Koliko uvriježena predstava u javnosti o nekome može biti pogrešna možda je ponajbolji primjer čovjek koji nas je napustio uoči Božića ove godine – Massima Savića. Massima su, ljudi koji su ga znali samo sa ekrana ili sa scene, uglavnom doživljavali kao distanciranog, hladnog, pa čak i pomalo arogantnog. Istina nije mogla biti dalje od toga. Svi oni koji su ga upoznali izbliza morali bi posvjedočiti da je bio topla, brižna i blaga osoba, osebujnog humora.

Iako niko od njega nije dobio više nagrada za najbolji vokal u susjednoj Hrvatskoj, taj njegov vokal nije se baš svakome dopadao. Bio je previše njegov, pomalo fluidan, lelujav, naprosto Massimo Savić nije bio pjevač za svakog. Uz sve to, brižljivo je čuvao svoju privatnost za drage ljude odvajajući precizno svoju estradnu pojavu od onoga što je zaista bio. Zato se u javnosti malo znalo za opaku bolest sa kojom se borio. Rak vam je takav, dosadan i uporan. Taman mislite da ste ga se riješili, a on odnekud dopuže nazad. Natraške, polako i neizbježno.

Bio je tek godinu dana stariji od mene. Taman dovoljno da se zabrinem i prisjetim se rakova koji su moji kućni ljubimci. A u tih šezdeset godina Massimovog života smjestila se cijela jedna filmska priča. Odrastao je uz autoritarnu majku koja je imala metode kažnjavanje koje ne samo da su graničile sa zlostavljanjem nego su debelo prelazile u sferu zlostavljanja.

Bijeg je nalazio u muzici. Ozbiljnu karijeru je otpočeo kada je u Zagrebu dobio priliku da pjeva u grupi “Dorian Gray”. Zanimljivo je da su tu grupu formirali neki momci iz Banja Luke koji su tada studirali u Zagrebu. Njihova zajednička saradnja potrajala je taman toliko da snime dva albuma i nađu za sebe posebno mjesto na sceni. Ne samo zahvaljujući Massimovom drugačijem vokalu, ali sigurno zahvaljujući i njemu.

“Dorian Gray” je potrajao taman koliko je trebao, a Massimo je par godina razmišljao kako i kuda dalje, pa se, na trenutak činilo da je i odustao od muzike. Bio je još vrlo mlad, davdeset i petogodišnjak kada je Zrinko Tutić (inače specijalista za obnavljanje karijera) prepoznao poseban potencijal u njemu. Od 1987.godine i od albuma “Stranac u noći” traje njegova solistička karijera. A na početku te karijere ključna autorska ličnost bio je upravo Zrinko Tutić. Opet jedan Banjalučanin.

Sa Tutićem je uradio četiri albuma u četiri godine i napravio ogroman iskorak u stvaranju svog posebnog identiteta na estradi. To je vrijeme i kada stranice štampe puni priča o njegovoj emotivnoj vezi sa Bebi Dol. Izvjesno vrijeme govorilo se i da bi on trebao zamijeniti Alena Islamovića na mjestu pjevača u “Bijelom dugmetu”. Imale su te priče osnova. Bregović je ozbiljno o tome razmišljao, ali Massimo nije bio siguran treba li zbog toga žrtvovati već uspješnu solo karijeru. I dok se on premišljao, Bregović je smislio da odustane od “Bijelog dugmeta”. Nekako u isto vrijeme Massimo je odustao od Zrinka.

Tokom devedesetih se činilo da mu je to bila najveća greška u životu. Ponešto jeste radio, ali daleko je to bilo od onog uspjeha koji je imao u vrijeme rada sa Tutićem. A onda se, u velikom stilu vratio kada je ušao u svoje četrdesete. Prvo sa albumom “Massimo” iz 2002.godine, a prelomni trenutak je bio kada je snimio album “Vještina” 2004.godine. Na tom albumu on je, na svoj način, otpjevao neke klasične pjesme domaće popularne muzike. Ponukan uspjehom “Vještine” dvije godine kasnije snimio je i album “Vještina 2”. Sa ta dva albuma ostale su njegove nezaboravne interpretacije pjesama kao što su “Bacila je sve niz rijeku”, “Libar”, “Gracija”, “Tajna vještina”, “Moja voda”, “Dođi”, “Zagrli me” ili “Mi nismo sami”. Valjda da bi provjerio kako bi to funkcionisalo sa “Dugmetom” snimio je čak tri pjesme iz njihove diskografije i to pjesme “Loše vino”, “Pristao sam biću sve što hoće” i “Sve će to o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”. Vjerujem da je u ovaj projekat ušao ponukan uspjehom pjesme “Bacila je sve niz rijeku” koju je izvodio sa preostalim “Indexima” na prigodnim koncertima “Indexi i prijatelji” organizovanim nakon smrti Davorina Popovića, a kasnije i Bode Kovačevića.

Bilo kako bilo, sa ova dva albuma postao je jedno od najznačajnijih regionalnih muzičkih imena. Snimio je još četiri studijska albuma i mnoštvo koncertnih albuma koji su ga predstavili kao umjetnika kojem teško da se može pronaći odgovarajući par na ovim našim prostorima. Njegovi koncerti bili su uvijek slavlje ljubavi i puni radosti. Posljednju veliku pjesmu objavio je 2020.godine pod nazivom “Mali krug velikih ljudi”. I to ne samo da je velika pjesma, nego je i pjesma koja potpuno definiše Massimov stav prema životu i umjetnosti. Njegovim odlaskom taj mali krug velikih ljudi postaje manji za još jednog velikana.

Početkom 2023.godine navršit će se trideset i sedam godina mog profesionalnog pisanja o muzici. Ali za mene lično je puno važniji jedan drugi jubilej koji se desio, nekako u isto vrijeme. Prije četrdeset i pet godina dobio sam svoju prvu gramofonsku ploču. I to ne kao nekakav slučajan poklon inventivnog rođaka, nego je ta ploča završila u mom posjedu na moje vlastito insistiranje. Bio je to drugi album Zdravka Čolića, ona ultimativna ploča sa ovih prostora, album “Ako priđeš bliže”. Prišao sam malo bliže tom svjetlu koje je zavodilo i zauvijek spržio krila na vatri popularne muzike.

Da, ploča “Ako priđeš bliže”. Znao sam je napamet. Toliko sam je puta preslušao da sam i u snu čuo te zvuke. Znao sam svaku pjesmu od one prve sa A strane “Pjevam danju, pjevam noću”, pa do posljednje sa B strane “Juče još”. Čak sam, što me nimalo ne čudi, vanbaška kakav sam bio, tu posljednju pjesmu i izabrao kao moju omiljenu sa ploče. Ništa “Glavo luda”, ništa “Pjevam danju, pjevam noću”, ništa “Produži dalje”, “Zagrli me”, “Jedina” ili “Jedna zima sa Kristinom”. Ne, moja je bila “Juče još”.

Svakome ko je imao imalo strpljenja pričao sam o toj ploči. Izrezivao sam članke o Čoliću. Znao autore svih pjesama i kupio knjigu o njemu čim se pojavila. Čak sam na leđima školske kecelje (da ja sam ta generacija koja je nosila plave školske uniforme) flomasterom osjenčio njegov lik. Onako kako su sjenčili u to vrijeme, ponajviše Che Guevaru ili poneko i Tita. Recimo da bih danas mogao sebi naći alibi za takav postupak tvrdnjom kako je to bio moj vid pobune. Mogao bih, ali to bi bila obična laž.  A kako je taj osjenčeni lik bio moj “umjetnički rad”, a budući da me je Bog posve uskratio za bilo kakvo slikarsko umijeće, lik je ličio na sve samo ne na Čolića.

Uz Čolića i taj njegov prvi album vezana je i priča o mom prvom koncertu. I zato mogu s pravom da kažem da je to bio pravi rock koncert. Koliko god na ploči Čolić bio muzički umiven i ispoliran na koncertu je to bilo nešto drugo. Na koncertu je davao oduška i svojoj “divljoj” strani. Desilo se to u Prijedoru, iste te 1978.godine. Na koncert me povela godinu dana starija rodica.

Kasnije, kad sam sklopio priču o tom djelu njegove karijere shvatio sam da je on sa pločom “Ako priđeš bliže” pomjerio ne samo produkcijske standarde u smislu kvalitete snimka nego su i njegovi koncerti bili nešto što još nije viđeno na ovim prostorima. Definitivno nešto što ja nisam vidieo u svojih dotadašnjih četrnaest i po godina. Otvorenih usta gledao sam u čovjeka koji je direktno sišao sa svog postera u mojoj sobi. Ali nisam gledao samo njega. Možda i više sam gledao “Lokice”.

Sjećam se, ipak da je koncert otpočeo sa pjesmom “Jedna zima sa Kristinom”. Valjda zbog onog refrena koji poručuje “dobra vam noć prijatelji/dobra vam noć, dobro nam došli/dobra vam noć prijatelji/sjedite tu i zapjevajmo svi”. Refren koji kao da je izmišljen za otvaranje koncerta. Teško da se kod nekoga može naći bolja uvodna pjesma. Sjećam se sa kojom pjesmom je otvoren koncert, ali pojma nemam sa kojom pjesmom je zatvoren. Ne sjećam se ni da li je bilo biseva. A valjda jeste, nije moguće da je Čolić završio a da ga mi nismo zvali da se vrate. A još je manje vjerovatno da se oglušio o te naše pozive.

Pratio sam sve što je Čolić radio narednih deset godina. Konačno sam ga i upoznao negdje početkom 1988.godine. U tom trenutku navršile su se dvije pune godine kako sam počeo ozbiljno da pišem o muzici i smatrao sam se, manje više, veteranom. Nisam očekivao da će nam se putevi ikad ukrstiti. Nakon albuma “Ti si mi u krvi”, Čolić se povukao sa scene i vjerovalo se da je definitivno napustio muziku i posvetio se privatnom biznisu. Međutim, ni u biznisu ni u životu nije sve išlo onako kako je zamislio. Okolnosti mu nisu išle na ruku, a povrh svega desila mu se i teža saobraćajna nesreća i to ga je poprilično ispraznilo. I emotivno, a vjerovatno i finansijski. Pretpostavjam da je priliku za oporavak u oba segmenta vidio u povratku na scenu.

Snimio je album “Zdravko Čolić” i tim povodom smo razgovarali za “Oslobođenje”. Mnogi su me heroji moje mladosti kasnije razočarali, kada sam dobio priliku da ih izbliza upoznam. Sa Zdravkom Čolićem je situacija bila potpuno obrnuta. Ispostavilo se da je jednako prijatna, topla i neposredna osoba kakav je bio i na sceni. Ako ne i više. I jednostavno smo profunkcionisali kao da se godinama poznajemo. I tako to traje do dana današnjeg. Ne, nismo nikad bili prijatelji. Prejaka je to riječ. Ali smo bili više od poznanika. Drugovi, recimo.

Tokom ratnih godina Čola nije ništa radio. Nije htio. Nije ni mogao da se prisili da pjeva. Devedesete su u sve nas, uz toliko toga lošeg i nepotrebnog, unosile i prekomjerne doze sumnje. Tolike da je to nekada prelazilo u sferu paranoje. Pristizale su svakave priče o nečijem ponašanju tih ratnih godina i čovjek nije znao kojim od tih priča da vjeruje. A izgleda da su naše fabričke postavke takve da najlakše povjerujemo ono najgore o ljudima.

Iskreno nisam previše ni razmišljao o Čoliću. Znao sam da je u Beogradu i sam taj podatak je ponekad bio dovoljan da počnem preispitivati svoju dječačku fascinaciju. Dozvolite mi sada da budem malo ličan i da zakoračim na opasni teren patetike. Bio je negdje kraj 1996.godine. Ponovo su se uspostavljale telefonske linije. Vraćen i meni moj broj. Tog jutra mi je proradio telefon, a naveče je zazvonio. Ne znam kako i od koga je saznao da mi opet radi telefon, ne znam zašto sam mu, nakon svega, bio toliko bitan, ali telefon je zazvonio. Čola sa druge strane. Razgovor od dva puna sata, a sve ono što smo rekli moglo je stati u petnaestak minuta. Preduge pauze i zastajkivanja. Pauze koje su ponajviše o svemu govorile. I njegova stalna pitanja da li mi nešto treba i može li nešto učiniti za mene. Tim pozivom je dovoljno učinio. I više od toga.

Sretali smo se i kasnije. Uglavnom u Sarajevu kada bi došao da otpjeva koncert ili promoviše album. Znao sam povremeno i svoj profesionalni integritet staviti ispred osjećaja lojalnosti prema drugu, pa sam imao i nekih nimalo blagih prikaza njegovih novih albuma. Ako je i zamjerio nikada to nije pokazao. Možda neko drugi ima neki drugačiji doživljaj Zdravka Čolića, ali ja ću ga pamtiti po tih nekoliko prelomnih trenutaka u mom životu, trenutaka koje je obilježio svojim pjevanjem, svojim nastupima i svojom ljudskošću.

Koliko sam samo puta čuo, u proteklih četrdeset godina koliko profesionalo pišem o muzici, da je to što neko nudi, epohalno, novo i drugačije. I uglavnom je bilo staro, milion puta prežvakano i na silu utrpano u novu ambalažu.

Zbog toga sam prilično skeptičan kad negdje naiđem na takve najave novog i drugačijeg. Samo što skepsa ne treba da nas spriječi da se lično osvjedočimo koliko istine ima u tim i takvim najavama. Ponekad se čak to i isplati. Ponekad se, baš isplati.

E, tako mi se desilo sa novosadskim sastavom, bendom, projektom, ekipom, duom (ne znam kako ih nazvati a da se cjelina njihovog djelovanja objasni jednom rječju) „Alice In Wonderband“. Možda je to baš ta tražena riječ. Čudesni bend. Ili čudo od benda. I u oba slučaja bit ćete u pravu kako god to preveli.

Ana Vrbaški i Marko Dinjaški krenuli su na to neobično putovanje, upustili su se u svojevrsnu umjetničku avanturu, sa očitom željom da prije ispituju svoj odnos prema tradiciji nego tradiciju samu. To što oni kao osnovu za svoje pjesme uzimaju tradicionalne etno napjeve sa cijelog Balkana samo je forma koju su izabrali za svoju umjetnost. Ne sumnjam da bi oni jednako uspješni bili da su u pitanju i klasične autorske pjesme.

U onoj mjeri koliko kod njih dvoje išta može biti klasično. Znači nimalo. I mada su oni prevashodno muzički projekat i mada su došli do respektabilnog sedmog mjesta na evropskoj world music listi albuma, ovo što oni rade nije samo muzika. Niti oni žele da bude.

Slušate li njihove pjesme morate reći da su sjajni, da se njihovi ritmovi nezaustavljivo zavlače pod kožu, u kosti, penju vam se uz leđa, a tek onda se fokusiraju na uši. Ovo što „Alice In Wonderband“ radi je naprosto umjetnost. I to umjetnost koja se opire cijelim svojim bićem žanrovskom ograničavanju.

Nadam se da ću prisustvovati nekad nekom njihovom nastupu. Uvjeren sam kako je ova alhemičarska dvojka pronašla tajnu formulu kako od tijela načiniti instrument. I to ne samo od vlastitih tijela. Nekako sam siguran da prilikom svakog njihovog nastupa i publika postaje orkestar.

Dobar dio toga što oni jesu sakupljen je na njihovom prvom albumu „RikaTaka, New Balkan Rhythm“. Na tom albumu vraćaju nas praiskonskom, prvobitnom poimanju muzike. Skoro pa ritualnom. I sa te strane nije nimalo čudno što se opredjeljuju za tradicionalne balkanske napjeve, vjerovatno i na taj način podvlačeći činjenicu da je Balkan jedno od područja gdje je ta davna funkcija muzike još uvije sačuvana.

Lijepo se igraju raznim melodijama, ritmovima, jezicima. Kada jednu pjesmu izvedu na više jezika na onaj fini, nenametljivi, ali i neumoljivi način podsjećaju nas koliko smo svi međusobno bliski, povezani i neraskidivi.

I ako neko zaslužuje onu, već pomalo izlizanu, odrednicu world music onda su to Ana i Marko. I dok iznova i iznova slušam njihov debi album ne mogu a da se na zapitam kuda će dalje da se kreću. Možda nas ova Alisa nakon zemlje čudesa (ili barem čudesnih bendova) idući put odvede sa druge strane ogledala. Tamo gdje je sve isto, a opet ni nalik. Onako kako ni „Alice in Wonderband“ ne liči ni na šta što ste do sada čuli ili vidjeli. A ako niste već nakon mog drugog pasusa potražili njihove radove onda će biti da ja nešto krivo radim. Do njih sigurno nije.