Fudbal od Marxa do Matrixa

Jeste fudbal „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ samo što smo mi, onakvi kakvi jesmo, navikli iz svake definicije da izvlačimo samo onaj dio koji nam se sviđa i koji je u skladu sa našim svjetonazorom. Tako su mnogi zaboravili ono „sporedna“ i fokusirali se isključivo na odrednicu „najvažnija“.

Zato nam se i može desiti da nakon utakmice protiv Finske u nedjelju ujutro sve naše probleme svedemo na pitanja šta bi bilo da je Pjanić igrao, da se Džeko nije čuvao zbog transfera, da je  Kolašinac dovoljno oporavljen i slična. Na nivo nacionalne katastrofae je dignuta činjenica da tamo neki Finci bolje „gonjaju loptu“ od nas. Ja problema.

Nikome nije ni palo na pamet da se zabrine što su nas ti isti Finci ostavili, što bi se reklo „u ciganima“ u mnogim drugim stvarima. Nikoga ne brine to što imaju obrazovni sistem s kojim se naš apsolutno ne može komparirati. A takvi komentari i jesu rezultat našeg takvog obrazovnog sistema. I tako u krug.

Hajde da se ne pretvaramo. Kad ovde upotrebljavam prvo lice množine nije to reda radi i nimalo kurtoazno. I sam spadam među one opčinjene fudbalom i ni sam nisam bio pošteđen takvih misli i analiza. Čisto da neko ne pomisli kako sam nekakav fudbalomrzac koji apsolutno ne shvata šta to ima tako privlačno u toj igri.

Volim fudbal, pratim ga i nažalost ne igram. I mislim da baš zato ne postoji opasnost da usljed elementarnog nepoznavanja materije potcijenim taj fenomen. Vjerujem da kao zagriženi navijač reprezentacije imam pravo da emocije ostavim po strani i u cijelu priču uključim onog sirotana kojeg niko kod nas neće – razum.

Dok traje utakmica i ja skačem. I ja psujem i sudije i igrače (podjednako i naše i tuđe), proklinjem stative i čupam ovo malo nepostojeće kose. Ali takvo ponašanje ograničim na onih dva sata u koja se smjeste i priprema za utakmicu i oba poluvremena i pauza između dva poluvremena i nekih pet minuta nakon svega, potrebnih da se smirim.

A kad se smirim više ne znam je li baš tako loše kad izgubimo i je li gore kad pobjedimo. Odnosno  ne znam šta je pogubnije za nas. Očaj u koji upadnemo nakon poraza ili euforija koja nas obuzme nakon pobjede. A baš bih volio da mi neko ozbiljan objasni šta će se to suštinski promijeniti u našim životima sad nakon što su nas Finci onako nepristojno porazili. Ili da mi kaže kako bi se to popravio kvalitet našeg života jutro nakon što bi, kojim nevjerovatnim slučajem, postali prvaci svijeta. Bi đavola! Sve bi bilo „u pet deka“ kao i do sada.

I sve se nešto mislim da se Marks zajebao. Ono govoreći da je religija opijum za narod. U njegov vakat, ako je i bilo fudbala, nije bilo saveza, prvenstava, klubova, transfera. Nije bilo stadiona i nije bilo navijača. Da jeste, shvatio bi da je fudbal kud i kamo efikasniji narkotik.

Pa ako ćemo pravo, ne samo fudbal. Nego i sve te „Zadruge“ i svi ti programi koji ti obećavaju da možeš biti zvijezda, da možeš postati nečiji idol, sve to ima ulogu sedativa. Odvaja te ta terapija od stvarnosti, blago te zatupljuje sve dok te potpuno ne omami i učini ovisnikom o svemu onom plitkom, površnom i suštinski nebitnom.

Hoću da vjerujem da ja svoju površnu zabavu povremeno sam biram i da to ne utiče na moje prioritete u životu. Možda sam u pravu, a možda je to samo igram meni namijenjenu ulogu u ovoj velikoj kompjuterskoj igri koju nazivamo životom. Sve je to već negdje programirano. Pa čak i to što povremeno provirim napolje iz vlastite čaure u ovom našem „Matrixu“.

Advertisements

Djevojčica i orasi

Ispričao bih vam jednu priču. Priča počinje u davnim vremenima kada su u jednom dalekom kraljevstvu svi bili sretni, toliko sretni da im je svaki drugi ili treći dan bio praznik. A praznik se u tom kraljevstvu nije mogao zamisliti bez baklave. A baklava se nije mogla zamisliti bez svega onoga što u nju već ide, pa tako ni bez oraha.
Jedne godine ljubomorni kralj iz manje sretne zemlje preko rijeke bacio je kletvu na malo sretno kraljevstvo. Kletva je trebala da zatruje sve orahe u kraljevstvu i sa mnogim plodovima se to zaista i desilo. Kada su te godine za najveći praznik građani sretne zemlje napravili baklavu mnogi su stradali od nje. Potrovali su se. Naučnici su, naravno ubrzo otkrili o čemu se radi i počeli da izbjegavaju orahe pri pripremi baklave.
U početku su svi znali da je kriva kletva i znali su da nisu svi orasi zatrovani. Vremenom su neki počeli da govore kako je orah štetna biljka i da je njegov plod sam po sebi otrovan. Da mu je to u prirodi. Neki su priznavali da se može, tu i tamo, naći neki zdrav plod, ali ko će sad da biska tolike orahe.
U nekad sretnom kraljevstvu se i dalje pravila baklava, ali nije više bila dobra kao nekada, praznici nisu bili kao nekada, a ni kraljevstvo, ako ćemo pravo nije bilo kao nekada.
I to bi tako potrajalo da jedna djevojčica koja je stasala da napravi svoju prvu baklavu nije sebi utuvila u glavu da je napravi kao nekada. Više joj je dosadilo da sluša majčinu majku kako uzdiše prisjećajući se “kakve su nekad baklave bile”.
Pitala je: “Pa što danas nisu?”. “Zato što ih pravimo bez oraha.” “A što ih pravite bez oraha?”. “Zato što orasi sada kvare baklavu, zato što su otrovni.” “Baš svi orasi?” pitala je djevojčica.
Majka njene majke odgovorila je bez razmišljanja “Baš svi.”. Ali kada je djevojčica ponovila svoje pitanje, starica se malo zamislila i priznala da bi se možda i našao poneki zdrav, ali da je teško razlikovati otrovne od zdravih, da bi to bio težak i dugotrajan posao, pa možda i opasan. Upozorila je djevojčicu da u kraljevstvu ima ljudi koji toliko ne vole orahe da su htjeli sve da ih posjeku. Ljudi koji toliko ne vole orahe da ne vole ni one koji ne vole da ne vole orahe. I da takve koji ne mrze orahe smatraju naivnim i glupim i zaboravnim i vole da ih podsjete kako su nas orasi jednom potrovali. Nekad mudri kralj nekad sretnog kraljevstva tih godina nije pokazivao preveliku mudrost, ali je ostalo dovoljno pameti u njemu da ne dozvoli da se posjeku orasi znajući da bi tada istočni vjetrovi poharali kraljevstvo. A što bi iza njih ostalo dokrajčio bi Zapadnjak uvijek spreman da dokrajči što se dokrajčiti da. I tako su orasi rasli pored stanovnika kraljevstva, ali niti ih je neko brao niti ih je neko koristio.
Djevojčica je ipak odlučila da pokuša. Nabavila je rukavice da se zaštiti od onih otrovnih plodova i slušalice da ne sluša šaputanja koja su je plašila i nagovarala da o orasima misli kao o čudovišnim plodovima.
Radila je danima. Većina plodova koje bi otvorila zaista je bila ili puna otrova ili toliko zahvaćena bolešću da se niju usuđivala da ih koristi. Ali tu i tamo bi naišla na zdrav plod. Odložila bi ga na stranu i nastavila. Zanesena poslom nije ni primjetila kako je našla više zdravih plodova nego što je njoj trebalo za baklavu. Bilo joj je žao da ih baci, a kako se Veliki praznik bližio odlučila je da ih ponudi komšinicama. Uradila je to dijelom jer je bila dobra djevojčica, a malo i zato što se plašila kako će joj baklava ispasti pa nije htjela da bude jedina koju će okriviti ako nešto pođe po zlu.
Niko nije prihvatio njene orahe, a ona nije prihvatila mogućnost odustajanja i krišom je napravila baklavu po nekadašnjem receptu.
Svi su se plašili da je probaju. Baklavu s orasima. Majka i otac toliko su voljeli djevojčicu da su bili spremni da probaju to što je ona napravila pa i po cijenu trovanja. Djevojčica je imala dva brata i tri sestre, ali njima nisu dali da probaju opasni kolač. Kad su majka i otac konstatovali da bolju baklavu u životu nisu jeli i majka djevojčicine majke je zatražila komad. A onda još jedan. Priča o baklavi se pročula po kraljevstvu i došla i do Kralja. Nekada sretnog i nekada mudrog kralja. Kralj je zatražio da mu donesu parče te baklave o kojoj svi pričaju. Kada je dvorski kušač hrane probao komadić i kada mu se ništa nije desilo Kralj je pozvao djevojčicu.
Htio je da je proglasi svojim dvorskim kuharom. Pitao je da li može i dalje da pravi takvu baklavu, ali sada za cijelo kraljevstvo. Da li bi prihvatila dobro plaćen posao kraljevskog biskača oraha i da po cijeli dan odvaja zdrave orahe od bolesnih.
Djevojčica se duboko, najdublje moguće, poklonila svom Kralju i objasnila mu.
“Vaše veličanstvo, da bi se mogli naći zdravi orasi među bolesnima svako ko ih traži mora da vjeruje da ih tamo ima zdravih. Je li Vam bila ukusna ova baklava?” – pitala je.
“Najukusnija koju sam jeo.”
“Ali ne i najukusnija koju ćete jesti. Puno će ukusnija biti ona baklava koja se napravi od onih oraha koje ćete sami probrati.”
Od tog dana baklava se ponovo u kraljevstvu pravila po starom receptu i sa orasima. A među stablima oraha je počelo nešto čudno da se dešava. Pomalo zatrovana stabla su počela sama da se oporavljaju u želji da ponovo budu korisna stanovnicima Sretnog kraljevstva.
Bilo je i onih potpuno i nepovratno zatrovanih oraha. Mjesto na kojem su oni rasli pretvorilo se u mračnu šumu do koje se stizalo neprohodnom šikarom. Oni su sanjali snove mračnog drveta o tome kako bi Sretno kraljevstvo opet mogli učiniti nesretnim.
Ali to je već tema neke druge priče. Za neki drugi put.

Island, Madonna i nepravda

Svake godine sebi obećam kako neću više pratiti „Eurosong“ i kako je vrijeme da nadrastem ovaj teferič, koji ionako nije namijenjen meni. I svake godine, uredno prekršim to obećanje. Moguće da sam se već „navukao“ na tu „paradu pijanstva i kiča“. Ili da ipak budem pošten „paradu kiča i kiča“.

Međutim, ove godine je imalo nekog smisla propratiti šta se zbivalo u Tel Avivu. Zbog Islanda, zbog Madonne i zbog nepravde.

Krenimo redom. Ili krenimo otpozadi. A nekome je taj trenutak kada je Island dobio glasove publike bio i početak i kraj i ključni trenutak „Eurosonga“. Taj momenat kada su razvili zastave i šalove Palestine. Momenat u kojem su srušili kulise idiličnog svijeta kakvim su organizatori željeli prikazati Izrael ostatku svijeta. A kako su oni što pasionirano prate ovo takmičenje uglavnom nezainteresovani za politiku varka im je sasvim lako mogla i proći.

Što ne znači da i ovako nije prošla. Njihovu poruku su uočili, dijelili, komentarisali uglavnom oni što nisu ni gledali „Evroviziju“ nego su naknadno saznali za njihov gest. Meni je bilo beskrajno zabavno da gledam ko ih sve podržava, ko ih diže u zvijezde na društvenim mrežama, da gledam kako preko noći postaju heroji onog dijela bosanske javnosti od kojeg bi prije očekivali da nekoga ko izvodi muziku kao taj bend „Hatari“ i ko izgleda kao taj bend, popljuju uzduž i poprijeko.

Uživao sam da čitam komentare osvjedočenih konzervativaca kojima se veličaju stvaraoci, za njih iritantne muzike i vrlo upitnog seksualnog opredjeljenja. Ali, po starom dobrom licemjernom običaju, oni su odlučili da ignorišu ono što im ne odgovara. Svi su pomenuli zastavu Palestine, a niko onu zastavu u duginim bojama kojom su, malo prije spornog momenta, Islanđani takođe mahali. Ali što bi se reklo u starom vicu „mah’o ti, ne mah’o“ njima je u glavi… šta im je već u glavi.

Što se tiče Madonne sa većim se nestrpljenjem čekao njen nastup nego rezultat glasanja za pobjednika. A unaprijed se znalo i da će ona nastupiti i ko će pobijediti. A nakon što je ona izvela svoje dvije pjesme, nastale u rasponu od 30 godina, „stručnjaci“ sa društvenih mreža počeli su da problematiziraju njeno pjevanje. I pri tome zaboravili da je njoj neko spreman platiti milione dolara za dvije pjesme, a da njima eventualno familija može platiti da prestanu sa zavijanjem na dječijem rođendanu. A da ne govorim koliko je besmisleno Madonnin nastup analizirati sa te tačke ako svako ko je iole upućen u njenu karijeru dobro zna da joj vokalne sposobnosti nikad nisu bile najjači adut. Još su mi bolji bili oni koji su u njenom nastupu vidjeli masonsku i iluminatsku zavjeru. Kao, potura nam kroz pjesmu neke opasne ideje. Pa čak i da je tako ne mogu, a da se ne zapitam nije li i kod poturanja „opasnih ideja“ odgvorniji onaj koji te ideje prihvata od onoga ko ih širi. Ili neki ljudi oko mene zaista imaju ozbiljnu namjeru da se glupost računa kao olakšavajuća okolnost?

I na kraju – nepravda. Dok je struka glasala pomislio sam kako konačno pobjeđuje pjesma, pobjeđuje muzika i pobjeđuje umjetnost. Sve do glasanja posljednjeg žirija vodila je Tamara Todevska sa pjesmom „Proud“. Onda ju je, „za dlaku“ pretekao švedski predstavnik. I to je meni bilo sasvim u redu. Tamara je svojom pjesmom i svojim nastupom posve odskakala od opšteg kičeraja koji, očito postaje standard na „Evroviziji“. Pokazala je i onima kojima se pjevanje svodi na „mama vidi me kako visoko mogu sa glasom“ (a kojih uopšte nije malo na ovom takmičenju), pokazala je dakle koja je razlika između pjevanja i interpretacije. Ne bi bilo nezasluženo ni da je tamnoputi Šveđanin pobijedio. Samo što ni on nije bio skrojen po sve očitijim normama „Eurosonga“. Niti je on neki nezreli dečkić za kojim će uzdisati matori upaljeni panjevi iz organizacije i dobar dio glasačke mašinerije širom svijeta, niti su njegovi prateći vokali anoreksične i androgene plavušice, niti je pjesma rađena po kalupu zamišljenom za ovu smotru.

Međutim, kada su se dodali glasovi publike i Tamara i njen švedski kolega su dobili sramotno malo glasova. I pobjedu je odnio neki Holanđanin sa nekom pjesmom. Dobro, da ne pretjerujem. Pjesma „Arcade“ uopšte nije loša, ali nije ni zaslužila pobjedu. A ono što me posebno rastužuje jeste činjenica da bi ogroman broj onih koji su glasali za njega to učinio čak i da im je odjednom nestalo tona na televizijskom prijemniku. Oni svakako nisu glasali za ono što su čuli, nego za ono što su vidjeli.

A ono što smo vidjeli u dva dana polufinala i finalnoj večeri, ono što smo vidjeli na sceni i u publici, ono čemu smo svjedočili tokom glasanja definitivno pokazuje da ako „Eurosong“ baš i nije potpuno LGBT zabava, sigurno je da je procenat te populacije na „Eurosongu“ neuporedivo veći nego li je to inače u društvu.

Prizivanje Sarajevskog duha

Koliko ste puta čuli da se pominje taj famozni “Sarajevski duh”. Ali on vam je nešto kao Yeti.  Svi odnekud znaju za njega. Svi ga podrazumjevaju. Mnogi se kunu da su ga vidjeli, ali nikad ga niko nije uslikao. Niko ga nije izmjerio. I niko nema pojma kako da ga ulovi.

Taj duh mi se tu i tamo znao ukazati među stranicama nekih knjiga. U sjećanjima nekih ljudi. Nakratko bi bljesnuo, a onda se povlačio na dugo, dugo vremena. Sada sam ga opet prepoznao kada sam čitao knjigu Amile Sulejmanović “Ključ bubnja Tama”. Kao da je protrljala čarobnu lampu svojih sjećanja i pojavio se taj duh. I kao u svakoj pristojnoj bajci on je bio istovremeno i drag i užasavajući. U slučaju Sarajevskog duha i beskrajno duhovit, ali i opasno zahtjevan. I kako kod nas ništa nije kao kod ostatka svijeta, kad se i pojavi taj duh vam ne ispunjava želje, nego vi njemu morate žrtvovati miran san.

Tu je cijenu, siguran sam, platila Amila prekapajući po vlastitoj utrobi, proživljavajući iznova dane svojih ranih dvadesetih u gradu koji nikad nije znao da na ljubav uzvrati ljubavlju. Ali i to je valjda dio tog njegovog prokletog šarma. I kada mi je iz Londona stigla pošiljka sa njenom knjigom i njenom posvetom znao sam da mi šalje “kariku koja nedostaje” u mojoj vječnoj i uzaludnoj potrazi za konačnom verzijom velike knjige o sarajevskoj muzičkoj sceni, velike knjige koju, srećom, nikad neću napisati.

Odmah da otklonimo dilemu oko naslova. Nije to nikakva igra riječima. Tama nije tu tama u smislu mraka. Tama je marka bubnjeva. A “ključ bubnja” je spravica kojom se naštimavaju bubnjevi. Ipe ivandić je, u jednom trenutku svog života, u vrlo bitnom trenutku za ovu knjigu, svirao upravo bubnjeve “Tama”. I poklonio je Amili ključ bubnja. Tu malu, sjajnu stvarčicu koja je trebala na simboličkoj ravni da odigra ulogu one druge, male, sjajne stvarčice koja se obično navlači na prst. Prst po toj stvarčici i nazvan.

I, eto, već sam vam otkrio da je u ovu knjigu upakovana ljubavna priče između Amile Sulejmanović, rok pjevačice iz Sarajeva, popularne u drugoj polovini osamdesetih. i Gorana Ivandića, znanog i kao Ipe, bubnjara najveće, najpopularnije i sve naj, grupe znane pod imenom “Bijelo dugme”. Fatalna, burna i čaršiji zanimljiva ljubavna priča ovog puta je ispričana iz prve ruke. Od strane jednog od aktera. I svaka čast Amili na spremnosti da tu priču ispriča bez ikakvog uljepšavanja. Iskreno i ogoljeno, ispričanu kao sa terapeutskog kauča.

Ali ovo je knjiga koja funkcioniše na puno više nivoa. Ovo je knjiga koja je važan dokument o jednom vremenu, jednom gradu i jednoj specifičnoj branši koja je proslavila taj grad. I to ne u smislu puke faktografije koja se danas može pronaći bez mnogo muke u bespućima interneta. Ne, Amila Sulejmanović vam nudi u svojoj knjizi mirise, zvukove i boje jednog vremena o kojem danas svi govore kao o “zlatnim osamdesetim”, a da, uglavnom, nemaju pojma o čemu pričaju. Nema ona nikakav problem da nam pokaže kako je to “zlato” u najboljem slučaju bila tek nevješto navučena “pozlata”. A opet da kod nas koji smo ih živjeli izazove neki nezasluženi ponos zbog same te činjenice. A kod onih koji su ih preskočili ili se prekasno rodili za njih da izazove zavist.

To mi je još jedna od velikih prednosti Amiline knjige. Iako jasno definisana vremenski i prostorno u Sarajevo osamdesetih ova knjiga nadilazi to određenje. Barem po pitanju onih kojima se obraća. Nekome će izmamiti nostalgičan osmijeh, tugu i nemir kada se prisjeti likova i lokacija svoje mladosti. Likova i lokacija koje Amila majstorski portretira. A za one koji ne pripadaju ili tom prostoru ili tom vremenu ona je knjigu obogatila digresijama koje više nisu nikakve fusnote nego sastavni dio samog tkiva ove knjige. I dobro je što je to uradila. Sasvim ispravno je pretpostavila kako će mnogo toga, što se za nas kao svjedoke tog vremena podrazumjeva, mnogim drugima biti potpuno nerazumljivo. I nije žalila truda da to i razjasni. A često je sa puno ljubavi govorila o ljudima koji su bili bitni pratioci te scene, a danas kada se piše o toj istoj sceni ne dobijaju ni status fusnote.

I tu sam otkrio jednu sudbinsku poveznicu između nas dvoje. Kada sam pisao svoj roman “Vrijeme žetve” objavljen 2017.godine, radnju sam smjestio u Sarajevo 2036.godine i u jednom momentu sam pomenuo kako su gradske vlasti imale projekat očuvanja sjećanja na značajne ljude sa pop rock scene. I pomenuo sam kako je tom prilikom jedna od ulica nazvana po Huseinu Vladoviću. I onda kod Amile naletim na tople rečenice, pune poštovanja u kojima se, takođe, pominje Huska. E, njegova nenapisana knjiga je ta “karika koja nedostaje”. Danas kad me mnogi laskavo, ali ne baš tačno nazivaju “živom emciklopedijom” kad je popularna muzika u pitanju ja se obično sjetim Huske Vladovića. On je bio enciklopedija. U poređenju s njim ja sam tek fotmata uputstva za upotrebu veš mašine.

Dakle, to je ono što ćete naći u ovoj knjizi ako joj pristupite otvorenog i uma i srca. Ali moram da vam kažem i šta nećete naći. Nećete naći nikakav prljavi veš ni skandale sa estrade. Nikakve insajderske informacije koje će promjeniti ili barem pomjeriti vaša uvriježena mišljenja o ljudima kojima ste se divili. Iako je Amila i prema drugima, kao i prema sebi, bila jednako neumoljiva jedini pravi negativci u ovoj knjizi su, valjda samo Goran Kovačević, drugi pjevač “Teške industrije” i inspektor MUP-a Amir Latić. Ipe Ivandić nije negativac, uprkos tome što se pred nama prostiru obje strane njegove ličnosti poput nekog skupocjenog tepiha koji kad posve razmotate vidite da je poprilično nagrizen moljcima. Zgražavamo se pred njegovim postupcima, ali ipak teško ga je ne voljeti. I potpuno shvatamo zašto je Amili tako dugo trebalo da se oslobodi te razorne ljubavi.

Nećete saznati ni kako je Ipe nastradao. Ne zna to ni Amila pa i ne špekuliše. Nećete dobiti ni priliku za nove tračeve o “Bijelom dugmetu” jer nije ni pokušala da svoje učešće u karijeri ovog benda prikaže važnijim nego što jeste. I to je pravo osvježenje u poplavi onih koji na sve strane trube kako im je uskraćeno zasluženo mjesto u istoriji rock’n’rolla kod nas jer oni su “u trećem razredu posudili šiljalo Goranu Bregoviću” ili tako nešto. I obavezno napomenu kako ga “nikad nije vratio”

Zato, ako se ne plašite da se sretnete sa duhovima, organizujte seansu. Ne treba vam ni stol sa tri noge, niti posebna atmosfera niti nikakva ploča za prizivanje. Osim možda par gramofosnkih ploča iz sedmdesetih i osamdesetih, ali to je sasvim druga priča. Treba vam Amilina knjiga. I nema potrebe da je trljate da bi se duh pojavio. Otvorite je i počnite da čitate. Garantujem da ćete biti opsjednuti do posljednje stranice. A i dugo nakon toga. Barem se meni tako desilo.

Ali kao alibi

Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.

Ali kao alibi

Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.

“Dišem” za ostati bez daha

Volim kad se ispostavi da sam bio u pravu. Kad sam prvi put čuo “Sunday Stories” bilo mi je jasno da su ime koje moram zapamtiti i znao sam da će mi taj podatak zatrebati nekad u budućnosti. Osjetio sam da je to bend koji ima još puno toga da kaže. Drago mi je da se nisam prevario. Njihov novi singl “Dišem” u potpunom je neskladu sa nazivom. Zašto? Pa zato što vam oduzima dah. Oni su band koji zvuči potpuno svjetski i potpuno u trendu, a da opet nisu zaboravili svoje korijene. Izrasli na najboljim jazz tradicijama nisu ostali tvrdoglavi “čistunci” i dozvolili su sebi istraživanje u nekim posve drugim i posve aktuelnim muzičkim izrazima. Zato “Dišem” zvuči tako posebno. I drugačije. Energično i beskrajno emotivno u isti mah. I prebogato i minimalistički. Kao da pripada posve ovom vremenu, ali da se ne bi osjećali neprirodno ni da su ovakvu pjesmu ponudili prije pedeset ili šezdeset godina (naravno u malo drugačijem aranžmanu). Zapravo, najljepše je u svemu to što se opiru bilo kakvom konačnom definiranju i svrstavanju u ovu ili onu žanrovsku ladicu. Ima tako bandova koje ne možete strpati sa ostalim drangulijama u ladicu, da se, eto nađu ako, nekad, zatrebaju. Ima bandova koje morate držati na vidnom mjestu jer ćete im se svako malo vraćati. Takvi su “Sunday stories”. Momci, pardon, djevojke i momci obradujte me opet nečim ovakvim.

Pola čovjek, pola neman

Da „Helem Nejse“ ne postoje trebalo bi ih izmisliti. Za naše dobro. Iz nekoliko razloga, a svaki od njih smatram jednako važnim. Zato što su donijeli na scenu jednu novu poetiku koja je potpuno poetika generacije rođene u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka, generacije koja je sada u svojim srednjim ili kasnim dvadesetim. Zatim, jer su spremni da kažu stvari koje se obično prećutkuju ili se onako hinjski, ispotiha govore tamo gdje se ne očekuje da će se imati problema zbog izgovorene riječi. Pada mi na pamet još jedna analogija. Oni možda i prde na derneku, ali glasno i jasno. Prdimo i mi ostali samo ga ispustimo hinjski, nekako pridavljenog. A jednako smrdi. Nema nikakve razlike. I treće, a sigurno ne i najmanje važno, njihova verzija repa, ili ako vam je draže hip – hopa nije nikakva uvezena, lažna priča o pištoljima, bijesnim autima, o kurvama i o tome kako je teško biti crnac. Oni su sebi dali neuporedivo ambiciozniju zadaću da nas podsjete kako je teško biti čovjek. Danas i ovdje.

Srećom, nismo ih morali izmišljati. Desili su nam se. Prije dvije godine kad se pojavio njihov debi album „Go u gostima“ oni su za mene  bili šokantno otkrovenje. Sa nestrpljenjem sam očekivao naredni album, ali sada već spreman na zbirku pjesama koja će precizno oslikati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u trenutku kada se pojavi. I duboko sam uvjeren da ni sami nisu svjesni značaja kakav imaju. Da jesu možda bi se prepali prevelike odgovornosti. Ovako su, iz čiste zajebancije i bez predumišljaja ponovo počinili zločin. Zločin stvaranja odličnog albuma.

Novi album im se zove „Pola čovjek, pola jedan“, ali za mene su sa ovim albumom prije „Pola čovjek, pola neman“. Neman su za sve ograničene umove osuđene da misle unutar skučenog prostora koji nameću „zajednica, crkva, škola“ kako bi rekla jedna davna i velika pjesma. Ovaj album naprosto postaje obavezna lektira za sve one koji ne pristaju da im život uređuje jedna jedina knjiga, ma kako se ona zvala. Za sve koji ne traže ličnu kartu prije nego se zaljube. Ovaj album je ultimativna noćna mora za sve čuvare dežurne savjesti uvjerene kako je smijeh nešto opasno i subverzivno i da ga treba zatirati u korijenu. Čim ugao usne zatitra treba zaprijetiti svim mogućim pošastima i paklenim vatrama.

Ima tako nekih likova koji jedva dočekaju da se obruše na „Helem nejse“ jer ova, sada već, trojica momaka jesu sve što oni nisu. Sjećam se kako je jedan takav, krajem 2017.godine, kada se pojavila pjesma „Kabadahija“ ustao u odbranu časti bošnjačkog ženskog podmladka upućujući javno pitanje autorima pjesme da li bi je napisali i da je situacija obrnuta, da su u pitanju Srpkinja i Bošnjak.

Da vas podsjetim. U toj pjesmi imamo klasičnu priču o ljubavi dvoje mladih iz različitih sredina, ljubavi zbog koje nadrastaju sve ograničenosti sredine i porodice u kojoj odrastaju. Ništa novo pod nebeskom kapom. Priča stara koliko i svijet. „Romeo i Julija“ na domaći način. E sad, ako treba i Šekspira da cenzurišemo da odmah pravimo fajront u ovoj kafani. Ako ih je trebalo za nešto tom prilikom optužiti onda je to neoriginalnost ideje.

Ima tu i jedna olakšavajuća okolnost. I poražavajuća za one što ih napadaju. To je životna priča jednog od članova „Helem nejse“. A ja vam neću reći kojeg. On se zaljubio u djevojku iz Zapadne Hercegovine. Djevojku iz katoličke porodice, porodice nespremne da prihvati činjenicu da kćerka voli nekog „tamo njihovog“. I kao i u „Kabadahiji“ ona bježi kroz prozor i u „dvici“ jure ka Sarajevu i zajedničkom životu. Životu koji, hvala Bogu, još uvijek traje ispunjen ljubavlju.

Oprostite mi na ovoj maloj digresiji. Vratimo se mi albumu. „Pola čovjek, pola jedan“. Za mene je to album pun ljubavnih pjesama uz tek pokoji izlet u dnevnu politiku, kao što je na primjer „Smetljište historije“. Ne kažem da to nije dobra pjesma, sa izrazito snažnom porukom destilovanom u kriku „na sva tri jezika mi se gadite“, ali to nije suština ovog albuma. Suštinu ovog albuma ja nalazim u pjesmi i poruci „A ja sam za to da ljubav pobijedi“.

Od početnog, nevjerovatno duhovitog reprezenta, pa do završne „Prestać’ repat“ u kojoj su ponudili novu verziju „reperskog obračuna“ totalno neočekivanog oni su smjestili neke ljubavne pjesme kao što su „A ja sam za to“, „Kabadahija“, „Debili“, „Bolje bi ti bilo“. Gdje ima ljubavi ima i mržnje. Hejterima svih boja i ideja posvećena je „Tarabuka“ koja preciznije definira taj fenomen od svih mogućih socioloških studija.  Ima tu i priča o generaciji bez perspektive kao što su „Kafa na aparatima“ i, meni lično najsnažnija „Nula“.

Muzički nisu istrajavali na nekom žanrovskom čistunstvu. I svaka im čast na tome. Birali su teme koje su prijemčive, prepoznatljive i pamtljive. I to, uglavnom, koristeći folk motive. Meni to zvuči sasvim opravdano u kontekstu pjesama koje su ponudili. Nebitno da li su te teme „posuđene“. Nebitno da li je to uticaj „Dubioze kolektiv“ ili Marka Louisa. Njihove pjesme su namijenjene pokretanju. Za one koji ih slušaju sa pola uha pokretanju guze. Ali ako ih čuju dovoljan broj puta mogli bi početi ozbiljnije da ih promišljaju. A onda, možda pokrenu i centralni nervni sistem.

“Top” ispaljen prije 45 godina

Ne znam hoće li se iko sjetiti da se danas, 29.marta navršilo punih 45 godina od izlaska prvog singla „Bijelog dugmeta“. Ako se i sjeti ne vjerujem kako će primjetiti da se nije samo to desilo u martu, a da je vezano za ovaj bend, nego da su mnoge ključne stvari njihove karijere vezane upravo za taj mjesec.

Prije svega, nezaobilazna je činjenica da je Goran Bregović rođen u martu. Tačnije 22.marta 1950.godine i nedavno je napunio 69 godina života. Tako mu je taj prvi singl bio svojevrstan poklon za 24-ti rođendan. Uručen sa malim zakašnjenjem, ali ipak poklon. I to ilegalno „zapakovan“.

Kako ilegalno? Pa u vrijeme kada su trebali snimati pjesme za prvi singl studijska vrata Radio Sarajeva bila su čvrsto zatvorena za njih. To je bio rezultat sukoba sa Ismetom Arnautalićem s kojim su zajedno bili u grupi „Jutro“ i koji im nije mogao oprostiti što su pošli za Bregovićem i njegovom idejom. Ključnu ulogu u probijanju te blokade odigrao je Nikola Borota koji ih je, kršeći sva pravila, ubacio u gluho doba u studio da snime matrice za te prve dvije pjesme. Ostalo je legenda.

I prvi veliki obračun establišmenta sa „Dugmetom“ desio se u martu. Skoro na drugu godišnjicu izlaska prvog singla, 28.marta 1976.godine u uglednom „NIN-u“ Sergije Lukač se žestoko obrušio na njih. Iz današnje perspektive je jasno kako je on bio samo izvođač radova, a da je mig došao s nekog drugog mjesta. Jer, logično je da je „Bijelo dugme“, takvo kakvo jeste smetalo vladajućim strukturama. Bili su previše uspješni. Bili su previše uticajni. I bili su previše prozapadno orjentisani.

Ispostavilo se, međutim, da je Lukač bio samo probni balon. Kada su mladi, a i neki stariji, listom stali uz svoje idole hajka je obustavljena. Ipak su “dugmići” bili „fina socijalistička omladina“. Goran Bregović je u to vrijeme bio član Saveza komunista Jugoslavije. Par mjeseci nakon toga kolektivno su otišli na radnu akciju. Svako malo bi održali neki humantirani koncert za postradale od ovoga ili onoga i, zbog svega toga, su ih privremeno pustili da djeluju. Ali samo unutar zadatih okvira.

Čim je pokušao izaći iz tih okvira po povratku iz vojske Goran Bregović je grubo „dozvan pameti“ i puno toga što je zamislio da se desi na albumu „Bitanga i princeza“ nije bilo prihvatljivo u tom trenutku. Na kraju se disko kuća pozvala na ugovor pa se album pojavio pomalo „osakaćen“. Bez zamišljenog omota i bez originalnih stihova na nekim pjesmama. A sve se to dešava 1979.godine u, pogodite kojem mjesecu? U martu.

Pet godina kasnije, opet u martu 1984.godine dešavaju se mučni sastanci članova grupe. Bebek traži drugačiji tretman i dio od autorskih prava. Grupa glasa i njegov prijedlog ne prolazi. On tada ima već spreman solo album „Mene tjera neki vrag“, a uvjeren je da „Dugme“ bez njega nema smisla. Računao je da će za par sedmica ili mjeseci svakako pristati na njegove uslove. Računao i preračunao se.

Opće je poznato da je u grupu tada došao Mladen Vojičić Tifa. Manje se, međutim zna da je publici u tri najvažnija grada svake turneje (Sarajevo, Zagreb i Beograd) predstavljen na koncertima održanim baš u martu. U martu 1985.godine.

I da bi sve bilo u skladu i da bi se krug potpuno zatvorio „Bijelo dugme“ je i prestalo da postoji u martu. Bio je 15.mart 1989.godine. Upravo su okončali koncert u Derventi održan u okviru promotivne turneje albuma „Ćiribiribela“. Bila je to jedna mučna turneja za sve. Ipak, činilo se najmučnija za njihovog tadašnjeg pjevača Alena Islamovića. Nije mu se sviđao tadašnji Bregin koncept. A ni publici, izgleda, pa je Alen morao povremeno da se krije iza pojačala kako ga ne bi pogodio neki “projektil” bačen iz publike. Podsjetimo, sve se to dešava uoči rata i u vrijeme ekspanzije nacionalne netrpeljivosti. Neke pjesme naprosto više nisu prihvatane u nekim krajevima. Bregović je tvrdoglavo ustrajavao na repertoaru koji je, tu i tamo, bio otvoreno prst u oko. Nakon Dervente Alen je pukao i vratio se u Bihać. Zvanično je rečeno zbog zdravstvenih problema, čak je priložio i neki doktorski nalaz. Ali svima je bilo jasno da su uzroci puno dublji.

I tako se zaokružila priča o jednom bendu. Od marta do marta. U razmaku od petnaest godina. Od marta 1974. do marta 1989.godine.

U slavu starog majstora

Ako volite stvaralaštvo Arsena Dedića i ako volite ono što radi Zoran Predin (a te dvije sklonosti često idu ruku pod ruku), onda će vam novi Predinov album biti prava poslastica. Naime Zoran Predin je objavio album na kojem pjeva isključivo pjesme koje je napisao njegov dugogodišnji prijatelj, pa i mentor, Arsen Dedić.

Ta njihova bliskost mogla je u početku djelovati i čudno jer ipak je između njih dvadeset i kusur godina razlike. Samo što je Arsen, onakav kakav jeste i zauvijek oslobođen od predrasuda bilo koje vrste, u Zoranu prepoznao nešto što možda ni sam Predin nije u to vrijeme prepoznavao. U to vrijeme kada je on bio samo još jedan pjevač još jednog rock’n’roll benda Arsen je znao da je Predin prije svega pjesnik. I prvi Predinov izlet izvan „Lačnog Franza“ i bila je ta saradnja sa Arsenom i Borom Đorđevićem na zajedničkom kantautorskom ili ako ćete radije šansonjerskom albumu „Svjedoci/Priče“.

Od tada, pa sve do Arsenove smrti oni su više prijateljevali nego što su zaista i sarađivali na nekim projektima. Prije bi se moglo reći kako je stariji kolega usmjeravao karijeru onog mlađeg. Arsen je nagovorio Predina da počne pisati pjesme na hrvatskom jeziku i pokazalo se to kao jedan od uspješnijih poteza u njegovoj karijeri. Sa Arsenovim sinom Matijom takođe se Predin našao na istoj talasnoj dužini i iza njih je ostalo nekoliko zanimljivih projekata. Posebno se tu ističu dva albuma nazvana „Tragovi u sjeti“ i „Tragovi u sjeti 2“ na kojima je Predin otpjevao neke od evergreena jugoslovenske pop scene.

Na tim albumima se, posve prirodno, našlo i nekoliko Arsenovih pjesama i ovaj novi album „Zoran pjeva Arsena“ logičan je nastavak tih albuma i svojevrsno vraćanje duga velikom uzoru. Sasvim moguće je da je ovaj album nastao i kao neka vrsta odgovora na album Matije Dedića „Matija svira Arsena“.

Naravno, pjesme su dobile nove aranžmane, urađene su u gypsy swing maniru i time se Predin vratio zvuku koji je jako preferirao u nekim dijelovima svoje karijere. A da bi dobio taj zvuk koji je htio značajno mu je pomogao Damir Kukuruzović i njegova Django Group koji su ravnopravno sa Predinom potisani kao tvorci ovog albuma.

Nije bilo lako, iz prevelikog Arsenovog opusa, izabrati dvanaest pjesama za format albuma. Čini se da se tu Predin rukovodio nekim unutrašnjim kompasom birajući njemu važne pjesme neovisno o tome da li su opće poznate ili imaju kultni status kod onih najzagriženijih poznavalaca i poštovaoca Arsenovog djela. I zato ovo nije nikakva “Best of” kompilacija. Na svu sreću.

Ima tu, doduše i općih mjesta kao što su „Kuća pored mora“ ili „Moderato Cantabile“, ali i onih koje ne možemo baš smatrati najomiljenijima kao što su „Ni ti ni ja“ ili „Zagreb i ja se volimo tajno“. Ko zna, možda je tom pjesmom Predin htio ponešto da kaže i o vlastitom odnosu prema Zagrebu. Prema Zagrebu koji postaje jedno od najvažnijih polazišta ove njegove nove karijere. Našlo se mjesta i za pjesme koje je Arsen pisao, ali koje su poznatije u tuđim izvedbama. Kao „Pamtim samo sretne dane“ koju znamo u izvedbi Gabi Novak, „Proljeće bez tebe“ koja je bila ponajveći hit Ksenije Erker ili „Zagrli me“ koju je proslavio Zdravko Čolić, a koja se na ovom albumu zove „Ako priđeš bliže“.

A ako bih i ja dozvolio sebi da priđem bliže i budem baš ličan morao bih primjetiti kako me je obradovao uvrstivši na album dvije pjesme sa sjajnog Arsenovog albuma „Kino Sloboda“ iz 1987.godine. Tu je ona prekrasna balada „Otkako te ne volim“ i proročka „Tko stoji iza mene“. Pjesma „Tko stoji iza mene“ napisana je u vrijeme dok je talas narastajućeg nacionalizma doživljavan tek kao potmula buka koja se valja odnekud iz daljine. Arsen je znao da će doći sasvim blizu i da će nas potopiti ako ne budemo pazili. Zato je napisao ovu pjesmu. I kada je Predin izvodi više od trideset godina kasnije nije ništa manje aktuelna i jednako je važno da je čujemo. I da pokušamo da je razumijemo. I njenu poruku.

Najvažnije kod ovog albuma je to što Predin nijednog trenutka nije zaboravio čije pjesme pjeva i nije ni pokušao da od njih napravi nešto što one nisu. Najveći kvalitet tih pjesama i jeste ono što im je Arsen dao, melodija i tekst. Predin im je dao neku ovovremenost i sam se nadajući kako će Arsen negdje i nekako da ih čuje i kako će izazvati osmijeh kod učitelja. Osmijeh i neki od onih njegovih čuvenih i nerijetko jetkih komentara. Komentara koji se prepričavaju i citiraju godinama. Kao što se i njegove pjesme citiraju i kao što ih je, s punim uvažavanjem, ovaj put citirao Zoran Predin.