Ima neka čudna veza, da ne kažem baš tajna veza, između kontinentalaca i mora. Čak i u ovoj našoj kotlini među brdima ima dosta onih kod kojih se aktivirao onaj davni gen čežnje za plovidbom. Među umjetničkim svijetom, među muzičarima pogotovo. Samo letimičan pogled podsjetio bi nas da i Goran Bregović i Dino Dervišhalidović i Fadil Redžić imaju tu sklonost da se otisnu na more. A to je tek vrh ledenog brijega. A da ni ne pominjem sve one koji su se okušali praveći pjesme o moru i to na način onih koji su uz more odrasli.

Međutim, ne mogu se sjetiti da je jedan Sarajlija napravio čitav “morski” album. E, sada jeste. Brano Likić, nekadašnji lider “Rezonanse” svoj deseti solo album napravio je upravo tako. Odvažio se da na njemu opjeva i otpjeva svoju ljubav prema moru. I, moram vam priznati, sve je zazvučalo iznenađujuče dobro. I autentično.

Prvo, album se zove “Trabakul” i za one koji nemaju pojma šta to znači da otkrijem da je to naziv za stare jedrenjake, karakteristične za istočnu obalu Jadrana (dakle ovu našu, koliko god to “našu” uzeli uslovno) i znane po svoja dva jedra. Dakle, barba Brane se ukrcao na taj svoj “Trabakul” i pokazao da možeš biti rođen i malo dalje od obale, a da ipak pogodiš suštinu tradicionalne dalmatinske pjesme, pogotovo one klapske.

U pitanju je zbirka od šesnaest pjesama od naslovne, koja je ujedno i uvodna, pa do završne “Adio moje lito” u kojima se izmjenjuju morski toponimi kao što su Brač, Hvar, Palagruža ili Kornati sa posvetama moru i svemu vezanom za more, kao u pjesmama “Da je more tako tilo”, “More”, “Ti si moja mirna luka”, ili “Pjaca”.

Pretpostavljam da je Brani ovo bila neka vrsta izazova kada mu se desila prva takva pjesma i htio je da provjeri može li napraviti cijeli takav album. I dobio je odgovor na svoje pitanje. A i mi zajedno sa njim. I zato je najljepše od svega što ovo nije “album Sarajlije o moru” nego je to album o moru i tačka. Sama činjenica da su neke od ovih pjesama dalmatinske klape počele stavljati među svoj repertoar govori dovoljno. Ako je za njih to dovoljno autentično sigurno je da mora biti i za nas.

Siguran sam da će vremenom mnoge od ovih pjesama postati dio muzičkog nasljeđa klapske pjesme i da će tek poznavaoci znati ko stoji iza njih. Dok će za ostale to biti sastavni dio dalmatinskog muzičkog blaga. Zato bi bilo dobro da na nekom od budućih izdanja ovog albuma kao bonus dobijemo i neke od tih klapskih verzija Braninih pjesama.

Inače, ne mogu a da ne pomenem kako Brano Likić doživljava svoju drugu stvaralačku mladost. Ovako aktivan nije bio ni u vrijeme rada sa “Rezonansom”. U posljednjih nekoliko godina njegovi albumi stižu jedan za drugim, a samo tokom 2021.godine objavljena su čak dva “Ako dođeš u moj grad” i “Trabakul”, a pouzdano znam da je u pripremi još jedan.

Sa takvim iskustvom i takvim stvaralačkim potencijalom Brano Likić nam nudi albume koji sigurno ne ovise o jeftinim muzičkim i vanmuzičkim trikovima. A mogao bi sigurno praviti pjesme koje bi publiku “hvatale na prvu”. Ali to više ne bi bio on. Nakon više od pedeset godina muzičke karijere ima tu rijetku privilegiju da više ne mora da se dopadne nikom osim samom sebi. I onda se desi čudo da se pjesme dopadnu i mnogim drugima samo ako ih dovoljno puta čuju.

Tako će biti i sa pjesmama sa albuma “Trabakul”. I kada idući put, negdje na obali, iz zvučnika dopre neka klasična klapska melodija nemojte biti sigurni da iza nje ne stoji i jedan Sarajlija.

Ovi današnji mladi lavovi (i lavice bezbeli) ne mogu povjerovati da smo mi nekada imali samo jedan televizijski kanal i kolika je radost bila kada je krenuo i onaj drugi, nešto malo opušteniji. Taman toliko da naruši monolitnost dotadašnje televizijske socrealističke konfekcijske produkcije. Ali nisam ni ja u ta doba i u njihovim godinama mogao vjerovati da će se desiti za mog života da čovjek nosi telefon sa sobom kuda god krene. Tako ispada da smo nekako kvit.

Zašto vam ovo sve pričam? Zbog jedne televizijske emisije s prvog programa koju nisam propuštao. Zahvaljujući tadašnjim okolnostima. Već pomenuti podatak da smo imali samo jedan program imao je i svojih prednosti ma koliko to nevjerovatno iz ove perspektive djelovalo. Danas pater familias uzurpira daljinski i diktira ukus cijeloj familiji. Istini za volju danas svako od ukućana ima svoj vlastiti ekran u koji bulji pa takvu uzurpaciju vlasti uglavnom toleriraju.

U moj vakat, taj nekadašnji vakat, i djeca su dolazila na svoje, naprosto zato što ni odrasli nisu imali previše izbora. Bio je to klasični binarni kod. Nula kad je televizor ugašen ili jedinica kad i nema potrebe za daljinskim jer nemaš na koji program prebaciti, ako ti se ne sviđa ono što ti se nudi. A da, bila je i ona međufaza kad upališ stabilizator i čekaš da se “podigne sistem” i tv prijemnik profunkcioniše uz sve one bljeskove dok se slika na ekranu štucavo povećava.

Uglavnom čitav ovaj uvod napravim da vam kažem da sam gledao “Muzički tobogan”. Dobro, plaćao sam to gledanjem u kontinuitetu i onoga što je slijedilo, armijski sponzorirane “Dozvolite da se obratimo” i agrarne “Znanje imanje”. Ali kao što znamo poslije svakog pravog zadovoljstva slijedi i malo mamurluka. E, taj “Muzički tobogan” bio je, za to vrijeme, program osvježenja. I znam da se nije dopadao mom starom, a pogotovo mu se nije dopadao lik koji je vodio tu prevratnički šarenu emisiju – Minja Subota. Biće da se baš zbog toga meni sviđao.

I uvijek mi je bilo nejasno kako to da neko ko se preziva Subota vodi emisiju u nedjelju. Sad sam samo dobio dodatni upitnik iznad glave činjenicom da je Subota otišao u petak. A bio je od onih petarpanovskih likova za koje naprosto ne možete povjerovati da stare i umiru kao ostatak planete. A i stare i umiru. I onda kad stigne vijest o njihovoj smrti čovjek se osjeti prevarenim. Onako kao što smo se osjećali kada smo počeli da prepoznajemo pukotine na fasadi Deda Mraza i sve više ispod te maske prepoznajemo komšiju iz prizemlja. Tako mi je ovog petka neko ukrao i zapalio još jednu iluziju, otevši nama svima Minju Subotu.

Samo nisam ja zbog njega otišao u novinarstvo. Otišao sam zbog nekih drugih, brzorijekih likova, nekih sportskih reportera i tada pomislio “i tata bi, sine”. I onda se bog nasmijao na moje planove. Ali blagonaklono, pa iako sam završio u nekoj posve drugoj oblasti ipak sam završio u novinarstvu. Uglavnom se tješim da su i Kemo Monteno i Davorin Popović i Dino Dervišhalidović i Henda prvo htjeli u sport pa onda su završili u muzici. Pa, eto i ja, na svoj novinarski način.

Tokom tih skoro četrdeset novinarskih godina sretao sam mnoštvo ljudi koji su me oblikovali. I onih koji su u meni izazivali želju da budem poput njih i onih koji su u meni budili strah da ne postanem poput njih. A jedan od onih prvih je svakako bio i Kemal Kurspahić. Novinarčina o čijoj smrti je do mene stigla vijest svega nekoliko sati nakon one o smrti Minje Subote.

Umro je moj nekadašnji glavni urednik u “Oslobođenju”. Ne znam kako su ga drugi doživljavali, ali za mene je uvijek bio simbol novinarske profesije i novinar kakav bih volio biti. Mada, ne vjerujem da ću ikada dobaciti do tog nivoa gospodstva i odmjerenosti u ovoj našoj profesiji, tog nivoa kakav nam je demonstrirao Kemal Kuspahić. Ali zato jesam jako puno naučio od njega i beskrajno mu hvala na tome.

Kada sam ja stigao u “Oslobođenje” on je već bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika ili je to postao par godina nakon toga, e to ću vam slagati. Što je više sjećanja to ih je teže baš posve ispravno hronološki poredati. Znam sigurno da sam već bio tamo kada je on postao glavni i odgovorni urednik. On je već bio novinarsko polubožanstvo, a ja tek klinac koji traži svoje mjesto u društvu pravih i ozbiljnih novinara. I posve je prirodno da mi ni na pamet nije padalo da je on takav uopšte registrovao moje postojanje među brojnim uposlenicima giganta kakav je “Oslobođenje”.

Znao je. I registrovao je. I biće da je i to jedan od razloga što je bio takav kakav je bio. Za mene uvijek veliki. Prvi put mi je postalo jasno da zna za mene kada je u “Oslobođenje” došla neka delegacija. I pozovu mene kod glavnog i odgovornog. Bio je to prvi moj posjet tom kabinetu. Vrtim ja po glavi sve nedavno objavljene tekstove ispod kojih sam se potpisao i ne mogu da se sjetim da sam baš nešto gadno zasrao da idem na vrh piramide moći.

Uđem ja tamo, masa nekih kravata se okrene prema meni, a meni nešto kilavo došlo. Izvadi me Kemo i predstavi me kako ne bi predstavio najveću novinarsku vedetu. Nahvali on mene i kaže da su novinari u “Oslobođenju” i brzi i kreativni i pozove prisutne da mi daju bilo koju nasumičnu temu i da ću im donijeti gotov tekst od dvije kartice u roku od dvadeset minuta. Uputi mi pogled koji je trebao biti i pitanje i ohrabrenje. A znao je ohrabriti čovjeka pa sam se u tom trenutku i ja, koji nikada ne znam raditi pod pritiskom, osjetio hrabrijim nego inače i vratio se za petnaest minuta sa sasvim pristojnim tekstom. Nikad ga nisam pitao šta je htio tim postići, a nije ni da sam imao neke posebne prilike.

I tako prođe jedan petak sa kraja ljeta. Sav zaliven. I kišom i ovim vijestima o odlasku ljudi koji su me oblikovali. Svaki na svoj način. I bez svijesti o tom uticaju. A možda sada samo zbog svog vlastitog stanja nešto lakše pustim suzu i ozbiljnije doživljavam taj koncept konačnosti. I još me zovnu sa “Hayata” da govorim o Kemalu Montenu. Tako stignem do kraja ove priče i pomislim kako se nešto previše družim sa mrtvima. Ili samo treniram.

Moram vam priznati da me posebno nervira, a pogotovo u posljednje vrijeme, ta naša sklonost da sve obezvrijedimo. Svačiji uspjeh koji je za nas objektivno nedostižan. Ako ne možemo trčati kao Tuka, igrati kao Džeko ili praviti pjesme kao Dino Merlin onda ćemo se svakako potruditi da gdje god možemo istaknemo da je Tuka tek sedmi ili osmi na svijetu, kako Džeko i nije neki igrač, a da je Dino obični plagijator. Kad ne možeš dobaciti do nečije visine onda pokušaš da ga svedeš na svoj nivo. A taj nivo je obično tek nešto malo iznad nivoa mora.

U ovoj zemlji svako vjeruje da bi tuđi posao radio puno bolje i pri tome uglavnom svoj posao ne radi kako treba. Svako vjeruje da bi bio puno bolji predsjednik, puno bolji selektor ili puno veća zvijezda od onih postojećih. Samo kad bi neko konačno prepoznao njihovu genijalnost. Genijalnost bez pokrića, moram dodati.

Oni što neprekidno imaju primjedbi na političare od nivoa mjesne zajednice pa do predsjedništva države nisu spremni da se i sami okušaju i urade ono što misle da bi političari trebali uraditi. Takvi kritičari čak ni u svom kućnom savjetu ne žele preuzeti odgovornost. Takvi se nikada, ali baš nikada neće “izvagati” na izborima. Takvi čekaju da ih puk moli da preuzmu vlast. A čak ni tada ne bi istrčali na teren da pokuažu šta znaju.

Oni će zamjeriti Amelu Tuki što je tek šesti, sedmi ili osmi na svijetu zaboravljajući pri tome da oni sami vjerovatno nisu ni među prvih osamsto miliona. Takvi će zaboraviti Džeki sve one vrhunske poteze ako mu se samo desi da ima jedno loše veče.

Međutim, ponajviše me nervira kada čujem ili pročitam izjave umišljenih i samozvanih umjetnika, muzičara koji omalovažavaju sve one koji su postigli bilo kakav uspjeh. Takvi su “umjetnici” uvjereni kako bi sami mogu napisati i izvesti neuporedivo veće hitove samo kad bi htjeli. Ali, eto, oni se nikada ne bi prodali. Nedavno sam čitao komentar jednog takvog koji sa gađenjem gleda na svakoga koga i neko drugi sluša, osim mame i njenih prijateljica iz komšiluka kad joj dođu na kafu.

Predugo sam u ovom poslu i predugo sam u muzici i uz muziku da bi mi iko više mogao prodavati takvu priču. Da vam nešto čika Amir kaže. Dali bi oni sve samo kad bi mogli napraviti pjesmu koja bi se horski pjevala na koncertima na kojima se skupi nekoliko hiljada posjetilaca. Da budem vrlo jasan. Nije pitanje da li bi se oni prodali, jer jasno je da bi. Njihov problem je u tome što niko ne želi da ih kupi.

U klasičnom maniru priče o “kiselom grožđu” taj moj facebook prijatelj sa prezirom okreće glavu od onoga što mu je nedostižno. Shvatam ga ja. Lakše je obezvrijediti ono što je neko drugi postigao nego pokušati napraviti sam nešto što vrijedi. Naprosto nismo svi stvoreni za sve. I bilo bi dobro kada bismo jasno i realno procijenili svoje kapacitete i znali kako daleko možemo dobaciti. Iskreno, dragi “genijalci” bilo bi dobro i kada bi vas neko osim ogledala uvjeravao u vašu genijalnost. Onda biste se možda usudili istrčati na teren i možda čak i dokazali da možete bolje.

Ovo ljeto koje polako izmiče iza horizonta sigurno neću pamtiti po dobrom. Iz nekih posve privatnih razloga. A ti razlozi, kakvi god bili, spriječili su me da budem prisutan na mnogim mjestima na kojima sam silno želio biti. I na događajima na kojima sam silno želio biti. Jedan od takvih događaja bila je i premijera dokumentarnog filma “Indexi” autora Zorana Kubure i Bojana Hadžiabdića. Autori me jesu ljubazno pozvali da prisustvujem, ali kada su shvatili da ih moram odbiti napravili su mi presedan i poslali mi film da ga pogledam.

I nisam se razočarao. Moralo je biti malo skepse kada čovjek zna da niti jedan od dvojice autora nije imao ni dvadeset godina kada je Davorin Popović preminuo i kada je priča o “Indexima” zapravo i okončana. A onda sam sam sebe morao naružiti. Pa nisam li i ja sam govorio i pisao o stvarima koje su se dešavale davno prije nego što sam ja ozbiljno počeo pratiti muzičku scenu.

Nekada, zapravo bolje, lakše i opuštenije o zbivanjima i fenomenima govori i piše neko ko nije bio direktni učesnik tih događaja. Svjedoci događaja imaju sklonost da prenapušu svoj vlastiti i značaj i onda se negdje izgubi sama tema priče. U ovom slučaju, na svu sreću, to se nije desilo.

Kubura i Hadžiabdić su svoj film napravili po svim pravilima zanata. Baš onako kako treba. I tako da bude zanimljivo nekome ko prvi put saznaje nešto o “Indexima”, kao i ljudima koji su duboko involvirani u priču o njima. I ovi potonji će sigurno naći neke stvari koje nisu znali do sada.

Vrhunska vrijednost ovog firma ogleda se u tome što su njegovi autori našli pravu mjeru između dokumentarnog i anegdotskog pristupa. I to na način da film lijepo i nenametljivo prati hronologiju rasta i razvoja “Indexa”, a da opet u svemu ima i dovoljno životnih priča kako bi se izbjegla opasnost da se od njih naprave nekakvi nedohvatljivi spomenici.

Zahvaljujući ovom filmu mi možemo da ih doživimo upravo onakvima kakvi su bili kada su kretali u ovu avanturu. Kao mlade i nemirne ljude pune velikih snova. I tada se činilo nedostižnih snova. Kombinujući dokumentarne snimke, izjave svjedoka i samih članova benda, ispričali su priču o možda ne najvećem i najvažnijem sarajevskom bendu, ali svakako o najomiljenijoj sarajevskoj grupi. Od toga kako su svi ti sjajni muzičari dolazili i odlazili iz grupe do priča o tome kako su nastajale neke od najvažnijih pjesama. Dotakli su se i nekih bolnih tema kao što je svojevremeno okretanje od progresivne muzike ka šlagerima i pokušali da razjasne motive takvog pristupa njihovom stvaralaštvu.

Ispričali su kompletnu priču o njima, u onoj mjeri u kojoj u ovom trenutku može biti kompletna. Ali sigurno ne i konačnu priču. “Indexi” će ostati trajna inspiracija i drugim stvaraocima da iz nekog drugog ugla osvjetle fenomen jedne grupe i jednog grada i njihove međusobne ljubavi.