Oduvijek sam se pitao ima li bunt rok trajanja. I ako ima, koliki je? Nije to bez nekog vraga. Previše je dragih likova moje mladosti, onih buntovne prirode, završilo kao karikatura samih sebe. I to zato što su odbijali da odrastu sa  svojim pjesmama i što su odbijali da vlastiti bunt usklade sa vlastitim godinama. Jer to je, na kraju krajeva, jedini način da ostanu vjerodostojni.

Zato sam volio „Štuke“. I zato ih i dalje volim, a nakon novog albuma „Topla voda“ i iznimno poštujem. Čekali smo taj njihov album punih sedam godina od sjajnih „Brojeva računa“ i pokazalo se da smo imali šta čekati i ako je ovakav album rezultat nešto sporijeg rada onda nekim bendovima toplo preporučujem da se javljaju jednom u mileniju.

Kaže mi Dino Šaran, ona autorska i pokretačka snaga sastava „Letu šuke“ da je puštao neke pjesme da „odleže“ prije nego ih ponudi publici. I čini se kako je to prava formula. Pjesme koje kod njega samog izdrže tu probu vremena i koje mu zazvuče onako kako treba nakon par godina, te pjesme sigurno nešto vrijede i spreman je da ih ugradi kao dragulje u krunu svoje karijere.

Mnogi se neće složiti sa mnom da je upravo ovaj album ta kruna i klet će se u neki od prethodna tri albuma. I niko ne kaže da neće biti u pravu jednako kao i ja koji se oduševljavam ovom zbirkom od devet novih pjesama. Namjerno kažem „zbirkom pjesama“, jer koliko god bio muzičar, roker, Dino Šaran je jednako toliko, ako ne i više – pjesnik. Pjesnik rock’n’rolla u vremenima kada nema baš previše prostora za poeziju u popularnoj muzici. Zapravo, taj prostor je do te mjere ograničen da on sam, ne bez rezignacije, u jednoj od pjesama sa ovog albuma konstatuje da „ne vrijede riječi u pjesmama“.

Samo što, bez obzira na to, on ne može da obuzda te riječi koje napisane i otpjevane od njega potpuno precizno razobličavaju našu stvarnost i ostavljaju nam neke stihove za razmišljanje, a neke, Boga mi, i za citiranje. A da opet ni jednog jedinog trenutka ne prijeti opasnost da njegove poruke postanu isprazne parole.

Rijetko se to primjećuje, ali Dino Šaran u pjesmama koje radi za svoj matični bend uvijek ponudi i tu dozu duhovitosti koja se kao ona čuvena crvena linija provlači kroz njegovo stvaralaštvo od samih početaka. Naravno, takvu vrstu duhovitosti neće svako ni primjetiti, a kamo li da će se svakome dopasti. Ali „Letu štuke“ i nisu za svakoga. Ili je preciznije reći kako nije svako za „Letu štuke“.

Muzički su ponajviše evoluirali. Dozvolili su sebi malo više eksperimenta u tom smislu pa na momente primjetimo izlete u elektroniku kakve ranije nismo imali prilike kod njih prepoznati, pa sve do čudne „folklorizacije“ u pjesmi „Zemlja gori“ koju su im njihovi „pravovjerni“ fanovi zamjerili čim se pojavila.

A to je samo pjesma koju treba pažljivo slušati. I to više puta. Ova saradnja sa „Dubiozom kolektiv“ (svojevrsno vraćanje usluge za Dinino gostovanje na njihovom posljednjem albumu) je savršen spoj divlje „narodnjačke“ teme u koju je upakovan nimalo naivan tekst. I upravo takav spoj nespojivog pjesmi daje dodatnu snagu i uvjerljivost. Nema sumnje da će, nakon prvog zazora, publika plebiscitarno prihvatiti ovu pjesmu i da će to biti jedan od vrhunaca njihovih budućih koncerata. Na užas svih rock čistunaca.

Baš ta „Zemlja gori“ je tipičan predstavnik tih pjesama koje govore o našem ovde i sada, a opet su dovoljno univerzalne da šalju snažnu poruku i izvan tih vremenskih i prostornih okvira. Uz nju tu su sigurno i pjesme kao „Bože zdravlja“, „Topla voda“ i, po meni najbolja na albumu „Bočice“.

Ostatak materijala predstavlja Dinu u onom njegovom ranjivom i intimnom izdanju zabilježenom u ljubavnim pjesmama. Duboko emotivnim, a opet svjetlosnim godinama daleko od bilo kakve patetike. I kako god slušam album tako me pri svakom narednom slušanju neka druga pjesma takvog usmjerenja „kupi“. Ovisno o vlastitom raspoloženju. Nekada je to „Supermarket“, nekada „Ne poznajem“, a sve češće „Kreten“. I molim, bez ikakvih asocijacija!

A najljepše od svega je što ne treba ni birati pjesme sa ovog albuma. Šta god da pustite – nećete se pokajati. A najbolje je se prepustiti svim pjesmama od početka do kraja albuma. I to redom. Dakle, „pristavite“ Štuke i otkrit ćete  „toplu vodu“ kad vas pogodi saznanje da još uvijek „vrijede riječi u pjesmama“.

Stare navike se teško mijenjaju. Iako sa posljednja dva albuma „Zabranjeno pušenje“ nije više onaj bend koji sam nekad volio i čije sam albume s nestrpljenjem očekivao kod mene se ništa nije promijenilo. I dalje ih volim, a njihove albume i dalje očekujem s nestrpljenjem.

Tako je bilo i sa ovim posljednjim, nazvanim „Šok i nevjerica“ objavljenim posljednjeg dana oktobra. I to opet ponuđenim za potpuno besplatan download. „Pušenju“ sa barem mora odati priznanje da su ostali dosljedni ideji da nisu tu da na brzinu klepe pare, nego da im je prioritetni cilj da njihove pjesme dopru do što šireg kruga poklonika, pa i do onih koji nemaju para za nabavku diskografskih izdanja. Ili prvenstveno do njih.

Cinici bi, naravno, rekli kako je i takav potez u konačnici isplativ jer tako pjesme postaju popularnije što im omogućuje brojnije i posjećenije koncerte. Što takođe dovodi do toga da se te pjesme više traže na medijima i onda to rezultira većim tantijemima od autorskih i srodnih prava. Ali cinici bi ionako svašta rekli, pa ne treba da se previše osvrćemo na njih.

Osvrnimo se na ovaj novi album. Nije on kod mene izazvao ni šok ni nevjericu. Ni oduševljenje ni razočarenje. Prije osjećaj da se tu radi o dobrim pjesmama, na momente i jako dobrim, ali da im nešto nedostaje. Neki začin koji bi nas podsjetio zašto je ovaj bend nekada bio tako važan.

I kako god i kad god pokušam da definišem šta je to što nedostaje priča se vrati na Neleta. Ili ne nužno na njega, ali na pjevača drugačijeg tipa nego što je to Sejo Sexon. Neke pjesme naprosto traže više energije prilikom pjevanja i drugačiji pristup.

Možda sam i sam kriv za to. Svojevremeno, ponukan načinom na koji je Sejo otpjevao „Fildžan viška“ i „Jugo 45“ i njemu i svima koji su htjeli slušati govorio sam kako nema potrebe da traže novog pjevača i da on sam to može iznijeti kako treba. I prevario sam se. Ima pjesama kod kojih to jako dobro funkcioniše. I tu prije svega mislim na sporije pjesme, intimnog ugođaja i ispovjednog tona. Ali kod onih bržih i žešćih uvijek pokušam da zamislim kako bi zvučale da su ih otpjevali Nele ili Marin. I uvijek skontam kako bi sigurno zazvučale i bolje i ubjedljivije.

To je na ovom albumu pogotovo primjetno. Sejo je ubjedljiv u prvoj pjesmi albuma „Svjetla Sarajeva“, a takav je i u završnoj „Sve po starom“. Ne zvuči to loše ni u onom reggae napjevu „Upuc’o sam šerifa Buzu“, kao ni u prekrasnoj ljubavnoj „Poljubi je budalo“. Između se smjestilo još deset pjesama koje su zaslužile boljeg pjevača.

Ne znači da je zbog toga to loš album. To samo znači da je mogao biti i neuporedivo bolji jer Sejo nije autorski potrošen. Pametno je na par pjesama ostavio prostora i drugim autorima pa tako ponovo sarađuje sa književnikom Nenadom Veličkovićem kao i prije dvanaest godina na pjesmi „Nema više“. Ovoga puta se pjesma zove „Kupi nas Ali“ i govori o sve prisutnijoj pojavi kupovine bosanske zemlje od strane „investitora“ iz arapskih zemalja. Samo što se tu izbjegava patetična priča o tome „kako nam zli Arapi sve pokupovaše“ nego se postavlja pitanje koliko mi zaslužujemo uopšte ono što oni žele da kupe. U toj pjesmi gostuje i tuzlanska reperka Sassja. I da se nije pojavila na pjesmi pjesma ne bi mnogo izgubila, a i ona je imala blistavijih momenata u karijeri.

Puno je uspješnije gostovanje Damira Imamovića na pjesmi „Svjetla Sarajeva“. Ne mogu da se otmem utisku da je u pitanju pjesma o ratnom Sarajevu, o opkoljenom Sarajevu i da ju je sada Sejo odnekud izvukao. Međutim, to vam je jedna od onih pjesama koje uopšte ne ovise o trenutku u kom su nastale i nose vječnu poruku. U pitanju je sigurno jedan od najsvjetlijih momenata albuma. Kao što je i „Poljubi je budalo“, živi dokaz da se može napraviti velika ljubavna pjesma u kojoj autor neće ni patiti ni kukati a koja će ponuditi emociju kao malo koja pjesma koju smo čuli u posljednje vrijeme.

Blistavi momenti su i „Upuc’o sam šerifa Buzu“ i „Bosman – prvi bosanski superheroj“. I ako je negdje baš zatrebao moćan rokerski vokal o kome sam govorio, onda je to u „Bosmanu“.

Neću da kažem kako je ostatak materijala prosječan ili čak ispodprosječan. Ali kada ste bend kakav „Zabranjeno pušenje“ jeste onda vas niko ne upoređuje sa drugima. Svi vas onda mjere po vašim najsjajnijim trenucima. A album „Šok i nevjerica“ ne spada među njih. I onda shvatiš da ponekad dobro naprosto nije dovoljno dobro.