Prinudna izloacija u kojoj se nalazimo mnoge je natjerala da konačno urade neke stvari koje odavno namjeravaju. Da pročitaju neke knjige, da pogledaju neke filmove, da se više druže sa porodicom ili da se konačno vrate pjevačkom zanatu. E, ovo posljednje se desilo Almiru Ajanoviću koji nema novi album još od 2008.godine i koji se u posljednjih 12 godina bavio svačim više nego pjevanjem. A svaki naš susret bio je obilježen pričom o tome kako sprema taj povratak. I sad se ipak dešava taj povratak. Sa pjesmom i video spotom „Bio sam ti drag“.

Nije to baš posve nova pjesma, a ja i nemam baš običaj da pišem o tome da je neko snimio video spot, ako i pjesma nije nova, ali u ovom slučaju ću napraviti izuzetak. Zato što bi to mogao zaista biti njegov povratak na scenu. U onaj prostor u kom se nalaze nepretnciozni autori i izvođači čija je osnovna ambicija da prave neke pitke pjesme uz koje će slušateljima biti prijatno. I koje će ih možda podsjetiti i na neke vlastite emotivne lomove. Kao što to čini „Bio sam ti drag“.

Dozvolite da ovo bude i nek posve privatna priča. Almira sam upoznao nešto pred rat kao dječaka od nekih 15 – 16 godina. Predvodio je tada generacijski sastav „Staklena zvona“. A kako je živio u mom komšiluku neminovno je bilo da ih zapazim. I napišem nešto o njima. Pogotovo njega je bilo nemoguće ne primjetiti, njega sa pravom grivom na koju je, s pravom, bio ponosan i nastojanjem da mu glas dodatno „pukne“ ne bi li dobio tu „hrapavu“ notu i zvučao zrelije. I ne bi li se tako još malo primakao svom neskrivenom uzoru Mladenu Vojičiću. Sjećam se kakvu je nervozu osjećao kad je Tifa najavio da će doći na jedan od njihovih koncerata.

Nije im se desilo puno koncerata. Zvuk haubica nadjačao je njihove gitare i kada je počeo rat prestala su „Staklena zvona“. Barem privremeno. Još uvijek maloljetan Almir se zatekao u Švedskoj dok su majka i stariji brat ostali u Sarajevu. Na početku rata poginuo je njegov brat Sanel, a on je tek mnogo kasnije saznao za njegovu smrt. I odbolovao je. Kroz pjesme.

I u Švedskoj je, sa nekom drugom ekipom, obnovio „Staklena zvona“. I svirao i svirao i svirao. I usput pravio pjesme. I maštao o prilici da ih predstavi u svojoj zemlji. I kada je, početkom novog milenija, počeo redovno dolaziti u Sarajevo i svoju Vogošću te dolaske je koristio da ponešto predstavi ovdašnjoj publici. Već prilikom prvog takvog dolaska pojavio mi se na vratima kancelarije i nastavljeno je to naše druženje, nikad do kraja izdefinisano, ali neprekinuto. Druženje koje je meni jako prijalo, a osjećao sam kako i on u meni nalazi i nešto više od prijatelja. Moguće i neki muški uzor koji mu je u onim nježnim godinama odrastanja nedostajao. I spot za prvu pjesmu koju je  ovde predstavio publici, pjesmu „Dođi“ snimao je u mom stanu.

Sve one bolne pjesme pune čežnje nastajale daleko od doma skupio je na debi albumu „Moja duša bosanska“ objavljenom 2004.godine. Vrlo ozbiljno je pristupio tom projektu. Radio ga je sa muzičarima neupitnog renomea, a dobar dio pjesama je dobio i svoju video prezentaciju.

U Švedskoj je savladao vještinu rada u studiju i imao svoj tonski studio. Otvorio je ispostavu tog studija i u Sarajevu. I polako pripremao drugi album. Ponešto sam i sam sarađivao na tom albumu, uglavnom kao tekstopisac i bilo mi je drago kad se pojavio pod nazivom „Ako je suđeno“. I ako je prvi album bio emotivna ispovijest, ovaj drugi je bio pažljivo rađena i zanatski ispolirana zbirka pjesama.

Pred promociju albuma, sjećam se, zajednički smo uradili tekst na melodiju naše himne i prijavili se na tada aktuelni konkurs. Jedan jedini put je himna izvedena sa tim tekstom, na promociji albuma „Ako je suđeno da“. Očito nije bilo suđeno.

Nije bilo suđeno ni da Almir nastavi pjevačku karijeru. Ni kao Don Almir ni kao Almir Ajanović. Tu i tamo desio bi se neki singl, ali rjeđe nego što bi se Almir pojavljivao u medijima zbog nekih vanmuzičkih zbivanja. U međuvremenu je ispunio sebi veliku želju da predstavlja Bosnu na „Eurosongu“ kao autor.

Po inerciji sam nastavio da ga nagovaram da se vrati pjevanju i sam sve manje vjerujući u taj povratak. Čak smo i radili neke pjesme. Neke od njih su i snimljene, ali nekako njemu samo sve to nije bilo dovoljno dobro da se vrati. A što duže izbivaš to ti treba nešto sve moćnije za povratak. S tim, da ako mene pitate, ima sasvim dovoljno jako dobrih pjesama da ne bi imao čega da se stidi kad bi se odlučio na treći album.

Možda je „Bio sam ti drag“ najava toga. I način da potvrdi da nam nije samo bio drag nego da je to i ostao.

Po prvi put od svog pokretanja 1956.godine „Pjesma Eurovizije“ neće biti održana. Korona je odgodila mnoge događaje na koje smo navikli pa zašto ne bi i ovaj. Meni je zanimljiviji podatak da se ovakvo otkazivanje nije i prije desilo, a bilo je dosta problema, pogotovo onih političkih, sa kojima se ovo takmičenje suočavalo. Ako i nije bilo odustajanja od „Eurosonga“, tokom ovih šezdeset i kusur godina mnoge su zemlje, privremeno ili trajno, otkazivale svoje učešće.

Na prvom takmičenju u Luganu bilo je svega sedam zemalja učesnica sa po dvije pjesme, a onda je, iz godine u godinu rastao broj zemalja koje su htjele da se predstave na ovoj smotri. Ali su i odustajale. Velika Britanija se tako pridružila „Eurosongu“ 1957.godine, ali se već naredne povukla da bi od 1959.godine bila redovan učesnik.

Već 1964.godine imamo i prvi bojkot „Eurosonga“ kada ga švedski muzičari bojkotuju i zbog toga ova zemlja ne učestvuje na takmičenju u Kopenhagenu. Švedska se ubrzo vratila, ali se 1967.godine Danska odlučila na desetogodišnju apstinenciju od „Eurosonga“. Razlog je dosta prozaičan. Tada imenovani direktor zabavnog programa na državnoj televiziji bio je uvjeren kako se taj novac može i pametnije potrošiti.

Madrid je ugostio „Eurosong“ 1969.godine i mnogi su imali primjedbi na tada vladajući Frankov režim, ali je jedino Austrija odustala od nastupa. Ni oni nisu zvanično rekli da je to zbog fašističke diktature u Španiji nego da nisu uspjeli naći odgovarajućeg predstavnika. Zanimljivo je da je tada Vels htio nastupiti, ali je odbijen uz obrazloženje da nije suverena država i da je iz Velike Britanije samo BBC članica Eurovizije.

Austrija nije željela učestvovati ni naredne, 1970.godine. ovog puta nezadovoljna sistemom glasanja. Njima se pridružila, iz istih razloga, skoro cijela Skandinavija pa nisu učestvovale ni Švedska, Finska i Norveška. Naredne godine sistem glasanja je promijenjen i ove zemlje su se vratile u okrilje „Eurosonga“.

Francuska se 1974.godine iznenada povukla iz takmičenja jer je u sedmici u kojoj je trebala biti održana „Eurovizija“ iznenada preminuo tadašnji francuski predsjednik Georges Pompidou.

Grčka koja je debitovala 1974.godine odlučila je da ne nastupi 1975.godine zato što se te godine na „Eurosongu“ po prvi put našla i Turska. Iduće godine vratila se grčka, a odustala Turska. Ni Švedska nije učestvovala u strahu da ne pobijedi te da ponovo mora organizovati ovu skupu manifestaciju. Te godine su u Švedskoj čak održane demonstracije protiv „Eurosonga“.

Godine 1979. takmičenje se održavalo u Izraelu i prvobitno je bilo planirano da nastupi i Turska. Turci su se. Međutim povukli pod pritiskom arapskih zemalja koje su smatrale neprirodnim da jedna dominantno muslimanska zemlja ima predstavnika na takmičenju koje se održava u Izraelu.

Iduće godine već Izrael nije bio tu. Iako je kao pobjednik trebao drugi put za redom da organizuje ovu feštu požalili su se da im je to preskupo i odustali. Nisu ni učestvovali jer je finale „Eurosonga“ održano na isti dan kad se u Izraelu obilježavao značajana nacionalni praznik. Isto se desilo i 1984.godine.

Francuska se privremeno povukla 1982.godine nezadovoljna kvalitetom pjesama. Naredne godine nije bilo Iraca jer su uposlenici njihove državne televizije štrajkovali. Čak je i Jugoslavija jednom bojkotovala ovo takmičenje. Naime, 1985.godine „Eurovizija“ je održana 4.maja, na petu godišnjicu Titove smrti i zbog toga Jugoslavija nije učestvovala. Nešto slično je bilo i sa Holanđanima koji su na taj dan slavili Dan sjećanja na mrtve pa nisu htjeli učestvovati. Isto im se desilo i 1991.godine.

Nezadovoljna novim sistemom takmičenja Italija je 1998.godine napustila „Euroviziju“ da bi se vratila tek 2011.godine. Rusija nije htjela prenositi takmičenje iz Izraela 1999.godine i kažnjena je tako što nije mogla učestvovati ni naredne 2000-te godine.

2006.godine, država koja se tada zvala Srbija i Crna Gora nije učestvovala zbog skandala na nacionalnom izboru kad je crna Gora glasala za svoje, a Srbija za svoje. Tada je favorit bila pjesma „Ludi letnji ples“ grupe „Flamingosi“.

Austrija nije htjela poslati predstavnika u Beograd 2008.godine uglavnom zbog politizacije takmičenja. Armenija nije željela učestvovati u Azerbejdžanu 2012.godine zbog siguronosnih razloga i situacije u Nagorno Karabahu. Iste godine odustala je i Poljska. Zbog finansijskih razloga.

Finansijski razlozi su bili ključni i kod drugih zemalja koje su odustajale u posljednjih desetak godina. Izuzetak je Ukrajina koja nije nastupila zbog Krimske krize, ali je naredne godine pobijedila. Rusija je uzvratila bojkotom 2017.godine. I onda se opet Ukrajina nije pojavila 2019.godine u Izraelu.

Kao što vidite bilo je svega i svačega. Mrtvih predsjednika i nedostatka para. Političkih prepucavanja i nezadovoljstva načinom glasanja. Ali nikada „Pjesma Eurovizije“ nije bila otkazana. Sve do pojave korone.