Povremeno treba otići iz Sarajeva i dozvoliti sebi iznenađenje. Iznenađenje za oči, za uši i za dušu. Neosporno je da je Sarajevo neprikosnoveni centar kad je pop rock muzika u Bosni i Hercegovini u pitanju, ali je nepobitna istina i to da nema ekskluzivitet niti monopol na talenat. Kad god se nađem u nekom drugom gradu nastojim pokupiti što više od tamošnje scene i nerijetko ostanem zadivljen.

Nedavno sam boravio u Travniku i ljubazni domaćini mi poklone album koji još nije ni izašao. Album čija se promocija dešava baš ovih dana i album koji potpisuje sastav tako simboličnog i tako prozračnog naziva – „Mustra orchestra“. Iza ovog naziva kriju se tri Travničanina, Saša Filipović koji je odsvirao klavir i bas te se pojavljivao i kao koautor, bubnjar Almir Mulaimović i idejni začetnik cijelog projekta Taik Ganić, koji je, uz to, odsvirao gitare i sazove i posudio svoj glas gdje je trebalo.

Namjerno ne upotrebljavam izraz – pjevao. Budući da su sve pjesme na albumu instrumentalne Taikov glas je samo u tri navrata iskorišten kao svojevrsni uvod u kompozicije, gdje je predstavo svoje stihove kako bi nas na najbolji mogući način uveli u kompoziciju. Ko zna, možda će ti stihovi nekada biti i otpjevani, ali u ovom trenutku služe ponajviše da podcrtaju atmosferu pjesme i u tome su jako uspješni.

Album se zapravo i zove „Muzika iz romana“ ( s tim što se ne zna da li je u pitanju roman ili romani) i uz pomoć netipičnih, nesevdalijskih, da tako kažemo, instrumenata priča jednu lijepu priču o sevdahu. Ovde se radi definitivno o sevdahu iako netipičnom sevdahu. Netipičnom prije svega jer je u pitanju autorski izraz i jer je u pitanju instrumentalna muzika. I to na takav način da se mora priznati da su potpuno pogodili ime svog sastava. Oni svojim instrumentima zapravo pletu jednu finu muzičku građevinu oko nas, prozračnu i krhku, na svaki povjetarac osjetljivu, a opet dovoljno snažnu da nas premjesti u neke druge predjele i neka druga vremena, ako samo imamo dovoljno spremnosti da se prepustimo zvucima. Taik i njegova ekipa su napravili mustru po kojoj se prave leteći ćilimi kojima se putuje i daleko i davno.

Možda zaista i postoji neki roman, napisan ili nenapisan svejedno, čiju radnju prati ovih jedanaest kompozicija (ukoliko izostavimo bonus trake). A možda je suština upravo u tome da svako od nas u sebi ispiše taj roman slušajući ovaj album. I zato ga je najbolje slušati u cijelosti. Jer tek tako otkrivamo ili barem naslućujemo svu složenost te njihove mustre. A kao i kod svake mustre i kod ove je najljepše to što izgleda beskrajno jednostavna i laka sve dok vi ne pokušate da je ispletete ili odsvirate.

Inače, ovo je treći Taikov pokušaj da napravi nešto od svoje muzičke karijere. Prvi put sam ga zapazio dok je pravio tipični bosanski pop – rock uz blagu primjesu etna i kada je ne jednom radijskom festivalu izveo pjesmu „Hercegovke i Bosanke“ u koju je sjajno uklopio sva ona ženska imena opjevana u domaćoj muzici. Kasnije se jako uspješno i jako zanimljivo bavio pisanjem muzike namijenjene djeci, a sada je tu „Mustra orchestra“. I ne pitajte me gdje je bio najbolji jer to ni sam vjerovatno ne zna, a sigurno je da niti jedno od tih poglavlja nije potpuno zatvorio.

Za nešto širi proboj „Mustre“ na domaćoj sceni, uvjeren sam, ipak bi bile potrebne i neke vokalne dionice po kojima ćemo ih pamtiti. Izgleda da je to shvatio i Taik i, po onome što znam, oni bi uskoro svoj rad trebali nastaviti sa Almom Subašić na mjestu glavnog vokala. A tek onda će taj prefinjeni ženski dodir od ovog tkanja napraviti baš onakvu mustru kakvu je Taik i zamislio.

Neke vijesti nikad neće stići dovoljno sporo. Znam ja da se mediji mjere i po tome koliko su brzi, ali ne moraju baš da se utrkuju u tome ko će mi “uzeti muštuluk” da mi je neko drag i neko bitan preminuo….umro…preselio…otišao…nestao. Zapravo naši jezici i nemaju pravu riječ za ono što smrt ostavi iza sebe nakon što nas opustoši. Nakon što nam ukrade drage i dragocjene ljude.

Evo, ta bezobraznica smrt otela nam i Donnu Ares. A ona je bila i draga i dragocjena. I beskrajno talentovana i dvostruko toliki fighter. I na sceni i u životu. Kod nje nije bilo foliranja. U njenom slučaju Bog je bio posebno izdašan. Dao joj je nevjerovatan osjećaj za muziku, ali i ogromnu ljubav prema toj istoj muzici. Sumnjam da ću još nekada sresti nekoga poput nje, nekoga ko je s toliko ljubavi i strasti satima mogao govoriti o pjesmama. Pjesmama koje izvodi, pjesmama koje sprema i pjesmama koje bi čula.

Na estradi toliko punoj zavisti i zlobe ona je bila ona rijetka zvjerka koja se radovala kad god bi neko od kolega napravio nešto vrijedno pažnje. Nije imala nikakvog zazora da voli tuđe pjesme. I da ih pjeva kad bi joj se dopale. Ali nije imala problema ni da kaže da  nešto ne vrijedi ako bi smatrala da nije urađeno kako treba. Da nije bila vrhunski interpretator mogla je, komotno biti i vrstan kritičar.

Bila je privilegija poznavati tu i takvu Donnu Ares i tu i tamo s njom razmijeniti mišljenje o ovome ili onome, o muzici i umjetnosti uopšte. Trebala je zapisivati ta svoja zapažanja onako kako je opisala svoju borbu protiv karcinoma. I sada, nakon njene smrti, svi koji smo je poznavali možemo, bez ikakvog oklijevanja reći da je bolest možda i jeste ubila, ali je nije pobijedila.

Prije nekih četvrt vijeka, još kao petnaestogodišnja djevojčica, otpočinje svoju muzičku karijeru, da bi se kao solista okušala prije dvije decenije, prvo nastupom na “Dori”, a onda i osvajanjem brojnih nagrada na festivalu u svom rodnom Bihaću 1997.godine. Od tada pa do trenutka kada ju je bolest odvojila od mikrofona ona je tragala za svojim prepoznatljivim izrazom. Mnogi će reći da je taj izraz našla u folk muzici sa nešto pop elemenata, ali to se odnosi samo na dio njene karijere. Da je izabrala i neki drugi izraz bila bi barem toliko uspješna.Jer, teško je izvagati da li je bila uvjerljivija kad bi zapjevala onu pravu kafansku “Idi, idi moja vilo” ili kad bi pokazala kako suvereno vlada pop evergreenima izvodeći “Woman In Love” ili “Stop”.

Ostati bez Donne višestruko nas pogađa. I kao ljude i kao scenu. Nema u našoj popularnoj muzici previše tako sugestivnih ženskih vokala i tako puno ženskih stvaralaca da se izostanak nekoga poput Donne Ares ne bi bolno osjetio. I taj bol ćemo tek osjetiti u punoj silini. I njen Bihać i tamošnji festival kojem je dala i vrhunske interpretacije i pjesme za pamćenje. I Bosna i Hercegovina koja je u Donni imala dostojnog muzičkog ambasadora.

Sjedio sam u žiriju kad je 2000-te u “Skenderiji” prvi put izvela “Sviraj nešto narodno”. I ne samo da je pobijedila i ostavila pjesmu za sva vremena, nego nam je tada dala frazu koja je vrlo brzo nadrasla okolnosti u kojima je nastala i postala jedno od opštih mjesta naše svakodnevnice.

Kako ćemo se najdostojnije oprostiti od nje? Tako što ćemo onima koji budu dolazili nakon nje olakšati taj put ne bi li im bio puno lakši nego njoj. A ako usput neku nagradu nazovemo po njoj, tim bolje. A pjesme? Pjesme su već našle svoj put i svoj život. Samo što ću ja od danas, kad god je čujem da zapjeva “Idi, idi moja vilo” pomisliti kako je Donna i ne znajući to pjevala sebi. I zato i pjevala sa toliko tuge. I zato toliko tuge i mora da bude kada se opraštamo od nje. Da je drugačije ne bi ni valjalo.