka buduća ne bude ljepša od tebe. Ti si bila spremna da joj prepustiš svaki dio mog bića. I želudac, i šake koje će je milovati, i oči koje će je gledati, i sve, baš sve osim srca. Bila si praktična, ali samo do jedne tačke. Iza te tačke se prostiralo kraljevstvo romantike u kojem si ti vladala. Htio sam ti tada reći da ne može postojati ni jedna koja bi meni bila ljepša od tebe. I trebao sam to reći, ali bilo me stid. Osjećao sam glupi stid pred ženom s kojom živim trideset i kusur godina, pred ženom sa kojom sam izrodio devetero djece i šestoro od njih sa njom sahranio. I nisam znao izgovoriti riječi koje bi ti pomogle da se lakše oprostiš.
Nisam ni sumnjao da bi ti, kakva si, samo da si bila malo bolje, meni već našla svoju nasljednicu. Ne bi ti meni ovakvom, smotanom, prepuštala tako važnu stvar. Raspitala bi se ti okolo, provjerila i čak učinila da toj jadnici koju bi za mene izabrala to ne izgleda ni najmanje čudno. Bolest te je prikovala za postelju, a znam da si se nadala da bi te možda neka odgovarajuća mogla obići. Kad si izgubila svaku nadu da bi ona tebi mogla doći znala si da je za mene mora potražiti neko sposobniji od mene.

Advertisements

Blues za starog majstora

Sve nešto prevrćem po glavi, računam i preračunavam i kako god okrenem ispada da je Željko Bebek najstariji među diskografski aktivnim izvođačima. Namjerno ne kažem među živim nego među aktivnim. A aktivan je itekako. Upravo je objavio novi album pod nazivom „Ono nešto naše“. Čovjek će u decembru napuniti sedamdeset i dvije godine, a i dalje gradi vlastitu karijeru.

Ne može se čak ni reći kako je napravio predugu pauzu između dva albuma. Nešto manje od pet godina. Za stvaraoce u njegovim godinama to uopšte nije previše. A ako pitate kakav mu je album, ja samo mogu reći – solidan. Nije to neko epohalno ostvarenje i sigurno je da je Bebek, tokom više od pedeset godina aktivnog pjevanja, bio u prilici da otpjeva puno bolje pjesme. Ali nam je nudio i lošija rješenja. I zato je najpoštenije reći da je album solidan.

Čak pomalo kao da naginje više rock zvuku nego što je to bio slučaj na prethodna dva albuma. Ima tu čak i malo bluza. U svakom slučaju nastavlja ono što je najavio sa tri prethodna singla „Prvak svijeta“, „Ja po kafanama“ i „Ono nešto naše“. Mada u tim pjesmama ima i dalje dobre doze onoga što se može nazvati etno – popom. Ima toga i u nekim novim pjesmama poput „Kilometri tuge“ i pogotovo „Gospodari noći“. Ali ima i pjesama u kojima Bebek pokušava podsjetiti na onog nekadašnjeg sebe. To se posebno odnosi na balade „Ljubav k’o iz pjesme“ i „Blues za tebe (Ti imaš sve)“. Na mene je sigurno najveći utisak ostavila „Ljubav k’o iz pjesme“ koja nosi neku posebnu sjetnu atmosferu potenciranu Bebekovim sugestivnim vokalom. Ipak, najviše me zanimalo kako će zazvučati ponovo jedan blues u njegovoj izvedbi. I neću reći da je „Blues za tebe“ loša pjesma, ali mi se nekako čini kako je jedan tipičan pop tekst, kakvih imamo bezbroj danas, samo nakalemljen na blues matricu i tu se pomalo izgubilo na uvjerljivosti. Ili se ja samo sjećam kako je otpjevao „Blues za moju bivšu dragu“, a takvo poređenje malo koja pjesma može izdržati.

Naravno, svi će se odmah uhvatiti za onaj duet sa Oliverom Dragojevićem i pjesmu „Ako voliš ovu ženu“. I imaće puno pravo. To je pjesma kojoj se malo šta malo može prigovoriti. Već sama činjenica da je pjevaju dva takva majstora može izazvati samo poštovanje i ništa više. A to što se pojavljuje u vrijeme kada je Oliveru ozbiljno narušeno zdravlje ovoj pjesmi daje jedan dodatni tragični oreol uz pitanje neće li to možda biti posljednja pjesma na kojoj smo ga čuli.

Uglavnom ovo je još jedan album u Bebekovoj diskografiji. Ništa više i ništa manje od toga. A ta diskografija je imala i ovakvih i onakvih momenata. Mnogi će reći kako se Bebek prodao i predao i kako odavno snima pjesmice koje ne mogu parirati onome što radio sa „Dugmetom“. Ne bih da preuzimam ulogu njegovog advokata, ali i sa „Dugmetom“ je bilo „pjesmica“, a kao solista je znao „ubosti“ veliku pjesmu. Činjenica jeste da se on žanrovski odmakao od rock’n’rolla na većini albuma, ali činjenica je takođe da je bio rock orjentisan na ona dva albuma na kojima je sam pisao pjesme. Na onom prvom solo albumu iz 1978.godine „Skoro da smo isti“ i na albumu sa „Armijom B“ iz 1985.godine.

Pa ni to okretanje mekšim i pitkijim muzičkim formama nije bilo uvijek nužno loše. Ona prva dva albuma urađena u saradnji sa ZrinkomTutićem 1989.godine spadaju među bolja ostvarenja ovdašnje pop produkcije. I saradnja sa Miroslavom Drljačom donijela je pregršta pjesama koje bi mogle ostati. Pa ako Željko Bebek više neće zapjevati u „Bijelom dugmetu“ (a sve su prilike da neće) sigurno nemamo pravo da odbacimo ovo što nam se nudi. Devet novih pjesama ovjerenih njegovim neponovljivim vokalom. I kao što sam naslov albuma sugeriše, između Bebeka i nas koji smo njegova publika, još uvijek postoji ono nešto naše.

Pomiriti nepomirljivo

Imao sam nedavno promociju mog novog romana i promoter je tom prigodom bio moj prijatelj Avdija Hasanović. I tada je izrekao misao koja me je natjerala da se dobro zamislim. Rekao je kako sam ja čovjek koji uvijek nastoji pomiriti nepomirljivo i praviti kombinacije koje nigdje ne bi mogle funkcionirati osim u mom umu. Plašio sam se da ne doda, “u mom bolesnom umu”.

Što mi baš sad to pada na pamet? Valjda zato što sam sinoć krenuo u donkihotovski pohod da pokušam naći najmanji zajednički imenilac između onih koji Josipa Broza doživljavaju kao diktatora, zločinca i krvoloka (što teško može da izdrži ozbiljnu istorijsku analizu) i onih koji u njemu vide bezgrešnog Mesiju koji je hodao po vodi, a nama omogućio da budemo najljepši, nabolji, najpotentniji i najpametniji u četrdesetak godina koliko je vladao (što je jednako daleko od objektivne istorijske procjene).

Ali koga u ovoj zemlji briga za istorijske i naučne procjene. Niti nekima mrtvi Broz toliko smeta, niti drugima toliko pomaže. Tužna je istina da je i kod jednih i kod drugih on samo oružje u nikad okončanom ratu za vlastiti sistem vrijednosti. I tu dolazimo do onoh najmanjeg zajedničkog imenioca. Ima li ga uopšte? Ma koliko ga bilo teško pronaći ja vjerujem da ima. Samo kad bismo mogli da sklonimo paučinu sa očiju. Paučinu ideološke isključivosti ili paučinu koju je isplela nostalgija da nam nekadašnje vrijeme učini privlačnijim. Da mi je izmisliti kakve naočale koje ti ne daju da vidiš samo dio nečega. Pa da oni koji vide samo gole otoke i izostanak parlamentarne demokratije, da oni koji vide samo zatiranje nacionalnog i vjerskog osjećaja, malo vide i fakultete na kojima nisi morao plaćati školovanje, bolnice u kojima si se besplatno liječio i pasoš za koji nije trebala viza. Isto kao što bi volio da uz pomoć tih naočala i oni koji u našoj prošlosti vide “najbolji od svih mogućih svjetova”, ponovo vide redove za kafu, benzin i toalet papir, da im se malo zamrači i od redukcija struje prije nego im padne mrak na oči zbog svake kritike (pa i opravdane) “voljenog vođe”. Da kroz te naočale vide sudbine ljudi kojima taj sistem nije baš bio naklonjen.

Definitivno ne želim da se izjasnim na kojoj su strani moje simpatije. A imam ih. Kao i svaki drugi čovjek. Ali sam uvjeren da u pokušaju da se o nekom fenomenu nepristrasno govori onda se taj govor mora očistiti i od simpatija i od antipatija. A sem toga pomalo sadistički unaprijed uživam u činjenici da će mnogi na ovaj tekst reagovati upravo na osnovu toga gdje će pozicionirati moje simpatije. A bar jedni neće biti u pravu, a lako moguće ni oni drugi.

Jesam li nedozvoljeno naivan ako vjerujem da se dva različita sistema vrijednosti mogu naći negdje na pola puta? Negdje na sredini ulice, a da ne potegnu revolvere. Možda baš na sredini te ulice čije je ime sad sporno. I uvijek je bilo sporno. Bila Ćemaluša, pa ulica Franza Ferdinanda, pa Aleksandra Karađorđevića, pa Ante Pavelića, pa Maršala Tita. Te promjene više govore o nama nego o ulici. Bez želje da ulazim u procjenu istorijske uloge Josipa Broza, ako i ukinu to ime glavnoj ulici (kažem ako što ne znači ni da prizivam tu promjenu niti joj se u ovom tekstu suprotstavljam) ona više nikad ne bi trebala ni nositi ime ni živog ni mrtvog čovjeka. Trebala bi se zvati Glavna, ili Sarajevska ili bilo kako, ali da to ime nadživi barem jednu promjenu vlasti.

U ovom trenutku, barem po onome što čitam na društvenim mrežama, mogu samo zaključiti da kompromisa nema. Ili su radikali sa svih strana brojniji ili su samo glasniji. U konačnici to i nije tako važno. Ako su brojniji sprječiće samim svojim brojem stvaranje bilo kakovog zajedničkog sistema vrijednosti. Ako su samo glasniji isprepadaće one koji nisu isključivi i opet će dobiti šta žele. Svoje sitne mahalske podjele u kojima su “anamo oni” arhineprijatelji, din dušmani ili najcrnja reakcija.

Odavno je isključivost rak rana našeg društva. Namjerno ne kažem države, nego društva. Za takve je nezamislivo da u našoj istoriji, na probosanskoj strani, mogu stajati i Josip Broz i Alija Izetbegović. I sasvim je svejedno na čijoj strani ti “ideološki čistunci” stoje. Isključivost je isključivost. I ona isključuje sposobnost nepristrasnog i objektivnog, neostrašćenog promišljanja naše stvarnosti.

Zato ni ne čudi da je saopštenje Demokratske fronte koje, iznenađujuće zrelo sugeriše da ovo nije pitanje ili – ili, “na nož” dočekano baš sa ljevice. Mladi wannabe Che Guevare u svojim napisima ne mogu da im oproste takvu vrstu izdaje. Ne sumnjam da i sa druge strane ima onih kojima smeta i puko smještanje Alije i Tita u istu rečenicu, ali su bar pametniji pa se ne zalijeću. Dovoljno se zaletio mladi vijećnik koji je najavio mijenjanje naziva ulice zaboravljajući da se ona prostire u drugoj općini, a ne u onoj u kojoj je on vijećnik. Ali ko će još obraćati pažnju na takve sitnice kao što je nadležnost. Sve je to naše, zar ne? Ili možda nije ni važno da bude naše sve dok nije njihovo?

Moj izbor je Bosna i Hercegovina

Niko u Bosni i Hercegovini, odnosno barem u ovom dijelu koji koristi usluge Elektroprivrede BiH, da malo ublažimo ove naše podjele, nije ostao ravnodušan na odluku da se ubuduće rtv taksa plaća uz račun za struju. Neki u tome vide spas za javni servis, a neko bezobrazni nasrtaj vlasti na njihove, ionako već ispražnjene džepove, da bi finansirali nešto što niti gledaju niti zaslužuje njihovu pažnju. Mogu se i čuti i pročitati komentari tipa: „Što da ih plaćam kad ih ne gledam, ja gledam Fox, a ne njih“. Ili „Što da ja plaćam kad u Hercegovini sigurno neće plaćati?“. Ili: „Što ih država ne pomogne iz budžeta,a ne iz naših džepova?“. Ili: „Rasipali su se i nisu znali opstati na tržištu pa sad mi da ih vadimo?“. A najčešća primjedba se odnosi na to da su na medijskom tržištu naprosto loš medij i ne zaslužuju ni pfeninga za to što rade.

Pa hajde da se osvrnemo na taj najčešći komentar. Jesu li loši? Jesu. Da li bi neko drugi u njihovoj situaciji bio bolji? Teško, uzmemo li u obzir sva ograničenja i političke i socijalne i profesionalne prirode koja se nameću jednom takvom mediju. Mogli bi se u nedogled iscrpljivati u raspravama je li starija kokoš ili jaje, odnosno da li su oni loši zato što su kokuzi ili su kokuzi zato što su loši. I sam imam mnoštvo primjedbi na njihov rad, ali nemam ni trunku sumnje u to da imaju apsolutno i zakonsko i moralno pravo da naplaćuju rtv taksu. Možda i nije najsretniji način uz račune za struju, ali je vjerovatno u ovom trenutku najefikasniji kad državnu televiziju treba spasiti od nestanka.

Što da im plaćam kad ih ne gledam? To je najčešća zabluda i naizgled sasvim solidan argument. Plaćaš uslugu koju koristiš, a ne onu koju ne koristiš. Samo što, u ovom slučaju, niko od nas ne plaća to što gleda ili ne gleda nego plaćamo, putem takse, mogućnost da imamo državnu televiziju i da je možemo gledati. Možemo, a i ne moramo. Ovo je prije porez nego naknada za nešto. I zato se i zove taksa i zato se ubire i od onih koji, van svake sumnje, mogu dokazati da ne koriste tu uslugu. Kao što i taksu za izgradnju skloništa plaćate neovisno o tome hoćete li ih ikada koristiti ili ne.

Pa što onda država to ne uvede kao porez i onda finansira televiziju iz budžeta? Ok, zvuči jednostavno i provedivo. Ali imamo tu opet bar dva problema. Jedan strani i jedan domaći. Što se tiče ovog stranog on se ogleda u insistiranju nikad definisanog magličastog entiteta zvanog međunarodna zajednica, da javni servis mora biti neovisan od politike. A drugi, domaći, što nas iskustvo uči da bi ta televizija postala monstrum kao što je monstruozno sve što je nakon rata pravljeno političkim cijepanjem na tri. Kakva god, Televizija Bosne i Hercegovine, zadržala je neku vrstu kontinuiteta od 1992.godine i to je njena najveća pobjeda. Nije sravnjena sa zemljom, obezvrijeđene, obezglavljena i onda sklapana u skladu sa političkim kompromisima. Ona jeste pristajala na kompromise svakojake vrste, ali je zadržala probosansku orijentaciju. U mjeri u kojoj je to, u datim okolnostima, bilo moguće. Staviti je na budžetski sistem finansiranja značilo bi osuditi je na nestanak. Nakon što bi ova i ovakva Televizija Bosne i Hercegovine nestala, napravili bi neku novu koja bi bila samo elektronski bilten vladajuće većine. Da se ne lažemo, ni ovakva kakva je sad nikad nije niti će ikada biti posve neovisna o vlasti i politici. Ali će barem imati tu neku crvenu liniju i dostojanstva i patriotizma ispod koje se ne ide.

A što da baš korisnici usluga Elektoprivrede BiH (da izbjegnemo nacionalno određenje) jedini brane ovu državu? Što da ja plaćam taksu, a znam unaprijed, da je u Zapadnoj Hercegovini neće plaćati? Zato što neplaćanje Zapadne Hercegovine i ima za cilj da izazove i moje neplaćanje. I mog komšije. I da se tako BH TV baci na koljena, da se dokrajči i da se napravi javni sistem u kojem će postojati trojna sfera uticaja. I svako će u svom ataru da širi istinu po svojoj mjeri i da zapošljava svoje kadrove i kreira javno mnjenje onako kako njemu odgovara. A desi li se to onda neće postojati medij, na nivou države, koji će imati kapacitet da u slučaju neke buduće agresije, odgovori istinom na agresorske laži. Ili da budem posve precizan. Ako mislite da Televizija Bosne i Hercegovine nije pomogla 1992.godine da ova zemlja opstane onda nam zaista i ne treba javni servis. Ali ako mislite drugačije možda i shvatite da rtv taksa i nije prevelika cijena za to.

I na kraju pitanje da li je bilo nedomaćinskog ponašanja i rasipanja? Da li je bilo masovnog zapošljavanja bez ekonomske opravdanosti? Da li su zbog svoje glomazne strukture i ogromnih fiksnih troškova nesposobni da lako i brzo manevrišu na uzburkanom medijskom tržištu? Vjerovatno je sve to tačno. Vjerovatno još uvijek ima tamo likova koji se poput duhova provlače hodnicima trudeći se da niko ne primjeti da ništa ne rade i da, zapravo i nemaju šta da rade. Ali ima čitava armija pregalaca, kreativaca, ljudi koji su utkali sebe u te radijske i televizijske sisteme. Redovan prihod od pretplate im je prilika da pokažu šta znaju i šta mogu. Redovan prihod od pretplate je i uskraćivanje alibija za loš program. Ja znam da je vlastita produkcija najskuplja, ali tada niko neće moći opravdati prisustvo sapunica na javnom servisu činjenicom da je to najjeftiniji i najgledaniji program. Javni servis i postoji da bi kreirao ukus, a ne podilazio postojećem ukusu. U situaciji stabilne naplate takse niko valjda neće imati obraza da mi kaže da ima dobar razlog da u program, Federalne televizije, na primjer uvrsti raznorazne reallity show programe. Jedna gospođa je, na društvenim mrežama napisala da neće da plaća taksu jer je njen izbor FOX. Njeno je pravo da tako misli. Moj izbor nije BHT. Moj izbor je Bosna i Hercegovina. I zato ću da plaćam pretplatu makar mi je naplaćivali uz struju, vodu ili smeće, svejedno.

Ole, vole!

Svojevremeno je Balašević, u svojoj biografiji, napisao kako je rođen u znaku Bika, a kako je u znaku raznih bikova proveo veći dio svog života. Ja nisam rođen u znaku Bika, ali to uopšte nije preduslov da se i u mom životu ne pojave raznorazni bikovi. Ili bih ja radije rekao volovi. Tim upornim i priglupim stvorovima koji su obilježili i moj život, uglavnom je nedostajalo ono što pravi razliku između bika i vola.

I umjesto da se bavimo volovima koji nam kroje sudbinu mi se bavimo bikovima kojima je sudbina da jednom godišnje posjete Čevljanoviće. I bavimo se estetskim kriterijima onih 50 ili 100 ili već koliko hiljada posjetilaca koride kojima je to vrhunac sezone. Nisam nikad bio na koridi i, pri ovoj pameti ni ne namjeravam. Kao što nije bila ni većina onih koji su organizaciju koride, a pogotovo broj ljudi koja ta korida skupi, ovih dana podastrijeli svekolikoj javnosti kao ključni argument da smo primitivni, zaostali i nedorasli modernim civilizacijskim tokovima.

Jedina razlika između njih i mene je što ja ne nabiram gadljivo nos uvjeren da vjetar nanosi nesnosan miris Balkana sa Čevljanovića, miris koji F.G.R. (čitaj Fina gradska raja, definisana onako kako ih je maestralno opisao Dino Šaran u istoimenoj pjesmi) pokušava da spere sa sebe svim mogućim dostupnim tretmanima. I legalnim i nelegalnim. Ponekad imate tako ljude koji svoj identitet grade samo negiranjem vlastitog identiteta. I kao takvi su ponekad i negdje, nekome čak i korisni. Uglavnom na način kako nam i toalet papir može biti koristan, ali se poslije ne družimo s njim. Upotrebljenim.

U pitanju su ljudi za koje je Pamplona turistička atrakcija, a Čevljanovići su papanluk „sa dna kace“. Valjda ljudi znaju. Mnogi od njih su donedavno grebali po dnu te iste kace i sada bi da zabrane sve što ima ikakve veze sa njihovim korijenima. Shvatam ja njih. Geni su opasna rabota. Može se probuditi ono iskonsko u njima pa da pokažu da su oni zaprvao dio istog miljea koji omalovažavaju, pljuju i nastoje ukinuti. To vam je, otprilike, kao sa onom Bosankom, Bošnjakinjom, Muslimankom iz Danske koja je, prije par godina zatražila na danskoj televiziji da se zabrani ulazak izbjeglicama iz Sirije jer bi dolazak muslimana u njihovu lijepu skandinavsku oazu mogao ugroziti njihov način života. Zaboravila je pri tome da je ona sebi budućnost i spas od rata i obezbijedila zahvaljujući tome što ta ista Danska nije imala otpor prema muslimanima kad je trebala nju primiti. Mada, kad čovjek razmisli, i jeste bila u pravu. Da nju nisu tada pustili danas bi Danska imala manje rasista i šupaka.

Ali vratimo se mi Pamploni. Pamplona? Tamo bikovi trče po ulicama grada. To može zato što je to Španija pa nam svjetski papanluk manje smeta. To je kultura i to je tradicija. Baš me zanima kako bi izgledalo da se stušte niz Logavinu. Ili korida? Svaki drugi turista u Španiji od na koridu da vidi kako jadnu životinju izmrcvare i ubiju na kraju. Ima li razlike između Čevljanovićke koride i „Oktoberfesta“? Ima samo utoliko što će se neko iz F.G.R. na puna usta hvaliti kako je bio na „Oktoberfestu“, a zaštitnice i zaštitinici urbanog Sarajeva će ushićeno aplaudirati. A jedina razlika između Čevljanovića i „Oktoberfesta“ je što se na koridi okreću janjci na ražnju i peku ćevapi, a u Minhenu poslužuju kobasice i kupus. I da, kod njih konobarice imaju puno ljepše haljine.

Živi bili pa vidjeli. Neko će se već sjetiti da Čevljanoviće brendira kao turističku ponudu. U planetarnim okvirima. A već je o koridi, onako usput, doduše, pisao i Stiven King u jednom od svojih novijih romana. I onda ćemo kukati što je država bila nesposobna da to prepozna kao potencijal i lako ispustila iz svojih ruku. Onda će i Garonja i Šaronja i Rudonja i njegov rimnjak postati zvijezde poput onih što se šeću crvenim tepihom SFF-a. Tada će F.G.R. hodočastiti na Čevljanoviće. I biće jednako smiješno kao što je i sada.

Da se razumijemo. Nit sam za koridu niti sam protiv. Neka organizuje ko šta hoće, ako ima ko da mu dođe na tu njegovu manifestaciju. Koridu, kamena s ramena, pljuvanje u troskoku ili golf, polo i bridž. Meni je svejedno. Ja manifestacije posjećujem u skladu sa vlastitim senzibilitetom. I nikad, ali nikad neću tvrditi da je moj ukus bolji i važniji od nečijeg drugog. Neko može reći da takvim stavom širom otvaram vrata kiču i šundu. A ja kažem da drugačiji stav otvara širom vrata elitizmu i kvazielitizmu. Takva kvazielita zalagaće se za sadržaje visoke umjetničke vrijednosti i neće ni doći na njih. Sjećam se kako su u mojoj općini vijećnici tako raspravljali prije desetak godina o gradskoj biblioteci i puna su im bila usta brige zbog toga što mladi ne čitaju. Kad smo provjerili koliko je vijećnika uopšte učlanjeno u biblioteku našli smo, slovom i brojem – dvoje.

A bikovi će da se bore na Čevljanovićima. I naredne godine. A volovi će da nam kroje sudbinu. Ko zna koliko još dugo. Ole!

I lijepa i vjerna

Do sada sam, uglavnom pisao o objavljenim albumima i preporučivao vam da ih potražite i uživate u njima ili da ih izbjegavate u širokom luku kako biste sačuvali sluh. Ali nekada čovjek dođe u priliku da piše i o nečemu neobjavljenom. Kao što je, na primjer, snimak nastupa sastava „Dr Ammar Project & Marija Šestić“ na Sarajevo sevdah festu prije četiri godine.

Nisam bio na tom koncertu iz nekih posve privatnih razloga, ali sam beskrajno zahvalan na prilici da poslušam snimak tog nastupa. I prvo što sam pomislio nakon toga jeste da je baš grehota što taj zapis nije dostupan javnosti. Bar ne u onoj mjeri u kojoj to zaslužuje.

Pogotovo je taj snimak vrijedan ako znamo da je, zbog svojih obaveza na drugim projektima, vrlo neizvjesno hoće li se ikada više ponoviti ovakva kombinacija. A sve se posložilo te junske noći 2013.godine u BKC-u. Ta osovina uspostavljena na relaciji Sarajevo – Banja Luka funkcionisala je besprijekorno. Čaroban Marijin glas je u novim aranžmanima starih pjesama, u načinu na koji je te pjesme donio Amarov orkestar tek pokazao svu svoju raskoš.

A Amar je tim istim aranžmanima pokazao da ima još mnogo načina na koji se sevdah može izvoditi i da to zazvuči novo i drugačije, a opet vjerno originalu. Iz te njihove kuhinje su izašle vrhunske kreacije. Nisu igrali na sigurno. Prihvatili su izazov, rizikovali su i dobili su. Glavno jelo jeste bilo sevdah, ali njihov kvalitet se zapravo ogleda u „začinima“, u finesama u načinu serviranja tog glavnog jela.

Dodali su prstohvat fada, umiješali sve sa latino ritmovima, a opet kroz sve provukli notu jazz-a, jer bez toga Amar ne bi bio Amar. I još su sve te poznate i manje poznate pjesme interpretirane izuzetno emotivno. Sevdah jeste poznat po svojoj mekoći, ali su u izvedbi Dr Ammar Projecta i Marije Šestić te pjesme dobile neku dodatnu mekoću i čistoću.

Naravno ima tu i momenata u kojima su muzičari pustili sebi na volju i to su, bar meni, najdraži momenti tog koncerta. Maestralne izvedbe pjesama kao što su „Razbolje se šimšir list“, „Kraj tanana šadrvana“ ili „Moj behare“. Pjesma „Sjećaš li se djevo bajna“ vodi vas u neke posve druge svjetove. Naprosto kad slušate snimak ovog koncerta ne bi bilo loše da se vežete. Čisto da vam se ne desi da zalutate u te svjetove koje grade Amar svojim dlanovima i Marija svojim glasom. A i ostatak ekipe značajno doprinosi veličanstvenosti te građevine. Ma zalutaćete sigurno. I nećete htjeti da se vratite. Obezbjedite da vas neko cimne za taj konopac u jednom trenutku i vrati u stvarnost.

Ima tu još jedna vrlo važna stvar. Naslušao sam se ja koncertnih snimaka i snimaka. I za njih vrijedi ona stara opaska kao i za prevode. Kažu da su prevodi kao žene, ako su vjerni nisu lijepi, a ako su lijepi nisu vjerni. Tako nešto bi se moglo primjeniti i na koncerte. Ili su puni šuma, loše snimljeni, pa nekad i jedva slušljivi, ili su naknadno ispeglani pa se izgubila autentičnost. E, ovaj je snimak od onih rijetkih i vjernih i lijepih. Valjda zato što je takav bio i koncert.

I kao što rekoh na početku grehota je što nemamo ovo izdanje. Grehota je i što Amar Češljar ne radi više na ovom svom projektu. Grehota jeste, ali nije i čudno. On naprosto ima toliko raznih muzičkih i vanmuzičkih priča da ni onako široka pleća poput njegovih ne mogu sve da ih ponesu. Mada su uspjela da ponesu konstrukciju bine kad je pala na njega na koncertu Dine Merlina u Sanskom Mostu prošle godine. Stresao se čovjek i nastavio svirati.

Naravno, nije baš tako bilo, ali jeste se vrlo brzo vratio svirkama i to sa gipsom na nozi. I takav je u svemu što radi, a ne samo kad je u pratećem bendu Dine Merlina sa kojim je još od albuma „Burek“. Takav je bio i u „Punktu“ kada je svirao sa njima, takav je bio i u svojim jazz sastavima „Minority“ i „Sarajevo Jazz Guerilla“, a takav je i kad prenosi znanje i iskustvo budućim bubnjarima. Takav je i kao kung fu borac. I takav je, konačno, sa „Dr Ammar Projectom“.

I da, da ne zaboravim, poznajem ja i lijepe i vjerne. Barem jednu takvu.

Izaberi kako da te pamte

Nekada ni poraz nije najgori. Pogotovo ako bi taj poraz riješio konačno sve one kalkulacije i oduzeo ti svaku nadu. Ako bi te stavio na poziciju na kojoj više nemaš iluzije o samom sebi i počneš da razmišljaš o važnijim stvarima. Znam da fudbal jeste najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mi prečesto zaboravimo ono “sporedna”.

Kao što je bilo u petak 9.juna pred utakmicu sa Grcima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji naredne godine. Činilo se pred tu utakmicu da nemamo baš puno šanse da budemo prvi u grupi i odemo direktno u Rusiju, ali se činilo i da nam je baraž na dohvat ruke.

Pogotovo jer smo u Grčkoj ipak uradili veliki posao osvajanjem onog boda na vrućem gostovanju. Neko drugi će reći da smo što vlastitom bojažljivošću, a što sudijskom nenaklonošću izgubili tri, a ne dobili jedan bod, ali to je već stvar perspektive. Grci su malo iskomplikovali jednačinu kada su igrali nerješeno sa Belgijancima u Belgiji, ali ipak smo sami o sebi odlučili.

I kao mnogo puta do sada odlučili smo da ništa ne odlučimo. Da produžimo agoniju. Odigrali smo bijednih 0:0 koje treba, zarad našeg fudbala, što prije zaboraviti. Sada su Grci opet došli u priliku da sami o sebi odlučuju, a mi ćemo opet u fudbalsko čistilište gdje više ništa nije u tvojim rukama. Ili barem nije samo u tvojim rukama. Ili bi bolje bilo reći, u nogama. Mada nam je sudija Rizzoli u petak naveče demonstrirao da se fudbal može igrati i rukama, a da sudija to ne sankcioniše.

Baš ne volim one vadione na sudiju, ali kada protivnik u devedeset i četvrtoj minuti šakom poklopi loptu u svom šesnaestercu, a sudija se poklopi ušima i šuti baš moraš biti svetačkog kova da to i prećutiš. A ja, eto nisam prećutao.

Samo šta sad? I da pobijedimo u svim preostalim utakmicama, čak i da dobijemo te strašne Belgijance kod kuće opet ne znači da ćemo i do baraža dobaciti. Za nešto takvo bi Grci morali da kiksaju kod kuće protiv Belgije. A kako igraju, to i nije baš realno za očekivati. I još ne zaboravite da su Grci i u utakmici protiv nas imali najveću, takozvanu nepromašivu priliku. I promašili su je. Što me podsjeća na one kvalifikacije za Brazil kada sui iz još bolje situacije pogodili stativu i ispostavilo se da nas je baš ta stativa, u konačnici odvela na svjetsko prvenstvo. Ako se i sada nešto slično desi i ako ipak vidimo Rusiju onda je Meša Baždarević negdje zaradio veliku sadaku.

Mada, trijezne glave i ne smijemo biti nezadovoljni. Znate li da je isto veče Mađarska izgubila od Andore? Kad sam to objavio na društvenim mrežama niko nije shvatio poentu. A poenta je, ako već moram da crtam da smo mi odigrali neriješeno sa nekadašnjim evropskim šampionom i reprezentacijom protiv koje je jedna Belgija panično jurila izjednačujući gol na svom terenu. Je li previše tražiti malo realnosti prije frustracije?

Meni više smeta sve ono što se dešavalo nakon utakmice nego tokom utakmice. O svemu tome samo mogu da kažem Baždarević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je pljunuo sudiju. Bajević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je sam tražio od sudije da poništi neregularan gol koji mu je već bio priznat. I danas imamo velikih igrača. Sami treba da odluče kako da ih pamtimo. A što se tiče ponašanja na tribinama svako mora sam sa sobom da živi. I oni grčki navijači sa sablasnim transparentom i oni, ne mogu reći naši navijači, jer nisu moji, koji zvižde jednoj državnoj himni i gađaju protivničke igrače jer nisu pristali da sami sebe pobijede. I jednima i drugima je najveća kazna to što moraju da žive sami sa sobom.

Profesionalci sa dušom

Pitanje koje mi, evo posljednjih desetak godina, uredno postavljaju glasi: „Šta mislite o današnjoj sarajevskoj rock sceni?“. A onda idu potpitanja o tome ima li je uopšte i može li se porediti sa prijeratnom. I to pitanje mi postavljaju jednako kolege novinari, muzičari, kao i prijatelji i poznanici koji se onako, za svoju dušu, zanimaju za muziku.

Nije da ja nemam odgovor na to pitanje. Imam. Vrlo jasan. Sarajevska scena postoji, živa je, hvala bogu i vrlo aktivna. E sad, malo je teže porediti ono što danas imamo sa onim što smo nekad imali. To je, naprosto, neuporedivo. Ne zato što je ranije bilo toliko bolje (ili gore) nego zbog konteksta u kojem nastaje današnja scena i u kojem se razvijala ona nekadašnja. Sve je drugačije. Izdavači, mediji, koncertni prostori, menadžeri pa čak i publika. Ili prije svega publika.

Neograničen pristup muzici doveo je do toga da se kriteriji prilično pogube i da publika sluša sve i svašta, a da malo toga zapravo i čuje. U takvoj situaciji jako teško se probijaju novi izvođači sa vlastitim autorskim radovima i vrsni muzičari često krenu linijom manjeg otpora i radije izvode repertoar sastavljen od već dokazanih tuđih hitova nego da ponude nešto vlastito i originalno. A toj vladavini obrada na ruku svakako idu i ovi nesnosni reallity show programi, osmišljeni da obesmisle svako autohtono bavljene muzikom i fokusirani na beskrajno prežvakavanje već viđenog. Ili, u ovom slučaju, već odslušanog.

Uzimajući sve to u obzir svako „plivanje uz struju“ zaslužuje posebnu pažnju, svaki pokušaj da se bude drugačiji mora se pažljivo osluhnuti. I onda se čovjek začudi koliko tu ima toga zanimljivog, drugačijeg i kvalitetnog. A ime na koje zaista moram skrenuti pažnju jesu „Sunday Stories“.

Ova petočlana ekipa iz Sarajeva za sebe kaže da sviraju punk- jazz. Nakon što sam nekoliko puta, sa velikim užitkom, preslušao njihov debi album, nazvan jednostavno po bendu, ja moram zaključiti da oni sviraju jazz. I tačka. Oni su jazz band u sredini u kojoj je jazz tek, zahvaljujući ovdašnjem jazz festivalu i entuzijastima oko njega, odnedavno stekao pravo glasa. Što je rezultiralo vrlo zanimljivim sastavima koji su izvodili ili jazz u čistom obliku ili u kombinaciji sa nekim drugim, manje ili više bliskim žanrovima.

Nakon tri – četiri godine sticanja scenskog iskustva kroz sviranje jazz standarda ova ekipa se isprofilirala i odlučila da je vrijeme za vlastiti autorski materijal. Tu autorsku ulogu su prepustili svojoj pjevačici Nini Babić koja je, autorski dokazala, da je moguće ostati u okvirima žanra, a ipak biti i nov i svoj. I prije godinu dana su predstavili prvu autorsku pjesmu „Bajka“.

Ali tek sa prvim albumom i novim singlom „My man is a dick“ predstavljaju prave mogućnosti ove grupe. Pjesma izabrana za ovaj singl i pjesma koja ujedno otvara album može na trenutak izgledati kao tekstualna provokacija. Samo što taj trenutak prođe čim čujete pjesmu. Radi se o emotivnoj ispovjesti bolno iskreno donesenoj. Na albumu je naznačeno da je to prvi dio trilogije koja se nastavlja pjesmama „Woman on the ground“ i „Sehara“. Zanimljivo je da na samom albumu ove pjesme ne slijede direktno jedna drugu. Napravio sam mali eksperiment. Podesio sam raspored pjesama tako da ih čujem u kontinuitetu. I znate šta? Meni su zazvučale posve kao cjelina. Ili je moguće u pitanju placebo efekat. Ako i jeste, nema veze. Vrijedilo je.

Inače, „Woman on the ground“ je meni lično najsnažnija pjesma na albumu. Moguće i najiskrenija. Pjesma koja ima sve i to sve nam poklanja. Bez ostatka i bez kalkulacije. A kada ih čujete, u toj ili bilo kojoj drugoj pjesmi sa albuma, nemate utisak da slušate odlične zanatlije koji sviraju nečiju pjesmu. Ne, svaka pjesma zvuči tako da ste uvjereni da iza nje u potpunosti stoji svaki od članova benda. A opet poštuju pravila zanata i posjeduju zavidnu tehniku, talenat i uvjerljivost izvedbe.

I zato ih se mora pomenuti. Bend je trpio razne izmjene, ali od početka su tu, uz Ninu, još i Saša Ćirić i Mustafa Kurtalić. Tu si i Valentin Šeremet i Zlatan Begić. I zadivljujuće je kako pripadnici jedne nove, posve nove generacije, savršeno funkcionišu sa jednim Mustafom Kurtalićem, svjedokom stvaranja ove scene od samih njenih početaka.

Ima u tome i neke posebne simbolike, nekog kontinuiteta scene koji samo njegovo prisustvo obezbjeđuje. A još više ima razloga da me ne plaši ono pitanje sa početka teksta. Ako hoćete pravi odgovor ne treba da slušate ono šta ću ja reći. Ako hoćete pravi odgovor treba da slušate ljude poput „Sunday Stories“.

 

 

Posljednji romantik fudbalske igre

U istom danu, u razmaku od svega nekoliko sati, svjedočio sam onom najgorem i onom najboljem što sport, što fudbal može da ponudi. Naivan, kakav već jesam, pratio sam posljednje kolo Lige za prvaka Bosne i Hercegovine u fudbalu. Samo da bi se potvrdilo ono što sam znao još prije sedam dana. Dobili smo prvaka u nogometu. Mostarski „Zrinjski“ je odbranio titulu.

Svi su me uvjeravali da je do tog trijumfa došao zahvaljujući sumnjivoj pobjedi u Bijeljini u pretposljednjem kolu. Sudija je dosudio nepostojeći penal u devedeset i četvrtoj minuti i tako je „Zrinjski“ došao do sva tri boda iako je do desetak minuta pred kraj gubio. Za dosuditi penal u takvom trenutku i na takvom mjestu baš treba imati muda. Osim ako nisi sudija iz Gruda. Onda to dobije sasvim drugačiji kontekst.

Par stotina kilometara južnije „Sarajevo“ je pobijedilo „Želju“ na „Koševu“. Minimalno i zasluženo. I time spriječilo i sebe i gradskog rivala da bilo ko od njih postane šampion. Mnogi su se čudili što nije postignut dogovor u Sarajevu. Što utakmica nije namještena i tako otvoren put „Željezničaru“ do titule.

Hvala Bogu da nije. Navijam za „Želju“, ali takva titula mi nikad ne bi bila draga. Recimo da ima nešto i u čistom obrazu. Dva najveća sarajevska kluba su pokazali da se veličina ne mjeri samo brojem osvojenih prvenstava i kupova. Da veličina nema baš uvijek direktne veze sa brojem osvojenih bodova. Stavljanjem poštenja i fer pleja ispred rezultata uvjerili su me da su veliki. Kao što su me neki navijači (i mog, a i komšijskog kluba) svojim komentarima uvjerili kako su osuđeni na trajni nedostatak bilo kakve veličine.

Treba li uopšte napomenuti da je posljednje kolo bilo čista formalnost. Pobijedili su i „Zrinjski“ i „Željo“, taman koliko je bilo potrebno da pehar ne seli iz Mostara. „Sarajevo“ je kiksalo u Krupi na Vrbasu i to je možda jedino iznenađenje u cijeloj priči. A nije baš neki gušt kad unaprijed znaš rezultate.

Zato su mi Rimljani vratili vjeru u fudbal. Prvo su oni i „Đenova“ pokazali da niko, ali niko i nikad ne može upisati unaprijed bodove. Bodovi se moraju osvojiti na terenu. „Romi“ je bila prijeko potrebna pobjeda za drugo mjesto i direktan plasman u Ligu šampiona. „Đenova“ se jedva spasila od ispadanja u prošlom kolu. Ali spasili su se i osim prestiža drugog motiva nisu ni imali.

Ali fudbal se i igra za prestiž. Fudbal i jeste nadigravanje. I ako su brojke već važne onda nije suština sadržana u tome što drugi igra protiv šesnaestog. Nije važno ni koliko čija ekipa košta. Važno je da ih je po jedanaest i sa jedne i sa druge strane i da je to proporcija koja omogućava sve kombinacije.

A mi smo, u nedjelju naveče, dobili najbolju od tih kombinacija. Onu do kraja neizvjesnu. „Đenova“ je imala priliku za senzaciju i za pobjedu na „Olimpiku“. „Roma“ je imala Džeku da jednom pogodi i dva puta asistira. Posljednji put u devedesetoj minuti, za veliku pobjedu.

I nije ta pobjeda važna samo zbog Lige šampiona. Preče je bilo da se pobijedi da bi se pobjedom Totti oprostio od kluba kojem je dao sve. I to je tek bilo veličanstveno. Taj oproštaj sa njim. Bio je to odlazak posljednjeg velikog fudbalskog romantika. Čovjeka koji je pokazao da ne moraš biti najbolji da bi bio najveći.

On nikada nije bio najbolji fudbaler svijeta. Ni jedan jedini put u četvrt vijeka svoje profesionalne karijere. Ali je bio najveći. Zbog svog odnosa prema fudbalu, prema svom klubu i prema navijačima. Sigurno je da bi više zaradio, a vjerovatno bi imao i uspješniju karijeru da je otišao u neki veći klub. Ali moraš biti zaista veći od najvećih da bi odbio jedan „Real“ iz Madrida. Moraš baš voljeti klub za koji igraš da bi jednom Romanu Abramoviču rekao da ćeš igrati za njega, ali samo ako kupi „Romu“.

I zato su te slike sa rimskog stadiona, slike koje su obišle svijet, pokazale zašto se fudbal uopšte igra. Za ljubav igre. I za raju. Igrao je Totti za raju. Zanemario je i taktiku. I završio karijeru tamo gdje ju je i počeo. U klubu za koji je kao klinac navijao i kome je ostao vjeran cijelu svoju karijeru. A takvi se u današnjem fudbalu mogu nabrojati na prste. Jedne ruke.

Suza za zagorske brege

Slučajno naletim na vijest da je umro Zvonko Špišić. Baš slučajno. Nije to bila vijest onako sveprisutna pa da je ne možeš promašiti. Rijetki su je zapravo prenijeli. Drugima, valjda, nije bila zanimljiva. Pomenem to prijatelju koji se, nešto kao i razumije u ovdašnju scenu. „Znaš li da je umro Zvonko Špišić?“. „Ko?“ upita me mrtav hladan. Ako on ne zna, pomislim, ko se onda još sjeća, kome to još nešto znači?

Nije to samo sindrom našeg kratkog pamćenja. To je, po meni, bezobrazno. Bezobzirno i bezobrazno zaboravljamo ljude. Guramo ih u neke prašnjave arhive u kojima ostanu predugo pa se onda, u trenutku njihove smrti, priučeni novinari nađu u belaju, šta napisati o preminulom. Šta napisati o čovjeku za koga mnogi od njih nikad nisu ni čuli.

A prije dvadesetak godina, sjećam se, na vjenčanju mog brata ja sam po prvi put, a biće i jedini, stavio leptir mašnu. To je mojoj rodbini bilo toliko neuobičajeno da je moj amidžić Emir prokomentarisao „Eto, te ko Zvonko Špišić.“

Šta hoću time da kažem? Pa to da je Zvonko Špišić bio sinonim za uglađenost. Da je bio neka vrsta mjerne jedinice za gospodstvenost. I to uopšte nije netačno. Ali uopšte nije nešto što u potpunosti određuje Zvonka Špišića. Bio je on puno više od toga.

Bio je, na primjer, prava mala diverzija u svijetu šansone. Pjesme koje je on pjevao nisu baš uvijek bile o nesretnim ljubavima gdje ona odlazi sa drugim, a on ostaje na kiši pjeva i plače za njom. Zvonko je bio preveliki mangup, ili što bi u njegovom kvartu rekli fakin, za takav kalup. Njegov autorski opus određuju pjesme drugačijeg senzibliteta. Barem sam ga ja tako doživljavao.

Prvi put sam zapravo čuo za njega u vrijeme kad je on već pomalo napuštao aktivno prisustvo na estradi. Bila je to 1975.godina, on je gazio prema trideset i osmom rođendanu i nastupio je na festivalu u Splitu. Izveo je pjesmu „Barbara“ i ostavio je za vječnost. Bio je to rep prije nego je iko i čuo za rep. Kao klinac sam često tu nabrajalicu pjevušio onako sam za sebe i ponosio se činjenicom da sam pohvatao cijeli, nimalo jednostavan tekst.

Tekstovi su i inače bili izuzetno značajan segment u stvaralaštvu Zvonka Špišića. On je pripadao i vremenu i miljeu i žanru u kom je bilo jako važno o čemu se to pjeva. Tako je, po njegovom vlastitom priznanju, za jednu od njegovih najpoznatijih pjesama, za „Trešnjevačku baladu“ odgovarajući tekst tražio pune četiri godine. Iako je imao i melodiju i naslov i osnovnu ideju tek je Drago Britvić ponudio stihove za koje je Zvonko povjerovao da na pravi način mogu dočarati tu ljubav koju je osjećao prema Trešnjevci u kojoj je proveo cijeli svoj život. A nije mu smetalo što nije Zagorac da krajnje emotivno i nadahnuto donese pjesmu „Suza za zagorske brege“ koju danas mnogi doživljavaju kao tradicionalnu.

Pa onda njegov čuveni „Bicikl“, krajnje duhovita šansona koja govori više o našim naravima nego mnoge obimne naučne studije. Zatim „Kockar“ ili „Milioner“. Sve su to pjesme koje su ga izdvajale od ostatka scene. Zanimljivo je da je grupa „Prljavo kazalište“ 1983.godine obradila njegovu pjesmu „Milioner“ na albumu „Korak do sna“.

I kada je sve manje i manje pjevao Zvonko Špišić je ostajao vezan uz muziku. Bilo kao direktor zagrebačkog festivala ili kao jedan od ključnih ljudi Hrvatskog društva skladatelja. A povrh svega bio je i vrstan likovni umjetnik. Jedno je sigurno. Nakon Zvonka Špišića šansona nikada više neće biti ista.