Imena druže, imena

Svako malo se ovde kod nas neko dosjeti kako bi trebalo da se baš on obračuna sa svim anomalijama koje nagrizaju ovu našu mladu demokratiju. I svako malo se neko sjeti da iza skupštinske govornice ili ispred kamere zavapi kako nam je dosta uopštenih fraza o objektivnim okolnostima i subjektivnim slabostima i kako nama trebaju imena. Konkretna imena konkretnih ljudi koji su nešto konkretno uradili što treba osuditi.

E, sad u teoriji to jako lijepo zvuči. Malčice je drukčije u praksi, što bi rekla ona davna pjesma. Kad se zaista desi prozivanje čovjek se zapita je li ta tolika transparentnost baš zdrava i pristojna. Ona španska sapunica zvana AMUS dobila je novu epizodu nakon što je Upravni odbor ovog udruženja izrazio sumnju u valjanost vlastitih obračuna i pobrojao imenom i prezimenom nekoliko autora koji su, prema „slobodnom sudijskom uvjerenju“ članova uprave AMUS-a ostvarili nedopustivo visoke iznose tantijema.

Meni, naravno ne pada na pamet da i sam licitiram sa pomenutim imenima i da tako dam i vlastiti doprinos tom „lovu na vještice“. Jer tamo gdje bi se nekome moglo učiniti kako se konačno pojavio tračak transparentnosti ja tek vidim obračun sa neistomišljenicima. I grubo kršenje zakona o zaštiti ličnih podataka.

Samo neko krajnje naivan bi mogao povjerovati kako iza prozivanja ovih ljudi u javnosti stoji želja da se konačno urede odnosi u ovoj organizaciji. Ako su i postojale neke sumnje AMUS sigurno ima mehanizme dodatne provjere i trebao ih je primjeniti prije nego ovako grubo optuži neke svoje članove. To što su sada uradili izgleda otprilike kao da se direktor škole žali javnosti na način ocjenjivanja nekih svojih nastavnika i sumnja u validnost ocjena koje su podijelili. Šta biste pomislili o takvom direktoru? Da je smiješan? Da je nesposoban? Da je zalutao na poziciju na kojoj se nalazi? Vjerovatno sve troje zajedno. Osim ako taj direktor ima personalni sukob sa nekim nastavnicima, a nema načina da ih kazni. E, onda on njima ne dokazuje ništa. Niti ga zanima da dokaže. On samo u javnost pusti priču o njima, a ta ista javnost uvijek željna novih žrtava obavi svoje. Javnost ne zanimaju ni dokazi ni argumenti. Oni presuđuju po liniji vlastitog osjećaja i simpatije. A još češće po osnovu antipatije.

U ovom konkretnom slučaju ta javnost kojoj je, kao lavovima u areni, uprava AMUS-a bacila neke njihove kolege jeste javnost sačinjena od članova AMUS-a. Ne treba pretjerana pamet pa da otkriješ kako su ovde kod nas zavist i ljubomora temeljna osjećanja u odnosima između pripadnika bilo koje profesije. Kod autora to je samo još izraženije. Među hiljadu članova ove asocijacije zanemarljivo je mali broj onih koji nisu uvjereni da su najtalentovaniji, najbolji, najslušaniji i da shodno tome zaslužuju i najveće tantijeme. A kada uz zavist i ljubomoru pridružite i goli materijalni interes sve maske padaju i svi principi nestaju.

U argumentaciji koja je trebala da pobrojane autore obezvrijedi u očima njihovih kolega koriste se različite metode. Kako šta odgovara autorima pisma upućenog članstvu. Negdje je glavni argument nagli skok na toj internoj rang listi najuspješnijih. I to ne ostavljajući ni najmanju mogućnost da su možda raniji obračuni bili pogrešni i da je ovo sada realno stanje. Neke autore optužuju za visoke tantijeme iako su oni i prethodnih godina ostvarivali jednako visoke naknade, ali tada to, očito, nije predstavljalo problem. Grubo i netaktično se kompariraju autori po vlastitom nahođenju i obezvrjeđuje sistem po kojem se utvrđuje koje su pjesme bile najslušanije. Uprava AMUS-a se ponaša poput Hegela koga su jednom prilikom upozorili da činjenice govore protiv njega, a on odgovorio „Tim gore po činjenice“. Samo što se to Hegelu moglo jer nije imao obavezu da predstavlja bilo koga do samog sebe. Za razliku od izabranih predstavnika AMUS-a obaveznih da govore u najboljem interesu SVIH hiljadu i nešto članova. Mada su oni odavno pokušali proklamovati princip po kojem su „svi članovi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih“.

Nemam namjeru upasti ni u zamku druge vrste pa tvrditi da nema istine u tvrdnjama Upravnog odbora. Moguće je i da ima i da nema. Ja to ne znam i zato i neću da se igram sa ljudskim sudbinama tvrdeći jedno ili drugo. Nemam dokaze i zato se ne izjašnjavam. Kao što su se od izjašnjavanja trebali suzdržati i u Upravnom odboru bar dok ne prikupe dokaze. A ako su ih prikupili onda su te nepravilnosti morali prijaviti nadležnim organima.

Ako, pretpostavke radi, neki medij emituje jednu pjesmu, a prijavljuje da je emitovao drugu kako bi na taj način dao mogućnost nekom autoru da ostvari nezasluženo pravo na tantijeme, onda je to kriminal. Onda je to falsifikat. Onda se to podvodi pod kvalifikaciju „davanje lažnih podataka u svrhu sticanja protivpravne koristi“. I takvo ponašanje treba prijaviti, sankcionisati i sasjeći u korijenu. I optužiti i prozvati one koji su to uradili ili koji imaju mogućnost da to urade. I to opet nisu autori. Oni niti prave play liste niti ih dostavljaju AMUS-u na obradu. To rade mediji. I ako postoji neka sumnja u regularnost onda tu sumnju treba fakturisati na račun medija za koje se pretpostavlja da se bave takvom rabotom. I opet to nedvosmisleno dokazati inače se sve i dalje vrtiti u začaranom krugu špekulacija i kleveta. I stvaranja razdora među autorima koji su već ionako dovoljno podijeljeni.

I da, nemam dokaza pa ne bih pominjao vlastitu sumnju. A da imam napisao bih da je prilično znakovito da su svi pobrojani autori bili i jesu aktivni učesnici pobune protiv aktuelnog AMUS-ovog rukovodstva. Ja samo kažem, a pametnom je i išaret dovoljan.

Advertisements

Biće da smo ipak ostarili zajedno

Kad umre neko poznat ili barem neko za koga je čula većina posjetilaca interneta onda skoro pa da ne možeš da živiš od silnih ripova, el fatiha, spokoja i pokoja kojima se svi utrkuju da u javnom prostoru pokažu koliko im je rahmetlija ili pokojnik značio. Ne znam kako vama, ali meni to ponekad bude i pretjerano i degutantno.

Zato i jesam sačekao nekoliko dana da se slegne ta euforija (uopšte nije neprikladna riječ – baš euforija) oko nesreće u kojoj je život izgubio Šaban Šaulić, pa da i ja nešto napišem. I još uvijek nisam siguran koliko sam ja baš pozvan da pišem o njemu. Nije on bio stvaralac u onom žanru meni bliskom. Nismo se družili. Naši zajednički prijatelji i poznanici dodiruju se tek negdje u trećem ili četvrtom koljenu, a ni za kafanskim stolom, kad narodnjaci bivaju prikladniji nego ikad ja sam radije birao neke njegove kolege iz folk sazviježđa, a njega tek povremeno i, što bi se reklo, ničim izazvan.

Dakle, naši životi su se tako lijepo razilazili da možda i nije bilo nekog posebnog razloga da se na ovakav način opraštam od njega. Sve dok, kopajući po sjećanjima, nisam zapravo otkrio koliko je on bio sveprisutna figura u vrijeme mog odrastanja. Makar i kao marker svega onoga što ne želim kada je muzika u pitanju. Makar i kao meta najobičnije dječije zlobe, kada smo se, kucajući na vrata zrelosti izrugivali tim njegovim perikama iz sedamdesetih. Iz tadašnje perspektive, meni tadašnjem izgledao je kao neki neuspjeli klon Princ Valianta.

I onda se desila 1979.godina. To mi ljepše zvuči nego da samog sebe podsjetim da je to bilo prije četrdeset godina. Ono vrijeme kada u životu mladog mužjaka interes za školu opada proprocinalno sa rastom interesa za školske drugarice. U to vrijeme jedna me je, baš onako, posebno zainteresovala. Uz par trikova koje joj sigurno nije bilo teško provaliti, izborio sam se za privilegiju da me pozove sebi u stan dok su joj roditelji bili na poslu. Bio sam pozvan da „slušamo ploče“. Čak i u to vrijeme ni oni najnaivniji nisu vjerovali da u takvim prilikama iko zaista sluša ploče. Zato sam i ja dozvolio mašti da podivlja i da izmišlja raznorazne scenarije. Scenarije pune rupa koje će tek mnogo kasnije iskustvo relativno pristojno popuniti.

A mi smo zaista slušali ploče. U to vrijeme moja opsjednutost nosačima zvuka tek je stidljivo puštala korjenje pa me poprilično impresionirala njena zbirka. Ja sam imao nekoliko singlica koje roditelji pukim slučajem nisu pobacali i par albuma koje sam izmolio da mi se kupe. Od Čolićevog „Ako priđeš bliže“ do „Rokera s Moravu“. Ali narodnjaka, onih pravih, a ne parodiranih, nisam imao. Računao sam da ih ni ona nema. Blaženo doba mladosti kada vjerujete da je lijepo lice garant dobrog ukusa.

Skoro da bih bez greške mogao sastaviti play listu tog popodneva. Puštala mi je „Srebrna krila“ i „Mirzino jato“ i „Boney M“ i….Šabana Šaulića. Tu sam kod nje, te jeseni po prvi put slušao „Dođi da ostarimo zajedno“. I smijao se liku sa omota i smijao se njenoj sklonosti i zauvijek izgubio njenu naklonost. Ako je ikad i bilo prema meni.

Danas mi se čini da smo isključiviji što smo mlađi. Znam da to nije nikakvo opravdanje, ali je barem kakvo – takvo objašnjenje. Predrasude su nešto što se tako lako zakači za nas, a skida se teže od krpelja. Pa čak i kad mislite da ste ih se riješili može se desiti da su u vama ostavili neku klicu koja samo čeka pravu priliku pa da se razvije u pravu netrpeljivost, pa ponekad i u mržnju.

Dakle, mlad, glup i netolerantan kakav sam već bio smijao sam se djevojci koja je, kako sam tada govorio, „izgledala sasvim čovjekoliko, a slušala narodnjake“. I, pazi sad, istovremeno nikako nisam uspijevao iz glave da izbacim ono sada kad nismo mladi ko nekada… Dobro sam sakrio svoje licemjerstvo i narednih četvrt vijeka se dobro naslušao muzike i bio u prilici i da „slušam ploče“ i da zaista slušam ploče i značajno opustio svoje žanrovski krute stavove.

Bila je 2005.godina kada sam, sada već po „službenoj dužnosti“, preslušavao novi album riječkih „Let 3“. Album se zove „Bombardiranje Srbije i Čačka“, a sami nazivi pjesama nisu mi mnogo govorili. Prvih šest pjesama su pokazale svu raznolikost njihovih uticaja. Od „Ere s onog svijeta“ do Miše Kovača. I onda je laser očitao sedmu. Zove se „Dijete u vremenu“ i tu bi čovjek prije očekivao „Deep Purple“ nego Šabana Šaulića. A oni su, ni manje ni više, obradili „Dođi da ostarimo zajedno“. I podsjetili me kako sam nekada bio mlad i glup. Danas više nisam mlad.

Šaban je, u to vrijeme, odavno bio skinuo periku i obrijao glavu. Ostavio iza sebe neprolaznih pjesama za nekoliko albuma i dva puta toliko života. Ustalio se na poziciji kralja folk muzike na prostoru Zapadnog Balkana. Da nije bilo jedne od onih „Audicija“ nakon koje je „najveći sin“ kolokvijalno postao „Šaban“ on bi postao i ostao „The Šaban“. A i ovako je sasvim sigurno u dobrom društvu.

I danas, ponegdje čujete za nekoga da je „šaban“, ako je nerafiniran, neizgrađen i primitivan. Ne znam da li je korijen tog izraza vezan za Šabana Šaulića i ne želim da znam. Predrasude i isključivost ostavljam drugima. I pokušavam da na ovaj način kažem „izvini“. I Šabanu i onoj sa kojom nisam znao slušati ploče.

Biće da smo ipak nekako ostarili zajedno. Sve do Šabanove prerane smrti. Sad neko može reći kako je imao on finih godina. Ali onda i ja imam pravo da kažem da godine nemaju veze sa tim i da je svaka smrt prerana. Pogotovo ovakva.