Rođena 4. jula

Ovo vam je priča o Mariji. Mojoj prijateljici Mariji koja je ovog 4.jula napunila pola vijeka. Ne znate vi Mariju. A ako je kojim slučajem znate onda vam je sve jasno. Od tih njenih pola vijeka ja je poznajem skoro tri petine. Rodila se u trenutku kad su Amerikanci slavili neku okruglu godišnjicu svoje nezavisnosti. Slavilo se i preko okeana, u Vogošći. Tamo su Gavro i Katica dočekali prinovu u porodici i ne sluteći da će im kćerka svoj pedesti rođendan baš slaviti preko okeana. I još dvadesetak njih prije toga.

A ja se sjećam kako smo slavili njen dvadeset i peti rođendan. Bio je 4.juli 1991.godine. Okupili smo se u stanu njenih roditelja, prilično velikom za socijalističke uslove. Ma prilično velikom za svake uslove, ako ćemo pravo. Bilo je to vrijeme kada je trajao onaj, skoro pa beskrvni, rat u Sloveniji nakon njenog otcjepljenja od Jugoslavije. Pojma mi tada nismo imali i bilo smo tek nešto obavješteniji od onog čuvenog vojnika sa još čuvenijom rečenicom “Oni kao hoće da se otcijepe, a mi im kao ne damo”.

Pojma mi nismo imali. Ni o čemu. I bili smo, kao i sve neznalice ovog svijeta, uvjereni da sve znamo. I svi su listom na tom rođendanu bili spremni da se “napiju krvi” vjerolomnim Slovencima. Osim jedne male rođendanske frakcije koja je, tada bogohulno, tvrdila kako je glupo nekoga puškom tjerati da živi sa tobom. Tu manjinu sačinjavali smo tada Marija i ja. Ali nikad više nismo imali priliku da kažemo “jesmo li vam rekli?”. Nikad se više ekipa nije okupila u takvom sastavu.

Već narednog njenog rođendana i ona i ja smo, skupa sa svojim boljim polovinama, bili protjerani iz svoje Vogošće. Jasna i ja smo bili tada u Zenici, a ona i njen Senad negdje u Njemačkoj. Naši zajednički prijatelji Zoka i Snježa bili su zauzeti drugim stvarima. On ratovanjem za “svetu nacionalnu stvar”, a ona opremanjem novog i većeg stana koji su prisvojili, stvarima iz drugih stanova koji su još bili “neprisvojeni”. Komšijski stanovi su preko noći postali saloni namještaja i bijele tehnike. Marijina mama je bila prisiljena da se divi osjećaju za stilsko uređenje kćerkine dojučerašnje prijateljice. Da se nije divila bila bi sumnjiva. Jer već je bila sumnjiva. Što zbog svog sumnjivog nacionalnog porijekla, što zbog kćerkine neobjašnjive odluke da se uda za muslimana.

Htio sam baš da izbjegnem taj dio priče, ali nekako sam od sebe se vraća. To da je moja prijateljica Marija dijete iz srpsko-hrvatskog braka. To da se udala za Senada, za mog Senu i rodila mu dva sina i zajebala svaku čistu etničku priču. Ali nije ona namjerno pravila tu multietničku priču koju bi mnogi sad da dignu na nivo simbola. Iako se ubila za reklamu o bosanskoj toleranciji Marija je samo živjela svoj život vođena srcem. Onako kako su to prije nje učinili njeni Katica i Gavro. Bez pitanja šta je lakše i šta je jednostavnije.

U mom životu postoje prijatelji koje poznajem duže od nje i Senada. Postoje i ljudi sa kojima sam se intenzivnije družio. Ali ne postoji prijateljstvo koje je tvrdoglavije izdržalo u ratu protiv oba ona najveća neprijatelja svakog prijateljstva. Protiv vremena i daljine. Velika voda koja se isprječila između nas ipak nije bila dovoljno velika da ga utopi.

Postoje takve neprocjenjive stvari. Stvari na koje moraš staviti oznaku “pazi lomljivo”. Ali nekada baš takve stvari izdrže one najteže lomove i potrese, a da i ne napuknu. Takva je bila i ta njihova ljubav. Na svim mahalskim kladionicama imala je status totalnog autsajdera. A ona, sva od najtanjeg porcelana, je i opstala i ostala. I dala dva predivna sina. I ne, neću vam reći kakvim je argumentima Seno pokušavao da izbjegne prisustvo u porođajnoj sali. Ali nema šanse da vam se ne pohvalim podatkom da su nas nazvali nakon rođenja svog prvog sina i pitali da li može da se zove kao naš. Tako je moj Arnej dobio imenjaka tamo negdje u Kanadi. A ja razlog da se raspekmezim svaki put kad pričam ili pišem o tome.

I ne znam da li joj je Senad otkrio, ali ja ću da budem izdajnički gad i da joj priznam da je postojao “podli” plan da joj za pedeseti rođendan Seno “pokloni” nas. Moju Jasnu i mene koji smo konačno trebali tada doputovati u Kanadu. Nismo. Stvari rijetko kada ispadnu onakve kako ih planiramo. I tog 4.jula mi smo bili u Vogošći, a oni negdje na Kubi. I pojma vi nemate, ako i dalje vjerujete da nismo bili zajedno.

 

Advertisements

Neka nama “Jabuke”

Kada je, prije tri godine, ovako negdje u junu, „Crvena jabuka“objavila svoj album „Nek’ bude ljubav“ odnekud su krenule priče da je to njihov posljednji album. Kako oni nisu demantovali te priče mogli smo ih sa dobrom dozom izvjesnosti uzeti kao tačne. I mada „Jabuka“ odavno nije ono što je bila, ipak i takva kakva jeste važan je faktor ovdašnje scene. I bilo mi je nekako žao. A onda sam čuo da ipak snimaju novi album i ovih dana smo ga i dobili. I to ne bilo kakav nego čak dvostruki sa 25 pjesama.

Album se zove, krajnje nemaštovito „2016“. Od 25 pjesama neka je sigurno bila dovoljno dobra da se izvuče u naslov. Zapravo, imam informaciju da se album trebao zvati „Berba čaja na Šri Lanki“. Po pjesmi Asmira Spahića. A onda su, valjda, u menadžment timu „Crvene jabuke“ zaključili da je to ipak neprihvatljiv naziv za njihovu publiku. I mislim da su pri tome podcijenili ljude koji vole „Crvenu jabuku“. To bi bio puno bolji i sigurno puno hrabriji naziv za ovaj album.

A kad izabereš formu dvostrukog albuma i kad imaš prostor za 25 pjesama onda možeš i da se igraš i da stavljaš pjesme po vlastitom izboru. Kriteriji ti, neminovno, pomalo popuste. I tu je ploča dosta raznovrsna jer je nastajala u rasponu od tri godine. Ima tu i pjesama koje smo već imali prilike čuti. Pjesama kao što je ona saradnja sa grupom „Gustaffi“ u pjesmi „Lubenice“, gdje imamo neobično okretanje istrijanskoj tradicionalnoj muzici. Takođe smo već čuli i pjesme „Mala moja Dalmatinko“, „Voljena“, „Reci mi“ i onaj posljednji duet sa Halidom Bešlićem, pjesmu „Men’ se čini“.

Nema sumnje da će upravo ta pjesma „Men’ se čini“ biti jedan od najvećih hitova sa ove ploče. Mada mislim da će ubjedljivo najslušanija i najpopularnija biti „Minka“. Obje ove pjesme napisao je Mirko Šenkovski Geronimo, a sa „Minkom“ je pogodio nesumnjivi ljetnji hit, ali i pjesmu koja će sigurno potrajati znatno duže od jedne sezone.

Inače, većinski autor na ovom albumu ponovo je Zlatan Fazlić Fazla. Kao i prije dvadeset godina, kada su bez Zlatka Arslanagića obnavljali priču o „Crvenoj jabuci“ oni su ponovo u Fazli našli pouzdanog saradnika. On je autor čak sedam pjesama, ali je od tih sedam pjesama samo „Mala moja Dalmatinko“ nova i namjenski urađena za novi album „Crvene jabuke“.

Ostalih šest pjesama su uzete iz Fazlinog dosadašnjeg repertoara, znamo ih, ali je logična pretpostavka da ih nešto šira publika, pogotovo izvan Bosne i Hercegovine, ne poznaje. To se, prije svega odnosi na pjesmu „Mliječni put“ koju je Fazla svojevremeno napisao i otpjevao za potrebe istoimenog filma. U Žerinoj izvedbi ona je jako lijepo zazvučala, i sigurno je da će znatno dalje dobaciti ovaj put. Tu su i dvije pjesme sa posljednjeg Fazlinog studijskog albuma, pjesme „Psssst ššššš“ i „Vedro jutro“. A našlo se prostora i za jednu od novijih. Pjesmu „Nostalgija“ Fazla nam je predstavio početkom prošle godine, a sada je dobijamo u duetskoj varijanti gdje je zajedno pjevaju on i Žera. Nakon dugogodišnje saradnje ovo je prvi put da se Fazla pojavljuje kao pjevač na jednoj od ploča „Crvene jabuke“.

Posebno je zanimljiva i priča o pjesmi „Ode Žera u mornare“. Svojevremeno kada je Fazla snimio pjesmu „Ode Mujo u mornare“ tu istu pjesmu ponudio je i „Jabuci“. Kako su oni tada bili orjentisani ponajviše na hrvatsko tržište procjena marketing stručnjaka „Croatie Records“ bila je da bi im pominjanje Muje više naštetilo nego što bi im dobra donijelo. Kasnije je ispalo kako je neprihvatljiva i opcija „Ode Žera u mornare“. Bilo je to tamo negdje još 1998.godine.

Nakon skoro dvadeset godina sada ta pjesma ipak može. I to ne samo da je uvrštena na album nego sa njom „Jabuka“ nastupa na ovogodišnjem splitskom festivalu. Mala je to pobjeda koja je stigla prekasno. Zato mi je posebno drago da su uvrstili i pjesmu „Svi smo negdje tu“. To je ratna pjesma prepuna bola i nemoći izgubljenih duša u ratnom haosu. Ne postoji komercijalno opravdanje za stavljanje takve pjesme na album. Motivi su morali biti puno drugačiji, puno dublji i puno ljudskiji. I zato čestitke i Žeri i ostatku ekipe što su tu pjesmu uvrstili na album.

Što se Žere tiče očito je da on sve više postaje „Jabuka“. Nema taj autorski potencijal, ali kada sam malo obratio pažnju na potpise ispod pjesama shvatio sam da mi se, zapravo, najviše dopadaju upravo one pjesme na kojima je on ili radio aranžmane ili sarađivao na aranžmanima. Tako je  pjesmama drugih autora uspjevao da da onaj prepoznatljivi „Jabuka“ zvuk.

I kao što rekoh nije više to ona predratna „Jabuka“ na čijim albumima nisi mogao naći slabo mjesto. Ovde takvih mjesta definitivno ima. Ali definitivno ima i dovoljno lijepih pjesama da me obraduje izlazak ovakvog albuma.