Pa šta ako je i fol

I dok se Balašević tradicionalno opraštao od publike na završetku sarajevskog koncerta u subotu uz zvuke „Odlazi cirkus“, i dok je, po ko zna koji put postavljao ono čuveno pitanje „da l’ je sve bilo samo fol, da l’ je sve samo jeftin trik“ i ja sam morao to da se zapitam. Ne zato što mi je to sve djelovalo kao fol i kao trik nego zbog svih onih koji me godinama uvjeravaju da je Balašević samo vješt pozer, sitni kalkulant i da nema baš neke prevelike veze sa svojim pjesmama.

Baš zbog tih i takvih na ovaj koncert, a ovo mi je bio dvanaesti njegov sarajevski koncert kojem sam prisustvovao i valjda je još jedino lik po imenu Đorđe Balašević prisustvovao svim tim koncertima, baš zbog takvih, rekoh, na ovaj koncert sam otišao sa čvrstom namjerom da provjerim imaju li te njihove priče ikakvog osnova.

Ostavio sam vlastitu naklonost prema ovom kantautoru kod kuće i pokušao hladne glave i kritičkog uma da procjenim je li to zaista tako patetično kako govore? Je li zašećereno do to mjere da bi moglo izazvati epidemiju dijabetesa? Da li se zbilja ulizuje i podilazi publici kako kažu? Da li njegovu publiku čine sentimentalne djevojčice i njihovi pratioci izloženi hormonalnom disbalansu? I, na kraju krajeva, je li to neka vrsta masovne hipnoze i kolektivne halucinacije?

Morao sam tako. Uvjeren sam da je došlo vrijeme da se razjasni fenomen te njegove popularnosti, pa ovako ili onako. Na Balaševića se ne ide zato što u subotu naveče nemaš šta da radiš pa hajdemo na koncert. Oni kojima je to razvučeno, dosadno, vazda isto i patetično ne bi ni puškom natjerani došli. A oni kojima su njegovi stihovi i ukupna atmosfera oko koncerta ravni hodočašću ne bi ni za šta na svijetu to propustili. Onih trećih, zalutalih i indiferentnih, u njegovom slučaju skoro da i nema. Pogotovo u „Skenderiji“.

„Skenderija“ ili Dvorana „Mirza Delibašić“ jeste dvorana baš po Balaševićevoj mjeri. Nema nikakve sumnje da mu ne bi bio problem da napuni i znatno veću „Zetru“ kako je radio u par posljednjih navrata. Ali tamo se izgubi taj osjećaj bliskost i pripadnosti kakav se uvijek osjeti kada on nastupa u „Skenderiji“. A nastupao je tamo do sada dva puta. Početkom devedesetih i u februaru 1998.godine kada je prvi srušio barijere izgrađene u raznim tvrdim glavama. I oba puta je bilo posebno, pa nije bilo razloga da tako ne bude i sada.

I bilo je. Uprkos katastrofalnom ozvučenju, uprkos činjenici da je izvodio neke nove pjesme koje dobar dio publike nije stigao ni naučiti, uprkos tome što je vrlo svjesno odlučio da preskoči, za ovaj put i „Vasu Ladačkog“ i „Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja“. Uprkos svemu to je na kraju bila naša stvar. To je bio privremeni azil za sve one „izbjeglice iz besmisla“, za sve one, kako nas nazivaju „premekane i prenježne“ za stvarnost. A ako ćemo pravo ja se ne bih baš pretjerano ni hvalio činjenicom da sam u skladu sa ovom grubom i konfliktnom stvarnošću. Nešto preko tri sata nas sedam ili osam hiljada imalo je i svoju državu i svoju autonomiju i bezbroj svojih himni.

I zato nije važno da li je Balašević pozer ili ne. Nije važno da li i on pripada tom plemenu koje se okuplja oko njegovih pjesama i da li je i sam fan onoga što radi. Važni smo mi koji smo bili ispred bine. Gledao sam lica oko sebe. Bila su to lijepa lica. Ne zato što su na njima crte simetrično i pravilno raspoređene. Ne, nego zato što su to bila lica dobrih ljudi. Nježnih ljudi. Nespremnih da bilo kome nanesu zlo. Ljudi koji su u „Skenderiju“ došli vjerujući da su rijetki i neprilagođeni, a tamo se susreli sa hiljadama istomišljenika. Bilo je prekrasno čak i ako nije bilo stvarno.

Ili, da ciitram jednog sarajevskog stvaraoca „pa šta ako je i bilo fol. Folirajmo se još malo“.

Advertisements

Doktor Čolić i Mister Dino

Već dvije godine zaredom Sarajevo je najpoželjnija destinacija u regionu za doček Nove godine. I to nije slučajno. Dobrim dijelom je to rezultat odluke gradskih vlasti da se odriješi kesa i napravi spektakularan doček sa najvećim domaćim zvijezdama. Prošle godine Dino Merlin, ove Zdravko Čolić i „Crvena jabuka“. I pokazalo se da to nije bacanje para. Pokazalo se da se ovde radi o investiciji koja se, već sada, višestruko isplatila.

I odjednom u čitavoj toj priči nema više ništa sporno. Ne bi bilo ni da se nije zaradilo. Da se ne lažemo. Onog momenta kad je objavljeno da će Sarajlije zabavljati Zdravko Čolić malo ko je imao primjedbu. Odnosno neuporedivo manje primjedbi nego kad nam je prije godinu dana ponuđen Dino Merlin.

I kada je sve prošlo, dok se mamurluk liječio rasolom, kada su se sumirali utisci poneko je primjetio ovo što i ja. I nazvali su to pravim imenom. Nazvali su to licemjernim. Sve ono što se zamjeralo Dini, Čoli je oprošteno. Od visokog honorara pa do zabrane točenja alkohola. Niko, ali apsolutno niko nije ove godine problematizirao to pitanje u vezi sa Čolićevim koncertom.

Ponovila se stara priča. Malo ko je bio spreman da prihvati argumente razuma i logike nego su ustrajali u tome kako je Dino – Dino, a Čola – Čola. Šta god to značilo. U redu, mogu ja da shvatim da nešto ili nekoga neko ne voli. Bez konkretno razloga i bez argumenata. Naprosto mu se gadi. Ni ja ne volim luk. Samo što ja ne osporavam hranjiva i ljekovita svojstva luka. A ovi koji su se nakon godinu dana prepali vlastitog odraza u ogledalu sad pokušavaju argumentovati svoju netrpeljivost. Dovesti je na nivo objektivne istine ili barem tu netrpeljivost učiniti opravdanom. I pravednom.

I ja sam pokušao objasniti sebi tu njihovu netrpeljivost. I kako god razmislio, s koje god strane prišao tom problemu, uvijek mi se nameće jedan jedini zaključak. Mi, izgleda, imamo urođenu netrpeljivost prema profesionalizmu, prema planiranju i dobroj organizaciji. Čola je draži naprosto zato što je opušteniji, nonšalantniji, neposredniji. Zato što zna zalomiti do ujutru sa društvom u kafani, zato što je spreman i u svojoj privatnosti da se daje do kraja. Zato što je, rekli bi ovde, raja. Vole ga iz istog onog razloga zbog kojeg su voljeli i vole Davorina, Kemu, Halida ili Tomu. Zbog osjećaja da im daju više od onoga što bi jedan pjevač lakih nota trebao dati. I dušu i život. I vrijeme.

I profesionalac im da na sceni najbolje od sebe i sve od sebe. Ali profesionalac ih ne uvodi u svoju privatnost. A to mu u ovom gradu nikada ne mogu oprostiti. Tu najnormalniju ljudsku osobinu da želi svoju intimu zadržati za svoju porodicu i svoj uzak krug prijatelja. U ovom gradu u kojem mnogi kad kupe kartu ili album misle da time stiču privilegiju bliskosti. I kada im neko tu vrstu bliskosti uskrati on je za ovdašnju raju „izgorio“. Sve bi njegovi ovdašnji kritičari oprostili Dini Merlinu osim činjenice da ima vlastiti život.

I zato niko nema tri čiste da kaže ili napiše da je Dinin bend bio usviraniji, precizniji i puno uvjerljiviji od Čolinog. Niti da je organizaciono sam koncert bio na višem nivou. Smiješno je upoređivati Čolino i Dinino pjevanje. Ali ako baš hoćete i to, Čolu sam gledao i slušao i u puno boljim izdanjima. Dino je dao svoj pjevački maksimum. I u čitavoj ovoj priči uopšte mi nije važno da kažem ovaj je bolji ili gori. Nipošto ne želim da kažem „napadali ste Dinu napadajte i Čolu“. Daleko bilo. Želim da kažem upravo suprotno. Naučimo da poštujemo ono vrijedno što smo iznjedrili. I Čolu i Dinu. I ne morate ih voljeti. Ili jednog od njih. Ali naučimo da poštujemo ono što vrijedi pa makar nam čovjek koji stoji iza toga bio i antipatičan. A njih dvojica su samo dva lica ovog grada. Dva lica koja konačno treba da nauče da žive u skladu, a ne da budemo dovijeka rascjepljeni kao Doktor Jekyll i Mister Hyde. Iliti po naški, doktor Čolić i mister Dino.

 

Između dva tanga

Gledam tu sliku, mlad je drčan

Ima tu kose, nimalo sijede

I pogled što viđam rjeđe i rjeđe

onaj što zmaja podbada srčan

kad kroz stisnute vjeđe

zuri u nedoglede

 

Kad nisam znao šta bi i gdje bi

stavljao on je putokaze

znao sam kako riječi da pratim

Rječi su bile ko mrve kruha

lake niz grlo, vruće i taze

šaptale  kako da se vratim

Ni sada stvarno drukčije ne bi

još uvijek čekam šta će to dati

svakom ko ima to malo sluha

 

To malo sluha i malo duha

kome u glavi soli je zrno

kad pustiš pjesnik život da boji

više ni crnu ne zoveš crnom

 

I zove on, zove na bal

pa ko se odazove

s đavolom taj će podijeliti tal

na ulazu ako pokaže snove

 

Nježnosti riječnik ispisan cijeli

tu mjesta nema za riječi grube

Nije to mladost i za njom žal

Ovo je šifra od zvjeri što dijeli

životu kada pokažeš zube

Ovo je samo poziv na bal

 

Između tanga dva, tako život se smjesti

u plesu pometeš sve ružne vijesti

ostaviš samo tuge, preduboke

Jer ruža jedina zna u trnu šta to vrijedi

što na njoj cijeli život presjedi

I kako da na  vlast dovedemo bistrooke

 

I zove on, zove na bal

pa ko se odazove

s đavolom taj će podijeliti tal

ako na ulazu pokaže snove

Malo veće “Ono malo sreće”

Čola će nam svirati za novu godinu i to je nekako vijest koju je nemoguće zaobići. Naravno da, kao i oko svega drugog, i oko tog njegovog nastupa u Sarajevu ima oprečnih stavova. Ali onako nekako, u granicama normale. Kao i oko svega drugog. Daleko je to od one hajke na društvenim mrežama koja se podigla protiv Dine Merlina prije godinu dana. I evo dumam i nikako da dokučim šta je to po čemu nam je Čola bliži i draži i zbog čega smo spremni da mu oprostimo sve ono što smo Dini stavljali na dušu.

I jedini smislen odgovor jeste da je to što je Čola simpatičniji, draži, nasmijaniji, veseliji od Dine Merlina. A to je tek besmisleno. Da po tom kriteriju prihvatamo ili odbacujemo ljude. I stvaraoce. Dini se spočitavalo to što je dio rata proveo izvan Sarajeva. Čolić je cijeli rat proveo izvan Sarajeva pa nikom ništa. Dini su zamjerili što je svirao u Beogradu. Čolić i svira i živi u Beogradu pa opet to nikome ne smeta. Još se onako komšijski pazi sa osuđenim ratnim zločincima i brine za zdravlje onih što još nisu osuđeni. Pa mu je opet malo ko to uzeo za zlo. Dino super zarađuje u vrijeme kada mnogi žive na rubu egzistencije. Čolić sigurno jednako toliko zarađuje, ako ne i više, a sigurno je da zarađuje duže. Dini nije na pamet palo da u svom gradu svira besplatno. Čolić će takođe naplatiti od Sarajeva ovu zabavu. I mogao bih tako unedogled o našim dvostrukim standardima. I opet bi mi većina rekla ali Čola je Čola, a Dino je, eto Dino. I zato toliko o tome. Radije bih o novom Čolićevom albumu koji će koncertno i premijerno predstaviti baš Sarajlijama u novogodišnjoj noći.

Konačno je imao malo sreće sa albumom „Ono malo sreće“. Njegovih posljednjih nekoliko albuma ne da su išli nizbrdo kvalitetom nego su bili u slobodnom padu. Sve od „Čarolije“ iz 2003.godine, posljednjeg zaista dobrog albuma. „Zavičaj“ je imao dobrih momenata, ali izgubili su se u mnoštvi nepotrebnih pjesama, kao i naredni album „Kad pogledaš me preko ramena“. I onda je album „Vatra i barut“ pokazao da i velikani nekad mogu da promaše sa izborom pjesama. Čoliću se to i ranije znalo desiti (sjetite se samo albuma „Šta mi radiš“ iz 1983.godine koji je spašen samo zahvaljujući pjesmi „Stanica Podlugovi“), ali se znao i vratiti još veći nego ranije. Na svu sreću zna to još uvijek pa je album „Ono malo sreće“ sigurno njegov najbolji album u novom mileniju.

Dalo se to naslutiti još kroz najavne singlove. Kada se pojavila „Mala“ u proljeće ove godine nije to bilo doduše ništa posebno, ali sasvim solidno, poletno, veselo i rasplesano. Pa je onda uradio Fazlinu „Šljive su rodile“ koju su mnogi ocijenili kao jednu od nižih tačaka njegove karijere, a pjesma se uvukla nekako u podsvijest i ostala je da se pjevuši sve dok je nije pristigao treći najavni singl „Kuća puna naroda“. E tek tu je Čolić pokazao da je još u formi. Gibonnijev tekst je otpjevao uvjerljivo i sugestivno, aranžmanski jednostavno i ostavio jednu od svojih najupečatljivijih balada.

Obično se nekako ranije priča završavala na tim najavnim pjesmama, a ostatak materijala je bio tako – tako. Ovaj put srećom nije. Ovaj put još snažnije momente nalazimo baš u tom ostatku. Recimo „Igraj srce“ koju je napisala Sandra Sagena, a Čola je od nje napravio pjesmu koja bi mogla ubrzo dobiti status starogradske.

Kao što je naslovna „Ono malo sreće“ posve narodnjački intonirana, ali to ne mora nužno da znači i da je loša. Naprotiv. Svi oni koji uspiju nadrasti svoju žanrovsku netrpeljivost moraće priznati da je to dobar narodnjak. Jako dobar. Ja u toj pjesmi sasvim lako mogu čuti jednog Harisa Džinovića, a to je već kompliment za pjesmu. Što ne znači da je Čola loše otpjevao. Nikako. Čak bi se usudio reći kako je to, lako moguće, najsnažnija pjesma na albumu.

Sjajni momenti su i „Lijepa moja“ gdje je prvi put sarađivao sa Damirom Arslanagićem, „Tebe čuvam za kraj“ koju potpisuje Miroslav Drljača Rus, te meni posebno draga „Ničeg nije bilo između nas“. Neobična tema i neobična perspektiva pjesme te neočekivan i duhovit obrat u refrenu ovu pjesmu čine poslasticom za one što ne reaguju baš na prvu.

Zapravo na čitavom albumu samo jedna jedina pjesma odudara i predstavlja sve ono što mi je smetalo na prethodnim albumima. To je pjesma „Ne štucaj“ infantilog i besmislenog teksta sva bazirana na nekom zaraznom ritmu. Pjesma namijenjena onima koji će da se pomjeraju uz nju ne obračajući pažnju na smisao ili besmisao riječi koje je prate.

Sigurno je da su ukupnom utisku doprinjela i aranžmanska rješenja i čista produkcija koja je omogućila da same pjesme dođu do izražaja, a i Čolićeva i dalje više nego ubjedljiva interpretacija. I da, iako se album zove „Ono malo sreće“ to što imamo ovakav album ispred sebe nema veze sa srećom. Sa iskustvom, bez sumnje. Sa kvalitetom, svakako. Sa odabirom pjesama, lako bih se složio. Sa srećom, ni u ludilu.

Ko rek’o? Brena rekla.

Ima jedan stari vic. Mnogi ga znaju, ali je vrlo ilustrativan za ovo o čemu želim govoriti pa ću ga ponovo ispričati. Dakle, otvorio se u šumi diskont pića. Ožednile životinje i stale u red. Otegao se red, ali svi strpljivo čekaju. A onda dolazi medo i počne da se gura preko reda. Zeko, već iznerviran čekanjem, podvikne „Halo, papak, ne može preko reda!“. Okrene se medo, oči mu krvave, pa pita:“Ko je to rekao?“.

Životinje u strahu gledaju ispred sebe i niko ne progovara. Ćuti i zeko i medo uđe preko reda i kupi što je već naumio. Došao i zeko na red. Negdje predveče. Kupio gajbu pive, sjeo ispred prodavnice i negdje oko ponoći, kad je „smirio“ gajbu, sjeti se da treba nešto da kaže. I praznini oko sebe, pustoj šumi poruči: „Šta ko rek’o? Zeko rek’o.“.

Tako to izgleda kad do naknadne pameti i naknadne hrabrosti dođe Lepi Zeko. A kako to izgleda kad se desi Lepoj Breni vidjeli smo kad je objavila novu pjesmu i video spot bratstvojedinstvenog naziva „Zar je važno da l’ se peva ili se pjeva?“. Ako mene pitaš Fahreta, nije važno. Ali je važno KAD se pjeva ta poruka iz naslova tvoje pjesme.

Pjevaš je, srećo, sa nekih tridesetak godina zakašnjenja. U vrijeme kada takve hipi parole zvuče i otrcano i otužno i neuvjerljivo iz usta nekoga ko ih nije pjevao kad je bilo vrijeme za to. Puno ljepše od Brene to su, baš prije trideset godina, na zagrebačkom festivalu 1988.godine uradili Jasmin i Nešo. Dvojica momaka sa gitarama koji su se tada pojavili i nikad više. Oni su tada otpjevali pjesmu „Vozovi, vlakovi“ u kojoj su pozvali „Pesma neka pjesma bude“, a u narednoj strofi „Pjesma neka pesma bude“. I još su u pjesmi uputili izazov zagovornicima podjela „neka mi neko pokaže znak, gdje voz se pretvara u vlak“.

Nije ta pjesma ništa promijenila niti je spriječila zlo. Ali jeste njih definisala kao zagovornike dobrote u vrijeme kad dobrota nije bila u modi. U vrijeme kada za Lepu Brenu nije bilo dileme da „pesma treba pesma da bude“. A sada bi da zaigra na kartu patetike i sada bi, kao u vrijeme najveće svoje popularnosti, da na prostoru svog potencijalnog tržišta svakoga pomalo zadovolji. Ma koliko to patetično bilo siguran sam da će mnogi ovdašnji da se usprave na zadnje noge i mahnu repom na ovakvu njenu poruku. Još samo fali da upita „Ko nas, bre zavadi?“ pa da izmami pokoju suzu u bosanskom oku.

Hvala lijepo. Ovaj put bez mene. Svako je imao priliku da se legtimiše po pitanju vlastite ljudskosti početkom devedesetih. Za Brenu nikad nije bilo dileme da li da peva ili da pjeva. Od samog početka je pevala. I nemam ništa protiv toga. Poštujem svačije pravo na izbor. Može neko i da zakasni trideset godina na putu do shvatanja da nije važno je li pesma ili pjesma. Može da zakasni, ali neka ne očekuje da ću ja da ga čekam. I na kraju da odgovorim vrlo jasno. Nije važno da l’ je pesma ili pjesma. Sve dok je ne pevaju ili ne pjevaju osobe poput Lepe Brene.

Autoput pa za bilo gdje

Postoji ta neka dvostruka predrasuda o heavy metalu. Oni koji ga ne vole osporiće mu svaku vrijednost. Oni koji su ga izabrali ne prihvataju bilo kakvu priču o žanrovskoj ograničenosti ovog pravca. A ima tu svega. Ima jedno ogromno brdo svakojakog smeća, ali ima i pravih dragulja. Mada su i neki od tih dragulja predugo osporavani. Ponajviše među njima vjerovatno australijski rock giganti “AC/DC”.

Sada, nakon smrti jednog od njihovih lidera i autora Malcolma Younga, mnogi koji su ih smatrali bezvrijednim počet će tražiti genijalnost u njihovim radovima. A zapravo je njihova veličina ponajviše u tome što su preživjeli. Što su preživjeli preko četrdeset godina na sceni odbijajući da se mijenjaju i prilagođavaju. Vrlo brzo su prerasli kontinentalnu popularnost u njihovoj rodnoj Australiji i postali planetarna priča.

Sjećam se da sam ih otkrio u trenutku kada su bili na vrhuncu, kada su objavili svoj vjerovatno najvažniji album sa naslovnom pjesmom koja je postala njihov zaštitini znak. Bio je to album “Highway To Hell”. I nisu krili kuda nas vode ako krenemo sa njima. Ali mnogi su odlučili da rizikuju, a prečicu je našao njihov tadašnji pjevač Bon Scott koji je preminuo početkom 1980.godine u dobi od trideset i tri godine. Obdukcija je pokazala da ga je ubio alkohol, a ja bih rekao da ge je ubio hobi i vjera u vlastite pjesme.

I kada su svi mislili da je to njihov kraj oni su se vratili jači nego ikad. Mjesto za mikrofonom zauzeo je dotadašnji pjevač grupe “Geordie”Brian Johnson. Već prvi album snimljen sa njim “Back To Black” postao je klasičnmo mjesto i žanra i rock’n’rolla uopšte. I svejedno je da li ih nazivate heavy metal bandom ili hard rock bandom ili primjetite da su naprosto izrasli na najboljoj tradiciji bluesa. Gdje god ih svrstali ostaje neoboriva činjenica da su decenijama bili jedan od najvećih rock sastava na planeti.

Poznatiji brat Angus Young će ostati upamćen i po onoj školskoj uniformi u kojoj je nastupao, pa i po onim kratkim hlačama koje su išle uz to. Kad je njihov uticaj, ovde kod nas, prihvatila grupa “Divlje jagode”, osim teškog i tvrdog zvuka Zele Lipovača je preuzeo i taj imidž. Makar unešto izmijenjen. Onako kako je Bregović na sceni odavao počast Jimmy Pageu tokom prvih godina “Bijelog dugmeta”, tako su “Jagode” nepogrješivo prizivale “AC/DC”.

Kasnije su opet promijenili pjevača i dolazak Axl Rosea u njihove redove bio je jedan od najvećih i najšokantnijih transfera u svijetu rock’n’rolla uopšte. I ništa se nije promijenilo. I svima je postalo jasno da je ta zgrada zvana “AC/DC” izgrađena na temeljima Angusove i Malcomove gitare. Grupu je, zbog zdravstvenih razloga, napustio 2014.godine, ali oni nisu htjeli nastaviti sa radom sve dok im Malcolm nije dao svoje odobrenje. On je bio osnivač grupe i tako se ponašao i tako se grupa ponašala prema njemu i kad ju je napustio. I ako grupa nastavi sa radom, a nema razloga da ne nastavi, i dalje će to biti putem koji je trasirtao upravo Malcolm Young.

A da li taj put vodi u pakao ili negdje drugo mislim da je Malcolmu svejedno. Sve dok tu vožnju prati dobra muzika.

 

 

Crne hronike i harmonike

Ima nešto beskrajno tužno u saznanju da si ljude konačno ubijedio u nečiji kvalitet. Godinama sam govorio i pisao kako je „Dubioza kolektiv“ najbolji bend, ne samo u zemlji i regionu. I sada, kad mi niko to ne osporava, osjećam se pomalo kao da su mi ih ukrali.

Sad su oni velika priča. Film, album, koncerti. Sve to ide vrlo sinhronizovano i nimalo slučajno. Bar kad su oni u pitanju. Međutim, mediji ih i dalje prate vrlo traljavo. Na dan kad im je izašao novi album „Pričice za djecu i odrasle“ listom su napisali da im je to prvi album nakon četiri godine i albuma „Apsurdistan“. Žao mi je, stručnjaci, što ću vas razočarati, ali u međuvremenu, početkom 2016.godine desio se njihov album „Happy Machine“. I to predobar album da bi ste ga tek tako ignorisali. Ali tako je danas sa novinarstvom u internet eri. Kad onaj prvi napravi grešku, ponoviće je svi koji će njegov tekst prenijeti bez razmišljanja. U svijetu u kojem vladaju copy/paste novinari čovjek se mora osjetiti ponekad kao muzejski eskponat.

A prije albuma desio se film. I odmah da kažem taj film, „Priče za djecu i odrasle“, taj film o „Dubiozi kolektiv“ bio mi je ponajbolji od svih tih filmova o rock stvaraocima koji su nam ponuđeni u posljednjih godinu dana. Urađen je baš s mjerom, ispričao je priču o bendu, njegovom nastanku, ali i priču o nastanku novog albuma. I to na takav način da jedva čekaš taj album.

Zapravo i mogao si da ga čekaš jer „Dubioza“ ima jednu jako dobru naviku, kao pravi svjetski bend oni obavjeste javnost kada će, tačno, da se pojavi njihov novi album. Nema tu, „negdje u maju“ ili „vjerovatno ove jeseni“. I kada se album pojavio, spletom okolnosti mogao sam da ga preslušam tek popodne i do trenutka mog susreta sa tim albumom radoznalost sam blažio čitajući komentare o njemu. Komentare koji su me naljutili. Mislio sam, vidi hejtera ništa ne ostavljaju na miru. A onda sam preslušao album.

Prvi put kad sam ga preslušao bila mi je to savršena zvučna građevina sastavljena od svih onih materijala koji i jesu „Dubiozu“ učinili tako važnim sastavom. Na drugo i svako sljedeće slušanje učinilo mi se to ipak malo presavršeno. Presavršeno da bi bilo spontano. Eto, toliko ću reći. Ne usuđujem se reći „Presavršeno da bi bilo iskreno“. Kao da je „Dubioza“ tačno znala šta se očekuje od njih i tačno je to i isporučila. Da niko ne ostane razočaran. Osim možda one najtvrđe jezgre njihovih najodanijih fanova.

A opet kako ih optuživati zbog činjenice da rastu i razvijaju se, da su postali veliki bend i da se ponašaju kao veliki bend. I bend i brend. Da su industrija koja hrani na desetine porodica. I ponašaju se shodno očekivanjima. Očekuje se od njih da komentiraju društvenu stvarnost – komentiraju je. Očekuje se da su ljuti i nezadovoljni. U svojim pjesmama djeluju i ljuti i nezadovoljni mada je veliko pitanje da li su i dalje takvi. Ali moj utisak je, kažem moj utisak je i to uopšte ne mora da bude istina, ali moj utisak je da su im se nekad pjesme dešavale, a da su ih ovog puta pravili. Da su ih pravili uz pomoć formule po kojoj dodaš malo crne hronike, pa malo harmonike. Sve za oduševljenje širokih masa.

Kao da su sebi napravili spisak tema koje bi bile zahvalne za obraditi, tema kao što su reallity programi, življenje virtualnih života putem interneta, odlazak mladih u inostranstvo. I sve to jako dobro funkcioniše u njihovim pjesmama. I dalje imaju snažnu poruku i dalje su to pjesme koje ću radije poslušati od devet desetina onoga što mi se nudi. Samo što ovaj put ne mogu da se otmem osjećaju da je forma postala važnija od suštine. Da je geg postao svrha sam sebi. I bojim se da im se ne desi proročanstvo iz njihove vlastite pjesme sa prošlog albuma. Ono u kojem crvena zastava postaje crveni tepih.

Dobri duh sarajevske muzike

Živimo u nepravednom svijetu, ali ponekad se desi ponešto što mi vrati vjeru u ljude. Kao što se desilo kada je stigla vijest o smrti Nene Jeleča. Ne zbog same smrti jer  umro je tragično prerano i umro je neoprostivo daleko od svog Sarajeva. Nego zbog načina na koji su se od njega oprostili njegovi prijatelji i dugogodišnji saradnici.

Bavio se poslom u kojem je surevnjivost, nepovjerenje i podmetanje nogu neuporedivo češće od poštovanja i bliskosti. I u tom i takvom poslu uspio je da stekne reputaciju ne samo vrsnog instrumentaliste i izuzetnog producenta, nego prije svega mirnog i dobrog čovjeka koji će nam nedostajati upravo zbog tih svojih ljudskih karakteristika, pa tek onda zbog profesionalnih kvaliteta.

I to nema nikakve veze sa onim „o mrtvima sve najbolje“. Jer, ima tako ljudi za koje i u smrti teško nalaziš razloge za hvalu. U slučaju Nene Jeleča prije je problem kako naći odgovarajuće i dovoljno snažne riječi koje bi mogle i približno dočarati ono što je značio za sarajevsku scenu. Bio je on neki dobri duh ovdašnje muzičke priče. Čovjek koji je znao iz svakog izvući ono najbolje. I u studiju i van njega.

Mnogi će tek sada, na smrtovnicama otkriti da je Neno zapravo Nedžib. Kao što mnogi neće znati da je on utkan u brojne velike pjesme bilo kao izvođač, bilo kao aranžer ili producent. Počeo je kao bas gitarista i vrlo brzo postao izuzetno tražen, pa je svirao na trećem Hendinom albumu „Gdje si dušo gdje si rano“. Na tom albumu bubnjeve je odsvirao Milić Vukašinović i osjetio je da je Neno basista sa kojim je na istoj talasnoj dužini i pozvao ga u „Vatreni poljubac“. Sa ovim bendom je snimio album „Iz inata“ iste te 1985.godine i to je jedno od rijetkih izdanja, a možda i jedino, na čijem se omotu nalazi i njegova fotografija. Uskoro se našao u grupi „Hari Mata Hari“ na njihovom drugom albumu „Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija“. Tokom 1986.godine sa Branom Likićem je producirao drugi album grupe „Merlin“. A onda je sebe našao u „Bombaj štampi“ gdje je na njihovom prvom albumu iz 1987.godine bio i bas gitarista i inžinjer tona.

Našao je on sebe u „Štampi“, ali kako su oni tek povremeno radili tokom tih posljednjih nekoliko godina osme decenije prošloga vijeka sarađivao je i sa drugima. Sa „Gino bananom“, sa Nedom Ukraden na albumu „Poslije nas“ koji je producirao doduše Hari Varešanović, ali je Neno opet odsvirao bas dionice, bio inžinjer tona i sve to smiksao. Vratio se saradnji i sa Harijem na albumu „Strah me da te volim“, a dosta posla odradio je i na jedinom solo albumu Ede Mulahalilovića. Producira peti album „Valentina“, albume grupa „Milly the Kid“ i „Regina“. Ponovo je radio i sa Hendom, a svijeta narodne muzike se dotakao radeći na albumu „Ljiljani“ Halida Bešlića i „Neko čudno vrijeme“ Šerifa Konjevića. Oba iz 1991.godine.

To mu je bila značajna referenca kada je počeo raditi sa folk zvijezdama u produkciji „In Takt“ u Njemačkoj sredinom devedesetih godina. Redaju se imena kao što su Elvira Rahić, Enes Begović, Hakala, Kemal Malovčić, Esad Plavi, Ferid Avdić, ponovo Šerif Konjević i Halid Bešlić, te mnogi drugi. U to vrijeme on je producirao, na primjer, zajedno sa Dinom Dervišahlidovićem, pjesmu „Ja potpuno trijezan umirem“. I na narednom Dininom albumu sarađivao je na pjesmama „Kad si rekla da me voliš“ i „Da je tuga snijeg“. Saradnja sa „Intakt records“ je potrajala do početka novog milenija, a onda se sporadično javlja i na izdanjima drugih izdavačkih kuća.

I mnoge od ljudi na čijim je pjesmama Neno ostavio neizbrisiv trag ne mogu stići ni pomenuti. Što ne znači da sam ih zaboravio. Ali to nije ni važno. Važno je da Nenu nisu zaboravili ljudi koji su ga poznavali pa čak ako nisu ni imali tu priliku da s njim ostave neke trajne tonske zapise. I kad čovjek nešto pogleda, umrijeti u 54.godini jeste definitivno prerano iako je Neno Jeleč ostavio iza sebe toliko toga da bi dostajalo za dva-tri prosječna života.

“Mustra” za tkanje letećih ćilima

Povremeno treba otići iz Sarajeva i dozvoliti sebi iznenađenje. Iznenađenje za oči, za uši i za dušu. Neosporno je da je Sarajevo neprikosnoveni centar kad je pop rock muzika u Bosni i Hercegovini u pitanju, ali je nepobitna istina i to da nema ekskluzivitet niti monopol na talenat. Kad god se nađem u nekom drugom gradu nastojim pokupiti što više od tamošnje scene i nerijetko ostanem zadivljen.

Nedavno sam boravio u Travniku i ljubazni domaćini mi poklone album koji još nije ni izašao. Album čija se promocija dešava baš ovih dana i album koji potpisuje sastav tako simboličnog i tako prozračnog naziva – „Mustra orchestra“. Iza ovog naziva kriju se tri Travničanina, Saša Filipović koji je odsvirao klavir i bas te se pojavljivao i kao koautor, bubnjar Almir Mulaimović i idejni začetnik cijelog projekta Taik Ganić, koji je, uz to, odsvirao gitare i sazove i posudio svoj glas gdje je trebalo.

Namjerno ne upotrebljavam izraz – pjevao. Budući da su sve pjesme na albumu instrumentalne Taikov glas je samo u tri navrata iskorišten kao svojevrsni uvod u kompozicije, gdje je predstavo svoje stihove kako bi nas na najbolji mogući način uveli u kompoziciju. Ko zna, možda će ti stihovi nekada biti i otpjevani, ali u ovom trenutku služe ponajviše da podcrtaju atmosferu pjesme i u tome su jako uspješni.

Album se zapravo i zove „Muzika iz romana“ ( s tim što se ne zna da li je u pitanju roman ili romani) i uz pomoć netipičnih, nesevdalijskih, da tako kažemo, instrumenata priča jednu lijepu priču o sevdahu. Ovde se radi definitivno o sevdahu iako netipičnom sevdahu. Netipičnom prije svega jer je u pitanju autorski izraz i jer je u pitanju instrumentalna muzika. I to na takav način da se mora priznati da su potpuno pogodili ime svog sastava. Oni svojim instrumentima zapravo pletu jednu finu muzičku građevinu oko nas, prozračnu i krhku, na svaki povjetarac osjetljivu, a opet dovoljno snažnu da nas premjesti u neke druge predjele i neka druga vremena, ako samo imamo dovoljno spremnosti da se prepustimo zvucima. Taik i njegova ekipa su napravili mustru po kojoj se prave leteći ćilimi kojima se putuje i daleko i davno.

Možda zaista i postoji neki roman, napisan ili nenapisan svejedno, čiju radnju prati ovih jedanaest kompozicija (ukoliko izostavimo bonus trake). A možda je suština upravo u tome da svako od nas u sebi ispiše taj roman slušajući ovaj album. I zato ga je najbolje slušati u cijelosti. Jer tek tako otkrivamo ili barem naslućujemo svu složenost te njihove mustre. A kao i kod svake mustre i kod ove je najljepše to što izgleda beskrajno jednostavna i laka sve dok vi ne pokušate da je ispletete ili odsvirate.

Inače, ovo je treći Taikov pokušaj da napravi nešto od svoje muzičke karijere. Prvi put sam ga zapazio dok je pravio tipični bosanski pop – rock uz blagu primjesu etna i kada je ne jednom radijskom festivalu izveo pjesmu „Hercegovke i Bosanke“ u koju je sjajno uklopio sva ona ženska imena opjevana u domaćoj muzici. Kasnije se jako uspješno i jako zanimljivo bavio pisanjem muzike namijenjene djeci, a sada je tu „Mustra orchestra“. I ne pitajte me gdje je bio najbolji jer to ni sam vjerovatno ne zna, a sigurno je da niti jedno od tih poglavlja nije potpuno zatvorio.

Za nešto širi proboj „Mustre“ na domaćoj sceni, uvjeren sam, ipak bi bile potrebne i neke vokalne dionice po kojima ćemo ih pamtiti. Izgleda da je to shvatio i Taik i, po onome što znam, oni bi uskoro svoj rad trebali nastaviti sa Almom Subašić na mjestu glavnog vokala. A tek onda će taj prefinjeni ženski dodir od ovog tkanja napraviti baš onakvu mustru kakvu je Taik i zamislio.

Idi, idi moja vilo

Neke vijesti nikad neće stići dovoljno sporo. Znam ja da se mediji mjere i po tome koliko su brzi, ali ne moraju baš da se utrkuju u tome ko će mi “uzeti muštuluk” da mi je neko drag i neko bitan preminuo….umro…preselio…otišao…nestao. Zapravo naši jezici i nemaju pravu riječ za ono što smrt ostavi iza sebe nakon što nas opustoši. Nakon što nam ukrade drage i dragocjene ljude.

Evo, ta bezobraznica smrt otela nam i Donnu Ares. A ona je bila i draga i dragocjena. I beskrajno talentovana i dvostruko toliki fighter. I na sceni i u životu. Kod nje nije bilo foliranja. U njenom slučaju Bog je bio posebno izdašan. Dao joj je nevjerovatan osjećaj za muziku, ali i ogromnu ljubav prema toj istoj muzici. Sumnjam da ću još nekada sresti nekoga poput nje, nekoga ko je s toliko ljubavi i strasti satima mogao govoriti o pjesmama. Pjesmama koje izvodi, pjesmama koje sprema i pjesmama koje bi čula.

Na estradi toliko punoj zavisti i zlobe ona je bila ona rijetka zvjerka koja se radovala kad god bi neko od kolega napravio nešto vrijedno pažnje. Nije imala nikakvog zazora da voli tuđe pjesme. I da ih pjeva kad bi joj se dopale. Ali nije imala problema ni da kaže da  nešto ne vrijedi ako bi smatrala da nije urađeno kako treba. Da nije bila vrhunski interpretator mogla je, komotno biti i vrstan kritičar.

Bila je privilegija poznavati tu i takvu Donnu Ares i tu i tamo s njom razmijeniti mišljenje o ovome ili onome, o muzici i umjetnosti uopšte. Trebala je zapisivati ta svoja zapažanja onako kako je opisala svoju borbu protiv karcinoma. I sada, nakon njene smrti, svi koji smo je poznavali možemo, bez ikakvog oklijevanja reći da je bolest možda i jeste ubila, ali je nije pobijedila.

Prije nekih četvrt vijeka, još kao petnaestogodišnja djevojčica, otpočinje svoju muzičku karijeru, da bi se kao solista okušala prije dvije decenije, prvo nastupom na “Dori”, a onda i osvajanjem brojnih nagrada na festivalu u svom rodnom Bihaću 1997.godine. Od tada pa do trenutka kada ju je bolest odvojila od mikrofona ona je tragala za svojim prepoznatljivim izrazom. Mnogi će reći da je taj izraz našla u folk muzici sa nešto pop elemenata, ali to se odnosi samo na dio njene karijere. Da je izabrala i neki drugi izraz bila bi barem toliko uspješna.Jer, teško je izvagati da li je bila uvjerljivija kad bi zapjevala onu pravu kafansku “Idi, idi moja vilo” ili kad bi pokazala kako suvereno vlada pop evergreenima izvodeći “Woman In Love” ili “Stop”.

Ostati bez Donne višestruko nas pogađa. I kao ljude i kao scenu. Nema u našoj popularnoj muzici previše tako sugestivnih ženskih vokala i tako puno ženskih stvaralaca da se izostanak nekoga poput Donne Ares ne bi bolno osjetio. I taj bol ćemo tek osjetiti u punoj silini. I njen Bihać i tamošnji festival kojem je dala i vrhunske interpretacije i pjesme za pamćenje. I Bosna i Hercegovina koja je u Donni imala dostojnog muzičkog ambasadora.

Sjedio sam u žiriju kad je 2000-te u “Skenderiji” prvi put izvela “Sviraj nešto narodno”. I ne samo da je pobijedila i ostavila pjesmu za sva vremena, nego nam je tada dala frazu koja je vrlo brzo nadrasla okolnosti u kojima je nastala i postala jedno od opštih mjesta naše svakodnevnice.

Kako ćemo se najdostojnije oprostiti od nje? Tako što ćemo onima koji budu dolazili nakon nje olakšati taj put ne bi li im bio puno lakši nego njoj. A ako usput neku nagradu nazovemo po njoj, tim bolje. A pjesme? Pjesme su već našle svoj put i svoj život. Samo što ću ja od danas, kad god je čujem da zapjeva “Idi, idi moja vilo” pomisliti kako je Donna i ne znajući to pjevala sebi. I zato i pjevala sa toliko tuge. I zato toliko tuge i mora da bude kada se opraštamo od nje. Da je drugačije ne bi ni valjalo.