Kada dobro nije dovoljno dobro

Stare navike se teško mijenjaju. Iako sa posljednja dva albuma „Zabranjeno pušenje“ nije više onaj bend koji sam nekad volio i čije sam albume s nestrpljenjem očekivao kod mene se ništa nije promijenilo. I dalje ih volim, a njihove albume i dalje očekujem s nestrpljenjem.

Tako je bilo i sa ovim posljednjim, nazvanim „Šok i nevjerica“ objavljenim posljednjeg dana oktobra. I to opet ponuđenim za potpuno besplatan download. „Pušenju“ sa barem mora odati priznanje da su ostali dosljedni ideji da nisu tu da na brzinu klepe pare, nego da im je prioritetni cilj da njihove pjesme dopru do što šireg kruga poklonika, pa i do onih koji nemaju para za nabavku diskografskih izdanja. Ili prvenstveno do njih.

Cinici bi, naravno, rekli kako je i takav potez u konačnici isplativ jer tako pjesme postaju popularnije što im omogućuje brojnije i posjećenije koncerte. Što takođe dovodi do toga da se te pjesme više traže na medijima i onda to rezultira većim tantijemima od autorskih i srodnih prava. Ali cinici bi ionako svašta rekli, pa ne treba da se previše osvrćemo na njih.

Osvrnimo se na ovaj novi album. Nije on kod mene izazvao ni šok ni nevjericu. Ni oduševljenje ni razočarenje. Prije osjećaj da se tu radi o dobrim pjesmama, na momente i jako dobrim, ali da im nešto nedostaje. Neki začin koji bi nas podsjetio zašto je ovaj bend nekada bio tako važan.

I kako god i kad god pokušam da definišem šta je to što nedostaje priča se vrati na Neleta. Ili ne nužno na njega, ali na pjevača drugačijeg tipa nego što je to Sejo Sexon. Neke pjesme naprosto traže više energije prilikom pjevanja i drugačiji pristup.

Možda sam i sam kriv za to. Svojevremeno, ponukan načinom na koji je Sejo otpjevao „Fildžan viška“ i „Jugo 45“ i njemu i svima koji su htjeli slušati govorio sam kako nema potrebe da traže novog pjevača i da on sam to može iznijeti kako treba. I prevario sam se. Ima pjesama kod kojih to jako dobro funkcioniše. I tu prije svega mislim na sporije pjesme, intimnog ugođaja i ispovjednog tona. Ali kod onih bržih i žešćih uvijek pokušam da zamislim kako bi zvučale da su ih otpjevali Nele ili Marin. I uvijek skontam kako bi sigurno zazvučale i bolje i ubjedljivije.

To je na ovom albumu pogotovo primjetno. Sejo je ubjedljiv u prvoj pjesmi albuma „Svjetla Sarajeva“, a takav je i u završnoj „Sve po starom“. Ne zvuči to loše ni u onom reggae napjevu „Upuc’o sam šerifa Buzu“, kao ni u prekrasnoj ljubavnoj „Poljubi je budalo“. Između se smjestilo još deset pjesama koje su zaslužile boljeg pjevača.

Ne znači da je zbog toga to loš album. To samo znači da je mogao biti i neuporedivo bolji jer Sejo nije autorski potrošen. Pametno je na par pjesama ostavio prostora i drugim autorima pa tako ponovo sarađuje sa književnikom Nenadom Veličkovićem kao i prije dvanaest godina na pjesmi „Nema više“. Ovoga puta se pjesma zove „Kupi nas Ali“ i govori o sve prisutnijoj pojavi kupovine bosanske zemlje od strane „investitora“ iz arapskih zemalja. Samo što se tu izbjegava patetična priča o tome „kako nam zli Arapi sve pokupovaše“ nego se postavlja pitanje koliko mi zaslužujemo uopšte ono što oni žele da kupe. U toj pjesmi gostuje i tuzlanska reperka Sassja. I da se nije pojavila na pjesmi pjesma ne bi mnogo izgubila, a i ona je imala blistavijih momenata u karijeri.

Puno je uspješnije gostovanje Damira Imamovića na pjesmi „Svjetla Sarajeva“. Ne mogu da se otmem utisku da je u pitanju pjesma o ratnom Sarajevu, o opkoljenom Sarajevu i da ju je sada Sejo odnekud izvukao. Međutim, to vam je jedna od onih pjesama koje uopšte ne ovise o trenutku u kom su nastale i nose vječnu poruku. U pitanju je sigurno jedan od najsvjetlijih momenata albuma. Kao što je i „Poljubi je budalo“, živi dokaz da se može napraviti velika ljubavna pjesma u kojoj autor neće ni patiti ni kukati a koja će ponuditi emociju kao malo koja pjesma koju smo čuli u posljednje vrijeme.

Blistavi momenti su i „Upuc’o sam šerifa Buzu“ i „Bosman – prvi bosanski superheroj“. I ako je negdje baš zatrebao moćan rokerski vokal o kome sam govorio, onda je to u „Bosmanu“.

Neću da kažem kako je ostatak materijala prosječan ili čak ispodprosječan. Ali kada ste bend kakav „Zabranjeno pušenje“ jeste onda vas niko ne upoređuje sa drugima. Svi vas onda mjere po vašim najsjajnijim trenucima. A album „Šok i nevjerica“ ne spada među njih. I onda shvatiš da ponekad dobro naprosto nije dovoljno dobro.

 

Advertisements

U inat svim bitangama

Moram priznati da sam sa popriličnim nestrpljenjem očekivao novi solistički album frontmena „Hladnog piva“. Od starta mi je bilo nejasno šta to on ne može izraziti sa matičnim bendom pa mu je potrebno da to sam radi. Pitao sam se nije li na pomolu raspad grupe ili nešto slično. A onda sam čuo album „Kuća bez krova“ i sve se posložilo. Sve je sjelo na svoje mjesto.

Prvo i prvo, ova kuća nije bez krova. To je album koji ima i čvrst temelj i zidove i krov. Ima i glavu i rep. I nije bilo šanse da se pojavi kao album „Hladnog piva“. Prije svega, to su duboko intimne ispovjesti da imaju smisla samo u ovakvom pakovanju. Kao solistički album. Ogoljen do kraja, kantautorski i na momente čak i šansonjerski.

Znam da će mnogi prokomentarisati da Mile Kekin i šansona ne mogu nikako zajedno, ali poslušajte album pa onda donosite zaključke. Ovo je za mene, prije svega, pošten album. Mile se nije krio iza imena popularne grupe i nije htio da vara publiku. Publika „Hladnog piva“ je zahtjevna i dosljedna. Ne trpi promjene. Neki bi čak rekli i tvrdoglava. Koliko su samo u „Hladnom pivu“ dobili oštrih primjedbi da su „izdali punk“ kada su snimili ona svoja dva mala remek djela, albume „Šamar“ i „Knjiga žalbi“. Oni među njihovim fanovima koji se i dan danas kunu u debi album „Džinovski“ nikada ni nisu svarili tu finu i pitku produkciju sa posljednjih albuma. Za njih je i to bilo previše, a „Kuća bez krova“ bila bi mnogima od njih povod da dignu ruku na sebe. Ako već ne bi na Mileta.

I zato je sasvim logično da se ovih deset pjesama pojavi kao solističko, kao kantautorsko i kao posve privatno izdanje njihovog pjevača. Privatno izdanje o privatnim stvarima. I to puno više nego njegov prvi solo album „U dva oka“ od prije sedamnaest godina.

Još i prije nego što je album izašao imali smo prilike čuti pjesme „Reno 4“, „Atlas“ i, odnedavno „Takav par“. U novom aranžmanu obnovljena je i „Tijana“ sa posljednjeg albuma „Hladnog piva“. Dakle 40% albuma smo već čuli, ali kada smo čuli i ostatak pjesama, kada smo čuli album kao cjelinu i ove odranije poznate pjesme su zazvučale na drugi način. Kao dio cjeline i one su dobile neku novu dimenziju.

Album je fina zbirka pjesama koje govore o nostalgiji, odrastanju, životu u tuđini, prvim ljubavima, prvim automobilima i prvim snovima. Za pravi ugođaj ovih deset pjesama morate ipak imati neka predznanja, nešto što je iskustveno dio naših mladosti i što ne možete naučiti u školi niti pronaći na internetu. Kada u pjesmi „Beton“ Mile pjeva kako mu je petnaest i kako zalijeva beton da ne ispuca, ja tačno mogu da ga zamislim pod vrelim ljetnjim suncem, u kratkom hlačama, ošišanog „na ćasu“, kako strpljenjem tibetanskih mudraca iz zelenog plastičnog crijeva posipa vodu pa friško „izlevenoj ploči“.

Za neupućene ta njegova prva „ploča“ nije mogla svirati. To je generacijska stvar. U to vrijeme, kada je svako sebi pravio kuću, ona se pravila u fazama. Od ploče do ploče. A ploča je bila ravna betonska ploha kojom se zatvarao odozgo jedan sprat i pravila osnova za naredni. Ploče su se pravile „na mobu“ ili da prevedem dobrovoljnim, volonterskim radom, komšija rodbine i prijatelja. Uz obavezu da i ti njima uzvratiš kad oni dođu u tu fazu građevinarstva. A pošto je beton bio sklon pucanju na velikim vrućinama, a kako su se kuće gradile ponajviše ljeti, obaveza nas klinaca je bila da neprekidno vodom natapamo ploču. Ili da je zalijevamo, mada nikad ništa iz nje nije niklo. Ako ne računamo naše snove o nekoj fantastičnoj budućnosti u kojoj ćemo imati vlastitu sobu kad se jednom izvučemo iz podstanarskih ćumeza.

Baš o tome Mile i govori u najboljoj, najemotivnijoj i najsnažnijoj pjesmi na albumu, naslovnoj „Kuća bez krova“. To je pjesma kojoj se nema šta zamjeriti. Savršena u svojoj jednostavnosti, prekrasna posveta roditeljima koji ni nisu mogli znati bolje u tim vremenima. Pjesma za koju moraš imati i dovoljno godina i još više životnog iskustva da bi je prepoznao.

Inače album vrlo vješto balansira između tih nostalgičnih (da se razumijemo ne jugonostalgičnih, nego nostalgičnih i tačka) pjesama i onih programskih. Onih koje govore o nesnalaženju nas svojih u svijetu u kojem postoje samo naši i njihovi. E, Mile je našao neki procijep između, gdje da uglavi nas aptride, nas iz plemena „Azri“ kako on to lijepo kaže u pjesmi „Atlantida“. Upravo ta pjesma, otpjevana u duetu sa Bajagom, predvodi tu drugu liniju pjesama gdje su uz nju „Atlas „ i „Zbogom tjeskobo“. Pjesama u kojima govori o našoj stvarnosti, o našim podjelama i o nepristajanju na njih. Pogotovo „Atlantida“ kao jedna mala simfonija otpora začinjena „crvenim mundirima“, Zagorom i komadom karabita u džepu ima sve preduslove da postane himna svih onih kojima su postojeće himne premale i preuske.

Kao što je „Atlas“ potresna priča o traganju za „zemmljom meda i mlijeka“ negdje tamo preko granice. Naravno, sve uz malu opasku da atlas ne može da se zavrti kako to u refrenu ove pjesme poziva Mile Kekin. Mile, globus se vrti, a atlas lista. Siguran sam ja da on to zna, ali mu je ovako bilo neophodno zbog ritma, rime ili ko zna čega.

Što se mene lično tiče ovo mi je jedan od najboljih albuma koje sam čuo u posljednjih nekoliko godina. Ako u njemu tražite onu sirovu energiju „Hladnog piva“ radije poslušajte njihove stare albume. Ali ako ste spremni da podijelite emotivno iskustvo jednog zrelog stvaraoca koji, bez zadrške, otvara najintimnije, a pretpostavljam i najbolnije stranice svoje biografije onda je to „ploča“ za vas. I kao što sam poručuje u završnoj pjesmi albuma „U inat svim bitangama/bi zapjevo u tangama“. S tim što su njegove pjesme na ovom albumu do te mjere ogoljene da se pitam ima li tu uopće i tangi. Bar ih ja nisam vidio. Za razliku od bitangi.

I više nego previše

Pisao sam ja o Amaru Češljaru i prije nego je „salo tenkove na Mostar“ i prije nego je postao tema i kod onih koji nikada nisu čuli ništa što je odsvirao. I to me žalosti više od svega. To što ga upoznaju na ovaj način, neovisno da li je napisao to što mu se spočitava ili mu je profil zaista hakovan. Žao mi je što Amara javnost nije upoznala kada je trebala i na način na koji je trebala. Kao vrsnog instrumentalistu, majstora svog zanata i nesumnjivog umjetnika za bubnjevima.

I to ne samo u pratećem bendu Dine Merlina nego i u „Punktu“, u jazz projektu „Minority“, u onom sjajnom spoju jazza i sevdaha nazvanom „Dr Ammar Project“ ili odnedavno u sastavu „Letu Štuke“. I opet nisam sve nabrojao. Nego se sve svelo na hirurški oštru podjelu „sa tenkom ili na njemu“.

Da podsjetim na to što se desilo. Portal Klix.ba objavio je tekst o protestima u Mostaru usmjerenim protiv izbora Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Na svom facebook profilu Amar je prokomentarisao da na demonstrante treba „poslati tenkove“. Onda ga je Dino Merlin zbog tog komentara odstranio iz svog tima, a za Dininim primjerom povela se i grupa „Letu štuke“. Zatim je Amar uputio demanti tvrdeći da mu je profil hakovan i da on to ni u snu ne bi napisao. Onda su ga neki optuživali da se jeftino izvlači, a drugi da se usro i da se odriče svojih uvjerenja koja su njima tako pasala jer su se super uklapala sa njihovim svjetonazorima i tenkovinama njihovih privatnih revolucija. Tako postavljeno sve izgleda prilično jednostavno.

A čitava priča je sve prije nego jednostavna. A to je neoprostiv grijeh u zemlji u kojoj je odavno moto „što bi jednostavno kad može komplikovano?“. Recimo, mene zanima imamo li mi uopće tenkove? I ako ih imamo koja komponenta bosanske vojske raspolaže njima. Možda je to baš H komponenta pa nije realno očekivati da H udari na H. U takvoj situaciji obično dobiješ ha – ha.

I nije to jedina smijurija u ovoj pomalo tragičnoj priči. Tragičnoj prije zbog naše spremnosti da silom rješavamo razlike u mišljenjima nego što bi tragična mogla biti sudbina Amara Češljara. Mada nije malo onih koji su to pokušali prikazati kao da mu je neko uzeo hljeb iz usta. Amar Češljar je toliko dobar bubnjar da će sigurno naći angažman i bez Dine i bez „Štuka“. Za razliku od onih koji brinu za njegovu budućnost. I to ponajviše da ne bi brinuli za svoju.

Sad ne znam je li smiješno ili tragično ili oboje istovremeno što smo još jednom dokazali da smo narod sa parapsihološkim sposobnostima. Svi mi znamo šta je nekome u glavi i zašto je neko učinio to što je učinio. Za Dinu su njegovi protivnici (a koliko god da ih nema previše to nadoknađuju bukom koju prave) odmah ustvrdili da to radi da se dodvori Hrvatima kako ne bi izgubio veliko tržište u Hrvatskoj. Otprilike se u istom kontekstu pominju i „Letu štuke“, ali znatno manje. Kad nas ti je to direktna proporcija. Što si veći i što više zarađuješ to je i mržnja prema tebi veća. Onaj drugi Dino, Dino Šaran, shodno tome bio je razmjerno manje pominjan u ovoj priči.

Nakon svega nameću se dva pitanja. Prvo je da li je Amar zaista napisao svojom voljom i bez pomoći hakera to što ga je otjeralo iz dva benda istovremeno? Odgovor na to pitanje je posve irelevantan. Čovjek tvrdi da su to bili hakeri i meni je to dovoljno čak i da nisu. Ako su zaista bili hakeri onda je ovaj lov na vještice adresiran na pogrešnu „vješticu“. A ako nisu onda je važno to da je sam shvatio kako se zaletio, preletio, kako je ta izjava bila neodmjerena i sad je povlači. Na ovaj ili onaj način, svejedno.

Drugo pitanje sa kojim se svako od nas suočava, jeste, šta bi uradili da smo bili na mjestu Dine & Dine? Ja znam šta bih ja. Ja sa svojim timovima, sa ljudima sa kojima se družim i sa kojima sarađujem gradim svjetove u kojima nema mjesta za tenkove. Ne samo da nema mjesta za tenkove nego nema mjesta za bilo kakvu grubost i agresivnost. Pa čak ni verbalnu. Nema mjesta za psovke i uvrede. I nema veze što sa takvim kriterijima teško da bih sakupio dovoljno ljudi i za omanji bend. Pa šta? Šta fali onom klasičnom rock triu ili čak duetu?

Kažem dva pitanja jer se treće ne usuđujem ni da postavim. A da se usuđujem ono bi glasilo: Koliko je pripadnika ljudske vrste u mom okruženju spremno da se tenkovima obračunava sa neistomišljenicima? I ne samo da je spremno nego jedva čeka da provoza tenkiće po središtima nekih gradova. Sudeći po komentarima na Amarov, stvarni ili izmišljeni, post i više nego previše.

Za prisutne goste i odsutne prijatelje

Priča o „Indexima“ vratila se tamo gdje i pripada – u Sarajevo. Drugog dana oktobra u Domu mladih održan je koncert pod nazivom „Indexi i prijatelji – Da sam ja netko“. Onako kako ta ekipa obično i radi, dostojanstveno prisjećanje na sve one velike pjesme iza kojih stoji najvažnija sarajevska grupa.

 

I to tvrdim sa punom odgovornošću. Davno je konstatovano da „Bijelo dugme“ možda i jeste najveći jugoslovenski sastav svih vremena, ali na domaćem terenu, u Sarajevu, primat su uvijek morali prepustiti „Indexima“. Bar kad su muzički sladokusci u pitanju.

 

Zato i jesu važni ovi i ovakvi koncerti. Biološka neumitnost otela je dobar dio članova ovog benda, ali oni koji su ostali čuvaju taj plamen. Plamen koji je upaljen prije pedeset i sedam godina. Nosili su taj plamen širom onoga što se danas nezgrapno zove Region, a što se nekada zvalo Jugoslavija. Za njihovog vakta. I tim plamenom su osvjetljavali brojne ćoškove nekadašnje zajedničke države, a u Sarajevu su se pojavljivali rijetko i neredovno.

 

To je dodatni razlog da ovaj nastup dobije još jednu dimenziju. Jednačina je prosta. Preživjeli članovi velikog benda, plus vrlo atraktivni gosti, pomnoženo sa pjesmama iz našeg kolektivnog sjećanja jednako je veče za pamćenje.

 

Bilo je u toj jednačini i nekih minusa, ali ne tolikih da bi ugrozili kompletan ugođaj. Minus je neshvatanje lokalnih wannabe novinara koji su izvještaj pravili prepisujući imena s plakata pa im se i moglo desiti da pomenu kako su nastupili Hari Varešanović, Vajta i Zoran Predin samo zato što su ljudi bili najavljeni.

Prednost portal novinarstva je u tome što glupost možeš maknuti i nakon što je objavljena. Čisto da se dalje ne brukaš, ali glupost zbog toga ne biva ni za zericu manja. Jer takav pristup izvještavanju ne obezvrjeđuje samo čitalačku publiku nego još više same „Indexe“. A oni sigurno to nisu zaslužili.

 

Hajde da ipak kažemo ko se od gostiju pojavio. Bili su tu Tifa, Đuro, Goran Karan, Neno Belan, Dado Topić, Boris Novković, Dejan Cukić, Jasna Gospić Sparavalo, Amel Ćurić i Giulianno. Sigurno je nedostajao poneko od te uobičajene ekipe sa ovih koncerata, ali ako je i nedostajao to se nije baš primjetilo.

 

Jer to su oni prijatelji iz naslova, a „Indexi“ su nastupili u sastavu u kojem se našao jedan Fadil Redžić, čovjek koji je od 1965.godine (uz Davorina i Bodu) zaštitni znak ovog sastava. Za klavijaturama su bili Ranko Rihtman i Nenad Jurin, obojica su obilježili po jedan period u karijeri ove grupe. Bubnjeve je svirao Peco Petej koji je prošao kroz „Indexe“ tamo sedamdesetih godina i tako stekao legitimitet da se nađe u ovom društvu. A gitare je svirao Muris Varajić.

 

E, kako ovo da kažem, a da ne ispadnem grub? Muris je vrhunski gitarista, jedan od najboljih koje ova zemlja ima, ali nema veze sa „Indexima“. Znam šta će mnogi potegnuti kao argument. To kako neko mora svirati gitare, a Slobodana Bode Kovačevića, tog čuvenog gitariste „Indexa“ nema od 2004.godine među nama.

 

Ali nije on jedini svirao gitaru u ovom sastavu. Barem ne tokom šezdesetih godina. Ima tu Ismet Nuno Arnautalić, njihov gitarista iz prve postave. Neko će reći kako je Nuno ritam gitarista, a trebao je neko da odsvira sva ta velika sola. Imamo i solo gitaristu koga smo, bez ikakvog opravdanja, zaboravili. I to iz originalne postave. Sa samih početaka njihovog rada. U pitanju je Slobodan Bobo Misaljević, koji, pouzdano znam, i dalje aktivno svira i kome bi sigurno bilo drago da ga se konačno neko sjeti u svim tim pričama oko „Indexa“. Ne bi ništa smetalo ni da mu neko iz ove mlađe garde pomogne na sceni, ali njemu je definitivno tamo bilo mjesto. I tamo bi i bio samo da sam ja netko.

 

I dozvolite mi samo još jedan mali komentar. Uz sve opaske i primjedbe bila je to sjajna ekipa u Domu mladih, ali zamislite kakva je zabava i kakva je svirka bila tamo negdje na nebu ili na onom drugom mjestu, gdje su se na sceni mogli okupiti opravdano odsutni članovi. Zamislite taj bend u kojem bubnjeve svira Đorđe Kisić, klavijature Đorđe Novković, bas gitaru Šefko Akšamija, gitare Slobodan Bodo Kovačević, a pjeva Davorin Popović. Opasna je to ekipa. Zamislite samo koliko nas bi rado otišlo na takav koncert.

 

 

Grad bez sjećanja

Danas je sedamnaesti septembar 2018.godine. Da je poživio Kemal Monteno bi danas napunio sedamdeset godina. Nije poživio i neko se može zapitati zašto bi se obilježavali rođendani ljudi koji nisu više među živima. I takvo pitanje ima neku svoju logiku. Ali jednako logičan je i odgovor. Obilježavamo ih zbog sebe, a ne zbog Keme ili bilo koga drugog.

Biće, ipak, da je takvo pitanje ovde kod nas izlišno. Jer mi ne samo da ne obilježavamo nego se i ne sjećamo. Uzalud sam tragao po portalima ne bi li našao neki koji se sjetio ovog datuma. A nema šanse da je u gradu koji je tako lijepo opjevao Kemo ostao prisutan kroz neku izložbu, koncert, knjigu ili film predstavljen baš na taj dan.

Zato su ga se opet sjetili naši susjedi sa zapada i u Hrvatskoj je objavljeno baš na taj dan diskografsko izdanje sa snimkom koncerta održanog u Zagrebu na prvu godišnjicu smrti Kemala Montena. Čisto da nas podsjete da su se i tada sjetili kad smo mi zaboravili.

I ako ovako nastavimo zaboravljati nije više pitanje da li će, nego samo kada će Kemal Monteno u svijesti novih generacija postati dio hrvatske muzičke scene, a Sarajevo će sve više postajati samo biografska odrednica o mjestu njegovog rođenja.

A zapravo sve je njegovo vezano za Sarajevo. Čitav život se smjestio između priče o tome kako su zajedno rasli on i njegov grad i poruke da treba da ti roknu samo dvije pa da bi ti se sve samo kazalo. I ukazalo. I, naravno, da ne ide iz ovog grada.

Zlonamjerni bi rekli da je ipak odlazio. Pri kraju života sve češće i na sve duže periode. Moguće da mu se na momente činilo kako to više nije onaj grad koji je opjevao pa je tražio njegove ostatke tamo gdje su još jedino bili i prisutni – u svojim pjesmama. Moguće da ga je prestravila brzina kojom su se njegovi prijatelji selili na gradska groblja. Možda je samo bio onako duboko i ljudski – razočaran. Samo bi nam on mogao reći pravu istinu o svemu, a njega više ne možemo da pitamo.

I šta je to sedamdeset godina? Nije to nikakva starost, sve i da ju je doživio. Evo, prije neki dan Paul McCartney je u sedamdeset i osmoj objavio novi album. I to kakav. Samo što se ne mjere sve godine jednako. Nemaju sve godine jednaku specifičnu težinu i nisu jednako guste. U nekima se sabije toliko toga da bi bilo dovoljno za tri prosječna života. A Kemo je baš takvih imao koliko hoćeš.

Onoliko koliko sam ga poznavao bilo mi je dovoljno da mi bude jasno da nije od onih koji će podrediti život karijeri i kojima će biti važno šta će pokoljenja misliti o njima kada ih jednom ne bude. Dao nam je svoje pjesme i potpuno ispravno je zaključio da nama, publici, poštovaocima i poklonicima ništa više ne duguje. Sve ostalo je dao prijateljima. Sve ostalo i sve preostalo.

Zato će se o njemu ispredati legende u raji čak i kad institucije zaborave na njegov rođendan. Ali raja za raju, a Kemal Monteno za istoriju i sjećanje. I na brigu institucijama. Jer ako nema nikakve sumnje da je Kemo bio raja, nema ni mrvica sumnje ni u to da je bio institucija.

Gitara prije fudbala

Nedavno sam saznao jedan nepoznat podatak o Dini Merlinu. Pričaju da je, prije nego se počeo baviti muzikom, ozbiljno razmišljao da se posveti fudbalu. Upućeni kažu da nije tu falilo ni talenta, ali da je ljubav prema gitari ipak prevagnula. Sad, ko će ga znati. Možda smo izgubili velikog fudbalera, ali ja ne bih rekao da smo baš loše prošli. A što se njegove ljubavi prema fudbalu tiče ostale su neke reference na ovu igru i u njegovim pjesmama. Kao kad u pjesmi „De Facto Fato“ kaže „Nisam Maradona ni u lopti/a nisam vala baš ni Radeljaš“ prisjećajući se nekadašnjeg beka FK Sarajevo. Pa u pjesmi „Subota“ kaže „nikad gol, vazda stativa“, da bi u „Kremenu“ poručio dotičnoj da mu nedostaje kao gol „vatrenom bordo navijaču“, ali da ne bi bilo ljutnje u narednom refrenu je to „gol vatrenom plavom navijaču“. Mada nije tajna da je njegovo srce obojeno bordo bojom.

Kao i ono Kemala Montena koji je sanjao o fudbalskoj karijeri, trenirao u „Sarajevu“, izvlačio linije na „Koševu“ (one koje obilježavaju fudbalski teren da ne bi bilo zabune) i onda ga je pogodila inspiracija, počeo je pisati pjesme i definitivno se oprostio od stadiona Koševo u čijoj je sjeni i odrastao.

Zdravko Čolić je, opet, bio skloniji plavoj boji. Branio je u juniorima „Željezničara“ i bio rezerva legendi ovog kluba Slobodanu Janjušu. Bio je veliki talenat i u atletici. Bio je u mlađim kategorijama uvijek drugi u Jugoslaviji, iza Nenada Stekića koji će kasnije postati evropski rekorder sa i danas impresivnih 8.45 metara. Pošto u Čolinoj prirodi nije da se zadovolji drugim mjestom otišao je tamo gdje će biti prvi – među pjevače.

Za „Želju“ je bio vezan i Bregović. Bio je jedno vrijeme čak i predsjednik kluba, ali Bokserskog kluba „Željezničar“. Ali ni fudbal mu nije bio mrzak i volio ga je igrati. Tako u biografiji Margite Stefanović „Kao da je bila nekad“ Dušan Vesić pominje anegdotu da je negdje nekada Bregović igrao fudbal i sa Milanom Mladenovićem liderom grupe „EKV“ i da je ta utakmica potpuno promijenila njegov stav o Milanu pa ga više nije smatrao umišljenim i arogantnim.

Čini se, ipak, da je za svojom neostvarenom fudbalskom karijerom ponajviše žalio Balašević. Ima dosta fudbala i u njegovim pjesmama i u romanima, a jedna pjesma je potpuno fudbalska. Riječ je o pjesmi „Drago mi je zbog mog starog“.

Nepredvidljivi Johnny Štulić je toliko bio sklon fudbalu da je u svojim kasnim četrdesetim sebi uvrtio u glavu da može profesionalno da igra fudbal u Holandiji. Igrao ga jeste, ali čisto sumnjam da je neke velike pare zaradio od toga.

I nije samo fudbal bio sport kojem su se priklanjale kasnije muzičke zvijezde. Davorin Popović je bio ozbiljan košarkaški talenat i da je imao malo više vremena da se posveti sportu ko zna šta bi bilo od njega. Ništa manje se nije očekivalo ni od Hende. Išao je čak i na pripreme sa jugoslovenskom juniorskom reprezentacijom u vrijeme kada je glavna zvijezda te reprezentacije bio Dražen Dalipagić. Nije poštovao strogu disciplinu koju je nametao selektor Žeravica i kada je nakon jednog ilegalnog noćnog izlaska dobio šamar odustao je od košarke. A Fazlu i Almasa Smailovića i danas možete vidjeti kako znaju odigrati neku revijalnu košarkašku utakmicu.

I, naravno, čitav pokret novog primitivizma je iskazivao duboko poštovanje prema fudbalskoj igri mada nema podataka da su se i aktivno bavili fudbalom. Zato su pjevali o njemu. Od „Bombaj štampe“ i „Željo, to je moj tim“, do „Zabranjenog pušenja“ i „Čuva Bog Želju svog“. Negdje između se smjestila i „Nedjelja kad je otiš’o Hase“, ali čak i oni krajnje naivni odavno znaju da to nije pjesma o fudbalu. Ili barem ne samo o fudbalu.

U plus, jašta nego u plus

Šta ja imam sad da pametujem kad je Edo Maajka sam napisao i otpjevao da mu je ovo bolja ploča nego prošla. Pod jedan sviđa mi se što još uvijek upotrebljava izraza “ploča”, a kao drugo u pravu je. Bolja je. Ma koliko teško bilo uvijek iznova pomjerati granice svog stvaralaštva Edo je pronašao tajnu formulu kako se to radi.

A i nema tu neke velike mudrosti. Samo pjevaš o svijetu koji te okružuje. Ako i ne treba mudrosti takav pristup podrazumjeva da moraš biti neka vrsta medicinskog fenomena. Medicinskog fenomena u smislu da imaš povećanu koncentraciju talenta. Uz to svakako moraš imati i ogromna jaja da se ne plašiš izgovotiti one istine koje se ne dopadaju ljudima i institucijama koje te mogu gadno načepiti zbog ona što šjevaš i šta propagiraš. Ako zastupaš sistem vrijednosti kakav zastupa Edo Maajka. I na kraju, i ne najmanje važno, moraš imati srce veće od svega pobrojanog  kako bi našao razumjevanje i ljubav u njemu. Razumjevanje i ljubav za sve one nevoljnike iz svojih pjesama.

Mada, istini za volju, takvih priča u pjesmama sada ima manje nego ikad. I to je prirodan proces sazrijevanja jednog umjetnika. I to nam Edo i naznačuje u uvodnom reprezentu “Kreator”. On je i dalje svjež i prepoznatljiv kreator, ali se više ne oslanja isključivo na svoj instinkt. Na svoj osjećaj i da nam kroz neku vrstu metafore ispriča neke trajne istine. Sada ih izgovara puno direktnije i konkretnije. Direktno u glavu pa ko može da izdrži.

Odvažio se da neka svoja uvjerenja, svoje stavove i zašto ne reći i svoje mudrosti uobliči u stihove i isporuči ih putem ove nove ploče. A album “Put u plus” potpuno odgovara svom imenu. Nema tu koketiranja sa žanrom i ništa nije učinjeno zbog forme. Poruka je važna, a forma putem koje je plasirana nije ništa važnija od tehnike na kojoj su te poruke snimane.

Mnoge će i iznenaditi taj Edin odmak od klasičnog hip hop instrumentarija. Iako nije i sam došao u iskušenje da propjeva i mada se i dalje drži oprobanog načinja rafalnog isporučivanja svojih poruka muzička matrica je daleko od toga da bude oslonjena isključivo na hip hop muzička rješenja. I tu mu treba odati veliko priznanje za hrabrost i spremnost da istražuje unutar žanra.

Pjesme zvuče energičnije nego ikada. Moguće da će zbog toga i izgubiti dio “pravovjernih” poklonika. Pa šta? Nemam nikakve dileme da je Edo mogao da se komotno kreće unutar svoje zone komfora i iz godine u godinu pravi nove pjesme po uzoru na stare. I niko mu ne bi zamjerio.

Niko osim on sam sebi. A takve se zamjerke najteže podnose. Ovako je napravio i odličnu i poštenu ploču. A to nekako uvijek ide jedno uz drugo. Tamo gdje mu je trebao pravi rasni pjevač u pjesmama on bi takvog i doveo. I već nakon prvog slušanja jasno je da oni nisu tu da bi mu otvorili tržište kod neke nove publike nego su definitivno u funkciji pjesme.

Bilo da je u pitanje Yaya u “Bolje je bolje” nesumnjivom remek djelu njegove karijere ili Dino Šaran u pjesmi “Otrov” kao jedan poseban susret dvije posebne poetike. Nema sumnje da je Edo Maajka sa novim albumom čvrsto na plutu za plus. Treba ga znati i pratiti na tom albumu.

Kako je Nele zaprosio Beograd

Četiri godine nakon što je pogasio svjetla i proglasio „Fajront u Sarajevu“ dr. Nele Karajlić nastavlja sa svojim spisateljskim radom. Ovih dana je izašao njegov novi roman pod nazivom „Solunska 28“.

I odmah se nameće pitanje zašto je ovaj roman potpisao dr. Nele Karajlić, a ne Nenad Janković. Dr. Nele Karajlić je novoprimitivni alter ego Nenada Jankovića i on naprosto ne funkcioniše izvan tog konteksta novog primitivizma. Još je i imao nekog smisla kod prve knjige jer je ona i govorila o tom novoprimitivnom miljeu i o Neletu unutar tog miljea.

Ovaj novi roman nema nikakve veze ni sa Sarajevom, ni sa novim primitivizmom, niti sa Neletom Karajlićem. Pa zašto ga je onda tako potpisao? Pravim se ja pomalo lud kao ne znam zašto ga je potpisao kako ga je potpisao. Pa zato što je to ime koje garantuje veći tiraž. Ko bi još kupio roman Nenada Jankovića? Šira robina, uži komšiluk i ko još?

Ovako smo se svi pomalo zainteresovali. Pa i ja. Pročitam ja roman i shvatim da Nele kakvog sam poznavao definitivno, ali definitivno više ne postoji. I shvatim još nešto. Shvatim da je „Fajront u Sarajevu“ bila knjiga kojom se on razveo od Sarajeva. „Solunska 28“ je knjiga kojom je, nakon razvoda, zaprosio Beograd.

To je roman kojim se dr. Nele Karajlić umiljava svom novom prebivalištu jednako kako mu se umiljavao pjesmom „Gile šampion“ kada je novoprimitivnu estetiku pokušao presaditi na beogradski asfalt. S tom razlikom što je „Gile“ bila dobra pjesma.

Sad, možda je i „Solunska 28“ dobar roman i o tome sud neka daju književni kritičari. Ja mogu govoriti samo o vlastitom doživljaju ove knjige. A mene nije dojmila. Na momente mi je čak bila i podosadna. Povremeno sam s mukom morao da se probijam kroz te stranice, a pretpostavljam da ih je Nele jednako teško pisao.

Ponekad u romanima osjetite lakoću kojom su pisani, prozračnost i uhvatite onu tanku nit koja vas vodi ka izlazu iz lavirinta i ne ispuštate je ni na tren. Ne možete da prestanete da je pratite u silnoj želji da vidite šta je iza sljedećeg ugla. E, „Solunska 28“ uopšte nije takve knjiga.

Ovo je knjiga u kojoj se osjeti strašan uticaj Emira Kusturice na Neletovu poetiku. Puno više nego što se može primjetiti uticaj Seje Sexona, na primjer. Odnosno, da budemo posve jasni, tog uticaja apsolutno više nema. Roman je prepun nadrealnih prizora, ali nije to više onaj sarajevski nadrealizam. Ovde se miješaju mitologija i faktografija, fantazija i istorija, a sve je sljepljeno poluatuobiografskim ljepilom nekog pretka koga je Nele otkrio kao kućograditelja u Beogradu. Iskopao je on svoje korijene koji ga vežu za taj grad. Korijene iskopao, a sebe kao pisca neću reći ukopao, ali stavio pod priličnu sumnju u vjerodostojnost.

Grubo gledano priča je smještena u periodu od kraja devetnaestog vijeka pa do kraja Prvog svjetskog rata. S tim što hronologija nije baš uvijek precizna i lik koji se rodio nakon majskog prevrata 1903.godine jedanaest godina kasnije, pred početak Prvog svjetskog rata snima filmove po Beogradu, a u prvoj ratnoj godini otvori fotografsku radnju. Da je pročitao roman nakon što ga je napisao Nele bi i sam primjetio te nelogičnosti. Ali treba i njega shvatiti, pisanje ovog romana je valjda samo po sebi bilo dovoljno mučan proces. Ko će to još jednom čitati?

I mada ova knjiga nema nikakvih dodirnih tačaka s onim što je dr. Nele Karajlić radio sa „Zabranjenim pušenjem“ ipak ima jedna mala refernca. Na jednom mjestu piše kako „ljubav uvek udara tamo gde ne treba i gde joj se čovek najmanje nada“. Naslov je to jedne od pjesama sa albuma „Ja nisam odavle“ iz 1997.godine.

Nije greška što sam ove stihove napisao na ekavici. Tako je cijelu knjigu Nele napisao. I to je njegovo pravo. Možda je mislio da nije prirodno da roman o Beogradu bude drugačije pisan, a možda su motivi i neke druge vrste.

Njegov predak je gradio kuću u Beogradu, u ulici Solunskoj na broju 28. I tako tu našao dom. I Nele je sagradio kuću od riječi, a sve u nadi da i on tu nađe svoj dom. A šta mu je drugo i preostalo nakon što je u rodnom gradu napravio fajront.

Rat klonova

Pokazalo se, na moju veliku žalost, da je prošlogodišnji Eurosong bio samo usamljeni incident i da je pobjeda pjesme bez ikakvih pratećih ukrasa bila moguća tada i nikad više, te da su samo naivni mogli pomisliti da to najavljuje neku promjenu u samoj suštini Eurosonga.

Ove godine, istini za volju, nije ni bilo tako snažne i tako emotivne pjesme koja bi mogla predstavljati protutežu ispraznom šarenilu i efektima. Opet je ambalaža postala jedino važna. Čak i tamo gdje se polagalo nešto više pažnje na kvalitet interpretacije (kao kod Estonije na primjer), opet je u prvi plan isplivalo samo zanatsko pjevačko umijeće i efektna kostimografija. Pjesma se opet negdje izgubila.

Ovogodišnji Eurosong će ostati upamćen i po tome što su svi nastojali da liče na nekog drugog. Bio je to pravi mali rat klonova. Neko je prizivao asocijaciju na Rag’n’Bone Mana. Neko je htio da zvuči kao Guns’n’Roses, a ponegdje smo čuli Beyonce ili Bee Gees. Vidjeli smo i mladog Johnny Casha. Originalnost je potpuno izostala.

U takvoj konkurenciji nije ni čudo što je pobijedila pjesma koja je barem folirala da je drugačija. Poplava dugonogih mršavica, kad se povukla, ostavila je punačku Izraelku koja je na prvu djelovala kako se jako dobro zabavlja i kako i nema neku ozbiljnu namjeru da pobijedi. Aha, kako da ne. Bio je to pažljivo osmišljen projekat da sve djeluje krajnje spontano, a da opet ima preciznu strukturu. Rekao bih vojnu i ne bih puno ni pogriješio jar cura je bila pripadnik izraelske vojske. Ja sam joj, recimo, vjerovao da je iskrena samo kad je kokodakala.

A sem toga, kako govoriti o iznenađenju, kada je u svim procjenama bila glavni favorit. Pjesma nije donijela suštinski ništa novo sem klupske atmosfere i trendovski obojene produkcije. Djevojka je u tri minute udrobila sve i svašta i držala našu pažnju tim naglim promjenama, a onda sve začinila zaraznim refrenom. Za publiku kakva je eurovizijska više ni ne treba, a pokazalo sa da ni žiriji baš nemaju previše pažljiv slušni aparat.

Ili je do mene. “Stručnjaci”, sa navodnicima ili bez njih, tek stručnjaci su dali pobjedu tamnoputom Austrijancu. Oprostite mi, ali meni je ta pjesma bila jedna od dosadnijih. Ponovo sam je preslušao nekoliko puta onako mamuran od lošeg zvuka jutro nakon Eurosonga. Hajde, možda i nije baš katastrofalna, ali ne mogu sebe zamisliti u situaciji da želim da je čujem niti da može da izazove neku posebnu emociju u meni kad je već čujem.

Naprosto sve je bilo očekivano, sve je bilo otužno predvidljivo i na kraju nepotrebno. Pjesma za koju se očekivalo da će biti druga, bila je, nećete vjerovati – druga. Dječaci na sceni su sve mlađi ili bar nastoje tako da djeluju pa onaj nesretni Čeh natakari školski ruksak na leđa i vrcka guzičicom uvjeren da je to put ka uspjehu. Bio je samo put do finala.

Od pet predstavnika zemalja iz Regiona u finale su ušli Srbija i Slovenija. I drago mi je da jesu. Zbog proste činjenice da su pjevali na svom maternjem jeziku usred podaničkog iskazivanja obožavanja engleskog jezika. I Šobićev sestrić Vanja pjevao je na crnogorskom, ali on je sam sebe diskvalifikovao neumjesnom šalom na press konferenciji. Šala jeste bila neumjesna, a svi mi licemjerni jer bi se ogroman broj onih koji su se zgražavali vjerovatno nasmijao da su šalu čuli u nekom intimnom društvu. Makedonci su pokušali u jednu pjesmu strpati jedno  pet – šest žanrova i nije se pokazalo kao uspješno. Hrvati su svoju Franku ispratili sa velikim ambicijama i nije imala lošu pjesmu, ali ja sam je manje slušao, a više pokušavao da provalim gdje je uključena u struju pa se onako trza kako se trzala.

Što se nas tiče niti Eurosong više postoji za nas niti mi za Eurosong. Ne samo da nismo poslali svog predstavnika kao jedina zemlja iz regiona nego niti jedna ovdašnja televizija nije prenosila ovo takmičenje, a na kraju nismo ni učestvovali u glasanju. Nekada sam bio žestoki zagovornik odlaska za Eurosong, ali sada više nisam siguran treba li se uopšte tamo pojavljivati i davati legitimitet ovom događaju koji je odavno postao vlastita parodija. Ali čak i ako ne bude para da tamo idemo možemo napraviti izbor našeg predstavnika. Naš domaći. Pa da znamo ko nas NEĆE predstavljati.

Muzici s ljubavlju

Živimo u svijetu koji profesionalizam stavlja kao vrhovni kriteriji pri procjeni nečijeg rada. Pa i onog umjetničkog i stvaralačkog. I prečesto zaboravimo koliko je važna sama ljubav prema toj vrsti stvaralaštva za koju se neko opredjelio. Pa makar i ne bio ne znam kako uspješan. Pa makar i ne dobio ili ne dobila pravu priliku da čujemo za nju ili za njega.

Kao što ni ja nisam čuo za Ekrema Softića sve dok se slučaj nije umiješao. Odnosno dok mi se sam Ekrem nije javio sa nimalo zahtjevnom molbom da poslušam njegove pjesme. I hvala mu na tome. Bez tih pjesama bih bio siromašniji za jedno svoje uvjerenje.

Nisu to bog zna kako genijalne pjesme. Odmah mi je to bilo jasno i Ekremu je to jasno. Ali su iskrene. Ne misli on sada da pravi neku karijeru sa njima. Nije ni u godinama da to čini. Čovjek je duboko zagazio u sedmu deceniju života, a budući da nikad nije bio sklon samoreklami, to što nije bio na očima javnosti sigurno nije pomoglo.

Naša muzička scena odavno funkcioniše po principu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“ i pomalo se ušćula u samodovoljnosti i samozadovoljstvu. Ko ima želudac i živce da obiđe nekoliko ugostiteljskih objekata na potezu od Baš čaršije do Marijin dvora saznaće sve o novim „velikim projektima“ koji se pripremaju i koji „ima da razvale“.

Srećom Ekrem nije razvaljivao nego je stvarao. Pa je čak dobacio i do jednog albuma. Prije neke četiri godine objavio je svoj prvi i za sada jedini album „Na dlanu mom“. I kod njega se baš može reći da je on objavio. Za sve se sam potrudio kako bi sačuvao u nekoj trajnoj formi te svoje pjesme.

Muzička produkcija je skupa rabota kada si prisiljen da se sam njome baviš, kada nema sponzora iza tebe, kada se ne računa na velike tiraže i brojne nastupe. I onda niko nije ni zainteresovan da podrži autore i izvođače koji ne garantuju brzu zaradu. I šta u takvom svijetu, brzom i nestrpljivom da radi čovjek sa gitarom bez velikih ambicija?

Ostaje mu jedino da pjeva. Pa koliko god to nekad uzaludno djelovalo. Da pjeva o svijetu u sebi i svijetu oko sebe. A baš tako Ekrem Softić i pjeva. Otkriva nam svoju intimu, ali nas, poput svih velikih kantautora, upozorava i na ono što se dešava oko nas.

Tu i tamo pogodi pravu mjeru i iznenadi nas uvjerljivošću i svježinom svog izraza. Nekada ne baš tako uspješno, ali i dalje osjetite kako je to njegovo uvjerenje krajnje iskreno. A ponekad, kod nekih pjesama, osjetite kako im je trebalo samo malo majstorske ruke da od njih napravi velike pjesme.

Kad kažem „majstorske ruke“ mislim na malo drugačiji produkcijski pristup. Brano Likić je obavio vrlo kvalitetan produkcijski rad na pjesmama sa tog, za sada jedinog albuma, ali možda ih je malo pretjerano ogolio i ostavio Ekrema naoružanog samo gitarom da onako donkihotovski brani položaj kantautorske pjesme dok sa svih strana udaraju razni nametljivi i agresivni ritmovi koji odavno preuzimaju primat.

Lijepe su to pjesme i imaće one svoj život, ali Ekrem ipak nije tako pozicioniran na muzičkoj sceni poput Brane Likića pa da može sebi da dozvoli luksuz objavljivanja pjesama koje traže strpljenje i pažnju. Dvije stvari kojih najmanje ima kod današnje publike.

A opet, kad čovjek malo razmisli, ako skoro sedamdeset godina nije pristajao na kompromise, ako je istrajao u svom vlastitom izrazu ne povodeći se za trendovima i ne prateći modu, zašto bi Ekrem Softić to sada uradio? On nam je ponudio svoje viđenje svijeta oko nas, ljubavi u tom svijetu, nostalgije i čežnje. Ako se pronađemo u tim pjesmama sigurno će mu biti drago. A ako i ne otkrijemo njihovu ljepotu nema veze. Ionako nisu ni pisane za svakoga.