O Skenderiji, o Čičku, a najviše o nama samima

Pravo da vam kažem iznenadilo me da „Skenderija“ slavi tek 50 godina postojanja. Pri tome ne mislim na područje grada Sarajeva nego na Kulturno sportski centar koji danas nosi ime Mirze Delibašića. Meni, rođenom 1963.godine činilo se kako Skenderija postoji oduvijek i zauvijek. A, eto ispade da je mlađa od mene.

Skenderija je, dobrim dijelom zahvaljujući baš toj dvorani, zahvaljujući platou ispred, zahvaljujući Domu mladih, a da se ne lažemo zahvaljujući i legendarnoj Šuhri odavno postala temeljni orjentir u gradu Sarajevu. I za njegove stanovnike, a posebno za posjetioce. Dogovoriš se s nekim ko prvi put dolazi u Sarajevo da se nađete na Skenderiji i znaš da se nećete promašiti. Ako se zadesi gužva na Skenderiji zbog nekakvog koncerta ili utakmice onda se obično preciziralo da se nađete kod „tete razapete“.

I dođeš tamo samo da utvrdiš kako je još desetini „genijalaca“ pala ista ideja na pamet i sve čekaš kada će nekome na pamet pasti još genijalnija ideja da sjedne „teti“ u krilo. Čisto da ima bolji pregled, a malo i da njega bolje vide. I niko pojma neće imati da je ta „Žena na stolici“ autorski rad Alije Kučukalića. A još manje će ih znati da je Alija jedna od prvih žrtava granatiranja Sarajeva 1992.godine. Djelo ga je nadživjelo kako i treba da bude.

I niko se toga neće sjetiti prilikom obilježavanja 50 godina Skenderije. Kako ne treba i ne smije da bude. Kao što neće sjetiti ni drugih značajnih trenutaka vezanih za istoriju mjesta koje je pet decenija oblikovalo i još uvijek oblikuje kulturni identitet grada. Meni se čini da se na ovaj jubilej menadžment „Skenderije“ opredijelio da redovni program nazove prigodničarskim.

Uz svo uvažavanje Dragana Marinkovića Mace, ali je li baš njegova monodrama pravi izbor za 50 godina Skenderije? Nije. I to nema nikakve veze ni sa njim ni sa kvalitetom njegovih predstava. To ima veze sa Skenderijom. Kao što ja mogu ne znam koliko voljeti i uvažavati „S.A.R.S.“ (a i volim ih i uvažavam), ali oni nisu nešto što bi trebalo reprezentovati pola vijeka jedne dvorane, dvorane kroz koju su prošli svi najveći.

Lijepo je što će biti postavljena originalna tribina koja je tu bila te 1969.godine prilikom otvaranja dvorane. Lijepo, ali nije dovoljno. Da je mene neko pitao, kao što me inače ne pita, ja bih radije predložio da se ožive sjećanja na velikane koji su prošli tom dvoranom. I muzičke i sportske i umjetničke veličine. One političke bismo mogli, za ovaj put, baš i zaobići.

Možeš li praviti priču o 50 godina Skenderije, a da u njoj nema „Indexa“? Kako preskočiti „Šlager sezone“ na koji se svake godine hodočastilo u Skenderiju? Da li je nekome palo na pamet da, slučajno predloži „Kodeksima“ ili „Čičcima“ jednu svirku u stilu kasnih šezdesetih? Dobro, znam da nisu tu svi među živima, ali našlo bi se prijatelja iz te generacije koji bi, siguran sam, priskočili u pomoć.

Može li takva proslava proći bez obnovljenog „Kaktusa“ i jedne večeri u stilu sedamdesetih? Ima još živih ljudi sa još življim sjećanjima. Da su pozvali jednu Ismetu Dervoz, na primjer da im osmisli program obilježavanja godišnjice siguran sam da bi to uradila krajnje profesionalno, ali i sa neskrivenom dozom ljubavi kao neko ko je bio svjedok samih početaka Skenderije.

Ili da su uključili Čička. Želimir Altarac je odavno nadrastao vlastite gabarite, a mi konačno moramo da naučimo da živimo u sjeni velikana dok su ovi još uvijek sa nama. Čičak priprema obilježavanje vlastite godišnjice. I to puno primjerenije nego što to radi jedna institucija kada je njena godišnjica u pitanju. Samo da se neko sjetio da ta dva događaja objedini i da dobijemo jedan vrhunski. Da dobijemo jubilej za pamćenje.

Ovako mi se čini da dami u najboljim godinama, da Skenderiji koja slavi okruglu cifru svog postojanja, da simbolu ovoga grada na rođendan dolazimo bez pravog poklona. Ali znajući nas mislim da će mnogi odmahnuti rukom u stilu „hajde, Boga ti, pa ima stota godišnjica, pa ćemo onda“. Samo što nas tada više neće biti. Što i nije neka velika šteta. Šteta će biti ako ne bude ni Skenderije.

Advertisements

Album za tranzciju

Ima li uopšte smisla pisati bilo kakav prikaz novog albuma Jale Brata? Šta uopšte njemu i njegovim poklonicima znači bilo kakva recenzija? Jer, oni koji ga vole – vole ga bez ostatka i to neće promijeniti bilo čije promišljanje prednosti i nedostataka novog albuma. Oni koji ga ne vole sigurno neće početi da ga blagonaklono gledaju zbog par mojih pohvalnih rečenica.

A opet, nemoguće je prećutati takav fenomen. Jer samo je totalno neupućenim i još dvostruko toliko zlonamjernim moglo promaći da se zaista radi o pravom fenomenu. I Jala i Buba, koliko god to nekome smetalo jesu muzički izraz generacije koja tek dolazi. Sviđalo se to nama ili ne, ali oni nose klincima upravo onu poruku koju ovi žele da čuju.

Pogrešno bi bilo pretpostaviti kako nam oni sada kao „kvare djecu“ i tim finim i čednim dvanaestogodišnjacima, petnaestogodišnjacima ili i podosta starijim fanovima nude sadržaje koji ovu apsolutno ne žele, ali ih agresivna Jalina propagandna mašinerija prisiljava da to slušaju. Zar zaista vjerujete u to? Prije će biti da su Jala, Buba i ostali predstavnici tog novog pravca (kako ga god zvali) zapravo prilagodili svoj izraz onome što je ta publika zahtjevala od njih. Prilagodili su se potrebama tržišta i zato su uspjeli. Ni manje, ni više.

Dobro, ne bi uspjeli da tu nema barem zrno talenta. U Jalinom slučaju je to pregršt zrna. Mislim da će biti jako zanimljivo gledati narednih godina kako njegov autorski nerv evoluira u skladu sa tim kako se bude mijenjao temeljni žanr u kojem se kreće.

Nešto ne mislim da će baš ostati dosljedan trenutnom izrazu ma koliko on profitabilan bio. Da bi neko ostao zaista veliki mora biti spreman na promjene. A promjene su nekada teško vidljive golim okom. Da će Jala da se mijenja meni svjedoči ovaj novi album, kao i pjesme koje je radio za druge izvođače, prvenstveno Severinu.

Polako ali sigurno Jala pliva ka onoj srednjoj struji popularne muzike. Još je on dosta daleko od toga, ali tekstovi postaju razumljiviji, možemo u njima prepoznati čak i ponešto nalik na pop refrene, a sve je manje u pjesmama poruka ili riječi koje bi mogle bilo koga iritirati. Možda bi to i moglo zasmetati onim njegovim najtvrdokornijim fanovima, ali ja zaista ne vidim ništa loše u tome da onaj nekadašnji „nepodobni“ postaje sasvim prikladan za televizijski prime time u porodičnoj atmosferi.

Ok, još je Jala dosta daleko od toga, ali je sve bliže mainstream produkciji. To će dovesti do osvajanja novih poklonika među onima koji žele da budu u trendu. Svjestan je i on da će u tom procesu izgubiti neke već postojeće i da će proporcionalno sa širenjem popularnosti opadati posvećenost onih koji se danas kunu u njega.

Zato je, po meni, album „99“ neka vrsta prelaznog rješenja. Još uvijek je to dovoljno na tragu onoga što je do sada radio da ne razočara tu milionsku armiju koja ga prati od ranih radova. A već je puno pitkije i prijemčivije i za neku „srednjestrujašku“ publiku koja je juče slušala Acu Lukasa, danas će Jalu, a sutra ko zna koga.

I to je nešto zbog čega čestitam Jali na ovom albumu. Mogao je ziheraški odabrati da ostane hard core i vrti se u krugu loveći vlastiti rep, sve ponavljajući iste fraze. Bila bi to dosta ugodna pozicija. Obezbijedila bi mu stabilnu publiku i sigurne nastupe u nekoliko narednih godina. Nekakav radikalni iskorak ka novom i drugačijem bio bi nepotreban rizik i ulazak u avanturu sa krajnje neizvjesnim ishodom. Izabrao je treći put ostajući onakav kakav jeste, a opet nalazeći neka nova, pitkija i mekša rješenja.

Samo da znate, ništa to nije slučajno. Jasmin Fazlić je osmislio i brendirao Jalu Brata i uspješno mu usmjerava karijeru nevjerovatno mudro koristeći sve moguće nove tehnologije koje omogućavaju da muzika dopre do slušaoca, a da onaj koji stvara tu muziku bukvalno u realnom vremenu ima informaciju da li publika prihvata ono što im je ponudio ili ne.

Zato Jala Brat jeste fenomen. I zato i može da objavi album sa svega šest pjesama uspostavljajući i na taj način još jedno novo pravilo na domaćem muzičkom nebu. Može vam se ne dopasti to što radi, ali voljeli ga vi ili ne voljeli vaša djeca će ga slušati.

Ubijanje rock’n’rolla

Nekad ti se sve poklopi. Kao, na primjer navršava ti se 40 godina od izlaska epohalnog prvog albuma u koji se svi kunu. A uz to ti pripremaš i novi, dvadeseti po redu album. I sad samo trebaš snimiti desetak dobrih, ne nužno ni jako dobrih, pjesama pa da ti svi počnu duvati pod krila. E jest, ko da je tako lako napisati dobru pjesmu. Čak i ako si nekad pisao vrhunske. Potroši se čovjek. Ostane bez inspiracije. Ili se fokusira samo na jedan jedini izvor inspiracije.

Kao u slučaju Bore Đorđevića na upravo izašlom “Čorbinom” albumu “Da tebe nije”. Pravo da vam kažem i da nije ovog albuma ne bismo puno izgubili. Umjesto onog nekadašnjeg neukrotivog, provokativnog i u bolu samoironičnog Bore dobili smo penzionera koji piše stihove za kućnu upotrebu. Ko da se upisuje djevojčici u spomenar.

Dobro, razumijem ja kad neko voli svoju ženu. Ni sam nisam drugačiji i to je sigurno hvale vrijedno u nekom tihom, ljubljanskom malograđanskom životu kakav sada živi. Ali kada postane frontmen “Riblje čorbe” dužan nam je nešto sasvim drugo, a to drugo nije isporučio na novom albumu. Nekada je bio glas generacije, a danas ovo što govori može zanimati njega, njegovu muzu Dubravku Milaković koja se i nalazi na omotu albuma (a benda nigdje) i nekog od rođaka (bližih).

Dubravkin portret je, dakle na prednjoj strani omota, a na poleđini Borin portret. Tako je i na toj vizuelnoj ravni prikazano da je to zapravo priča o njima, a bend je tu samo da odradi svoj najamnički posao. Zaboravlja kako je prije trinaest godina na jedan album tako stavio siluete Slobodana Miloševića i Mire Marković. Izrugujući im se, naravno. I nazvavši ih u jednoj od pejsama “paunicom i njenim paunom”. Ne bi bilo potpuno promašeno kad bi se sad takva formulacija, nakon slušanja albuma “Da tebe nije”, primjenila na Dubravku i njega.

Ne kažem da je sve tu loše. Muzička podloga je, na momente, jako dobra. Bend zna da svira, a ljudi poput Miše Aleksića, Vicka Milatovića ili Džindžera još znaju da naprave dobru kompoziciju. Na primjer, uvodna “Ubijaju rock’n’roll” ili “Mister Perfekt”. Dvije žestoke, pamtljive i prije svega muzički poštene numere koje podsjećaju na nekadašnju “Čorbu”.

I opet se krugovi zatvaraju. Album otvara “Ubijaju rock’n’roll” u kojoj Bora, sada iz pozicije nekoga ko ide prema sedamdesetoj progovara i prigovara muzičkom izrazu nove generacije zaboravljajući da je i sam prije četrdeset godina, prvi album otvarao pjesmom “Rock’n’roll  za kućni savet” u kojoj je posprdno govorio upravo o tim “matorim prdonjama” koji ne razumiju muziku njegove generacije. I da, zna ko su Jala i Buba i akcentira ih u toj pjesmi. Nisam baš siguran da oni znaju ko je Bora Đorđević.

Nakon što se obračunao sa “ubicama rock’n’rolla” Bora prelazi na naslovnu pjesmu “Da tebe nije”. Nju znamo i od ranije, ali je u ovom izdanju nekako preproducirana i pretjerano kitnjasta. U ovom zvučnom buketu koji je poklonio svojoj ženi to je bila ona ruža previše. Siguran sam da je njemu ta pjesma posebno draga i da ne shvata kako neko može da je ne obožava. Ali, eto, za razliku od njega ja nisam zaljubljen u Dubravku Milaković.

Što ne znači da ta njegova kasna i opsesivna ljubav nije dala i solidne kreativne rezultate. Recimo u pjesmi “Poslednja”. Ona je definitivno jedan od svjetlijih momenata albuma i to ne samo zbog činjenice da je, među milion pjesama o onoj prvoj, u ovom slučaju prošvercao jednu od rijetkih koje govore o onoj posljednojoj. Ne, to je naprosto dobra pjesma. I ovu pjesmu su posjetioci njihovih koncerata već imali priliku čuti i prije izlaska albuma.

“Pasji život” pokazuje da Bora nije postao samo uzoran suprug nego i društveno osvješteni pojedinac, u ovom slučaju borac za zaštitu prava životinja. Ruku na srce, ima ta pjesma nekih vrlo zanimljivih tekstualnih obrata, ali meni djeluje kao nešto što bi naručila neka nevladina organizacija tog usmjerenja. Da nikoga poimenice ne navodim.

Pa još jedna već izvođena, pjesma “Od greške do greške”. Bora papučar pretvara se u Boru kučećeg prijatelja, a ovde i u Boru pokajnika. Valjda mu se prebrzo približava ciljna linija pa sluti da bi ga iza nje mogao čekati “lukavi sa dva roga” i prisjetio se da ne bi loše bilo zatražiti i oproštaj od Boga. Nemam ništa protiv, ali uvijek kažem da vjera treba da bude stvar privatnosti. U slučaju Bore Đorđevića volio bih da je ovaj aspekt njegove duhovnosti ostao u dubokoj ilegali.

Na albumu su, naravno sve njegovi tekstovi. Izuzetak je pjesma “Otvori oči” koju je, u cijelosti napisao Jovan Jeftić, najmlađi član benda i nekada lider grupe “Čika Joca i Zmajevi”. Pjesma se savršeno stilski uklopila i djeluja kao još jedna od Borinih. Možda je Đorđević tražio novog Bajagu, ali našao je samo još jednog wannabe Čorbu.

Pjesme “Scena”, “Smešan, grešan i pogrešan”, a pogotovo krajnje patetičnu “Kraj” najbolje je odmah zaboraviti. U ovakvom društvu onaj bonus nazvan “Ivica Dačić” bar privremeno može nasmijati čovjeka. Ako je nekome još do smijeha nakon slušanja albuma “Da tebe nije”.

Šta da vam kažem? Nije meni ovo nikakvo iznenađenje. Ovo je samo logičan nastavak višegodišnjeg (pa čak i višedecenijskog) pada kvaliteta kada su u pitanju albumi “Riblje čorbe”. Samo su prva tri njihova albuma zaista vrhunski. Već od 1982.godine uslijedio je lagani pad koji je djelomično usporen albumima “Osmi nervni slom” iz 1986.godine i “Ujed za dušu” iz 1987.godine. Kasnije je pad bio nezaustavljiv. Znala se na narednim albumima naći i poneka dobra pjesma, ali to nije bilo ni blizu onoga što se očekivalo od benda takvog renomea.

Tek sad sam shvatio šta je prava priroda posla rock kritičara. Ja sam vam kao onaj što proba hranu na dvoru prije kralja. Samo što mene plaćaju da poslušam prije vas. Da vi ne trujete uši, ako već ne morate.

“Sikter” u lice životu

Nekad to tako zareda bez nekog vidljivog razloga. Dženaza na dženazu, sahrana za sahranom. Nismo se čestito ni pozdravili sa Tulom, a trebalo je progutati novi gorak zalogaj koji nam je život pripremio. Preminuo je Faris Arapović, jedan od najtraženijih i najboljih sarajevskih bubnjara.

Sjećam se, bila je negdje 1987.godina. Uprkos uvjeravanjima starijih kolega kako je „Zabranjeno pušenje“, po njima, „završena priča“ nekako nisam vjerovao u to. Znao sam da je dovoljno da u toj priči ostanu Nele i Sula pa da se ona nastavi. Kasnije se ispostavilo kako je dovoljan i samo jedan od njih dvojice, ali to je već tema neke druge priče.

Uglavnom, dođem ja nekako do informacije kako se tu nešto kuha i dođem nekako i do Neleta. Prizna mi on kako rade novi album, a na upit ko će svirati pored njega i Sule, pomene neke nove ljude, te kao novog bubnjara pomene šesnaestogodišnjeg Farisa Arapovića, uvjeravajući me kako je u pitanju „čudo od djeteta“. I još napomene kako se savršeno uklopio sa njima iako je dvostruko mlađi od njihovog tada novog bas gitariste.

Moram priznati da mi je taj bas gitarista (i režiser u slobodno vrijeme) bio puno zanimljiviji od maloljetnog bubnjara i tako sam ga samo zapamtio kao ime uz genijalan album „Pozdrav iz zemlje Safari“. Sa „Pušenjem“ je snimio još jedan album prije nego je ovaj bend popucao po loše sašivenim ideološkim šavovima.

Koliko je bio mlad i nepripremljen za rock’n’roll život, te koliko je malo znao o bendu u koji dolazi govori i jedna anegdota iz tog perioda. Bend se tuširao zajedno nakon jedne svirke i Faris je ostao prilično zbunjen nakon jednog malo detaljnijeg pogleda na muškost Davora Sučića, odnosno Seje Sexona kako mu je bio novoprimitivni alter ego. Nije odolio da ne prokomentariše „Sejo, pa ti nisi musliman?“. Naprosto svirao je sa čovjekom u bendu i nije znao kako se ovaj zaista zove. Bio je uvjeren da mu je pravo ime Sejo.

Druga anegdota koja ga poprilično precizno definira jeste ona nakon raspada „Pušenja“. Bio je to početak devedesetih i vrijeme koje je „Reginu“ promovisalo u tinejdžerske zvijezde. Tada Faris već ima novi bend sa grupom istomišljenika. Mladi su, ljuti su, žestoki su i nemaju ime. Ko zna kako li su se oni našli na koncertu jedne „Regine“, tek iznervirani njihovom svirkom koja je, po uvjerenju Farisove ekipe bila svjetlosnim godinama udaljena od pravog rocka, Faris i društvo su istrčali na binu, otjerali „Reginu“ sa scene i pri tom im poručili „sikter“ i odsvirali koncert do kraja. Tako je bend dobio ime. Postali su „Sikter“.

To je nekako, to „sikter“, bilo Farisova poruka životu i svima koju su imali namjeru da mu određuju kako treba da živi svoj život. Nema sumnje da je prerano uletio u cijelu tu priču rock muzičara i ne treba da čudi što se tako mlad nije baš najbolje snašao sa svim tim izazovima koje takav život nudi.

Nema sumnje da je premlad uletio u život rock bubnjara i premlad izletio iz života uopšte. I stao rame uz rame sa onim sjajnim muzičarima koji nikad nisu privlačili svjetla reflektora, ali čiji je talenat utkan u nebrojene velike pjesme i albume. Faris Arapović je čovjek koji će nedostajati prijateljima, nedostajat će kolegama, zafaliće ljudima od struke i pamtiće ga muzičari. A publika? Za publiku će, nažalost, zauvijek ostati tamo negdje iza, tamo negdje u mraku, tamo gdje bubnjevi inače stoje i samo rijetko, jako rijetko, na njih padne zrak nekog reflektora.

Faris Arapović je uhvatio jedan takav svjetlosni zrak da se njime uspne do velikog bubnjarskog orkestra gdje će Ipe da ga upozna i sa Bonhamom i sa Moonom i sa Đorđem Kisićem. A kada se nebo naoblači i kada odnekud zatutnji znaćemo da majstori vježbaju.

Duša bez pancira

Tačno čovjek ne zna je li gore kad krene loše pa se nastavi još gore i ostvare se one najcrnje prognoze ili je gore kad se desi iznenadno poboljšanje, kad se ponadaš, a onda te dotuče još iznenadniji kraj. Toliko sam se radovao Tulinom izlasku iz bolnice i najavama da se oporavlja da je vijest o njegovoj smrti bila, čini mi se, dvostruko bolnija.

I upozoravajuća. Osipa mi se generacija. Da nije odveć patetično primjetio bih kako odlaze najbolji među nama. I da nije ta fraza toliko ofucana. Doslovno smo shvatili onu “o mrtvima sve najbolje” i čim ko preseli, a mi udarimo u hvalospjeve o njemu. Samo što ponekad ti superlativi nisu nimalo neopravdani. Kao u slučaju Amira Bjelanovića Tule.

Ostavio je trag na monogim ključnim pločama koje je Sarajevo iznjedrilo. Dovoljno bi bilo samo pomenuti tih pet prijeratnih albuma grupe “Merlin” na kojima nije dao samo instrumentalistički doprinos, nego je značajno uticao na konačno oblikovanje svih tih Dininih muzičkih ideja.

U Sarajevu pod granatama i bez struje njegova gitara nije mirovala. Objavio je tada svoj prvi i jedini album instrumentalne muzike “Pancirna duša”. To je vrijeme njegove intenzivne saradnje s Damirom Arslanagićem. U prvim poratnim godinama otkriva kako mu posebno “leži” autorski senzibilitet Zlatana Fazlića pa zajednički rade Fazlin album “Ode Mujo u mornare”, kao i album za Amilu Glamočak “Imaš me u šaci”. Njihova saradnja krunisana je zajedničkim radom na pjesmi “Stari”.

Uskoro se pojavljuje i kao autor i instrumentalista i na prvom albumu Selme Muhedinović. Početkom novog milenija ulazi u partnerski i prijateljski odnos sa Mladenom Vojičićem Tifom i rezultat tog rada je album “Ostaću s tobom” i turneja koja je uslijedila nakon njega. Posljednje godine prije nego ga je bolest ophrvala ponajviše je sarađivao sa “Crvenom jabukom”. A da ne pominjemo brojna njegova gostovanja na velikim projektima gdje je ostajao nepotpisan ne tražeći priznanje za svoj rad i naprosto uživajući u druženju i svirci.

Ali o Tuli ja ne mogu govoriti samo kao o muzičaru. On je bio puno više i meni i mnogim drugim. On je bio hodajuća riznica smijeha. Duhovit do te mjere da je mogao napraviti karijeru i kao stand up komičar. A opet nespreman da u svojoj duhovitosti povrijedi drugoga da bi mu takva karijera zasigurno propala.

Ne znam, možda se nekad s nekim i zakačio. Možda se nekome i zamjerio. Ljudski je to i ne treba da nas čudi. Što se mene tiče nemam šta da mu halalim nad mezarom. Prije bih ja njega trebao moliti za oprost što sam olako sebe uvjeravao kako će “biti bolje” i samom sebi izmišljao alibi što nisam bio prisutniji kad mu je svačije prisustvo bilo jedina preostala utjeha.

I bez obzira što mu se taj jedini album zove “Pancirna duša”, mi koji smo ga znali pamtićemo ga kao nekoga ko je svoju dušu nosio na dlanu. Na izvol’te. I bez pancira.

 

 

Od nameta nema selameta

Još jednom se potvrdila stara i provjerena izreka o lavežu i ujedanju kao posljedici istog. U Sarajevu je održana Povorka ponosa uprkos svim pokušajima da se organizatori isprepadaju i odustanu od nje. Možda se i jesu prepali, ali nisu odustali. I desilo se da nije zabilježen niti jedan jedini incident i sve je okončano prigodnom sevdalinkom u kojoj zaboravljeni pjesnik poručuje “neka ljubi ko god koga hoće”. Skoro pa idilično i hipijevski naivno. Uhvatimo se za ruke i pjevajmo, dan je sunčan, svijet je lijep i mi svi volimo jedni druge. Tako su nekako, poneseni euforijom doživjelu učesnici ovog skupa i tako su nekako izvještavali mediji sa njega. A je li to baš tako?

Ako mene pitate, a niko me ne pita, pažnju je prije trebalo obratiti na nastavak pjesme i stihove “od nameta nema selameta”. Neka mi bude oprošteno, ali meni se čini kako je čitava priča i predstavljala organizirani pokušaj nametanja vlastite ideologije. Bilo da se radilo o nametanju nekritičkog podržavanja “tradicionalne porodice” ili nametanju stava po kojem sve tradicionalno treba ismijati, izjednačiti sa primitivizmom i shodno tome poništiti.

Nije tajna da su se i sami protivnici Povorke ponosa zdušno trudili da opravdaju takve kvalifikacije o njima. Gledam nekog učesnika kontrapovorke sa Ciglana, nesnađenog ispred  televizijskog mikrofona. Na pitanje smatra li uvredljivim natpis na transparentu koji nosi, lik odgovara: “Ne znam ja…to je organizator isprintao…ne znam…ne mislim”. Posebno je uvredljivo bilo svođenje spolnosti na ključ i bravu. Kakav je to “civilizacijski iskorak” u odnosu na pčele i ptice pri objašnjavanju seksualnosti. I kako ja sad da jednako kao ranije slušam Olivera kad pjeva “ključ života u tvojoj je ruci”. A šta tek reći na pokušaj okupljenih da dovama umilostive Svevišnjeg te da ovaj kišom i nevremenom spriječi održavanje Povorke ponosa.

Sad, ili Bog nije imao ništa protiv pomenute Povorke, ili tog dana nije bio kod kuće, ili oni koji su molili i nisu baš neki vjernici iz Njegove perspektive, tek dove nisu imale efekta. Uslovi su, kako bi to rekli sportski komentatori, bili “idealni za igru”. Ako mene pitate, ja mislim da se Bogu živo fućkalo za nas i naše male podjele i neslaganja.

A i taj termin “tradicionalna porodica” malo mi je šuhveli. Šta znači “tradicionalna porodica”? Gdje počinje tradicija? Prije dvadeset godina? Prije pedeset? Prije dvije stotine godina ili prije pet stotina godina? Prije dvije hiljade ili prije pet hiljada godina? I šta želimo da sačuvamo iz te “tradicionalne porodice”? Čvrste porodične veze ili hijerarhiju u kojoj najstariji muškarac ima despotsku moć i nerijetko je zloupotrebljava? Želimo li mudro biranje bračnog partnera kako se brakovi ne bi raspadali preko noći ili želimo tradiciju u kojoj otac ženi nedoraslog sina pristalom djevojkom, a onda joj sam dolazi u postelju? Čini mi se da se “tradicionalno” u ovom slučaju svelo na nivo jednog trenutka u istoriji, jednog ograničenog prostora i jedne vjere. A ako baš hoćemo da budemo do kraja “tradicionalni” što se ne bismo vratili u pećine, skupljali se oko vatre i priznavali pravo alfa mužjaku da ima sve ženke i da bira najbolje komade mesa?

U svemu tome je najmudrija ispala Islamska zajednica koja je, putem Vijeća muftija, jasno osudila homoseksualizam kao veliki grijeh, ali, pazite sad, još jasnije naglasila da nasilje nije i ne može biti odgovor na taj grijeh. Mislim da još uvijek ne uspijevamo sagledati sav značaj te i takve poruke koja je vjernicima izgovorena u petak pred Povorku, na hutbama održanim nakon džuma namaza.

Ok, rekli biste vi, ali šta nam nameću učesnici parade. Naivni bi, zaista povjerovali da oni samo promovišu slobodu izbora. Ja, eto baš i ne vjerujem da sam tako naivan. Tu se puno više toga promovisalo. Htjeli mi to priznati ili ne, ali u podtekstu cijele priče moglo se iščitati kako je homoseksualizam cool, kako je moderan i progresivan, kako je urban i kako stoji nasuprot vjerskom radikalizmu. Kako na strani takvog životnog izbora stoji sve ono evropsko i napredno u Sarajevu. Niko, naravno nije izrekao glasno i jasno takve poruke, ali uopšte ih nije bilo teško prepoznati.

Sem toga, za šta se marširalo? Koje konkretno pravo da se ostvari i koji član i kojeg zakona da se promijeni kako bi pripadnici LGBTIQ populacije prestali biti diskriminisani? Organizatori kažu da bi skrenuli pažnju na sebe i da bi prestali biti nevidljivi. Ok, u tome su sigurno uspjeli. Ali ako su htjeli da se promijeni odnos okoline prema njima tu su posve zakazali. Oni koji su ih podržavali okupili su se na Povorci, a oni koji su prema njima osjećali netrpeljivost sada su taj osjećaj animoziteta samo produbili. Istina je, doduše da su razbili mitove o tome kako na tim paradama hodaju samo stari pederi obješenih guzica koje im vise iz kožnih pantalona bez tura. Zapravo, pošto je u Povorci bilo, u najmanju ruku, jednako toliko heteroseksualaca koliko i pripadnika LGBTIQ populacije teško se moglo i utvrditi ko je ko, pa oni zbog kojih se marširalo neće imati ni dodatnih komplikacija niti manje problema. Osim, ako povorka nije imala neki drugi cilj, a taj cilj su i nesvjesno podržali ljudi sa najboljom namjerom da stanu u zaštitu manjine.

I za kraj pitanje moralnosti i normalnosti. Pod broj jedan neka bude jasno da apsolutno, ali apsolutno podržavam svačije pravo da ljubuje i seksualno opći sa kim god hoće dok god druga strana s kojom opći nema ništa protiv toga i u stanju je da zrelo i samostalno donosi odluku o tome. Što se tiče dileme moralno ili nemoralno ni tu, zapravo, nema dileme. Moral je nešto oko čega se nikad nismo mogli dogovoriti pa smo zato i izmislili zakon. Dakle, sve što je zakonito za mene nije sporno bez obzira na sve one koji urlaju kako je to nemoralno. A da li je normalno? Ne bih koristio kvalifikaciju nenormalno, ali da nije u skladu sa ustrojem prirode to bih mogao reći. Ovde se radi o seksualnosti i seksualnom nagonu kod jedne vrste sisara (što u krajnjem slučaju jesmo). Otkuda nama uopće seksualni nagon? Nalazi se kao program u našim genima sa jasno određenim ciljem. Radi održanja vrste. Zato nam je toliko lijepo dok to radimo i zato činimo sve i svašta kako bismo što češće općili. Tako nagon postaje cilj sam po sebi i užitak postaje cilj sam po sebi bez obzira hoće li dovesti do stvaranja potomstva ili ne. Dakle, svaki seksualni čin poduzet bez namjere stvaranja vrste jeste protuprirodan. Dakle, i kada ja to radim sa svojom suprugom ili sa nekom drugom pripadnicom ženskog spola, a nisu mi dijeca na pameti radim nešto protuprirodno. Samo što se mene tu puno i ne pita. Ako meni i nisu na pameti, prirodi jesu. U slučaju istospolnog seksa i priroda digne ruke.

 

 

Bauk kruži Sarajevom

Neka mi bude dozvoljeno da parafraziram jednu staru i nekada vrlo uticajnu knjižicu. Ako bismo se oslonili na nju mogli bi početi ovu priču riječima „Bauk kruži Sarajevom…Sve sile starog Sarajeva udružile su se u svetoj borbi protiv tog bauka“. U originalu se dalje nabrajaju sve te sile od Pape, pa nadalje, ali u našem slučaju ostavljamo prazno polje da sami upišete koje su to sile kada ih prepoznate.

Sad, pitanje je, kakav to bauk kruži Sarajevom? Neupućen i površan neutralni posmatrač mogao bi zaključiti kako je ime tog bauka Goran Bregović. A nije. On je samo kolateralna šteta cijele priče i njega sve to pretjerano i ne dotiče. Jer kad dodješ na taj nivo da svako, ali baš svako ima mišljenje o tebi, onda te više i ne zanima kakvo je to mišljenje.

Hajka, vjerujte mi, ima političku pozadinu i njen pravi cilj je gradonačelnik Sarajeva, Abdulah Skaka. Čovjek koji je doveo Bregovića na Bijelu tabiju, čovjek koji se slikao s njim i čovjek kome bi sada neki da fakturišu sve i svašta. Od naivnosti u najboljem do veleizdaje u najgorem slučaju.

I mora se odati priznanje kreatorima i inicijatorima histerije. Potpalili su tu i tamo vatricu po društvenim mrežama zgodnim citatima, snimcima izvučenim iz konteksta i naslovnicama od prije petnaest godina. I onda su pustili da se taj požar širi sam od sebe. Računali su na našu poslovičnu lijenost, na našu spremnost da reagujemo na prvu i genetski uslovljenu krvoločnost. I na naš mentalitet čopora. Nije li isti taj Bregović prije trideset i tri godine napisao „ovde kome ne porastu zubi/ hej kukala mu mati/ ovdje nikad neće čopor naći/ ko ne nauči urlati“? Izgleda da smo naučili.

Ono što je fascinantno jeste ta šarolikost onih koji su se uključili u hajku. Odjednom sinhronizovano djeluju različiti profili mojih sugrađana. Činilo mi se da oni ne mogu skupa ni u tramvaju, a kamo li da skupa lobiraju za nešto. Ali ako ne mogu skupa za, mogu skupa protiv. Zajednički su napali tobože tamburaša, a stvarno prvog čovjeka Sarajeva i radikalni vjernici i osvjedočeni ljevičari.

I kada se grudva jednom zaktorljala njihovo je bilo samo da se maknu u stranu. Kod svakog linča postoji neko ko prvi tu ideju prišapne na uho liku do sebe, a onda ovaj počne da galami, uvjeren kako je to njemu samom palo na pamet. U slučaju internetskog linča (koji nikad ne isključuje da neće postati i stvarni) neko napiše nešto što potkrijepi argumentima ili kvaziargumentima. Onda se to kopira, dijeli, širi sve do trenutka dok više niko ne sumnja u istinitost tih navoda.

Zato bi sada bilo glupo da vas razuvjeravam i obaram te i takve argumente. Prvo neću, jer mi ne pada na pamet da budem Bregovićev advokat. A drugo i još važnije što niko neće da se osloni na razum i logiku kad jednom strasti prevladaju. Kao što su danas i ovde posve prevladale. Zbog oba ova razloga bi možda najbolje bilo da sasvim zašutim po ovom pitanju. Samo što ne mogu a da ne vidim neke nepobitne činjenice.

A činjenica je da je Bregović i ranije svirao u Sarajevu pa niko nije pravio problem od toga (osim 2005. pred koncert „Bijelog dugmeta“ na Koševu kada je rečenica sa naslovnice „Dana“ izazvala pomamu. Rečenica koje uopšte nije bilo u intervjuu koji je najavljivala). Svirao je i u BKC-u i u Narodnom pozorištu i u Vistafonu i prije dvadeset godina u „Zetri“ kada je bio gost na koncertu „Indeksa“. I tada su ti nastupi, dijelom ili u cijelosti podržavani budžetskim parama. I tada je Bregović bio taj koji jeste. Pa ništa. Ni mukajet. A sad toliki problem.

Čovjek se nužno zapita u čemu je onda razlika? Ostaviću vama da sami odgovorite na to pitanje. Koji je to faktor koji tada nije postojao, a sada je prisutan? Faktor sa inicjalima A.S.

Čisto da se zna, ja na koncert neću. Iz nekih svojih privatnih razloga zbog kojih uglavnom na koncerte idem da bih ja nekoga vidio, a ne da bih bio viđen. Ovaj Bregin cirkus će doći i otići, a mi ćemo se ovde još dugo gložiti oko toga šta je i kada i kome rekao. Da li je Karadžića pitao za stanje na ratištima ili za to kako stoji kada je kocka u pitanju? Da li je u intervjuu opsovao Aliju ili ne? A posve je nebitno je li rekao jeb’o ovoga ili onoga. Jeb’o ti sve nas zajedno kad ćemo se poklati oko čovjeka kome je apsolutno svejedno šta imamo da kažemo o njemu.

Ambasador dobre pjesme

Svaka generacija koja je imala tu nesreću da doživi rat i svaki pripadnik te iste generacije koji je imao sreću da preživi taj rat neminovno vrijeme dijele na ono prije i poslije rata. I nekada su to dva paralelna života koji se niti ne dodiruju. Tu i tamo čovjeka ipak stignu duhovi prošlosti.

Slobodana Vujovića sam posljednji put vidio negdje pred sami rat. Mislim da je bio kraj avgusta ili početak septembra 1991.godine. Navratio sam do „Diskotona“ da vidim šta imaju novo u katalogu i obradovao me novim Balaševićevim albumom „Marim ja“. I to na formatu kompakt diska. Tadašnjoj tehnološkoj novotariji za koju smo vjerovali da nakon nje naprosto nema dalje.

Juče me stigne vijest da je preminuo. Smrt je do te mjere prorijedila redove sarajevskih rock prvoboraca da, htio ne htio, čovjek automatski pomisli „još jedan“. Samo da se razumijemo, tom „još jedan“ mora se nešto dodati. To mora biti „još jedan od velikih“. Jer Slobodan Vujović je zaista bio veliki. I kao vođa „Ambasadora“ i kao dugogodišnji urednik sarajevskog „Diskotona“.

A što si veći to ti se one ljudske nesavršenosti teže praštaju. I ne bi bilo dobro da ostane upamćen kao diskograf koji je odbio „Bijelo dugme“. A jeste. Zlobnici će reći da je to uradio jer se uplašio konkurencije. Zlobnici će reći da je njegovo urednikovanje u vrijeme dok je vodio „Ambasadore“ klasičan sukob interesa. Ali zlobnici će uvijek naći načina da dio blata sa vlastitih obraza nalijepe i na nekog drugog. Njihova logika je jednostavna. Ako smo baš svi govna onda i oni manje smrde u takvom okruženju.

Zašto sam sve ovo napisao, a mogao sam i bez toga? Da ne pomisle ti isti zlobnici da ja ne znam za argumente koje će sigurno potegnuti. Čisto da znaju da mi neće „otkriti Ameriku“. I čisto da znaju da neće poljuljati moje uvjerenje da je Slobodan Vujović bio veliko ime ovdašnje scene.

U tih dvanaest – trinaest godina koliko je vodio „Ambasadore“ on je od njih stvorio respektabilno ime sveprisutno i na festivalima i u radio programima. A ne treba zaboraviti da je on bio ključno autorsko (i ne samo autorsko) ime ovog sastava. Čak i u vrijeme kada su kroz grupu prolazile takve vedete kao što su Zdravko Čolić, Hari Varešanović, Ismeta Dervoz ili Jasna Gospić. I to samo ako bi pominjali pjevače. A o instrumentalistima kao što su Krešimir Vlašić, Enes Bajramović, Miroslav Šaranović, Perica Stojanović, Ivica Vinković ili Enes Bajramović, da i ne govorim. A opet sam bio nepravedan te pomenuo samo dio te ekipe koja je sačinjavala „Ambasadore“.

Iza sebe su ostavili mnoštvo vječnih melodija, uspjeli su otići i na „Pjesmu Eurovizije“, ali je Slobodan Vujović znao i kako da se autorski prilagodi i svakom novom pjevaču, ali i da nađe nov i svjež zvuk da bi grupa našla novu publiku. I izvan matične grupe pamtićemo ga po autorskom radu. Dovoljno je samo pomenuti pjesme koje je radio Zdravku Čoliću, kasnije kad je ovaj postao solista. Sramota je da tako malo ljudi zna da je Slobodan Vujović autor muzike za pjesmu „Pusti, pusti modu“, te autor kompletne pjesme „E, draga, draga“, da pomenem samo one najpoznatije. „Indexima“ je, recimo, napisao pjesmu „Pozdravi Sonju“.

Ostaju i njegove pjesme pisane za Fadila Toskića, Almu Ekmečić, Nedu Ukraden, Vajtu, Mikija i Jelenu Jevremović… Sa njegovom pjesmom „Za nas“ Maja Blagdan je nastupila na „Dori“ 1997.godine.

Autorski i izvođački se povukao u novom mileniju. Izuzetak je pjesma koju je posvetio sinu i prvi put snimio nešto pod vlastitim imenom. Činilo se da bi to mogao biti njegov povratak, a neki su se ponadali i povratak „Ambasadora“. Bez njega taj povratak više nema smisla. Ali ima smisla da se napravi jedan koncert u Sarajevu. Sa sva četiri pjevača „Ambasadora“, koncert u spomen i Slobodana Vujovića, ali i svih onih sjajnih muzičara koji su prošli kroz ovaj bend, a kojih više nema sa nama.

Nostalgija anatomije

Moram priznati da sam sa popriličnim zanimanjem iščekivao da mi u ruke stigne knjiga Zorana Predina „Glavom kroz zid“. Iščekivao sam, ali nisam znao šta da očekujem. Još jednu rock autobiografiju ocvale zvijezde? Roman sa primjesama stvarnih likova i događaja? Zbirku eseja koji promišljaju aktuelne teme? Riznicu nostalgije prepunu poetike?

I nisam pogriješio. Upravo to sam i dobio. Koje od pobrojanog, pitate se vi? Sve pobrojano, pokušavam da vam objasnim. I još povrh toga. Ta zbirka kratkih Predinovih pričica nije biografija, ali iz svake rečenice odnekud proviruje vlastito iskustvo. Neke priče namjerno pripovjeda u trećem licu ili kroz formu nekog neutralnog dokumenta kako bi svojoj priči dao privid objektivnosti i kako bi zadržao odmak koji mu pomaže da ne potone potpuno u patetiku. Ako ćemo pravo, na momente i potone, ali istog trenutka ispliva na površinu, pa se samom sebi naruga.

To je knjiga puna ironije i samoironije. Ne štedi ni sebe ni nas. Pokazuje nam sve naše mentalitetske i ideološke isključivosti i predrasude. Ali na takav način da ne znamo da li da budemo bijesni na te njegove likove, da li da im se smijemo ili da ih sažaljevamo. A kad pročitamo knjigu „Glavom kroz zid“, tek tada nam postaje jasno da su sva tri osjećanja posve primjerena. I čak se preporučuje njihova istovremena upotreba.

Neko bi ovu knjigu mogao nazvati i jugonostalgičarskom. Meni se, ipak više čini naprosto nostalgičarskom. Ne žali on za simbolima prošlog vremena niti nekadašnjom ideologijom. Sa popriličnom dozom cinizma prisjeća se manje ili više ozbiljnih problema koje je imao sa uvijek budnim „čuvarima tekovina“. Ne žali on za zastavom, (o koju je jednom obrisao pljuvačku s lica tokom koncerta). Meni se čini kako je njegova nostalgija posve anatomske priorode. On žali za vremenima u kojima je kičma služila zato da se ispravi pa da se glava može podići visoko. Za vremenima u kojima je ta glava služila da se s njom probija najbliži i (po mogućnosti) najtvrđi zid. Vremenima u kojima su posjetioci koncerata znali o čemu pjeva kada pominje obrasle titovke, ili mravojede i kacigare u vječnoj borbi za primat za prisustvo u toj istoj obrasloj, šta god da li je.

Bez imalo retuširanja prošlosti on posve precizno objašnjava sa kakvim smo se sve zidovima susretali u „mračnom socijalizmu“. U ono vrijeme kada je država budno pazila na to šta se smije, a šta ne smije reći. Država koja je poštovala Marksovu tezu da ideje postaju materijalna snaga kad zavladaju masama.

Pisac Zoran Predin u ovoj knjizi ne žali za vremenima zabrana. On žali zato što smo došli u stadij da nam je svejedno, u stadij kada je besmisleno bilo što zabranjivati. Na momente mi se čini da je „Glavom kroz zid“ krik upućen gluhima, krik upućen generacijama anesteziranim reallity show programima i brend idolpoklonstvom kako bi se nad njima izvršila konačna i kolektivna lobotomija. Kako bi im se uklonila i posljednja primisao o nekoj ideologiji koja ne bi bila u skladu sa interesima onih kojima se nekad nismo htjeli ni za skupe pare prodati, a sada trčimo da se poklonimo. Na oba načina. I metući čelom cestu ispred njih i stavljajući na same sebe prikladnu mašnicu.

Ima tu i generacijskih priča o odlascima na ljetovanje u sindikalna odmarališta, priča koja će nekome ko nije doživio takve odlaske iz prve ruke djelovati kao vješta i simpatična pretjerivanja. Ali mi ćemo znati istinu.

I da, ako nekoga zanima Predin je odličan pisac. Vješto barata riječima i igra se njima, čak i u prevodu. I nakon što nas sve, kao u „Carevom novom ruhu“ ogoli do kosti, dozvoli sebi malo nježnosti i privatnosti. I u završnom poglavlju ispriča priču koju mnogi znaju, ali konačno je ispriča onako kako zaslužuje. Priču o tome kako je nastala pjesma „Naj ti poljub nariše ustnice“. Pjesma je to pisana u nekom drugom vremenu koje više nije njegovo. Pisana u državi koja više nije njegova. I pisana za ženu koja više nije njegova. Ali čitajući tu pjesmu i sami drugačije vidimo danas i to vrijeme i tu državu i te žene na koje smo nekada imali toliko primjedbi. I poželimo, barem na tren, onako kao prije trideset godina, opet glavom kroz zid.

Nema tu nikakve tajne

Iako je svoj novi album Alen Islamović nazvao „Tajno“, tu zapravo niti ima neke velike tajne niti je album, suštinski nov. Iako ima sedamnaest pjesama svih sedamnaest smo, u ovoj ili onoj verziji imali priliku čuti i prije izlaska albuma. Jeste činjenica da su neke pjesme ponovo snimljene, neke su i prearanžirane, ali sve je to već viđeno. Ili da budem precizniji, već odslušano.

Album otvara pjesma „Heroj“ koju je Alen objavio još 2006.godine, tokom kratkotrajne avanture sa kanadsko – bosanskim bendom „Srčani udar“, snimivši je za potrebe njihovog albuma „Mrtvo hladno“, jedinog njihovog albuma na kojem je on pjevao.

Nastavlja se sa pjesmom „Nesrećo moja“, narodnjačkim napjevom koji je on vukao tokom dobrog dijela svoje karijere, a prvobitno ga objavio na albumu „Bauštelac“ iz 1993.godine, pa kasnije ponavljao u raznim varijantama i na drugim albumima, te koncertnim i kompilacijskim pločama.

Naslovna pjesma „Tajno“ mogla bi mnogima zazvučati kao posve nova, ali nije. To je zapravo pjesma „Tajno moja“ koju je Alen Islamović uradio za potrebe Četvrtog BH RTV festivala 2008.godine. Činjenica je da se ta pjesma nikada nije pojavila na nekom nosaču zvuka namijenjenom prodaji daje puno opravdanje odluci da se uvrsti na ovaj album. Pa čak i da se album nazove po njoj.

Slijedi „Heroin“, sigurno najveći hit sa njegovog posljednjeg albuma „Alcatraz“ iz 2014.godine, ali nam je pjesma predstavljena i dvije godine prije toga. Uglavnom tu je pjesmu Alen ponajviše forsirao tokom posljednjih nekoliko godina, a sa tom praksom je nastavio i na ovom albumu.

I da neko ne bi pomislio kako crpi samo stari autorski materijal Alen je uvrstio i pjesmu „Nije mi dobro“ sa kojom je nastupio na ovogodišnjem CMC festivalu, u duetu sa Enelom Palavra. Bio je to dobrodošao, ali kratak predah od starog materijala, ali već naredna pjesma je dobro poznata. U pitanju je veseli napjev „Bauštelac“ sa istoimenog albuma iz 1993.godine.

Sličnog ugođaja je i naredna „Aj jaj joj, koji mi je moj“, inače jedina pjesma uzeta sa albuma „Gdje je moj rođeni brat“ objavljenog 1992.godine i valjda jedina pjesma sa tog albuma u kojoj se ne osjeti da je nastajala u ratu.

Zapravo, ta je pjesma vjerovatno ranije i nastala i očito je imala ambiciju da bude nastavak naslovne numere prvog Alenovog solo albuma „Haj, nek se čuje, čuje, haj nek se zna“. I nekako posve logično ta pjesma slijedi i na ovom novom albumu. Sa prvog albuma je i pjesma „Ime“, jedna od onih pjesama kojima treba vremena da ih publika prepozna. Zbog takvih pjesama vrijedi praviti ovakve kompilacije.

Nešto slično moglo bi se konstatovati i za pjesmu „Ispod kaputa“ sa albuma „Samo nebo zna“ iz 1999.godine. Ovaj album je zastupljen sa još dvije pjesme. Naslovnom „Samo nebo zna“ i finom, etno zvukom protkanom „Ja ću doći oko pola noći“ inspirisanu starogradskim napjevom.

Tradicionalnim napjevima je sklona i pjesma „Hej, Bihaću, jedini si“ koja se do sada nije pojavila ni na jednom zvaničnom diskografskom izdanju. Na ovaj način Alen vraća dug (ako ga je i bilo) svom gradu, a Bihać dobija još jednu prigodnu pjesmu.

Ni pjesma „Lopov“ nije se našla ni na jednom studijskom albumu iako je redovno bila prisutna na kompilacijama iz proteklih petnaest godina. I pjesmu „Ja nemam prava“ znamo samo sa kompilacija.

Pri kraju albuma, Alen Islamović se još jednom vraća saradnji sa grupom „Srčani udar“ u baladi „30 kvadrata“, a sve zaokružuje novim duetom sa Kikijem Lesendrićem u pjesmi „Jedino“.

Sad, kad poslušate tako posložene te pjesme uopšte ne zvuče loše, ali teško ih je nazvati novim pjesmama ili album novim albumom. Iako se album zove „Tajno“ nema tu baš neke tajne. Sve je to već ponuđeno, sve smo to već čuli, sve smo to već konzumirali i provarili i ovo mu dođe kao reciklaža već postojećeg u najboljom maniri „velikog šefa“ od kojeg je Alen naučio mnoge tajne zanata.

Ako baš i nije neka novost ko kaže da za stare pjesme u novim aranžmanima nema mjesta na našim play listama.