Kako sam prišao bliže i nisam se pokajao

Početkom 2023.godine navršit će se trideset i sedam godina mog profesionalnog pisanja o muzici. Ali za mene lično je puno važniji jedan drugi jubilej koji se desio, nekako u isto vrijeme. Prije četrdeset i pet godina dobio sam svoju prvu gramofonsku ploču. I to ne kao nekakav slučajan poklon inventivnog rođaka, nego je ta ploča završila u mom posjedu na moje vlastito insistiranje. Bio je to drugi album Zdravka Čolića, ona ultimativna ploča sa ovih prostora, album “Ako priđeš bliže”. Prišao sam malo bliže tom svjetlu koje je zavodilo i zauvijek spržio krila na vatri popularne muzike.

Da, ploča “Ako priđeš bliže”. Znao sam je napamet. Toliko sam je puta preslušao da sam i u snu čuo te zvuke. Znao sam svaku pjesmu od one prve sa A strane “Pjevam danju, pjevam noću”, pa do posljednje sa B strane “Juče još”. Čak sam, što me nimalo ne čudi, vanbaška kakav sam bio, tu posljednju pjesmu i izabrao kao moju omiljenu sa ploče. Ništa “Glavo luda”, ništa “Pjevam danju, pjevam noću”, ništa “Produži dalje”, “Zagrli me”, “Jedina” ili “Jedna zima sa Kristinom”. Ne, moja je bila “Juče još”.

Svakome ko je imao imalo strpljenja pričao sam o toj ploči. Izrezivao sam članke o Čoliću. Znao autore svih pjesama i kupio knjigu o njemu čim se pojavila. Čak sam na leđima školske kecelje (da ja sam ta generacija koja je nosila plave školske uniforme) flomasterom osjenčio njegov lik. Onako kako su sjenčili u to vrijeme, ponajviše Che Guevaru ili poneko i Tita. Recimo da bih danas mogao sebi naći alibi za takav postupak tvrdnjom kako je to bio moj vid pobune. Mogao bih, ali to bi bila obična laž.  A kako je taj osjenčeni lik bio moj “umjetnički rad”, a budući da me je Bog posve uskratio za bilo kakvo slikarsko umijeće, lik je ličio na sve samo ne na Čolića.

Uz Čolića i taj njegov prvi album vezana je i priča o mom prvom koncertu. I zato mogu s pravom da kažem da je to bio pravi rock koncert. Koliko god na ploči Čolić bio muzički umiven i ispoliran na koncertu je to bilo nešto drugo. Na koncertu je davao oduška i svojoj “divljoj” strani. Desilo se to u Prijedoru, iste te 1978.godine. Na koncert me povela godinu dana starija rodica.

Kasnije, kad sam sklopio priču o tom djelu njegove karijere shvatio sam da je on sa pločom “Ako priđeš bliže” pomjerio ne samo produkcijske standarde u smislu kvalitete snimka nego su i njegovi koncerti bili nešto što još nije viđeno na ovim prostorima. Definitivno nešto što ja nisam vidieo u svojih dotadašnjih četrnaest i po godina. Otvorenih usta gledao sam u čovjeka koji je direktno sišao sa svog postera u mojoj sobi. Ali nisam gledao samo njega. Možda i više sam gledao “Lokice”.

Sjećam se, ipak da je koncert otpočeo sa pjesmom “Jedna zima sa Kristinom”. Valjda zbog onog refrena koji poručuje “dobra vam noć prijatelji/dobra vam noć, dobro nam došli/dobra vam noć prijatelji/sjedite tu i zapjevajmo svi”. Refren koji kao da je izmišljen za otvaranje koncerta. Teško da se kod nekoga može naći bolja uvodna pjesma. Sjećam se sa kojom pjesmom je otvoren koncert, ali pojma nemam sa kojom pjesmom je zatvoren. Ne sjećam se ni da li je bilo biseva. A valjda jeste, nije moguće da je Čolić završio a da ga mi nismo zvali da se vrate. A još je manje vjerovatno da se oglušio o te naše pozive.

Pratio sam sve što je Čolić radio narednih deset godina. Konačno sam ga i upoznao negdje početkom 1988.godine. U tom trenutku navršile su se dvije pune godine kako sam počeo ozbiljno da pišem o muzici i smatrao sam se, manje više, veteranom. Nisam očekivao da će nam se putevi ikad ukrstiti. Nakon albuma “Ti si mi u krvi”, Čolić se povukao sa scene i vjerovalo se da je definitivno napustio muziku i posvetio se privatnom biznisu. Međutim, ni u biznisu ni u životu nije sve išlo onako kako je zamislio. Okolnosti mu nisu išle na ruku, a povrh svega desila mu se i teža saobraćajna nesreća i to ga je poprilično ispraznilo. I emotivno, a vjerovatno i finansijski. Pretpostavjam da je priliku za oporavak u oba segmenta vidio u povratku na scenu.

Snimio je album “Zdravko Čolić” i tim povodom smo razgovarali za “Oslobođenje”. Mnogi su me heroji moje mladosti kasnije razočarali, kada sam dobio priliku da ih izbliza upoznam. Sa Zdravkom Čolićem je situacija bila potpuno obrnuta. Ispostavilo se da je jednako prijatna, topla i neposredna osoba kakav je bio i na sceni. Ako ne i više. I jednostavno smo profunkcionisali kao da se godinama poznajemo. I tako to traje do dana današnjeg. Ne, nismo nikad bili prijatelji. Prejaka je to riječ. Ali smo bili više od poznanika. Drugovi, recimo.

Tokom ratnih godina Čola nije ništa radio. Nije htio. Nije ni mogao da se prisili da pjeva. Devedesete su u sve nas, uz toliko toga lošeg i nepotrebnog, unosile i prekomjerne doze sumnje. Tolike da je to nekada prelazilo u sferu paranoje. Pristizale su svakave priče o nečijem ponašanju tih ratnih godina i čovjek nije znao kojim od tih priča da vjeruje. A izgleda da su naše fabričke postavke takve da najlakše povjerujemo ono najgore o ljudima.

Iskreno nisam previše ni razmišljao o Čoliću. Znao sam da je u Beogradu i sam taj podatak je ponekad bio dovoljan da počnem preispitivati svoju dječačku fascinaciju. Dozvolite mi sada da budem malo ličan i da zakoračim na opasni teren patetike. Bio je negdje kraj 1996.godine. Ponovo su se uspostavljale telefonske linije. Vraćen i meni moj broj. Tog jutra mi je proradio telefon, a naveče je zazvonio. Ne znam kako i od koga je saznao da mi opet radi telefon, ne znam zašto sam mu, nakon svega, bio toliko bitan, ali telefon je zazvonio. Čola sa druge strane. Razgovor od dva puna sata, a sve ono što smo rekli moglo je stati u petnaestak minuta. Preduge pauze i zastajkivanja. Pauze koje su ponajviše o svemu govorile. I njegova stalna pitanja da li mi nešto treba i može li nešto učiniti za mene. Tim pozivom je dovoljno učinio. I više od toga.

Sretali smo se i kasnije. Uglavnom u Sarajevu kada bi došao da otpjeva koncert ili promoviše album. Znao sam povremeno i svoj profesionalni integritet staviti ispred osjećaja lojalnosti prema drugu, pa sam imao i nekih nimalo blagih prikaza njegovih novih albuma. Ako je i zamjerio nikada to nije pokazao. Možda neko drugi ima neki drugačiji doživljaj Zdravka Čolića, ali ja ću ga pamtiti po tih nekoliko prelomnih trenutaka u mom životu, trenutaka koje je obilježio svojim pjevanjem, svojim nastupima i svojom ljudskošću.

U zemlji čudesnog benda

Koliko sam samo puta čuo, u proteklih četrdeset godina koliko profesionalo pišem o muzici, da je to što neko nudi, epohalno, novo i drugačije. I uglavnom je bilo staro, milion puta prežvakano i na silu utrpano u novu ambalažu.

Zbog toga sam prilično skeptičan kad negdje naiđem na takve najave novog i drugačijeg. Samo što skepsa ne treba da nas spriječi da se lično osvjedočimo koliko istine ima u tim i takvim najavama. Ponekad se čak to i isplati. Ponekad se, baš isplati.

E, tako mi se desilo sa novosadskim sastavom, bendom, projektom, ekipom, duom (ne znam kako ih nazvati a da se cjelina njihovog djelovanja objasni jednom rječju) „Alice In Wonderband“. Možda je to baš ta tražena riječ. Čudesni bend. Ili čudo od benda. I u oba slučaja bit ćete u pravu kako god to preveli.

Ana Vrbaški i Marko Dinjaški krenuli su na to neobično putovanje, upustili su se u svojevrsnu umjetničku avanturu, sa očitom željom da prije ispituju svoj odnos prema tradiciji nego tradiciju samu. To što oni kao osnovu za svoje pjesme uzimaju tradicionalne etno napjeve sa cijelog Balkana samo je forma koju su izabrali za svoju umjetnost. Ne sumnjam da bi oni jednako uspješni bili da su u pitanju i klasične autorske pjesme.

U onoj mjeri koliko kod njih dvoje išta može biti klasično. Znači nimalo. I mada su oni prevashodno muzički projekat i mada su došli do respektabilnog sedmog mjesta na evropskoj world music listi albuma, ovo što oni rade nije samo muzika. Niti oni žele da bude.

Slušate li njihove pjesme morate reći da su sjajni, da se njihovi ritmovi nezaustavljivo zavlače pod kožu, u kosti, penju vam se uz leđa, a tek onda se fokusiraju na uši. Ovo što „Alice In Wonderband“ radi je naprosto umjetnost. I to umjetnost koja se opire cijelim svojim bićem žanrovskom ograničavanju.

Nadam se da ću prisustvovati nekad nekom njihovom nastupu. Uvjeren sam kako je ova alhemičarska dvojka pronašla tajnu formulu kako od tijela načiniti instrument. I to ne samo od vlastitih tijela. Nekako sam siguran da prilikom svakog njihovog nastupa i publika postaje orkestar.

Dobar dio toga što oni jesu sakupljen je na njihovom prvom albumu „RikaTaka, New Balkan Rhythm“. Na tom albumu vraćaju nas praiskonskom, prvobitnom poimanju muzike. Skoro pa ritualnom. I sa te strane nije nimalo čudno što se opredjeljuju za tradicionalne balkanske napjeve, vjerovatno i na taj način podvlačeći činjenicu da je Balkan jedno od područja gdje je ta davna funkcija muzike još uvije sačuvana.

Lijepo se igraju raznim melodijama, ritmovima, jezicima. Kada jednu pjesmu izvedu na više jezika na onaj fini, nenametljivi, ali i neumoljivi način podsjećaju nas koliko smo svi međusobno bliski, povezani i neraskidivi.

I ako neko zaslužuje onu, već pomalo izlizanu, odrednicu world music onda su to Ana i Marko. I dok iznova i iznova slušam njihov debi album ne mogu a da se na zapitam kuda će dalje da se kreću. Možda nas ova Alisa nakon zemlje čudesa (ili barem čudesnih bendova) idući put odvede sa druge strane ogledala. Tamo gdje je sve isto, a opet ni nalik. Onako kako ni „Alice in Wonderband“ ne liči ni na šta što ste do sada čuli ili vidjeli. A ako niste već nakon mog drugog pasusa potražili njihove radove onda će biti da ja nešto krivo radim. Do njih sigurno nije.

Rock’n’roll se sjetio gdje stanuje

Pretposljednjeg dana novembra, slučajno ili ne, ali baš na onaj datum kada se prije tri decenije slavio Dan republike, u Sarajevu je svečano otvorena prva izložba „Ex Yu Centra“ ili „Ex Yu muzeja“ (kako ko voli).

A kako i priliči izložba je urađena na temu „Sarajevska rock scena 1980 – 1992“ i nosila je simboličan naziv „Šokiraš me, majke mi“. E sad, nije to baš bio neki poseban šok. Barem ne za mene. Kao prvo, o ideji za pokretanje muzeja ove vrste govori se već decenijama, a i sam se je prilično glasno zagovarao. A kao drugo i sam sam bio uključen u cijelu priču.

Prije tri ili četiri godine najavi se meni na razgovor čovjek po imenu Will Richard. Dogovorim sastanak, a kući upitam sina zna li ko je u pitanju. I otprilike stvorim neku predstavu o Willu. Da je zaljubljenik u hokej, u rock’n’roll i u Bosnu. Ne nužno tim redom.

I u vrlo prijatnom razgovoru saznam da se Will prihvatio zadatka na kojem su se već mnogi prije njega polomili, zadatka da u Sarajevu napravi pop rock muzej. Hvale vrijedna ideja, to sam mu i rekao, ali nimalo lako izvodljiva. I to sam mu rekao.

Onda dosta dugo ni riječi od njega. Mislio sam da je to samo još jedna u nizu sjajnih i propalih ideja. Sve do pred kraj prošle godine. Taman kad sam se počeo pomalo oporavljati i pridizati i dozvolio sebi da povjerujem da možda i ima smisla praviti neke planove na nešto duže staze.

Tada su me kontaktirali ljudi iz „Ex YU centra“ sa pitanjem da li bih se uključio u cijelu priču. Naravno da bih. Išlo je zatim i ovako i onako. Nismo se uvijek slagali oko puta kojim treba ići do cilja koji smo zacrtali, ali po pitanju samog cilja nismo imali dilema. Prvobitna ideja malo se dorađivala, prilagođavala okolnostima da bi se na kraju iskristalisalo da će se, za početak, uraditi četiri izložbe, a onda otvoriti muzej. Otprilike negdje 2024.godine.

Na dvije od te četiri izložbe bio sam značajno uključen. Ovoj prvoj koja je već realizovana i drugoj koja nosi naziv „Žene u YU rocku“ (što li baš ja?) i koja bi tek trebala biti realizovana.

I bi izložba. Možda i sa malo previše govorancija za moj ukus, ali to tako valjda mora. Meni je puno više od njih „legao“ nastup mladog sarajevskog benda „Post Rem“. To je bila simbolika koja nam treba i to je bio pravi način da se preda plamen rock’n’rolla novoj generaciji. Pogotovo jer je u pitanju odličan bend. Već sam ih slušao i ovom prilikom se samo potvrdilo ono što sam već znao o njima.

Kada je konačno došlo vrijeme da se prošeta među eksponatima i sam sam bio iznenađen. Mada sam za devet desetina tih eksponata ja napisao opise vidjeti ih ovako uživo bilo je posve drugačije. A mogu misliti kako će to izgledati nekome ko se po prvi put suočava sa tim predmetima naše muzičke prošlosti.

Znam da će, kao što su mnogi ovo s radošću dočekali neki drugi dočekati na nož. Tako to uvijek biva. I tako će uvijek biti. Da li je moglo bolje? Naravno da jeste. Da li će se uočavati propusti? Ko hoće da ih nađe – naći će ih. Da li je zbog toga trebalo odustati od ove ideje? Nikad i ni u kom slučaju. Desilo se nešto što niko više ne može poništiti i sada se to može samo nadograđivati.

I neko reče da se rock’n’roll vratio kući. Nije. Rock’n’roll nikada nije ni odlazio iz ovog grada. Na ovaj način se samo prisjetio gdje stanuje.

Posljednji vojnik rock’n’rolla

Najljepše su one stvari koje ti se dese neplanirano i neočekivano. Kad se za nešto dugo pripremaš, kad to nešto iščekuješ desi se ponekad da u toj želji i pregoriš. Kao što mi se, recimo, sad dešava sa ovim Svjetskim prvenstvom u fudbalu. Kad se konačno sve to desi shvatiš kako to ipak nije to. Da se ne lažemo.

Ali ovo nije priča o fudbalu. Ovo je priča o mom drugu Tifi. Drago mi je što mogu, nakon toliko godina, s punim pravom reći kako je to moj drug. Ovih dana se dešavao nekakav skup muzičara na kojem sam se trebali obojica pojaviti. I ja sam nešto kasnio, a Tifa pita moju suprugu, sa iskrenom brigom i zanimanjem kako sam ja i može li šta učiniti za mene. I time je već učinio više nego što je i sam toga bio svjestan.

Srećom, ipak sam došao i u jednom trenutku obojica smo iznervirani napustili salu u kojoj su se izmjenjivale dosadne govorancije sa optužbama i prijetnjama. Toliko volim muziku da sam nekad spreman i da otrpim ljude koji je stvaraju, a sve zarad onoga što stvaraju. Bog, definitivno ne dijeli talenat po zaslugama. Nekada ga dobiju i oni i onakvi, kojima ga ja, da sam nešto u poziciji, nikada ne bi dodijelo.

Poput djeteta kojem je obećana nova igračka Tifa mi sa oduševljenjem priča o tome kako polako kompletira pjesme za novi album. Pita da li ja imam neke pjesme za njega. Kao u stilu ja ga znam i znam napraviti pjesmu iz njegove perspektive. Možda i znam, ali i previše puta sam svjedočio tim njegovim pripremama na novim albumima da je moja skepsa u tom trenutku morala biti opravdana.

A onda mi je Tifa, sa mobitela, pustio tri već urađene pjesme. Dovoljno da osjetim stid zbog vlastite sumnjičavosti. Da, to je on. Možda posljednji vojnik rock’n’rolla na ovom poluostrvu. Čovjek koji je iz brojnih bitaka izašao sa toliko ožiljaka da se zapitaš ima li još i kvadratni centimetar netaknute kože, ali čovjek koji još uvijek stoji na nogama i visoko drži zastavu pod kojom smo nekad svi zajedno koračali. Ta zastava rocka možda je pomalo ofucana, možda kod nekih novih generacija izaziva i podsmijeh, ali Tifa sigurno nije čovjek koji će se osvrtati na takve sitnice. Mi ostali možda i možemo kalkulirati, ali takve računice naprosto ne idu uz njega. On nije čovjek koji je spreman pristati na bilo kakve kompromise. Znala je ponekad i mene pomalo nervirati ta njegova nepokolebljivost (da ne kažem baš tvrdoglavost), ali je njega samog puno više koštala pa je pošteno priznati da je krvavo platio pravo na nju.

I, moram vam reći, kada sam čuo pjesmu koju mu je napisao Armin Šaković zaledio sam se. To je njegova priča. To je susret dva umjetnika, to je kreativni susret jednog autora i jednog izvođača koji su ne onom najdubljem mogućem nivou prepoznali jedan drugog. Pjesma u kojoj se slavi „pedeset godina djetinjstva“ sigurno će označiti novi početak u četrdesetogodišnjoj (i još malo preko) karijeri Mladena Vojičića Tife. Nemam pojma hoće li se nešto od mojih pjesama naći na tom njegovom novom albumu i to nije ni važno. Važno je da Tifa otpjeva pjesme poput ove Arminove. I da nas podsjeti da trebamo biti ponosni na činjenicu da smo živjeli u njegovo doba.

Praznik filma

Kada iz kina izlaziš sa ljudima koji šute i gledaju u pod, a i ti sam se ponašaš kao zombi među zmobijima, e onda znaš da si prisustvovao nesvakidašnjem filmskom ostvarenju. Da si gledao film koji te ne samo oborio sa sjedišta na pod kino dvorane, nego te još i vukao po tom istom podu sve do izlaza.

Zato ima filmova koje gledam isključivo u kinu. Filmova kod kojih mi je jadnako kao i film važna reakcija ljudi oko mene na taj film. Da vidim jesam li ga samo ja tako doživio ili je to ipak nešto masovnija pojava.

E, na takav način nas je dotukao “Praznik rada” novo filmsko ostvarenje Pjera Žalice. Možda i ne znamo svi objasniti zašto je baš na takav način film djelovao na nas, ali zato to dejstvo nije ništa manje snažno. Naprotiv.

Žalica je otvorio bolnu i do sada rijetko otvaranu temu suočavanja sa samim sobom i svojim demonima. Već smo navikli u ovim balkanskim vrletima da zlo uvijek prepoznajemo među drugima, a oko sebe vidimo samo anđeoska krila i oreole.

A zlo je, možda baš u nama samima i oko nas. Možda. Ne daje nam Žalica jednoznačan i direktan odgovor na to pitanje nego nas ostavlja da sami izaberemo odgovor. Jednako kao što je junacima ovog filma ostavljen taj izbor.

Na prvi pogled priča je prilično jednostavna. Prijatelji iz mahale dogovaraju logistiku za tradicionalnu proslavu Prvog maja i čini se da im je najveći problem u životu opredjeliti se za janje na ražnju ili meso na roštilju. I sve ide uz vrckave dijaloge tipične za bosanske mahale.

A onda im policija, u akciji kao iz filmova nekog drugog žanra, hapsi komšiju. Krenu nagađanja oko razloga hapšenja sve dok sutradan u novinama ne pročitaju da je optužen za ratni zločin. I tu tek počinje prava drama. Drama u kojoj će, svako iz svoje perspektive pokušati odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo je da li je to učinio njihov komšija, a drugo može li se naći objašnjenje, ako već ne i opravdanje za taj zločin.

Po mom dubokom uvjerenju ovo je najbolji film Pjera Žalice. Film koji ide korak dalje i od “Kod amidže Idriza”. Maestralna glumačka ekipa, sjajan scenario sa replikama za prepričavanje i vješta rediteljska ruka nude zaista vrhunsko ostvarenje. I to ne samo u zanatskom smislu. Sigurno ne samo u zanatskom smislu.

Žalica je pronašao način kako da u nama pritisne ono dugme da nam svaki lik bude, ako ne baš drag, a ono barem blizak i razumljiv. Da naprosto nikoga ne možemo, ni na podsvjesnoj ravni osuđivati. U jednom trenutku jedan od glavnih likova očajnički uzvikuje da ne želi više da bude dobar čovjek, da želi da bude zao. Samo što to ne ide tako. Niko od njih nije zao. Ni dobar u nekom bajkovitom smislu. Svi su oni samo ljudi. Sa svim onim što bivanje čovjekom podrazumjeva.

Naravno, Žalica je opet napravio mentalitetski film. Svi se mi prepoznajemo u njegovom filmu. Po toj našoj sklonosti da iz najtežih rasprava začas odemo na najbanalnije teme. Da kada dođemo do zida kroz koji se ne može naprosto čovjeku koga smo koliko maloprije optuživali za najgore stvari poručimo da pazi da sudžukice ne izgore.

Film je prepun simbola, kao i svi njegovi filmovi uostalom. Nije slučajno da niti jednog trenutka ne vidimo čovjeka oko kojeg se sve vrti, optuženika za ratni zločin. I to je filmski postupak koji nije nov, ali u ovom slučaju izaziva divljenje. Ne da nama Žalica da ga vidimo pa se opredijelimo. Film ne daje nikakve odgovore nego nam samo postavlja pitanja koja ne želimo da nam budu postavljena. Ali kad su jednom postavljena nemoguće ih je ignorisati. A ignorisanje je usud skoro svih likova ovog filma. Ignorisanje tuđe patnje, a ponajviše svoje.

Dođete li u priliku da pogledate ovaj film, nemojte je propustiti. Jer ovo nije Praznik rada. Ovo je Praznik filma. I ljudskosti, ako baš hoćete. Ljudskosti u onom njenom nimalo našminkanom obliku.

Fazlina topografija srca

Razni su razlozi i motivi zašto bi se o nekome pisale knjige i pravili dokumentarni filmovi. Dokumentarac “Fazla” je jedan od onih koji su morali biti napravljeni. Iako nominalno film o Zlatanu Fazliću Fazli u tih nešto više od pola sata autor filma Nedžad Begović nam je, uz Fazlinu pomoć ispričao priču o jednom gradu i jednom vremenu.

Uvjeren sam da, uprkos tome što je Fazla veliki i cijenjen autor, neke pojmove u njegovim pjesmama nisu shvatali mnogi koji su voljeli te pjesme. Nešto slično kao i sa Balaševićem neophodno je da pripadaš i jednom prostoru i jednom vremenu pa da ti ti pojmovi budu bliski. E, u ovom dokumentarcu dobijamo i svojevrsni priručnik, ali i riječnik za to putovanje kroz ulice Fazlinog odrastanja. Ali ne samo njegovog, nego i mnogih od nas.

To i jeste posebna vrijednost ovog filma. Jer to i jeste i nije priča o Fazli. Ili barem ne samo o njemu. To je priča o cijeloj jednoj generaciji. I o gradu u kojem je ta generacija mijenjala i sebe i taj grad. Zato sam, barem ja, imao utisak da i ne gledam film nego da negdje naveče sjedimo i Fazla priča te priče o velikim ljudima Sarajeva. I u tim anegdotama oni bivaju svedeni na jednu posve ljudsku mjeru i baš zbog toga postaju još veći i još značajniji. I samo da razjasnimo. Fazla priča i jednu pričicu o tome kako su izvjesnom kritičaru ruke polomili jer je pisao loše o “Indexima”. Nije pomenuo ime nesretnika pa bi neko mogao pomislita da sam i ja u pitanju. Nisam. Ne samo zato što sam se skoro do šezdesete sačuvao od bilo kakvih lomova nego što ne bih samom sebi dozvolio da ikad išta ružno napišem o “Indexima”. Znam da ja nisam, a ko je u pitanju – ne pitajte me. Kad Fazla nije htio da kaže, neću ni ja.

Zapravo, u ovom filmu se Fazla i ne pojavljuje kao tema filma nego kao svjedok. Svjedok nekih lijepih i nekih ne tako lijepih vremena. Vremena o kojima je tako lijepo već svjedočio u svojim pjesmama, a sada nam je odškrinuo vrata u pjesnikov svijet da barem naslutimo kako su i zašto su te pjesme nastajale. Nerijetko je i demistificirao sve te legende i mitove koji se prepričavaju po Sarajevu samom sebi uskračujući neki preveliki značaj.

Na svu sreću ima nas još puno koji mu ne damo da samom sebi oduzme zasluge koje mu s pravom pripadaju. Stvarajući neke lijepe i neke važne pjesme on je djelovao na nekoliko nivoa. Jako lijepo je igrao na terenu nostalgije, ali je ostavio i trajna pjesnička svjedočanstva o ljudima i fenomenima naše stvarnosti. On je napisao pjesmu svom Sarajevu (Baščaršijska), ali i svom Mostaru (Stari), a dao je i jednu od najljepših razglednica Bosne i Hercegovine ikada (Pismo prijatelju/Da ti roknu samo dvije). On je napisao i “Pjesmu o Davoru”, ali je i Kemalu Montenu ponudio pjesme koje su ga uvjerile da još ima velikih pjesama koje vrijedi pjevati.

A da ne govorim o svim onim hitovima sa smislom i za trajnu upotrebu koje je dao “Crvenoj jabuci”. Čak i na njihovom novom albumu koji tek izlazi u novembru 2022.godine, albumu “Neka nova jutra” nalazi se nova vezija “Baščaršijske”. A opet u svemu tome Fazla će istaknuti kako mu je najveće priznanje u životu što je igrao u revijalnoj utakmici protiv veterana madridskog “Reala” i slavnom Brabenderu “stavio” tricu. Mogu i ja biti malo ličan. Igrao sam i ja jednu revijalnu utakmicu protiv Fazle i njegove ekipe estradnih zvijezda. Nisam ništa stavio, da se ne lažemo. Ali mi je puno značilo. Baš mi je puno značilo.

Kao što mi puno znači i to što je Nedžad Begović sa Fazlom napravio ovu priču. Priču koja će pomoći onima koji nisu iz ovog prostora i ovog vremena da lakše shvate sve to o čemu i govorimo i pjevamo. Pogledajte dokumentarni film “Fazla” i vjerujte sve je baš tako bilo. Baš tako i nikako drugačije.

Kao da je bilo nekad i kao da se opet vraća

Znamo odavno da se ne mrtvim rokerima zarađuje. Bez imalo i obraza i obzira. Izvlače se njihovi stari snimci, nedovršeni, nešto što oni nikad ne bi pustili pred javnost i od toga se cijedi još koja marka od koje čovjek kojeg eksploatišu neće vidjeti nikakve koristi. Srećom ima tu i izuzetaka. Vrijednih izuzetaka.

Među takve izuzetke, bez ikakve sumnje, spada nedavno objavljeni album “Ekatarine velike” nazvan “EKV Unplugged Skopje 1992”. I to što je Fondacija Milan Mladenović odlučila da ga baš sad ponudi javnosti ima i smisla i opravdanja. Navršilo se 30 godina od te svirke i zašto je ne bi čuli. Pogotovo što se u ovom slučaju ne radi o još jednom prežvakavanju već prežvakanog.

Prvo ono prvo. Zvuk je jako jako dobar. Nije to nikakav bootleg izvučen odnekud iz privatnih arhiva. Ne, to je koncert koji je održan u studiju M1 makedonske televizije i tada je direktno prenošen putem radija, a sada je dobio i formu albuma. Postojao je, doduše i nekakav poludivlji snimak skinut sa radija, ali ovo što nam je sada ponuđeno neuporedivo je bolje.

Inače, koncert je sviran u okviru turneje po Makedoniji u vrijeme kada su promovisali tada aktuelni album “Dum Dum”. I logično, najviše pjesama (čak šest od deset) svirano je sa tog albuma. I to nije nikakvo iznenađenje. Ako sam nešto naučio iz kontakta sa ljudima koji nešto stvaraju u domenu umjetnosti onda je to da im je uvijek najvažnije ono posljednje što su uradili. To žele da predstave ljudima oko sebe. I ako ih nešto nervira to je kada ih publika i novinari uporno vezuju za neke stare pjesme uskraćujući im pravo da se stvaralački razvijaju.

Zato mi to nije iznenađenje. Iznenađenje mi je da nema niti jedne pjesme sa albuma “Par godina za nas”, a sa albuma “Ljubav” našlo se mjesta samo za “Ljudi iz gradova”. Kada su se okretali starim pjesmama očito je da su radije posezali dublje u prošlost pa su odsvirali “Kao da je bilo nekad”, “Ti si sav moj bol”, pa čak i “Oči boje meda”, pjesmu sa onog prvog albuma nakon što su promijenili ime u “Ekatarina velika”.

Ako volite “Ekatarinu veliku” poslušajte ovaj album. Nećete se pokajati. Istina je da ćete ih dobiti u drugačijoj verziji nego što ste to navikli, ali ovako ogoljene, akustičarski prezentirane njihove pjesme zapravo samo svjedoče o svojoj snazi i genijalnosti. Bend djeluje raspoloženo, uigrani i svježe. Bend zvuči kao gladan svirke. Koncert je održan u vrijeme kada je već počeo krvavi rasplet jugoslovenske drame i to se osjeti i u izboru pjesama. Sve te pjesme izabrane sa albuma “Dum Dum” i jesu mala umjetnička svjedočanstva o onome što se tih godina dešavalo oko svih nas. Samo što su Milan i društvo, nikada skloni parolašenju u pjesmama, znali kako da i strah i brigu i nadu donesu na univerzalan način. Na takav način da njihovim pjesmama vrijeme ne može nauditi.

Možda je ovo dobar način i da se neki koji nisu slušali “Ekatarinu” upoznaju sa njihovim stvaralaštvom. Naprosto zato što su pjesme u ovom ruhu pitkije i prijemčivije za prosječnog slušaoca. A kad ih jednom čuju u ovim verzijama otvoriće im se apetit da ih čuju i u originalnim. A onda će tražiti još i još.

Milana nema skoro trideset godina. Magi je otišla prije više od dvadeset. I opet sa ovim albumom zvuče kao da pripadaju danas i ovde. I sve je baš kao da je bilo nekad i kao da se opet vraća.

Sve što ste uvijek htjeli da saznate o Balaševiću, a niste se usuđivali da pitate

Krajem ovog ljeta dobio sam od svoje nećakinje Mie, stvarno poseban poklon. Zna Mia šta meni znači Balašević i poklonila mi je knjigu Ivana Ivačkovića „Panonski admiral“.

Već sam ja bio čuo za tu knjigu, ali nekako mi se nije dalo da naletim na nju. I kad mi je konačno došla u ruke bio sam živo zainteresovan da saznam hoću li pronaći na tim stranicama nešto što još nisam otkrio o Balaševiću. Neskromno sam se, naime, smatrao prilično dobrim poznavaocem njegovog „lika i djela“, kako se nekada govorilo.

Znao sam, doduše i za kolegu Ivana. Na području onoga što se nekad zvalo Jugoslavija, a danas rogobatno Regija nema nas previše koji se bavimo ovim poslom pisanja o popularnoj muzici i nužno znamo jedni za druge. I pitao sam se šta bi mi to Ivan mogao novo reći o Balaševiću.

Iskreno, nakon prvih desetak ili čak dvadeset stranica bio sam pomalo razočaran. Bio je to, za moj ukus, predugačak uvod sa previše opštih mjesta i patetičnih lirskih pasaža o tome šta je Balašević značio i znači ovdašnjim njegovim poklonicima i samom autoru knjige. U stvari, zasmetalo mi je najviše to što je, na tim stranicama, u knjizi bilo više Ivačkovića nego Balaševića.

Srećom, nisam od onih koji odustanu od knjige ako ih ta knjiga ne „kupi“ na prvih nekoliko strana. Nastavio sam. I bio nagrađen za strpljenje. Kada je krenula „prava“ priča o Balaševiću lako me je uvukla u sebe. Jesam ja dosta toga znao, ali pokazalo se i da nisam baš takav poznavalac kakav sam mislio da jesam.

Priča je lijepo hronološki posložena i prati Balaševićevu diskografiju od samih početaka. Baš u skladu sa podnaslovom knjige „Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića“. I onda saznajem za neke pjesme kako su nastajale, zašto su nastajale, kao i kako ih je sam Balašević doživljavao i je li bio manje ili više zadovoljan njima.

I onda si nešto mislim, ako sam ja našao na toliko zanimljivih priča za koje nisam znao koliko će ih tek naći prosječan čitalac. Ne bih sad da zvučim uobraženo, ali ni lažno skromno. Znam da ne znam sve, ali znam i da znam znatno više od tog prosječnog čitaoca. A opet je Ivan našao načina da me iznenadi i da u značajnoj mjeri upotpuni to moje znanje.

Da se ne lažemo, ova knjiga nije ni namijenjena meni nego ljudima koji su odrastali uz Đoletove pjesme, ljudima koji su u njegovim stihovima tražili najtačniji prevod svojih čežnji, sumnji i tugovanja. I ne bojte se. Neće vam ta saznanja razbiti čaroliju. Te pjesme će zauvijek ostati posute tom finom prašinom neobjašnjene i neobjašnjive magije.

Zapravo, čini mi se da je Ivan Ivačković napisao samo pola ove knjige. Drugu polovinu ispisuje onaj ko je čita. Jer sam čitalac ima šta da kaže o uticaju svake od tih pjesama na njega samog. Kao što se ja prisjetim jedne Dare iz srednje škole kad čujem „Prvu ljubav“. Ili kad krene „nošen dahom sna“ u „Slovenskoj“ prisjetim se maja 1985.godine kada me je moj prijatelj Miro Pilj nazvao samo da mi kaže kako „taj čovjek to ne zna, ali on je napisao pjesmu o tebi“. Ili kako sam plakao kad sam prvi put čuo „Regrutesku“ i pomislio na vlastitog sina koji je tada imao jedva tri godine. I mogao bih tako nabrajati u nedogled i napraviti istu stvar koju sam, na početku, zamjerio Ivanu.

Primjeti se kako su Ivačkoviću neki albumi i neke pjesme draži od drugih. I to je u redu. Negdje sam posve saglasan sa njegovim odabirom, a negdje bih ja ipak neke druge naslove stavio ispred. Ali kako kaže sam junak ove knjige „pa to je ljudski/svako od nas nosi u sebi/nekog svog malog boga/kom se potajno moli“. Ili nosi neke pjesme koje mu pomažu da drži glavu iznad vode.

Ne znam šta bi o knjizi „Panonski admiral“ rekao glavni junak te knjige da, kojim slučajem, ima priliku da nam saopšti svoje mišljenje. Ali, kao što nije ova knjiga pisana za mene nije ni za njega. A opet je pisana za sve nas. Pa čak i za one koji nikad nisu slušali Balaševića. Kad malo bolje razmislim možda bi baš njima najviše koristila. Možda ih te emotivne i vrlo informativne priče o pjesmama navedu i da poslušaju te pjesme. A onda im nema spasa.

Amirove izmjene izbornog zakona

Kad može Schmidt mogu i ja. Samo što se njegova pika, a moja se ne pika. Što ne znači automatski da je moja verzija nužno i gluplja. Lijepo zvuči ona parola jedan čovjek – jedan glas. Ali nije baš realna, a nije nešto ni efikasna ako želimo da se vratimo suštinskoj demokratiji. Prihvatam ja svačiji strah od majorizacije, a svako je negdje u ovoj zemlji u opasnosti da bude majoriziran. Nema ga ko će baš na svakom pedlju biti barem u relativnoj, ako već ne i u stvarnoj većini. i onda dolazimo do toga da baš svakoga od nas treba nekako zaštititi da bismo dobili mogućnost da imamo predstavnike kakve želimo i kakve, na kraju krajeva i zaslužujemo.

I koja je tvoja formula Amire, ako nije “jedan čovjek – jedan glas”? Vrlo slična na prvu, ali suštinski posve suprotna. Ja sam za varijantu “jedan glas – jedan čovjek”. Šta to konkretno znači? Pa znači da napravimo izbore u kojima nemamo komplikovane procedure, da izbjegnemo partokratiju i priglupe zastupnike, poslanike i delegate čiji je jedini kvalitet da ne postavljaju suvišna pitanja kad vođa iz stranačke centrale poruči kako treba glasati. Ne znam kako danas, ali dobro se sjećam za koga se u moje vrijeme u raji govorilo da je “delegat”. A vjerujem da se i mnogi drugi sjećaju. Dakle nije to nikakva novina ovih poratnih vremena.

Zamislite nezamislivo. Dođete na izbore. Dobijete one odštampane čaršafe i olovku i krenete da zaokružujete. i završite to u četiri poteza pomenutom olovkom. I zaokružite jedno ime za predsjedništvo, jedno za kantonalnu skupštinu, jedno za federalni parlament i jedno za državni parlament. I ti si, brate svoje završio. I onda 35 prvih po broju glasova u kantonu uđu u Skupštinu tog istog kantona. Ili ako iz moje izborne jedinice njih sedam ide u Federalni parlament sedmoro onih koji su dobili najviše glasova završe u parlamentu.

Bez komplikovanih formula, bez nekakvih kompezacionih mandata, bez bilo kakvog natezanja. U roku od 24 sata znaš sastav svakog parlamenta. A možda i ranije. A onda, zamislite ljepote kad se probudite i vidite sastav parlamenta i shvatite da nikad nije bio pametniji. Jer stranke uglavnom pametne i kapacitirane ljude drže u nekakvim podrumima i vječno zaključanim sobama kao rođaka kojeg se stide kad im dođu gosti. Do sada smo u procesu odlučivanja (sa časnim izuzecima) dobijali gomilu onih koji su i sami svjesni da tu ni ne pripadaju i ne preostaje im ništa nego da po svoje mišljenje idu u stranačku centralu. A sve ne bili za četiri godine bili nagrađeni nekim novim, jednako nezasluženim mjestom.

A po ovim mojim izmjenama dobili bi mi kapacitirane ljude, ostvarene ljude sa imenom i prezimenom i ljude koje nije tako lako držati pod kontrolom. Ljude koji svoju poziciju ne duguju stranačkoj podršci i nemaju potrebu ni obavezu da glasačkom gimnastikom četiri godine vraćaju taj dug. I u takvoj situaciji nema više blokada. Jer više ne treba da se dogovore dva stranačka lidera u kafani nego trideset ili pedeset ili sto ljudi u skupštinskim klupama na osnovu vlastitog znanja, odgovornosti i poštenja samostalno odlučuje kome će dati podršku kao premijeru, ministru ili predsjedniku ovoga ili onoga. A nešto mi se čini da bi ovaka sistem kakav predlažem obezbijedio puno više i pameti i mudrosti. Može biti i da griješim, ali jedino još to nismo probali.

Samo ko bi podržao ovakve izmjene izbornog zakona i ko bi ih nametnuo? Oni koji mogu – sigurno ne bi. Zašto bi Visoki predstavnik tako nešto nametnuo? Ne bi nipošto. Iz najmanje dva razloga. Prvo, lakše mu je pod kontrolom držati par lidera ucjenama, podmićivanjem i prijetnjama i preko njih kontrolisati parlamente nego da mora da se objašnjava sa masom pametnih ljudi i, zašto ne pomenuti i to, vrlo zajebanih ljudi. A drugo, i možda važnije za njega time bi se uspostavio vrlo opasan presedan koji bi mogao da se prelije i na njegovu matičnu njemačku političku scenu.

Neće to ni parlamentarne stranke podržati. Ni u ludilu. Zašto bi ispustili poluge vlasti iz svojih ruku? I ne mora to biti nužno zato da bi zadovoljili neke svoje prizemne materijalne interese. Mislim da su vremenom većinom počeli da boluju od mesijanskog sindroma ubijeđeni da bi se sve raspalo ako bi oni samo na trenutak konce pustili iz svojih ruku. Ako samo jedan mandat oni ne bi bili na vlasti. Ili barem u opoziciji. Jer, da se ne lažemo, nema tu neke velike razlike u metodu djelovanja. A apsurd na apsurdima je to što oni koji izađu iz neke stranke nezadovoljni apsolutizmom unutar stranake (a sve se listom nazivaju demokratskim, a neke to i u nazivu imaju), sami još žešće discipliniraju članstvo stranke koju formiraju.

Glavni argument će im uvijek biti da takav sistem oduzimanja poluga moći strankama ne postoji nigdje u svijetu. Po meni to je ključni argument da ga pod hitno treba uvesti. Jer, da parafraziram onu čuvenu Čerčilovu, sigurno je da niko neće dozvoliti ništa što bi demokratske procese učinilo suštinski efikasnim. A ako se neko plaši za ugrožavanje kolektivnih prava imam i za to rješenje, ali to je već tema narednih izmjena koje ću obrazložiti svakome kome se ove prve izmjene učine smislenim.

I šta onda da se radi, a da bi dobili predložene Amirove izjave? Ništa. Ne postoji čak ni kritična masa stanovnika ove zemlje koji bi bili za to zainteresovani. Naprosto zato što mi imamo toliko nivoa vlasti da od tri Bosanca i Hercegovca barem četiri računaju da će kad tad ući u neki parlament ili doći na neko ministarsko ili direktorsko mjesto. I samim tim nisu zainteresovani za prave, stvarne i suštinske promjene. A sigurno je da mi ne pada na pamet da ove izmjene pokušam plasirati “putem ulice”. Nisam ja kao onaj…ne, obećao sam nema imena. Uglavnom nisam ni toliko bahat ni arogantan da sebi uzmem tu legitimaciju da sam ja ovlašten da u bilo čije ime govorim osim u svoje. A jasno mi je da u ovoj zemlji, za mog života, niko neće dati tu legitimaciju ni meni ni ljudima sličnim meni. Na moju sreću. A da li je i na nečiju žalost nije do mene da se o tome izjašnjavam.

Dade se usranu do potoka

Živo me zanima da li je seizmološki zavod zabilježio zemljotres u Sarajevu u nedjelju uveče u 22.06. Naime, u tom trenutku je “Zetra” eksplodirala na završne taktove pjesme “Desert Rose”. Dirnuo Sting u tu orijentalnu žicu sarajevske publike. Što ne znači da je ta ista publika manje eksplozivno djelovala na druge pjesme.

A plašio sam se da ćemo ostati bez te eksplozije dobrog zvuka u Sarajevu. Nakon prvog pomjeranja datuma Stingovog koncerta i nakon otkazivanja nastupa “Whitesnake-a” moram priznati da nisam bio baš pretjerano uvjeren da će Sting zaista i proslaviti svoj rođendan u Sarajevu. Plašio sam se da će biti opet po onoj staroj “ne da se usranu do potoka”. E, ovaj put usran došao do potoka. I neka je.

Hvala Bogu da nećemo i narednih 25 godina slaviti onaj koncert “U2” na Koševu i pitati se zašto u tih 25 godina nije bilo drugih velikih koncerata u ovom gradu. Dobili smo novi veliki koncert. Pokazalo se da se može. Samo treba da se pojavi dovoljno hrabar organizator i dovoljno vješt da se usudi da neku veliku zvijezdu dovede kod nas. I da dokaže svima kako apsolutno nije tačno da Sarajevo nema publiku za takve koncerte.

Ima. Prepuna “Zetra” je pokazala da ima. Kao i da je to publika koja zna šta vrijedi. A Sting i njegova ekipa znali su to da vrate na pravi način. Ne sjećam se da sam prisustvovao koncertu na kojem je sve funkcionisalo savršeno od početka do kraja, kao na ovom. Zvuk je bio besprijekoran, a muzika koju nam Sting nudi ne bi trpila ništa manje od savršenog. I sve je bilo posvećeno i podređeno muzici.

Bez ikakvih pratećih ukrasa, bez pretjerane konferanse, sa smislenim pretapanjem iz pjesme u pjesmu, te sa dramaturgijom nastupa kojoj se teško šta može prigovoriti bio je to koncert za pamćenje. Cjepidlaka kakav jesam ipak sam na izlasku iz “Zetre” primjetio da je ipak moglo sve trajati malo duže. Na šta me supruga u sekundi “poklopila” primjedbom “ti navikao na Balaševića”. Dobro, kad malo razmislim ipak je ovo svjetski standard trajanja koncerata.

Pjesme su pažljivo probrane. I kao i uvijek na neke je publika snažno reagovala, a na neke druge – još snažnije. Možda ponajmanje na pjesme sa novog albuma “The Bridge” koje su jednako kvalitetne kao i one starije samo im treba malo vremena da dođu do publike na pravi način. Iako meni lično su “If It’s Love” i, pogotovo “Rushing Water” bili među vrhuncima ovog koncerta.

Tako je i teklo. Kao voda. Od jednog vrhunca do drugog. Svako je imao neke svoje favorite među pjesmama, a ako mene pitate neprevaziđen je nastup sa “Shape of My Heart”. Moram se dotaknuti i ekipe koja je bila sa njim na sceni. Svako od njih je dobio svojih pet minuta da u jednom stvaralačkom dijalogu sa Stingom pokaže da niko tu nije slučajno.

Dobili smo sve što treba da ima jedan veliki koncert. I energiju i emociju. Koncert je tako i završen kada su izašli na taj jedini bis. Grmljavinom u “Roxanne” koja je, učinilo mi se, mogla trajati do jutra. Da bi u jednom trenutku to postalo natpjevavanje sa publikom u napjevu “Rok Seno”. Svaka čast. Čovjek juče došao u Sarajevo, a već pjeva nekoj Seni. Svaka čast.

I najemotivniji mogući završetak sa “Fragile”. Nismo mi baš tako ni lomljivi ni krhki, ali sam izlazeći iz “Zetre” strepio da se ne polomim od silne ljepote kakvu valjda samo muzika, i to ona kvalitetna, može čovjeku da priušti.