Čas istorije sa pjevanjem

Ne smijem još da povjerujem i ne smijem još da se pretjerano radujem, ali kao da se klima mijenja. Klima u ovom gradu kada je u pitanju odnos prema našem nematerijalnom kulturnom blagu – prema pop rock nasljeđu.

Stope na mjestu gdje su se sreli Ismet Arnautalić i Šefko Akšamija i odlučili da osnuju „Indexe“. Ploča na kući Slobodana Bode Kovačevića. Šestoparilska nagrada prošle godine Dini Merlinu. Četiri pjevača „Ambasadora“ ove godine u najužem izboru i manifestacija uoči najvećeg praznika grada Sarajeva, šestog aprila, manifestacija nazvana „Pop rock centar 2018“. Sve to, kao i par projekata u pripremi koji još nisu za javnost, govori da se ipak nešto pomjera. Čak i u glavama onih koji odlučuju i vode ovaj grad.

I stvarno je lijepo što je manifestacija „Pop rock Centar“ podržana od opštine Centar Sarajevo, lijepo je što je iza svega stala televizija „Hayat“, ali suštinski to je priča o nekoliko entuzijasta koji ne pristaju na odgovor „ne može“. To je priča za koju sam čuo prije nekoliko godina kada su je “zakotrljali” Ismeta Dervoz, Zlatan Fazlić Fazla i Ruždija Metanović. Ruždija je, u međuvremenu, pozvan od „više instance“ da na nebesima organizuje koncerte, a priču je nastavila njegova kćerka Dženita.

I nevjerovatno je šta sve tri čovjeka mogu napraviti, samo ako nagovore i druge da im se pridruže i da ih podrže. Bila je zaista privilegija biti u noći 5.aprila u Domu mladih u Sarajevu. Sreća da je bilo oblačno pa su zvijezde na nebu mogle da sakriju svoju zavist zbog zvjezdanog sjaja koji je zračio iz Sarajeva.

Bilo je to veče kada smo se družili s velikanima i prisjećali se onih s kojima ćemo se ponovo družiti kad na nas dođe red. Bio je to i svojevrsni multimedijalni čas istorije kada su nas kroz proteklih pedeset i kusur godina proveli oni koji su i stvarali tu istoriju. A to vam je, otprilike kao kad bi vam u učionicu ušetali Aleksandar Veliki, Napoleon, Ajnštajn i Tesla. Ali ni ta četiri mladića ne bi mi značila koliko su mi značila „četiri mladića s Trebevića“ koje je uz pomoć Fazle i mladih snaga otpjevao sam autor te pjesme Kornelije Bato Kovač.

Kovač je doživio ovacije i svi su ga dočekali na nogama. Dočekali bi tako i „Čičke“ da su izašli na scenu u kompletnom sastavu. Ovako na njihovu pjesmu „Ti si ta“ podsjetio je Dragan Gagi Danilović, sa sinom Mateom. Gagi, član te najčuvenije postave „Čičaka“ podsjetio je još na nešto. Podsjetio je kako visoko njegov glas i dan danas može da ide, a sam tvrdi da to nije više kao nekada. Kako li je samo bilo to nekada?

Moram priznati da se pomalo nepristojno osjećam kad izdvajam bilo koga pojedinačno u toj priči, ali veče je ipak imalo nekoliko svojih vrhunaca. Strašno me dojmila verzija pjesme „Čekala sam“ iz repertoara Jadranke Stojaković, koju je na jedan poseban i do sada neisproban način izvela Maja Tatić. Tifa je bio siguran i ubjedljiv u podsjećanju na „Indexe“ sa „Krivac si ti“. Pa Lošin izlazak na scenu da sa mladim snagama otpjeva „Bolje biti pijan nego star“.

Bez daha su nas ostavili i Alma Čardžić i Jasna Gospić i Vajta i „Regina“, ali i mladi „Hayatovi“ pjevači čije vrijeme tek dolazi.

Meni najljepši trenutak bio je kad su najavili da je ovo samo uvod u obnavljanje sarajevskog festivala, festivala „Vaš šlager sezone“ makar se on i ne zvao tako. Iz bezbroj pravnih i promotivnih razloga. Za mene je to konačni odgovor na moj dugogodišnji vapaj za tim festivalom. Uopšte ne mislim da je neko čuo taj moj krik pa obnovio festival, ali čini se da ipak nisam bio sam u tom svom urlanju na ravnodušni i gluhi mjesec. Izgleda da mjesec ipak nije toliko gluh kako nam se činilo.

Moram malo i privatizovati cijelu priču. U nekoliko navrata su pomenuli na toj večeri i moje ime. Nekad pogrešno, a nekad ispravno, ali uvijek u laskavom kontekstu. I moju knjigu „50 godina BH pop rocka“. I postavili pitanje ko će napisati knjigu o narednih pedeset godina. Čuj, ko će? Pa, valjda opet ja.

 

Advertisements

Život je sklopio krug

Nedavno sam gostujući u jednoj televizijskoj emisiji pokušao da objasnim svekolikom gledalištu da sarajevska pop rock priča ne počinje sa “Bijelim dugmetom”, pa čak ne ni sa “Indexima”. Tom prilikom sam pomenuo nekoliko imena iz naše rock praistorije, između ostalih Vedu Hamšića, Miralema Kruškića i Sabahudina Bahu Kurta. I još konstatovao kako je dobro što je bar još Baho među nama.

I svega nekoliko dana kasnije život me demantovao. Grubo i neumoljivo onako kako samo on to zna. Pobrinuo se da ni Baho više nije sa nama. Preminuo je u svojoj osamdeset i trećoj godini i potpuno se preselio u udžbenike istorije.

Tek sada, bez njega među nama shvatićemo koliko smo malo znali o njemu. Znali smo za njega jer bi ga svako malo televizije reaktivirale uz priču o “Evroviziji” kao prvog čovjeka iz Bosne i Hercegovine koji je tamo otišao. Još tamo 1964.godine u Danskoj sa pjesmom „Život je sklopio krug“.

A Sabahudin Kurt je mnogo više od dekora za jubileje. On je kao devetnaestogodišnjak imao hrabrosti da probije ideološke barijere i još 1954.godine snimi pjesmu „Dim u tvojim očima“ koja je bila prepjev čuvenog evergreena „Smoke Gets In Your Eyes“. Ali važnija je po tome što je to bila prva pjesma na tragu anglosaksonske popularne muzike, u to doba nepoželjne u ovim krajevima. Bila je to preteča barem pop muzike, ako već ne i rock’n’rolla u Sarajevu.

On je bio neka vrsta ideološkog ledolomca koji je otvorio put svim ostalima koji su došli iza njega. Pri tome svjesno žrtvujući vlastitu karijeru. Da je bio bar malo sebičniji mogla je biti puno primjećenija kod one šire publike. Namjerno ne kažem uspješnija. Jer kako smatrati nedovoljno uspješnim čovjeka koji je toliko toga ostavio iza sebe.

I to ne nužno samo kad je u pitanju karijera pjevača lakih nota. Nije htio sam sebe da ograniči i tražio je mogućnost da se izrazi u pozorištu, na televiziji i filmu. Bio je cjenjeniji u Sovjetskom Savezu nego kod kuće i tamo je imao slovom i brojem sedamnaest turneja. Bio je dio kultne i pionirske serije „Karađoz“. Bio je član Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bio je član „Sarajevskog vokalnog okteta Preporod“, ansambla koji svojim sastavom izgleda jače od bilo koje super grupe.

Imao sam priliku da ga upoznam i prije nekoliko godina gostovao mi je u jednoj dvosatnoj radijskoj emisiji. Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu se divim. Da mu se divim zbog spremnosti da iskoristi svaku priliku kako bi pomogao onima koji ne znaju da konačno saznaju. I shvate.

Priča o Sabahudinu Kurtu, kao i priče o Vedi Hamšiću, Bošku Oroboviću, Azri Halilović, Sokratu Kajeviću i Miralemu Kruškiću su priče koje treba izučavati u školama. Priče koje trebaju biti dio naše svakodnevnice kao i priče o „Dugmetu“, „Indeksima“ i svima onima koji su kasnije došli. Kao i priče o ljudima od kojih su Baho i njegova generacija učili, priče o Pepini Mujkić, Živku Turini i Milanu Eteroviću.

Sabahudin Kurt je jedan od onih brojnih Sarajlija koji su ovom gradu puno više dali nego što im je Sarajevo znalo vratiti. Barem za života. Sada će odjednom ispasti kako su svi slušali Bahu i “rezali vene” na njegove pjesme. Što je i glupo i besmisleno. Baho nije ni bio pjevač za sve ukuse, a pogotovo ne za sve generacije. I činjenica da njegovo pjesme nisu sveprisutne na našim play listama uopšte ne govori ništa bitno o njihovom kvalitetu.

Čak i ako ne slušate njegove pjesme morate uvažiti činjenicu da ni sve ono što volite i slušate, a nastalo je u Sarajevu ne bi bilo takvo kakvo jeste, a možda uopšte ne bi ni bilo da nije bilo Sabahudina Kurta. I ako i nismo bili pretjerano pažljivi prema njemu za života dajte da budem puno bolji prema uspomeni na njega.

Lijepa priča ispod Trebevića

Život ima tu čudnu sklonost da pravi krugove. Mi ih nekad prepoznamo, a nekad prođu pored nas neprimjećeni, a važni. Kada sam, početkom godine, saznao dobro čuvanu tajnu da će četiri pjevača „Ambasadora“ otpjevati pjesmu o novootvorenoj trebevičkoj žičari prvo što sam se pitao bilo je „Kako neko može praviti pjesmu o žičari“.

Ako se zoveš Zlatan Fazlić Fazla i ako ti je Bog dao talenta za sklapanje stihova i muzike kao njemu onda možeš pisati o bili čemu, a da to ne ispadne ni banalno ni potrošeno ni tezgaroški. Zato što Fazla kada piše on uvijek piše o lijepim trenucima našeg zajedničkog sjećanja. A i žičara tamo spada, zar ne?

I kada napravi pjesmu o žičari koja vodi ka Trebeviću on, posve neočekivano i posve logično ne postavlja priču da sada možemo mi da dođemo do Trebevića nego da Trebević sada može doći nama. Da se može ponovo spsutiti u grad.

I tu dolazimo do onih krugova. I prisjetimo se one davne pjesme koju je pjevao Vedo Hamšić početkom šezdesetih i u kojoj „Četiri mladića idu s Trebevića“. One koju je, sasvim namjerno, četrdeset godina nakon Vede otpjevao baš Fazla.

A sada dva mladića i dvije djevojke, s Trebevićem pod rukom, nasmijani i tako naši i tako posebni, u ovaj grad donose taj dašak nekih prošlih vremena. Nekih prošlih vremena koja, eto, postaju neka buduća vremena.

Pjesmu su predstavili pod imenom „Ambasadori“. I to i jeste i nije tačno. Jeste utoliko što su oni definitivno obilježili „Ambasadore“ i što su „Ambasadori“ obilježili njih. Nije zato što tu nedostaje čitava kolona ljudi koji su prošli kroz „Ambasadore“ i koji su važni za priču o „Ambasadorima“. Prije svega Slobodan Vujović, lider i ključni autor te grupe. I čovjek koji nije imao ništa protiv da ovaj projekat, čak i bez njega, ide pod firmom „Ambasadori“.

Samo oni koji su se bavili pjevanjem kao profesijom znaju kako je komplikovano u jednoj pjesmi uklopiti četiri vodeća glasa od kojih su dva muška, a dva ženska. Ali „Trebević“ nije ni zamišljen kao pjesma za dokazivanje njihovih pjevačkih sposobnosti. Odavno to njima više ne treba. Ovo je jedna od onih situacija u kojoj glas stavljaš u funkciju pjesme i više se trudiš da preneseš emociju nego što nastojiš da pjevajući dosegneš vrhove Trebevića. A i što bi, kad se on već spustio u grad.

Zanimljivo je da se nikad nisu na ovakav način skupili. Znali su jedni drugima pjevati prateće vokale, ali da ih sve četvero podijeli ravnopravno mikrofon do sada nisu imali priliku. Ovo je prvi put da Zdravko Čolić dijeli pjevačke dionice sa drugim izvođačima. Hajde da ne računamo ona dva „nazovi dueta“ sa Goranom Bregovićem. Ovo je pjesma koja nakon dugo godina Ismetu Dervoz vraća u njeno prirodno okruženje, za mikrofon. Ovo je pjesma koja pokazuje koliko su njih četvoro kao pjevači različiti, a koliko svako svojom bojom glasa i načinom interpretacije doprinosi pjesmi.

A ako mene pitate šta je za mene najveći uspijeh ove pjesme onda se on ogleda u tome što je utišala ružne komentare prisutne na društvenim mrežama od trenutka kad je objavljeno da se radi ova pjesma sa ovom ekipom.

Ponekad čak i oni najcrnji i najredovniji hejteri osjete kako postoje stvari koje je nepristojno blatiti. Zato što postoje pjesme tako čiste da znaju kako i u njihovim sasušenim srcima naći ono mjesto na kojem još uvijek mogu osjetiti da kuca. I zato se više ne bave besmislenim i potpuno pogrešnim podacima o tome kako je ova pjesma koštala 200.000 maraka. Znam da ljudi koji stoje iza ove pjesme ne vole da se priča o tome, ali je pjesma i napisana i otpjevana apsolutno besplatno. Jedini troškovi bili su troškovi studija, a to je, daleko daleko ispod fantastičnih brojki koje su pominjane.

A šta brojke uopšte imaju da traže u priči o tome kako nam u lijepo aprilsko jutro jedna planina dolazi na kafu. Trebević se opet spustio u grad. Dočekajmo ga onako kako znamo.

“Štuke” konačno lete

Sasvim slučajno, bez ikakve veze sa Danom žena, „Letu štuke“ su osmog marta objavile svoj novi singl „Supermarket“. Drugi ili treći najavni singl za album koji čekamo već sedam godina. Drugi ako računamo da je prvi bio „Bože zdravlja“, a treći ako malo duže pamtimo pa se sjetimo i pjesme „Padaj“ od prije četiri godine.

Nije to toliko ni važno koliko je važno da „Štuke“ ostanu konstanta ovdašnje scene. Nemamo mi previše ni kvalitetnih, a pogotovo nemamo društveno angažovanih sastava da bi nam bilo svejedno hoće li Dino Šaran nešto novo napisati i snimiti sa svojom ekipom. Da bi nam bilo svejedno da li se autorski „potrošio“.

Na svu sreću nije. Ne znam da li kod njega pjesme nastaju lagano i u trenutku ili je to sve mukotrpniji proces cijeđenja talenta. Ne znam i ne zanima me. Zanima me ono što dobijem kao rezultat. A rezultat je i dalje ubjedljiv u Dininu korist.

Još uvijek zna da u ljubavnoj pjesmi koja je intimna priča o njemu „podvali“ i ponešto od onoga što govori o nama. Njegove pjesme su ogledalo naše stvarnosti. Likovi iz njegovih pjesama su manekeni novog bosanskog društva. Sa svim svojim nedostacima i iskrivljenim sistemom vrijednosti.

I najljepše od svega je što on likove svojih pjesama ne osuđuje zbog toga. On samo konstatuje. On je hroničar, a svakom ponaosob ko posluša pjesmu ostavlja da sam izrekne presudu. Nakon što posluša pjesmu. I pogleda. Jer da ne bi video spota umro bi a da ne saznam šta su to „bodljaste cipele“.

Ovako u kompletu ostajemo izgubljeni u „Supermarketu“. Ne znamo da li da se smijemo ili da se zabrinemo. A onda shvatimo da jedno ne isključuje drugo.

Samo što bi bilo pogrešno pomisliti da Dino Šaran pokušava da igra ulogu naše dežurne savjesti. On pjeva o sebi i svojim iskustvima. A ako se neko u tome još prepozna – tim bolje. To je dobrodošao bonus, ali nikako i osnovna namjera njegovog stvaralaštva. Nije on propovjednik nego pripovjedač. I pjevač.

„Štuke“ i dalje zvuče moćno i svježe. Zvuče dovoljno pamtljivo, a da ni jednog trenutka ne osjetite da prijeti opasnost da postane ljigavo komercijalno. Ja ih doživljavam kao bend kod kojeg nema ni foliranja ni planiranja. Doživljavam ih kao grupu koja iskreno isporučuje dnevnu dozu vlastitih frustracija ne planirajući da ih unovči.

I „Bože zdravlja“ i sada „Supermarket“ samo potvrđuju činjenicu da su nam potrebniji nego ikada. A valjda i njima samima jasno stavljaju do znanja da su tri albuma u posljednjih trinaest godina malo. I premalo. Pogotovo uzme li se u obzir činjenica da je od posljednjeg prošlo punih sedam godina.

Grupa je doživjela i neke personalne promjene i ako se po jutru dan poznaje to ni najmanje nije ugrozilo njihovu uvjerljivost kao rasnog rock’n’roll sastava. Naravno, prava provjera će uslijediti tek na koncertima, ali to će biti ona druga faza njihovog povratka. Velikog povratka, ako smijem prognozirati.

Sjećam se vremena kada se pojavio njihov prvi album. Bilo je to prije trinaest godina. Oduševljenje koje je tada pratilo to njihovo prvo izdanje bilo je puno uvjerenja da su oni (uz još nekoliko imena) pozvani da daju „vještačko disanje“ posustaloj sarajevskoj rock sceni. Ni danas ne očekujemo ništa manje. Ta njihova intervenicja je još uvijek neophodna. Barem dok pacijent daje neke znakove života.

Srce koje se nije umorilo

Odavno me nešto nije tako obradovalo kao povratak Brane Likića sa albumom “Akustika”. A još više vremena je prošlo od kada me je nešto oduševilo do te mjere kao taj njegov novi album. I uopšte ne pretjerujem. Ovo je album urađen sa pažnjom i sa dušom. I još po svim pravilima zanata. Ali ovo je istovremeno i album koji nije za svakoga. Ili da budem precizniji ovo nije album koji će baš svako lako shvatiti i još lakše prihvatiti.

Prefino je tkanje tih pjesama da se moraš dobro zadubiti u njih da bi prepoznao taj filigranski rad. A jasno mi je da danas malo ko ima strpljenja da na takav način doživljava muziku. Da na takav način sluša muziku.

Pjesme na ovom albumu ostavljene su bez ikakvih napadnih ukrasa. Ostavljene su da same svjedoče o svojoj ljepoti. Ogoljene do osnovne forme snimljene su na takav način da plijene svojom jednostavnošću.

Tome jako doprinosi sam zvuk koji je doveden do perfekcije. Ne sjećam se da sam čuo album koji je imao ovako čist zvuk, ovako lijepo isproduciran vokal, album koji je tako ubjedljiv u svom obraćanju slušaocu. I zato bi bilo nepristojno ne pomenuti Mladena Miličevića, profesora na Loyola Univerzitetu, gdje je šef katedre za snimanje. I mora se konstatovati da su ove pjesme snimljene baš onako profesorski.

Ne znam koliko je konačnom rezultatu doprinjelo kasnije snimanje u BLAP studiju u Minhenu, ali rezultat je takav da se na ovaj album sasvim lako navići, a još lakše navući.

Samo što je uvijek vrijedilo pravilo po kojem ti tehnika ne može pomoći ako nemaš prave pjesme. Brano ih je ovaj put imao. Pogotovo me dojmio način na koji su sarađivali Brano i Abdulah Sidran, koji je napisao tekstove za pjesme “Jesi li se umorilo srce moje?” i “Potrebno mi je dušo”. Pogotovo je pjesma “Jesi li se umorilo srce moje?” pogodila pravu mjeru. Pravu mjeru sjete, nostalgije, tradicije i neke duboke tuge zbog koje će ovu pjesmu mnogi osjetiti kao svoju. Ili što bi nove generacije rekle, to je pjesma uz koju će se komotno moći konstatovati “e, ova me je raskućila”.

Sličnu atmosferu nailazimo u pjesmi “Kao Hazari”, urađenoj na prekrasan tekst Sergeja Ćuka. Posebna poslastica je i “Moj put”, verzija čuvene “My Way” iz Sinatrinog repertoara u izvarednom prepjevu Miroslava Pilja.

Ni tamo gdje je Brano bio kompletan autor pjesme nisu išle ispod ovog jako visoko postavljenog standarda. Bilo da je u pitanju “Zakopčaj kaput, hladno je” ili “Nedostaješ mi  dušo”. Sasvim lijepo su se uklopile i, od ranije poznate, “Slikarka” i “Čovjek s juga”. Prvu znamo još iz repertoara grupe “Rezonansa”, a drugu sa budvanskog festivala iz 2003.godine. Naravno, u drugačijim aranžmanima. Usudio bih se reći – pravim aranžmanima.

Volio bih da ovaj album nađe put do znatno šireg kruga slušatelja. Volio bih, ali ne vjerujem da će se to baš odmah desiti. Iako je kvalitet ove zbirke od deset pjesama nemoguće sakriti (sve kad bi neko to i htio) teško da će za njih biti puno prostora na aktuelnim play listama. Naprosto, zato što to nisu nametljive i agresivne pjesme. Kao što takav nije ni čovjek koji stoji iza njih. Da jeste odavno bi ga prepoznali kao jednu od dragocijenosti ovog grada i ove zemlje.

Ja ne mogu da vas natjeram da slušate ove pjesme, ali mogu da kažem šta mislim o njima. I mogu da vas podsjetim da je Brano Likić, u periodu 1975 – 1985.godine predvodio jedan od najznačajnijih sarajevskih sastava – “Rezonansu”. I da je baš on donio jedan novi način korištenja tradicionalnog zvuka. I nakon “Rezonanse” je bio prisutan. U njegovom studiju su svoje albume snimali mnogi kasniji velikani sarajevske scene. Od “Merlina” i Vajte, preko Tife, pa sve do “Vatrenog poljupca”, da pomenemo samo neke. I hvala Bogu da nam se vraća. I to na ovakav način. I hvala Bogu da se njegovo srce još nije umorilo.

“Start” za pravi start

Kada jedan rock bend svoj debi album objavi tek nakon osamnaest godina od osnivanja onda se slobodno može zaključiti kako su oni baš čekali da sazriju. Čekali punoljetstvo.  U takvom slučaju je o njihovoj upornosti izlišno trošiti riječi. E, tako se nešto desilo sa bihaćkim sastavom „Start“ koji su osnovani 2000-te godine, pa nakon deset godina uzaludnih pokušaja da se nametnu na sceni donijeli odluku da privremeno prestanu sa radom. A onda su se opet vratili jači nego ikad. I objavili album „Moj otrove“.

Moram priznati da je već sama činjenica da dolaze iz Bihaća probudila moju znatiželju. Postoji ta neka čudna veza između Bišćana i rock’n’rolla i sigurno je da se ne svodi samo na „Divlje jagode“ i Nermina Puškara. Ima tu mnoštvo zanimljivih rock stvaralaca koji naprosto nikad nisu dobili pravu priliku zbog proste činjenice da Bihać ne spada među one velike centre sa potrebnom infastrukturom koja bi mogla dati podršku jednom mladom (ili u ovom slučaju ne baš tako mladom) rock sastavu. Dovoljno je samo pomenuti sastave kao što su „Camino verde“, „Genetski modificiran“, „Haman jazz band“, „The Crazy Cats“, „Grefran“, „The Evolution“, “Unija”, „Jall Aux Yeux“ ili imena kao što su Alen Islamović, Ado Iftić, Muhamed Liha, Dragana Una Kajtazović,.

Vječito balansirajući negdje između Sarajeva i Zagreba tek rijetki su uspijevali da dobiju pravu podršku. Recimo, „Divlje jagode“ i jesu formirane od strane nekoliko Bišćana na studiju u Zagrebu, a kasnije su karijeru gradili iz Sarajeva. Puškar je postao zanimljiv tek kad je došao iz bihaćkog „Kruga“ u sarajevski „Knock out“. I tužno i ružno, ali istinito.

Zato treba jako pažljivo osluškivati sve što nam sa te strane dolazi, pa sam i ja već ranije primjetio „Start“ zbog pjesama „Tamo“ i „Moj otrove“. Zaintrigirali su me i zbog zvuka i zbog tematike svojih pjesama. A kada se pojavio i album „Moj otrove“ samo je potvrdio ono što sam već mislio o njima. Da su odličan rock’n’roll bend bez puno primjesa drugih žanrova. Da zvuče svježe, a da opet njihov zvuk priziva i neka ranija vremena kad je rock u pitanju. Da po načinu pjevanja i aranžmanima pomalo vuku na sastav „Zona isključenja“ sa posve drugog kraja Bosne, iz Goražda. Da ima u načinu pjevanja i nešto od Puškarovog manira. A opet pomalo čak, pogotovo tematikom pjesama vuku na „Atomsko sklonište“. A strukturom pjesama i na rani “Drugi način”.

Može na momente djelovati kao da zauzimaju propovjdenički stav, da su možda pomalo naivni i parolaški u svom uvjerenju da pjesme mogu mijenjati svijet, ali meni zvuče sasvim iskreno u tom svom nastojanju pa im teško to mogu uzeti za zlo. Tu posebno mislim na pjesmu „Tamo“ koja je jedna od rijetkih rock pjesama koja je progovorila o odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je da se pjesma uopšte nije našla na albumu iz meni posve nejasnih razloga. Dotiču se u pjesmama i problema sve prisutnije narkomanije, a ima i klasičnih ljubavnih pjesama od kojih se posebno izdvaja naslovna „Moj otrove“.

Naravno da moram pomenuti ko stoji iza ove priče. Članovi benda su Lejla Nuhanović, Anes Zulić, Saša Mirković, Elvis Hodžić, Edin Imširović i Šahsudin Osmanović. Nije zgoreg da zapamtite ova imena. A nije loše ni da vam priča o novom bosanskom rocku startuje sa „Startom“. Produkcija „Tempo“ je prepoznala kvalitet i objavila im album. Sad je na nama ostalima da ih prepoznamo kao bend za nas.

Pa šta ako je i fol

I dok se Balašević tradicionalno opraštao od publike na završetku sarajevskog koncerta u subotu uz zvuke „Odlazi cirkus“, i dok je, po ko zna koji put postavljao ono čuveno pitanje „da l’ je sve bilo samo fol, da l’ je sve samo jeftin trik“ i ja sam morao to da se zapitam. Ne zato što mi je to sve djelovalo kao fol i kao trik nego zbog svih onih koji me godinama uvjeravaju da je Balašević samo vješt pozer, sitni kalkulant i da nema baš neke prevelike veze sa svojim pjesmama.

Baš zbog tih i takvih na ovaj koncert, a ovo mi je bio dvanaesti njegov sarajevski koncert kojem sam prisustvovao i valjda je još jedino lik po imenu Đorđe Balašević prisustvovao svim tim koncertima, baš zbog takvih, rekoh, na ovaj koncert sam otišao sa čvrstom namjerom da provjerim imaju li te njihove priče ikakvog osnova.

Ostavio sam vlastitu naklonost prema ovom kantautoru kod kuće i pokušao hladne glave i kritičkog uma da procjenim je li to zaista tako patetično kako govore? Je li zašećereno do to mjere da bi moglo izazvati epidemiju dijabetesa? Da li se zbilja ulizuje i podilazi publici kako kažu? Da li njegovu publiku čine sentimentalne djevojčice i njihovi pratioci izloženi hormonalnom disbalansu? I, na kraju krajeva, je li to neka vrsta masovne hipnoze i kolektivne halucinacije?

Morao sam tako. Uvjeren sam da je došlo vrijeme da se razjasni fenomen te njegove popularnosti, pa ovako ili onako. Na Balaševića se ne ide zato što u subotu naveče nemaš šta da radiš pa hajdemo na koncert. Oni kojima je to razvučeno, dosadno, vazda isto i patetično ne bi ni puškom natjerani došli. A oni kojima su njegovi stihovi i ukupna atmosfera oko koncerta ravni hodočašću ne bi ni za šta na svijetu to propustili. Onih trećih, zalutalih i indiferentnih, u njegovom slučaju skoro da i nema. Pogotovo u „Skenderiji“.

„Skenderija“ ili Dvorana „Mirza Delibašić“ jeste dvorana baš po Balaševićevoj mjeri. Nema nikakve sumnje da mu ne bi bio problem da napuni i znatno veću „Zetru“ kako je radio u par posljednjih navrata. Ali tamo se izgubi taj osjećaj bliskost i pripadnosti kakav se uvijek osjeti kada on nastupa u „Skenderiji“. A nastupao je tamo do sada dva puta. Početkom devedesetih i u februaru 1998.godine kada je prvi srušio barijere izgrađene u raznim tvrdim glavama. I oba puta je bilo posebno, pa nije bilo razloga da tako ne bude i sada.

I bilo je. Uprkos katastrofalnom ozvučenju, uprkos činjenici da je izvodio neke nove pjesme koje dobar dio publike nije stigao ni naučiti, uprkos tome što je vrlo svjesno odlučio da preskoči, za ovaj put i „Vasu Ladačkog“ i „Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja“. Uprkos svemu to je na kraju bila naša stvar. To je bio privremeni azil za sve one „izbjeglice iz besmisla“, za sve one, kako nas nazivaju „premekane i prenježne“ za stvarnost. A ako ćemo pravo ja se ne bih baš pretjerano ni hvalio činjenicom da sam u skladu sa ovom grubom i konfliktnom stvarnošću. Nešto preko tri sata nas sedam ili osam hiljada imalo je i svoju državu i svoju autonomiju i bezbroj svojih himni.

I zato nije važno da li je Balašević pozer ili ne. Nije važno da li i on pripada tom plemenu koje se okuplja oko njegovih pjesama i da li je i sam fan onoga što radi. Važni smo mi koji smo bili ispred bine. Gledao sam lica oko sebe. Bila su to lijepa lica. Ne zato što su na njima crte simetrično i pravilno raspoređene. Ne, nego zato što su to bila lica dobrih ljudi. Nježnih ljudi. Nespremnih da bilo kome nanesu zlo. Ljudi koji su u „Skenderiju“ došli vjerujući da su rijetki i neprilagođeni, a tamo se susreli sa hiljadama istomišljenika. Bilo je prekrasno čak i ako nije bilo stvarno.

Ili, da ciitram jednog sarajevskog stvaraoca „pa šta ako je i bilo fol. Folirajmo se još malo“.

Doktor Čolić i Mister Dino

Već dvije godine zaredom Sarajevo je najpoželjnija destinacija u regionu za doček Nove godine. I to nije slučajno. Dobrim dijelom je to rezultat odluke gradskih vlasti da se odriješi kesa i napravi spektakularan doček sa najvećim domaćim zvijezdama. Prošle godine Dino Merlin, ove Zdravko Čolić i „Crvena jabuka“. I pokazalo se da to nije bacanje para. Pokazalo se da se ovde radi o investiciji koja se, već sada, višestruko isplatila.

I odjednom u čitavoj toj priči nema više ništa sporno. Ne bi bilo ni da se nije zaradilo. Da se ne lažemo. Onog momenta kad je objavljeno da će Sarajlije zabavljati Zdravko Čolić malo ko je imao primjedbu. Odnosno neuporedivo manje primjedbi nego kad nam je prije godinu dana ponuđen Dino Merlin.

I kada je sve prošlo, dok se mamurluk liječio rasolom, kada su se sumirali utisci poneko je primjetio ovo što i ja. I nazvali su to pravim imenom. Nazvali su to licemjernim. Sve ono što se zamjeralo Dini, Čoli je oprošteno. Od visokog honorara pa do zabrane točenja alkohola. Niko, ali apsolutno niko nije ove godine problematizirao to pitanje u vezi sa Čolićevim koncertom.

Ponovila se stara priča. Malo ko je bio spreman da prihvati argumente razuma i logike nego su ustrajali u tome kako je Dino – Dino, a Čola – Čola. Šta god to značilo. U redu, mogu ja da shvatim da nešto ili nekoga neko ne voli. Bez konkretno razloga i bez argumenata. Naprosto mu se gadi. Ni ja ne volim luk. Samo što ja ne osporavam hranjiva i ljekovita svojstva luka. A ovi koji su se nakon godinu dana prepali vlastitog odraza u ogledalu sad pokušavaju argumentovati svoju netrpeljivost. Dovesti je na nivo objektivne istine ili barem tu netrpeljivost učiniti opravdanom. I pravednom.

I ja sam pokušao objasniti sebi tu njihovu netrpeljivost. I kako god razmislio, s koje god strane prišao tom problemu, uvijek mi se nameće jedan jedini zaključak. Mi, izgleda, imamo urođenu netrpeljivost prema profesionalizmu, prema planiranju i dobroj organizaciji. Čola je draži naprosto zato što je opušteniji, nonšalantniji, neposredniji. Zato što zna zalomiti do ujutru sa društvom u kafani, zato što je spreman i u svojoj privatnosti da se daje do kraja. Zato što je, rekli bi ovde, raja. Vole ga iz istog onog razloga zbog kojeg su voljeli i vole Davorina, Kemu, Halida ili Tomu. Zbog osjećaja da im daju više od onoga što bi jedan pjevač lakih nota trebao dati. I dušu i život. I vrijeme.

I profesionalac im da na sceni najbolje od sebe i sve od sebe. Ali profesionalac ih ne uvodi u svoju privatnost. A to mu u ovom gradu nikada ne mogu oprostiti. Tu najnormalniju ljudsku osobinu da želi svoju intimu zadržati za svoju porodicu i svoj uzak krug prijatelja. U ovom gradu u kojem mnogi kad kupe kartu ili album misle da time stiču privilegiju bliskosti. I kada im neko tu vrstu bliskosti uskrati on je za ovdašnju raju „izgorio“. Sve bi njegovi ovdašnji kritičari oprostili Dini Merlinu osim činjenice da ima vlastiti život.

I zato niko nema tri čiste da kaže ili napiše da je Dinin bend bio usviraniji, precizniji i puno uvjerljiviji od Čolinog. Niti da je organizaciono sam koncert bio na višem nivou. Smiješno je upoređivati Čolino i Dinino pjevanje. Ali ako baš hoćete i to, Čolu sam gledao i slušao i u puno boljim izdanjima. Dino je dao svoj pjevački maksimum. I u čitavoj ovoj priči uopšte mi nije važno da kažem ovaj je bolji ili gori. Nipošto ne želim da kažem „napadali ste Dinu napadajte i Čolu“. Daleko bilo. Želim da kažem upravo suprotno. Naučimo da poštujemo ono vrijedno što smo iznjedrili. I Čolu i Dinu. I ne morate ih voljeti. Ili jednog od njih. Ali naučimo da poštujemo ono što vrijedi pa makar nam čovjek koji stoji iza toga bio i antipatičan. A njih dvojica su samo dva lica ovog grada. Dva lica koja konačno treba da nauče da žive u skladu, a ne da budemo dovijeka rascjepljeni kao Doktor Jekyll i Mister Hyde. Iliti po naški, doktor Čolić i mister Dino.

 

Između dva tanga

Gledam tu sliku, mlad je drčan

Ima tu kose, nimalo sijede

I pogled što viđam rjeđe i rjeđe

onaj što zmaja podbada srčan

kad kroz stisnute vjeđe

zuri u nedoglede

 

Kad nisam znao šta bi i gdje bi

stavljao on je putokaze

znao sam kako riječi da pratim

Rječi su bile ko mrve kruha

lake niz grlo, vruće i taze

šaptale  kako da se vratim

Ni sada stvarno drukčije ne bi

još uvijek čekam šta će to dati

svakom ko ima to malo sluha

 

To malo sluha i malo duha

kome u glavi soli je zrno

kad pustiš pjesnik život da boji

više ni crnu ne zoveš crnom

 

I zove on, zove na bal

pa ko se odazove

s đavolom taj će podijeliti tal

na ulazu ako pokaže snove

 

Nježnosti riječnik ispisan cijeli

tu mjesta nema za riječi grube

Nije to mladost i za njom žal

Ovo je šifra od zvjeri što dijeli

životu kada pokažeš zube

Ovo je samo poziv na bal

 

Između tanga dva, tako život se smjesti

u plesu pometeš sve ružne vijesti

ostaviš samo tuge, preduboke

Jer ruža jedina zna u trnu šta to vrijedi

što na njoj cijeli život presjedi

I kako da na  vlast dovedemo bistrooke

 

I zove on, zove na bal

pa ko se odazove

s đavolom taj će podijeliti tal

ako na ulazu pokaže snove

Malo veće “Ono malo sreće”

Čola će nam svirati za novu godinu i to je nekako vijest koju je nemoguće zaobići. Naravno da, kao i oko svega drugog, i oko tog njegovog nastupa u Sarajevu ima oprečnih stavova. Ali onako nekako, u granicama normale. Kao i oko svega drugog. Daleko je to od one hajke na društvenim mrežama koja se podigla protiv Dine Merlina prije godinu dana. I evo dumam i nikako da dokučim šta je to po čemu nam je Čola bliži i draži i zbog čega smo spremni da mu oprostimo sve ono što smo Dini stavljali na dušu.

I jedini smislen odgovor jeste da je to što je Čola simpatičniji, draži, nasmijaniji, veseliji od Dine Merlina. A to je tek besmisleno. Da po tom kriteriju prihvatamo ili odbacujemo ljude. I stvaraoce. Dini se spočitavalo to što je dio rata proveo izvan Sarajeva. Čolić je cijeli rat proveo izvan Sarajeva pa nikom ništa. Dini su zamjerili što je svirao u Beogradu. Čolić i svira i živi u Beogradu pa opet to nikome ne smeta. Još se onako komšijski pazi sa osuđenim ratnim zločincima i brine za zdravlje onih što još nisu osuđeni. Pa mu je opet malo ko to uzeo za zlo. Dino super zarađuje u vrijeme kada mnogi žive na rubu egzistencije. Čolić sigurno jednako toliko zarađuje, ako ne i više, a sigurno je da zarađuje duže. Dini nije na pamet palo da u svom gradu svira besplatno. Čolić će takođe naplatiti od Sarajeva ovu zabavu. I mogao bih tako unedogled o našim dvostrukim standardima. I opet bi mi većina rekla ali Čola je Čola, a Dino je, eto Dino. I zato toliko o tome. Radije bih o novom Čolićevom albumu koji će koncertno i premijerno predstaviti baš Sarajlijama u novogodišnjoj noći.

Konačno je imao malo sreće sa albumom „Ono malo sreće“. Njegovih posljednjih nekoliko albuma ne da su išli nizbrdo kvalitetom nego su bili u slobodnom padu. Sve od „Čarolije“ iz 2003.godine, posljednjeg zaista dobrog albuma. „Zavičaj“ je imao dobrih momenata, ali izgubili su se u mnoštvi nepotrebnih pjesama, kao i naredni album „Kad pogledaš me preko ramena“. I onda je album „Vatra i barut“ pokazao da i velikani nekad mogu da promaše sa izborom pjesama. Čoliću se to i ranije znalo desiti (sjetite se samo albuma „Šta mi radiš“ iz 1983.godine koji je spašen samo zahvaljujući pjesmi „Stanica Podlugovi“), ali se znao i vratiti još veći nego ranije. Na svu sreću zna to još uvijek pa je album „Ono malo sreće“ sigurno njegov najbolji album u novom mileniju.

Dalo se to naslutiti još kroz najavne singlove. Kada se pojavila „Mala“ u proljeće ove godine nije to bilo doduše ništa posebno, ali sasvim solidno, poletno, veselo i rasplesano. Pa je onda uradio Fazlinu „Šljive su rodile“ koju su mnogi ocijenili kao jednu od nižih tačaka njegove karijere, a pjesma se uvukla nekako u podsvijest i ostala je da se pjevuši sve dok je nije pristigao treći najavni singl „Kuća puna naroda“. E tek tu je Čolić pokazao da je još u formi. Gibonnijev tekst je otpjevao uvjerljivo i sugestivno, aranžmanski jednostavno i ostavio jednu od svojih najupečatljivijih balada.

Obično se nekako ranije priča završavala na tim najavnim pjesmama, a ostatak materijala je bio tako – tako. Ovaj put srećom nije. Ovaj put još snažnije momente nalazimo baš u tom ostatku. Recimo „Igraj srce“ koju je napisala Sandra Sagena, a Čola je od nje napravio pjesmu koja bi mogla ubrzo dobiti status starogradske.

Kao što je naslovna „Ono malo sreće“ posve narodnjački intonirana, ali to ne mora nužno da znači i da je loša. Naprotiv. Svi oni koji uspiju nadrasti svoju žanrovsku netrpeljivost moraće priznati da je to dobar narodnjak. Jako dobar. Ja u toj pjesmi sasvim lako mogu čuti jednog Harisa Džinovića, a to je već kompliment za pjesmu. Što ne znači da je Čola loše otpjevao. Nikako. Čak bi se usudio reći kako je to, lako moguće, najsnažnija pjesma na albumu.

Sjajni momenti su i „Lijepa moja“ gdje je prvi put sarađivao sa Damirom Arslanagićem, „Tebe čuvam za kraj“ koju potpisuje Miroslav Drljača Rus, te meni posebno draga „Ničeg nije bilo između nas“. Neobična tema i neobična perspektiva pjesme te neočekivan i duhovit obrat u refrenu ovu pjesmu čine poslasticom za one što ne reaguju baš na prvu.

Zapravo na čitavom albumu samo jedna jedina pjesma odudara i predstavlja sve ono što mi je smetalo na prethodnim albumima. To je pjesma „Ne štucaj“ infantilog i besmislenog teksta sva bazirana na nekom zaraznom ritmu. Pjesma namijenjena onima koji će da se pomjeraju uz nju ne obračajući pažnju na smisao ili besmisao riječi koje je prate.

Sigurno je da su ukupnom utisku doprinjela i aranžmanska rješenja i čista produkcija koja je omogućila da same pjesme dođu do izražaja, a i Čolićeva i dalje više nego ubjedljiva interpretacija. I da, iako se album zove „Ono malo sreće“ to što imamo ovakav album ispred sebe nema veze sa srećom. Sa iskustvom, bez sumnje. Sa kvalitetom, svakako. Sa odabirom pjesama, lako bih se složio. Sa srećom, ni u ludilu.