Nije nepoznata praksa u svijetu popularne muzike da se uz okrugle brojke, kada se od objavljivanja nekog albuma navrši deset, dvadeset ili čak pedeset godina, ponudi novo izdanje tog ostvarenja. Pa to nazovu, „ekskluzivno“, de luxe“, „remasterizovano“. Nekada to ispadne čisto uzimanje para na račun nostalgije, a nekada zaista dobijemo bolji zvuk, dodatnu vrijednost kroz nove verzije starih pjesama, a ponekad i neke posve nove pjesme.

Na ovim prostorima ta tradicija nikada nije u pravoj mjeri zaživjela. Bilo je nekih sporadičnih izdanja tog tipa, ali uglavnom su oni najveći objavljivali komplete svojih izdanja i na taj način podsjećali publiku svako malo na svoje stare radove. Čemu ovakav uvod? Pa zbog obnavljanja jednog, relativno mladog, ali izuzetno vrijednog ostvarenja. U pitanju je album Massima Savića „Vještina“, objavljen prije ravno deset godina.

Ako ćemo pravo, u pitanju su dva albuma „Vještina“ i „Vještina II“. Ova druga je bila ponajviše vještina ponavljanja uspješne priče. Na ova dva albuma, objavljena u razmaku od tri godine, našlo se ukupno 28 pjesama, sve sami klasici ovdašnje pop rock muzike. Uz desetogodišnjicu prve „Vještine“ Massimov se izdavač, „Aquarius Records“ dosjetio vještini da od dvije vještine sačini jednu sa ukupno sedamnaest probranih pjesama. A uz sve to dodali su još, kao specijalitet kuće, do tada neobjavljenu verziju Balaševićeve „Život je more“ u specifičnoj Massimovoj izvedbi.

Našla se tu, doduše, još jedna koje nema ni na jednoj od „Vještina“. Pjesma „Traži me“, ali nju već znamo sa jednog od ranijih Massimovih studijskih albuma. Devet pjesama sa prve i šest pjesama sa druge „Vještine“, uz ova dva noviteta i eto pažljivo probrane zbirke za jubilej. Još u vrijeme prvobitnog izlaska ovih albuma bilo je jasno da ni jednu od pjesama koje je „posudio“ Massimo nije oskrnavio, ali je tek vrijeme pokazalo koliko su neke od verzija posebne.

Tu prije svega mislim na Arsenovu „Ne plači“, koja je, na izvjestan način bila inicijalna ideja za cijeli ovaj projekat kad ju je Massimo otpjevao na jednom nastupu 2003.godine i kada je shvatio da bi bilo sjajno uraditi cijeli album sa takvim klasicima. Neizostavna je i njegova verzija pjesme „Bacila je sve niz rijeku“ koju su izvodili mnogi, ali koju je Massimo donio na jedan izrazito emotivan i neodoljiv način. Ili način na koji je „oživio“ Čolićevu „Zagrli me“.

I sve su te pjesme, u svoje vrijeme, bile opšte poznate i sve su izdržale probu vremena i sve danas pripadaju kolektivnom sjećanju generacija i generacija sa ovih prostora. Bilo je tu, međutim, prostora i za neke lične favorite, za pjesme koje nikad nisu imale taj status mega hita, ali su imale sve drugo što je potrebno za veliku pjesmu. A takva je, na primjer, „Stine“ koju je prvi publici ponudio Oliver Dragojević.

Pa onda dvije pjesme Massimovih savremenika koje je sam odabrao. „Gracija“ i „Mi nismo sami“. Izabrao je i one koji su dolazili nakon njega poput Damira Urbana i njegovog „Laufera“. A posebnu sklonost je pokazao prema „Bijelom dugmetu“ i Gibonniju. Samo su oni zastupljeni sa po dvije pjesme u ovom izboru.

Zato je ovo svečarsko izdanje „Vještine“ danas barem jednako toliko upečatljivo kao i u vrijeme kada su se ova dva albuma pojavljivala pred publikom. Ili da citiramo naslovnu pjesmu „postoji tajna vještina“. I zato što je tajna rijetkima je dostupna. Ali Massimo je odavno savladao. Ovaj album nije potvrda toga. Ovaj album je samo podsjetnik na ono što već znamo.

Sarajevska pop rock škola je odavno pojam koji niko ne dovodi u pitanje. Prepoznatljivi zvuk pop rock muzičara koji kao da su listom izašli ispod Bregovićevog kaputa. Tako bi tu scenu neko okrakterisao, onako, na prvu. Samo što to nije baš tako. Ima u toj školi i nekih specijalnih odjeljenja. Na tom porodičnom stablu domaćeg rocka skakutali su različiti primati, a neke grane poprilično su se udaljilje od debla.

Teško je u tu klasičnu bosansku muzičku priču svrstati grupe kao što su „Kongres“, „Sch“, „Major“, pa čak i „Letu štuke“ ili „Dubioza kolektiv“. A teško je opet tvrditi da ima neke posebne sličnosti među pobrojanima. Možda su slični samo po tome što niko od njih nema bilo kakve sličnosti sa nečim što smo već čuli. Što bi zlobnici rekli – „ne liče ni na šta“.

Liče sami na sebe i to je najvažnije. To je taj kvalitet originalnih sastava da kada ih čuješ ne možeš ih pobrkati sa nekim drugim. E u tom „specijalnom“ razredu sada imamo novog polaznika. Čudnovati trio, čudnovatiji od čudnovatog kljunaša nazvan jednako čudnovato „Bezbeli apstraklije“.

I bezbeli morao sam obratiti pažnju na bend takvog imena. I na svu sreću to ime nije samo jeftin marketinški trik da skrene pažnju na njih nego su još samosvojniji i osebujniji kada ih čujete. Njihov prvi album „Kad je bal nek je kanibal“ sve je samo nije uobičajeno ostvarenje aktuelne pop rock produkcije.

Iznenađuje već sama činjenica da su uspjeli prodrijeti u do sada neosvojivu diskografsku tvrđavu (bar kada su naši stvaraoci u pitanju) „Croatiu Records“. Nije da imam nešto previsoko mišljenje o njihovim izdanjima, ali neosporno je da su i najstarija i najorganizovanija i najuticajnija disko kuća u regionu. I činjenica je da ni mnogo značajnija imena od „Apstraklija“ tamo nisu mogla ni priviriti zbog državnog i nacionalnog backgrounda.

Dva Harisa (Ljumanović i Kadenić) i jedan Berin (Tuzlić) sakrili su se iza maski i pseudonima pokušavajući ponoviti efekat kakav je nekada imala „Validna legitimacija“, s tom razlikom što je „Legitimacija“ puno bolje čuvala svoju anonimnost. Ali „Apstraklijama“ očito nije ni bio cilj da se sakriju nego da kreiranjem ta tri alter ega Turbo Avaza, Bassistage i Estamlije oni i sami sebi otvore prostor za dodatni eksperiment.

A eksperiment je osnova onoga što „Bezbeli apstraklije“ nude. Taman vam se učini da otkrijete neki uticaj u njihovim pjesmama, a onda se pojavi nešto sasvim drugo. Za trenutak prepoznate Zappino naslijeđe, naravno bez sviračke superiornosti kakva je krasila neponovljivog Franka. U sljedećem trenutku kao da čujem to gotovo iritantno pulsiranje Elčijevog basa iz doba rane „Scabie“. Na momente su mračni i zatvoreni kao Nick Cave ili Joy Division, ali ne sa tako čistim vokalima sposobnim da prenesu poruku ma koliko ona minimalistička bila.

I to mi je žao. Žao mi je što vokal produkcijski nije malo „čišće“ postavljen kako bi i tekstovi dobili svoju priliku, a zaslužuju je. Ovako je sve podređeno samoj atmosferi pjesama. A to sigurno nije atmosfera iz provincijskih plesnih dvorana gdje sviraju popularni šlageri pogodni za višeglasno pjevanje. Njihova muzika vas opčinjava na drugačiji način. Kao potmulo pulsiranje nekog golemog i tamnog srca koje vas hipnotički doziva iza dobro zaključanih vrata vlastite podsvijesti. I znate da vas tamo čeka neko divno i neumoljivo čudovište i znate da iza tih vrata ulazite na vlastitu odgovornost. A nema šanse da ne uđete. Rock’n’roll može stizati direktno iz srca, ili direktno iz muda. Kod „Bezbeli apstraklija“ stiže direktno iz mozga. Što ne znači da manje vrijedi. Naprotiv.

Nije majka sina ružila što se kockao nego što se vadio. Ivan Ivanović je nespretnom, nesretnom i neduhovitom opaskom o trudnim djevojčicama u Bosni prokockao mnogo toga što je stvorio i još više onoga što je dobio. Ali to je ništa u poređenju sa onim kako se uvalio kad je u novoj epizodi svog serijala “Veče sa Ivanom Ivanovićem” pokušao da se vadi.

Znao sam ja da će on da se izvinjava, ali mislio sam da će ga neko pripremiti za to izvinjenje pa da ono zazvuči koliko – toliko smisleno. Ali kad vam neko pođe sa uvjeravanjem da ga niko nije nagovorio na to i da je to njegova namjera iskrena jasno vam je da je to orwelovski novgovor. Jasno vam je da niti je izvinjene iskreno niti je spontano.

U čitavoj halabuci oko tog njegovog komentara htio sam da imam razumjevanja. Bilo je glupo i bilo je neduhovito i nadasve neukusno, ali htio sam da vjerujem da nije bilo zlonamjerno. Pogotovo što me odavno nervira kastriranje humora političkom korektnošću. Neću da lažem da i meni to nije zasmetalo kad je izgovorio, ali bio sam spreman da otrpim i sam sebe obuzdam zarad principijelne borbe protiv cenzure. I da je izašao i rekao jednu jedinu riječ – izvinite, to bi bilo najbolji mogući izlaz iz takve situacije. I jedino ispravno.

A on je jadno i patetično počeo da objašnjava vlastiti vic. Ima li išta bjednije za nekoga ko pretenduje na to da bude duhovit? I tek tu je iscrpio granice moje tolerancije.

Prvo je pokušao da se vadi na neznanje. Kao ne zna on baš najbolje prilike u Bosni i Hercegovini. Pa što bi i znao? Bosna i Hercegovina, naravno, nije u njegovom najbližem komšiluku nego je tamo negdje u Jugoistočnoj Aziji. Govorio je, o stvarima koje su desile prije nekoliko vjekova, a ne prije par decenija. I naravno on nije čovjek koji radi u medijima nego živi u podzemlju u potpunoj informativnoj blokadi. Dajte, molim vas. Zamislite njemačkog humoristu koji pokuša objasniti da se on iskreno izvinjava jer zaista nije znao da postoji neki problem ako u šalu staviš zajedno Jevreje i plin.

A tek je nespretna bila vadiona da se to odnosi na period od 1995.godine na ovamo i da to nema veze sa silovanjima koja su se desila u ratu i on je eto pobrkao UNPROFOR i SFOR. Na stranu što kod nas trudnoća traje obično devet mjeseci i da su djevojke koje su rodile tokom 1995.godine morale zatrudniti tokom rata. Puno je važnija teza koju on ovim objašnjenjem pokušava da poturi i na kojoj su mu okupljeni u studiju gromoglasnim aplauzom čestitali. Naime, ako su te djevojčice zatrudnile nakon rata i to sa esforovcima umjesto sa unproforcima Ivanović ih, ovim izvinjenjem, samo ih iz žrtava silovanja unapređuje u promiskuitetne i lake, da ne upotrijebim neku težu riječ. Bosanke, od malih nogu, po njemu, plaze po stranim tenkovima ne bi li svoju mladost trampile za čokoladice i najlonke. Za ovo postoji samo troslovna riječ – FUJ!

Može li biti neznanje i to što nema toliko pristojnosti da izgovori ime jedanog od konstituvnih naroda iz zemlje na „čije je sociološke fenomene kroz šalu ukazivao” kako je to sam pomenuo u tom objašnjenju? Bošnjaci, Ivane. Ne Muslimani kako si ti to rekao kad si pokušao poentirati kako su tebi svi isti. U zanosu je on s puno patosa deklamovao  kako su za njega svi jednaki pa ih je nabrojao: “Srbi, Hrvati, Muslimani, pravoslavci i katolici”. Upravo tim redom. Sad ili ne zna da se Bošnjaci zovu Bošnjaci pa ih naziva Muslimanima, a zaboravlja muslimane u nabrajanju vjerskih zajednica. Ili, sa druge strane negira postojanje čitavog jednog naroda pa ih pominje samo kao vjersku zajednicu. A ako je ovo drugo u pitanju takvo negiranje za nas nije ništa novo. I sasvim slučajno i ranije je dolazilo sa istog poštanskog broja.

I vrhunac svega je selekcija tema za izvinjenje. I naroda kojima će se izviniti. Po meni je puno gora bila šovinistička opaska iz iste sporne emisije kako “jeste malo blam kad ti je dete Albanac”. Malo više je blam kad naprosto izignorišeš takav šovinistički i rasistički ispad i ideš dalje. Moguće da Ivanović stvarno ne mrzi Bosance i Bošnjake (kako god ih nazivao), a ne podnosi Albance. Moguće je i nešto drugo. Moguće je da mu je ipak stalo do popularnosti ma koliko on to negirao. A u Bosni ima znatno veću popularnost nego u Albaniji. Po meni je ipak najvjerovatnija je opcija po kojoj je bio natjeran na izvinjenje i da je majstor koji povlači konce ovog debeljuškastog lutka procijenio da će izvinjenje Bosancima spasiti dio popularnosti u susjednoj zemlji, a da neće pretjerano ugroziti popularnost u samoj Srbiji. Sa izvinjenjem Albancima stvar bi bila sasvim, ali sasvim drugačija. Toliko o iskrenosti izvinjenja, iskrenosti koju je toliko puta Ivanović naglasio sve dok nije posve devalvirala.

Kao što je devalviralo, kao što se  nekako skupilo i smanjilo sve do čega nam je ikada bilo stalo. Za razliku od njegovog velikog sunarodnjaka koga je ubila prejaka riječ  Ivanoviću je dohakala nejaka riječ.