Da me neko nagovori da se i ja igram demokratije kako to čini dobar dio mojih sunarodnjaka najradije bih odnekud iz pozadine povikao „Ispravka krivog navoda!“. Zbog čega? Zbog novog romana Dr. Karajlića, odnosno zbog drugog dijela njegove sage „Solunska 28“.

U čemu je problem? U Doktoru Karajliću. Neprimjereno je, pa čak i nepošteno da taj roman bude potpisan njegovim imenom. Iako formalno pravno Nenad Janković ima pravo na taj pseudonim, iako sam siguran da to ime na koricama njemu donosi znatno veću prodaju nego ime iz lične karte, to naprosto nije napisao Nele. Doktor Karajlić nema nikakve veze sa ovim romanom. Sa romanom pisanom na ekavici i romanom koji za glavni lik ima Beograd. To nije Karajlićeva priča koliko god se njegov imenjak Janković upinjao da postane njegova.

Da je ovaj roman potpisao kao Nenad Janković meni bi posve razumljiv bio taj njegov očajnički pokušaj da pronađe sebi korjene negdje duboko ispod beogradskog asfalta, e ne bi li ga beogradska čaršija barem dijelom prihvatila onako kako ga je prihvatala nekada sarajevska.

Samo što je ta beogradska čaršija, bez obzira na sve priče o njenom nikad dokazanom kosmopolitizmu, neko ko ne prihvata baš lako dođoše, priječane ili kako su sve nazivali one koji bi sa prtljagom punim gorčine prema onom ranijem i punim snishodljivosti prema ovom novom pokušali da postanu ravnopravni dio te iste čaršije.

Nenad Janković je, u najboljem slučaju dobacio do statusa zabavnog rođaka iz provincije, dežurnog klovna na porodičnim okupljanjima. Onog kojeg diskretno zamole da se udalji od stola i ode sa ženama i djecom u drugu sobu onog trenutka kad ozbiljni domaćini počnu da pretresaju ozbiljne teme.

Uglavnom, nakon dvadeset i osam beogradskih godina (od kojih sve nisu ni bile beogradske) Nele je povjerovao da može da piše sagu o Beogradu pišući sagu o svojoj familiji – Jankovićima. I to na takav način da nema nikakvu obavezu da dokazuje dubinu tih svojih stvarnih ili tek namaštanih korijena.

Da je ovo film režirao bi ga Emir Kusturica sa svim onim njegovim izletima u nadrealno i sa mnoštvom pirotehničkih efekata. Samo što ni Kusturica ne bi sebi dozvolio onako melodramatičan kraj kakav je napravio Nele. Sa obaveznom dozom religijske alegorije. Dobro, to bi se već moglo očekivati i od Nemanje.

Ako nekoga zanima o čemu zapravo govori nastavak „Solunske 28“ da kažem da je priča smještena u period od bombardovanja beograda na Vaskrs 6. aprila 1941.godine, pa do kraja Drugog svjetskog rata. I kroz priču o te četiri godine provlači i politiku i mistiku i ljubav i ludilo i iznevjereno prijateljstvo.

Sad, pišući o tom iznevjerenom prijateljstvu Nele je, barem meni, napisao najzanimljivije i najiskrenije stranice ove knjige. Kažem da ja to tako doživljavam, a lako je moguće da uopšte nisam u pravu i da sam pročitao nešto što on nije imao namjeru napisati.

Kada čitam kako sa sa apsolutnim pouzdanjem piše o Dabetiću i Laciju, dvojici prijatelja i muzičara koji su vrhunske kreacije pružali samo dok su bili zajedno i koji su iznevjerili jedan drugog da bi spasili jedan drugog (svako na svoj način) naprosto ne mogu da se otmem utisku da je na tim stranicama (moguće sasvim nesvjesno) Nele ispričao priču o sebi i Seji Sexonu. Onako kako je on vidi i onako kako bi htio da ostane zapisana za vječnost.

Vjerujem kako bi on žestoko opovrgao svaku naznaku takve mogućnosti. Ne sumnjam da bi, ako bi tako postupio bez ostatka vjerovao da s punim pravom takve ideje opovrgava. Nebitno. Ljepota svake napisane rečenice i jeste u tome što je svako od nas može tumačiti na svoj način. A ja sam odabrao da te pasuse tumačim na ovakav način. Da ih tumačim tako da je nešto pametnije i jače od njega uspjelo da mu tokom procesa pisanja pošalje poruku da mu nije svejedno.

A možda i neko nakon čitanja ovoga što sam ja napisao poželi da ispravi krivi navod.

Tokom maja sam godinama navikao da iščekujem „Eurosong“, da pratim „Eurosong“ i da pišem o „Eurosongu“. Ove godine se po prvi put desilo da je ta manifestacija otkazana i mislio sam da je to to. A onda su se  u krovnoj evropskoj televizijskoj organizaciji dosjetili da ipak nešto naprave i podsjete nas kako „Eurosong“ nije mrtav. Još.

Pripremili su dvosatni televizijski šou koji su i naši gledaoci mogli vidjeti i u kojem je predstavljeno čak 47 pjesama koje su trebale predstavljati svoje zemlje ove godine na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope. Bilo je tu i podsjećanja na neke ranije uspješne pjesme koje je „Eurosong“ iznjedrio. Bilo je iluminacije gradskih dvorana širom svijeta valjda da se opravda naziv samog programa „Shine a Light“ i bilo je svega i svačega, na momente dovedenog do ivice kiča. Ali kako već decenijama kič i „Eurosong“ idu ruku pod ruku o tome ne treba trošiti previše riječi.

Ono što zanima nekoga ko „Eurosong“ i dalje doživljava kao takmičenje pjesama jeste kako pedesetak i kusur pjesama strpati u dva sata i sve to uz najave, reklame, poruke učesnika, predstavljanja? Stvarno, kako? Pa tako što skratiš pjesmu na 20 – 30 sekundi, opališ refren i dosta. Eurosong realizovan „po Bolonji“, kako to kod nas vole da kažu za sve skraćeno, zbijeno i uskraćeno. Ko danas ima vremena da sluša duže od toga?

Zar ne živimo u svijetu brzih komunikacija? Zar ne živimo u svijetu u kojem je naša egzistencija svedena na trailer života? Zar nismo smješteni negdje između abd i wtf? I zašto nas onda čudi kad su pjesme svedene na pola minute. Sjećam se da su nekad pankeri to radili (doduše ne tako drastično), ali iz nekih sasvim drugih razloga. Kod njih je to bio vid pobune da pjesma traje minut i po dokazujući da sve bitno možeš da kažeš u tih minut i po. A mi smo u subotu dobili šestinu svake pjesme, a ostatak odzviždućite dragi gledaoci u svojoj glavi. Ako vam je baš do toga.

A ako ste moderni, ako ste savremeni, ako ste dio svijeta koji vas okružuje sigurno vam ni neće biti do toga. Dodatno ćete ubrzati. Upratio sam kako klinci, u najvećem broju slučajeva, gledaju youtube. Nervozno, rastrzano, brzo preskačući na drugi spot puno prije nego što je prethodni završio. Moguće da u tome dijelom leži odgovor na enormnu popularnost Jale Brata i Bube Corellia i njima slučnih zvijezda u sazvježđima nove generacije. Oni prave pjesme od dvije i po minute. Tap tap i gotovo. I još kad neko stavi njihovu pjesmu na repeat u toku pola sata pjesma im se ponovi dvanaest ili petnaest puta. I bilježi toliko pregleda. U istom vremenu pjesmu „Negdje na kraju u zatišju“, klasik grupe „Indexi“ ne možete čuti ni tri puta.

Vratimo se mi ipak „evrovizijskoj“ priči. Ako su htjeli da nam ponude zamjenu za „Eurosong“ nisu u tome uspjeli. Nismo čuli pjesme i nismo imali draž takmičenja. Dakle, što bi rekla jedna davna reklama „nije dovoljno da liči na Eurosong da bi bio Eurosong“. A ako su, međutim, htjeli da održe živim interes za svoju priču tu im nemam šta zamjeriti. Uspjeli su. I pokazali da se pita može praviti i…I bez publike, da ne pomislite nešto neprimjereno.

Ionako ćemo u bliskoj budućnost imati kulturne, estradne i sportske priredbe koje ćemo pratiti putem avatara i moći ćemo biti i ljepši i vitkiji i spretniji nego što smo to u stvarnosti. I nećemo se moći zaraziti. Barem ne onim biološkim tradicionalnim virusima. Za one kompjuterske, ne garantujem. I moguće da je ovo bila neka vrsta probe i najave. Ili će avatari izvođača nastupati na sceni. Ili će se desiti obje stvari istovremeno. Pa ćeš moći biti i na više koncerata u istom trenutku, a neka tražena zvijezda će moći nastupiti širom svijeta istovremeno. I niko u tome neće vidjeti prevaru. Osim starih i tersavih rock kritičara.

I još nešto. Je li samo meni čudno što je za motiv cijele priče uzeta pjesma sa kojom je Velika Britanija pobijedila 1997.godine. Da se razumijemo, to je jedna od najljepših pjesama koje su ikad ponijele titulu pobjednika na „Eurosongu“. Ali bilo je i drugih lijepih. I ljepših. Zašto baš da jedinstvo Evrope demonstrirate pjesmom koja dolazi iz zemlje koja je to jedinstvo već dobro načela? A imate pjesme koje slave to jedinstvo kao recimo ona koja je pobijedila 1990.godine u Zagrebu i govori baš o ujedinjenoj Evropi. Moguće da se ta pjesma ne bi dopala Rusima ili Bjelorusima, ali tu već zalazimo na močvarno i smrdljivo tlo politike.

Za kraj, antiklimaks je uslijedio nakon što su nas dva sata držali u iščekivanju velikog i epohalnog iznenađenja, a onda se ispostavi da je to iznenađenje tek puko saopštenje da će umjesto ove „Eurosong“ biti održan iduće godine u Roterdamu. Iznenađujuće otprilike koliko i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. A civilizacija kakvu poznajemo zalazi na sve četiri strane svijeta.

Još u vrijeme kada je izašao posljednji studijski album „Crvene jabuke“, album „Nocturno“ Žera je najavljivao da će istovremeno izaći i jedan ekskluzivni album sa pjesmama isključivo posvećenim Sarajevu. Pa je to trebalo da se desi tokom 2019.godine, pa smo, evo duboko zagazili u proljeće 2020.godine i album se konačno pojavio.

Opravdanje za to kašnjenje lijepo je smišljeno u obilježavanju 35 godina od nastanka „Crvene jabuke“ pa se album, prigodno zove „Sarajevo 1985 – 2020“. I nije baš odgovarajući naziv. Iz najmanje dva razloga. Prvi je što od one „Crvene jabuke“ koja je nastala 1985.godine nema tu više nikoga osim Dražena Žerića. Neki od pet originalnih članova su mrtvi, neki su se i prije korone povukli u dobrovoljnu samoizolaciju, a neki su otjerani iz benda. I ostao Žera. Sad vi sami zaključite koliko je to „Crvena jabuka“ uz koju može da stoji ona brojka 1985.

A pogotovo jer iz tog prvog, prijeratnog perioda nema niti jedne pjesme da je uvrštena na ovaj album. A ako je koncept bio da se tu nađu pjesme sa temom Sarajeva i njegovih prepoznatljivih mjesta onda se moralo naći mjesta za „Sa tvojih usana“ koja počinje stihovima „kad sat zazvoni na Kuli, kraj Begove džamije“. Ako ništa drugo. A nije se našlo.

Najstarija pjesma koja je uvrštena na ovu „skoro pa kompilaciju/skoro pa studijski album“ bila je „Mahala“ sa albuma „U tvojim očima“ iz 1996.godine. Dakle, primjereniji bi bio naziv „Sarajevo 1996 – 2020“, ali hajde da ne cjepidlačimo. I da, preciznosti radi našla se tu i pjesma Dine Šarana „Tvoga srca vrata“ koju je Darko Jelisić otpjevao još tokom ratnih godina, ali ju je „Crvena jabuka“ snimila tek na albumu „Sve što sanjam“ iz 2000. godine.

Inače, Žera je u diskografiji već imao jedan album posvećen Sarajevu, ali ne sa „Crvenom jabukom“. U pitanju je album „Ručni rad – Sarajevo“ potpisan kao „Žera i Narcis“ i objavljen 2013.godine. U pitanju je jedna lijepa ploča, ali poprilično nezapažena koju je Dražen Žerić uradio sa Narcisom Vučinom koji je u to vrijeme dosta autorski sarađivao i sa „Jabukom“. Biće da je Žeri bilo žao tih jako lijepih pjesama koje ipak nisu dobacile tako daleko kako dobace kada se objave pod firmom „Crvena jabuka“. Zato je sada ponovio pet pjesama sa tog albuma „Park kafana“, „Sarajevski lijepi dani“, „Male stvari“, „Zapis o zemlji“ i „Krkanikus Balkanikus“. Mogao je, komotno i „Bosansku“ ne bi bilo viška.

Te pjesme će mnogima djelovati kao posve nove, a dodamo li da se među 17 pjesama našlo prostora i za tri zaista nove („Rano moja“, „Ja još dišem“ i „Kad s tobom nema me“) ovaj album postaje zanimljiv čak i onima koji nisu pasionirani fanovi „Crvene jabuke“ pa kupuju kompilaciju na kompilaciju na kompilaciju. Možda je ključna zamjerka ta što se te tri nove pjesme uopšte ne uklapaju u taj „sarajevski“ koncept. Vjerovatno je to urađeno na insistiranje disko kuće kako bi se pospiješila prodaja na račun novih pjesama.

Ostatak materijala je, manje – više sasvim sarajevski. Tu je pjesma Miroslava Drljače Rusa „Stižu me sjećanja“ iz 1997.godine i sa albuma „Svijet je lopta šarena“. Zatim „Dok Miljacka protiče“, prvobitno otpjevana u duetu sa Harijem Varešanovićem za potrebe filma „Duhovi Sarajeva“, a kasnije objavljena na albumu „Duša Sarajeva“ iz 2007.godine. I za naslovnu pjesmu tog albuma, pjesmu „Duša Sarajeva“ našlo se mjesta na aktuelnom albumu.

I sa posljednjeg studijskog albuma „Nocturno“ uvrštene su dvije pjesme Mirka Šenkovskog Geronima „Grade moj“ i „Cvijet sa Bistrika“, a sigurno je bilo razloga da se uvrsti i njegova pjesma sa prethodnog studijskog albuma, pjesma „Minka“.

Za nekoga će možda biti iznenađenje što su uvrštene i pjesme „Napiši jednu ljubavnu“ i „Balada“, obrade vječnih melodija Kemala Montena i „Indexa“. Meni nije iznenađenje. Koliko god su neki geografski pojmovi sinonim za Sarajevo, Kemo i „Indexi“ su to možda i još više i nije nikakvo čudo da ih je Žera uvrstio u ovu svoju zbirku pjesama o Sarajevu.

Sad, neko će imati neke zamjerke, poput mene tražeći dosljednost u konceptu i nazivu, a neko će se naprosto prepustiti pjesmama. A na ovom albumu od njih sedamnaest sigurno se može naći njih barem desetak za pravi užitak i zvučni doživljaj Sarajeva. I za posvetu. I gradu i bendu.