Napustila nas je Selma Borić, žena kojoj je zvanično napisana “Selma”. Ali svako od nas je imao neku svoju “selmu” makar se i ne zvala tako. Moja prva ljubav se nije zvala Selma, ali u mom prvom romanu “Kupi mi kupine” dao sam joj to ime kako bi se uklopila u priču o pjesmi. Neka mi bude dozvoljeno da se od prve i prave Selme oprostim tim odlomkom iz romana:”Tih dana, s kraja ljeta 1974. godine, sa fakulteta je došla Seka. Znajući za moju opsesiju donijela mi je singl grupe skroz glupog naziva. Ko je još čuo da se grupa zove «Bijelo dugme». Ništa nisam znao o njima, ali mi se dopala ta, pomalo primitivna, energija i taj isforsirani seljakluk pjesme sa A strane. Uhvatio sam sebe kako pjevušim da sam pekar mala moja/ne znam bi l’ me htjela/kad bi noću bila sama/zemičke bi jela. Ali ni izbliza tako često kao pjesmu sa B strane. Tamo sam naišao na «Selmu». Hej, neko je opjevao. Selmu. Moju Selmu.Nakon što sam prvi put čuo priču o njoj koja putuje na fakultet nisam je uspjevao izbiti iz glave. Dva dana intenzivnog polijeganja po gitari i bio sam spreman. Bilo je sad ili nikad. Predvečerje u kasno ljeto u Bosni je uvijek nekako posebno. Još je sve toplo, zrelo, nabubrilo, ali nedostaje tu onog obećanja da će biti bolje. Naprosto osjećaš da bolje ne može i da će ta ljepota, uskoro, početi dio po dio da se isključuje.Sjedimo na našem zidiću u parku. Ne više dva klinca, a još beskrajno daleko od odraslih. Pomalo se zaokružili. I ona i ja. Ona na svim pravim mjestima, a ja na svim nepotrebnim mjestima.Naslonio sam gitaru na koljeno, duboko uzdahnu i rekao:- Ovo slušaj pažljivoImao sam nakon toga nastupa i nastupa. Pred poznatim i nepoznatim. Pred dvadeset i pred dvadeset hiljada ljudi, ali nikad ni prije ni poslije toga nisam osjetio takvu tremu. Počeo sam jako tiho, ali meni se učinilo i preglasano kada me uplašio odjek vlastitog glasa koji pjeva ono što ne bi smio. Selmaaaa, putujeeee na faaakulteeet… Daleko je ona bila od fakulteta, ali sujeta je čudna stvar. Čim je čula svoje ime povjerovala je da je pjesma njoj napisana. A ako joj je ja pjevam sabrala je dva i dva. Samo što dva i dva nisu baš uvijek četiri.- Jesi li to ti napisao ?Na trenutak, ali samo na trenutak me zbunila. Pa kako ne zna da je to «Dugme». A onda mi je do svijesti doprlo da nije mogla čuti tu pjesmu. Svaka ploča se bar mjesec dana vrtila na mom gramofonu prije nego bi je drugi zamijetili. A ova je izašla prije par dana. Eto konačno prilike da profitiram od svoje opsjednutosti muzikom. U trenutku sam se odlučio na laž. Laž koja će zvučati uvjerljivo.- Pa zapravo nije baš posve moja. Ja sam imao tu ideju, ime, priču i osnovnu melodiju. Kad sam bio prošli put u Sarajevu zatekao sam se na nekom derneku gdje je bio taj momak. Taj Goran Bregović. Malo sam zasvirao i njemu se dopalo.Zaprepastilo me kako laž lako i prirodno slijedi svoju logiku. Znao sam da radi uvjerljivosti moram malo spustiti loptu.- Ni on mi nije vjerovao da sam ja to napisao. Na kraju me ipak pitao može li to malo izmjeniti i snimiti. I objasnio mi da zbog prodaje ne treba govoriti da je četrnaestogodišnjak napisao. Ali meni je bilo stalo samo da je neko otpjeva. Uskoro će sigurno izaći i ploča.To je bio krunski dokaz. Ako ploča još nije izašla (a ona nije znala da jeste) kako bih ja mogao znati pjesmu osim ako je sam nisam napisao. I pogledala me. Onako kao da me prvi put vidi. Kao da u meni vidi nešto za šta nije ni slutila da se tamo nalazi. Pa šta ako toga zapravo nije ni bilo. Ona je vjerovala da ima i to je jedino bilo važno. Bio je to moj prvi plagijat. Kasnije sam i lagao i varao i krao pjesme. I kad malo bolje razmislim samo je taj prvi put bio vrijedan svega toga.- Odsviraj mi to ponovo.Nije dodala ništa u stilu ali pazi ovaj put snimamo, mislim da imamo hit. Ne, naprosto je još jednom htjela da odvaga svaku riječ i procijeni koliko je ima u njoj. I to je bio trenutak u kojem sam znao da ću se baviti ovim poslom. Dok sam njoj ponavljao da se ne naginje ja sam se već nepovratno nagnuo preko ruba tog magičnog zdenca želja poznatog u narodu kao rock’n’roll.- E, baš hoću!- Šta hoćeš?- Hoću da se nagnemI nagnula se. Ali ne kroz prozor nego prema meni. Lagani dodir usana na obrazu. I krene vatra uz mene, a plamenovi ližu korijen kose. Mislim da se tada neko stvarno mogao opržiti na moje lice. Ona je prešla tu granicu. Ja bih izdržao do kraja. Ali sad kad je ona već prešla odakle joj pravo da mene i dalje drži sa druge strane. Eto, šta učini jedna sitna laž. Koliko puta sam kasnije čuo samo budi to što jesi. Pustite vi te priče. Nekada to što jesi naprosto nije dovoljno dobro. Fazon je prokljuviti kakav ona želi da budeš. I što se više približiš tom njenom idealu veće su ti šanse da je dobiješ.Pazi, dobiješ. Nisam rekao i zadržiš. Jedini problem sa takvim načinom je što folirati možeš samo privremeno i samo povremeno. Kad te jednom provali najbolje ti je da ideš dalje. Nikada ti više ništa neće vjerovati. Žena kao najveću izdaju doživi kada si joj jednom pokazao da bajka ne mora biti bajka pa joj onda dokažeš da je bajka, ipak, samo bajka.Naravno da ja ništa od toga tada nisam znao. I ovu malu pobjedu sam izvojevao posve instinktivno. A onda sam počeo razmišljati šta dalje. Najprirodnije bi bilo da i ja nju poljubim. Ali poljubac u obraz mi se činio tako dječijim. Osjećao sam se moćno. Osjećao sam se na krovu svijeta. I osjećao sam da imam prirodno pravo da preskočim nekoliko lekcija iz nenapisanog priručnika o zavođenju.Trenutak u kojem su mi njene usne bile ponuđene nepovratno je prošao. Još nisam naučio one sitne muške trikove kako je nagnati da se okrene ka tebi. A nisam bio siguran ni da se znam ljubiti. Za nas klince od svojih četrnaest godina ljubljenje je više bilo sportska disciplina nego emotivni trenutak. Nešto što je zahtjevalo pripreme maltene kao za skok sa motkom prije nego se odvažiš istrčati na stadion.Ponudila mi je rame na zicer. Zagledana negdje u noć bila je već na pola puta do mene. Šta je bilo jednostavnije nego prebaciti joj ruku preko ramena i ostati tako u neprocjenjivom momentu. Ali kako to objasniti dječaku koji se naslušao lovačkih priča o erotskim podvizima sexualnih džinova iz razreda. Hajde, slobodno se smijte, ali tada sam vjerovao kako sam ja jedan od rijetkih koji su zaglavili u dječijem svijetu, dok ostali odavno uživaju u čarima tjelesne ljubavi.I nakon nanosekunde u kojoj sam zadržao ruku na njenom ramenu već sljedeće sam ruku spustio trapavo i drvenasto tamo gdje će joj jednom biti grudi.Da je vrisnula, da je odskočila, da mi je opalila šamar bilo bi mi lakše. A ovako samo me je nekako tužno pogledala, maknula mi ruku puno sporije nego sam očekivao i bez riječi krenula u mrak. Nakon nekoliko koraka se okrenula. Pogledala me je kao da sam neki nerješivi dio jednačine, kao da se nešto ipak ne uklapa u sliku i ostavila mi neku vrstu čamca za spašavanje kada je rekla:- Pjesma je, bez obzira na sve, prelijepa. Je li stvarno meni napisana?Vidiš ti koje sam ja sreće. Jedino što je iz svega ostalo vrijedno jeste ono što nije ni bilo moje. I ko bi se onda odrekao toga.- A koliko ja Selmi poznajem?”

Bila je druga polovina osamdesetih. Tadašnja Jugoslavija se tek učila demokratskim procesima zapadnog tipa. Između ostalog došlo je i do svojevrsnog ublažavanja cenzure. Pojavile su se neke knjige, predstave i filmovi čije je pojavljivanje bilo nezamislivo samo četiri – pet godina prije toga. Međutim, iako nije bilo zvanične cenzure u nekoliko ključnih novinskih redakcija znali su kakav stav treba da zauzmu o tim djelima i nisu se libili da, u želji da se dokažu vlastima, budu veći cenzori od cenzora. A mi mladi i nadobudni kakvi smo bili, opijeni novostečenom slobodom hrabro (i glupo) smo iznosili stavove i drugačije od zvaničnih. Ne sjećam se više koja knjiga je bila u pitanju, ali sjećam se da sam je pročitao i da u njoj nisam našao ništa od onoga za šta su autora optuživali. I to sam glasno i ubijeđeno iznosio u jednoj kafanskoj raspravi. I tada je važilo pravilo da što je više maligana to je više i decibela, a manje tolerancije.

Kolega novinar koji mi je oponirao i branio zvanični stav uglavnom je ponavljao one uobičajene folskule koje su se tih dana provlačile po novinama kada bi se pisalo o toj knjizi. Pitao sam se ima li on ikakvu svoju, originalnu ideju o tome što je pročitao u knjizi. A onda mi je sinulo pa sam pitao njega ono što sam morao pitati na početku „izvini, a jesi li ti uopšte pročitao tu knjigu?“. Nije se dao zbuniti ni na trenutak. Malo se isprsio i izdeklamovao rečenicu koja je za mene bila i ostala najporaznije svjedočanstvo o procesu odustajanja od vlastitog mišljenja. „Nisam“ reče on „ali imam partijsku informaciju o toj knjizi i meni je to dovoljno“.

Partije (barem ondašnje) više nema, a kolega je dobro napredovao i u novoj vlasti kao i u nekadašnjoj i dalje se drži provjerene linije kako knjige ne treba čitati nego o njima stav zauzimati na osnovu onoga što stranka kaže. I ni po’ jada da je on usamljen u takvom tumačenju stvarnosti oko nas i umjetnosti koja je opisuje. On je samo maneken vladajućeg mišljenja.

Ne mora čak ni vlast (barem ona zvanična) nešto da plasira javnosti. Nekada urade to neki drugi centri moći, a nekada se javno mjenje formira pukom inercijom. I strahom. Kao kada, na primjer, neko, negdje, nakon neke utakmice počne da skače i skandira „ko ne skače mrzi Bosnu“. I hajde ti onda, drug si moj, ne skači. Odmah si sumnjiv. Jer nije da onaj koji ne skače nema ljubavi prema Bosni. Nije on ni ravnodušan prema Bosni. On mrzi Bosnu, a upotrebom glagola mrziti od takvog, skakanju nesklonog, pojedinca pravimo aktivnog neprijatelja.

Ili kada u jeku rasprava o fašizmu i antifašizmu neka minorna organizacija na društvenim mrežama objavi status uz poruku „podijelite ovo ako ste antifašista“. Šta to znači? Znači li to da ako ne podijelite taj status onda vi niste antifašista? A ako već niste antifašista onda ste valjda fašista zbog same činjenice da ne dijelite nečiji status na facebooku. Pazite dokle je to došlo. Nekadašnja krajnje opasna parola „ako nisi sa nama onda si protiv nas“ evoluirala je u „ako nisi sa mnom onda si protiv svega svetog“.

Glupo je i odvratno što uopšte to moram da objašnjavam, ali ja volim Bosnu i ja jesam antifašista. Ali nikada skakutanjem neću dokazivati svoju ljubav prema Bosni niti dijeljenjem statusa svoj antifašizam.

I ne samo to. Smatram silovanje jednim od najgnusnijih zločina koje jedno ljudsko biće može počiniti prema drugom ljudskom biću. I tu nema rasprave. Problem je što ja, naivan kakav jesam, vjerujem da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno. A to je baš ono što većina ne želi da čuje, a manjina ne želi da izgovori.

 Ali to što ja mislim nije ni važno ni dovoljno dok se ne priključim nekom od brojnih internet pokreta gdje dokazujem svoju „pravovjernost“ i skidam sumnju sa sebe. Jer kao muškarac sam „po fabričkim postavkama“ sumnjiv. Onako kako je nekad bila sumnjiva inteligencija nakon onog rata pa je izmišljena fraza „poštena inteligencija“. Time je jasno stavljano do znanja da se inteligencija smatra suštinski nepoštenom, a da one rijetke poštene među njima treba izdvojiti.

U atmosferi povišenih emocija na razum može pozivati samo onaj ko razuma nema. Ni instinkta za samoodržanje. Ono što će biti, bez ikakvih problema, moguće napisati i reći za pola godine, danas napisano i izgovoreno samo će doprinjeti tome da vas okarakterišu kao nekoga ko podržava zločin i zločince. I isti je kao i oni i treba i jednu lomaču ostaviti i za njega.

I ima jedan moj kolega koji neprekidno proziva intelektualce zašto ćute. Prevedemo li to na naš svakodnevni jezik on ih optužuje što ne govore ono što bi on volio čuti. Tako i javnost, tako i masa kada je željna krvi i poziva na linč, želi da sluša samo intelektualce koji će im reći ono što bi opravdalo njihov lov na vještice. A zadaća intelektualca valjda i jeste da kaže javnosti ono što ta ista javnost ne želi da čuje.

Pa makar i o njemu zaključili da onaj koji ne skače, taj valjda i siluje.

Ništa u životu nije gotovo ni kad mislite da je gotovo. Niti je završeno dok se svi krugovi ne zatvore. Prije više od deset godina zamoljen sam da napišem osvrt na knjigu poezije Dinka Delića, osebujne pojave, pjesnika i kantautora iz Tuzle. Ta knjiga „Daroga za Katmandu“ dotakla me na više nivoa i to sam i napisao. I zaboravio da sam napisao.

Vjerovao sam da je knjiga odavno izašla i da me je nekako zaobišla. S vremena na vrijeme mi je bilo i pomalo krivo što nisam imao priliku da je vidim odštampanu. A onda mi je, krajem prošle godine, stigao paket na kućnu adresu. I unutra bogato opremljena „Daroga za Katmandu“. Dinko nije htio da je objavi dok nije mogao da je objavi onako kako je on zamislio.

Ponovo sam se družio s tim pjesmama i to s punim zadovoljstvom. I bio ponosan što i moja recenzija stoji uz njih. I onda čovjek shvati da se na neke stvari mora čekati. Nekada i predugo čekati. Ali ako zaista vrijede onda nijedno čekanje nije predugo.

I kada sam ponovo čitao te pjesme moram vam priznati da sam bio posve saglasan sa svim što je onaj Amir od prije deset i kusur godina napisao o njima. Ne bih promijenio ni slova. I zato mogu da ponovim tu recenziju onako kako je i napisana, a da se ni na trenutak ne kolebam. Ovako kako slijedi:

Kada mi je na recenziranje stigla zbirka poezije Dinka Delića pod nazivom “Daroga za Katmandu”, već naslov me ponukao da se prihvatim posla. Pominjanje Katmandua u proljeće 2006. godine zazvučalo je anahrono i klišeizirano. Međutim, odluka autora da u nazivu djela uvrsti riječ “daroga” intrigirala je više vrijednosti nego što se činilo u prvi mah. Generacijska osuđenost na ruski jezik konačno se isplatila. “Daroga” je, naime, ruska imenica za “put”. Tako se poigrati u nazivu knjige da toponim hodočašća zapadnog hipi-svijeta spoji s ruskim jezikom, već je, po sebi, pažnje vrijedno. A da ne govorimo o zvučnosti riječi “daroga” koja, bilingvalno-interkulturalno, upućuje na “draga”, kao i na “droga” (što u “slučaju Katmandu” nikako ne isključuje jedno drugo).

Čemu toliko pažnje posvetiti naslovu? Autor je u toj simbolici, tom “skladu nesklada”, dao kôd za razumijevanje cjelokupnog pjesničkog opusa skupljenog u ovoj zbirci. Naime, Delić šovinističku ratnu i poratnu grotesku, koju na Balkanu trpimo kao retrohistorijsku farsu, podriva sarkazmom i karikaturom, a crnohumorni revival omladinskih antiratnih pokreta: hipi i seksualne revolucije, oživljava kao utopijsku alternativu. Delić se poigrava kulturalnom ikonografijom, zatim vas jednostavnošću vodi do ivice banalnosti, a onda neobičnim rješenjima, nesvakidašnjim sklopom riječi, natjera da njegove pjesme ponovo iščitate, ali iskosa, iz perspektive koja na njih baca drugačije svjetlo.

Ovu sam zbirku doživio na više nivoa. Već pri prvom susretu, koji se svodi na prelistavanje stranica, nisam mogao previdjeti Delićevu sklonost ka nesvakidašnjim, iz tvrde realnosti posuđenim, a opet u kontekstu tako nadrealnim, slikama. Kao kad nam dočarava pastoralnu idilu kraj Save, idilu u kojoj, iznenada, draga “na srcu pere krvav žulj”. Baš ta pjesma, “Most mutne vode” (vidi Paul Simonovu “Bridge Over Troubled Water”), koja je po Delićevom priznanju, dijelom nastala prije, a dijelom nakon rata, pokazuje kakve sve neslućene mogućnosti u sebi krije njegova poezija i kako se te pjesme razvijaju u pravcu koji im nije zadat u trenutku nastanka (“Pero, žica, pjesmarica” – Nož, žica, Srebrenica). Ili kada u pjesmi “Kalesija Marija” riječima tek dodiruje otvorenu ranu bosanskih žena silovanih u ratu, pa strašnu istinu tek da naslutiti u naoko bezazlenim stihovima: “Mejra je imala šesnaest i po/ kada je upoznala ljubav u šumi/ sedam vojnika ljubilo je/ u kamionu na rezervnoj gumi”. Ili kada mu, prelazeći u mirnodopski ambijent, u jednoj od pjesama padne na pamet da “muze papagaja”. Delićev stil je duhovito opor, poza koja izvlači osmijeh na lice, ali ga blueserski često preinači u bolni grč. A kada naslovi pjesmu brojem svoje lične karte, skoro da zazvuči kao glasnogovornik generacije koja je odavno izgubila i vrijeme i prostor i sjećanje o sebi.

Međutim, tek kada sam čuo neke od tonskih zapisa ovih pjesama, koje su sve odreda uglazbljene, dobio sam predstavu o njihovoj cjelovitosti. Delićevi stihovi su neodvojivi od svoje zvučne podloge (a riječ i muzika stapaju se sa ilustracijama u knjizi). Shvaćeni kao sastavni elementi multimedijalne strukture, songovi dopunjuju takav jedinstveni organizam koji pravu poruku prenosi tek u sinestetičkoj formi. I kada sam pjesme i čuo, nakon što sam ih pročitao (imao sam zadovoljstvo da mi Dinko svira), bilo mi je žao što će čitaoci, i pored nesumnjive literarne i muzičke vrijednosti prezentiranih radova, ostati prikraćeni za puni ugođaj doživljavanja (nisu sve pjesme muzički zabilježene na CD-u).

Delić pripada generaciji rođenoj s kraja pedesetih godina prošloga vijeka i to se čuje u notama možda i više no što se prepoznaje u stihovima. Slušanje njegovih pjesama (gledanje ilustracija) neminovno pomjera u prošlost i, barem kod mene, izaziva asocijacije na zvuk “Azre”, “Riblje čorbe” ili “Atomskog skloništa”, zvuk koji Delićeva muzika, nažalost tek danas ovako javno, dopunjuje vlastitim izrazom. Taj retro-manir i virtuelnost ovu knjigu čine pseudo-monografijom zbog njenog semantičkog, muzičkog i likovnog (prostorno-vremenskog) jedinstva, a tematske “prevare”: da je ona intimni zapis o autoru, a istovremeno angažirana knjiga o BiH.

Šteta je što ove pjesme nisu objavljene u vrijeme nastanka, iako one sada, s punim pravom, (i)stiču svoju “naknadnu” aktuelnost. Jer takva poližanrovska muzika je rijetkost na domaćoj sceni. Blues, balada i ethno čuju se u: “dodirnim točkama s pjevačima bluesa ili countrya, ali to je posve nebitno. Delićev je izraz osobit i usko vezan uz podneblje BiH iz kojeg dolazi. Koliko god se to naivnijem slušatelju ne činilo. Izuzetno je čuti to sazvučje, to dvozvučje dvaju tako udaljenih a tako spojivih idioma” – kaže u pogovoru “Darogi” Arsen Dedić.

I neminovno mi padaju na pamet Džonijevi stihovi iz pjesme koja se (a kako drugačije) zvala “Put za Kathmandu”. Štulić je tada sa žalom konstatovao kako “usrana šminka defilira našim putem za Kathmandu”. Dinko Delić i danas, u vrijeme notornog umjetničkog i političkog na(r)cizma, još uvijek za Katmandu ide vlastitim putevima. Te staze su brižljivo popločane živim stihovima što, evo, poslije više desetina godina “sviraju” pred vama.

I ne vodi Delićeva “daroga” u Katmandu lociran negdje u nepalskim brdima. Njegov “Katmandudu” (kako ga sam označava u pjesmi “California blues”) može biti i puno bliže i puno dalje od bilo koje geografske lokacije. Zavisi na koji način budete doživljavali ove pjesme i koliko im dopustite da one doživljavaju vas.

A kada se to desi, onda je moguće i da se sretnemo negdje na prašnjavoj darogi za Katmandu.

Prošle sedmice vlasnik jednog uglednog magazina na svom facebook profilu postavio je sljedeće pitanje:

„Jako me zanima dal je BiH:

Dubioza kolektiv ili Dino Merlin???“

Ljudi su svašta odgovarali. Uglavnom u skladu sa svojim afinitetima. Muzičkim, a i onim drugim. Malo ko je pokušao da to pitanje sagleda u njegovoj kompleksnosti i, da u skladu sa tim, na njega analitički i odgovori.

Jer to pitanje ima veze sa muzikom, muzičkim žanrovima i muzičkim ukusima, ali sigurno ne samo sa tim. Pitanje i jeste postavljeno tako da nas navede da razmišljamo o dva koncepta razvoja društva i države i dva sistema vrijednosti. Iz pitanja se da naslutiti da vrli pitac pretpostavlja da su to dva suprotstavljena i koncepta i sistema vrijednosti. Nepomirljiva.

Budući da ne dijelim takav stav nisam se upecao da olako i paušalno napišem „i jedno i drugo“, a jeste me trzalo. Odgovor na takvo pitanje zahtjeva malo više obrazloženja.

A i pitanje traži da se pojasni šta se pod jednim, a šta pod drugim odgovorom podrazumijeva. Bez tog pojašnjenja autor pitanja uvijek može da kaže da smo pogrešno shvatili njegove namjere i proizvoljno tumačili šta bi to bila „merlinovska“, a šta „dubiozna“ Bosna i Hercegovina.

Dozvolit ću, ipak, sebi tu slobodu da, radi eksperimenta, pretpostavim da bi Bosna koja je „Dubioza“ trebala da predstavlja mladost, energiju, kritičko mišljenje, otvorenost ka svjetskim trendovima, liberalni pogled na svijet, toleranciju i otvorenost. Želju da se mijenja svijet ovdje i sada. Na izvjestan način i ekskluzivitet i potreban nivo razumjevanja njihove muzike znatno viši od prosječnog ukusa.

Sa druge strane, Dino Merlin i svi oni koji vole ono što on radi bili bi svedeni na taj prosječan ukus. I trebalo bi da predstavljaju, ako su već suprotstavljeni u ovom pitanju „Dubiozi“, sve ono suprotno. Fizičku i kreativni stagnaciju, rutinu, jednoumlje, lokalnu zabavu, konzervativizam, zatvorenost. Želju da stvari ostanu kakve jesu uz par šminkanja lica te iste stvarnosti.

Ako je to tako zamišljeno onda nema veze sa vezom. Ako je neko otvoren za nove stvari onda je to Dino Merlin. I dok „Dubiozi“ to prirodno ide kao izraz njihovih godina i prirodnih muzičkih uzora, Dino mora uložiti znatno više truda da bi shvatio i prihvatio nove tokove. On za mene predstavlja prije onu Bosnu i Hercegovinu kojoj je bilo suđeno da ostane u nekim prošlim vremenima, a koja ulaže poseban napor da sebe pogura naprijed.  

Ja volim i Dinu Merlina i „Dubiozu kolektiv“. I šta ćemo sad? Ja mislim da moja zemlja koja se zove Bosna i Hercegovina treba da bude dovoljno široka da ima mjesta i za jedan i za drugi koncept. I da smo zato bogatiji. I duboko vjerujem da bi bili znatno siromašniji ukoliko bi morali izabrati samo jedno ili samo drugo.

Pomalo mi to liči na ona nedorasla prepucavanja iz mladosti kada smo se dijelili na pankere i hašišare. Kada je bilo pitanje „Beatlesi“ ili „Stonesi“. „Dugme“ ili „Smak“. Na vremena kada su „pravovjerni“ bili isključivo oni koji su slušali samo ono što smi mi vjerovali da vrijedi slušati.

I ništa se nije promijenilo. Nismo odrasli. I dalje sa prezirom gledamo na umjetničke i životne afinitete drugačije od naših. U najvećem broju slučajeva bez i naznake želje da pokušamo shvatiti onog drugog i njegov svjetonazor. A onaj drugi nam baš ni ne pomaže previše, isključivo i tvrdoglavo ustrajavajući, kao i mi, u uvjerenju da je sve osim onoga što on voli i zagovara manje vrijedno ili posve bezvrijedno.

Zato ja neću odgovoriti je li Bosna i Hercegovina danas „Dubioza kolektiv“ ili Dino Merlin. Radije ću vam priznati da je moje duboko uvjerenje da bi Bosna i Hercegovina sutra trebala biti i „Dubioza kolektiv“ i Dino Merlin. Neovisno da li ih mi pojedinačno slušali ili ne.

Kada je 1974.godine, tada mladi jugoslovenski glumac, Rade Šerbedžija objavio album „Ne daj se Ines“ svi su mislili da je to tek privremeni, prvi i posljednji izlet u muzičke vode. Jeste bio prvi, ali svakako nije bio posljednji. Pred Novu 2021.godinu Šerbedžija je objavio svoj deseti studijski album „Ne okreći se, sine“.

Album otvara „Eto pjesma“ koju je, namjenski za Šerbedžiju napisao Husein Hasanefendić vođa „Parnog valjka“. Ovo je njihova prva saradnja i, mada je pjesma kako rekoh, namjenski pisana Šerbedžiji nije teško zamisliti ni Akija kako je izvodi u svom maniru i siguran sam da ćemo je čuti i na nekom od narednih albuma „Parnog valjka“.

Kao i drugu Husovu pjesmu na novom Šarbedžijinom albumu, pjesmu „Kasna jesen dolazi“. Obje ove pjesme predstavljaju poprilično osvježenje u Šerbedžijinom pjevno – recitatorskom opusu.

Ostatak materijala sačinjava nešto novih pjesama i dosta već znanih pjesama koje je Šerbedžija obnovio. Neovisno o tome da li se radi o njegovim starim pjesmama ili su u pitanju pjesme koje je svojevremeno snimio neko drugi, a one se dopale glumcu koji je sebe prepoznao i kao pjesnika i kao pjevača.

Što se tiče novih pjesama tu se našla ispovjedna „New York“ kojoj je muzičku podlogu dao Radetov dugogodišnji saradnik Miroslav Tadić. Šerbedžija se autorski pojavljuje i u pjesmi „Šeherzada“. Inače, ova pjesma je direktna posveta prerano preminulom slovenačkom pozorišnom režiseru Tomažu Panduru.

Uz Husa imamo još jednog znanog rokera koji je Šerbedžiji napisao pjesmu za ovaj album. U pitanju je Damir Urban koji je autor pjesme „Govorila je tako tiho, tiho, tiho“ jednog od najsnažnijih momenata cijele ploče.

Šerbedžija je obnovio i dvije pjesme koje je ranije snam snimio, ali sada u nešto drugačijim aranžmanima. Prva je Rundekova „Na nešto me sjeća taj grad“ koje se sjećamo sa Šerbedžijinog drugog albuma „Mnoge smo i mnogo voljeli“ iz 1987.godine. U pjesmi se pojavljuje i sam autor Darko Rundek.

Druga pjesma koju znamo od ranije je Šerbedžijina „Ne okreći se, sine“ koja se prvobitno našla na jednom malo poznatom albumu iz 1992.godine. U pitanju je album „Neću protiv druga svog“ koji je tada Šerbedžija objavio za sarajevski „Diskoton“ i zbog trenutka u kojem je izašao ovaj album nije dobio promociju kakvu je zasluživao. Pa ni pjesme sa njega. A u pitanju je mini album sa svega četiri pjesme, a jedna od njih je bila i sada obnovljena „Ne okreći se, sine“. Rekao bih na svu sreću obnovljena.

Uz Rundeka ima još par gostiju kao što su Gabi Novak i Matija Dedić. Oni se, prirodno pojavljuju na Arsenovoj „Otkako te ne volim“, prelijepoj baladi objavljenoj prvi put 1987.godine na Arsenovom albumu „Kino Sloboda“. Ova pjesma nije samo posveta velikom pjesniku i kompozitoru nego je dobila i posve novi život u Šerbedžijinoj izvedbi. Bez da oskrnavi original on je dao svoje, vrlo zanimljivo, viđenje ove pjesme.

Našlo se prostora još za tri obrade. U pitanju su „Ostala si uvijek ista“ Đorđe Novkovića, a iz repertoara Miše Kovača. Zatim pjesma iz šezdesetih, pjesma „Grad“ koju je svojevremeno izvodila „Grupa 220“ predvođena Dragom Mlinarcem.

A pjesma zbog koje ja znam pouzdano da se ovaj album trebao desiti jeste pjesma „Suzo moja, strpi se“. Malo ko danas zna za ovu pjesmu, a ona je pravi mali biser iz autorske fioke Zlatka Arslanagića. Njegova „Crvena jabuka“ je ovu pjesmu snimila 1990.godine kao bonus na dvostrukom koncertnom albumu „Uzmi me kad hoćeš ti“.

Ne mogu da tvrdim da se baš tao desilo, ali početkom devedesetih Sarajevo je bilo svojevrsni azil za umjetnike koji nisu pristajali na nacionalne podjele. I Šerbedžija je potražio svoj dom u ovom gradu i tada se družio sa Zlatkom. Vjerujem da je tada i čuo i „pokupio“ ovu pjesmu i da je dvadeset godina čekao pravu priliku da je i sam zabilježi na nekom albumu.

Sada ju je zabilježio na albumu „Ne okreći se, sine“. I, bez obzira na naziv, na ovom albumu on se prilično okretao tražeći u prošlosti pjesme koje su ga oblikovale u raznim periodima njegovog života. I neka je. I neka je album i nostalgičan, a možda i patetičan. To je baš ono što nam ponekad treba.