Ali, može li bez ali

Čini mi se da mi kao društvo, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, tonemo sve dublje i dublje i aktivno potvrđujemo tezu da i ispod dna postoji nekakvo dno koje samo mi, izgleda možemo dokučiti. Ali nije do kandidata. Do nas je kad su nam u redu ti i takvi kandidati. Zar stvarno mislite da zaslužujemo bolje? Svako malo pokažemo koliko smo nezreli za demokratiju. I ne samo za demokratiju nego za svaku normalnu komunikaciju.

Sve je eskaliralo Bećirovićevim napuštanjem debate na televiziji N1 u srijedu kada se (očekivano i najavljeno) nije pojavio Izetbegović, te debatom od četvrtka na kojoj su učestvovala sva tri kandidata za bošnjačkog člana predsjedništva. Neću vas zamarati detaljima o tome šta je ko kome rekao, ko ga je kome šuknuo, šta je ko kome propustio da kaže (i na kojem jeziku). Nije to toliko ni bitno. Puno je važnije šta su Bosanci i Hercegovci jedni drugima govorili nakon te debate.

Pojavilo se par tanušnih glasića razuma koji su pokušali objektivno i nepristrasno analizirati taj okršaj, ali su oni vrlo brzo zagušeni i zaglušeni ispod nekontrolisanog talasa mržnje i netrpeljivost koji su, prema raznim kandidatima dolazili sa raznih strana. I samo im je jedno zajedničko, tim bijesnim nasrtajima, to da im ništa nije zajedničko. Kao da su ljudi gledali dvije različite emisije u dva različita svemira, samo sa istim akterima.

Svako ovde kod nas vidi samo ono što on želi da vidi. Istina nije ono što je istina nego ono što je u stranačkoj centrali saopšteno kao istina. Pa čak nije ni nužno da nosioci te netrpeljivosti budu članovi neke stranke, dovoljno je samo da simaptiziraju neku stranku pa da izgube svaki osjećaj za realnost. Ne moraju čak ni to. Nekada je važnije to što nekoga ne podnose od činjenice da nekog drugog simpatišu.

Povremeno, čak ni ti ostrašćeni jurišnici ne mogu a da ne primjete da čamac u koji su se ukrcali pušta na sve strane. I mislite da priznaju opasnost u kojoj su se našli? Mislite da priznaju vlastite greške ili greške svojih predstavnika kao prvi preduslov da se te greške isprave, da se te rupe začepe prije nego čamcu više ne bude spasa, a shodno tome i njegovim putnicima? Nema šanse. Tada na scenu stupa relativizacija ili ono čuveno “ali”.

Mi možda imamo te rupe kroz koje ulazi voda, ali kod njih tamo rupe su veće i voda brže ulazi. Nije važno što je moja diploma sumnjiva važno je da su njihove sumnjivije ili ću se ja bar potruditi da ih učinim sumnjivijima. Znam ja da smo mi govna, ali i oni su i još više smrde. I uvijek će se pojavljivati neko ali. Šta je kog đavola izašla u minjaku i iza ponoći plesala u klubu ako nije htjela da je siluju. I ali i ali i ali. I nije baš da zabijaš glavu u pijesak, samo misliš da će tvoju vlastitu nakaznost ublažiti to što ćeš uprijeti prstom u tuđu. Neće brate. Samo će biti više nakaza oko nas.

I šta god vaš pulen, vaš favorit, vaša uzdanica uradi vi ćete za to naći opravdanje. Naći ćete nekakvo ali da iskopate razumjevanje za ljude koje je nemoguće razumjeti. Za postupke koje je nemoguće opravdati. Jedno zlo se ne potire drugim zlom. Samo se umnožava ukupna količina zla na svijetu.

I zato sam duboko uvjeren kako sve te debate, sve te plakate, skupovi, spotovi, slogani, da sve to nema nikakvog smisla. Ovo bosansko društvo je do te mjere podijeljeno da je prohodnost između stranačkih tabora zaštopana kao kanalizacija u onim institucijama gdje se sere preko stvarne potrebe. Ko je rekao parlament? Nisam ja rekao parlament.

Uglavnom, nećete tim nagovoriti nikoga da promijeni mišljenje i glasa za vas. Morao bih biti beskrajno naivan pa da vjerujem da se glasači nisu odavno opredijelili. Ako nekome nisu bile dovoljne četiri godine pa da procijeni koju opciju želi podržati i ako će se opredijeliti na osnovu toga što će neko reći ili uraditi u ovih desetak dana, taj je, izvinjavam se, ali za ozbiljno psihijatrijsko posmatranje.

Čak i ovi populistički potezi koje vlade na raznim nivoima povlače teško da mogu promijeniti nečije mišljenje. Uzeće uredno svako onih federalnih sto maraka pomoći ili kantonalnu subvenciju za grijanje (različite stranke, ali modus operandi isti) i opet glasati za onoga za koga želi. Čak neće ni kriti prezir prema takvim providnim pokušajima kupovine glasova.

Što se mene lično tiče ja sam još prije nekoliko mjeseci znao kako ću i na koga potrošiti svoje pravo na demokratiju. I ne, nema šanse da vam kažem za koga ću glasati ujutro drugog oktobra. Mogu vam, međutim otkriti za koga ću glasti naveče istog dana. Glasaću u “Zetri” i glasaću za Stinga. On me ni u jednom mandatu nije iznevjerio.

Legenda među “legendama”

Do utorka 13.septembra ime Kornelija Kovača se pominjalo sporadično i, uglavnom, u specijaliziranim muzičkim krugovima. A onda je čovjek preminuo i odjednom je svima postao najbolji drug. A valjda to tako mora. Šta god u životu da napraviš sve to postane nevažno pred svakom dostupnom vještinom da umre.

I onda svi pronađu nekoliko ključnih biografskih podataka na internetu i naprave nekrolog. Odnosno tako urade oni naivni i prebrzi. Što bi rekao Balašević „na barikadama su uvek najbrži, ali ne i najmudriji“. Oni nešto pametniji sačekaju taj prvi nekrolog i onda ga svi samo kopiraju. I ako u samoj smrti nema baš ništa originalno u pisanju o smrti ima još manje kreativnosti.

Pokojnik je uvijek legenda, genijalac, neprevaziđen, najveći. Nekad pomislim da je za pisanje o pokojnicima dovoljno koristiti samo pridjeve. Imenice i glagoli više ne da nisu potrebni nego su, nekako i suvišni. Ali kad su ti baš svi legende onda i prave legende budu svedene na nivo prosječnosti. Kada su baš svi najveći i najveći od najvećih bivaju devalvirani i nekako se smanje. Skupe se kao čarape poslije pranja na neadekvatnoj temperaturi.

A Kornelije Kovač jeste bio istinska legenda i zaista jedan od najvećih. I tu nema nikakvog pretjerivanja. Ali kako da to iz par šturih biografskih podataka shvate oni koji su se rodili nakon što je njegov kreativni zanos dosegao svoj vrhunac? Nije dovoljno reći da je on svirao sa „Indexima“. Da bi se shvatilo u potpunosti šta to znači, to njegovo sviranje bi se moralo staviti u kontekst vremena u kojem se dešavalo. I ne samo sviranje. On je bio puno više od klavijaturiste u bendu. On je bio čovjek koji je promišljao popularnu muziku tog vremena i, što je još važnije, mijenjao je.

Pod njegovim uticajem „Indexi“ su krenuli u avanturu istraživanja potencijala tadašnje popularne muzike i to je, u konačnici, rezultiralo nekim od njihovih najzanimljivijih i najprogresivnijih radova. A ne bi bilo pretjerano tvrditi da je jednu od tih klica umjetničke radoznalosti u „Indexe“ posijao upravo Kornelije Kovač. A jako malo je bilo onih koji su se prisjetili kako je on jedan od autora kultne sarajevske pjesme “Četiri mladića idu s Trebevića”.

Ili šta znači kad se napiše da je bio osnivač „Korni grupe“? Mora se znati šta je značila, u svoje vrijeme, ta ista „Korni grupa“. Da je taj sastav bio jedan iz onog pokera najvećih prije pojave „Bijelog dugmeta“. Uz „Indexe“, „YU grupu“ i „Time“.

Da, tačno je da je on napisao neke od najvećih hitova Zdravku Čoliću. Ali ne samo to. On je stajao autorski i producentski iza nekih od najvažnijih Čolinih projekata, pa i onog neprevaziđenog albuma „Ako priđeš bliže“ iz 1978.godine. Baš je Kornelije bio onaj alhemičar koji je otkrio kako da se dotadašnji beskrvni šlageri transformišu u punokrvne pop pjesme novog doba i za nove generacije.

Cijeli život je autorski klackao između zahtjevnih i nimalo pitkih kompozicija progresivnog rocka i jednostavnih pjesmica za masovnu upotrebu. I, što je najljepše od svega, nije u tome vidio nikakvu nedosljednost ili nesklad. To su bila samo dva aspekta njegove ličnosti. Dva aspekta koja su možda imala različitu muzičku ideologiju, ali su davali produkte vrhunskog profesionalizma. I uvijek su postavljali nove standarde. I dok bi ostatak scene nakon dvije ili tri godine uspijevao da se približi tim standardima Kornelije bi otišao opet korak dalje. Ili nekoliko koraka dalje.

U ovih skoro četrdeset godina koliko pišem o muzici nije bilo previše potrebe da se, iz profesionalnih razloga, srećemo. Pa se nismo ni sretali. Tu i tamo u prolazu, na nekakvim grupnim manifestacijama. I uvijek sam zazirao od njegove veličine. Kad neko baca preveliku sjenku plšašiš se da je ledeno u toj sjenci i trudiš se da joj se niti ne primakneš.

Ipak, prije tri ili četiri godine „Hayat“ je u Domu mladih organizovao jednu zanimljivu manifestaciju posvećenu sarajevskoj pop rock sceni. Nastupile su sve same zvijezde, a koncentracija velikih imena i u publici bila je zastrašujuća. Bio je tu i Kornelije. Već se vidjelo da nije u najboljoj formi i da je dosta iscrpljen. Sa uobičajem nedostatkom i obzira i takta odlučio sam da se propisno upoznamo.

Pravo da vam kažem ne znam o čemu smo razgovarali. Meni je bilo važno da razgovaramo. Bilo je to, na izvjestan način, kao da te dotakne dašak istorije. Kao da spomenik siđe sa svog postolja samo da na trenutak popriča sa tobom i vrati se u svoju pozu za vječnost. I Kornelije se vratio u vječnost iz koje smo ga, nesvjesni svoje privilegije, posudili.

Nadmetanje u dobru

Već smo se nekako i navikli da je zlo konstanta ljudske prirode, a da je dobro usamljeni, pojedinačni eksces koji se nekad graniči sa naivnošću, pa i glupošću. Nažalost, ali jesmo. Tim je značajniji postupak crnogorskih navijača “Ultrasa” i odgovor naših “Fanatikosa”, a sve oko i u vezi sa nedavnom utakmicom Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Sam rezultat (a na kraju je bilo 1:1) ostao je u sjeni onoga što se dešavalo na tribinama tokom utakmice, i izvan tribina nakon utakmice. Pokazalo se da se može i drugačije.

Možda je neko vjerovao kako je to utakmica visokog rizika i kako će se opet otvoriti iste one rane nanesene prije tridesetak godina. Grlati “Ultrasi”, grlati “Fanatikosi”. Ali i korektni. A, Boga mi i duhoviti. Kako drugačije protumačiti crnogorsko skandiranje “Burek sa sirom” upućeno našima, te odgovor “Zvaće vas s biroa” vraćen od strane naših. To je zapravo baš onako kako bi navijanje trebalo izgledati. Blaga provokacija zasnovana na predrasudama, ali bez želje za vrijeđanjem.

A sve uz punu svijest da svaki onaj koji bi izašao izvan okvira normalnog navijanja udara na čast i obraz baš svoje reprezentacije, svoje zemlje i svog naroda. Zato i jeste normalan, ali izuzetno rijedak postupak crnogorske navijačke grupe koja se nije bavila verbalnim osudama postupka nekog idiota koji je iz nekih svojih bolesnih pobuda zapalio kombi sa registarskim tablicama Bosne i Hercegovine. Jeste dotični zapalio kombi našim navijačima, ali je crnogorskim udario na mnogo više. Udario im je i na obraz i na poštenje. I reagovali su onako kako bi svaka prava navijačka skupina u tom trenutku morala reagovati. Izvinili su se bosanskim navijačima i počeli skupljati novac za novi kombi. I nije prošlo ni 48 sati, a pare su skupljene i to ponajviše zahvaljujući jednoj crnogorskoj porodici iz Berlina koja je željela ostati anonimna.

I dok smo na terenu mi vodili pa Crnogorci “lovili” izjednačenje tako su Crnogorci poveli na tribinama, a na nama je da sada izjednačimo. Vlasnik jednog restorana kod Lašve pozvao je sve crnogorske navijače da, kada budu došli na revanš u Zenicu dođu u njegov restoran na besplatno pečenje. Buregdžije se organizuju da odgovore na nezamislivu uvredu u kojoj se tvrdi da burek može biti i sa sirom i spremaju najbolje šta znaju da komšijama iz Crne Gore demonstriraju šta burek jeste, a šta nije.

I sve je to lijepo, samo što nije dovoljno. Treba prije svega spriječiti bilo kakav incident koji bi bacio mrlju na naše tradicionalno gostoprimstvo. Policija tu jeste bitan faktor, ali ne i jedini. Tu mogu pomoći samo pravi navijači. Da se ne zavaravamo imamo i mi svoje idiote kao što Crnogorci imaju svoje. I neće im biti veće kazne za neki, eventualni incident nego da ih stvarni, da ih pravi navijači izopće iz svojih redova i listom osude takvo ponašanje. Pored toga dugo je do septembra i uzvratne utakmice. Iskustvo me uči da se mi lako zapalimo za neku ideju, a onda je još lakše zaboravimo. Nemojte da se to desi i u ovom slučaju.

U svojoj beskrajnoj želji ja ću naivno povjerovati da je konačno došlo vrijeme da se natječemo u dobru, a ne u zlu. Jesam ja to zagovarao godinama, ali nisam zaista i vjerovao u to. Iskreno da vam kažem nisam vjerovao da će se to desiti za moga vakta. Kao što sam nekad vjerovao u ljudsku dobrotu pa me iznenadilo i porazilo kada sam vidio da je te dobrote ostalo tek u naznakama tako sam i sada očekivao samo nešto loše od ljudskih bića, a ta ista bića me i iznenade i obraduju. I ne kao Crnogorci ili Bosanci nego baš kao ljudska bića. Biće da je čovjek ipak malo komplikovanije stvorenje nego što sam to ja mislio.

A za sve one koji će na moju nadu i nadu mnogih odgovoriti primjedbom kako zbog jedne rečenice i jednog kombija prelako zaboravljamo da je ista ta Crna Gora učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu imam samo poruku da ništa ne zaboravljam. Niti opraštam. Ali nisam spreman ni da osudim bilo koga za bilo šta u čemu nije sam i direktno učestvovao. Zločin ima ime i prezime. I zločinac. A sem toga ako bi tako prekrižili svakog okupatora koji je promarširao kroz Bosnu bilo bi nužno da ostanemo u stalnoj svađi i sa Talijanima i sa Turcima i sa Austrijancima i sa Mađarima i sa Nijemcima i sa Srbima i sa Hrvatima i sa Crnogorcima. A ako bi zakopali još dublje u prošlost možda bi nam ostala mogućnost da nemamo šta zamjeriti možda tek Australiji, Grenlandu i Panami. Svako lice ima svoje naličje i svako naličje svoje lice. Crnogorci su nam pokazali onu bolju stranu svoga lica pa je pokažimo i mi njima. Makar oni i dalje vjerovali da postoji nešto tako nevjerovatno kao što je burek sa sirom.

Zvučni desant virtuozne gerile

Kad godinama pišeš o popularnoj muzici vremenom naučiš da ne treba ništa pretjerano da očekuješ. Shvatiš da se one prave, velike i nezaboravne stvari dešavaju vrlo rijetko. Jednom u dvije – tri godine, a nekada i rjeđe. I nužno spustiš kriterije pa ti dobro postane više nego dobro jer nemaš baš nekog izbora. I nadaš se da će te odnekud, iz zasjede kad tad pogoditi nešto drugačije, novo, svježe i neočekivano. Samo nekakva gerila može da te zaskoči iz te džungle prosječnosti pa da zastaneš u koraku i kažeš sam sebi “e, to je to što sam čekao”. Samo što sam tek sad shvatio da to nije bilo kakva gerila. Ta koju čekam. Nego “Sarajevo Jazz Guerrilla”.

Kada sam čuo njihov debi album, objavljen početkom juna ove godine, morao sam negdje na pola prve pjesme sam sebe da posjetim da treba da dišem. Njihova muzika naprosto oduzima mah. Takav osjećaj sam posljednji put imao još prije pet godina kada sam čuo prvi album grupe “Helem nejse”. Vi ćete naravno primjetiti kako to baš nema mnogo veze jedno sa drugim. Ili čak da nema baš nikakve veze. Srećom ni ova naša “gerila” se ne bi složila sa vama kao ni ja. I to vam dosljedno prezentiraju uvodnom pjesmom “Ona bi na nargilu” koju su uradili baš sa grupom “Helem nejse”. I nema veze što njihovi muzički izrazi nemaju na prvi pogled nikakvih dodirnih tačaka. Jebeš poglede i gledanje. Muzika je da se sluša. A već na prvo slušanje, a i svako naredno jasno je da to nije nikakva vanbračna kombinacija i da su i jedni i drugi dali svoj doprinos pjesmi uz koju možete i da plešete i da vam izmami osmijeh na lice, a onda da se iscrpljeni nakon, otprilike tristo pedeset i sedmog slušanja svalite u prvu fotelju i tristo pedeset i osmi put otkrijete opet nešto novo.

Ali tako je to kad imate posla sa majstorima svog zanata. Izvinjavam se, sa majstorima svoje umjetnosti. Jer ova četvorka umjetnika okupljenih oko zajedničkog projekta već dvadeset godina nisu samo vrhunske zanatlije i reproduktivci. Iako je i takav pristup za svaku pohvalu oni su otišli svjetlosnim godinama ispred toga. I kod vlastitih autorskih pjesama, ali i kod obrada nekih tuđih radova oni unose taj dodatni, kreativni momenat i nude novi kvalitet tim pjesmama. Do te mjere da i samo autori tih pjesama bivaju iznenađeni kako im vlastite pjesme sada zvuče. Ja bih, u nekim slučajevima bio toliko drzak da ustvrdim čak i bolje. Ali ne morate vjerovati meni, ali bar povjerujte Srđanu Sacheru kada takve komplimente uputi na račun načina na koji su “Sarajevski gerilci” uradili njegovu pjesmu “Zlato” nastalu iz vremena rada sa “Vješticama”. A iskreno da priznam i meni je ta pjesma nekako najbliža i sigurno najpodesnija za radijsko emitovanje. A način kako ju je otpjevala Bojana Stamenov je nešto što se rijetko viđa, a još rjeđe čuje.

Inače su gosti posebna priča. Obično svi dovedu Vlatka Stefanovskog da im svira gitare, a oni su ga doveli da još jednom sa njima otpjeva svoju “Talasnu dužinu”. I zazvučalo je, malo je reči sjajno. Pa već pomenuti “Helem nejse”, Nina Badrić, Jacqoues Houdek, Nikolina Vujić, Ivan Kurtić ili Josip Palameta. To je, definitvno pravi način na koji se angažuju umjetnici da svojim muzičkim i umjetničkim senzibilitetom i umijećem daju dodatni kvalitet pjesmama, a ne da svojim imenom pospiješe komercijalni efekat nekog izdanja. Mada se zaista radi i o komercijalno jakim imenima. Ali prije svega stvaralački snažnim.

Samo što nisu gosti suština ove priče. Oni su samo dobrodošao, a moguće i neophodan začin. Ali ova četvorica glavnih kuhara su nam servirali glavno jelo kojeg se nemoguće zasititi. I u tom smislu ću morati potražiti stručno mišljenje u vezi mogućnosti predoziranja ovim albumom. Ako se može predozirati nekom muzikom onda sam ja na najboljem putu da postanem ovisnik o “Sarajevo Jazz Guerrilli”. Neću da kažem da ono što oni rade sa drugim bendovima nije ono što vole i u šta vjeruju i čemu se ne predaju bez ostatka. Dovoljno je da poslušate te radove ili odete na koncerte tih bendova u kojima sviraju i sve će vam biti jasno. I to je njihova priča. Ali ovo je ipak nešto drugo.

Ili je, u njihovom slučaju ovo nešto prvo. Nemoguće se oteti utisku da je “Sarajevo Jazz Guerrilla” taj rijedak i dragocjen spoj četiri kreativna individualiteta koji u konačnici donose puno više od tog prostog zbira. Kao da se njihov talenat u toj kombinaciji naprosto multiplicira. I svako od njih imao je dovoljno prostora da pokaže svoje umijeće, a da pri tome ne iživljava nikakav ego trip. Sve je krajnje funkcionalno i zapravo svako daje pjesmi ono što je baš njoj potrebno. U jednoj pjesmi neko malo više, a u nekoj drugoj neko drugi, ali kad se sve sabere i oduzme dobijemo vrhunsko djelo. Ne znam koliko će ga nešto šira publika prepoznati ka remek djelo, ali nažalost živimo u takvom svijetu gdje prave stvari nemaju baš pretjeranu prohodnost ni kroz medije ni kod prosječnog konzumenta muzike.

Na svu sreću vjerujem da to ovoj ekipi nije pretjerano ni važno. Oni su se već na tom planu popularnosti dobrano ostvarili da bi težili takvom trivijalnom uspjehu. Nadam se da su kroz rad sa svim tim drugim mega popularnim sastavima stekli i materijalnu sigurnost. Ovo što rade sa “Sarajevo Jazz Guerrillom” je vraćanje duga samima sebi i umjetniku unutar sebe. A ako publika ne prepozna kakvo im je djelo ponuđeno mogu samo da kažem – tim gore po tu istu publiku. Tim gore po publiku. I toliko od mene. Vrijeme je za tristo pedeset i deveto preslušavanje albuma.

Yoko i Olivera

Nedavno nešto raspravljam sa nekim prijateljima i pomenem da bi Olivera Balašević trabala uskoro imati promociju svoje knjige u mojoj Vogošći. I šta se desi? Iznenada i sasvim nepotrebno shvatim da je skoro pa niko u mom društvu ne voli. Ili da budem do kraja iskren da iskazuju priličan stepen netrpeljivosti prema njoj. A to su listom ljudi koji se “zaklinju” u Balaševića. U čemu je kvaka, pitate se vi? Isto to sam se i ja zapitao i pokušao da nađem odgovor na to pitanje oslanjajući se na ranije, slične takve primjere.

I onda se sjetim da su prije pedeset godina isti takav, a možda i gori otpor osjećali prema jednoj drugoj dami, dami koje je, vidi slučaja, takođe bila emotivno vezana za jednog poznatog muzičara, pjesnika, autora, kako god hoćete. Za jednu znanu muzičku zvijezdu. Samo što je u tom slučaju značilo poznatu zvijezdu u svjetskim okvirima.

U pitanju je Yoko Ono koju su optuživali (a i danas je optužuju) da je kriva za raspad “The Beatles”. A zapravo kriva je samo zbog činjenice da ju je Lennon volio. I da ju je volio više od svoje grupe i više od svojih obožavatelja, fanova, poklonika, kako god mi zvali tu armiju ljubitelja Lennonovg stvaralaštva. Onih koji su baš u tom stvaralaštvu nalazili ortopedsko pomagalo da lakše prođu kroz vlastite sumnje i vlastiti bol. Prvo odrastanja, a onda i suočavanja sa životom.

I nije neprirodno i nije neočekivano da je svaki od tih poklonika vjerovao kako se Lennon samo njemu obraća i upravo njemu želi nešto da poruči svojim pjesmama. Bili su oni svjesni, na onom razumskom nivou, da to nije tako. Ali šta razum ima s tim, ako osjetiš da ti neko uzima nečiju ljubav i pažnju, a ti si uvjeren da ta ljubav i ta pažnja treba isključivo tebi da pripadaju.

I sve ostaje isto ako umjesto “Lennon” u to prazno polje upišete “Balašević”. Ništa se ne mijenja osim scenografije. Provare oni nekako da njihovom idolu neko mora da bude inspiracija. I prihvate oni njegovu muzu. Nevoljko, doduše, ali prihvate. Ali kad ta muza iskaže neoprostivu ambiciju da pokaže da je ljudsko biće, e tad nastaje problem. Postane persona non grata u srcima fanova onog trenutka kada onim iskonskim ženskim instinktom prepozna prijetnju upućenu onome ko je voli i onome koga voli. Kada reaguje i zaštiti ga. Pa makar ga morala štititi i od prevelike ljubavi.

Jeste da kažu da ljubavi ne može biti nikad previše. Ali to samo lijepo zvuči, a nije da je baš posve tačno. Previše ljubavi može da iskvari onoga ko je predmet te ljubavi, a može i da ga pritiska, pa i da ga uguši. Nerijetko suprugu svoje omiljene zvijezde publika doživljava kao nekakvog kerbera koji reži ispred srca njihovog voljenog umjetnika. Družio bi se on s njima, njima bi poklonio svu svoju i ljubav i pažnju samo da nema te vještice koja ga drži, skoro pa na robiji.

I za Balaševićevog života sam često slušao takve komentare o Oliveri. I još gore. Kažu da nema ništa gore od povrijeđene žene. Ima. Da znate da ima. Povrijeđeni obožavatelj. A kada više nema predmeta njihovog obožavanja da ih demantuje onda se raspojasaju. Samo što je pomenuti Balašević iza sebe ostavio toliko stihova za svaku priliku da i sa one strane groba ima šta da im poruči. Ako malkice “dotjeramo” njegove stihove dobijemo poruku iz pjesme koja kaže “mudrovaće badavani/kad me nema da TE branim/da sam blizu ne bi im se dalo”.

Nemam nikakvu dilemu da su i Lennon i Balašević bili prejake ličnosti da bi dozvolili da bilo ko manipuliše njima, pa i njihove vlastite žene. Druga je stvar što su oni silno voljeli svoje žene i što to nisu krili. A znam mnoštvo primjera u kojima je zvijezdama opšte prakse savjetovano da ne objavljuju da su oženjeni, da su u stalnoj vezi ili bilo šta što bi ugrozilo potencijalne maštarije njihove publike. I znam one koji su pristali na takvu vrstu skrivanja. Iz nekih svojih, ne baš uvijek časnih razloga. A mi, licemjerni kakvi već jesmo, radije biramo takvo ponašanje, a ne možemo svariti činjenicu da neko, eto, zamislite čuda – voli svoju ženu. U današnjem nakaradnom svijetu to mu dođe nešto kao neoprostiv grijeh.

Milion nekakvih razloga spriječio me je da ikad upoznam Lennona. Ali jesam upoznao Balaševića. I Oliveru. I ne mislim da je u priči o Yoko i Johnu bilo puno drugačije. Za mene su Olivera i Đorđe bili dva lica istog novčića. Dvije polovine velike ljubavne priče koja je izrodila još veće pjesme. Da li bi tih pjesama uopšte i bilo da nije bilo nje? Ja mislim da ne bi.

A možda ste ipak vi u pravu. Vi koji vjerujete da Vam je Olivera otimala Đoleta za života, a da vam ga otima i sada nakon smrti. Ne možemo znati jeste li u pravu kao što ne možemo znati ni jesam li ja u pravu. Zato biram da vjerujem. Zato biram da vjerujem u ljubav pa makar i u onu grješnu i nezamislivu ljubav. Ljubav prema vlastitom bračnom drugu.

Tajni prolaz kroz noć

Morao sam sačekati da mi se slegnu utisci sa promocije Brane Likića u sarajevskim “Figurama” da bih išta napisao o tome. A dugo su se slijegali jer su bili poprilično uzburkani. I meni i većini prisutnih. Neko bi rekao da je to bilo veče puno nostalgije. Možda, za nekoga. Ali za mene je to bilo nešto drugo i nešto više. Kao da je Brano, koristeći samo svoju gitaru i glas, te uz malu pomoć prijatelja našao onaj Balaševićev tajni prolaz kroz tu noć, tajni prolaz kojim smo uspijeli da se provučemo u neki ljepši svijet i da bar na par sati pobjegnemo od stvarnosti koja nas okružuje. U svijet u kojem vlada ljubav. I tačka. I zato je valjda jedino logično bilo da se promocija okonča skupnim pjevanjem napjeva “All You Need Is Love”.

Može nekome to djelovati arhaično, pa čak i patetično, ali nikome od nas koji smo se tu večer našli na toj tajnoj lokaciji ljubavi to nije ni najmanje smetalo. Brano nije htio da krčmi staru slavu i podsjeća na vremena “Rezonanse”. Ne, izvodio je isključivo pjesme sa svojih solističkih albuma, pjesme koje su nastale u ovom drugom i jako plodnom dijelu njegove karijere. Pjesme koje se, bez ostatka, mogu nazvati šansonama. Tek je na samom kraju, na nagovaranje organizatora odsvirao pjesmu “Nemoj meni branit’ moja nano” da bi furiozno prešao u “Hajde dušo da igramo malo”. Naprosto postoje pjesme koje jednom napišete, a onda više ne možete pobjeći od njih. Postanu dio vašeg identiteta. Nešto kao “Bosanac” ili “Satisfaction”.

Leglo nam je i jedno i drugo. I to prisjećanje na neke pjesme od prije pedeset godina, ali i predstavljanje onoga što Brano danas nudi publici. Bilo je zanimljivo uporediti ono što je nekada svirao sa onim što danas svira. A opet nije samo svirao. Znao je precizno da najavi svaku pjesmu, a da to ne bude nametljivo. Sve je to bilo sa mjerom, a opet je pomenuo sve ljude koji su dali doprinos u radu na tim pjesmama.

A imao sam ja i posve lični razlog da mi to veče bude posebno. Brano je, naime izveo i dvije moje pjesme. I onda ti vlastite riječi dobiju novu i neočekivanu dimenziju. Kao što su me iznenadile vlastite pjesme kada ih je Brano snimio sada je to bilo i dodatno iznenadjenje kada sam ih čuo uživo. I kada sam čuo reakciju publike na njih. A sa svojim stihovima našao sam se u probranom društvu jer Brano bira samo tekstove koji imaju smisla i nisu banalni i onda ih uglazbi. Brano Likić je, između svega drugog što jeste, ujedno i čovjek koji daje glas pjesnicima.

Veče njegove promocije bilo je veče kada smo dobili konačnu potvrdu da i u vremenu vrtoglave brzine i jezičke ljenosti, u vremenu skraćenica lijepe pjesme imaju smisla. Bilo je to veče kada je pogled na osobu s vaše desne ili vaše lijeve strane davao odgovor na pitanje “jesam li sam?”. Brano nas je okupio i pokazao nam da nismo sami. I hvala mu na tome. Beskrajno mu hvala na tome.

Kupi sebi bend, jarane

Dodali mene, valjda onako po inerciji, u raznorazne grupe koje se bave pitanjem popularne muzike uopšte ili samo jednog određenog benda. I koliko god su te grupe korisne, toliko nekad čovjeka iznervira koliko primjedbi imaju poklonici nekog benda samo zato što njihov omiljeni sastav nije onakav kako su oni zamislili da bi trebao biti. Odnosno zato što nije I DALJE onaj sastav koji su oni zavoljeli.

Kao da u najmanju ruku imaju neupitno vlasništvo nad nekim autorom, izvođačem ili bendom. Kao da ti izvođači, autori i bendovi imaju nekakvu ugovornu obavezu da uvijek iznova i iznova stvaraju baš onakve pjesme kakve su stvarali u vrijeme kada je nekome muzika bila najbitnija. Svejedno da li je taj neko imao tada sedamnaest ili dvadeset i sedam godina.

Po takvima niko nema pravo da se mijenja. A ima. Ima pravo i da se mijenja tako što će raditi pjesme koje će nam se sve manje dopadati. Ili što će svoje stare pjesme prearanžirati tako da nam se čak i gade. Pa šta? Ko nam brani da zaobilazimo koncerte tog i tog i to u širokom luku? Ko nam brani da slušamo nečije stare albume koji nam se dopadaju i poštedimo sebe novih radova koji nam se ne dopadaju?

To što smo mi sentimentalno vezani za određeni period u karijeri jednog benda ili što emotivno doživljavamo neke pjesme suštinski ništa ne znači. To je samo naša stvar. Ili kako mi je jednom Bregović odgovorio kad sam uporno ponavljao pitanje o reanimaciji “Bijelog dugmeta”. Rekao mi je tada: “ti si sentimentalan prema Bijelom dugmetu ,ja nisam”. I apsolutno je tako. I zašto bi, na kraju krajeva, on morao gajiti bilo kakva sentimentalna osjećanja prema svom preduzeću? I kada volite neku djevojku, a ona vam ne uzvraća istovjetnim osjećanjima to je apolutno njeno pravo, zar ne?

I ne pomišljajte da je ovo priča samo o “Bijelom dugmetu”. Jeste i o njima, ali nije isključivo. Fenomen o kojem vam govorim nije vezan samo za taj bend ili samo za ove naše prostore. Početkom druge polovine šezdesetih godina prošloga vijeka brojni Dylanovi poklonicu su ga optužili, skoro pa za izdaju kad je uštek’o gitaru u struju. Zagriženi pankeri nikad nisu oprostili grupi “The Clash” kad su potpisali za CBS i tako se, po njihovom uvjerenju, prodali. Ili nama bliži primjer. Za istu vrstu prodaje optuživali su “Hladno pivo” čim su postali komercijalan sastav i počeli puniti sportske dvorane. Naprosto sam uvjeren da svi oni koji su htjeli da se “Pivo” vrati na zvuk sa prvog albuma “Džinovski” samo žele da njihov bend ostane samo “njihov” zatvoren u uskom krugu kultnih poklonika. Shvatio je to i Mile Kekin pa je odsvirao jednu turneju sa pjesmama sa prva dva albuma i objavio album pod nazivom “Evo vam Džinovski!”. Samo je falio logičan nastavak “jeb’o vas Džinovski!”.

Godinama sam bio svjedok omalovažavanja svakog novog Balaševićevog albuma uz standardnu opasku kako su mu “stare pjesme bile bolje”. Istini za volju i ja znam sve tekstove pjesama nastalih prije rata, a kod ovih novijih nisam baš tako siguran. A nije to ni zato što su stare bile bolje ni zato što sam imao više vremena da ih naučim. Te pjesme su naprosto nastajale u vrijeme kada su meni pjesme bile važnije.

Neki bendovi se mijenjaju radi tiraža i komercijalnog uspjeha. Neki zato što im se novi zvuk baš sviđa, a neki naprosto jer im je dosadilo svirati uvijek iste stvari u uvijek istim aranžmanima. I nema veze koji je razlog u pitanju. Važno je da imaju neupitno pravo da urade sa svojim pjesmama šta god da žele. Može se pojaviti sukob u grupi oko toga ko ima pravo na ime, recimo. Kao što se ovih dana pojavio sukob između Jasenka Houra autora skoro svih pjesama “Prljavog kazališta” i njihovog bubnjara Tihomira Fileša koji je bio dovoljno mudar da svojevremeno na sebe upiše pravo na ime u patentnom zavodu. I jedan i drugi imaju dovoljno argumenata da imaju pravo da se spore oko toga šta će i kako “Kazalište” svirati. I niko neće pitati fanove “Kazališta” šta oni misle o tome.

Može, doduše i neko ko je samo dio publike odlučivati. Ima i ta opcija. Za sve one koji bi da pametuju o tome šta će svirati njihov nekada omiljeni bend imam samo jednu poruku – Kupi sebi bend, jarane!

U potrazi za izgubljenim vremenom

Ko će meni vratiti moja četiri izgubljena sata? Ko će mi vratiti četiri sata koja sam proveo uz lešinu poznatu kao “Eurosong”? A da je lešina jeste i kao kod svakog leša ne pomaže da ga šminkate, oblačite, pridižete i spuštate. ne pali da oko njega prskate parfeme. Mrtvac je mrtvac. Odavno je “Eurosong” prazna ljuštura samo što sam ja sebe zavaravao da u staroj dami Evropi ima još nešto malo života. Nema.

Sve liči na pozorište lutaka u kojem je sve unaprijed poznato. Znamo uanprijed da će se voditelji oduševljavati i tamo gdje nema mjesta oduševljenju. Unaprijed znamo da će osmijesi biti toliko široki da ćemo vidjeti, ne samo plombe i ne samo krajnike. Života mi, ja sam u par navrata vidio i “svjetlo na kraju tunela”. Unaprijed znamo da će praviti vještačku i posve nepotrebnu napetost odlažuči da izgovore ko je dobio famoznih dvanaest poena ili koliko je ko dobio glasova publike. Unaprijed znamo da će predstavnici nacionalnih žirija razvlačiti svoja javljanja ne bi li bar sekundicu duže ostali zabilježeni u kolektivnoj svijesti poklonika “Eurosonga”. I definitivno znamo da će svaki od njih pohvaliti “najbolji šou do sada”, “izvanredne pjesme” i ispaljivati slične fraze. Dobro, ne baš svaki od njih. Neki će pokušati na silu da ispadnu duhoviti. Što na kraju bude još jadnije. Sve u svemu, ako ne slušaš pjesme komotno možeš pustiti snimak “Eurosonga” od prošle godine ili prije dvadeset godina. Sve je isto – isprazno i krajnje neoriginalno.

Unaprijed znamo i kako će se glasati. Ima li iko za koga je pobjeda Ukrajine u 2022.godini iznenađenje? I ima li iko ko će staviti ruku u vatru i ustvrditi da je to bila najbolja pjesma neovisno o aktuelnoj političkoj situaciji u Evropi? Čisto sumnjam da bi i pobjednici, u nekim drugim okolnostima, sami sebe smatrali najboljima. Još jednom je na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope pobijedila – politika. Da ne bude zabune i bilo kakve sumnje osuđujem najoštrije moguće agresiju Rusije na Ukrajinu. Kao što osuđujem svaku agresiju države prema državi, ili države prema pojedincu ili pojedinca prema pojedincu. Samo što je neko trebao da keže kako je “Eurosong” humanitarna manifestacija i da postoji da bi se poslala politička poruka. Ja mislim da ne bi to ni trebao ni smio biti. I taj neko je trebao unaprijed da proglasi Ukrajinu pobjednikom pa da znamo na čemu smo. Ovako se samo stvorio privid takmičenja. Ostalim takmičarima to je ipak bila svojevrsna utjeha jer će jednom pričati unucima “kako bi oni sigurno pobijedili, ali 2022.godine bila je takva situacija da je morala Ukrajina pobijediti.” Neće pri tome, naravno dodati da su oni bili tamo negdje sedamnaesti ili osamnaesti, a ne drugi.

Sad će se pronaći sigurno neko da mi ga “šukne iz kornera” i primjeti “ne seri Amire i ti si glasao za Ukrajinu kad su pobijedili 2016.godine, a ti bio član našeg žirija”. I dotični će biti posve u pravu osim u jednom. Jesam glasao tada za Ukrajinu i opet bih, ali iz nekih sasvim drugačijih razloga. Naprosto zato što je to bila bolja pjesma i umjetnički najhrabrija. Kao što je ove godine umjetnički hrabra bila Konstrakta. Ili kao što su umjetnički hrabre i sa prelijepom pjesmom bile djevojke iz Portugala. Gledajući prenos iz Torina shvatio sam ja još jednu stvar. Shvatio sam da bih bio sjajan prognozer. Treba samo da slijedim obrnutu logiku. Pjesme koje ja smatram najboljima sigurno neće pobijediti i tačka.

Ali barem se ne plašim da se otvorim za drugačiji pristup umjetnosti. A većina žirija je birala najklasičnije pop pjesme, odlučivala se za one koji su izašli na scenu sa namjerom da mami i njenim susjedama pokažu koje visine mogu glasom da dosegnu panično se plašeći novog senzibiliteta za novo vrijeme. Ne pada mi na pamet da išta kažem o komšijskom glasanju, o političkom procjenjivanju pjesama ili o seksualnim preferencijama “Eurosonga”. To je već prežvakana priča.

Ali nije prežvakana i nije nebitna priča o tome kako je Bosna i Hercegovina tretirana prije 30 godina, a kako se tretira Ukrajina 30 godina kasnije. Biće da su sve žrtve jednake, ali su neke, ipak jednakije od drugih. Ostaviću vama da procijenite zašto umorna, precvala i beskrvna Evropa gazi vlastite principe i zašto se zaglavila u mulju licemjerja iz kojeg nema šanse da se ikad izvuče. Kao što ni ja nemam šansu da vratim svoja četiri izgubljena sata i nastaviću potragu za izgubljenim vremenom. A teško da ću pri tome nešto naučiti. I iduće godine ću, k’o da gledam, izgubiti još četiri sata. Ako tada ne bude kakve korone i ako još uvijek bude “Eurosonga”. I ako bude Evrope, na kraju krajeva.

Uvijek će se naći neko

Samo sam čekao kad će da se desi. Kad će početi da pljuju i po Ivici Osimu. U prvom trenutku ti koji bi sve da obezvrijede malo su se povukli u ilegalu dok prođe prvi talas žalovanja, a onda su izmilili iz svojih rupa i pećina. Tako je to uvijek u životu. Bilo da je u pitanju Osim, Balašević, Broz ili Bowie. Čim nekoga svi vole već u sljedećem trenutku će se naći neko da ga ne voli baš zato što ga svi vole.

A nešto mislim kad bi Ivica i mogao da vidi i čuje sve te komentare ne bi se puno ni obazirao na njih. Pogledao bi onako ispod oka i tim pogledom sve rekao. Uvijek su me učili da nije bitno šta ti ko kaže nego ko ti kaže to nešto. Osim je to još usavršio. On je patentirao vlastiti pristup svijetu u kojem nije važno ni ko ti ni šta ti kaže. Ili je barem tako djelovao.

Odavno se on navikao na to da ovde niko, ali baš niko ne smije biti veliki. Čim ti glava proviri iznad prosjeka naći će se neko ko će pokušati da ti tu drsku glavu skine i dovede te u nivo sa ostatkom tvog okruženja. Čovjek je to o kome je ugledni “Guardian” napisao izuzetan nekrolog. Nasred stadiona u Grazu obilježen je njegov odlazak. Japanci ga se sjećaju sa posebnim poštovanjem, jednako kao i Grci. A, da budem pošten, i dobar dio bosanskohercegovačke i sarajevske javnosti. Možda meni naprosto više nego njemu smetaju ti, statistički zanemarljivi, prljavi jezici.

Premlad sam da bi ga se sjećao kao igrača. Ali jesam ga gledao jednom kako barata loptom. I tada nisam bio svjestan koliku sam privilegiju imao. Nešto se obilježavalo na Crepoljskom. Mogao je biti baš Prvi maj negdje osamdesetih. To bi se baš onako lijepo simbolički poklopilo pa recimo da je i bio. U okviru obilježavanja tog datuma, koji god on bio, održana je revijalna utakmica u malom fudbalu u kojoj su se susreli veterani “Željezničara” i “Sarajeva”. I igrao je i Ivica Osim. I igrao je baš onako kako je legenda o njemu pripovjedala. Volio je loptu i volio je da je ima u svojim nogama i da se nadigrava. I ostaće mi vječita dilema kako takav fudbaler postane onakav trener. Trener koji nije dao svojim fudbalerima da igraju onako kako je on igrao. Kao trener je tražio disciplinu, timsku igru, čvrstu odbranu sa brzom tranzicijom. A možda to i nije tako čudno. Možda je znao kako disciplinovati i iskoristiti fudbalske majstore jer je i sam bio jedan od njih.

Nije bio čovjek od mnogo riječi. Nije morao svoj autoritet dokazivati galamom i prijetnjama. Znao je svoj posao i znao je da ga zna. Zato ga niko nije mogao ni ucijeniti, ni prepasti, ni isprovocirati. Ni Arkan koji je htio, po svaku cijenu, da Savičević igra za reprezentaciju. Ni Dragiša Binić, lijevo krilo iz Niša koji je koliko god imao brze noge imao još brži jezik i obrnuto proporcionalno sporu pamet. On je jednom prilikom, u vrijeme kada se već naslućivala nacionalna netrpeljivost u Jugoslaviji, za jedan medij izjavio kako kod Osima igraju “samo obrezani”. Ubrzo je on bio “odrezan” od reprezentacije. Pokazalo se da je Osim bio u pravu. Binić, definitivno nije bio taj kalibar što je pokazala njegova dalja karijera.

Kao što je o Osimu sve rekla njegova karijera. Mogu neki sad pričati kako to i nije bila neka karijera i da je trenirao male i egzotične klubove. Ali je on od tih malih klubova pravio velike. Pogotovo “Želju” i “Sturm” iz Gratza. “Sturm” je napravio velikim ne samo zbog impresivnih takmičarskih rezultata. Nekada mali klub iz Gratza pokazao je svoju veličinu opraštajući se od osima pred punim stadionom i uz zvuke “Ima neka tajna veza”. “Želju” je doveo do polufinala Kupa UEFA i malo je nedostajalo da ih odvede i u finale na megdan strašnom “Realu”. Mislite da isti taj “Real” nije to primjetio? Naravno da jeste i to je odlika velikih klubova. I htio je da dovede Osima na svoju klupu. I to dva puta. I Osim ih je dva puta odbio jer je znao da u takvim klubovima trener mora da zadovolji mnoštvo različitih apetita koji nemaju uvijek puno veze sa fudbalom.

Odveo je reprezentaciju Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo u Italiji i tamo ih odveo do četvrtfinala gdje je Argentina bila bolja nakon izvođenja penala. T nakon što je, skoro cijelu utakmicu, ta ista Argentina igrala sa igračem više i imala strašnog Maradonu u svojim redovima. Kasnije je izjavio da vjeruje kako bi, da je tada Jugoslavija osvojila svjetsko prvenstvo, to spriječilo rat. Iskreno, sumnjam u to, ali mu se divim i pomalo mu zavidim na takvom optimizmu u vremenima kada smo se kolektivno odrekli optimizma. Odveo bi on tu reprezentaciju i na Evropsko prvenstvo. I odveo je, a onda je UEFA donijela odluku da umjesto Jugoslavije koja je bila prva u svojoj grupi na EU u Švedsku putuje Danska. I ta ista Danska postane evropski prvak. A ne zaboravite da je tada Osim vodio ekipu koja je na stadionima gdje je, barem nominalno, bila domaćin doživljavala salvu zvižduka i okretanje leđa prilikom intoniranja himne.

Mnogi će ga pamtiti samo po onom gestu podnošenja ostavke na mjesto selektora reprezentacije države koja više nije postojala. Vjerovatno im je to jedina relevantna činjenica iz njegove karijere, a ne shvataju da je cijela njegova karijera, da je cijeli njgeov život, vodio baš ka tom gestu. On naprosto nije mogao drugačije.

Uvijek će se, međutim, naći neko da sve omalovaži i da iz nekih privatnih, ideoloških, političkih ili bilo kakvih drugih razloga pljune na mrtvog velikana. Osim nije ni prvi ni posljednji koji će doživjeti takvu sudbinu. Njemu takvi likovi ništa više ne mogu, a teško da su mogli i za njegovog života. Ali nama mogu. Nama ostaje da živimo sa takvim ljudima i među takvim ljudima. Ili da ja budem optimističan pa da se ponadam da ih je manje od nas i da se ispravim i kažem da oni žive među nama.

Čuvar ljubavi iz komšiluka

Moram priznati da me obradovala vijest da je Zlatan Fazlić Fazla prekinuo svoju dobrovoljnu samoizolaciju i da je odlučio da nam sa kromolja ponudi ipak nešto novo. barem u izvođačkom smislu novo. Jer on je autorski bio prisutan svih ovih godina, ali je izvođački album ponudio još prije 18 godina kada je 2004.godine izašla ploča “Made in BiH”. Desilo se nakon toga još par pjesama i to je bilo sve. I sada stiže pjesma “Pisma ljubavna” gdje se Fazla pojavljuje u ulozi čuvara jedne davne ljubavi iz njegovog komšiluka.

I kad sve oduzmem i saberem dobijem rezultat iz kojeg je jasno vidljivo da je čitava jedna generacija propustila Fazlu i da bi bilo nužno i njima otkriti o kome se zapravo radi u ovoj priči.

Fazla je jedan od najplodnijih bosanskohercegovačkih autora rođen je 6. marta 1959 godine. Sjeća se da je prva ploča koju je dobio bila singlica sa pjesmom «A whiter shade of pale» grupe «Procol harum». Prve grupe su nestalne i kratkog daha da bi tek sredinom osamdesetih osnovao prvu pravu grupu koja se zvala «Papiga». Njihov prvi album «Daj nam brdo piva» izašao je 1986. godine, ali nije postigao neki značajniji uspjeh, a ni grupa ga nešto pretjerano ne promoviše.

Zanimljiv je podatak da je u vrijeme kada su snimali ovaj album, u istom studiju «Crvena jabuka» radila prvu verziju «Dirlije». Ova simbolika će posebno dobiti na značaju u poratno vrijeme kada Fazla postane ključni autor «Crvene jabuke».

Nakon toga, pa sve do početka rata, njegova veza sa muzikom je, uglavnom, autorska, a posvećuje se inovinarskom poslu. Rat ga zatiče na mjestu voditelja radio stanice «Studio 99». U jednom otvorenom programu telefonski uključuje Balaševića u program i ovaj pita šta može uraditi za Sarajevo. Fazla mu odgovara da uradi ono što inače najbolje radi, neka napiše pjesmu. Uskoro stižu prve dvije strofe, ali veze se prekidaju pa refren i melodija nikada ne stižu. Fazla ih dopiše sa Zlatkom Arslanagićem i nastaje pjesma «Sarajevo će biti».

Nakon toga slijede pjesme poput «Podigni zastavu», «Pismo prijatelju» (koja će ostati poznata kao «Da ti roknu samo dvije»), pa «Jalija». Uz ovu pjesmu vezana je i jedna zanimljiva priča. Naime, jedan visoki oficir Armije Bosne i Hercegovine u prvoj godini rata zamjerio je Fazli da mu pjesme nisu dovoljno patriotske, i zatražio da on napiše jednu «pravu» patriotsku pjesmu. Fazla mu donese pjesmu «Jalija». Kako je oficir opet imao primjedbi da tu nema dovoljno «vojske», «Bosne» i onih očitih simbola Fazla ga je, nimalo uvijeno, podsjetio kako je upravo ta «jalija» prva ustala da brani Sarajevo i Bosnu. Vojni vrh nije imao više primjedbi.

Tokom ratnih godina nastaju neke od Fazlinih najljepših pjesama. One su imali malo tog ratnog «šmeka», ali nisu robovale temi. Život ovih pjesama mogao se nastaviti i po okončanju rata. Nisu bile za jednokratnu upotrebu. Dovoljno je samo pomenuti pjesme «Umoran sam» ili «Ne postoji ljubav». Sjećam se dobro da je baš on organizovao video most kad su se uz pomoć tada nove tehnologije sreli i popričali Goran Bregović koji je bio u Beogradu i Abdulah Sidran i Davorin Popović koji su bili u sarajevskom kafeu “Estrada”.

Bio je jedan od prvih koji se usudio usred rata objaviti album. I ne samo to. Objavio je i zbirku pjesama i to štampanih na toalet papiru. Objašnjenje je bilo jednostavno. Njemu se naprosto smučilo da sluša stalne priče o megalomanskim projektima pričane u ratnom Sarajevu. Onda je on rekao da će napraviti «tariguz – projekat». I napravio ga je. Kupcima zbirke je preporučivao da je mogu iskoristiti čak i ako im se pjesme ne dopadnu.

Kako je Dražen Žerić još 1991.godine najavio odlazak iz «Crvene jabuke» Fazla je već radio neke pjesme za njegov solistički album. Većina tih pjesama je izvedena na sjajnom ratnom koncertu koji su priredili. Tada je bilo planirano da Žera pjesmu «Vraćam se tebi seko» otpjeva u duetu sa Mladenom Vojičićem Tifom.

Kada je Žera napustio Sarajevo i obreo se u Zagrebu i kada je na insistiranje Zrinka Tutića obnovljena «Cvena jabuka» većina tih pjesama je iskorištena za njihov prvi poslijeratni album. Fazla postaje njihov omiljeni autor i na narednih nekoliko albuma ove grupe u značajnoj mjeri je prisutan.

Tada paralelno radi i na vlastitoj karijeri. Sve pjesme nastale tokom pet godina skuplja na jedno mjesto i objavljuje 1998.godine album «Ode Mujo u mornare». Naslovna pjesma bila je i najsvježija, a zanimljivo je da su je u «Crvenoj jabuci» odbili jer su je smatrali nekomercijalnom, a pošto su bili bazirani u tom momentu na hrvatsko tržište «Mujo» im baš nije bio neka posebna preporuka. Iako je Fazla bio spreman to promijeniti u «Ode Žera u mornare» menadžment «Crvene jabuke» nije bio spreman na kompromis. Tek mnogo godina kasnije “Jabuka” je ipak snimila tu pjesmu.

Pjesme na albumu «Ode Mujo u mornare» uglavnom su bile stare i tokom 1998. godine Fazla priprema novi album sa novim pjesmama. Objavio ga je početkom naredne godine pod nazivom «Anđeli». Najveći hit na albumu je bila pjesma «Pleši» (kasnije će je snimiti i Danijela Martinović), a njoj uz rame «Anđeli» (koju će uraditi i «Crvena jabuka»). Zanimljivo je da je na ovom albumu prvi put objavljena pjesma «Ko je kriv» od koje će tri godine kasnije Severina i Boris Novković u duetu napraviti veliki hit. Na albumu se našla i muzička tema iz prve domaće tv serije «Familija d.o.o.» pjesma «Poljubi me».

Inače Fazla sve više radi na «namjenskim» pjesmama. Ili ,da budem precizniji, pjesmama sa razlogom. Tokom ljeta 1999.godine napisao je pjesmu «Stari» posvećenu mostarskom mostu. Otjevali su  je, zajedno sa njim, Kemal Monteno, Tifa, Mo selection band i čuveni skakač sa mostarskog mosta Emir Balić. Bila je to jedna od najpopularnijih pjesama 1999.godine.

Naredna 2000. godina je izborna u Bosni i Hercegovini i OSCE traži odgovarajuću pjesmu za predizbornu kampanju kako bi pozvao glasače da uopšte izađu na izbore. Odluče se za Fazlinu pjesmu «Zgrabi svoju sreću» koju otpjevaju Irina Kapetanović, Marija Šestić i Sanja Volić. Ova pjesma postiže takvu popularnost da čak stiže do MTV-a.

Tokom te godne posvetio se i radu na novom albumu Kemala Montena, a radi i filmsku muziku za film «Mliječni put». Album sa muzikom iz ovog filma objavljen je 2001. godine, a naslovna tema bila je vrlo popularna. Početkom 2002. godine uradio je pjesmu «Svi smo mi Hercegovci i Bosanci» koju je otpjevao Almas Smajlović lider «Erogenih zona».

Uz godišnjicu smrti Davorina Popovića napisao je «Pjesmu za Davora» koju je otpjevao zajedno sa Tifom, Dadom Topićem i Akijem Rahimovskim. Početkom jeseni te godine krenuo je u rad na svom novom albumu i u oktobru 2002.godine promovisao je pjesmu «Baščaršijska». Uz tu pjesmu ponudio je i svoju verziju starog šlagera „Četiri mladića idu s Trebevića“.

Njegov posljednji album „Made In BiH“ izašao je 2004. godine, a na albumu su se našla dva dueta. Sa Kemalom Montenom u pjesmi „Pero galeba“ i sa Tifom u pjesmi „Blues“. Nakon objavljivanja tog albuma Fazla se povukao na Kromolj u okolini Sarajeva gdje je obrađivao zemlju i uživao u seoskoj idili. Tek početkom 2015.godine objavio je dvije nove pjesme „Ja bez svega mogu“ i „Nostalgija“. I evo sada “Pisma ljubavna”