O Skenderiji, o Čičku, a najviše o nama samima

Pravo da vam kažem iznenadilo me da „Skenderija“ slavi tek 50 godina postojanja. Pri tome ne mislim na područje grada Sarajeva nego na Kulturno sportski centar koji danas nosi ime Mirze Delibašića. Meni, rođenom 1963.godine činilo se kako Skenderija postoji oduvijek i zauvijek. A, eto ispade da je mlađa od mene.

Skenderija je, dobrim dijelom zahvaljujući baš toj dvorani, zahvaljujući platou ispred, zahvaljujući Domu mladih, a da se ne lažemo zahvaljujući i legendarnoj Šuhri odavno postala temeljni orjentir u gradu Sarajevu. I za njegove stanovnike, a posebno za posjetioce. Dogovoriš se s nekim ko prvi put dolazi u Sarajevo da se nađete na Skenderiji i znaš da se nećete promašiti. Ako se zadesi gužva na Skenderiji zbog nekakvog koncerta ili utakmice onda se obično preciziralo da se nađete kod „tete razapete“.

I dođeš tamo samo da utvrdiš kako je još desetini „genijalaca“ pala ista ideja na pamet i sve čekaš kada će nekome na pamet pasti još genijalnija ideja da sjedne „teti“ u krilo. Čisto da ima bolji pregled, a malo i da njega bolje vide. I niko pojma neće imati da je ta „Žena na stolici“ autorski rad Alije Kučukalića. A još manje će ih znati da je Alija jedna od prvih žrtava granatiranja Sarajeva 1992.godine. Djelo ga je nadživjelo kako i treba da bude.

I niko se toga neće sjetiti prilikom obilježavanja 50 godina Skenderije. Kako ne treba i ne smije da bude. Kao što neće sjetiti ni drugih značajnih trenutaka vezanih za istoriju mjesta koje je pet decenija oblikovalo i još uvijek oblikuje kulturni identitet grada. Meni se čini da se na ovaj jubilej menadžment „Skenderije“ opredijelio da redovni program nazove prigodničarskim.

Uz svo uvažavanje Dragana Marinkovića Mace, ali je li baš njegova monodrama pravi izbor za 50 godina Skenderije? Nije. I to nema nikakve veze ni sa njim ni sa kvalitetom njegovih predstava. To ima veze sa Skenderijom. Kao što ja mogu ne znam koliko voljeti i uvažavati „S.A.R.S.“ (a i volim ih i uvažavam), ali oni nisu nešto što bi trebalo reprezentovati pola vijeka jedne dvorane, dvorane kroz koju su prošli svi najveći.

Lijepo je što će biti postavljena originalna tribina koja je tu bila te 1969.godine prilikom otvaranja dvorane. Lijepo, ali nije dovoljno. Da je mene neko pitao, kao što me inače ne pita, ja bih radije predložio da se ožive sjećanja na velikane koji su prošli tom dvoranom. I muzičke i sportske i umjetničke veličine. One političke bismo mogli, za ovaj put, baš i zaobići.

Možeš li praviti priču o 50 godina Skenderije, a da u njoj nema „Indexa“? Kako preskočiti „Šlager sezone“ na koji se svake godine hodočastilo u Skenderiju? Da li je nekome palo na pamet da, slučajno predloži „Kodeksima“ ili „Čičcima“ jednu svirku u stilu kasnih šezdesetih? Dobro, znam da nisu tu svi među živima, ali našlo bi se prijatelja iz te generacije koji bi, siguran sam, priskočili u pomoć.

Može li takva proslava proći bez obnovljenog „Kaktusa“ i jedne večeri u stilu sedamdesetih? Ima još živih ljudi sa još življim sjećanjima. Da su pozvali jednu Ismetu Dervoz, na primjer da im osmisli program obilježavanja godišnjice siguran sam da bi to uradila krajnje profesionalno, ali i sa neskrivenom dozom ljubavi kao neko ko je bio svjedok samih početaka Skenderije.

Ili da su uključili Čička. Želimir Altarac je odavno nadrastao vlastite gabarite, a mi konačno moramo da naučimo da živimo u sjeni velikana dok su ovi još uvijek sa nama. Čičak priprema obilježavanje vlastite godišnjice. I to puno primjerenije nego što to radi jedna institucija kada je njena godišnjica u pitanju. Samo da se neko sjetio da ta dva događaja objedini i da dobijemo jedan vrhunski. Da dobijemo jubilej za pamćenje.

Ovako mi se čini da dami u najboljim godinama, da Skenderiji koja slavi okruglu cifru svog postojanja, da simbolu ovoga grada na rođendan dolazimo bez pravog poklona. Ali znajući nas mislim da će mnogi odmahnuti rukom u stilu „hajde, Boga ti, pa ima stota godišnjica, pa ćemo onda“. Samo što nas tada više neće biti. Što i nije neka velika šteta. Šteta će biti ako ne bude ni Skenderije.

Advertisements

Album za tranzciju

Ima li uopšte smisla pisati bilo kakav prikaz novog albuma Jale Brata? Šta uopšte njemu i njegovim poklonicima znači bilo kakva recenzija? Jer, oni koji ga vole – vole ga bez ostatka i to neće promijeniti bilo čije promišljanje prednosti i nedostataka novog albuma. Oni koji ga ne vole sigurno neće početi da ga blagonaklono gledaju zbog par mojih pohvalnih rečenica.

A opet, nemoguće je prećutati takav fenomen. Jer samo je totalno neupućenim i još dvostruko toliko zlonamjernim moglo promaći da se zaista radi o pravom fenomenu. I Jala i Buba, koliko god to nekome smetalo jesu muzički izraz generacije koja tek dolazi. Sviđalo se to nama ili ne, ali oni nose klincima upravo onu poruku koju ovi žele da čuju.

Pogrešno bi bilo pretpostaviti kako nam oni sada kao „kvare djecu“ i tim finim i čednim dvanaestogodišnjacima, petnaestogodišnjacima ili i podosta starijim fanovima nude sadržaje koji ovu apsolutno ne žele, ali ih agresivna Jalina propagandna mašinerija prisiljava da to slušaju. Zar zaista vjerujete u to? Prije će biti da su Jala, Buba i ostali predstavnici tog novog pravca (kako ga god zvali) zapravo prilagodili svoj izraz onome što je ta publika zahtjevala od njih. Prilagodili su se potrebama tržišta i zato su uspjeli. Ni manje, ni više.

Dobro, ne bi uspjeli da tu nema barem zrno talenta. U Jalinom slučaju je to pregršt zrna. Mislim da će biti jako zanimljivo gledati narednih godina kako njegov autorski nerv evoluira u skladu sa tim kako se bude mijenjao temeljni žanr u kojem se kreće.

Nešto ne mislim da će baš ostati dosljedan trenutnom izrazu ma koliko on profitabilan bio. Da bi neko ostao zaista veliki mora biti spreman na promjene. A promjene su nekada teško vidljive golim okom. Da će Jala da se mijenja meni svjedoči ovaj novi album, kao i pjesme koje je radio za druge izvođače, prvenstveno Severinu.

Polako ali sigurno Jala pliva ka onoj srednjoj struji popularne muzike. Još je on dosta daleko od toga, ali tekstovi postaju razumljiviji, možemo u njima prepoznati čak i ponešto nalik na pop refrene, a sve je manje u pjesmama poruka ili riječi koje bi mogle bilo koga iritirati. Možda bi to i moglo zasmetati onim njegovim najtvrdokornijim fanovima, ali ja zaista ne vidim ništa loše u tome da onaj nekadašnji „nepodobni“ postaje sasvim prikladan za televizijski prime time u porodičnoj atmosferi.

Ok, još je Jala dosta daleko od toga, ali je sve bliže mainstream produkciji. To će dovesti do osvajanja novih poklonika među onima koji žele da budu u trendu. Svjestan je i on da će u tom procesu izgubiti neke već postojeće i da će proporcionalno sa širenjem popularnosti opadati posvećenost onih koji se danas kunu u njega.

Zato je, po meni, album „99“ neka vrsta prelaznog rješenja. Još uvijek je to dovoljno na tragu onoga što je do sada radio da ne razočara tu milionsku armiju koja ga prati od ranih radova. A već je puno pitkije i prijemčivije i za neku „srednjestrujašku“ publiku koja je juče slušala Acu Lukasa, danas će Jalu, a sutra ko zna koga.

I to je nešto zbog čega čestitam Jali na ovom albumu. Mogao je ziheraški odabrati da ostane hard core i vrti se u krugu loveći vlastiti rep, sve ponavljajući iste fraze. Bila bi to dosta ugodna pozicija. Obezbijedila bi mu stabilnu publiku i sigurne nastupe u nekoliko narednih godina. Nekakav radikalni iskorak ka novom i drugačijem bio bi nepotreban rizik i ulazak u avanturu sa krajnje neizvjesnim ishodom. Izabrao je treći put ostajući onakav kakav jeste, a opet nalazeći neka nova, pitkija i mekša rješenja.

Samo da znate, ništa to nije slučajno. Jasmin Fazlić je osmislio i brendirao Jalu Brata i uspješno mu usmjerava karijeru nevjerovatno mudro koristeći sve moguće nove tehnologije koje omogućavaju da muzika dopre do slušaoca, a da onaj koji stvara tu muziku bukvalno u realnom vremenu ima informaciju da li publika prihvata ono što im je ponudio ili ne.

Zato Jala Brat jeste fenomen. I zato i može da objavi album sa svega šest pjesama uspostavljajući i na taj način još jedno novo pravilo na domaćem muzičkom nebu. Može vam se ne dopasti to što radi, ali voljeli ga vi ili ne voljeli vaša djeca će ga slušati.

Ubijanje rock’n’rolla

Nekad ti se sve poklopi. Kao, na primjer navršava ti se 40 godina od izlaska epohalnog prvog albuma u koji se svi kunu. A uz to ti pripremaš i novi, dvadeseti po redu album. I sad samo trebaš snimiti desetak dobrih, ne nužno ni jako dobrih, pjesama pa da ti svi počnu duvati pod krila. E jest, ko da je tako lako napisati dobru pjesmu. Čak i ako si nekad pisao vrhunske. Potroši se čovjek. Ostane bez inspiracije. Ili se fokusira samo na jedan jedini izvor inspiracije.

Kao u slučaju Bore Đorđevića na upravo izašlom “Čorbinom” albumu “Da tebe nije”. Pravo da vam kažem i da nije ovog albuma ne bismo puno izgubili. Umjesto onog nekadašnjeg neukrotivog, provokativnog i u bolu samoironičnog Bore dobili smo penzionera koji piše stihove za kućnu upotrebu. Ko da se upisuje djevojčici u spomenar.

Dobro, razumijem ja kad neko voli svoju ženu. Ni sam nisam drugačiji i to je sigurno hvale vrijedno u nekom tihom, ljubljanskom malograđanskom životu kakav sada živi. Ali kada postane frontmen “Riblje čorbe” dužan nam je nešto sasvim drugo, a to drugo nije isporučio na novom albumu. Nekada je bio glas generacije, a danas ovo što govori može zanimati njega, njegovu muzu Dubravku Milaković koja se i nalazi na omotu albuma (a benda nigdje) i nekog od rođaka (bližih).

Dubravkin portret je, dakle na prednjoj strani omota, a na poleđini Borin portret. Tako je i na toj vizuelnoj ravni prikazano da je to zapravo priča o njima, a bend je tu samo da odradi svoj najamnički posao. Zaboravlja kako je prije trinaest godina na jedan album tako stavio siluete Slobodana Miloševića i Mire Marković. Izrugujući im se, naravno. I nazvavši ih u jednoj od pejsama “paunicom i njenim paunom”. Ne bi bilo potpuno promašeno kad bi se sad takva formulacija, nakon slušanja albuma “Da tebe nije”, primjenila na Dubravku i njega.

Ne kažem da je sve tu loše. Muzička podloga je, na momente, jako dobra. Bend zna da svira, a ljudi poput Miše Aleksića, Vicka Milatovića ili Džindžera još znaju da naprave dobru kompoziciju. Na primjer, uvodna “Ubijaju rock’n’roll” ili “Mister Perfekt”. Dvije žestoke, pamtljive i prije svega muzički poštene numere koje podsjećaju na nekadašnju “Čorbu”.

I opet se krugovi zatvaraju. Album otvara “Ubijaju rock’n’roll” u kojoj Bora, sada iz pozicije nekoga ko ide prema sedamdesetoj progovara i prigovara muzičkom izrazu nove generacije zaboravljajući da je i sam prije četrdeset godina, prvi album otvarao pjesmom “Rock’n’roll  za kućni savet” u kojoj je posprdno govorio upravo o tim “matorim prdonjama” koji ne razumiju muziku njegove generacije. I da, zna ko su Jala i Buba i akcentira ih u toj pjesmi. Nisam baš siguran da oni znaju ko je Bora Đorđević.

Nakon što se obračunao sa “ubicama rock’n’rolla” Bora prelazi na naslovnu pjesmu “Da tebe nije”. Nju znamo i od ranije, ali je u ovom izdanju nekako preproducirana i pretjerano kitnjasta. U ovom zvučnom buketu koji je poklonio svojoj ženi to je bila ona ruža previše. Siguran sam da je njemu ta pjesma posebno draga i da ne shvata kako neko može da je ne obožava. Ali, eto, za razliku od njega ja nisam zaljubljen u Dubravku Milaković.

Što ne znači da ta njegova kasna i opsesivna ljubav nije dala i solidne kreativne rezultate. Recimo u pjesmi “Poslednja”. Ona je definitivno jedan od svjetlijih momenata albuma i to ne samo zbog činjenice da je, među milion pjesama o onoj prvoj, u ovom slučaju prošvercao jednu od rijetkih koje govore o onoj posljednojoj. Ne, to je naprosto dobra pjesma. I ovu pjesmu su posjetioci njihovih koncerata već imali priliku čuti i prije izlaska albuma.

“Pasji život” pokazuje da Bora nije postao samo uzoran suprug nego i društveno osvješteni pojedinac, u ovom slučaju borac za zaštitu prava životinja. Ruku na srce, ima ta pjesma nekih vrlo zanimljivih tekstualnih obrata, ali meni djeluje kao nešto što bi naručila neka nevladina organizacija tog usmjerenja. Da nikoga poimenice ne navodim.

Pa još jedna već izvođena, pjesma “Od greške do greške”. Bora papučar pretvara se u Boru kučećeg prijatelja, a ovde i u Boru pokajnika. Valjda mu se prebrzo približava ciljna linija pa sluti da bi ga iza nje mogao čekati “lukavi sa dva roga” i prisjetio se da ne bi loše bilo zatražiti i oproštaj od Boga. Nemam ništa protiv, ali uvijek kažem da vjera treba da bude stvar privatnosti. U slučaju Bore Đorđevića volio bih da je ovaj aspekt njegove duhovnosti ostao u dubokoj ilegali.

Na albumu su, naravno sve njegovi tekstovi. Izuzetak je pjesma “Otvori oči” koju je, u cijelosti napisao Jovan Jeftić, najmlađi član benda i nekada lider grupe “Čika Joca i Zmajevi”. Pjesma se savršeno stilski uklopila i djeluja kao još jedna od Borinih. Možda je Đorđević tražio novog Bajagu, ali našao je samo još jednog wannabe Čorbu.

Pjesme “Scena”, “Smešan, grešan i pogrešan”, a pogotovo krajnje patetičnu “Kraj” najbolje je odmah zaboraviti. U ovakvom društvu onaj bonus nazvan “Ivica Dačić” bar privremeno može nasmijati čovjeka. Ako je nekome još do smijeha nakon slušanja albuma “Da tebe nije”.

Šta da vam kažem? Nije meni ovo nikakvo iznenađenje. Ovo je samo logičan nastavak višegodišnjeg (pa čak i višedecenijskog) pada kvaliteta kada su u pitanju albumi “Riblje čorbe”. Samo su prva tri njihova albuma zaista vrhunski. Već od 1982.godine uslijedio je lagani pad koji je djelomično usporen albumima “Osmi nervni slom” iz 1986.godine i “Ujed za dušu” iz 1987.godine. Kasnije je pad bio nezaustavljiv. Znala se na narednim albumima naći i poneka dobra pjesma, ali to nije bilo ni blizu onoga što se očekivalo od benda takvog renomea.

Tek sad sam shvatio šta je prava priroda posla rock kritičara. Ja sam vam kao onaj što proba hranu na dvoru prije kralja. Samo što mene plaćaju da poslušam prije vas. Da vi ne trujete uši, ako već ne morate.