Bebekova treća sreća

Malo je još medijskih dovoljno bombastičnih informacija koje bi mogle da izazovu nekakav značajniji potres kad je domaća estrada u pitanju. Malo ih jeste, ali najava da se Željko Bebek vraća u „Bijelo dugme“ jeste jedna od njih. Dobro, možda je ovim novim generacijama svejedno, ali za one koje je „Dugme“ svojim pjesmama „zakačilo“ to sigurno nešto znači.

Vijest se proširila poput požara društvenim mrežama, a javnost je potpalio portal BN Televizije koji je prenio Bebekovu izjavu u kojoj je on, navodno rekao. “Što sam stariji, osjećam da se sve više približavamo jedni drugima. Hoćemo li ponovo biti saradnici, ne znam, ali iz dana u dan sve više mislim na njih. Čarke i svađe između nas više nisu ni važne, sve sam ih zaboravio. Previše je bilo lijepih stvari da bih pamtio svađe”.

Nije čak ni pitanje je li izjava autentična ili ne jer sama po sebi zvuči dosta benigno. E sad, gdje su autori članka našli osnovu da u naslov izvuku „Željko Bebek se vraća u “Bijelo dugme”!?“ valjda samo oni znaju.

Sam Bebek je odmah reagovao i na jednoj Facebook grupi koja se bavi „Dugmetom“ napisao: „… koja izmišljotina … nit ih tražim niti zovem , niti kakve izjave dajem … pozdrav grupi …“.

Isti portal je prenio i izjavu Adisa Gojaka, opet navodnu iz koje se može iščitati kako su Bebeku vrata u grupi otvorena ako zahtjevi ne budu megalomanski kao prilikom ranijih pregovora. Bregović se mudro (i očekivano) nije oglašavao, ali teško da bi Gojak mogao reći nešto što je u suprotnosti sa Šefovim željama.

I tu dolazimo do one stare izreke o vatri i dimu. Čini se da ovde niko guzicom ne zatvara vrata. Pazite Bebekov demanti. On kaže „nit’ ih tražim, niti zovem“, ali nigdje nema poruke kako ne bi došao u „Dugme“ ako bi neko njega zvao. Važno je samo sačuvati obraz da ne ispadne kako se poput ocvale udavače sam nudi okolo lokalnim švalerima.

Iz Gojakove izjave se, opet vidi da se sa Bebekom i ranije pregovaralo, ali da se nisu uspjeli dogovoriti. Možda su stavovi sada nešto bliži jedni drugima. I vjerovatno će uskoro doći do nekog međusobnog susreta. Do pregovora – vjerovatno, do dogovora – manje izvjesno.

Ponajprije zato što se pokazalo da i bez Bebeka ovaj orkestar koji nastupa pod imenom „Bijelo dugme“ u tržišnom smislu ništa ne gubi. Jeste bilo zamišljeno da na ovu dugogodišnju turneju idu sa sva tri pjevača, ali i sa ovom dvojicom pokazalo se da to funkcioniše.

I Bebek je to vidio. Kao što je morao primjetiti da im obojici ostaje dovoljno prostora i za gradnju vlastitih karijera. Toga se on, zapravo najviše i plašio. Da opet ne povjeruje Bregoviću, uđe u kombinaciju sa njim i opet se sve raspadne, a u međuvremenu on zapostavi sasvim solidnu solističku karijeru i da se nađe u nekakvom estradnom bezvazdušnom prostoru. A sigurno nije u godinama da može kretati iznova.

Sad, kad je postalo jasno da „Bijelo dugme“ svima njima može biti unosna „dodatna djelatnost“ nema razloga da se priča o Bebekovom angažmanu ne obnovi na nekim novim osnovama. Da iza sebe ostave svađe, teške riječi, pa čak i sudske sporove i iscijede još koju kap iz sasušene voćke zvane „Bijelo dugme“.

I da se razumijemo. To nije „Bijelo dugme“. Pravno gledano, Bregović ima pravo na to ime (neovisno o tome kako je to pravo stekao) i nije nezakonito da ga koristi. Barem kada je u pitanju zakon koji tretira intelektualno vlasništvo. Drugo je ako postavimo pitanje zakona o zaštiti potrošača.

Imenom „Bijelo dugme“ on dovodi u zabludu sve one koji dolaze na njihove koncerte i očekuju „Bijelo dugme“ kakvo su zapamtili ili o kakvom su im pričali. A dobiju Bregine trubače sa dva prepoznatljiva pjevača. Ne bi to bilo „Bijelo dugme“ ni da budu tri prepoznatljiva pjevača.

Naravno, mogao bi Bregović tvrditi da bi „Dugme“ i da se nije raspalo evoluiralo vremenom u ovaj današnji oblik i da niko ne bi postavljao pitanje o njihovoj autentičnosti. Moguće, ali i dalje to ne bi bilo ni blizu „najvećeg jugoslovenskog rock benda svih vremena“.

Što se Bebeka i njegove kategoričnosti tiče dovoljno se prisjetiti da je već dva puta napuštao Bregovića nakon svađe i da se oba puta vraćao. Prvi put ga je napustio u Italiji 1970.godine, a drugi put četrnaest godina kasnije. I vraćao se. Barem privremeno. Nema razloga da ne bude i treća sreća.

Kako god me baciš ja ću pasti na jaziju

Svojevremeno je Arsen Dedić u pjesmi „Moj zanat“ opjevao šta mu je sve dala i oduzela ta njegova vještina slaganja nota i riječi. Mene je moj zanat, nerijetko dovodio u neugodne situacije, ali u ovih 35 godina znao mi je priuštiti i neke pamćenja vrijedne trenutke.

Ne mogu da kažem kako baš „visim“ na društvenim mrežama, ali povremeno uđem da provjerimšta se dešava. I prije par dana vidim neka djevojka mi poslala zahtjev za prijateljstvo. Sad, nije da sam ja nešto ufuran pa očekujem kako oni što mi šalju takve zahtjeve treba da ispune neke kriterije. Ne, ključni je kriterij da su to živi ljudi u pitanju, a ne neki kompjuterski generisani profili sa nimalo časnim namjerama. I u skladu sa tim ja zamolim damu da se predstavi.

I šta se desi? Desi se to da postanem svjedok (a dijelom i saučesnik) jedne od najljepših priča o tome koliko pjesme mogu da nam znače. I koliko pjesme mogu, ako ne već da mijenjaju svijet, a ono barem da mijenjaju nas.

Uglavnom, ta moja neznana prijateljica, nazovimo je N napiše mi sljedeće:

„Poštovani Amire, ja sam Nxxxx . Ne poznajemo se lično, naime, bila sam na facebook profilu Zlatana Fazlića Fazle, jer mi je potrebno da stupim sa njim na neki način u kontakt. Sestri mi je rođendan a naša generacija ratna je odrasla uz Fazline pjesme i dan danas je njen najdraži pjevač, te sam htjela nekako pokušati dobiti njegov autogram kao rođendanski poklon Vidjela sam Vas na njegovom profilu, i zato sam Vas dodala, možda mi reko možete pomoći nekako.“

I još je dodala kako bi voljela da uz potpis idu i stihovi „…kako god me baciš ja padnem na jaziju…“. Stupim ja u kontakt sa Fazlom. A onda on počne da razmišlja šta bi moglo još uz potpis. Učini mu se da je nekako malo za rođendan samo autogram. I počne da traži negdje neki svoj album da na njemu napiše traženu posvetu.

Priča još nema svoj kraj. Da je to priča koju ja pišem, a ne prepisujem od života, Fazla bi se sreo sa djevojkom koja je rat nekako lakše progurala uz njegove pjesme. Zagrlio bi je i ona njega i ne bi morali jedno drugom ništa da objašnjavaju. Kao što inače ni ne moraju ljudi sa ratnim sarajevskim iskustvom. Oni su podešeni na neku tajnu frekvenciju koju ne mogu nikako „prisluškivati“ oni bez takvog iskustva.

Ne znam hoće li baš tako biti, ali sigurno znam da postoje ljudi poput Zlatana Fazlića koji znaju da „prevode“ istoriju još u trenucima dok se dotična dešava. Čak i kada je ta istorija gruba i nečovječna, čak i kada prijeti da poništi sve ljudsko i u žrtvi nakon što je tu čovječnost prebrisala kod dželata. Znati u takvim trenucima napisati pjesme koje će sačuvati tu mrvu ljudskosti u nama to je kao kada u velikom mraku koji je pao po nama ostavljaš tragove svjetlosti. Sitne i rijetke, ali neugasle. I njima iscrtavaš tajnu mapu koja nam pomaže da se ne izgubimo.

Zahvaljujući Fazlinim pjesmama N i njena sestra A izašle su iz rata manje oštećene nego što su mogle biti da tih pjesama nije bilo. Zato što je Fazla pjesnik ljubavi. Zato što u njegovim pjesmama nema ni mržnje ni osvete. Ima tuge. Ima čuđenja nad dubinama zla koje ljudsko biće može dosegnuti, ali mržnje nema. Kako u onim pjesmama koje su nastajale u ratu, tako i u porukama da će „izroniti Stari za one što ga vole“ i da „Trebević ponovo silazi u grad“. Nisu to samo lijepe poetske slike. To su parole budućnost za one koji ih budu znali na pravi način pročitati.

Što nikad neće uspjeti baš svi. Mora ti duša biti malo finije baždarena da prepoznaš tu ljepotu njegovih stihova. Ima jedna zgodna pričica iz rata kada je neko od ratnih komandanata zatražio od Fazle jednu „pravu“ patriotsku pjesmu. I kad mu je Fazla sutradan donio „Jaliju“ ovaj nikako tu nije uspjevao da pronađe onakav patriotizam kakav je očekivao. Srećom pronašle su ga djevojčice N i A. I sačuvale do dana današnjeg. I još hiljade i hiljade drugih djevojčica i dječaka silom prilika naučenih da se nauče životu u uslovima u kojima život nije očekivana pojava. Ali one su znale.

Znale su da kako god ih bace, one će pasti na jaziju.

“Jutro” koje ima rašta svanuti

Postoji u ovoj zemlji nešto što bismo, bez imalo pretjerivanja, mogli nazvati sarajevocentrizmom. Kao da se izvan glavnog grada ne dešava ništa vrijedno pomena u bilo kojoj sferi našeg života. Pogotovo u popularnoj muzici. I to je totalno, to je posve pogrešno razmišljanje. Čim se malo maknete iz Sarajeva naiđete na takvo bogatstvo talenata da čovjek mora da osjeti čak i pomalo stida što im se ne posvećuje više pažnje.

Zenica, Bihać, Banja Luka, Mostar, Tuzla. Svaki od ovih gradova ima vlastitu scenu. Scenu o kojoj treba sa uvažavanjem govoriti. Pogotovo mi je Tuzla prirasla srcu. Iz nekih posve privatnih i mnogih posve objektivnih razloga. Ne treba zaboraviti da je iz Tuzle krenuo domaći odgovor na hip hop invaziju kroz pokret (a slobodno se može govoriti o pokretu) FM Jam.

I ne samo to. Od davnih „Terusa“ i Bate Kostića, pa sve do Damira Avdića, „Alarma“, grupa „Sother Storm“ i „If“, Azura Jahića, veterana Đorđa Gavrića, „Arie“, „Jutra“, pa sve do ovih novih imena kao što je „Bad Seasons“. I opet sam pomenuo tek dio onih koji zaslužuju ne pominjanje nego stranice i stranice teksta.

A da ne govorimo o ratnoj tuzlanskoj sceni koja je od zaborava sačuvana uglavnom zahvaljujući sjajnom filmu Damira Pirića „Rock’n’war…ili samo zato što je petak“. Primjetno je žanrovsko i generacijsko šarenilo i jedna zajednička odrednica kod svih, a to je Tuzla. I dok iz nekih drugih sredina oni najuspješniji uglavnom gravitiraju ka Sarajevu ili drugim regionalnim centrima, Tuzlaci (sa rijetkim izuzecima) ostaju vjerni svom gradu.

Zato priču o novom albumu grupe „Jutro“ moram početi sa dvije pjesme koje su, bez dileme, posvećene Tuzli. Prva je svojevrsna tuzlanska himna nazvana „Jedna ljubav, jedan grad“, a druga pod nazivom „Svakog se maja odmrzne tren“ govori o najvećoj tuzlanskoj ratnoj tragediji, mladosti ubijenoj kod Tuzlanske kapije. I to su dvije pjesme koje završavaju onaj, nazovimo ga „novi“ dio ovog albuma. Tih osam pjesama koje nismo ranije imali prilike čuti na njihovim prethodnim albumima.

Album „Vještina“ (koji se inače prvobitno trebao zvati „Bez tačke i zareza“) dolazi nam nakon više od deset godina diskografske pauze ovog benda. I dobro je da se pojavio. To je album koji popunjava onaj prostor u kojem ostavljamo mjesto za lijepe nepretenciozne pjesme koje ne udaraju ni bukom ni ritmom. Pjesme protkane finim instrumentalnim pasažima i sugestivnim vokalima. I tvore album koji je negdje na razmeđu između ostvarenja pravog benda i kantautorskog albuma Adnana Here Hadžibegića. Barem autorski.

U izvođačkom dijelu ove pjesme bi bile znatno siromašnije bez ostatka grupe. A grupu „Jutro“ sačinjavaju gitarista Samir Sinanović, klavijaturista Dragan Divjak, bas gitarista Jasmin Zukić, bubnjar Sead Hukić, te sjajne vokalne solistice Lejla Kusturica Divjak, Amra Musemić i Dženana Mešić. A pojavljuju im se kao gosti i legendarni gitarista Miodrag Bato Kostić, te Nermin Puškar i Maya Sar uz mnoge druge stvaraoce. Spisak svih uključenih u realizaciju ovog albuma naprosto je predugačak.

Ono što, međutim, moram da istaknem jesu aranžmani i produkcija koje su, uz članove grupe, radili Mahir Sarihodžić i Ferid Hukić. Odavno nisam čuo tako čisto postavljene i isproducirane pjesme gdje su vokali i gitare izvučeni naprijed stvarajući gotovo prozračnu atmosferu oko svake od pjesama. Tu i tamo istaknuti gudači samo upotpunjuju tu zvučnu sliku jedne zbirke od četrnaest pjesama koja zaslužuje svoju priliku.

Čak i neke stare pjesme poput “Beštije” zazvučale su potpuno drugačije u novom aranžmanu. Ne želim tvrditi da zvuče bolje, ali meni svakako bliže i uhu prijemčivije.

I da, volim albume na kojima ne odskače samo jedna pjesma. Na albumu “Vještina” može vam se desiti da prilikom svakog narednog slušanja otkrijete nekog novog favorita. Da li će to biti uvodna i nostalgična “Osamdesete” ili “Vještina”, a možda i “Tobogan”. Možda baš ona koja je mene prva opčinila, pjesma “Nije nam se dalo”, to nije pretjerano ni važno. Važno je da se radi o pjesmama koje imaju tu sposobnost da se polako “navučete” na njih i svako malo im se vratite. Kao što nam se i “Jutro” vratilo. Pa šta ako ovo “Jutro” svane na svakih trinaest – četrnaest godina. Barem ima rašta svanuti.

 

Mrve ljeta u pjesmama

Prečesto me pitaju ima li nade za sarajevsku pop rock scenu i da li se išta zanimljivo dešava na njoj. Takva pitanja mogu postavljati samo neupućeni, zlonamjerni i oni koji su mentalno zaglavili u osamdesetima. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv osamdesetih i sam se vrlo često vraćam muzici tog vremena, jer to i jeste muzika moje mladosti. Ali valjda i neka druga mladost ima pravo na svoju muziku. I zato nastojim što pažljivije osluškivati sve ono što se danas svira.

Nisam baš nešto poletan da u ovim godinama odlazim na svirke neafirmisanih bendova i tamo odudaram kao svježe iskopani leš. Ali rado poslušam svaki novi snimak i svaki novi album. I desi se da me, ponešto i obraduje. A ponekad mi baš bude krivo kad čujem kako je neki bend na koji sam tipovao prestao sa radom.

Tako su mi se prije nekoliko godina baš, ali ono baš dopali „Futavci“. I taman kad su trebali da postanu bend za nešto masovniju upotrebu, a oni se raziđu. A opet, ne treba kukati zbog takvih stvari. Svaki bend čine ljudi, a oni kad se raziđu sa ljudima u grupi ne raziđu se i sa svojim talentom nego ga lijepo prenesu u naredni projekat. I da, bitno je napomenuti kako sam podosta očekivao i od one sjajne reggae postave „Bosnische Post“ koja nikad nije dala koliko je zapravo trebala.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što ništa ne nastaje onako, „iz have“ što bi se reklo. Uvijek postoji neka predistorija i ako malo zagrebeš ispod površine pronađeš uticaje i iskustva koja ti poprilično objasne neki, na prvi pogled novi, fenomen.

Nije sad baš da su „Jindas“ fenomen, ali mogli bi postati. Za sada su tek zanimljiv novi bend na sarajevskoj muzičkoj sceni. Novi bend sa starim muzičarima. Mirza Salković je svirao nekada sa pomenutim „Futavcima“, a bas gitarista Kemal Herenda je svirao sa „Bosnische Post“ u prvoj fazi rada ovog benda. Bubnjar Rifet Čamdžić je prošao kroz „Divanhanu“ i ranije kroz, pomalo zaboravljeni, sastav „Kix“. Pjevač i flautista Narcis Zečić usput radi i sa „Jazz Guerilom“, a Benin Mujkić koji svira trubu i usnu harmoniku svira i u orkestru Muzičke akademije.

I kad znate sve to onda malo drugačije čovjek gleda i na činjenicu da su formirani nedavno, odnosno 2018.godine. Kao bend možda i nemaju nekog iskustva, ali pojedinačno sigurno je da se radi o muzičarima sa popriličnim iskustvom. I to se osjeti. Njihov nedavno objavljen album „Seoba“ definitivno ih pokazuje kao zrelu i uigranu sviračku ekipu, a što je najljepše ta zrelost i uigranost nije se izgubila u produkciji što je česta boljka debi albuma.

Još prije izlaska albuma izborom prva dva singla i prva dva video spota („Ovaj i Aras“ i „Skok u plićak“) možda su nas pomalo mogli odvući i na krivi trag da pomislimo kako se radi o grupi momaka koji se zezaju, a muzika im je tek ortopedsko pomagalo u toj njihovoj zajebanciji. Neću da kažem da u njihovim pjesmama nema duhovitosti, ali uz malo strpljenja pronaći ćete i neke vrlo ozbiljne poruke, ne baš očite onako „na prvu“. Već sa pjesmom „Andaluzija“ pokazali su kako kod njih ima šta da se još otkriva.

Svojim pjesmama oni popunjavaju žanrovski prostor u kojem se kod nas trenutno i ozbiljno kreće jedino „Zoster“. A da opet to ne bude blijeda kopija „Zostera“. „Jindas“ zapravo sve što radi, radi u skladu sa svojim imenom. A Džindas je putujući trubadur koji luta od publike do publike i svakoj prilagođava svoj nastup, improvizuje, a ipak ostaje vjeran sebi.

I ne samo zbog „Andaluzije“ nego zbog cjelokupnog zvuka meni njihove pjesme nose sunce i toplinu. Iz torbe tog putujućeg trubadura ispadaju mrve ljeta koje je sačuvao u svojim pjesmama. A u ovim zimskim danima teško da nam je nešto potrebnije od toga. Neću reći da je njihov debi album donio neku revoluciju u domaćoj muzici. Nije. Ali da je donio zanimljivu zbirku pjesama uz koju se čovjek lijepo osjeća, e to sigurno jeste. A to nije malo. To, sigurno nije malo.

Mržnja naša nasušna

Uglavnom izbjegavam da pametujem o politici, a pogotovo o aktuelnim političkim zbivanjima. Imamo mi i previše samozvanih političkih analitičara da bih se i ja još tamo utrpavao. Rekoh, uglavnom izbjegavam što ne znači da sam uvijek uspješan u tom nastojanju. Tu i tamo desi se da ni ja ne mogu ostati po strani kad se desi nešto poput najavljene rekonstrukcije kantonalne vlade u Sarajevu. To se tako lijepo kaže, a suštinski to je ono što je otpjevao Bajaga u pjesmi „Pada vlada“.

Ako očekujete od mene da vam kažem je li bila bolja ova vlada što odlazi ili ova koja treba doći ja ću vam odgovoriti sa „ili“. Mi smo se kao društvo već toliko podijelili, toliko smo postali ostrašćeni i zadojeni mržnjom prema svakome ko drugačije misli da, onako mazohistički, neću da pristanem ni uz jedne pa neka me kolektivno mrze sa obje strane i neka se, bar u nečemu, slože.

A i ne zna se zasigurno da baš vlada pada. Ima tu raznih kombinacija. A i nije to plaho ni važno, ako se mene nešto pita. Niti je to sve mene iznenadilo, niti me obradovalo, niti razočaralo. I, čini se, da sam jedan od rijetkih. Svi ostali kao da su izgubili osjećaj za realnost. Skupa sa osjećajem za pristojnost.

Kada čitam komentare po društvenim mrežama čini mi se da oni što podržavaju trenutnu vladu žive u uvjerenju kako je ta vlada sastavljena od sve samih svetaca i da nikad nismo imali bolju vlast. Oni koji ih ne vole tu svoju netrpeljivost iskazuju bez imalo zadrške prikazujući ih kao zlo sastrugano sa najcrnjeg zagorjelog dna paklenog kazana. I tvrde kako nikad nismo imali goru vlast.

Sad, niti su tako dobri kako ih žele prikazati. Niti su tako loši. Naprosto, niko ni ne može biti tako sjajan ili tako očajan kako nam žele prikazati. Upoznao sam dobre, korektne i vrijedne ljude iz oba tabora. A govna i sa jedne i sa druge strane jednako smrde.

I šta nam se sad dešava? Jedni druge gledaju krvlju podlivenih očiju sa neprikrivenom željom da zubima iščupaju grkljan jedni drugima. Iz arsenala uvreda vadi se ono najteže oružje i potežu se kvalifikacije tipa „izdajnik“. Rascijepilo se Sarajevo kao nakon razornog zemljotresa i sa jedne strane su ostali oni koji će vam sve prije oprostiti nego bilo koju normalnu riječ koju uputite na račun SDA. Ljudi koji su pod devizom „nikad sa nacionalnim strankama“ spremni tražiti „najmanji zajednički sadržilac“ sa tim istim nacionalnim strankama samo ako nisu SDA.

Zauzvrat, neki bliski Stranci demokratske akcije tiktakaju, prebrojavaju krvna zrnca, na svaku naznaku crvenila frkču kroz nozdrve, mlate glavom i rove zemlju ispred sebe spremni na „konačni obračun“ sa „jugobalijama“, „komunjarama“ i uopšte liberalima svake vrste. Uvjereni kako društvene odnose treba okameniti na nivou sedmog vijeka. Ili sedamnaestog. I usput nesposobni da uoče razliku između političke stranke i vjerske zajednice.

Moram priznati da mi je u toj plimi mržnje teško razaznati ko je revnosniji u pljuvanju u bližnjeg svoga, da li botovi koji to rade kao dio svog redovnog angažmana i za platu, ili bijesni građani iz uvjerenja i stvarne mržnje. Znam da bi mi draže bilo da su plaćeni da mrze. Koliko god i to bilo loše u tome barem mogu razaznati nekakav racionalni motiv.

S tim što pominjanje tri milijarde u tri naredne budžetske godine u Kantonu Sarajevo, tek prividno ima veze sa parama. Zapjeni tako „neutralni“ televizijski voditelj ne bi li ubijedio gledaoce da negdje postoji neka sehara sa tri milijarde maraka iz koje će sad neko trpati u svoje džepove kako mu se prohtije. Onaj ko želi da zna, taj i zna da je ogroman dio tog novca već raspoređen na plate nastavnicima, policajcima i doktorima. I kakva god vlast da dođe plate im mora isplaćivati. Kao i plate uposlenicima kantonalnih organa i pripadajućih preduzeća. Od te godišnje milijarde ostane tek neznatan dio (iz moje i vaše perspektive nikako neznatan, ali proprocionalno gledano zanemarljiv) za nekakve marifetluke, potkivanja i žongliranja. Nije loše da se na to javnost podsjeti.

Kao što nije loše ni podsjetiti da smo ovde već, i to na teži način, naučili da nikoga ne možeš mrziti kao nekoga sebi bliskog. I u tom odbijanju da prevaziđemo neke ideološke razlike prelako zaboravljamo da, u vrijeme dok smo bili na nišanu, nišandžiju nisu zanimale te smiješne male razlike među nama. Za njega smo svi bili isti i ostali isti. A i mi smo znali da postoje samo oni koji su za Bosnu i oni protiv nje. Druge nam podjele nisu bile važne. Sad su nam postale važnije od svega. A nišandžija čeka komandu.

 

Muzika jednog vremena

Stidljivo, da ne kažem poluilegalno, Federalna televizija je krajem oktobra počela emitovati dokumentarno – muzički serijal pod nazivom „Muzika jednog vremena“. A da je bilo imalo pameti taj bi se projekat najavljivao, što se ono kaže „na sva zvona“. Srećom bilo je pameti da se ova priča podrži, pa makar i onako kako se decenijama podržava sama scena. U uvjerenju da će ona samonikla sama i opstati.

Autor ovog serijala, Zlatan Izetbegović napravio je, ne samo informativan, edukativan i zabavan televizijski program nego je napravio serijal koji će, u mnogim segmentima ostati referentna vrijednost kada je svaka buduća priča o sarajevskoj pop rock sceni u pitanju.

Divljenja je vrijedna njegova sistematičnost i pažnja (pa i oprez ako baš hoćete) s kojom je pristupio izradi ovog programa. Proučavao je dostupne izvore, snimao razgovore sa skoro dvjesto sagovornika od kojih svaki ima šta da kaže o ovoj temi. Razgovarao je sa ljudima koji su gradili samu scenu, sa njihovim savremenicima, sa ljudima koji su pratili razvoj popularne muzike na ovim prostorima i pisali o tome.

Skoro dvije godine je trajalo prikupljanje materijala koji je, na kraju tog procesa, iznosio preko 1300 stranica. E, od toga je trebalo napraviti selekciju i izabrati ono što će objektivno biti zanimljivo prosječnom gledaocu. To je zadatak na kojem mnogi autori ovakvih serijala zakažu. Preduboko su u nekoj materiji da im se sve čini bitnim pa se teško ičega odriču.

Srećom po Zlatana, ali i po nas, prvobitni format od osam četrdesetominutnih epizoda značajno je proširen. Tako da sa sigurnošću možemo računati sa dvadeset i dvije epizode, a možda i više. Do sada smo ih vidjeli sedam i šta se na osnovu te jedne trećine može zaključiti?

Prije svega, da serijal neće biti dosadan, čak ni onima uvjerenim da sve znaju o nastanku i razvoju ovdašnje scene. I ja sam dugo živio u uvjerenju kako ima malo toga što ne znam o popularnoj muzici na ovim prostorima, a onda se ispostavilo da znam i premalo. Da ne bi Zlatana, njegovog strpljenja i njegove sistematičnosti, mnogi od nas, površni kakvi jesmo i dalje bismo neke podatke, neka imena i neke događaje neopravdano preskakali. Ili pogrešno interpretirali.

A uz sve to vrlo jasno su posloženi prioriteti. Serijal, prije svega, mora biti informativan. Dakle spreman da ponudi mnoštvo podataka. I onih poznatih, preko manje poznatih, pa sve do nikada ranije objavljenih. Zatim, mora da bude dokumentovan. Za svaku izjavu navodi se izvor. Svaki komentar potkrijepljen je navođenjem medija u kojem je objavljen. Tek na kraju dobijamo i onu zabavnu komponentu. Ovo jelo Zlatan Izetbegović začinio je prstohvatom anegdota koje prepričava kad baš mora, a uglavnom ostavlja prostora sagovornicima da ih sami ispričaju. Bio je svjestan da je uvijek prisutna opasnost kod ovakvih projekata da „požute“. Odnosno da anegdote i trač partije preuzmu dominantnu ulogu. Kod nekog drugog bi možda i uspjele u tome. Kod autora tipa Zlatana Izetbegovića to sigurno ne prolazi.

Baš me zanima kako će se priča dalje razvijati. Potrošio je sedam epizoda, a još nije ni došao do kraja šezdesetih godina prošloga vijeka. Da li će morati ubrzati kroz sedamdesete i osamdesete, a pogotovo kroz novi milenij? Da li će naći rješenje da na kraju to ne postane „priča o šezdesetima i pomalo o onom što se dešavalo poslije“? Vidjećemo.

Čak i ako to bude samo priča o šezdesetima sa kratkim pregledom onih decenija poslije i dalje će biti neprocjenjiv dokument. I ne bi me ni začudilo da tako zaista i bude. Pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je, na samom početku, ideja bila da se napravi emisija o Esadu Arnautaliću. Samo, kako praviti priču o njemu, a da to istovremeno ne bude i priča o sarajevskoj pop rock sceni. Dobrim dijelom on ju je i stvarao i usmjeravao.

A ako mi, na kraju, može biti dopuštena i jedna lična opaska, nakon što sam objavio knjigu „Soundtrack vremena“ stalno sam se bavio mišlju kako je treba ekranizirati. I nisam znao kako ja to da napravim. Zlatan Izetbegović me je oslobodio te dileme. Napravio je serijal koji je, skoro pa vizuelni izraz te knjige, i to na način na koji sumnjam da bi iko drugi to mogao uraditi. Zlatane, hvala za užitak koji imamo svakog četvrtka uveče.

 

Punk još nije umro, a kad će – ne damo

Još od prvih dana pojave punk pokreta, tamo prije više od četrdeset godina, njegovi poklonici su se trudili da sve oko sebe uvjere da punk nije mrtav. I dok nije posve ni zaživio pojavila se potreba da se dokazuje njegovo postojanje. Kasnije je parola „Punk Is Not Dead“ postala sastavni dio rock ikonografije i svako malo bi osvanuo grafit sa takvom porukom.

Samo što se vitalnost ovog muzičkog (i ne samo muzičkog) pravca niti brani niti dokazuje pisanjem po zidovima. Dokazuje se svirkom i svježinom koju nam donesu ili ne donesu bendovi koji stvaraju na tragu punka. A sve ovo pišem da bi vas uveo u priču o debi albumu sarajevskog punk sastava „Pank Flojd“.

Odmah da kažem da mi se odavno nešto nije dopalo poput njihovog albuma. I to iz mnoštva razloga koji nemaju baš uvijek direktne veze sa kvalitetom njihovih pjesama. Prvo su me zaintrigirali samim svojim nazivom. Bila mi je to jako provokativna, pa čak i pomalo bogohulna igra riječima kada sam čuo da se zovu „Pank Flojd“. Ako ništa drugo, to mi je dalo naslutiti da, u njihovom slučaju, postoji ona crta karakteristična za domaći, sarajevski rock izričaj, a to je dobra doza zajebancije. Na to smo jako rijetko nailazili na svjetskoj punk sceni gdje je bijes bio dominantno osjećanje koje su, u neograničenim količinama, isporučivali publici. Ovi naši „Flojdovci“ (nipošto ih ne brkajte s onim drugim) nastavljaju dugi niz sarajevskih bendova koji su neke smrtno ozbiljne stvari znali plasirati na duhovit način. I to su, po svemu sudeći, njihovi uzori. Sastavi od „Zabranjenog pušenja“ pa sve do „Helem neise“, ma koliko nekad muzički bili daleko jedni od drugih.

Zato i ne čudi da im u naslovnoj pjesmi albuma „Olimpijka“ gostuje Sejo Sexon. I to je jedan od najsnažnijih, ako ne i najsnažniji momenat albuma. Pjesma koja i pokazuje i dokazuje da je i za momke u ranim dvadesetim sasvim legitimno igrati na terenu nostalgije, a da to ne zazvuči ni patetično ni šuplje.

Koliko god bili nastavljači jedne tradicije oni su i predvodnici nove generacije bendova koji su izvođački i autorski već prisutni na njihovom albumu. Bendova kao što su „Moca i biznismeni“ ili „Nervni slom“. Izvan glavnih diskografskih i medijskih tokova nastaje čitava jedna scena koja bi uskoro, mogla eksplodirati u vatrometu kreativnosti. A „Olimpijka“ je samo prethodnica.

Nakon šti čujete „Olimpijku“, „Drveni šank“ ili „Savjete“ pitate se koliko su oni punk u onom izvornom obliku. Ako pod punkom podrazumijevate sviračku nekompetenciju, bijes i buku, onda baš i nisu. Ali ako je za vas punk prvenstveno insistiranje na iskrenosti i nepristajanje na diktate muzičke industrije onda nije važno svirate li reggae, klasični rock ili nešto treće, imate li pjesme od jedne i po minute ili ih „rastegnete“ na četiri – pet minuta. Ako je za vas punk pokušaj da o problemima svoje generacije progovorite jezikom te iste generacije onda su „Pank Flojd“ izvorni punk bend. I tu nema spora.

Ima pjesama kao što su „HSV“, „Šuplja“ ili „P.P.P.“ u kojima se dosljedno poštuje i žanrovsko određenje punka, sa nezaustavljivom energijom koja melje sve što joj se nađe na putu i poziva vas da se fizički uključite u slušanje.

Ali ima tu i prekrasnih gitarskih solaža. Znam ja da sve nas koji volimo da čujemo taj zvuk danas doživljavaju kao dinosauruse i, uglavnom čekaju da izumremo. Ali bez obzira na to, za mene je definicija dobrog rock’n’rolla žestok ritam koji udara pravo u stomak i gitara čiji zvuk se penje uz vene. A „Pank Flojd“ nudi i jedno i drugo. Uz sve pobrojano nude nam tekstove koji su odraz naše stvarnosti, a opet bez namjere da „pametuju“. I neka mi bude dopušteno da napišem nešto što im se možda neće dopasti, ali kad čujem pjesme poput „Passat pijačar“ ili „El Burro“ ne mogu, a da ih ne doživim kao nasljednike „novog primitivizma“. U najboljem mogućem smislu.

Produkcija je posebna priča. Uradio ju je Simon Rojas Hoces, Čileanac koji predvodi tamošnji band „The Reaction“ i koji je već sarađivao sa „Pank Flojdom“ na pjesmi „From Sarajevo To Santiago“ koja je našla svoje mjesto i na albumu. Kod punk albuma produkcija je izuzetno važna u smislu da se pogodi mjera. Da sačuvaš žestinu, a da pjesma ostane razumljiva. Mnogi su pali na tom ispitu, ali „Pank Flojd“ nije. Morate, doduše neke od pjesama čuti nekoliko puta da ih posve „provalite“, ali jednom kad ih usvojite sve sjedne na svoje mjesto.

I za kraj, ali ne najmanje važno, pjesma koja otvara album, pjesma „Pank Flojd“ je savršena i za otvaranje koncerata i predstavljanje benda onima koji prvi put čuju za njih. Ja sam siguran da ću za njih još čuti, a vi zapamtite imena bubnjara Ivora Šarkića, bas gitariste Ademira Alcantara Mulaosmanovića, gitarista Damira Bajramija i Kemala Lihića, te dva vokala Amara Bilića i Kenana Avdića.

I da vam odgovorim na pitanje sa početka. Punk još nije umro, a kad’ će – ne damo.

Čemu služe koncertni albumi?

Razmišljam nešto ovih dana o tome kako kod nas sve što se kaže treba uzimati sa rezervom. Pa čak i kad se kaže sa najboljim namjerama. Koliko ste puta, na primjer, čuli od nekoga „Dubioza kolektiv“ kao odgovor na pitanje ko je najznačajnije novo ime na bosanskohercegovačkoj muzičkoj sceni. Ne sporim ja njihov značaj, ali mi je malo sumnjivo ono „novo“.

Ljudi ove godine obilježavaju 15 godina od prvog albuma „Dubioze kolektiv“, a još mnogo ranije su bili prisutni što kroz sarajevske „Ornamente“, što kroz zeničko „Gluho doba“. Sve u svemu nakupilo se tu dobrih četvrt vijeka bavljenja muzikom. I onda se nađe poneko „pametan“ da ih etiketira kao novi bend.

Ipak imaju novi album, a novo je i to što su, nakon petnaest godina objavili svoj prvi koncertni album. Album je sniman na festivalu „Pol’and’Rock“ prošle godine i neko bi se mogao zapitati zašto taj prvi live album nisu snimili na nekom od ovdašnjih koncerata.

Mogli su, ali „Dubioza kolektiv“ odavno nisu ovdašnji bend. Oni su svjetska priča. I to dovoljno uspješna da na jednom ovako velikom festivalu budu proglašeni naboljim live bendom na izdanju festivala za 2018.godinu. A birali su ih sami posjetioci festivala. A skupi se tih posjetilaca i do pola miliona tokom tri dana festivala.

Možda je to bio način da „Dubioza“ začepi usta svim sumnjičavim zlobnicima kojima ovako u vodu pada teorija da „Dubioza“ vani svira u nekim opskurnim rupama za „neku ekipu oko šanka koja ih ionako ne sluša“. Moguće da je to bila neka njihova mala osveta takvima, a možda je razlog puno prozaičniji. Recimo, činjenica da je to festival na takvom tehničkom nivou da je omogućavao da snimak njihovog nastupa bude optimalan za koncertni album.

Čemu, zapravo služe koncertni albumi? U sitno-šićardžijskom svijetu, uglavnom služe da se na račun popularnosti uzme još koja marka u iščekivanju novog studijskog albuma. A to se uvijek dešava kad taj studijski album, iz ovog ili onog razloga, „neće skoro“. Teško da je kod njih to slučaj jer je novi studijski album najavljen već za početak 2020.godine.

Ima i onih koji koncertne albume objavljuju umjesto „Best of“ kompilacija. Teško da je i to u pitanju. Imala je „Dubioza“ još velikih hitova koje nije uvrstila na album, a stavila je pjesme koje su bile daleko od tog statusa opšteprihvaćenih.

Dobar je dio i onih koji to rade iz čiste sujete. Pa je onda najvažniji dio cijelog materijala skandiranje publike, izvikivanje imena omiljenog benda i traženje bisa. Sve u stilu, „poslušaj mama kako me vole“. Neću da kažem da je na ovom albumu izostala reakcija publike ili da nije snimljena. Ima i toga, ali sigurno je da nije prioritetno.

Postoji i četvrti razlog. I mislim da je kod njih taj bio ključan. A to je želja da se ostavi dokument o tome kako je bend zvučao u jednom trenutku svoje karijere i koje je pjesme izvodio na svojim nastupima. Da, kada pustite taj album od početka do kraja imate zaista utisak da ste na tom koncertu. Da se prenese i atmosfera i zvuk u onoj mjeri koliko je to uopšte moguće. Nema puno takvih albuma. Meni u ovom trenutku na pamet padaju „Azrin“ trostruki „Ravno do dna“ i „Still Life“ grupe „The Rolling Stones“. Oba, zanimljivo objavljeni 1982.godine. I, evo sada „Live Pol’and’Rock festival 2018“.

Zašto je ovaj album važan? Prvenstveno zbog onih koji nikad nisu bili na koncertu „Dubioze kolektiv“. Da shvate da je ono što mogu čuti zabilježeno u studiju samo jedan dio cjelokupne slike o bendu i da te iste pjesme isporučene u formatu koncerta zadržavaju svoju osnovnu formu, ali dobijaju i nešto više. Bivaju dodatno nabijene energijom i takve vraćene iz publike izvođačima na sceni.

Brojni su koncertni albumi na kojima nije uspješno zabilježena ta energija. Čak i kod onih najvećih. Bilo zbog tehničkih manjkavosti prilikom snimanja koncerta bilo zbog samog benda koji je baš tu veće bio „nešto indisponiran“, ili čak i zbog publike koja nije znala odgovoriti na očekivani način. Na svu sreću prvi „Dubiozin“ koncertni album u potpunosti je ispunio sva tri uslova za potpuni užitak. Naravno, slušanje koncertnog albuma nikad ne može, niti će ikad moći zamijeniti odlazak na sam koncert. Ali ako već niste u mogućnosti gledati ih uživo poslušajte ovaj album. On se opasno približio tom idealu.

45 godina od početka diskografske revolucije

Postoje datumi koje je nemoguće zaboraviti. Probudim se tako u ponedjeljak 18.novembra i prisjetim se da je prije ravno 45 godina “Bijelo dugme” objavilo svoj prvi album “Kad bi bio bijelo dugme” i otpočelo revoluciju.

Album su snimili 22. i 23.oktobra 1974.godine u studiju „Akademik“ u Ljubljani. Nije tada bilo para za duga snimanja. Ritam sekcija je svoje odradila već prvi dan i na voz pa kući za Sarajevo. Iako su tada pričalo o tom studiju kao o pravom čudu tehnike istina je bila znatno drugačija. Zoran Redžić kaže da su magnetofoni bili „k’o na rendgenu sve se vidilo untra“. Album su na kraju morali miksati u Zagrebu. Kao producent je potpisan njihov tadašnji menadžer Vladimir Mihaljek iako je skoro sav posao u studiju obavio Bregović uz pomoć Mire Bevca.

Vladimir Mihaljek je i inače pretjerano isticao svoju ulogu u cijeloj priči pa će kasnije tvrditi kako im je mnogo toga išlo na ruku, poput izostanka sa scene tadašnje „velike četvorke“ domaćeg rocka, odnosno “Indexa”, “Korni grupe”, “YU grupe” i grupe “Time”. Stalno je potencirao svoje zasluge za promociju ove petorke iz Sarajeva. Po njegovim tvrdnjama on je ishodio objavljivanje albuma prije kraja 1974. godine iako je prvi termin bio maj 1975. godine. Pored toga sebi u zaslugu je upisao to što je omot albuma iz trećeg pokušaja odobren u „Jugotonu“. A tvrdio je kako su jedno vrijeme pjesme „Selma“ i „Da sam pekar“ bile skinute sa programa. Nije zaboravio ni napomenuti kako je mudro humanitarni i skupni koncert „Hit ’74“ iskoristio za promociju prvog albuma „Bijelog dugmeta“.

Čini se da je Mihaljek vjerovao da će „Bijelo dugme“ biti hit za jednu sezonu. U grupi su svi bili fascinirani njegovim menadžerskim umijećem, a on je, po svemu sudeći imao namjeru da što bolje iskoristi tu godinu popularnosti koju im je predviđao. Na kraju su se razišli oko nekih i za to vrijeme sitnih para. A pogotovo mizernih u odnosu na sve one buduće velike zarade na koje je mogao računati da je ostao sa njima.

Vratimo se mi tom njihovom prvom albumu. Sve je bilo drugačije od onoga što smo do tada mogli vidjeti i čuti od domaćih rokera. Kada je ploča «Kad bi bio bijelo dugme» stigla u izloge omot je bio direktni šok za učmali malograđanski mozak prosječnog rock konzumenta u tadašnjoj Jugoslaviji. Sa omota se šepurio blago razgolićen djevojački torzo, raskopčana teksas košulja sa diskretnim bijelim dugmetom na reveru. Unutrašnji omot bio je obogaćen vrhunski urađenim fotografijama članova benda koje je uradio Boris Dučić. Omot je radio Bregovićev gimnazijski drug Dragan S. Stefanović čija će karijera jedno vrijeme ići paralelno sa onom «Bijelog dugmeta», a onda će raditi i za svjetski poznata imena poput «Awerage White Band».

Postoji i priča o tome kako Draganu S. Stefanoviću jednog dana neko zvoni na vratima. Kada je Dragan otvorio vidio je djevojku sa omota koji je tada bio toliko popularan, a iza nje mladića. Nakon što je na mladićevo pitanje djevojka potvrdila da je Dragan «taj» mladić ga je bez riječi nokautirao i udaljio se zagrljen sa svojom djevojkom. Taj omot će u jednom posve relevantnom izboru krajem sedamdesetih biti uvršten među 500 najljepših omota svijeta.

Preko 45 godina je dotične te djevojke ostalo tajna. Zna se tek da je iz Draganovog komšiluka i da se povremeno nešto „intimnije“ družila sa nekim članovima benda. Osobe za koje pouzdano znam da znaju identitet djevojke sa omota su Dragan S. Stefanović, Goran Bregović, Zoran Redžić, ljubomorni momak i, naravno ona sama. Moguće da je kasnije išla okolo i pričala o svom slavnom poprsju pa da još poneko zna rješenje te davne enigme.

A šta se nalazilo unutra? Šest pjesama od kojih je svaka imala svoj život i posebnu priču. Naslovna «Kad bi bio bijelo dugme» sada je raskošno i grandiozno urađena i tek u naznakama podsjeća na onu pjesmu sa singla grupe «Jutro». Pjesma počinje blejanjem ovaca i to mi je pružilo mogućnost da prečesto zlobno napišem kako je «Goran Bregović uveo ovce u ovdašnji rock’n’roll, i niko ih poslije toga nije istjerao».

Prvu stranu ploče zaokružila je «Blues za moju bivšu dragu» za koju će Bregović priznati kako je jedna od onih «pjesama sa konkretnom adresom». Pokušao sam saznati tu „konkretnu adresu“ i jedino što sam uspio “iskopati” jeste da se radi o djevojci koja je povrijedila Bregovića tako što je oralno zadovoljila jednu tadašnju veliku pjevačku zvijezdu. Moj izvor, jako blizak Bregoviću u to vrijeme odbio mi je reći o kome se radi.

Inače, Bebek se najviše mučio sa ovom pjesmom, i tek kad su mu pogasili svjetla u studiju otpjevao ju je kako treba. Na albumu je ponovljena i «Selma» sa trećeg singla i to je to što se tiče balada. Inače “Selma” je jedina pjesma koju nije napisao (ili potpisao) Goran Bregović. Tekst ove pjesme uradio je pjesnik Vlado Dijak i postojeći tekst savršeno se uklopio u jednu temu za koju je Goran danima pokušavao osmisliti tekst.

Malo je poznato da «Selma» ima uporište u stvarnosti i da govori o odlasku Selme Borić na studij u Zagreb. Kasnije će se gospođa Borić pojavljivati i na nekim njihovim koncertima dok sami nisu shvatili da publika želi «Selmu» iz bajke, a ne sredovječnu, punašnu gospođu koja ne zna šta bi im rekla i koja im ruši jedan san. Zanimljivo je da je u martu 2018.godine Bebek htio opet da je dovede na svoj zagrebački koncert, ali je tada već bila u dubokoj starosti i za nju bi to bio preveliki napor. Zato je Bebek otišao do nje i proveli su jedno cijelo popodne u druženju. Što se tiče same pjesme članovi grupe su je različito doživljavali. Dok je Bebeku jedna od omiljenih pjesama, Zoran Redžić je nije naročito volio i smatrao ju je klasičnim šlagerom.

Ostatak ploče oslonio se na rock i boogie. Tri preostale pjesme «Patim evo deset dana» (koju smo od ranije znali), «Sve ću da ti dam samo da zaigram» i, posebno, «Ne spavaj mala moja» obećavale su divlju i neobuzdanu zabavu.

Odmah su uočene sličnosti između «Ne spavaj mala moja» i «Rock’n’Roll Music» Chucka Berrya. A ta fama o prvom Breginom plagijatu (mada su već i kod pjesme „Ove ću noći naći blues“ mnogi nalazili sličnosti sa grupom „Awerage White Band“) još je podgrijana opakim gestom Milovana Ilića Minimaksa koji je, kada mu se Bregović iako najavljen, nije pojavio u emisiji «Od glave do pete», pustio nekoliko puta jednu za drugom ove dvije pjesme. Onda su pronašli sličnosti i izeđu «Blues za moju bivšu dragu» i čuvenog bluesa grupe «Led Zeppelin» sa njihovog trećeg albuma, pjesme «Since I’ve Been Lovin’ You».

Ploča se, do proljeća 1975.godine prodala u 40.000 primjeraka i tako su oborili rekord koji je do tada držala „YU Grupa“ sa 30.000 prodatih primjeraka prvog albuma. Na kraju je tiraž prvog albuma „Bijelog dugmeta“ narastao na peko 140.000 primjeraka. Zbog njih je “Jugoton” morao izmišljati i “dijamantske” i “platinaste” ploče, ali to je već tema neke nove priče.

 

Iznenađenje koje to nije

Uz veliku pompu u tek je 8.novembra zvanično saopšteno kako će Sarajlije u novu 2020.godinu ući sa Željkom Joksimovićem. To je čuvano kao, tobože neka velika tajna, iako se već u septembru znalo da je izbor pao na njega. Sarajevo nije grad za tajne. Ako dva čovjeka nešto znaju jedan će sigurno progovoriti. A nekad mi se čini kako uopšte nije ni nužno da ih bude dvojica.

I onda su se svi pravili kao iznenađeni. Usput je saopšteno kako će dan kasnije pred Vječnom vatrom nastupiti „Zabranjeno pušenje“, a biće održan i koncert klasične muzike. „Klasičari“ su prvobitno trebali nastupiti pred Katedralom, ali uskraćena im je dozvola Općine Stari Grad na čijoj se teritoriji Katedrala i nalazi pa je tako, još jednom, demonstrirana apsurdnost brojnih nivoa vlasti čije se nadležnosti prepliću i koji mogu blokirati rad jedni drugima.

Malo im je lakše bilo ranije dok se gradska uprava nije pretjerano mješala u svoj posao pa se sve završavalo na relaciji Kanton – općine. Samo što se tako, s vremena na vrijeme, pojavi gradonačelnik koji bi malo i da radi. I onda se još u sve umiješa politika. I dobijemo blokade. Od devet općina Kantona Sarajevo u njih osam su načelnici iz iste političke opcije kao i gradonačelnik. Samo Načelnik Općine Stari Grad pripada suprotstavljenoj grupaciji koja, sasvim slučajno, drži poluge vlasti u Kantonu Sarajevo. Vi vjerujte u slučajnosti, ako vam je baš do toga. Ja taj luksuz sebi više ne mogu da priuštim.

I nemojte da ispadne kako prije Skake Sarajevo nije ni imalo novogodišnju proslavu uz pjevanje i plesanje. Jeste i to redovno. I uglavnom niko to nije ni problematizirao niti je na nekoga ostavljalo poseban utisak. To vam je otprilike bilo onako kako se sad dešavaju koncerti za 1.januar. A novogodišnja noć je, voljeli vi aktuelnog gradonačlnika ili ne, dignuta na jedan viši nivo. I sa Merlinom i sa Čolom i sa Harijem. Sad spisak imena njihovog kalibra nije baš neiscrpan i neminovno je da će se vremenom potrošiti. Prije nego se potroši morao bi se u gradskoj upravi osmisliti neki novi koncept koji će opet značiti iskorak iz ustaljenih šema i šablona. I koji će biti dovoljno hrabar.

Dovoljno hrabar da, recimo ponudi ciljane sadržaje populaciji za koju se i očekuje da će izaći  na trg u novogodišnjoj noći. Svako ozbiljno istraživanje bi pokazalo kako se u toj priči obraćamo jednako građanima Sarajeva kao i turistima koji namjeravaju doći u ovaj grad da se provedu. Beznačajan je broj onih koji za novu godinu dolaze u neki grad zbog njegove istorije i kulturnih znamenitosti. Ljudi dolaze da u „najluđoj noći“ dožive ludi provod. Za one kod kojih ne postoji jezička barijera i Čola i Dino Merlin, pa i Joksimović garantuju taj provod. I to samo ako su generacijski bliže prošlom nego ovom mileniju.

Hajdemo pokušati razmišljati izvan ustaljenih obrazaca. Problem je što ljudi koji odlučuju koga dovesti ,zvijezdom sposobnom da dovede masu na trg Bosne  Hercegovine smatraju samo nekoga za koga su oni čuli. Kakva je to zvijezda ako gospodin taj i taj pojma nema o kome se rad niti zna ijednu pjesmu tog lika kojeg mu neki mladi ludak iz organizacije predloži.

A baš te mlade ludake treba slušati. Da se ne lažemo, teško je očekivati izlazak u hladnu decembarsku noć moje generacije ili nekoga još starijeg. Dok okončamo svakodnevnu bitku sa reumama, artritisima, propusnim bešikama ne da nam se baš izlaziti na takvu hladnoću i u to doba. Ionako slabo dihtujemo i puštamo na sve strane. Ne kažem da se neće pojaviti i neki razdragani stariji par zgodan da ga režiser svako malo ubaci u prenos. Ali teško da će iz takve populacije doći gro posjetilaca. Pogotovo onih iz inostranstva. Za pare koje se daju za ovu proslavu moguće je dovesti i, ne predlažem samo špekuliram, nekog DJ-a svjetskog renomea. Ili aktuelnog izvođača svjetskog renomea za kojim će doći horde obožavatelja. E tek to bi bilo pravo ulaganje. Samo ne znam da li smo kapacitirani za takvu najezdu turista drugačijeg profila na naš mali grad.

Znajući tempo kojim se način razmišljanja mijenja ovde kod nas na to ćemo sigurno još popričekati. A što se samog Joksimovića tiče on je već pohodio sve najveće prostore za koncerte u ovom gradu. Sarađivao je sa brojnim bosanskohercegovačkim muzičarima, a autor je muzike za najbolje plasiranu domaću kompoziciju na „Eurosongu“ za Harijevu „Lejlu“. I to ga nekako legitimira za ulogu koja mu je namijenjena. Ako neko baš upita.

A ne vjerujem da će pitati, niti vjerujem da će biti onako negativnih reakcija kao za Dinu ili Harija kada smo s njima ulazili u Novu godinu. Mi smo, tradicionalno uvijek gori prema svojima nego prema gostima. Mada, nije ni Željko uvijek gost kakvog biste poželjeli. Mogli bi vam o tome nešto reći, na primjer Turci koji se još sjećaju njegove izjave iz Istanbula 2004.godine. Kakve izjave, sad ćete vi da pitate? Neću vam reći. Uradite ponešto i sami za zadaću.