Pucanj iz startnog pištolja obično označi početak trke. Uobičajeno, ali ne i nužno. Prije ravno četiri decenije početak najveće trke u domaćem rock’n’rollu označio je pucanj iz jednog topa. Petorica čupavih mladića zaojkali su tada sa gramofonske ploče čuveni napjev „topom ću te gađat’ moja mala, vidim li te da si s drugim stala“. I ne samo da je ona stala, nego kad su ovi momci krenuli izgledalo je kao da svi ostali stoje. Svi oni koji su se dohvatili gitara na tom potezu nekadašnje Jugoslavije naprosto ih nisu mogli pratiti.

Nikad svršeni student filozofije Goran Bregović, tada im je, sa svoje 24 godine, pokazao da rock muzika može biti i posao. Zapravo i vrlo unosan posao. Prije ravno dvadeset godina, 11.marta 1974.godine “Bijelo dugme” je objavilo svoj prvi singl sa pjesmama “Top” i “Ove ću noći naći blues”. Dobro, da se ne lažemo taj prvi singl jeste bio simpatičan, ali malo ko je iz te dvije pjesme mogao naslutiti koliko će velika već do kraja te 1974.godine ova grupa postati. Slutio je to, doduše, kolega Ognjen Tvrtković koji je, vrlo simbolično, u prvom broju obnovljenog „Džuboksa“ objavio priču o njima prorekavši im sjajnu karijeru. I dugotrajnu.  I bila je ta karijera puno sjajnija nego smo očekivali, ali i puno kraća nego smo očekivali.    Grupa je postojala nekih petnaestak godina.

Premalo, rekao bi neko. Taman, ako mene pitate. Taman koliko je trebalo da ih ne počnemo pamtiti po lošim pjesmama i na silu pokrpljenim albumima.Uvriježeno je mišljenje da se „Bijelo dugme“ kao tipična jugoslovenska priča raspalo onog momenta kad je počela da puca Jugoslavija. Nekada sam i ja bio sklon da povjerujem u to. Danas sve više mislim kako je to tek puka podudarnost. „Bijelo dugme“ je osuđeno na propast onog momenta kad je Goran Bregović izgustirao tu igračku.

Razgovarao sam s njim nekoliko sati za potrebe jednog velikog intervjua početkom 1988.godine. U vrijeme kada se vratio sa krstarenja preko Atlantika i kada se spremao da radi novu (tada se još nije znalo da radi i posljednju) ploču sa „Bijelim dugmetom“. Tada kada je pričao o tom album, a i kasnije kada je ploča izašla imao sam utisak da nije potpuno u tome. Kao da je poručivao „Evo, uradio sam ono što ste od mene očekivali, ali to više nisam ja. To više nije moja priča.“

I kad je Alen Islamović usred turneje napustio grupu kao da je i samom Bregoviću laknulo što ne mora više da se nosi s tom odgovornošću za grupu koja je sve više postajala firma. Iskreno mislim da je taj njihov posljednji album „Ćiribiribela“ jedan od njihovih lošijih albuma. Da se razumijemo bilo je tu odličnih pjesama, ali pjesama koje očito više nisu bile namijenjene rock bandu. Pjesama koje su Goranu Bregoviću otvarale neke druge kreativne horizonte koji će se u narednih četvrt vijeka definirati kroz tri osnovna pravca, radu na filmskoj muzici i radu sa njegovim „Orkestrom za svadbe i sahrane“, te kontinuiranom plasmanu starih pjesama na potezu od Baltika do Bosfora.

I pjesme sa tog posljednjeg albuma, pjesme kao što su „Šta ima novo“, „Nakon svih ovih godina“, „Ako ima boga“, „Đurđevdan“… slušali smo i na turskom i na poljskom i na grčkom i na romskom i na nekom samo Bregoviću znanom konglomeratu raznih narječja. I tu je on sebe našao otkinuvši, činilo se zauvijek, to bijelo dugme sa onog žutog kaputa ionako krojenog bez veze. Prije devet godina nagovorili su ga da tu mašinu ponovo stavi u pogon. I ako ćemo biti pošteni kao bend nisu baš bili dorasli toj silno narasloj plimi nostalgije koja se valjala iz publike prema njima.

A zar se i moglo nešto drugo očekivati. To je kao da neki poznati i davno razvedeni par gosti koji su se super proveli na njihovoj svadbi sad mole da provedu još jedan medeni mjesec zajedno. Možda bi, ako bismo imali sreću (ili je to prije peh) kroz ključaonicu vidjeli i malo seksa, ali ljubavi tu ne bi bilo ni u naznakama. Iskreno, mislim da je čak i Bregovića ponijela u jednom trenutku ta atmosfera, ali je već na prvom koncertu, onom sarajevskom, sam sebi morao priznati da „Bijelog dugmeta“ ima više u publici nego na sceni. I znao sam da će razni lovci na jubileje ovih 40 godina od prvog singla osjetiti kao pravu priliku za sebe. I znao sam da to neće biti priča kojoj bi se Bregović obradovao.

I ne čudi me da je ljude kojima je to palo na pamet pokušao prepasti cifrom koju je teško i izgovoriti, a kamo li izbrojati. Ništa me od toga nije iznenadilo. Ali jeste me iznenadilo da oni kojima je zatražio pola miliona eura za takav luksuz nisu pobjegli glavom bez obzira. Čujem da pokušavaju zatvoriti finansijsku konstrukciju. Volio bih da ne uspiju u tome. Da ne uspiju zatvoriti finansijsku konstrukciju za te koncerte. I da se ta knjiga zvana „Bijelo dugme“ više ne otvara. Savršena je to knjiga koju bi svako novo poglavlje koje bi se dopisalo samo nepovratno oštetilo. Ima dugmadi koju nipošto ne treba ponovo prišivati.