Prethodni post mi je bio o Deda Mrazu pa sam ponukan tim odlučio da se i ja igram Deda Mraza i da vam poklonim za Novu godinu pjesmu o Novoj godini. A kako sam ja gender senzitivan dečko odlučio sam da pjesmu ponudim i za dječake i za djevojčice. U oba roda. Pa ko se gdje pronađe. Razlike su male, ali bitne. Dakle slijede Novogodišnja sa rozom i Novogodišnja sa plavom mašnicom.

NOVOGODIŠNJA SA ROZOM MAŠNICOM

Uz prozor stojim sa dvije čaše

dok ti si tamo gdje je i ona

u ovo veče što nije naše

bez zvuka vrata i telefona

 

Ja uz okno od mraznog tkanja

prstima crtam poznata slova

po staklu tvoje ime ganjam

pa da mu kažem “Sretna nova”

 

Naslonim čelo na čelo zori

da li to njeno il’ moje gori

neko je smislio ovo veče

da me zaboli privid sreće

 

Ponekad mislim kako se vraćaš

pa strčim do kraja stepeništa

i dok za jednu nadu sam kraća

ponavljam sebi – Nije mi ništa

 

Samo uz okno vrelim potiljkom dišem

pjesma u grlu prepuna straha

slovo po slovo ime ti brišem

preko svoga promrzlog daha

 

Naslonim čelo na čelo zori

da li to njeno il’ moje gori

neko je smislio ovo veče

da me zaboli privid sreće

 

NOVOGODIŠNJA SA PLAVOM MAŠNICOM

Uz prozor stojim sa dvije čaše

decembra zadnja troše se slova

u ovo veče što nije naše

bez zvuka vrata i telefona

 

Ja uz okno od mraznog tkanja

prstima crtam poznata slova

po staklu tvoje ime ganjam

pa da mu kažem “Sretna nova”

 

Naslonim čelo na čelo zori

da li to njeno il’ moje gori

neko je smislio ovo veče

da me zaboli privid sreće

 

Ponekad mislim kako se vraćaš

pa strčim do kraja stepeništa

i dok za jednu nadu okraćam

ponavljam sebi – Nije mi ništa

 

Samo uz okno vrelim potiljkom dišem

pjesma u grlu prepuna straha

slovo po slovo ime ti brišem

preko svoga promrzlog daha

 

Naslonim čelo na čelo zori

da li to njeno il’ moje gori

neko je smislio ovo veče

da me zaboli privid sreće

 

 

 

          Bez obzira na široko rasprostranjeno uvjerenje kako su prijeratna vremena bila vremena rahatluka i blagostanja, Boga mi je i tada u poslu, što bi rekao moj drug Nermin Butković, bilo kao u braku. Radilo se za staž i topli obrok, a snalazilo sa strane. Tako sam i ja, pored redovnog novinarskog posla, “u fušu” igrao u jednom poluprofesionalnom pozorištu zvanom “Šarlatani”. I podjednako smo se radovali novim premijerama pred punim amfiteatrom Doma mladih, kao i i tada neizbježnom dolasku Nove godine. Svake jeseni bi osmislili neku (vjerovali smo ne baš kičersku i bljutavu) predstavu i na trenutak obesmislili svoje bavljenje pozorištem. Ali i napunili džepove obilazeći one boljestojeće firme u Sarajevu kojih je bivalo sve manje kako su se osamdesete pretvarale u dvedesete.

       Sad da li se čekala nova 1990. ili 1991.godina to ću vam slagati, ali znam da sam tada igrao lažnog Deda Mraza koji krade igračke djeci. I imao sam kostim kod kuće. I jednu veče su nam došli prijatelji iz susjedne ulice sa malim Srđanom kojem je, da neskroman budem, čika Amir iz perspektive njegovih dvije – tri godine bio jedna od važnijih figura u životu. U želji da zabavim njega (a i ostatak društva)  uz nadčovječanske napore uspio sam da se, u sedamnaest i po kvadrata naše garsonjere, sakrijem i presvučem i pojavim na vratima onog ćoška koji smo ambiciozno zvali dnevnim boravkom. Očekivana Srđanova reakcija potpuno, ali potpuno je izostala. Dijete je udarilo u neutješan plač. I tada sam shvatio da se neko zaista može i prepasti Deda Mraza.

         Samo što je za taj strah nekako moguće i naći opravdanje. Kad dijete vidi bradatu i drečavo obučenu spodobu sasvim je moguće da je se prepadne i nije Srđan sigurno jedini klinac koji se rasplakao nakon bliskog susreta sa, kako su nas decenijama uvjeravali, najdražim dječijim likom. Ali ne mogu da shvatim da se te bradate spodobe prepadaju druge bradate spodobe. A mislim da nisam daleko od istine zato što vjerujem da baš takvi stoje iza najnovijih plakata kojima se pokušalo Deda Mraza ponovo proglasiti personom non grata u multietničkom i tolerantnom Sarajevu. A sve uz obrazloženje kako je sve to dio kršćanske religije.

          Na stranu to što mi je krajnje glupo da se neki običaj diskreditira podatkom o religijskom porjeklu tog običaja, ali Deda Mraz je, uz svu ikonografiju definitivno ateista. Prije su ga, oni što su ga optuživali, mogli optužiti za komunističku prošlost. I tu bi neuporedivo manje pogriješili.Deda Mraz je lik kojem je iz džepa vrlo vidljivo virila partijska knjižica. I još je lik koji je na simboličnoj ravni legitimirao našu pripadnost jednom vremenu. I jednom sistemu. A pri tom mislim na sistem vrijednosti, a ne politički sistem.

         Slika na kojoj se nalazimo u krilu Deda Mraza, uplakani ili neuplakani svejedno, bila je na istoj ravni sa onom slikom na kojoj pisalo “Uspomena iz škole” i koje su više od svega svjedočile da pripadamo generaciji klempavih, krezubih i sa frizurama koje su bile na ivici zlostavljanja. Deda Mraz je dio naše zajedničke prošlosti kao što su milje na televizoru i stabilizator ispod njega. Kao što je regal u dnevnom boravku, sa gondolom u tom istom regalu, drvanom čapljom, barom u kojem se nalaze “flaše na pokaz” i knjigama koje su kupovane isključivo u kompletima i u skladu sa bojom tapeta. I lutkom iz Venecije koja sjedi na uzglavlju bračnog kreveta koji je odavno prestao da se koristi. Čak i za spavanje.

       I zato danas, kad nekadašnji klinci svojim klincima dovode Deda Mraza sa sve skromnijim paketićima, oni samo žele da vrate dio svoga djetinjstva. Djetinjstva u kojem Deda Mraz nije nagrađivao djecu po religijskoj pripadnosti nego po tome da li su bila dobra ili ne. To je, zapravo, bilo najvažnije računovodstvo našeg odrastanja. Ako budeš dobar Deda Mraz će ti za Novu godinu donijeti paketić, a možda i još poneku željenu igračku kao bonus za one super dobre. A oni malo manje dobri dobijali su kape, šalove, rukavice u skladu sa sezonskim potrebama oko Nove godine.

       Lijepa vremena u kojima su se socijalne razlike svodile na prisustvo ili odsustvo baterija u autiću koji ste dobijali od Deda Mraza. Pitam se danas kako li su tek dobri bili ljudi koji sjede u upravnim organima naših javnih preduzeća? Koliko li su oni morali biti dobri pa da im Deda Mraz na godišnjem nivou obezbijedi primanja od četvrtine do polovine miliona. Maraka, ne eura. Ako je nekome za utjehu.

           A meni je novogodišnji poklon što već godinama govorim kako je smiješno i sitno demonstrirati pod prozorima parlamenta zbog plata državnih poslanika i ministara od tri i po ili pet hiljada maraka. Ovo sitno, naravno, treba uzeti sa dobrom dozom rezerve, jer to sigurno nije sitniš za nekoga ko živi od 300 ili 500 maraka mjesečno. Već tada sam znao da negdje postoje ljudi za koje to jeste sitniš. Ljudi koji su na vrijeme shvatili da politika ne treba da bude cilj nego sredstvo. Odskočna daska sa koje naivni uskaču u Parlament i trpe kritike, a sposobni neće da rade za polić (je li neko rekao Polić) i uskoče u firme koje su potpuno ili djelimično u javnom vlasništvu. I to sve u skladu sa zakonom. Postojeći sistem im je to omogućio i da nisu oni to uzeli uzeo bi neko drugi i to opet po zakonu. Zato su imena tek usputno važna.

         Imena su tu tek da znamo ko su ljudi kojima Deda Mraz više apsolutno i ne treba i koji su Deda Mraza protjerali iz naših života još prije onih plakata. Ljudi koji su zaboravili na svoje djetinjstvo i ukrali djetinjstvo stotinama hiljada djece u ovoj zemlji. A i što će nam ovakav nesposoban? Šta on može da  pokloni onima koji su svaku svoju želju ispunili? A onima koji imaju želju da prežive ne može pomoći, jer su mu ovi prvi oduzeli svaku priliku za to.

Kaže mi žena, a savjetuje mi i doktor da izbjegavam društvene mreže. Kažu nije zdravo. Ma zdraaaavoooo, predugo sam kroz svijet išao zatvorenih očiju vjerujući da su ljudi bolji nego što jesu. I uredno ispadao bekan. Nema više. Društvene mreže su prilika da vidim našu ljudskost u njenoj kompletnoj nečovječnosti.

Uvukli me tako nepotrebno u neku raspravu o homosksualnosti ili homoseksualizmu. za mene je i jedan i drugi pojam legitiman. Prvi dok se zadržava u granicama privatnog prostora, a drugi kad izađe u javni govor i na javnu scenu. Gdje sve ima svoju cijenu. I onda se pitam što to meni treba. Koliko mene, zapravo uopće dotiče ta tema da joj svi dajemo tako veliki značaj. Nemamo svi svoj stav o ustavnim promjenama, “božijoj čestici” ili novom Čolićevom albumu, ali ama baš svi imamo stav o po pitanju: Koliko je gay OK?

Ali meni to budi jedno prilično heteroseksualno sjećanje. Sjećam se kako je u jednom trenutku, tamo negdje u drugoj polovini osamdesetih, u Sarajevu zavladala pomama za pozorištem. I pri tome ne mislim na doprinos koji je popularnosti pozorišta dala Otvorena scena „Obala“ sa „Audicijom“ i „Tetoviranim pozorištem“ niti na masu poluamaterskih pozorišnih grupa koje su tada djelovale poput mojih „Šarlatana“, na primjer. Ni blizu. Mislim na seobu naroda prema pozorištu. Onog tipičnog balkanskog puka kojem je pozorište samo orjentir za najbližu kafanu. E oni su išli tada da vide jednu predstavu i mislim da nakon te predstave niti su više vidjeli pozorište niti je pozorište vidjelo njih.

Više se ni ja ne sjećam imena predstave, ali znam da se u jednom trenutku, u toj predstavi, jedna naša danas ugledna glumica skidala na sceni. Nećemo ni njeno ime pominjati jer nije ni bitno za ovu našu priču, a nakon skoro trideset godina ne bih se smio zakleti da li se skidala u cjelosti ili samo „do pola“ kako bi to rekli tadašnji jalijaši, ili u topless kako to danas kažu oni što bi da zure u obnažene ženske grudi. Dobro, pomenutoj glumici, da joj ime ne pominjemo, poprsje i jeste bilo jedan od glavnih argumenata pa je stepen obnaženosti takođe nebitan.

Šta onda jeste bitno? Pa to da su sarajevski samoupravljači ruku žuljevitih i to ne samo od teškog rada, strpljivo sjedili u mraku pozorišta i pobožno čekali trenutak zbog kojeg su došli. Trenutak ukazanja. I zbog tih nekoliko sekundi pogleda na golu kožu oni su trpili guzica nenaviklih na pozorišni komfor jedva ostajući budni do momenta koji je pozorištu u Sarajevu obezbijedio veću posjetu nego ikada prije i nakon toga. I odlazili su zadovoljni. Ni najmanje im nije smetalo što su to isto i još mnogo više mogli vidjeti na nekoliko mjesta u gradu bez pretjeranog „peglanja“ sa pozorštem. Ne. Golotinja smještena u okvir pozorišne predstave davala im je savršen alibi pred njima samima zašto su tu. Davala je barem privid kulture zadovoljavanju strasti koje je neki moralizator neopravdano nekad davno nazvao niskim i taj im se atribut kao čičak zakačio za ostatak vječnosti.

Čemu ovakav uvod? Pa nešto slično se desilo nedavno na premijeri dokumentarnog filma „Ispovest“ o životu Marije Šerifović. Sjatio se cijeli estradni, akademski i intelektualni Beograd kao da pogleda film, a svi su došli samo da bi čuli odgovor na jedno jedino pitanje. Je li Marija ili nije? Je li sklona djevojčicama ili dječacima. Ili je naizmjenična.

I sat i po su strpljivo gledali njenu potresnu životnu priču o ocu kockaru, alkoholičaru i nasilniku da bi čuli odgovor na to ključno pitanje ljudske egzistencije od paleolita naovamo. Da li je Marija Šerifović lezbijka? I dala im ona odgovor da povremeno jeste i čak i objašnjenje zašto jeste. Zato što je, kao, lijepo biti s nekim čija te brada ne bode. E tako djevojčice postanu lezbijke. Jer se spanđaju sa likovima koji nisu naučili kako da se glatko izbriju.

Naravno, kad više nema obaveznog služenja vojnog roka pa momci nemaju gdje da nauče kako da se obriješ dva milimetra ISPOD kože. Mada, iz moje perspektive ja nemam šta da joj zamjerim. Ni ja ne bih volio da se ljubim sa nekim ko se nije glatko izbrijao. I meni bi malo gadno bilo da u neko doba naletim na bradu.

I sad oni koji su se zeznuli pa došli na premijeru i odgledali cijeli film toplo preporučuju svojim prijateljima koji to tek namjeravaju da učine sad kada je film pretvoren u osmodjelnu tv seriju da gledaju samo posljednju epizodu i to zadnjih deset minuta. Sve ostalo je samo uvod u veliko otkriće koje ni za koga ne predstavlja ni otkriće ni iznenađenje.

Zar je zaista neko vjerovao da to nije tako? Pogledaš Mariju Šerifović i jasno ti je da bi ona izmislila lezbijstvo čak i da nije postojalo prije nje. A pobjeda na „Pjesmi Evrovizije“ je samo krunski dokaz. Ne kažem. Imala je ona i lijepu pjesmu i pofinu dijasporu na svojoj strani, ali zar zaista neko može biti toliko naivan da vjeruje da bi i pobijedila na tom najpoznatijem gej derneku u Evropi da nije imala i taj mali dodatak u biografiji.

Dobro, niko nije savršen. U klinču sa damama čija brada ne grebe njoj i dalje nedostaje jedan drugi mali dodatak. I baš zbog toga će joj ostati vječita dilema zašto su djevojke s kojima je bila umjesto tradicionalne postkoitalne cigarete i umjesto „Molitve“ redovno pjevušile hit njene kolegice Tijane Dapčević „Sve je isto samo njega nema“.

Najpogubnija čovjekova osobina jeste njegova sposobnost da se na sve navikne i na sve ogugla. I odavno sam i ja na to trebao oguglati, ali me iznova i iznova poražava činjenica da čovjek nikada nešto neće tako ozbiljno shvatiti kao prvi put. I nikada mu ništa neće značiti kao prvi put.

Dobro, to je i nekako logično. Romani su napisani, pjesme otpjevane i filmovi snimljeni o tome kako prvi put mora malo da boli. Kako se prvog puta sjećaš i kako je sve kasnije manje ili više uspjela repriza.

Tako smo i mi prisustvovali reprizi odluke Javnog televizijskog servisa, odnosno BHT-a, da ni naredne godine, kao što nismo ni ove, ne učestvujemo na Eurosongu. I nikom ništa. Navikli mi na to pa izostale prozivke, ponude da se preuzme organizacija, optužbe…Sve ono čega je prije samo godinu dana bilo u izobilju.

A sve to je izostalo zato što smo ovaj put bili pripremljeni. I to najmanje dvostruko. Prvo jednogodišnje iskustvo apstiniranja od Eurosonga pokazalo je da se ništa epohalno i drastično nije desilo. Ne znam, doduše, jesmo li tih 300.000,00 KM koliko smo obično trošili da se tamo pojavimo ovaj put pametnije iskoristili, ali znam da ih nismo bacili na ovu subotnju televizijsku zabavu koja je odavno izgubila osnovne razloge svoga postojanja. A ni taj Eurosong nije bio ni bolji ni gori bez nas i zbog nas.

A druga, jednako važna priprema izvršena je nakon što su naši susjedi Hrvatska, a zatim i Srbija odlučili da ni oni ove godine ne šalju svoje predstavnike na Eurosong. Neko bi mogao sad da cinično primjeti kako smo se mi uvijek i u svemu (a pogotovo u lošim stvarima) ugledali na komšije. Samo što bi se tu malo preračunao. Oni su se ugledali na nas. Jer mi smo ti koji smo prije godinu dana rekli istorijsko „Ne“ i Evropi i njenim lakim notama. Da znate gospodo iz Evrope da kod nas ništa više nije lako pa ni note.

I odustali smo u posljednji čas. Jer prijetila je realna opasnost da pobijedimo neke od narednih godina. A onda tek da vidiš belaja, kukla ti majka. Hajde što bi morali dodatno da se zadužimo kod prvog Drakulinog rođaka MMF—a, nego kako bi to sve izgledalo. Kako bi se postigao konsenzus na državnom nivou gdje da se održi završno takmičenje? U kojem gradu, kojem entitetu i kojem kantonu.

A znajući za našu sklonost ka neracionalnim, nelogičnim i neprovodivim rješenjima ne bi me čudilo da, recimo, kompromisno instrumentalni uvod izvodimo u Brčko distriktu, prvu strofu iz Banja Luke, a refren iz Sarajeva. Druga strofa bi, logično, išla iz Širokog Brijega, da bi onda izvođači bivali teleportirani u Sarajevo da izvedu drugi refren. Zašto dva puta u Sarajevo, pitate se vi? E isto bi se pitali i oni državni poslanici kojima je Sarajevo nešto kao nužno zlo i ovaj koncept bi pao u vodu ili bi u vodu pao običaj da se u pjesmi bar dva puta ponovi refren ili bi svaka strofa takođe išla po dva puta. Ali ni to nije rješenje. Gdje su tu Sejdić i Finci? Neće oni valjda pjevati prateće vokale. Taman posla.

Znam ja, sad će mnogi reći da te opasnosti nema jer nema šanse da pobjedimo na Eurosongu čak i kad bismo učestvovali tamo. Nažalost ima pa čak i kad ne učestvujemo. Pa zar vam nije nimalo sumnjivo da u posljednjih petnaest godina Eurosong kruži po istoku od Turske, Srbije i Grčke, preko Pribaltika, Rusije i Ukrajine pa sve do Azerbejdžana uz povremenu asistenciju bogatih Skandinavaca. Pametna Evropa na vrijeme je skontala da ovu igranku uvali levatima s istoka koji se još pale na pobjedu na „Pjesmi Evrovizije“.

Zato su sad najebali Crnogorci. Odustali mi, odustali Hrvati, odustali Srbi. Ja šta će dvanaestica da pokupe. Nekadašnja Jugoslavija neće imati baš mnogo izbora kome da se prikloni. A da kome no Sergeju Ćetkoviću. I ja sad pomišljam kako je i nedavna gej parada u Podgorici i na Crnogorskom primorju tek generalna proba za glavnu gej zabavu zvanu „Pjesma Evrovizije“, koja bi, ničim izazvana 2015.godine mogla završiti u Crnoj Gori.

Zapravo čini mi se da je „završiti“ ključna riječ. Sve više se čini kako je format Eurosonga potrošen, prevaziđen i izvitoperen do krajnjih granica perverzije tako da smo od manifestacije koja je pretendovala da predstavi na jednom mjestu najljepše pjesme Evrope dobili najobičniji reality show u kojem je sve važnije od pjesme. I to ćemo takvu kvalifikaciju upotrijebiti ako smo blagonakloni. To zapravo ponajviše liči na izbor za miss u Pripizdićima Donjim, gdje se jadne djevojke mrznu među gajbama i goveđim polutkama dok čekaju da gazda zaključi da su gosti već dovoljno najeli i napili i dovoljno istrošili, te da ih oko pola tri pusti na pistu.

I zato ako ikad ponovo odlučimo da učestvujemo na Eurosongu onda neka to bude u skladu sa preporukom Brane Jakubovića iz „Dubioze kolektiv“. Naime, gostujući u jednoj televizijskoj emisiji gdje smo se obojica našli, na moj prijedlog da nas oni predstavljaju sa svojom pjesmom „Eurosong“ on je iznio još genijalniji, da ne kažem genitalniji prijedlog.

Rekao je, naime, da nema ništa protiv toga, ali da želi da nastupe potpuno goli, uz obaveznu i golim okom vidljivu erekciju, da svaki u rukama ima zvjezdice evropske unije, ali sa rupom u sredini. I na kraju da te zvjezdice nanižu tamo gdje već očekujete da ih nanižu. Pa da onda ne moramo k’o fukara da odustajemo zato što nemamo para. Onda će nam kao pravim mangupima na vjeke vjekova zabraniti učešće na Eurosongu, kao što su Fati i Muji zabranili ulazak u Mercator. Ali to je već tema jednog drugog vica.

Najgore je kada nam nenormalne stvari postanu normalne. Kad se naopačke okrene sistem vrijednosti. Jasno mi je da se sistemi vrijednosti mijenjaju, ali neke temeljne stvari bi morale ostati neupitne. A nisu. Ne mogu da shvatim da bosanska javnost na sva usta ne urla o izdaji nakon što je u petak objavljeno da je bosanska namjenska industrija (za one koji ne znaju to je industrija naoružanja) bukvalno preuzeta od jedne američke firme koja se bavi vojnom industrijom.  I još je to spinovano tako kao da treba da budemo sretni zbog toga.

Kratke li smo pameti i još kraće kičme. Ta industrijska grana je bila jedna od najrazvijenijih i najprofitabilnijih u Bosni i Hercegovini sa popriličnim rejtingom u svjetskim razmjerama. A onda je međunarodna zajednica nakon rata učinila sve da se onemogući revitalizacija te industrije pravdajući to potrebom demilitarizacije ovog prostora. A  kada su te firme bačene na koljena pojavljuje se američki partner da ih za klikere otkupi.

I niko, što bi se, reklo ni mukajet. To samo govori o tome koliko smo već indoktrinirani i oguglali na besmisao da ne vidimo pljačku koja nam se dešava pred očima. Istu veče, u petak naveče, po prvi put sam imao priliku da uživo čujem šta Mija Martina ima da kaže o svojoj spremnosti za dom. I ništa ne kaže. Vrti se u krugu pozivajući se na formalne stvari i pravdajući se dječijim argumentima. A onda Senad Hadžifejzović, od koga to nikad ne bih mogao očekivati, u razgovoru izjednači pozdrave „za dom spremni” i „smrt fašizmu”. Kao oba su pozdravi totalitarnih sistema i treba ih se odreći.

Najlakše je negirati neupitne stvari. Aksiome. Jer nikad niko nije imao problema da ih dokazuje i kad ih prvi put neko dovede u pitanje ne postoji jasna i nedvosmislena argumentacija njima u prilog. Fašizam i antifašizam nikad nisu bili i nikad ne mogu biti samo dva jednakopravna i legitimna pogleda na svijet. Fašizam nije ideologija. Fašizam nije pogled na svijet. Fašizam je uvjerenje koje želi svakome oduzeti pravo na bilo kakvo drugačije uvjerenje. Fašizam je monstrum koji je pobijeđen i pokopan, ali koji svakog časa može uskrsnuti. I o toj opasnosti bi mediji morali urlati na sav glas i upozoravati svakodnevno na posljedice fašističke prakse u zemljama koje su kraće ili duže funkcionisale u skladu sa tom ideologijom.

Srećom ima još poneko ko na sav glas urla o tome. Makar sa koncertne scene. Tog istog petka trinaestog sa pozornice Skenderije na sav glas su o tome pjevali momci iz „Dubioze kolektiv”. Ne sjećam se da je iza rata „Skenderija” bila punija. Oni su, zapravo prvi bend nove generacije, a pri tom mislim na bendove koji su nastali nakon rata, da je uspio da napuni „Skenderiju”. Da se uopšte usudio da tamo pravi koncert.

Ljudi su došli tu veče iz nekoliko razloga. Zato što je to dobar bend, prije svega. Ali i zato što im vjeruju da su jedni od rijetkih koji se u ovoj zemlji nisu prodali i da im iskažu poštovanje zbog toga. I na kraju, ali ne i najmanje važno, zato što su imali priliku da bez ikakvih posljedica iz sebe uz „Dubiozine” pjesme istresu sve svoje frustracije. Samo što, ma koliko to djelovalo kao potencijalni revolucionarni naboj i oni koji to priželjkuju i oni koji se toga plaše nemju razloga ni za radovanje ni za strah.

Horsko pjevanje na koncertu „Dubioze kolektiv” nije uvod u bilo kakve prevrate i nemire koji se očekuju na proljeće. To je zapravo zamjena, surogat za te iste nemire. Biti na koncertu „Dubioze” i ispustiti urlik odobravanja kad Brano Jakubović sa scene poruči da nabije na svoju „isturenu kotu” sve stranke redom i uredno ih pobroji za ogroman broj prisutnih bio je početak i kraj njihovog političkog i društvenog angažmana.

E, neka sam im vala rekao. Tako je otprilike mislilo četiri od pet posjetilaca tog koncerta. I dok su izlazili u hladnu decembarsku noć ni slutili nisu da je Skenderija te večeri imala ulogu ventila na pretis loncu.

Stvari su došle do pucanja i neko je nešto malo pritiska ispustio kroz tvaj ventil privida demokracije i prava na iskazivanje nezadovoljstva. I ma koliko to apsurdno zvučalo „Dubioza kolektiv” nesvjesno čini savršenu uslugu garniturama na vlasti. Jedan od nekoliko ventila kroz koje će se povremeno puštati nepodnošljivi pritisak. Povremeno i privremeno. Na kraju će taj bosanski pretis lonac naravno eksplodirati, ali što se kasnije to desi to će posljedice bići teže. A vrijeme onima koji nas vode u novu tragediju kupuje, nevjerovatno, ali istinito, čak i „Dubioza kolektiv”.