Najveća zabluda kojoj čovjek može podleći jeste kad sebe uvjerava da ima vremena. Nema vremena. Ne možeš tek tako da sjediš i čekaš da se jednom, nekad i negdje nešto desi samo od sebe. Ne dočekaš, a u jednom trenutku shvatiš da nećeš ni dočekati. Recimo, ako sebe ubjeđuješ da ima vremena da nekoga upoznaš, da ga sretneš uživo i razmijenite par riječi. I ono “danas ću, sutra ću” pretvori se u nikada kada čovjek zauvijek napusti ovu dimenziju u kojoj si ga planirao sresti.

Tako se, evo desilo i sa Goranom Gerinom. On je mogao biti velika pjevačka zvijezda, možda i među najvećima i to mu niko ne spori. Odabrao je da pjevanje zauvijek sačuva kao svoju ljubav i da taj odnos ne kvari profesionalizacijom svoje ljubavi. Jer, kada vam se ljubav profesionalizuje za to u našem narodu postoje, nimalo laskava imena.

Pretpostavljam da oni, nešto mlađi, a pogotovo oni rođeni u posljednjih četrdeset godina, ostaju pomalo zbunjeni oproštajima sa Gerinom po društvenim mrežama. Ne znaju oni ko je u pitanju. A to što ne znaju više je naša nego njihova sramota. A moja je što nikad nisam savladao urođenu lijenost i napravio nešto da se konačno upoznamo. Možda bih se razočarao, ne znam, ali nema opravdanja.

Kada sam prije skoro dvije godine dobio dijagnozu od koje svako zazire, neko mi je od ljudi sa kojima sam se tada čuo (a baš su mnogi zvali) rekao “znaš li da je i Gera baš bolestan?”. Nije bilo potrebno pitati “koji Gera?”. Gorana ima koliko ti duša ište, ali Gera je bio i ostao jedan. Tada sam imao namjeru da ga barem nazovem i malo se iskukamo jedan drugome. Pa, opet nisam. Imao sam ga, doduše, među facebook prijateljima, ali znate kako to ide. Jedna od većih zabluda, a boga mi i prevara je što se u tom kontekstu uopće i koristi riječ prijateljstvo.

Malo prije nego ću ja, na svoj način, uploviti u estradne vode Goran Gerin je okončao svoju plovidbu tim morima. Advokatske usluge mi nisu trebale i tako smo živjeli u istom gradu i lijepo se mimoilazili u svakodnevnici. Zato, bez obzira na uvriježeno mišljenje da o mrtvima treba govoriti samo dobro, ja baš ne mogu da posvjedočim o njegovom životu iz prve ruke. Ali iz druge i svake druge – mogu.

O tome kakav je Goran Gerin bio čovjek slušao sam od ljudi koji su ga poznavali, koji su se družili s njim i koji su ga voljeli. Naslušao sam se ja, među muzičarima mnogih ružnih, pa i ogavnih komentara o kolegama. Nije to posao u kojem se ljudi baš previše vole. I sve manje ostaje i opstaje poštovanja, ako ne već ljubavi među njima. I ne izmišljam kada vam kažem da o Goranu Gerinu nisam čuo ni jednu jedinu ružnu riječ. Od bilo koga. I to sigurno nije bilo zato što im više nije bio konkurencija. On i kad je bio nekome konkurencija nije želio biti konkurencija.

Mogao sam ja, u ovom oproštaju sa ne(u)poznatim drugom, kakva je već praksa, pisati o njegovoj muzičkoj karijeri. Mogao sam, ali nisam. I neću. Već sam o tome pisao na drugim mjestima, a vi ne budite lijeni, ako sam ja već bio. Počnite da se družite sa njim sada, nakon njegove smrti. A to što je bio sjajan pjevač samo je dio nečega puno većeg i, čini mi se, da će manje ostati upamćen po svojim sjajnim interpretacijama a više po tome što je bio jednostavno – dobri čovjek Gera.

Razvlačili su me prošle sedmice po raznim televizijama da mi je čak bilo i malo neugodno. Kad me se sjete, baš me se sjete. A sve je počelo tako što sam pozvan da za N1 komentarišem odluku gradonačelnika Pule da zabrani koncert folk pjevača u pulskoj sportskoj dvorani.

Zapteljao se jadnik sam u svoje nebulozne izjave, objašnjavajući kako je to neprimjereno identitetu Pule. A ja se nešto mislim, ako to nije identitet Pule zašto bi neko uopšte tamo radio koncert, ako unaprijed zna da će propasti zbog slabog odaziva publike. I, još važnije, zašto bi neko zabranjivao koncert koji će ionako biti otkazan zbog tog istog slabog odaziva. Ili možda neće?

Biće da je, ipak ovo drugo u pitanju. Biće da Pula ipak ima malo drugačiji identitet od onoga kakav zamišlja njihov gradonačelnik. Uostalom i sam je rekao kako se folk muzika u značajnoj mjeri sluša u Puli. E sad, da li identitet grada kreira ono što zaista jeste ili ono što bi gradonačelnik volio da jeste. Ja mislim ovo prvo, ali ne mora značiti da sam u pravu.

Čak bih i razumio zabrinutost za „jadne građane“ kad bi u pitanju bio neki nastup na otvorenom, na trgu recimo, pa da ti neprikladni zvuci sa istoka dođu i do nekog osjetljivog uha koje ne želi da ih čuje. Da nekome zasmeta što mu takva vrsta muzike, a i glazbe, svira pod prozorima. Kažem, razumio bih, ali opet ne bih opravdaovao.

A ovde je situacija posve, ali posve čista. Sve se trebalo desiti u sportskoj dvorani gdje bi spornim zvucima bili izloženi isključivo oni koji bi kupili kartu jer žele baš te i takve zvuke da slušaju. I ko bi onda bio oštećen? Po mom skromnom mišljenju – niko. Ili samo gradonačelnik koji očito nije dovoljno kapacitiran među nogama da se suprotstavi interesima raznih lobija i grupacija koji ne žele da im, kako je to gradonačelnik, u trenutku iskrenosti definirao, „srpsko smeće“ svira u Puli. Lobija koji su jedni imali ideološke, ali drugi vrlo jasne finansijske interese.

Obaška to što je glavna zvijezda nesuđenog programa Duško Kuliš, Hrvat. Žao mi je što to uopšte pominjem i smatram to nepristojnim, ali za razumjevanje apsurdnosti naših balkanskih netrpeljivosti nije nebitan podatak. Na stranu i to što se uopšte ne radi o nekakvom turbo folku „sa dna kace“ nego o etabliranim i priznatim izvođačima mainstream folka kao što su, uz pomenutog Kuliša, Ana Bekuta ili Dragan Kojić Keba. Sve to nije toliko bitno koliko je porazna činjenica da se takvo zatvaranje u svoj mali svijet uvijek o glavu obije onome ko se zatvara. Isključivanjem konkurencije samog sebe osuđuješ na trajni prosjek. Ali ima i onih koji uživaju da se zavuku pod jorgan kad prdnu i inhaliraju vlastiti smrad. Nekada je zbilja neophodno malo otvoriti prozore i prozračiti vlastiti život.

Svaka zabrana je, na kraju krajeva, kontraproduktivna. Zabrani nešto ili nekoga i samo ćeš mu napraviti besplatnu reklamu. Iluzorno je vjerovati da ćeš zabranom spriječiti ljude da slušaju ono što žele. A još manje ima šanse da ćeš ih tako natjerati da slušaju ono što ti želiš da slušaju. Rezultat svega može biti isključivo neka promocija dragog nam gradonačelnika u desničarskim krugovima i njegovo napredovanje u stranačkoj hijerarhiji te strane ideološkog spektra. A što više razmišljam sve sam uvjereniji kako je to i bila početna intencija.

Ja sam u svemu tek kolateralna šteta. I to na način da me je čovjek, ni krivog ni dužnog, doveo u situaciju da branim predstavnike one vrste muzike koja apsolutno nije u mojoj sferi interesovanja, niti sam joj i najmanje sklon. Što ne znači da ne mislim da i u tom žanru nije moguće naći kvalitetna ostvarenja. Ali znači da mi je stalo do tolerancije u onom njenom najčišćem obliku. Tolerantan biti znači prihvatati i ono što nam se lično ne dopada, ali je važno nekom drugom. I zato je ovo što se desilo u Puli (a kasnije i u Osijeku) porpiličan udar na toleranciju. Ni prvi ni zadnji, možda tek malo medijski atraktivniji.

Dugo sam zagovarao ideju da se neke od najvažnijih patriotskih pjesama snimljenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu obnove. U novim aranžmanima i kvalitetnije tehnički urađene. Pa i da ih snime neki novi izvođači. I tu priču je konačno realizovala Televizija Hayat.

Odmah da kažem, da, ako je to neko imao pravo da uradi, onda je to ovaj medij. Zato što su oni televizijska kuća koja se ne dotakne ovih tema samo od praznika do praznika, nego u kontinuitetu rade na promociji Bosne i Hercegovine, njenih vrijednosti i očuvanju sjećanja na tradiciju i kulturu ove zemlje. Ali i na očuvanju sjećanja na nedavnu, bolnu i slavnu prošlost.

Po drugi put su se u studiju Hayata okupili neki mladi i neki etablirani izvođači da bi nas podsjetili na pjesme koje su prije trideset godina značile mnogo više od pjesama. Značile su često razliku između nade i očaja. I te pjesme su i do dan danas sačuvale svoju vrijednost i po tome su posebne i drugačije od pjesama koje su nastajale u ratnim okolnosti bilo gdje drugo u svijetu.

Baš zato što su bile i ostale drugačije ostale su i opstale su. Zato što u tim pjesmama nije bilo ni u naznakama mržnje, osvete ili omalovažavanja bilo koga. Pa čak ni prema onima koji su rušili i uništavali Bosnu i Hercegovinu i ubijali njene građane. To su pjesme pune bola, pune ljubavi i pune nade. I prkosa. I odlučnosti. Ali nikad mržnje.

Bilo ih je lijepo čuti u nekim drugim okolnostima. Ali čak i trideset godina kasnije nije ih jednostavno čuti. Zato ja o ovom koncertu ne mogu ni pisati sa isključivo muzičkog ili izvođačkog aspekta. Ne možeš procjenjivati nečiji nastup ako ga gledaš kroz suze. A ja jesam dobar dio ovog koncerta preplakao. I da znate da nisam bio jedini.

Zato sam sutradan ujutro, sve to pogledao onako kako je izgledalo televizijskim gledaocima. Pomislio sam da je možda naboj emocija u samom studiju izazvao takva osjećanja. Nije. Na ekranu je to čak izgledalo i snažnije i emotivnije. I treba tako. Važnije je svakako kako će to doživjeti milioni koji će to gledati u snimku nego kako to izgleda za nas pedesetak koji smo počašćeni mogućnošću da to pratimo uživo.

Ne znam ni koliko je pristojno u ovakvom kontekstu uopšte pominjati izvođače, ali bilo bi neuporedivo nepristojnije da ne pomenem čovjeka koji je sve to muzički i aranžerski uobličio. U pitanju je Dino Šukalo, stvaralac, slobodno recimo i umjetnik, koji odavno nadrasta gabarite vrsnog instrumentaliste. Dino je, bez ikakve sumnje, danas jedan od najcjenjenijih aranžera, producenata i ljudi koji istražuju nove muzičke svjetove ne pristajući na puku reproduktivnost.

A i postavka nastupa nas je vodila ka preemotivnom kraju. Barem za mene. I bilo je drugačije od očekivanog i predvidljivog. Kada je na scenu izašao Muhamed Fazlagić Fazla svi su, naravno očekivali da sad čuju “Sva bol svijeta”. A onda iznenađenje. Izveo je “Kiša ruši grad”, pjesmu koja u nekom mom malom svemiru ima posebno mjesto. Ili kada “Grbavicu” izvede jedan od njenih autora Mustafa Čizmić. Sigurno je, zanatski gledano, nije izveo bolje nego Tifa. Ali ju je sigurno izveo sa posebnom emocijom. A kada donesete emociju onda sve drugo postaje manje bitno.

Zapravo postaje posve nebitno ko je kako pjevao. Jer taj koncert i nije osmišljen da nam to bude presudno. I kada su na kraju, svi učesnici zajedno izvodili “Pismo prijatelju (Da ti roknu samo dvije”) efektniji kraj se nije mogao ni zamisliti. Ni bolja poruka od one “nikada se ne ponovilo”. I toj poruci nemam šta ni da oduzmem ni da dodam kada su u pitanju okolnosti koje su rezultirale pojavom svih tih pjesama koje smo u prazničnoj noći slušali. Ali neka se ipak ponovi i naredne godine sjećanje na sve te velike, sjajne i prkosne pjesme. Na pjesme koje nemamo pravo zaboraviti.

Prvo je vijest objavio Josip. Pošaljemu mu poruku sa pitanjem da li je tačno. Ne mogu da vjerujem. Potvrdi mi. A onda vidim još nekoliko objava istog sadržaja. U saobraćajnoj nesreći kod Doboja, u noći 17. na 18.februar smrtno je stradao Mladen Vidović. Nemoguće. Onda premotam film unazad. Trideset i pet godina unazad.

Bio je baš ovako nekakav februar 1988.godine. Stigao mi je paket novih ploča iz “Jugotona”. Nekada su disko kuće imale taj lijepi običaj da ljudima koji pišu o muzici dostave nove ploče. I u tom paketu iz “Jugotona” nalazio se prvi album grupe za koju do tada nisam čuo – “Nemoguće vruće”. Iz pratećeg press materijala saznam da su iz Zenice i da se autor skoro svih pjesama zove Asmir Spahić, a da pjeva Mladen Vidović.

Jako mi se dopalo to što sam čuo i mislim da sam napisao vrlo pohvalnu recenziju. Ispostavilo se da su pročitali moju recenziju i poželjeli da me upoznaju. I tako je počelo naše druženje. Pogrešno sam vjerovao da su njih dvojica zapravo osnovali “Nemoguće vruće”. A nisu. Grupa je postojala i ranije, ali je Mladen došao kada im je zatrebao malo bolji pjevač, a Asmir kada su im zatrebale kvalitetne pjesme.

Potrajali su koliko je potrajao taj prvi album i euforija oko njega. Onda su njih dvojica dalje nastavili kao “Ritam srca” i stvarali jezgro budućeg benda oko sebe. I nastavio sam da se družim sa njima dvojicom. Malo više sa Spahom nego sa Mladenom, ali i Mladen je uvijek nekako bio tu, u toj priči. Sve do početka rata. Onda smo se rasuli. Spaha je završio u Češkoj i od prošle godine obnovili smo naše druženje i počeli raditi i neke projekte zajedno. Odnosno počeli smo pisati neke pjesme zajedno i nekako sam uvijek u tim pjesmama čuo i Mladena. Moguće da ga je i Spaha čuo. Samo što više nismo bili sigurni koliko je njemu pjevanje uopšte zanimljivo. Znali smo da živi negdje u Banja Luci i nismo bili baš posve sigurni čime se tamo bavi.

Jednom, nakon rata, valjda još u prošlom mileniju, došao mi je u posjetu. Sa svojom životnom saputnicom Sabinom. Bila je to, odmah se vidjelo, jedna od onih velikih i neprolaznih ljubavi. Ostali smo u priči o muzici do ranih jutarnjih sati. Tada mi je pričao o tome kako namjerava da se vrati na scenu i čak je uradio i jedan album. Donio mi je kasetu sa tim pjesmama. Ne znam da li je ikad objavio taj album, a ako i jeste do mene nije stigla ta informacija. I danas imam negdje tu kasetu, kasetu koja je preko noći postala nekakav raritet i ekskluzivitet.

Povremeno bi razmijenili poneku poruku na društvenim mrežama. Posljednji put početkom ljeta 2022.godine. Ja sam tada pripremao neki svoj program sa otpjevanim pjesmama i pozvao sam ga na to. Sačuvao sam njegovu poruku i ne bi bilo pristojno da je sada citiram. Uglavnom, razgovor je završio obostranom konstatacijom da se svakako moramo vidjeti. Ispade to “svakako” baš nikako. Malo nakon toga Spaha mi je došao u posjetu pa je iz mene crpio sa neskrivenim zanimanjem informacije o Mladenu. Nisam pitao zašto njih dvojica nisu direktno u kontaktu. Saznao sam to i sam i ne bih o tome. To bi već zašlo u sferu žestokog tračanja.

Nije se navršio ni mjesec dana od te posjete kada sam saznao da je preminula Mladenova Sabina. Dotuklo ga je to. U to sam posve siguran. I zato je požurio za njom. Svega pola godine kasnije našao je način da i sam ode za njom. Daleko od toga da kažem da je priželjkivao smrt, ali sigurno je da mu je ona bojila život i da se teško navikavao na to sivilo koje je ostalo iza nje.

Možda nije bio najbolji pjevač na domaćoj muzičkoj sceni (a šta uopšte znači najbolji i ko to utvrđuje), ali je sigurno imao i glas i način interpretacije koji niste mogli pobrkati ni sa jednim drugim. Autorski se malo pojavio na ta dva albuma. Zapravo, samo na prvom je uradio pjesmu “Nema cure koja neće” i dijelom pjesmu “One kao ne bi da se ljube”. Na drugom albumu već se posvetio isključivo pjevanju. Pripremali su i treći, ali od toga je ostalo tek par demo snimaka koje povremeno poslušam. Par jako zanimljivih demo snimaka.

Bili smo skoro pa generacija. Sad ću ja da starim i dalje. A on je otišao kod svoje Sabine i onakav je kakav je bio kada su se upoznali. I ona. A “Ritam srca” ima pjesmu koja ga na naljepši način može ispratiti. Pjesmu “Kad bi suze pomogle”, sa porukom Kad bi suze pomogle/ ja bih lio zlatne za tebe/ suze tihe molitve. Ne tihe, najtiše.

Koliko puta sam sebi rekao da neću više, da je posljednji put da su me navukli da subotu naveče izgubim gledajući zvijezde, zvijezdice i wannabe zvijezde u očajničkom pokušaju da se domognu plasmana na “Eurosong”. Ali džaba, popustim svaki put. Mi se odavno ne pojavljujemo tamo pa mi ostaje samo da gledam kako komšije tretiraju ovu drugorazrednu zabavu koja uporno pokušava da se spasi nabacivanjem kičeraja koji pogrešno zovu glamurom. Kao da ocvala dama pokušava zaustaviti proces starenja sve većim i većim količinama šminke da to na kraju djeluje groteskono.

Kao i cijela ova parada, uostalom. A kada i nije djelovalo groteskno djelovalo je otužno i smiješno. Smiješno, osim u trenucima kada su voditelji pokušavali biti duhoviti. E, tada uopšte nije bilo smiješno. Tada je bilo mučno. Njihove “pošalice” bile bi eventualno prikladne za novogodišnji program, ali za doček 1974.godine. Već bi 1975. bile deplasirane. Iako su pjesme trebale biti ključni sastojak ovog takmičenja tek u četrdesetoj minuti smo čuli prvu takmičarsku pjesmu. Tako to rade i gazde u onim, ne baš ekskluzivnim kafanama kada “ubodu” angažman nekog znanog pjevačkog imena. Ne daju mu da pjeva dok gosti dobro ne pojedu, dobro ne popiju i dobro ne potroše. E, tek onda i on može malo da ih zabavlja. Meni je bar to tako izgledalo.

Neuvjerljivi su mi i nepretenciozni bili nastupi onih koji vjeruju da Evropa jedva čeka njihove osviještene politički korektne poruke. Kako da ne. Samo im još vi trebate. Pojma nemaju šta bi oni bez žbuna izraslog na glavi jedne od učesnica. Dobro, neke pjesme bi možda u nekom drugom kontekstu i zazvučale posve pristojno, ali ovdje se naprosto nisu uklapale. Recimo “The Splitters” su imali posve lijepu pjesmu. Posebno mi je zanimljiva bila ona ska pjesma “Kme Kme” koju su izveli “Krešo i Kisele kiše”. I posebno neprikladna. Mislim, jeste se ona uklopila, ali samo naslovom. Sve je bilo baš kme kme.

Ne bih toliko bio razočaran da se sam nisam osvjedočio kako Hrvatska radio televizija zna napraviti vrhunski show program. Sjetimo se samo “A strane”. Šta im je ovo trebalo ovako, zaista ne znam. Zapravo, najveća moja zamjerka da je sve bilo rađeno namjenski, bez imalo spontanosti i spremnosti da se pjesme stave u prvi plan. Gledam izvjesnu Barbaru Munjaš i njen pokušaj da buda “Konstrakta umjesto Konstrakte”. Kao da su svi sjedili u svojim štabovima i razmišljali šta bi moglo da prođe na “Eurosongu” umjesto da puste da im se desi pjesma koju sami osjećaju, u koju sami vjeruju i koja se i njima samima sviđa. Ne sumnjam da su svi dopingovani lažnim samopouzdanjem i, u ovom trenutku, uvjereni da imaju najgenijalnije moguće pjesme.

Recimo ona Đana. Ima moćan glas, ali kad mi poručuje da je uhvatim u slobodnom padu ja bi najradije stavio ruke na leđa. Kad ispuše napumpani balon samopouzdanja i sami će shvatiti krajnji domet svojih pjesama. Tipičan primjer takvog pristupa je Hana koja je važila za jednog od glavnih favorita, ali sve je bilo u njenoj pjesmi predvidljivo, obično, već ranije oprobano. I da nije prateće vokale okovala “svojim” pletenicama ne bi je imali po čemu zapamtiti. Pjevala je pjesmu pod nazivom “Nesreća”. I tu nemam nikakvu primjedbu. Nesreća, pa to ti je.

I Damir Kedžo je pominjan među favoritima. Bilo je priča kao ovo je prilika da mu se organizatori iskupe što je trebao ići na “Eurosong” baš one godine kad je otkazan zbog pandemije. E, on je bio tipični produkt promišljanja na temu “šta bi se to glasačima u Evropi moglo dopasti?”. Ne kažem da je imao lošu pjesmu. Ali sam takvih pjesama milione već čuo. Bez sumnje je najveći favorit za pobjedu prije samog takmičenja bio ženski sastav “Harmonija disonance” sa pjesmom “Nevera (Lei, Lei)”. Ne mogu reći da mi taj način korištenja muzičke tradicije nije blizak i drag i da bi bilo nepravedno i da su pobijedile. Na kraju su ipak bile druge.

Dobro, mogu ja pričati šta hoću, ali mnogi od njih su naprosto iskoristili “Doru” da promoviraju svoje pjesme i sami sebe. Ponjaviše je to imalo smisla kod sastava “Detour”. I inače odličan band oni su ovim samo proširili krug onih koji će ih i ubuduće slušati. To im, sigurno ne mogu zamjeriti. A dosta i dobro su prošli.

Eto, otkrio sam vam da se radi o “Dori” izboru hrvatskog predstavnika na “Pjesmi Eurovizije”. A mislio sam da to i ne pominjem. To je obrazac kojeg se drže organizatori svih ovakvih i sličnih manifestacija širom Balkana (a čini mi se i šire). Pitam se do koje mjere može da ide potcjenjivanje publike.

Druga je stvar provociranje publike kako već više od trideset godina radi “Let 3”. I sada su to isto uradili. I pjesmom i pojavom i nastupom. I šta im se desilo? Desilo se da pobijede. U redu što je žiri glasao za njih, ali publika. Ako mene pitate siguran sam da je značajan broj onih koji su glasali, za njih glasao zato što je, poučen primjerom Konstrakte od prošle godine, vjerovao da to može proći na “Velikom Eurosongu” pa su odlučili da ih tamo pošalju iz krajnje patriotskih pobuda, ne bi li Hrvatskoj donijeli dugo očekivanu pobjedu. Sve su do sada pokušali, pa zašto ne i ovo?

Ali nije ovo njihovo prvo učešće na ovom takmičenju. Na “Pjesmi Eurovizije” 2006.godine “pridržavali” su Severininu “Štiklu” koja nije baš najbolje prošla. Ali nešto mislim da njima to i nije bilo pretjerano važno. Pogotovo u ovom trenutku njihove karijere. Ako im ova pobjeda i donosi neki užitak to je taj što će milionskom auditoriju moći gurnuti prst u oko. Koliko mi je drago da su oni dobili povjerenje i žirija i publike, toliko mi je neprirodno da njih vidim u ovom ambijentu. To vam je kao da vam u nekom prekrasnom snu odjednom prošeta klovn Pennywise. Ili, još bolje da vam u noćnu moru ujaše Barbi na jednorogu. E tako su i oni projahali scenom noćne more zvane “Dora”.

Prvi put sam čuo za Ćiru Blaževića i prvi put sam ga zapazio kao neobičnu pojavu domaćeg fudbala (a i nogometa) tamo negdje 1982.godine. Sjećam se da je reprezentacija Jugoslavije tog ljeta ispraćena sa neskrivenim ambicijama na svjetsko prvenstvo u Španiji. To je prilično neslavno završilo, ali za ovu priču je važnije da se pred odlazak u Španiju domaće prvenstvo okončalo dugo očekivanim trijumfom zagrebačkog “Dinama”. Zagreb je tu titulu čekao od 1958.godine i taj uspijeh nisu ponovili dok god je Jugoslavija trajala. Ako imamo to u vidu lako je zamisliti koliko je ta titula značila svim stanovnicima Zagreba, neovisno bili oni “Dinamovi” navijači ili ne.Imali su oni tada i strašnu ekipu, ali tada je ipak iznad tog uspjeha, kao zastava viorio Ćirin bijeli šal, neizostavni sastojak njegovog tadašnjeg imidža.

A promijenio je i imidž kluba koji je vodio. “Dinamo” je nekako postao simpatičan i nama, navijačima drugih klubova. Naravno bilo je tu i nekih situacija i afera koje nisu baš bile bez mrlje, a u kojima je učešće uzeo i Ćiro. Prisjetimo se samo sage o nesuđenom dolasku Blaža Sliškovića u “Dinamo”. Navijači mu, ipak nikada nisu zaboravili sve što je učinio pa će petnaest godina kasnije u pjesmi “Nogomet” grupa “Pips, chips & viseo clips” imati stih “kad tata stavi bijeli šal”. I niko nije imao ni najmanje dileme ko je “tata” u toj pjesmi i čiji je taj bijeli šal.

Ćiro je bio majstor spinovanja kada nismo ni znali šta ta riječ zapravo znači. Ali, teško mu je to bilo zamjeriti. Bio je primjerak tipičnog bosanskog šereta. Svojevrsni David Štrbac. Čovjek koji je uvijek znao istaknuti svoje vrline, a prikriti mane. Čovjek koji je znao istaknuti i svoje mane kako bi vrline došle do izražaja. Govorio je da je bio prosječan fudbaler (što je vjerovatno istina) i da je zato postao trener. Time je implicirao da je vrhunski trener u trenutku kad više nije ni bilo važno kakav je fudbaler.

U “Dinamo” je došao preko švajcarske reprezentacije i “Rijeke”. I otišao iz “Dinama” nakon svega tri sezone i dva osvojena trofeja. Kad je to postalo probitačno plasirao je priču da je otjeran zbog svojih nacionalnih osjećaja. Uvijek se znao divno prilagoditi okolnostima. I nevjerovatno je kako je vlastitim šarmom sve uspijevao natjerati da zaborave ono što su mu nekad zamjerali. Kome bi drugom, na primjer, u cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji oprostili veličanje Tuđmana i one famozne partije tenisa sa njim.

Sigurno je da on nije bio omiljen isključivo zbog sportskih uspjeha. Čak nisu bili ni presudan činilac u priči o njegovoj slavi. Zapravo, kad se malo prođe kroz njegovu karijeru jasno je da je najbolje funkcionisao u kriznim situacijama. Kada je preuzeo hrvatsku reprezentaciju sredinom devedesetih prvo ih je odveo na Evropsko prvenstvo 1996.godine u Engleskoj, a zatim je na Svjetskom prvenstvu 1998.godine osvojio nevjerovatno treće mjesto.

Nisu mu baš uvijek svi bili skloni. Nakon svakog velikog uspjeha proporcionalno je rastao broj onih koji su predano radili na njegovoj diskreditaciji. Samo što je Ćiro birao svoje bitke i obično bi potražio neki novi izazov ostavljajući neprijatelje da kucaju na otvorena vrata. Nakon prvih neuspjeha hrvatske reprezentacije otišao je da vodi izabrani tim Irana i tamo je stekao status, maltene, zaštićene vrste. Prošao je kroz još mnoge klubove i reprezentacije, ali nigdje se nije predugo zadržao. I svaki tim koji je trenirao, čak i ako nije postizao vrhunske rezultate ostavljao je poseban trag baš zahvaljujući baš Ćiri Blaževiću.

U periodu 2008. – 2009.godina vodio je reprezentaciju Bosne i Hercegovine. I mada nije uspio ostvariti zacrtani cilj, plasman na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, uspio je u nastojanju da naša reprezentacija nikad nije bila omiljenija i prisutnija u medijima i mislima svakog Bosanca i Hercegovca. U avgustu 2009.godine grupa “Hari Mata Hari” je imala svoj prvi i jedini koncert na “Koševu” i Hari je na scenu u jednom trenutku na scenu izveo Ćiru i njegovu ekipu. Jeste to nominalno bila naša reprezentacija, ali bio je to, prije svega, Ćirin tim.

Ostaće upamćen i po terminu “galvanizirati”. On je znao “galvanizirati” igrače, ali i javnost i sve nas. I zato danas, dok se bijeli šal vijori u izmaglici u kojoj Ćiro odlazi na novu dužnost mogu samo da se zabrinem za anđele. Siguran sam da će Ćiro odmah po dolasku da ih postroji i naruži ih što su se kondiciono zapustili. I ustanovit će da i njih treba galvanizirati.

Svako malo se prisjetimo kako je u septembru 1997.godine u Sarajevo došao sastav „U2“. A prečesto zaboravljamo jedan drugi, jednako važan, ako ne i važniji koncert, koji se desio svega četiri i po mjeseca kasnije u „Skenderiji“. Tada je u Sarajevo došao Đorđe Balašević da održi ona svoja dva čuvena i prva posljeratna koncerta.

Desilo se to sedmog i osmog februara 1998.godine, prije, eto skoro tačno četvrt vijeka. Čovjek, naprosto ne može da pojmi da je već toliko prošlo. Bila je to poruka da sa naše istočne granice u Sarajevo, nakon svih granata i zla može da dođe i nešto čemu ćemo se radovati. Odnosno, neko kome ćemo se radovati.

Prije Balaševića, ako me pamćenje dobro služi, iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije došao je samo Rambo Amadeus, ali to nije bio koncert u tako velikoj dvorani ni toliko zapažen. Ako je neko imao pravo da, nakon četiri stravične godine, dođe sa te strane i zapjeva u „Skenderiji“, onda je to imao Đorđe Balašević.

Nisu baš svi blagonaklono gledali na taj koncert. Ni kod nas kojima je dolazio, a ni u kraju iz kojeg je dolazio. Niko od domaćih promotera nije se usudio da uđe u takvu avanturu jer je znao da bi to bila logistička noćna mora. Zato je koncert organizovao UNHCR. A stranci niti su znali niti su mogli znati šta je nama Balašević i šta smo mi njemu.

Ostali su zapanjeni kada su sve ulaznice (nimalo jeftine za to doba) prodane u roku od svega par sati. I to za oba koncerta. Čuvali su ga više nego ijednog papu koji je ovamo dolazio. Baš zbog tog njihovog opreza sve je i ispalo baš logistička noćna mora. Čuo sam se tada sa Balaševićem i ispalo je da je jedini način da se vidimo i popričamo taj da dođem do Tuzle gdje je bilo planirano da se odmore na putu za Sarajevo i gdje obezbjeđenje ne bi trebalo da bude tako strogo. Bio je to naš prvi susret nakon sedam godina. Stranci su se čudili, a mi smo se radovali. Iako su oni sve organizovali to je, na kraju krajeva, ipak bila naša stvar.

Onda su se desili koncerti. Ja sam bio na prvom. Na drugi nisam otišao jer nisam bio siguran mogu li toliku količini emocija podnijeti isporučenu u svega dva dana. On je morao. Nekako se poklopilo da je on morao biti prisutan baš na svakom Balaševićevom koncertu. I govorio je tada, između pjesama, kako se „njegov kolega Bono žalio da mu je pukao glas u Sarajevu, a on se boji da mu ne pukne srce“. Pa kako su se pojavili napisi u štampi kako se na njega u Sarajevu sprema atentat. Kad su ga pitali da li se plaši rekao je „ja da se nečega plašim, pa ja bih se sakrio u Sarajevo“, a onda je prepunoj „Skenderiji“ uputio poruku da „ako su oni četiri godine mogli da budu na nišanu nekog ludaka može i on dva dana.“ I da je to njemu prilika da „bude Sarajlija makar na dva dana“.

Znam da ima onih koji će reći da je sve to patetično, namješteno i pozerski. Žao mi je takvih ljudi koji su svoja srca premazali bojom paranoje. I nije u „Skenderiji“ te večeri stvorena nekakva „sedma republika“ kako često zovu utopističku državu sastavljenu od jugonostalgičara. Tu veče smo bili građani „prve republike“ koja nema nikakve veze sa zastavama i grbovima bivših ili sadašnjih država. Kasnije će to on sam najbolje definisati stihovima „tvoj steg na svakom gradu je/gde ti se neko raduje“.

Pojavio se i snimak tog koncerta. Prvo video, a onda je neko izvukao iz toga i audio verziju. Dijela koncerta, nažalost. Dijela koncerta od skoro dva sata. Tu se našlo devetnaest pjesama sa svim onim komentarima između tih pjesama. Ja do dan danas žalim što onaj ko je pravio izbor za taj snimak nije uvrstio i pjesmu „Ostaje mi to što se volimo“. Jer, upravo ta poruka je bila tajna šifra trajne veze između Balaševića i Sarajeva.

Đorđe Balašević više neće svirati u Sarajevu. Nažalost. Osim, ako neko ne smisli način kako da duhove dovuče na binu. Znajući za šta su sve sposobni estradni menadžeri u nastojanju da izbiju koju paru, čak ni to me ne bi začudilo. A ako se to i desi, nešto mi se čini da bi mu i ta spiritualna turneja krenula baš iz Sarajeva.

Prije nekih desetak dana moj kolega Josip Dujmović dosta oštro i sa puno gorčine je pisao o najavljenoj regionalnoj dodjeli nagrada „Mac“. Kontam ja možda Josip pretjeruje, možda to i ne bude tako strašno. I prilično dobronamjerno odlučim da pogledam šta su to pripremili. Nije Josip bio u pravu. Nije to bilo baš tako loše. Bilo je još i gore.

Svaki put kad se suočim sa nekom ovakvom papazjanijom od manifestacije naljutim se na Balaševića. Što je baš on morao prvi da osmisli farzu „parada pijanstva i kiča“? Baš bi savršeno legla da bi se do kraja definisala ova dodjela. Kič u njegovom najgorem obliku. Prošlog ljeta sam bio na ljetovanju u Turskoj i sve je bilo fino i krasno, ali sam izbjegavao lift. Prvi dan, kad nisam znao šta me čeka u liftu ušao sam tamo i suočio se sa ogromnim ogledalom u okviru od lažnog zlata. Nije to ni pozlata. To je nekakav gips premazan žutom bojom i sav u nekakvim viticama koje su se već pomalo odlomile pa proviruje isti taj gips. Baš sam se ružno osjećao. E, nekako slično sam se osjećao i kada sam gledao ovo, kako god mi to nazvali.

Najgore je od svega što sve ovo organizuju ljudi koji ne vole muziku. Ljudi koji jedino gledaju da li u nečemu postoji potencijal da se zaradi ili ne. Za takve ljude je svaka umjetnost samo smetnja. Kakva umjetnost, brate, pjesma treba da bude proizvod. Za njih je nečija bol pretvorena u industriju i samim time otišla beskrajno daleko od moje zone interesovanja.

A i izgleda da je muzika bila u drugom planu. Više je to bila modna pista nego muzička scena. A i voditelji su se ponajviše fokusirali na to šta je ko obukao. Neka u kostimu spermatozoida nabraja svoja remek djela. Bolje da im ne čujete nazive. Pitam se šta bi im ja mogao odgovoriti na takva nebulozna pitanja o tome ko me oblačio, kako i zašto. Šta da im kažem, da mi je nokat na palcu lijeve noge zapeo za gaće kad sam ih jutros oblačio. Mislim, to je baš priča za ovaj nivo manifestacije, ali ipak neka hvala.

Sve je na kraju ispalo kao neki neuspjeli plod neprirodne ljubavi između splava, modne revije i seoske priredbe koja glumi glamur. I svi su bili izvještačeni i lažno nasmijani. Svi kao vole jedni druge i svi foliraju da su iznenađeni kad dobiju nagrade. Kako da ne. Nagrade su dobili očito oni koji su bili spremni da dođu i svojim nastupom pomognu organizatoru da napuni džepove. Svoje džepove da ne bude zabune.

Vrh gadosti bila je dodjela nagrada u kategoriji pop alternative. Pop i alternativa su dva suprotsvaljena pojma sama po sebi. Što bi se reklo oksimoron. Samo što je okismoron stilska figura i nekad i ima razloga da se upotrijebi. Plašim se da je ovdje u pitanju bio obični moron. Bez ikakvog prefiksa.

Ali kad malo razmislim sve je bilo očekivano i u skladu sa imenom. Tepali su stalno ovoj dodjeli akronimom „Mek“. Sto posto. I jeste djelovalo kao ocvali švaler u svilenom bade mantilu koji obećava mladoj ljepotici nezaboravan seks, a ona na kraju utvrdi da je u pitanju – mek. Jedna je ipak izjavila da je tu isključivo zbog meka i da će uvijek doći zbog meka. O ukusima ne vrijedi raspravljati.

Nešto me posebno zaboljelo u cijeloj ovoj priči. To što je za područje Bosne i Hercegovine ovu jeftinu zabavu, koja je očajnički pokušavala da djeluje skupo, prenosio BHT1. Tako se gubi dostojanstvo. Jeste ovo prenošeno u svim zemljama Regiona, od Slovenije do Makedonije. Ali samo je kod nas to radio Javni servis. U drugim zemljama su to radile neke privatne medijske kuće. Kako i priliči.

Uopšte ne bih komentarisao dobitnike nagrada. Kada bih to sebi dozvolio dao bih ovom teferiču legitimitet koji mu, ni po čemu ne pripada. Čak i bitna imena u ovom kontekstu postala su nebitna. Ipak bih izdvojio Konstraktu koja je jedina pošteno rekla da su tu da ispune ugovornu obavezu. Ko hoće – shvatiće.

I na kraju najbolji komentar ovogodišnje dodjele muzičkih nagrada dala je sama voditeljica kada je u odjavi rekla da ste i vi zaslužili ono što ste dobili. I jeste.

Čekao sam skoro dva puna mjeseca od izlaska novog albuma „Crvene jabuka“ da bih vam nešto rekao o njemu. Ponajviše zato što sam morao nekako sve te pjesme propustim kroz sebe i da budem do kraja pošten u njihovoj procjeni. Ta vrsta objektivnosti mi je posebno bila značajna jer sam na ovom albumu i autorski bio prisutan kao neko ko je napisao tekst za pjesmu „Grlica“. Odnosno, bilo bi pošetnije reći da je Geronimo napisao muziku na moj tekst.

Znam da će mnogi reći kako to nije ni nalik na onu nekadašnju „Crvenu jabuku“ i biće posve u pravu. Nije to ona nekadašnja „Jabuka“ i sa tim se i ja slažem. Ne može ni biti bez Zlatka Arslanagića i njegovog autorskog rukopisa. Ne može to biti ni ona nekadašnja „Jabuka“ koje je uslijedila nakon nekadašnje. Ovo je neka najnovija „Crvena jabuka“ kojoj sviću „Neka nova jutra“ kako se i zove ovaj novi album.

Svjestan je te činjenice i Dražen Žerić, jedini preostali član originalne „Crvene jabuke“, pa zato, po priv put cijela priča ide pod firmom „Žera i Crvena jabuka“. Dobro, znam ja da je to ponajviše zbog raspodijele novca prikupljenog od izvođačkih prava, ali je ime potpuno pogođeno. To sada i jeste prije svega Žera, pa onda i ono nešto malo što je od „Crvene jabuke“ ostalo.

Da li to znači da je u pitanju loš album kojim se krčmi stara slava nekada velikog benda. Odgovor na to pitanje u cijelosti ovisi od toga šta očekuje od te i takve „Crvene jabuke“. Ako želite nešto slično onome što su radili u drugoj polovini osamdesetih onda bolje da zaobiđete ovu ploču. A ako nemate nikakvih predubjeđenja niti unaprijed očekivanja onda sigurno možete pronaći i lijepih momenata na ovom albumu.

Prije svega, među tih petnaest pjesama ima sigurno dosta toga što se može okarakterisati pjesmama koje bi ponovo poželjeli čuti. Autorski su najprisutniji Mirko Šenkovski Geronimo i njegova supruga Dragana Kajtazović – Šenkovski. Žera su u priču uključio aranžerski i producentski što, iskreno možda i nije bilo najsretnije rješenje. Pomišljam da im je tu ipak trebao neko ko ima izraženu tu težnju kao perfekcionizmu. Neko ko ne bi pristao nikada da nešto bude naprosto „dovoljno dobro“.

Ipak je Geronimo dovoljno vješt da je ponudio, makar na površini, različit muzički doživljaj u svojim pjesmama, tako da ipak ne liče jedna na drugu kao jaje jajetu, a fino je uklopio i druge autore pa sa dobilo na svježini i raznovrsnosti.

Album otvara naslovna „Neka nova jutra“ koja i jeste nekako najprikladnija i da otvori album i da bude najavni singl (što je i bila). Kada mi je Žera poslao gotove pjesme jedno mjesec dana pred izlazak ploče ja sam bio uvjeren da je najbolji naziv „Ono što nisam imao“ po još jednoj od pjesama sa ploče. Čak sam mu to i rekao, međutim već je bilo odlučeno da se album zove „Neka nova jutra“. A meni je „Ono što nisam imao“ puno bolji naziv, a možda i bolja pjesma.

Ulazi „Jabuka“ na ovom albumu i u etno vode u pjesmama „Behar“, „Smilje“ i „Ako umram il’ zaginam“. Diskretno i sasvim lijepo se pojavljuje i Dino Muharemović sa pjesmama „Dunav miruje“ i „Benovi“. „Benovi“ bi mi sigurno bili najbolja pjesma na albumu da nisu obradili Fazlinu „Baščaršijsku“. Samo nisam siguran koliko će tu pjesmu prepoznati publika na hrvatskom tržištu ka kojem je „Jabuka“, htjeli mi to priznati ili ne, ponajviše okrenuta. Zato je druga obrada sa albuma, obrada pjesme „Tonka“ iz repertoara „Novih fosila“ smišljeno okrenuta ka toj vrsti publike. Ali nisam siguran da je to bio baš pun pogodak.

Kako god bilo „Crvena jabuka“ i sa ovim albumom nudi pjesme koje vrijedi čuti. Nije to loš album. Samo što je njihova nesreća što im svaki novi album upoređuju ne sa onim što drugi rade nego s onim što su nekada oni radili i to neminovno ide na štetu novih radova.

Ima jedan davni politički vic. Još tamo iz vremena kad je imalo smisla pričati viceve o politici, iz vremena kad sve to još nije postalo gorka stvarnost. Uglavnom, u tom vicu kao dođe novi Visoki predstavnik u Bosnu i Hercegovinu i po dobrom običaju međunarodne zajednice postroji domaće političare. Kaže on njima “Haj’mo, lijepi na lijevu stranu, a pametni na desnu”. Raziđu se oni tako lijevo i desno (kako je ko sebe doživio) samo junak naše priče ostane da stoji gdje se i zatekao. Dotični gospodin nije više među živima pa nije red da mu pominjem ime. Uglavnom, za poentu je važno da znate da nije baš bio holivudski ljepotan. Pita njega ovaj Visoki “šta je mali, što se ti ne razilaziš?”. I dobije genijalan odgovor u rečenici “Ne mogu se razgulit'”.

E, pa ni ja se ne mogu razguliti. Iako se to očekuje od mene. Očekuje se da se jasno i nedvosmilesno opredijelim, u skladu sa najnovijom sarajevskom podjelom, po liniji “Dubioza kolektiv” – Dino Merlin. Kao, čiji je neovogodišnji nastup u Sarajevu bio bolji. I to već više nema nikakve veze sa muzikom. Odavno je to prešlo na teren politike. I to one najsurovije i najprizemnije politike. U ovakvoj atmosferi priznati da ti se sviđa neka Dinina pjesma znači automatski pristati na to da budeš okvalifikovan kao SDA jurišnik i Bakirov bot. Ako, opet dozvoliš da iskažeš naklonost prema “Dubiozi” odmah si komunjara, izdajnik, autošovinista i šta sve ne.

I šta sam onda ja koji volim i cijenim i ono što radi Dino Merlin, ali i ono što stvara “Dubioza kolektiv”? Jesam li ja u tom slučaju komunjarski Bakirov bot ili SDA autošovinista? Prijeti mi ozbiljna kriza identiteta. Ali tako mi i treba kad ja ne znam, kao sav pošten bosanski svijet, da se lijepo opredijelim. Pa onda da svi znaju čiji sam. Onda naši znaju da sam naš. I njihovi znaju da nisam njihov. Kad bih još samo znao ko su to naši, a ko njihovi mogao bih lijepo da mrzim i budem omražen kako to i pristoji u jednoj modernoj demokratiji kakva je naša.

A ja, eto ne mogu pa ne mogu. Nema šanse. A kad nisi ničiji onda si svima sumnjiv. Šta se ovaj Misirlić pravi pametan? Ja l’ si “Dubioza”, ja l’ si Merlin. Nema trećeg prijatelju. Samo što ovo meni nije ništa novo. Da nemamo najkraće pamćenje u poznatom univerzumu možda bi se i sjetili da je slična polemika vođena i prije nekoliko godina. I opet je u tom opredjeljivanju sa jedne strane stajao Dino Merlin. Samo je tada sa druge, suprostavljene pozicije bio instaliran Zdravko Čolić. Ni Čola ni Dino nisu bili glupi da se upecaju na tu priču i dozvole medijima da ih razvlače. Jer, samo bi glupan mogao pomisliti da treba jednog od njih dvojice da se odreknemo. Nama trebaju i jedan i drugi. Kao što nam treba i “Dubioza kolektiv”.

Dino Merlin je trenutno, bez ikakve konkurencije, najveća regionalna muzička zvijezda. Profesionalac iz udžbenika koji ništa ne prepušta slučaju, osluškuje trendove i iznova i iznova osvaja nove generacije sluaštelja. Naravno, možemo se složiti da je ono što on radi namijenjeno najširim slojevima i teško da tu ima neke alternative ili muzičke ekskluzivnosti. I šta u tome ima loše? Iz moje perspektive apsolutno ništa. Kao što ništa loše nema ni u “Dubiozinom” opredjeljenju da naglasak stavljaju na neku drugu vrstu publike. I drugu vrstu muzike.

I jedne i druge možete voljeti ili ne, ali ne možete im osporiti značaj koji su stekli i u domaćim, ali i u inostranim muzičkim krugovima. “Dubioza” već jeste svjetska priča šta god ko o tome rekao. U zemlji osuđenoj na prebrojavanje, nakon krvnih zrnaca, nakon ruku u parlamentima, nakon glasačkih listića sada se broje glave na koncertima. Meni ne pada na pamet da upoređujem neuporedivo. U pitanju su dvije vrste publike, dva različita muzička žanra, pa ako baš hoćete, i dvije različite filozofije i ideologije. Ali isto tako sam uvjeren da bi bilo krajnje rasipničko ponašanje kada bismo se ijedne od njih olako odricali.

Zato se i nisam upecao da reagujem na svađalački intonirane i isključive stavove koje sam ovih dana i slušao i čitao, a dolazili su sa obje strane i političkog i estetskog spektra. Na mojim ličnim play listama vrlo često naiđe “Dubioza” nakon Dine Merlina. Ili on nakon njih. I tako će i dalje biti. I zato, kada bih se opredjeljivao ja se ne bih opredjeljivao ZA bilo koga od njih. Kada bih se opredjeljivao ja bih se nužno morao opredijeliti PROTIV jednog dijela samog sebe. A što mi to treba? Jer, kao što reče onaj političar iz vica “ne mogu se razgulit'”.