U slavu starog majstora

Ako volite stvaralaštvo Arsena Dedića i ako volite ono što radi Zoran Predin (a te dvije sklonosti često idu ruku pod ruku), onda će vam novi Predinov album biti prava poslastica. Naime Zoran Predin je objavio album na kojem pjeva isključivo pjesme koje je napisao njegov dugogodišnji prijatelj, pa i mentor, Arsen Dedić.

Ta njihova bliskost mogla je u početku djelovati i čudno jer ipak je između njih dvadeset i kusur godina razlike. Samo što je Arsen, onakav kakav jeste i zauvijek oslobođen od predrasuda bilo koje vrste, u Zoranu prepoznao nešto što možda ni sam Predin nije u to vrijeme prepoznavao. U to vrijeme kada je on bio samo još jedan pjevač još jednog rock’n’roll benda Arsen je znao da je Predin prije svega pjesnik. I prvi Predinov izlet izvan „Lačnog Franza“ i bila je ta saradnja sa Arsenom i Borom Đorđevićem na zajedničkom kantautorskom ili ako ćete radije šansonjerskom albumu „Svjedoci/Priče“.

Od tada, pa sve do Arsenove smrti oni su više prijateljevali nego što su zaista i sarađivali na nekim projektima. Prije bi se moglo reći kako je stariji kolega usmjeravao karijeru onog mlađeg. Arsen je nagovorio Predina da počne pisati pjesme na hrvatskom jeziku i pokazalo se to kao jedan od uspješnijih poteza u njegovoj karijeri. Sa Arsenovim sinom Matijom takođe se Predin našao na istoj talasnoj dužini i iza njih je ostalo nekoliko zanimljivih projekata. Posebno se tu ističu dva albuma nazvana „Tragovi u sjeti“ i „Tragovi u sjeti 2“ na kojima je Predin otpjevao neke od evergreena jugoslovenske pop scene.

Na tim albumima se, posve prirodno, našlo i nekoliko Arsenovih pjesama i ovaj novi album „Zoran pjeva Arsena“ logičan je nastavak tih albuma i svojevrsno vraćanje duga velikom uzoru. Sasvim moguće je da je ovaj album nastao i kao neka vrsta odgovora na album Matije Dedića „Matija svira Arsena“.

Naravno, pjesme su dobile nove aranžmane, urađene su u gypsy swing maniru i time se Predin vratio zvuku koji je jako preferirao u nekim dijelovima svoje karijere. A da bi dobio taj zvuk koji je htio značajno mu je pomogao Damir Kukuruzović i njegova Django Group koji su ravnopravno sa Predinom potisani kao tvorci ovog albuma.

Nije bilo lako, iz prevelikog Arsenovog opusa, izabrati dvanaest pjesama za format albuma. Čini se da se tu Predin rukovodio nekim unutrašnjim kompasom birajući njemu važne pjesme neovisno o tome da li su opće poznate ili imaju kultni status kod onih najzagriženijih poznavalaca i poštovaoca Arsenovog djela. I zato ovo nije nikakva “Best of” kompilacija. Na svu sreću.

Ima tu, doduše i općih mjesta kao što su „Kuća pored mora“ ili „Moderato Cantabile“, ali i onih koje ne možemo baš smatrati najomiljenijima kao što su „Ni ti ni ja“ ili „Zagreb i ja se volimo tajno“. Ko zna, možda je tom pjesmom Predin htio ponešto da kaže i o vlastitom odnosu prema Zagrebu. Prema Zagrebu koji postaje jedno od najvažnijih polazišta ove njegove nove karijere. Našlo se mjesta i za pjesme koje je Arsen pisao, ali koje su poznatije u tuđim izvedbama. Kao „Pamtim samo sretne dane“ koju znamo u izvedbi Gabi Novak, „Proljeće bez tebe“ koja je bila ponajveći hit Ksenije Erker ili „Zagrli me“ koju je proslavio Zdravko Čolić, a koja se na ovom albumu zove „Ako priđeš bliže“.

A ako bih i ja dozvolio sebi da priđem bliže i budem baš ličan morao bih primjetiti kako me je obradovao uvrstivši na album dvije pjesme sa sjajnog Arsenovog albuma „Kino Sloboda“ iz 1987.godine. Tu je ona prekrasna balada „Otkako te ne volim“ i proročka „Tko stoji iza mene“. Pjesma „Tko stoji iza mene“ napisana je u vrijeme dok je talas narastajućeg nacionalizma doživljavan tek kao potmula buka koja se valja odnekud iz daljine. Arsen je znao da će doći sasvim blizu i da će nas potopiti ako ne budemo pazili. Zato je napisao ovu pjesmu. I kada je Predin izvodi više od trideset godina kasnije nije ništa manje aktuelna i jednako je važno da je čujemo. I da pokušamo da je razumijemo. I njenu poruku.

Najvažnije kod ovog albuma je to što Predin nijednog trenutka nije zaboravio čije pjesme pjeva i nije ni pokušao da od njih napravi nešto što one nisu. Najveći kvalitet tih pjesama i jeste ono što im je Arsen dao, melodija i tekst. Predin im je dao neku ovovremenost i sam se nadajući kako će Arsen negdje i nekako da ih čuje i kako će izazvati osmijeh kod učitelja. Osmijeh i neki od onih njegovih čuvenih i nerijetko jetkih komentara. Komentara koji se prepričavaju i citiraju godinama. Kao što se i njegove pjesme citiraju i kao što ih je, s punim uvažavanjem, ovaj put citirao Zoran Predin.

 

Advertisements

Kao nekad “Dugme”

Trendovi u muzici dolaze i prolaze. Neko im se prikloni, a neko ostaje uporno (ili tvrdoglavo, ovisi kako gledate) dosljedan jednom izabranom izrazu. A neko se ne prilagodi trendu nego trend prilagodi sebi.

Sjećam se, bio je decembar 1980.godine kada sam čuo tada novi album „Bijelog dugmeta“, onaj album „Doživjeti stotu“. I prva mi je reakcija bila „Šta je ovo, jebo te?“. I ne samo moja. Mnogi koji su navikli na „Dugme“ kao hard rock band sa primjesama folka ostali su, najblaže rečeno, zapanjeni. I imali su sličnu reakciju. Nismo mogli vjerovati da je „Dugme“ zaplovilo novovalnim vodama i prigrlilo ska ritmove. Neki, poput Milića Vukašinovića, to su doživjeli, maltene kao izdaju, pa se sa Bregovićevim „pomodarstvom“ obračunao na narednoj ploči „Vatrenog poljupca“.

Naravno da se to odrazilo i na prodaju albuma i na posjetu na koncertima. Ploča je tada prodana ispod 100.000 primjeraka što je za njih bilo ravno neuspjehu, a turneja se preselila u male dvorane. Tek nešto kasnije otkrili smo da je taj album prepun odličnih pjesama. Nismo to tada vidjeli zato što nam je pakovanje bilo važnije od sadržaja.

Zašto to sada pričam, a namjera mi je da govorim o novom Severininom albumu? I kakve veze Severina ima sa „Bijelim dugmetom“? I nikakve i poprilične. Naprosto mi je način na koji je ona zakoračila u danas aktuelni trend izazvao direktne asocijacije na ono davno Bregovićevo švaleranje sa „novim valom“.

I ona je kao i „Dugme“ tada otkrila nešto zanimljivo u tom novom muzičkom izrazu. I ona je na ovom novom albumu „Halo“ htjela da bude svježa i bliska novoj generaciji posjetilaca klubova. Ali i ona je htjela da to donese na svoj način. Blizak tom novom generacijskom izrazu, ali opet nesumnjivo njen vlastiti.

Takođe postoji i jedna bitna razlika u načinu na koji su autori ova dva albuma pristupili tretmanu tada vladajućeg muzičkog trenda. Dok je „Dugme“ primjenilo taj recept dosljedno na svim pjesmama na albumu, Severina je malo prošarala uticajima i stilovima na petnaest relativno novih pjesama, koliko ih nosi album „Halo“.

Relativno novih naravno, jer dobar dio tog albuma ona je već ponudila kao singlove tokom prethodnih nekoliko godina. Od ranije znamo pjesme „Unaprijed gotovo“, „Mrtav bez mene“, „Magija“, „Otrove“, „Imaš pravo“, „Kao“ i „Tutorial“. I tu je već bilo dosta šarolik žanrovski pristup, a nastavljen je i na ostatku materijala.

Album otvara tipični „mediteranski“ napjev „’Oću s tobon živit“ i to je Severina kakva je mogla biti i 1993.godine na albumu „Dalmatinka“ kao i Severina iz 2019.godine. Nema puno takvih klasičnih pop pjesama. Ali to što ima sigurno zaslužuje pažnju. I „Imaš pravo“ sa neobičnom i do sada rijetko obrađivanom tematikom i „Kao“, a pogotovo „Unaprijed gotovo“ koja je jedan od vrhunaca albuma.

A onda Severina pokaže drugačije lice. U saradnji sa Jalom Bratom ponudi nekoliko pjesama gdje se ovaj vogošćanski autor pojavljuje i u ulozi vokala. Ona nije mogla ne primjetiti njegovu enormnu popularnost kod novih generacija. Sigurno joj nije smetalo ni to što ga oni nešto stariji neprekidno optužuju da „kvari omladinu“ pa je njegovim angažiranjem dobila podršku jednih I osudu drugih. A na estradi nikad ne znaš hoće li ti jedno ili drugo donijeti veću popularnost. Najveću dobijaš, naravno, kad to dvoje iskombinuješ kao Severina. Zatim je njegove pjesme propustila kroz neki vlastiti filter i zazvučale su nekako pitkije. I razumljivije, što uopšte nije nebitno.

A onda je svemu dala i prstohvat narodnjaka, tek da malo zapapri priču. „Kafana“ i, posebno „Kuma“ su pjesme kakve nismo očekivali od nje. Ali na tom nivou i možeš opstati jedino ako ponudiš nešto apsolutno neočekivano.

I zato, iskreno da vam kažem, još nisam načisto sa ovim albumom, ali ne pada mi na pamet da se zalijećem sa ocjenama. Drugi će to već uraditi. Neko će se oduševiti, neko će je popljuvati. A vrijeme će tek sve staviti na svoje mjesto kad trend više ne bude trend. Kao nekad sa „Bijelim dugmetom“.

Kako pobijediti na domaćem terenu?

Ovo je trebalo da bude jedna lijepa, opuštena priča o mom boravku u Geteborgu na 2.Sajmu bh knjige. I stvarno je mogla biti lijepa priča o nama kakvi znamo da budemo kad se nađemo daleko od doma i kada bez ikakve zadrške podržavamo sve one među nama koji pokazuju malo više talenta, malo više spretnosti i malo više volje. Priča o tome kako znamo biti ponosni jedni na druge.

Samo što sam trebao da znam kako smo neosporni prvaci svijeta kada treba nešto uprljati, uvaljati u blato ili omalovažiti. Ili da budem potpuno precizan, ovo naše prvo lice vidio sam u Geteborgu, a ovo drugačije, ovo deformisano vidio sam po povratku. U Sarajevu.

Nije mi ovo bio prvi odlazak u Švedsku, ali do sada je uvijek to bilo vezano za obilazak rodbine i sada sam po prvi put imao priliku da se sretnem sa našom zajednicom u toj finoj i uređenoj skandinavskoj zemlji.

I po prvi put sam se osjećao kao neko čiji se autorski rad cijeni. Dočekao me je Ervin Borović ispred organizatora. Čovjek koji je u naredna tri dana učinio svaki mogući napor da se osjećam dobrodošao. I više od toga.

A onda sam poprimio svojstva štafete. I išao od ruke do ruke. Uživao sam ta skoro četiri dana u gostopmrimstvu Ade Erkočevića, njegove Mirjane i njegovih roditelja. Znate ono kad vam postane neprijatno koliko se ljudi trude da vam boravak negdje bude prijatan.

Da ne govorim o samom sajmu na kojem sretneš autore i koje znaš i koje ne znaš. Samira i Midhat Ajanović rade herojski posao organizacijom ovakvog sajma održavajući živom bosansku riječ na dalekom sjeveru. Bivaju nagrađeni za to odazivom Bosanaca i Hercegovaca iz cijele Švedske. Prilazili su mi ti Bosanci, a boga mi i Hercegovci. Upoznavali se. Pričali o knjigama. A iznenadilo me je, a pogotovo obradovalo, koliko je njih napomenulo kako sluša moja javljanja na Radiju GBG. Biće da ni Ado, a ni ja nismo ni slutili koliko je tih naših slušalaca i koliko im druženje sa nama znači. Prija to čovjeku, ali ga i malo prepadne. Zato sam se baš potrudio da emisija koju smo radili u nedjelju bude posebna. Ne samo jer sam prvi put i fizički zakoračio u prostor Radija GBG. I kažu da je to bila dobra emisija. Ali mislim da je tome više doprinjeo naš specijalni gost Zele Lipovača nego ja. Dobro, možda sam ga malo usmjeravao pitanjima pa je to ispalo još bolje.

I tako vam se ja vratim u Vogošću pun neke pozitive, nafilovan emocijama i doživim da me, za iste one stvari zbog kojih su me s toliko poštovanja u Geteborgu gledali, u Sarajevu omalovaže. Jedan ovdašnji dosta popularan internet portal objavi intervju sa mojim sinom i to jako korektan i afirmativan intervju.  I trebao sam pročitati taj intervju i završiti sa tim i ostati u blaženom neznanju.

Samo što đavo nit’ ore nit’ kopa nego nas tjera da radimo stvari koje ćemo sigurno požaliti. Tako i ja prođem malo kroz komentare da vidim kako ga čitaoci tog portala doživljavaju. Nisam ja naivan da ne znam da postoje i trolovi i botovi. Da postoje dežurni i plaćeni hejteri koji će sve što imalo odskače svući na svoj nivo i uvaljati u blato u kojem sami obitavaju. Postoje botovi i postoje skotovi. Jedan koji je jedno ili drugo (a možda i oboje) napisao je sljedeće: Babo piše knjige, vodi radio emisije i usput radi u opštini Vogosca. Mama direktorica jedne državne agencije! Svi na budžetu, mjesečno oko 5 milja. Nije mu bilo teško krenuti.

Dakle, sve zbog čega su me cijenili moji domaćini u Geteborgu nekom perverznom logikom kod moje kuće postaje razlog za diskreditaciju. Sram me bilo što pišem knjige! Treba me spaliti jer vodim radio emisije! To je stoput gore, to je stoput crnje nego da sam, na primjer, pokrao fond za mjesečne plate ili bacao bebe sa prozora. Barem u perspektivi nekih mojih sugrađana.

Sad bi logično bilo da i ja odem tamo gdje me cijene. Na primjer, zapucam za Švedsku. Bilo bi logično, ali neću. Tamo su svoju bitku za dostojanstvo pisane riječi borili i izborili i Samira i Ajan i Ado i Ervin i mnogi, mnogi drugi. Moje je da se borim i izborim tu gdje jesam. Tu među anonimnim mrziteljima osuđenim na vječito lutanje između kladionice i teretane. I da konačno odigram na keca. U gostima sam pobijedio. Red je na neku pobjedu i na domaćem terenu.

Imena druže, imena

Svako malo se ovde kod nas neko dosjeti kako bi trebalo da se baš on obračuna sa svim anomalijama koje nagrizaju ovu našu mladu demokratiju. I svako malo se neko sjeti da iza skupštinske govornice ili ispred kamere zavapi kako nam je dosta uopštenih fraza o objektivnim okolnostima i subjektivnim slabostima i kako nama trebaju imena. Konkretna imena konkretnih ljudi koji su nešto konkretno uradili što treba osuditi.

E, sad u teoriji to jako lijepo zvuči. Malčice je drukčije u praksi, što bi rekla ona davna pjesma. Kad se zaista desi prozivanje čovjek se zapita je li ta tolika transparentnost baš zdrava i pristojna. Ona španska sapunica zvana AMUS dobila je novu epizodu nakon što je Upravni odbor ovog udruženja izrazio sumnju u valjanost vlastitih obračuna i pobrojao imenom i prezimenom nekoliko autora koji su, prema „slobodnom sudijskom uvjerenju“ članova uprave AMUS-a ostvarili nedopustivo visoke iznose tantijema.

Meni, naravno ne pada na pamet da i sam licitiram sa pomenutim imenima i da tako dam i vlastiti doprinos tom „lovu na vještice“. Jer tamo gdje bi se nekome moglo učiniti kako se konačno pojavio tračak transparentnosti ja tek vidim obračun sa neistomišljenicima. I grubo kršenje zakona o zaštiti ličnih podataka.

Samo neko krajnje naivan bi mogao povjerovati kako iza prozivanja ovih ljudi u javnosti stoji želja da se konačno urede odnosi u ovoj organizaciji. Ako su i postojale neke sumnje AMUS sigurno ima mehanizme dodatne provjere i trebao ih je primjeniti prije nego ovako grubo optuži neke svoje članove. To što su sada uradili izgleda otprilike kao da se direktor škole žali javnosti na način ocjenjivanja nekih svojih nastavnika i sumnja u validnost ocjena koje su podijelili. Šta biste pomislili o takvom direktoru? Da je smiješan? Da je nesposoban? Da je zalutao na poziciju na kojoj se nalazi? Vjerovatno sve troje zajedno. Osim ako taj direktor ima personalni sukob sa nekim nastavnicima, a nema načina da ih kazni. E, onda on njima ne dokazuje ništa. Niti ga zanima da dokaže. On samo u javnost pusti priču o njima, a ta ista javnost uvijek željna novih žrtava obavi svoje. Javnost ne zanimaju ni dokazi ni argumenti. Oni presuđuju po liniji vlastitog osjećaja i simpatije. A još češće po osnovu antipatije.

U ovom konkretnom slučaju ta javnost kojoj je, kao lavovima u areni, uprava AMUS-a bacila neke njihove kolege jeste javnost sačinjena od članova AMUS-a. Ne treba pretjerana pamet pa da otkriješ kako su ovde kod nas zavist i ljubomora temeljna osjećanja u odnosima između pripadnika bilo koje profesije. Kod autora to je samo još izraženije. Među hiljadu članova ove asocijacije zanemarljivo je mali broj onih koji nisu uvjereni da su najtalentovaniji, najbolji, najslušaniji i da shodno tome zaslužuju i najveće tantijeme. A kada uz zavist i ljubomoru pridružite i goli materijalni interes sve maske padaju i svi principi nestaju.

U argumentaciji koja je trebala da pobrojane autore obezvrijedi u očima njihovih kolega koriste se različite metode. Kako šta odgovara autorima pisma upućenog članstvu. Negdje je glavni argument nagli skok na toj internoj rang listi najuspješnijih. I to ne ostavljajući ni najmanju mogućnost da su možda raniji obračuni bili pogrešni i da je ovo sada realno stanje. Neke autore optužuju za visoke tantijeme iako su oni i prethodnih godina ostvarivali jednako visoke naknade, ali tada to, očito, nije predstavljalo problem. Grubo i netaktično se kompariraju autori po vlastitom nahođenju i obezvrjeđuje sistem po kojem se utvrđuje koje su pjesme bile najslušanije. Uprava AMUS-a se ponaša poput Hegela koga su jednom prilikom upozorili da činjenice govore protiv njega, a on odgovorio „Tim gore po činjenice“. Samo što se to Hegelu moglo jer nije imao obavezu da predstavlja bilo koga do samog sebe. Za razliku od izabranih predstavnika AMUS-a obaveznih da govore u najboljem interesu SVIH hiljadu i nešto članova. Mada su oni odavno pokušali proklamovati princip po kojem su „svi članovi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih“.

Nemam namjeru upasti ni u zamku druge vrste pa tvrditi da nema istine u tvrdnjama Upravnog odbora. Moguće je i da ima i da nema. Ja to ne znam i zato i neću da se igram sa ljudskim sudbinama tvrdeći jedno ili drugo. Nemam dokaze i zato se ne izjašnjavam. Kao što su se od izjašnjavanja trebali suzdržati i u Upravnom odboru bar dok ne prikupe dokaze. A ako su ih prikupili onda su te nepravilnosti morali prijaviti nadležnim organima.

Ako, pretpostavke radi, neki medij emituje jednu pjesmu, a prijavljuje da je emitovao drugu kako bi na taj način dao mogućnost nekom autoru da ostvari nezasluženo pravo na tantijeme, onda je to kriminal. Onda je to falsifikat. Onda se to podvodi pod kvalifikaciju „davanje lažnih podataka u svrhu sticanja protivpravne koristi“. I takvo ponašanje treba prijaviti, sankcionisati i sasjeći u korijenu. I optužiti i prozvati one koji su to uradili ili koji imaju mogućnost da to urade. I to opet nisu autori. Oni niti prave play liste niti ih dostavljaju AMUS-u na obradu. To rade mediji. I ako postoji neka sumnja u regularnost onda tu sumnju treba fakturisati na račun medija za koje se pretpostavlja da se bave takvom rabotom. I opet to nedvosmisleno dokazati inače se sve i dalje vrtiti u začaranom krugu špekulacija i kleveta. I stvaranja razdora među autorima koji su već ionako dovoljno podijeljeni.

I da, nemam dokaza pa ne bih pominjao vlastitu sumnju. A da imam napisao bih da je prilično znakovito da su svi pobrojani autori bili i jesu aktivni učesnici pobune protiv aktuelnog AMUS-ovog rukovodstva. Ja samo kažem, a pametnom je i išaret dovoljan.

Biće da smo ipak ostarili zajedno

Kad umre neko poznat ili barem neko za koga je čula većina posjetilaca interneta onda skoro pa da ne možeš da živiš od silnih ripova, el fatiha, spokoja i pokoja kojima se svi utrkuju da u javnom prostoru pokažu koliko im je rahmetlija ili pokojnik značio. Ne znam kako vama, ali meni to ponekad bude i pretjerano i degutantno.

Zato i jesam sačekao nekoliko dana da se slegne ta euforija (uopšte nije neprikladna riječ – baš euforija) oko nesreće u kojoj je život izgubio Šaban Šaulić, pa da i ja nešto napišem. I još uvijek nisam siguran koliko sam ja baš pozvan da pišem o njemu. Nije on bio stvaralac u onom žanru meni bliskom. Nismo se družili. Naši zajednički prijatelji i poznanici dodiruju se tek negdje u trećem ili četvrtom koljenu, a ni za kafanskim stolom, kad narodnjaci bivaju prikladniji nego ikad ja sam radije birao neke njegove kolege iz folk sazviježđa, a njega tek povremeno i, što bi se reklo, ničim izazvan.

Dakle, naši životi su se tako lijepo razilazili da možda i nije bilo nekog posebnog razloga da se na ovakav način opraštam od njega. Sve dok, kopajući po sjećanjima, nisam zapravo otkrio koliko je on bio sveprisutna figura u vrijeme mog odrastanja. Makar i kao marker svega onoga što ne želim kada je muzika u pitanju. Makar i kao meta najobičnije dječije zlobe, kada smo se, kucajući na vrata zrelosti izrugivali tim njegovim perikama iz sedamdesetih. Iz tadašnje perspektive, meni tadašnjem izgledao je kao neki neuspjeli klon Princ Valianta.

I onda se desila 1979.godina. To mi ljepše zvuči nego da samog sebe podsjetim da je to bilo prije četrdeset godina. Ono vrijeme kada u životu mladog mužjaka interes za školu opada proprocinalno sa rastom interesa za školske drugarice. U to vrijeme jedna me je, baš onako, posebno zainteresovala. Uz par trikova koje joj sigurno nije bilo teško provaliti, izborio sam se za privilegiju da me pozove sebi u stan dok su joj roditelji bili na poslu. Bio sam pozvan da „slušamo ploče“. Čak i u to vrijeme ni oni najnaivniji nisu vjerovali da u takvim prilikama iko zaista sluša ploče. Zato sam i ja dozvolio mašti da podivlja i da izmišlja raznorazne scenarije. Scenarije pune rupa koje će tek mnogo kasnije iskustvo relativno pristojno popuniti.

A mi smo zaista slušali ploče. U to vrijeme moja opsjednutost nosačima zvuka tek je stidljivo puštala korjenje pa me poprilično impresionirala njena zbirka. Ja sam imao nekoliko singlica koje roditelji pukim slučajem nisu pobacali i par albuma koje sam izmolio da mi se kupe. Od Čolićevog „Ako priđeš bliže“ do „Rokera s Moravu“. Ali narodnjaka, onih pravih, a ne parodiranih, nisam imao. Računao sam da ih ni ona nema. Blaženo doba mladosti kada vjerujete da je lijepo lice garant dobrog ukusa.

Skoro da bih bez greške mogao sastaviti play listu tog popodneva. Puštala mi je „Srebrna krila“ i „Mirzino jato“ i „Boney M“ i….Šabana Šaulića. Tu sam kod nje, te jeseni po prvi put slušao „Dođi da ostarimo zajedno“. I smijao se liku sa omota i smijao se njenoj sklonosti i zauvijek izgubio njenu naklonost. Ako je ikad i bilo prema meni.

Danas mi se čini da smo isključiviji što smo mlađi. Znam da to nije nikakvo opravdanje, ali je barem kakvo – takvo objašnjenje. Predrasude su nešto što se tako lako zakači za nas, a skida se teže od krpelja. Pa čak i kad mislite da ste ih se riješili može se desiti da su u vama ostavili neku klicu koja samo čeka pravu priliku pa da se razvije u pravu netrpeljivost, pa ponekad i u mržnju.

Dakle, mlad, glup i netolerantan kakav sam već bio smijao sam se djevojci koja je, kako sam tada govorio, „izgledala sasvim čovjekoliko, a slušala narodnjake“. I, pazi sad, istovremeno nikako nisam uspijevao iz glave da izbacim ono sada kad nismo mladi ko nekada… Dobro sam sakrio svoje licemjerstvo i narednih četvrt vijeka se dobro naslušao muzike i bio u prilici i da „slušam ploče“ i da zaista slušam ploče i značajno opustio svoje žanrovski krute stavove.

Bila je 2005.godina kada sam, sada već po „službenoj dužnosti“, preslušavao novi album riječkih „Let 3“. Album se zove „Bombardiranje Srbije i Čačka“, a sami nazivi pjesama nisu mi mnogo govorili. Prvih šest pjesama su pokazale svu raznolikost njihovih uticaja. Od „Ere s onog svijeta“ do Miše Kovača. I onda je laser očitao sedmu. Zove se „Dijete u vremenu“ i tu bi čovjek prije očekivao „Deep Purple“ nego Šabana Šaulića. A oni su, ni manje ni više, obradili „Dođi da ostarimo zajedno“. I podsjetili me kako sam nekada bio mlad i glup. Danas više nisam mlad.

Šaban je, u to vrijeme, odavno bio skinuo periku i obrijao glavu. Ostavio iza sebe neprolaznih pjesama za nekoliko albuma i dva puta toliko života. Ustalio se na poziciji kralja folk muzike na prostoru Zapadnog Balkana. Da nije bilo jedne od onih „Audicija“ nakon koje je „najveći sin“ kolokvijalno postao „Šaban“ on bi postao i ostao „The Šaban“. A i ovako je sasvim sigurno u dobrom društvu.

I danas, ponegdje čujete za nekoga da je „šaban“, ako je nerafiniran, neizgrađen i primitivan. Ne znam da li je korijen tog izraza vezan za Šabana Šaulića i ne želim da znam. Predrasude i isključivost ostavljam drugima. I pokušavam da na ovaj način kažem „izvini“. I Šabanu i onoj sa kojom nisam znao slušati ploče.

Biće da smo ipak nekako ostarili zajedno. Sve do Šabanove prerane smrti. Sad neko može reći kako je imao on finih godina. Ali onda i ja imam pravo da kažem da godine nemaju veze sa tim i da je svaka smrt prerana. Pogotovo ovakva.

Probijanje neba

Ne treba precjenjivati moć umjetnosti u mjenjanju svijeta, ali ne treba ni potcjenjivati njenu moć kada je u pitanju mijenjanje svijesti. Moja supruga godinama nije mogla “svariti” Freddy Mercurya, pa shodno tome ni grupu “Queen”. I to ne samo zbog njegovog seksualnog opredjeljenja nego prije zbog njegove pompeznosti, arogantnosti i, zašto ne reći, promiskuitetnosti. A onda smo zajedno pogledali “Boemsku rapsodiju”, film Bryana Singera o kojem svi pričaju i koji već osvaja brojne ugledne nagrade. I nakon filma, ako već nije postala najžešći fan Mercurya ipak je počela da ga gleda drugačijim očima. Sada vjeruje kako su ga na sklonost ka muškarcima “navukli” zli ljudi, onako kako se nekoga navuče na heroin, na primjer. Ne bih baš rekao da je tako nešto moguće, niti da su autori imali namjeru da izazovu baš takvu reakciju, ali zar su važni motivi zbog kojih smo prevazišli netrpeljivost prema nekome?

Ovaj film nosi puno kompleksnije poruke i priča priču o jednom bendu, o jednom čovjeku u tom bendu i načinu na koji su mijenjali poimanje rock’n’rolla u tih dvadesetak godina svog postojanja. Nije ovo klasičan biografski film o Freddy Mercuryu jer ga ne prati od njegovog djetinjstva pa do smrti. Nije ni klasičan film o istorijatu jednog benda, jer ih ne prati do njihovog kraja. Film zapravo počinje i završavava njihovim nastupom na Live Aid koncertu u Londonu 1985.godine. I to je posve primjerena simbolika.

Film prati mladog Faruka Bulsaru koji se 1970.godine već zove Freddy Bulsara kako bi se, kao Parsi došao iz Zanzibara, uklopio u novu sredinu. Radi na sortiranju prtljaga na aerodromu, živi sa roditeljima i sestrom, voli ekstravagantnu odjeću i rock’n’roll. Sviđa mu se bend po imenu “Smile” i ide na njihove koncerte i kada se odvaži da im priđe i ponudi svoje pjesme saznaje kako se bend upravo raspao, da su ostali samo gitarista Bryan May i bubnjar Roger Taylor. On u tome vidi priliku da konačno i sam postane dio rock svijeta. Kako je prethodni pjevač bio i bas gitarista nađu i novog bas gitaristu u liku Johna Deacona. I to je već bila grupa “Queen” onakva kakvu znamo. Trebalo je samo da promijene ime i da prezime promijeni Freddy.

Kod ovakvih filmova, kod tih biografskih priča o našim savremenicima uvijek gledamo koliko je glumac uspio da nam lik koji tumači prezentira na takav način da zaboravimo na trenutak da gledamo samo glumca, a ne i osobu koju predstavlja. Rami Malek je to uradio više nego solidno,a na momente i maestralno. Na momente kao da je uspio da prizove Freddyev duh da ga obuzme. Pogotovo u scenama sa koncerata. Tu sam zaista na trenutke morao da se zapitam gledam li nasnimljene scene ili dokumentarne snimke.

U redu, na trenutke je Malek više ličio na Jaggera nego na Mercurya, ali kad sam kasnije malo provjerio i sam Mercury je u nekim trenucima karijere više ličio na Jaggera nego na samog sebe. Ako niste znali ništa o grupi “Queen” i ponešto želite saznati o njima iz ovog filma možete i to. Nema tu velikih materijalnih grešaka i uglavnom se vjerno drže faktografije. A usput saznajete i kako su nastajale neke od njihovih ključnih pjesama i neki od njihovih najvažnijih albuma. Takođe oni površni poznavaoci njihovog rada shvate da nije Freddy bio isključivi autor njihovih pejsama i da su zaista djelovali kao bend. Što se i potvrdi u trenutku kada Freddy pokuša napraviti solističku karijeru i shvati koliko mu je bitna ta interakcija sa ostalim članovima njegove matične grupe.

Zato ovo nije film o pjevaču. Zatop je ovo film o grupi. Autori filma su jako lijepo portretirali sve članove i fino nijansirali odnose među njima. A odnos između Mercurya i Taylora je prikazan tako da tokom cijelog filma sumnjate da postoji neka posebna emocija između njih dvojice. Ne želim time reći kako se ikada išta u seksualnom smislu desilo između njih dvojice, ali je nemoguće ne primjetiti tu napetost među njima, napetost čiji karakter nije tako jednostavno definisati.

Jako precizno priča vodi do tog koncerta na stadionu Wembley. Do koncerta na kojem su nastupile sve relevantne svjetske muzičke zvijezde i na kojem su oni prekinuli sve špekulacije o tome da su prestali postojati i trujumfovali. To je trenutak u kojem se Freddy vraća u grupu i trenutak u kojem ostaloj trojici saopštava da je zaražen AIDS-om. Znali su oni u tom trenutku, da parafraziram jedan drugi veliki bend, da ostaje još samo “par godina za njih”. I znali su da tih par godina moraju iskoristiti najbolje što mogu. I to je jedan od definitivnih vrhunaca filma kada Freddy pun adrenalina pred koncert najavljuje da će probiti krov Wembleya. A kada ga upozore da Wembley nema krov, kaže “nema veze, probićemo nebo”. I jesu. A ovaj film nam je pokazao kako se probija nebo.

Album ispunjenih obećanja

Pred izlazak novog albuma „Crvene jabuke“ nazvanog „Nocturno“ čuo sam se sa Draženom Žerićem. Tada mi je rekao kako ubrzo nakon ovog albuma priprema novi, kako on reče, posvećen Sarajevu. Hajd’ reko. Ali kad sam čuo „Nocturno“ ostao sam poprilično zbunjen. Zašto?

Pa zato što je i ovaj album dobrim dijelom posvećen Sarajevu, a još više nosi tu sarajevsku atmosferu u pjesmama. Pjesme kao što su „Grade moj“, „Wilsonovo“, „Cura sa Bistrika“, „Nafaka“, „Bulevar kaldrma“, nepogrješivo prizivaju asocijacije na Sarajevo.

A onda čovjek pomisli kako je to odavno neki drugi bend i da sa Sarajevom, personalno ima sve manje veze. Između posljednja dva albuma preminuo je njihov dugogodišnji dizajner Davor Papić, a grupu je napustio originalni bubnjar Darko Jelčić Cunja. Sad je li napustio, je li otjeran ili je nešto treće po srijedi vrijeme će pokazati. Ono što je nepobitno jeste da je, od originalne postave „Crvene jabuke“, tu  samo Dražen Žerić.

Ako ćemo pravo to je nekako bio logičan slijed. Znalo se da će se prije ili kasnije ta priča svesti na njega. Odlaskom Zlatka Arslanagića, prvo u Veliku Britaniju pa zatim u Kanadu u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka obezglaviljen je ovaj sastav. Izvjesno vrijeme konce je u svoje ruke preuzeo Zrinko Tutić, a onda se Žera odvažio da, kao frontmen, sve češće identifikuje grupu sa vlastitim imenom. Danas skoro da i nema neke razlike između njega i „Jabuke“.

Ali ostavimo sve to po strani. „Crvena jabuka“ je napravila dobar album. Možda i ponajbolji u njihovom poslijeratnom opusu. Naravno, ni ova ploča ne može da se nosi sa onih njihovih prvih pet albuma od prije rata, ali malo koji album to uopšte može. U pitanju je pet malih remek dijela i bilo bi nepošteno i skoro trideset godina kasnije njihove radove procjenjivati na osnovu onoga što su napravili od 1986 do 1991.godine. I nepošteno i besmisleno. Jer, to su naprosto dva različita benda koja igrom slučaja nose isto ime i dijele neke iste članove. U ovom trenutku, zapravo, jednog jedinog.

Album „Nocturno“ je prijatna, slušljiva i na momente jako jako dobra zbirka novih šesnaest pjesama. Zbirka pjesama pametno biranih i zanatski jako dobro posloženih da imate za svakoga ponešto. Od onih zezalica tipičnih za njih još od „Jazz.ba“ (na ovoj ploči to je „Čuj to“) pa sve do prekrasnih emotivnih trenutaka kao što su „Nocturno“, „Kao nas dvoje“ i „Meni više ništa ne treba“. Ova posljednja je možda ponajbolja pjesma na albumu.

Opet je ponuđen pregršt pjesama koje imaju potencijal hita. I „Berlin“ i „Grade moj“ i „Pjesma o tebi“ i „Bulevar kaldrma“. I to je sasvim dovoljno za današnju publiku „Crvene jabuke“ koja njih i ne pamti kao punokrvni rock band. Ovo danas nije čak ni onaj njih prepoznatljivi power pop, pa ni pop u onom nekom užem smislu. Ovo je sada priča iz domena zabavne muzike ništa drugačija od drugih zabavnomuzičkih priča sa hrvatske estrade. Samo puno bolja. I zato ne želim lamentirati nad onim što je nekad bilo i što se ponoviti neće. I zato želim istaknuti sljedeće“ „Crvena jabuka“ se udobno smjestila u žanru u koji je polako klizila još od 1996.godine i u tom žanru napravila jako jako dobar album. Sve drugo je pitanje vlastitih afiniteta, nostalgije i posve vanmuzičkih argumenata.

I tokom cijelog tog perioda od proteklih dvadeset tri – četiri godine „Crvena jabuka“ je tragala za autorima koji će na najbolji i najubjedljiviji način kroz pjesme izraziti ono što oni zaista sada nastoje biti. I tu su imali manje ili više uspjeha. Ponajbolje je to, čini se, funkcionisalo sa Zlatanom Fazlićem, pa sa Narcisom Vučinom, Dinom Šaranom ili Asmirom Spahićem. Malo manje uspješno sa nebosanskim autorima, sa časnim izuzetkom Miroslava Drljače Rusa. Ili samo meni i mentalitetski i genetski više odgovaraju ovi domaći autori i lakše se identifikujem sa njihovim pjesmama?

U posljednje vrijeme dosta sarađuju sa Mirkom Šenkovskim Geronimom, čovjekom koji očito zna da pogodi pravu mjeru i u čijoj se alhemijskoj laboratoriji posljednjih desetak godina „mućkaju“ sve sami hitovi. Sastojke i formulu zna samo on, ali rezultat je više nego zadovoljavajući. Pogotovo kada se u cijelu priču uključi kao tekstopisac Miroslav Pilj, čovjek nesumnjivog pjesničkog senzibiliteta.

Neko može reći kako to više nije „ona stara Jabuka“. Odavno nije i besmisleno je o tome diskutovati. Ali meni se čini da bi poslije ovog albuma to mogla biti neka posve nova Jabuka koja puno obećava. I ispunjava obećanja.

Posve isto, a potpuno drugačije

Albumi istrumentalne muzike su poprilična rijetkost na našoj sceni. Još su rjeđi albumi instrumentalne rock muzike. A, ruku na srce, čak i kada su se pojavljivali nisu baš nešto bili od onih izdanja sposobnih da nas oduševe. S rijetkim izuzecima, naravno.

 

E, takav jedan izuzetak je i novi album Vlade Podanya nazvan „Grand Piano“. I to je posve pogođen naziv. Klavijature u svim ponuđenim pjesmama vode glavnu riječ, a da je album veliki – jeste. I još povrh toga predstavlja jako hrabar iskorak. Među silnim i lako dostupnim izdanjima nije mala stvar pokušati naći svoje mjesto sa jednim ovakvim albumom, ali ako je neko imao pravo na to onda je to Vlado Podany.

 

Ovo mu je treći album pod vlastitim imenom i treći album instrumentalne muzike. I sva tri su posve različita. Iako prividno zasnovana na istom konceptu svaki od tih albuma je predstavio drugačiji pristup kompozicijama koje nam je Vlado ponudio. Na prvom albumu je to bila zbirka stranih i domaćih evergrina odsvirana u klasičnom maniru. Na drugom je već dozvolio sebi i autorsku slobodu, a na ovom trećem ponovo je probrao poznate teme (ovaj put bez domaćih), ali dao im je sada jednu žešću, jednu rockersku notu. Zato ih je i odsvirao sa bendom.

 

Uz njega su se tako na ovom projektu našli vokalni solista Mirza Saračević koji je svojevremeno naslijedio Nermina Puškara na mjestu pjevača grupe „Knock out“. Tu je i Nermin Dedić Fićo, legendarni bas gitarista grupe „Elvis J. Kurtovich“, te kasnije „Kotrljajućeg kamenja“ i „Muha benda“. Bubnjeve je odsvirao Saša Pejaković koji je ranije radio sa „Tribun bandom“. Gitarista je Neno Arifović koji je u bendu „Leftovers“ već sarađivao sa Mirzom Saračevićem, a skoro cijeli sastav je jedno vrijeme figurirao kao prateća grupa Mladena Vojičića Tife. Drugi klavijatursita je Adis Vuga koji je svirao u grupi „Atentat“.

 

Jasno je, dakle da se radi o iskusnim muzičarima koji su već radili zajedno i koji dijele sličan senzibilitet. A kada je sa njima neko poput Vlade Podanya koji je prošao kroz „Armiju B“, „Divlje jagode“, Tifin prateći bend, „Crvenu jabuku“ i ostavio svog traga na mnogim domaćim izdanjima onda je već to dovoljno da se sa uvažavanjem presluša šta imaju da kažu na svom novom albumu.

 

Prije svega me dojmio izbor pjesama. To su pjesme nastale u periodu od 1966. do 1997. godine. Od „The Beatles“ do „The Rolling Stones“. Od „Eleanor Rigbey“ do „Anybody Seen My Baby“. Ima tu megapopularnih hitova kao što je „Billie Jean“ pa do tipičnih generacijskih podsjećanja na Mike Oldfielda i „To France“ ili temu „Maniac“ iz filma „Flashdance“. Pa sa prvog albuma ponovljena „Don’t Speak“, najveći hit grupe „No Doubt“. A sve zaokruženo sa porukom „The Show Must Go On“ koja nosi dvostruku simboliku. Porukom da predstava ide dalje i da možemo očekivati nastavak ovog albuma, ali istovremeno pokazujući kako su izabrali pjesme iz analogne ere i ta pjesma grupe „Queen“ i jeste neki graničnik između analogije i digitale. Možda sada treba očekivati novi album sa hitovima digitalne ere.

 

Vlado i njegova ekipa su se s punim poštovanjem odnosili prema pjesmama, ne dirajući njihovu suštinu nekakvim pretjeranim aranžerskim intervencijama, ali ipak ostavljajući svoj vlastiti pečat na svakoj od njih. Kada čujete recimo pjesmu „Anybody Seen My Baby“ u njihovoj izvedbi otkrijete potpuno novu dimenziju ove pjesme. Ogoljene na instrumentalnu matricu sve do refrena u kojem se uključuju vokali. Sve pjesme su upravo tako urađene da vokali ne odvlače pažnju. A kada se uključe onda funkcionišu baš onako kako treba. Kao još jedan sjajno odsviran instrument među ostalim instrumentima. Ne sjećam se da sam odavno čuo ovako dobro uklopljene muške glasove. Tamo gdje bi svaki producent posegnuo za ženskim vokalima Vlado je hrabro da priliku momcima iz benda i oni su mu to znali na pravi način vratiti.

 

Kao što će i vama na pravi način vratiti ovaj album akomu date šanse. Znam da su to sve pjesme koje odranije poznajete, ali ih sigurno ne znate ovakve kakve vam ih nude Vlado i ekipa okupljena oko njega.

Vapaj za cenzurom

Nekako neposredno nakon predoziranja sarmom, ruskom salatom i lošim novogodišnjim programima po društvenim mrežama krenulo je da se širi još jedno upozorenje o trovanju. Svi su odjednom poludili za tekstom koji je napisao neki neimenovani roditelj iz Srbije pod naslovom „Ko i zbog čega truje našu decu?“. Naslov dostojan najbizarnijih teorija zavjere odnosi se na trovanje zvukom.

I kao u najboljim teorijama zavjere svi su to odjednom prihvatili, podržali, oduševili se načinom na koji se dotični obračunao sa tim „audio trovačima“ oličenim u novim auto tune zvijezdama i niko nije pokazao ni najmanje volje da tom tekstu priđe nešto malo drugačije.

A kad ga pročitaš malo otvorenijeg uma uočiš da taj tekst na prvu, istina brani neke estetske vrijednosti, ali da u osnovi zagovara etničke interese. Priča je o tome kako su desetogodišnjaci na proslavi Nove godine umjesto da slušaju o tome kako se „zakleo bumbar u cvet i u med“ slušali pjesme koje govore o svim mogućim porocima. I onim zamislivim i onim nezamislivim. Pa se naš brižni roditelj zgrozio nad porukama koje se plasiraju nježnim ušima nove generacije.

I ko normalan može imati išta protiv ovakvog roditeljskog vapaja? Možeš samo reći „svaka čast“ i to podijeliti na svom zidu uvjeren kako lik piše ono u šta i sam vjeruješ. Moram priznati da sam i sam bio u tom iskušenju. Lako je i jednostavno pridružiti se gomili kada krene. Ne traži takvo učešće mnogo truda, a još manje razmišljanja. Zavodljiv je taj zov mnoštva. I opasan. Rekao bih čak i opasniji od Raste, Jale, Bube i Maye zajedno.

Dakle, oni su prozvani. I dakle to su izvođači čije pjesme nikad ne bih poželio da čujem niti u meni izazivaju bilo kakav prijatan osjećaj. Prije bih rekao da me iritiraju i stvaraju mi neku vrstu nelagode. Ali, uvijek ima neko ali.

Ali da li smo gospodin koji je to napisao i ja koga pomenuta muzika nervira mjera svih stvari? Da li smo mi mjerodavni da govorimo u ime čitave jedne generacije kojoj ne pripadamo? Ovde ne želim da govorim o umjetničkim vrijednostima određenog žanra. Popularna muzika nije umjetnost i umjetnosti se približava samo u rijetkim incidentnim situacijama kada se desi da neko ne uspije skariti nesumnjiv talenat. Dakle govorimo o muzici kao soundtracku jednog vremena i jedne generacije. A himnu generacije uvijek bira generacija sama.

Tako je bilo i početkom šezdesetih kada su organizovane prve gitarijade i kada su „ozbiljne“ novine prvi put u nekadašnjoj Jugoslaviji progovarale o rock muzici. Učesnike i posjetioce tih gitarijada nazivali su ni manje ni više nego – majmunima. A među tim „majmunima“ bili su i bendovi kao što su „Siluete“ ili čak i jedni „Indexi“. Jeste, upravo oni „Indexi“ koji se danas uzimaju kao mjera kvalitete.

Pa je sredinom sedamdesetih u tada vrlo uglednom NIN-u njihov još ugledniji komentator pisao kako su posjetioci koncerata „Bijelog dugmeta“ mentalno na nivou desetogodišnjaka. Danas izuzetno rijetki znaju za ime tog komentatora (zato ga nisam ni pomenuo da mu ne pravim nezasluženu reklamu), a malo ko ne zna za „Bijelo dugme“.

Slične stvari su se ponavljale i osamdesetih sa „Plavim orkestrom“ ili devedesetih sa turbo folkom, pa i u novom mileniju, ali uvijek je nešto ostajalo iza svakog novog muzičkog talasa koji bi zapljusnuo naše obale. Ostajalo je i mnogo smeća i mulja, ali to je valjda ta cijena koja se mora platiti pri ispiranju plemenitih metala i dragog kamenja.

Time uopšte neću da kažem da će ovaj sada talas iza sebe ostaviti nešto trajne vrijednosti, ali sigurno tvrdim da svaka mladost, pa i ova današnja ima pravo na svoje glasnogovornike, svoju muziku pa i svoje zablude. I da se zabrinuti roditelj zadržao na spornim porukama pjesama i iritirajućoj muzičkoj matrici ni po jada. Možda bih ga i shvatio. Ali ne, njemu to nije bilo dovoljno. Morao je u sve da uključi Ruse, CIA-u i talibane.

Po njemu je ovo samo dio velike svjetske zavjere koja je osmišljena da sruši komunizam. Četiri jahača apokalipse pod čijim kopitama je nestala velika sovjetska imperija jesu, po njemu, rock’n’roll, farmerice, coca – cola i hamburger. A nakon što je pala Rusija ista sudbina je namijenjena, eto i Srbiji i zato su izmišljeni Rasta i ostali njegovi klonovi.

Prava namjera ovog teksta otkriva se kada autor kaže „Ako tako postavimo stvari, teško je očekivati od generacije koja odrasta na ovakvoj muzici i ovakvom pogledu na svet da u budućnosti pokaže i najminimalnije interesovanje za nacionalna pitanja i spremnost na bilo kakvu žrtvu u ime kolektiva. To je po nacionalnu stvar opasnije od bilo kakvih obojenih revolucija i bočnih udara“

A kao bočni udar vidi opasnost koja dolazi iz Bosne. Oličena je ta opasnost u Jali Bratu i Bubi Coreliju koje naziva „simpatičnim hipster talibanima“ iz Sarajeva i prišiva im neke antisrpske izjave ne dajući nikakve linkove na kojima bi se mogla provjeriti ta njegova tvrdnja. Naprosto ubijeđen da će javnost tu priču „popušiti“ zbog njihovog imidža i percepcije stvorene o njima.

Nimalo mu ne smeta činjenica koju je i sam ranije istakao kako je u njihovim pjesmama sve puno poroka ili harama da i ja ispadnem ideološki opasan. Dakle njihove pjesme govore o stvarima zbog kojih bi im pravi talibani ekspresno priskrbili vizu za drugi svijet. I muka mi je što to uopšte moram pominjati, ali u ovakvoj situaciji naprosto moram, za Jalu Brata bi takve izjave značile da je sam sebi šovinista. I ništa više o tome neću reći i nećete me uvući u prebrojavanje krvnih zrnaca.

I kad sve to saberem i oduzmem porpilično je iznenađenje što su bosanski portali listom prenijeli ovaj tekst zabrinutog roditelja. I pri tome nisu pokazali nimalo brige o ponuđenom sadržaju. Ili su naprosto odustali od čitanja nakon prvog pasusa. Ili su bili lijeni da malo zagrebu ispod prvog sloja poruka koje ovaj tekst šalje. Znajući nas kladio bih se na ljenost. A autor ovog teksta ne treba da brine. Nekritičkim prihvatanjem njegovih stavova pokazali smo kako se i dalje najprijatnije osjećamo unutar kolektiva i kad neko drugi misli umjesto nas.

A ja odoh sebi pustiti nešto što neće biti ni Rasta ni Jala. Nešto što neće biti ni vapaj za cenzurom.

AMUS-ova kvaka 22

Znate li koji je najsigurniji način da se razočarate u ljude čije stvaralaštvo jako jako cijenite? Tako što ih upoznate. Izvan svog svijeta umjetnosti oni nisu ništa bolji od ostatka pripadnika naše vrste. Vrste tako ambiciozni i optimistično nazvane ljudskom. U najvećem broju slučajeva i oni su sitničavi, pohlepni, osvetoljubivi i tvrdoglavi. I nimalo nalik svojim djelima.

Ni muzički stvaraoci uopšte nisu nikakav izuzetak. Potvrđuje to ova igra oko AMUS-a koja se igra već nekoliko godina, a kulminirala je sa četiri skupštine u pokušaju. Četiri puta su se kompozitori, aranžeri i tekstopisci sastali i sva četiri puta se rastali jer nisu imali kvoruma. Dopustite mi da, kao neko ko je unutar te priče, pokušam objasniti šta se to tamo dešava. Bez ambicije da imam isključivo pravo na istinu. To je samo moje viđenje.

Rascjep u AMUS-u se stvorio prije nekoliko godina zbog nezadovoljstva isplaćenim tantijemima. Tako vam je to kod nas. Dok ti niko ne plaća za korištenje tvog intelektualnog vlasništva ti imaš samo tu jednu primjedbu – to što ti ne plaća. Kad počne plaćati i kad počnu pristizati pare i kad dobiješ nekakvu naknadu onda imaš milion primjedbi. Iako su iznosi tantijema tajni i znaš samo koliko si ti dobio ti se buniš. Jer znaš ti nas, jebo ti nas. Ako si ti dobio pofine pare kolike li je tek dobio onaj drugi. Onaj što se više primakao izvoru moći u AMUS-u.

Naravno, nisam ja do te mjere naivan pa da vjerujem kako je sve to plod naše urođene zavisti i nepovjerenja. Velika je vjerovatnoća da je bilo manipulacija, namještanja i prekrajanja podataka o emitovanju ne bi li neki što su bili “bliže oltaru” dobili malo više od tog kolača. Svojim sam očima gledao neke SMS poruke u kojima se nalaže da se “pripazi” ovaj ili onaj. Sasvim dovoljno da se dio članstva uznemiri i zatalasa tu AMUS-ovu baru. A onda sav mulj i prljavština isplivaju na površinu. Pa se i drugi priključe tom talasanju i više ne znaš ko galami zbog potrebe da se očuva poštenje i integritet neke organizacije, a ko zato što misli da je sad vrijeme da on malo kontroliše novčane tokove sa povremenim skretanjima do njegovih džepova.

Činilo se ipak da je postignut neki kompromis i da su se strasti smirile. A onda je prije godinu dana održana Skupština na kojoj su se birala dva nova člana u Upravni odbor ovog udruženja. Jedan od te dvojice bio je Almir Ajanović i već u toj noći izbora svakome ko je tamo htio da vidi šta se dešava bilo je jasno da postojeće rukovodstvo nije zadovoljno ovim izborom. Čestitanja su bila usiljena i kisela i već na sljedećoj tačci su se sukobili oko prijedloga za zaštitu reprografskih prava koji je iznio Ajanović. Nevažno je ko je pri tome bio u pravu (ako je iko i bio), puno je važnije da smo tada mogli golim okom vidjeti kako se širi pukotina koja nam je načela organizaciju.

Sukob se nastavio i unutar Upravnog odbora i nakon par mjeseci stigao je zahtjev članovima Skupštine da smijene Almira Ajanovića i to elektronskim izjašnjavanjem. A svima nam je lijepo nagovješteno da isplate tantijema neće biti dok se to ne učini. Principijelno mislim da neko ko je izabran na Skupštini treba na Skupštini da se i smjenjuje i zato sam glasao protiv smjene. Ne mogu zamjeriti kolegama koji preživljavaju od isplate do isplate tantijema i koji su procijenili da im je vlastita egzistencija važnija od bilo kakvog principa. I koji su popustili pred ovom ucjenom.

Međutim, nije se stalo na tome. Aktuelno rukovodstvo je izvuklo neke “pouke” iz te priče i procijenili su da trenutni način rada u AMUS-u omogućuje da i sutra neki nezadovoljnik može skupiti dovoljno ruku i da može promijeniti odnos snaga u AMUS-u. Pokušavajući da spriječe pojavu novog (ili povratak) starog Almira Ajanovića oni su Skupštini koja je trebala biti održana u maju ponudili izmjenu Statuta AMUS-a. Izmjenu koja je potpuno u neskladu sa našim zakonodavstvom i koja predlaže da se AMUS ne ponaša više kao udruženje (što jeste) nego kao akcionarsko ili dioničko društvo (što nije). Suština njihove izmjene sastoji se u tome da bi se odlučivanje iz ruku svih članova koji su sada i članovi Skupštine izmjestilo u ruke nekolicine najplaćenijih autora koji bi postali članovi tijela koje su oni nazvali “Aktuelni saziv Skupštine”. I koje bi potvrđivao Upravni odbor koji po prirodi stvari biva potvrđen od te iste Skupštine. K’o biva – potvrdiću te da me potvrdiš.

Bio je to račun bez krčmara. Očekivalo se da će devet desetina članstva glasati za to da ne može više nikad glasati. A sem toga već se stvorila kritična masa, ne samo nezadovoljnih nego i vrlo aktivnih, članova AMUS-a koji su pripremili odgovor na ovaj pokušaj. A sve u skladu sa važećim propisima. I šta se desilo? Kada predsjedavajući skupštine (tada još uvijek Edin Dervišhalidović) nije dozvolio raspravu o dnevnom redu, što bi suštinski moglo promijeniti odnos snaga u Skupštini, nekoliko desetina nezadovoljnih članova je napustilo salu i nije postojao kvorum koji bi legalizirao dalji rad. A da bi dodatno zapaprio ionako nejestivu čorbu i predsjednik Skupštine je podnio neopozivu ostavku.

I sam sam tada bio nezadovoljan, ali nisam napustio salu. Zašto? Zato što ne vjerujem da cilj opravdava sredstvo. I zato što ne vjerujem da je važna samo pobjeda, a ne i način na koji se do te pobjede dođe. A pogotovo zato jer mi je to ličilo demonstriranje sile ruku u nekim puno važnijim skupštinama od AMUS-ove. Vjerovao sam (a i danas vjerujem) da se jednak rezultat može postići i proceduralno prihvatljivijim načinima. Kao što sam vjerovao da se takav postupak kakav je učinjen može vratiti kao bumerang.

Kao što se i vratio već pri prvom narednom pokušaju organiziranja Skupštine. Kada su gospoda iz uprave shvatili da će biti preglasani oni su napustili Skupštinu i tako je opet ostavili bez kvoruma. Za one neupućene moram da objasnim kako tri ili četiri čovjeka mogu oboriti kvorum ovako brojne organizacije. Tako što je Skupština svojevremeno izglasala Pravilnik o radu Skupštine i tamo precizirala da kvorum osim potrebnih deset posto članova (što već definiše Statut) sačinjava i najmanje 25 od 50 najplaćenijih autora u prethodnoj godini. Odredba protiv koje je bio Institu za kolektivno vlasništvo, ali za koju je tada glasala Skupština i koja je postala važeća. I da, jedno je kad članstvo napusti Skupštinu, a nešto sasvim drugo kada to učine članovi Upravnog odobra. Na toj Skupštini u Doboju sam jasno i glasno na to upozorio sa skupštinske govornice i tražio da se aktivira član kojim se takvi članovi Upravnog odbora mogu smijeniti radi “narušavanja ugleda” udruženja.

I eto nas kod kvake 22. Da bi promijenio tu odredbu o kvorumu moraš imati kovrum na oba nivoa. A ne možeš ga imati jer oni koji ne žele promjenu uspješno manipulišu sa ovom grupom od 50 top autora. A i ne moraju da manipulišu. Između dvanaest i šesnaest njih (još nemamo potpune podatke o tome ko su oni) živi izvan Bosne i Hercegovine i nisu naši državljani. Oni ionako ne dolaze na Skupštinu. Iz raznih privatnih razloga još desetak njih se ne pojavi i onda ispada da o ovoj vrsti kvoruma uvijek odlučuju jedan ili dva čovjeka. Čak i u najsretnijim i najmirnijim vremenima po AMUS.

Bila je to klasična pat pozicija. I nije razriješena ni time što je napravljen svojevrsni puč u ponedjeljak 17.12.2018.godine. Pretpostavljam da je štab “pobunjeničke grupe” za koju sam imao dosta simpatija, odlučio da krene u avanturu i da “otme” Skupštinu. Zlatan Burzić je tako naprosto izašao za govornicu i počeo voditi Skupštinu uz tvrdnju da kvorum postoji. U tom trenutku sam napustio salu i uskratio svoju podršku ljudima za koje sam sve do tog trenutka vjerovao da je apsolutno zaslužuju. Iz nekoliko razloga sam to učinio.

Prvo i osnovno, moje poznavanje Statuta i Pravilnika o radu Skupštine mi kazuje da je to što je urađeno u neskladu sa ovim aktima i nisam želio da u tome učestvujem. Nadalje, uz svu naklonost koju imam prema Zlatanu Burziću i uprkos visokom stepenu podudaranja naših ideja o tome kakav AMUS treba da bude ja ga nisam ovlastio da govori u moje ime. Njegov izlazak za govornicu i želja da moderira Skupštinu nisu imali legitimitet. Davanje njemu takvog ovlaštenja moglo je uslijediti samo od članova Skupštine. Ja kao član Skupštine nisam ništa pitan o tome prije nego je on izašao za govornicu. A nisu pitani ni mnogi drugi članovi. I opet se desilo da se proces odlučivanja izmjestio u jednu usku grupu. I jednako je pogubno ako to radi Upravni odbor ili neki Revolucionarni komitet (izvinjavam se ako sam ih uvrijedio ovim nazivom, ali budući da nemaju nikakvo zvanično ime svako je jednako dobro). I treće, ali sigurno ne najmanje važno, uvjeren sam kako je ovo autogol koji će najviše naštetiti samom AMUS-u i dati (makar i formalni, makar i prividni) razlog protivnicima promjena u AMUS-u da legitimne zahtjeve za promjenama prikažu kao nešto posve drugo.

Gordijev čvor AMUS-a neko je tako pokušao presjeći mačem. Pokušao, ali uz svo uvažavanje, ne vidjeh ja među nama Aleksandra Velikog.