Svake godine, u trenutku kad oktobar nastoji da se pretvori u novembar masa ljudi, za Sve Svete, Duhove ili Dan mrtvih posjećuje svoje preminule, odnosi im cvijeće ili ih se jednostavno prisjeća ovako kako ja želim da se prisjetim sve većeg orkestra koji se okuplja na nebu za konačnu, veliku svirku. Uz obaveznu ogradu da ću nekoga sigurno propustiti da pomenem i nadam se da će ti duhovi prihvatiti izvinjenje i neće me pohoditi u gluho doba.

Svaki dobar rock sastav definitivno ovisi o pouzdanoj ritam sekciji. I onda pogledam tu impresivnu ekipu bubnjara koja se okupila na jednom mjestu. Čim pomenemo bubnjare prvi nam na pamet pada Goran Ipe Ivandić koji je pod, još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, poginuo pri padu sa jednog beogradskog hotela. Ni do danas se ne zna da li je početkom 1994.godine legendarni bubnjar “Bijelog dugmeta”, pao, skočio ili je gurnut. Sve se desilo uoči pravoslavnog Božića. A uoči nove 2013.godine zauvijek je otišao Zoran Grabovac, bubnjar grupe “Bolero”. Prije nekoliko godina preminuo je i Faris Arapović, bubnjar “Zabranjenog pušenja”, a nešto kasnije i Dražen Janković (poznat kao Seid Little Karajlić), klavijaturista ovog benda i rođeni brat Neleta Karajlića. Među preminulim bubnjarima nalaze se čak dva bubnjara “Novih fosila”. Prvo Slobodan Momčilović Moka, osnivač ovog benda, a kasnije i Nenad Šarić. Zatim vrhunski bubnjar nevjerovatnog osjećaja Dragoljub Đurićić koji je prošao i kroz “YU grupu” i kroz “Leb i sol” i kroz “Kerber” i kroz prateći sastav Zdravka Čolića. Ta bubnjarska baterija sigurno ne bi bila potpuna bez Đorđa Kisića, originalnog bubnjara “Indexa”,kao ni bez Vladimira Furdulja Furde koji je prošao kroz “Elipse” i “Korni grupu”. Svakako je tu i Čavke, bubnjar “Električnog orgazma”, a zatim i Tigran Kalebota, bubnjar “Psihomodo popa”. Najsvježiji dodatak bubnjarskoj ekipi je Raša Đelmaš, bubnjar i “Yu Grupe” i “Pop mašine” i osnivač i vođa grupe “Zebra”. On je preminuo prije svega dva dana, računamo li trenutak pisanja ovog teksta.

Kad već pričamo o ritam sekciji tu su izuzteno važni bas gitaristi. Definitivno prerano je otišao Aljoša Buha, basista “Kongresa” i “Crvene jabuke”, čovjek koji je bio prva žrtva one strašne nesreće koju je “Jabuka” doživjela. Svakako se treba prisjetiti Nene Jeleča koji je radio sa “Vatrenim poljupcem” i “Bombaj štampom”. Pa onda Šefko Akšamija jedan od osnivača “Indexa”. Odnedavno im se pridružio i Miša Aleksić, originalni bas gitarista “Riblje čorbe”. A znatno prije je otišao originalni bas gitarista “Parnog valjka” Nenad Zubak. Kada je preminuo dugogodišnji bas gitarista “Regine” Denis Čabrić oni su, iz pijeteta prema njemu, nastavili kao trio.

Za ritam su izuzetno važni i ritam gitaristi, s tim što oni često postanu i solo gitaristi. I obratno. U ovom orkestru svakako ima mjesta i za Enesa Bajramovića koji je prošao kroz “Ambasadore” i osnovao “Cod” te ostavio iza sebe nekoliko vrhunskih kompozicija. Među nama nema više ni osnivača, vođe i gitariste “Ambasadora” Slobodana Vujovića, koji, eto uz Enesa prati taj neuhvatljivi nebeski ritam. Može im se, uz bok, prdiružiti i Edo Mulahalilović koji je je slavu stekao sa grupom “Hari Mata Hari”, a onda nastavio sam. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu stradao je i klavijaturista grupe “Merlin” Mustafa Nurak Bugi. Žrtva rata postao je i njihov bas gitarista Aleksandar Aćimović, te menadžer Kemo Bisić. Među mrtvim basisitima nailazimo i na Emira Čolakovića Emčiku koji je svirao bas u originalnoj postavi grupe “Valentino”.

A o solo gitaristima kao rock herojima da i ne govorim. U ovom našem orkestru svakako ima mjesta za jednog Slobodana Bodu Kovačevića, kao i za Rajka Kojića. A odendavno im se pridružio i Amir Bjelanović Tula, čovjek koji je svirao sa mnogima, a najpoznatiji je po svom radu sa grupom “Merlin”.

Ima tu i mnoštvo vrhunski klavijatura i klavijaturista. Od Laze Ristovskog, preko Đorđa Novkovića, pa sve do Enca Lesića i Rajka Dujmića. Ili jedna Margita Stefanović. Posebno mjesto inače pripada kompletnoj ekipi “Ekatarine velike” u sastavu Milan Mladenović, Margita Stefanović, Bojan Pečar i Ivica Vdović.

Poseban šmek zvuku ovog mrtvog orkestra mogli bi dati duvači i gudači. I tu bi se sigurno našlo mjesta za Krešimira Vlašića i njegovu trubu koja je obilježila zvuk “Ambasadora”. Kao i za Josipa Kovača iz pratećeg Balaševićevog benda i njegovu violinu.

A onda frontmeni. Red je da se prije svih prisjetimo onih koji su stvarali ovu scenu od samih njenih početaka, a više ih nema. Đorđe Marjanović, Miki Jevremović, Kićo Slabinac, Dragan Stojnić, Ivo Robić, Zvonko Špišić, Zafir Hadžimanov, Sabahudin Kurt, Minja Subota, Miralem Kruškić, Vedo Hamšić, Alaga Gagić, Branko Marušić Čutura, Boba Stefanović, Ivica Šerfezi i Karlo Metikoš. Nešto kasnije i Tomislav Ivčić. Slijede i vokalni solisti raznih sastava kao što je Selver Brdarić koji je pjevao sa grupom “Cod”. Pa nikada do kraja žanrovski definisani Fadil Toskić. Takođe i Edin Tahirović, vođa banjalučkog “Dinara”. Onda i Marinko Madžgalj i glumac i pjevač iz “Flamingosa”. Takođe i Dušan Prelević. Ali ako već pričamo o pjevačima onda je samo jedan Pjevač sa velikim P – Davorin Popović, a zatim i Vladimir Savčić Čobi, čuveni vokal grupe “Pro arte”. A ne treba zaboraviti ni multiinstrumentalistu Adija Lukovca.

Ekipu hard rock pjevača prevodi Sergio Blažić, originalni pjevač “Atomskog skloništa” koji se godinama borio sa rakom tako što se držao za mikrofon. Rame uz rame sa njim je i Boris Aranđelović, prepoznatljivi vokal grupe “Smak”. Možda ipak prednost treba dati Draženu Ričlu koji je prošao kroz “Elvis J. Kurtovich” i “Crvenu jabuku” da bi u svojim ranim dvadesetim postao žrtva saobraćajne nesreće. Kao što je nastradao i Toše Proeski. Pa onda Vlada Divljan, a i Neša Radulović vođa “Poslednje igre leptira”, pa i Delča kojeg pamtimo sa radom sa grupom “U škripcu”. Ova priča ne bi bila potpuna da ne pomenem Batu Vraneševića iz “Laboratorije zvuka”. Pa Vlatko Marković iz skoro zaboravljene grupe “Iver”. Ima tu mjesta i za Krešimira Blaževića osnivača “Animatora” koji nije dočekao ni svoju pedesetu godinu. Negdje tamo u nekom ćošku po svojim žicama prebiraju Đorđe Balašević i Kemal Monteno i konačno izvode taj dugo dogovarani duet. Naravno, njihova priče ne bi bila potpuna da im se nije pridružio i Arsen Dedić. Pomenimo i Faruka Jažića uz ovu ekipu. Kao i nesretno i tragično nastradalog Slobodana Samardžića. Pridružio im se odnedavno i Oliver Dragojević koji se prati na klavijaturama. A da bi mediteranski šmek bio što prisutniji našlo se tu mjesta i za Đelu Jusića. I još malo splitskog repa i hip hopa uz pomoć Dine Dvornika. A kad već pominjemo repere dva od tri originalna člana crnogorske rep grupe “Monteniggers” su preminuli u roku od tri godine krajem devedesetih. U pitanju su Duško Nikolić i Nebojša Saveljić.

Svemu se dodaju anđeoski glasovi dama kao što su Lola Novaković, Majda Sepe, Ana Štefok, Jadranka Stojaković, Ljupka Dimitrovska i Đurđica Barlović, te prekrsani tenor trogirskog slavuja, Vinka Coce. Posebna solo dionica ostavljena je za Donnu Ares.

A pred jutro kad dernek uzme maha i kada i anđeli na umornim glavama moraju pridržavati već dobro zaljuljane oreole eto i majstora fešte – narodnjaka. I Toma Zdravković i Silvana Armenulić, pa oba Šabana i Bajramović i Šaulić, a svakako i Louis. Za one hard core folkere tu je Sinan Sakić. Uz njih su tu još i Amir Nino Resić, Džekson Curi i čitava plejada sevdalija predvođena Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Himzom Polovinom, Zehrom Deović, Nadom Mamulom, Eminom Zečaj, a odnedavno i onim mlađim Imamovićem – Nedžadom. A zanimljivo je da su oba pjevača dvije grupe “Mostar Sevdah Reunion”, i Ilijaz Delić i Milutin Sretenović Sreta preminuli u razmaku od svega nekoliko godina.

Sigurno ste primjetili da u ovom pregledu nisam pomenuo nikoga od svjetkih muzičkih zvijezda koje nas još od pedesetih godina prošloga vijeka napuštaju. Bilo bi previše i predugačko. Njih se namjeravam prisjetiti naredne sedmice.

Od 12. do 16. oktobra održan je festival “Ja BIH…5 dana Sarajeva u Zagrebu”. Odmah da kažem da smatram sjajnom idejom nastojanje da se u Zagrebu u roku od pet dana prezentira barem dio kulturnog blaga Bosne i Hercegovine. Druga je stvar da li je to što je bilo ponuđeno zaista ono najreprezentativnije, ali moramo uvažiti činjenicu da su organizatori ponudili i ono i onoga i one koji su im bili dostupni i spremni da uzmu učešće u ovom projektu.

Meni je, ipak najzanimljiviji album koji je pratio ovaj festival. Na jednom mjestu na tom albumu skupljene su neke od najvažnijih pjesama bosanskohercegovačke muzičke scene. Uz neke, hajde da to tako kažemo, ne tako važne pjesme i izvođače. Sa kompilacijama je uvijek tako. Sastavljaš ih ne u nekom idealnom okruženju pa biraš šta hoćeš nego se moraš ograničiti isključivo na ono za šta imaš prava ili barem na ono za šta možeš obezbijediti prava. A onda nekad imaš obavezu da ubaciš i one koji su ti podržali festival svojim učešćem na njemu i kad uklopiš ta dva kriterija dođeš do nekog kompromisnog rezultata koji je i ovakav i onakav.

Ovaj put se desilo da ti kompromisi nisu značajno naštetili samom kvalitetu albuma. Prvo da pomenemo da je izdavač ovog albuma “Croatia records” i da nije nikakvo iznenađenje da su bili prinuđeni da kompiliraju pjesme iz svog kataloga. Sreća je samo da imaju prebogat katalog pa nije bilo teško izabrati.

Album otvara “Sarajevo ljubavi moja” u izvedbu Kemala Montena. U pitanju je pjesma koju smo prvi put čuli 1976.godine kada je sa tom pjesmom Kemal Monteno pobijedio na festivalu “Vaš šlager sezone” da bi, u proteklih 45 godina, to postala nezvanična himna Sarajeva. I nije nimalo čudno da jednu ovakvu kompilaciju otvoriš himnom. Pa makar ona bila i nezvanična.

Slijedi “Crvena jabuka” sa pjesmom “Sarajevski lijepi dani” koju im je napisao Narcis Vučina i koju je prvo izveo sam autor u duetu sa Draženom Žerićem 2013.godine na albumu “Ručni rad Sarajevo” da bi tu istu pjesmu prije par godina izvela i sama “Crvena jabuka”. Sa albuma “Ručni rad Sarajevo” imamo još jednu pjesmu. U pitanju je pjesma “Krkanikus Balkanikus” koja je izvedena još 2010.godine na zagrebačkom festivalu. Biće da je tu napravljen ustupak autoru ovih pjesama Narcisu Vučini kao kompenzacija za njegovu iskazanu spremnost da se pojavi na festivalu “5 dana Sarajeva u Zagrebu”.

Mislim da su iz sličnih razloga zastupljeni na ovoj kompilaciji i Emir Bukovica sa pjesmom “Mahala zna” i Maja Milinković sa svojom verzijom pjesme “Lijepi li su mostarski dućani” kao i Boško Jović, nevjerovatan gitarista, sa pjesmom “Kiša bi pala”. A i duet Kemala Montena i “Teške industrije” u pjesmi “Majske kiše” nije iznenađenje ako se zna da je jedan od organizatora festivala Ivica Propadalo bas gitarista iste te “Teške industrije”. I tu dolazimo do one priče o Bogu i prioritetnom stvaranju brade.

I nakon što su podmireni svi aptetiti i postignuti svi kompromisi ostalo je prostora i za nekoliko vrhunskih pjesama. Kao što je i “Sarajevo ljubavi moja”. Tu su svakako “Indexi” sa svojim hitom iz 1972.godine, pjesmom “Sve ove godine” za koju je tekst napisao najzastupljeniji čovjek na ovoj kompilaciji, pomenuti Kemal Monteno. Među pjesmama čijem se izboru nikako ne može prigovoriti je i “Zabranjeno pušenje” sa naslovnom pjesmom svog drugog i to dvostrukog albuma iz 1985.godine “Dok čekaš sabah sa šejtanom”.

Sigurno među takve spada i izbor verzije sevdalinke “Snijeg pade na behar na voće” u izvedbi sjajne Amire Medunjanin. A album zatvara još jedna pjesma koja nosi direktnu posvetu Sarajevu. U pitanju je pjesma “Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo” Dine Merlina. Radi se o koncertnoj verziji pjesme koja nam je prvobitno predstavljena 1989.godine na četvrtom albumu grupe “Merlin”, albumu “Nešto lijepo treba da se desi”.

A na ovom albumu bi se desile još ljepše stvari kad se ne bi našli neki izvođači i neke pjesme koje, objektivno, ne pripadaju probranom društvu bosanske muzike. Tu mislim, uz svo uvažavanje, na Paulu Jusić i grupu “Bosanski lonac” koji su, očito, uvršteni na osnovu nekih nemuzičkih kriterija.

Međutim, uz sve pobrojane manjkavosti ovo je, bez sumnje, kompilacija koju vrijedi imati i koju vrijedi poslušati. Pa makar njen kvalitet i ne bio baš u svakom trenutku ni vrhunski ni ujednačen. Za pet dana ipak ne možeš baš sve prezentirati, zar ne?

Naravno da sam i ja dobio onaj famozni link sa filmom “Toma”. I naravno da ga nisam pogledao. Ne zato što sam ja sad neki moralni čistunac nego naprosto ne mogu zamisliti da filmove gledam na mobitelu ili tabletu. Ako ga već ne gledam u kinu onda barem da imam veliki televizijski ekran ispred sebe. Film dolazi početkom narednog mjeseca i u moju Vogošću pa ću ga pogledati i tada vam prenijeti svoje utiske o filmu. Ali ovo što slijedi svakako i nije zamišljeno kao priča o filmu nego kao priča o Tomi Zdravkoviću.

Nismo se previše sretali u životu. Tri ili četiri puta desilo bi se da dogovorimo intervju. Ali intervjui sa njim nikada nisu bili obični kao što ništa što je u životu radio nije bilo obično. Intervju bi mi zakazao u kafani u kojoj je pjevao, a onda bi u pauzama između pjevačkih blokova sjedao za moj stol i pričali smo o svemu i svačemu.

Posljednji takav susret desio se krajem februara 1991.godine u restoranu “84” koji je tada radio na platou ispred “Skenderije”. U društvu sam imao jednu prijateljicu i jednog prijatelja kojima je Toma bio sve. Pa i više od toga. Nisam mogao da im uskratim priliku da upoznaju čovjeka koji im je toliko značio. A kako je moj rođeni brat tog dana slavio rođendan bilo je nekako logično da i njega “počastim”.

Srećom pa sam se uvijek družio sa normalnim i pristojnim ljudima pa nisu, kao kakve nedozrele grupies buljili u Tomu kad bi sjeo za naš stol nego je taj moj prijatelj, Dimitrije, samog Tomu iznenadio kad mu je odnekud izvukao kao svoju najdražu pjesmu baš pjesmu koja nije bila među onim najvećim hitovima. Ostala je, sve do rata, jedna fotografija sa tog druženja, fotografija na kojoj smo nas dvojica nagnuli glave jedan prema drugom i to pod takvim uglom da su nam surle baš došle do izražaja. A surle, neću reći ništa drugo, nego impresivne. Čisto da se zna da je bilo tu neke sličnosti.

I sad , kako je Toma ponovo postao aktuelan, nedavno, u nekom društvu moj brat, mratv – hladan izjavi kako mu je Toma pjevao na rođendanu. I tu vam ja shvatim koliko je istina rastegljiva kategorija. Jeste da je Toma pjevao, jeste da je moj burazer slušao to njegovo pjevanje i jeste da mu je bio rođendan. E, sad, ako se iz toga može izvući zaključak da mu je pjevao na rođendanu ja se neću buniti.

Ali nakon nekoliko trenutak shvatim ja da je moj Dado u pravu. Jeste Toma Zdravković pjevao baš njemu. I tu nema ništa sporno. Kao što je pjevao i svakome od nas prisutnih pojedinačno. U tome i jeste bila Tomina veličina. U tome što kad bi on zapjevao kroz dim i čemer neke kafane na Balkanu, svako ko bi se tu zatekao imao bi utisak da Toma pjeva baš njemu i nikom drugom. Toma nam je prevodio našu vlastitu bol i vraćao nam je stotinjak puta pojačanu svojim bolom. I svako ko ga je ikad slušao sa punim pravom može da kaže kako je Toma baš njemu pjevao.

Nisam tada znao da ga posljednji put srećem. Nisam ni znao da je bolestan. Nije on svojom bolešću mahao kao zastavom na estradi. Već pola godine kasnije Toma je tiho otišao iz naših života nespreman da se suoči sa onim što nas je čekalo tokom devedesetih. I bolje da jeste. Šta je on mogao, on tako nespreman na zlo, da traži u zlim vremenima koja su dolazila. Naivno je vjerovati da je u tim vremenima kad je svako tražio neku državu za sebe on mogao napraviti državu za sve nas ostale. Naivno jeste, ali siguran sam da bi bilo mnogo nas koji bismo zatražili državljanstvo tog njegovog svijeta u kojem bi zastava bila karirani kafanski stolnjak.

Nove generacije ga otkrivaju sada, uz pomoć ovog filma, ali neka mi oproste što ću bezobrazno da ustvrdim da ne postoji šansa da objasnim Tomu Zdravkovića bilo kome ko ga nije slušao u njegovom prirodnom ambijentu. Takvi niti znaju niti mogu znati da je Toma izumio jedinstvenu formulu kako da našu vlastitu tugu liječi, a da je opet sačuva za nas kao jedan od najplemenitijih dijelova naše duše.

I zato, ko zna, možda i ne pogledam film. Šta će meni film? Meni je Toma pjevao na rođendanu. Bratovom.

Nije baš sve u ovom svijetu pravedno raspoređeno. I nije fer. Vidite sad Jaggera i Richardsa, u osamdesetoj idu na turneju. A nema šanse da zamislite neku damu kako u tim godinama skakuće po pozornici. Pa sve da se zovu i Tina Turner ili Cher. Neke dame i izdrže dosta dugo, ali samo ako svoju karijeru zasnivaju na moćnom glasu bez primjesa seksipila.

Zato kod nas može ovako dugo opstati jedna Gabi Novak ili jedna Josipa Lisac, a da o Terezi i ne govorimo. Ali ako svoj nastup zasnivaš na erotici i izazovu onda baš to i nije primjereno tvojim pedesetim pa sve da se zoveš i Madonna. Ali ako si dovoljno pametan i dovojno dugo na estradi, e onda iznađeš alternativnu karijeru.

A Severina je i jedno i drugo. Ona gazi svoju pedesetu i zna da mora publici da ponudi i nešto novo. Ne sumnjam da bi ona mogla i ovako nastaviti i vremenom gubiti krug svojih poklonika, ali i dalje ostati relativno dobro tražena, ali opet prilično daleko od nekadašnje slave. Međutim, ona dovoljno dobro zna pravila zanata i smislila je kako da dostojanstveno da uđe u pozne godine, a da ne ispada smiješna.

I tako je Severina odlučila da je najbolje da stane pred kamere. Dobro, ne baš onako kako je to učinila prije dvadesetak godina, ali ipak pred kamere. Pristala je da bude prvo lice nove i ambiciozno zamišljene regionalne tv kuće najavljene kao “Televizija Una”. Po njenom vlastitom priznanju razgovori su bili prijatni i opušteni i uveliko se pričalo o tome kako će ona biti neka vrsta zaštitnog znaka ove televizije.

A onda se pročulo kako je to Dodikova televizija. Zvanično je jedan od vlasnika Igor Dodik sin velikog tate, ali je svakome valjda jasno da iza svega stoji onaj stariji Dodik – Milorad. Nije ni Severina mogla ostati gluha na sve te priče i prije nekoliko dana je objavila da odustaje od učešća u tom projektu jer ne može raditi sa čovjekom koji ponižava žene i negira genocid.

Sad, jeste show business oblast bez previše morala i za novac su ljudi spremni svašta uraditi. Ali ne baš svi ne baš uvijek. Nekada je to čista kalkulacija kada se neko od estradnih zvijezda usudi da javno iskaže svoj stav o nekim stvarima koje izlaze izvan uskog djelokruga onoga čime se bave. I rijetko to dobro prođe, a još rjeđe dobro prođu oni koji su se odvažili da misle svojom glavom.

Severina nam je odavno pokazala da je baš i ne zanima previše šta će o njoj i misliti i govoriti sve dok se o njoj misli i govori. Možda i neće steći novi krug poklonika ovakvim potezom, ali sigurno će steći poštovanje čak i onih koji nisu među njenim fanovima.

Ne treba posebno ni pominjati da je i Dodik pokušao da odgovori na ovaj njen potez. I to hitno. Ali je ispalo prilično nemušto i neuvjerljivo kada je izjavio da ni on ne bi dozvolio njoj da radi na njegovoj televiziji jer je vrijeđala patrijarha. Nikakva je to reakcija. Kao u onoj basni o lisici i kiselom grožđu on sada nalazi zamjerke onome što mu je ionako nedostupno.

A što se Severine tiče ona mi nikada nije djelovala kao neko ko zna obezbijediti neki štek u životu i vjerujem da u vrijeme pandemije nije imala neki poseban prihod. Daleko od toga da nema nikakve zarade, pogotovo od tantijema, ali još dalje je to od onoga što joj je obezbjeđivalo život na kakav je navikla. Zato bi jedna sigurna i više nego pristojna televizijska plata sigurno bila vrlo značajna u njenoj daljoj karijeri, pa i životu. I ako se Severina odrekla te sigurnosti zarad principa koje je istakla onda se to samo može posmatrati s dubokim poštovanjem.