Najveća zabluda kojoj čovjek može podleći jeste kad sebe uvjerava da ima vremena. Nema vremena. Ne možeš tek tako da sjediš i čekaš da se jednom, nekad i negdje nešto desi samo od sebe. Ne dočekaš, a u jednom trenutku shvatiš da nećeš ni dočekati. Recimo, ako sebe ubjeđuješ da ima vremena da nekoga upoznaš, da ga sretneš uživo i razmijenite par riječi. I ono “danas ću, sutra ću” pretvori se u nikada kada čovjek zauvijek napusti ovu dimenziju u kojoj si ga planirao sresti.

Tako se, evo desilo i sa Goranom Gerinom. On je mogao biti velika pjevačka zvijezda, možda i među najvećima i to mu niko ne spori. Odabrao je da pjevanje zauvijek sačuva kao svoju ljubav i da taj odnos ne kvari profesionalizacijom svoje ljubavi. Jer, kada vam se ljubav profesionalizuje za to u našem narodu postoje, nimalo laskava imena.

Pretpostavljam da oni, nešto mlađi, a pogotovo oni rođeni u posljednjih četrdeset godina, ostaju pomalo zbunjeni oproštajima sa Gerinom po društvenim mrežama. Ne znaju oni ko je u pitanju. A to što ne znaju više je naša nego njihova sramota. A moja je što nikad nisam savladao urođenu lijenost i napravio nešto da se konačno upoznamo. Možda bih se razočarao, ne znam, ali nema opravdanja.

Kada sam prije skoro dvije godine dobio dijagnozu od koje svako zazire, neko mi je od ljudi sa kojima sam se tada čuo (a baš su mnogi zvali) rekao “znaš li da je i Gera baš bolestan?”. Nije bilo potrebno pitati “koji Gera?”. Gorana ima koliko ti duša ište, ali Gera je bio i ostao jedan. Tada sam imao namjeru da ga barem nazovem i malo se iskukamo jedan drugome. Pa, opet nisam. Imao sam ga, doduše, među facebook prijateljima, ali znate kako to ide. Jedna od većih zabluda, a boga mi i prevara je što se u tom kontekstu uopće i koristi riječ prijateljstvo.

Malo prije nego ću ja, na svoj način, uploviti u estradne vode Goran Gerin je okončao svoju plovidbu tim morima. Advokatske usluge mi nisu trebale i tako smo živjeli u istom gradu i lijepo se mimoilazili u svakodnevnici. Zato, bez obzira na uvriježeno mišljenje da o mrtvima treba govoriti samo dobro, ja baš ne mogu da posvjedočim o njegovom životu iz prve ruke. Ali iz druge i svake druge – mogu.

O tome kakav je Goran Gerin bio čovjek slušao sam od ljudi koji su ga poznavali, koji su se družili s njim i koji su ga voljeli. Naslušao sam se ja, među muzičarima mnogih ružnih, pa i ogavnih komentara o kolegama. Nije to posao u kojem se ljudi baš previše vole. I sve manje ostaje i opstaje poštovanja, ako ne već ljubavi među njima. I ne izmišljam kada vam kažem da o Goranu Gerinu nisam čuo ni jednu jedinu ružnu riječ. Od bilo koga. I to sigurno nije bilo zato što im više nije bio konkurencija. On i kad je bio nekome konkurencija nije želio biti konkurencija.

Mogao sam ja, u ovom oproštaju sa ne(u)poznatim drugom, kakva je već praksa, pisati o njegovoj muzičkoj karijeri. Mogao sam, ali nisam. I neću. Već sam o tome pisao na drugim mjestima, a vi ne budite lijeni, ako sam ja već bio. Počnite da se družite sa njim sada, nakon njegove smrti. A to što je bio sjajan pjevač samo je dio nečega puno većeg i, čini mi se, da će manje ostati upamćen po svojim sjajnim interpretacijama a više po tome što je bio jednostavno – dobri čovjek Gera.

Razvlačili su me prošle sedmice po raznim televizijama da mi je čak bilo i malo neugodno. Kad me se sjete, baš me se sjete. A sve je počelo tako što sam pozvan da za N1 komentarišem odluku gradonačelnika Pule da zabrani koncert folk pjevača u pulskoj sportskoj dvorani.

Zapteljao se jadnik sam u svoje nebulozne izjave, objašnjavajući kako je to neprimjereno identitetu Pule. A ja se nešto mislim, ako to nije identitet Pule zašto bi neko uopšte tamo radio koncert, ako unaprijed zna da će propasti zbog slabog odaziva publike. I, još važnije, zašto bi neko zabranjivao koncert koji će ionako biti otkazan zbog tog istog slabog odaziva. Ili možda neće?

Biće da je, ipak ovo drugo u pitanju. Biće da Pula ipak ima malo drugačiji identitet od onoga kakav zamišlja njihov gradonačelnik. Uostalom i sam je rekao kako se folk muzika u značajnoj mjeri sluša u Puli. E sad, da li identitet grada kreira ono što zaista jeste ili ono što bi gradonačelnik volio da jeste. Ja mislim ovo prvo, ali ne mora značiti da sam u pravu.

Čak bih i razumio zabrinutost za „jadne građane“ kad bi u pitanju bio neki nastup na otvorenom, na trgu recimo, pa da ti neprikladni zvuci sa istoka dođu i do nekog osjetljivog uha koje ne želi da ih čuje. Da nekome zasmeta što mu takva vrsta muzike, a i glazbe, svira pod prozorima. Kažem, razumio bih, ali opet ne bih opravdaovao.

A ovde je situacija posve, ali posve čista. Sve se trebalo desiti u sportskoj dvorani gdje bi spornim zvucima bili izloženi isključivo oni koji bi kupili kartu jer žele baš te i takve zvuke da slušaju. I ko bi onda bio oštećen? Po mom skromnom mišljenju – niko. Ili samo gradonačelnik koji očito nije dovoljno kapacitiran među nogama da se suprotstavi interesima raznih lobija i grupacija koji ne žele da im, kako je to gradonačelnik, u trenutku iskrenosti definirao, „srpsko smeće“ svira u Puli. Lobija koji su jedni imali ideološke, ali drugi vrlo jasne finansijske interese.

Obaška to što je glavna zvijezda nesuđenog programa Duško Kuliš, Hrvat. Žao mi je što to uopšte pominjem i smatram to nepristojnim, ali za razumjevanje apsurdnosti naših balkanskih netrpeljivosti nije nebitan podatak. Na stranu i to što se uopšte ne radi o nekakvom turbo folku „sa dna kace“ nego o etabliranim i priznatim izvođačima mainstream folka kao što su, uz pomenutog Kuliša, Ana Bekuta ili Dragan Kojić Keba. Sve to nije toliko bitno koliko je porazna činjenica da se takvo zatvaranje u svoj mali svijet uvijek o glavu obije onome ko se zatvara. Isključivanjem konkurencije samog sebe osuđuješ na trajni prosjek. Ali ima i onih koji uživaju da se zavuku pod jorgan kad prdnu i inhaliraju vlastiti smrad. Nekada je zbilja neophodno malo otvoriti prozore i prozračiti vlastiti život.

Svaka zabrana je, na kraju krajeva, kontraproduktivna. Zabrani nešto ili nekoga i samo ćeš mu napraviti besplatnu reklamu. Iluzorno je vjerovati da ćeš zabranom spriječiti ljude da slušaju ono što žele. A još manje ima šanse da ćeš ih tako natjerati da slušaju ono što ti želiš da slušaju. Rezultat svega može biti isključivo neka promocija dragog nam gradonačelnika u desničarskim krugovima i njegovo napredovanje u stranačkoj hijerarhiji te strane ideološkog spektra. A što više razmišljam sve sam uvjereniji kako je to i bila početna intencija.

Ja sam u svemu tek kolateralna šteta. I to na način da me je čovjek, ni krivog ni dužnog, doveo u situaciju da branim predstavnike one vrste muzike koja apsolutno nije u mojoj sferi interesovanja, niti sam joj i najmanje sklon. Što ne znači da ne mislim da i u tom žanru nije moguće naći kvalitetna ostvarenja. Ali znači da mi je stalo do tolerancije u onom njenom najčišćem obliku. Tolerantan biti znači prihvatati i ono što nam se lično ne dopada, ali je važno nekom drugom. I zato je ovo što se desilo u Puli (a kasnije i u Osijeku) porpiličan udar na toleranciju. Ni prvi ni zadnji, možda tek malo medijski atraktivniji.

Dugo sam zagovarao ideju da se neke od najvažnijih patriotskih pjesama snimljenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu obnove. U novim aranžmanima i kvalitetnije tehnički urađene. Pa i da ih snime neki novi izvođači. I tu priču je konačno realizovala Televizija Hayat.

Odmah da kažem, da, ako je to neko imao pravo da uradi, onda je to ovaj medij. Zato što su oni televizijska kuća koja se ne dotakne ovih tema samo od praznika do praznika, nego u kontinuitetu rade na promociji Bosne i Hercegovine, njenih vrijednosti i očuvanju sjećanja na tradiciju i kulturu ove zemlje. Ali i na očuvanju sjećanja na nedavnu, bolnu i slavnu prošlost.

Po drugi put su se u studiju Hayata okupili neki mladi i neki etablirani izvođači da bi nas podsjetili na pjesme koje su prije trideset godina značile mnogo više od pjesama. Značile su često razliku između nade i očaja. I te pjesme su i do dan danas sačuvale svoju vrijednost i po tome su posebne i drugačije od pjesama koje su nastajale u ratnim okolnosti bilo gdje drugo u svijetu.

Baš zato što su bile i ostale drugačije ostale su i opstale su. Zato što u tim pjesmama nije bilo ni u naznakama mržnje, osvete ili omalovažavanja bilo koga. Pa čak ni prema onima koji su rušili i uništavali Bosnu i Hercegovinu i ubijali njene građane. To su pjesme pune bola, pune ljubavi i pune nade. I prkosa. I odlučnosti. Ali nikad mržnje.

Bilo ih je lijepo čuti u nekim drugim okolnostima. Ali čak i trideset godina kasnije nije ih jednostavno čuti. Zato ja o ovom koncertu ne mogu ni pisati sa isključivo muzičkog ili izvođačkog aspekta. Ne možeš procjenjivati nečiji nastup ako ga gledaš kroz suze. A ja jesam dobar dio ovog koncerta preplakao. I da znate da nisam bio jedini.

Zato sam sutradan ujutro, sve to pogledao onako kako je izgledalo televizijskim gledaocima. Pomislio sam da je možda naboj emocija u samom studiju izazvao takva osjećanja. Nije. Na ekranu je to čak izgledalo i snažnije i emotivnije. I treba tako. Važnije je svakako kako će to doživjeti milioni koji će to gledati u snimku nego kako to izgleda za nas pedesetak koji smo počašćeni mogućnošću da to pratimo uživo.

Ne znam ni koliko je pristojno u ovakvom kontekstu uopšte pominjati izvođače, ali bilo bi neuporedivo nepristojnije da ne pomenem čovjeka koji je sve to muzički i aranžerski uobličio. U pitanju je Dino Šukalo, stvaralac, slobodno recimo i umjetnik, koji odavno nadrasta gabarite vrsnog instrumentaliste. Dino je, bez ikakve sumnje, danas jedan od najcjenjenijih aranžera, producenata i ljudi koji istražuju nove muzičke svjetove ne pristajući na puku reproduktivnost.

A i postavka nastupa nas je vodila ka preemotivnom kraju. Barem za mene. I bilo je drugačije od očekivanog i predvidljivog. Kada je na scenu izašao Muhamed Fazlagić Fazla svi su, naravno očekivali da sad čuju “Sva bol svijeta”. A onda iznenađenje. Izveo je “Kiša ruši grad”, pjesmu koja u nekom mom malom svemiru ima posebno mjesto. Ili kada “Grbavicu” izvede jedan od njenih autora Mustafa Čizmić. Sigurno je, zanatski gledano, nije izveo bolje nego Tifa. Ali ju je sigurno izveo sa posebnom emocijom. A kada donesete emociju onda sve drugo postaje manje bitno.

Zapravo postaje posve nebitno ko je kako pjevao. Jer taj koncert i nije osmišljen da nam to bude presudno. I kada su na kraju, svi učesnici zajedno izvodili “Pismo prijatelju (Da ti roknu samo dvije”) efektniji kraj se nije mogao ni zamisliti. Ni bolja poruka od one “nikada se ne ponovilo”. I toj poruci nemam šta ni da oduzmem ni da dodam kada su u pitanju okolnosti koje su rezultirale pojavom svih tih pjesama koje smo u prazničnoj noći slušali. Ali neka se ipak ponovi i naredne godine sjećanje na sve te velike, sjajne i prkosne pjesme. Na pjesme koje nemamo pravo zaboraviti.