Prije nekih desetak dana moj kolega Josip Dujmović dosta oštro i sa puno gorčine je pisao o najavljenoj regionalnoj dodjeli nagrada „Mac“. Kontam ja možda Josip pretjeruje, možda to i ne bude tako strašno. I prilično dobronamjerno odlučim da pogledam šta su to pripremili. Nije Josip bio u pravu. Nije to bilo baš tako loše. Bilo je još i gore.

Svaki put kad se suočim sa nekom ovakvom papazjanijom od manifestacije naljutim se na Balaševića. Što je baš on morao prvi da osmisli farzu „parada pijanstva i kiča“? Baš bi savršeno legla da bi se do kraja definisala ova dodjela. Kič u njegovom najgorem obliku. Prošlog ljeta sam bio na ljetovanju u Turskoj i sve je bilo fino i krasno, ali sam izbjegavao lift. Prvi dan, kad nisam znao šta me čeka u liftu ušao sam tamo i suočio se sa ogromnim ogledalom u okviru od lažnog zlata. Nije to ni pozlata. To je nekakav gips premazan žutom bojom i sav u nekakvim viticama koje su se već pomalo odlomile pa proviruje isti taj gips. Baš sam se ružno osjećao. E, nekako slično sam se osjećao i kada sam gledao ovo, kako god mi to nazvali.

Najgore je od svega što sve ovo organizuju ljudi koji ne vole muziku. Ljudi koji jedino gledaju da li u nečemu postoji potencijal da se zaradi ili ne. Za takve ljude je svaka umjetnost samo smetnja. Kakva umjetnost, brate, pjesma treba da bude proizvod. Za njih je nečija bol pretvorena u industriju i samim time otišla beskrajno daleko od moje zone interesovanja.

A i izgleda da je muzika bila u drugom planu. Više je to bila modna pista nego muzička scena. A i voditelji su se ponajviše fokusirali na to šta je ko obukao. Neka u kostimu spermatozoida nabraja svoja remek djela. Bolje da im ne čujete nazive. Pitam se šta bi im ja mogao odgovoriti na takva nebulozna pitanja o tome ko me oblačio, kako i zašto. Šta da im kažem, da mi je nokat na palcu lijeve noge zapeo za gaće kad sam ih jutros oblačio. Mislim, to je baš priča za ovaj nivo manifestacije, ali ipak neka hvala.

Sve je na kraju ispalo kao neki neuspjeli plod neprirodne ljubavi između splava, modne revije i seoske priredbe koja glumi glamur. I svi su bili izvještačeni i lažno nasmijani. Svi kao vole jedni druge i svi foliraju da su iznenađeni kad dobiju nagrade. Kako da ne. Nagrade su dobili očito oni koji su bili spremni da dođu i svojim nastupom pomognu organizatoru da napuni džepove. Svoje džepove da ne bude zabune.

Vrh gadosti bila je dodjela nagrada u kategoriji pop alternative. Pop i alternativa su dva suprotsvaljena pojma sama po sebi. Što bi se reklo oksimoron. Samo što je okismoron stilska figura i nekad i ima razloga da se upotrijebi. Plašim se da je ovdje u pitanju bio obični moron. Bez ikakvog prefiksa.

Ali kad malo razmislim sve je bilo očekivano i u skladu sa imenom. Tepali su stalno ovoj dodjeli akronimom „Mek“. Sto posto. I jeste djelovalo kao ocvali švaler u svilenom bade mantilu koji obećava mladoj ljepotici nezaboravan seks, a ona na kraju utvrdi da je u pitanju – mek. Jedna je ipak izjavila da je tu isključivo zbog meka i da će uvijek doći zbog meka. O ukusima ne vrijedi raspravljati.

Nešto me posebno zaboljelo u cijeloj ovoj priči. To što je za područje Bosne i Hercegovine ovu jeftinu zabavu, koja je očajnički pokušavala da djeluje skupo, prenosio BHT1. Tako se gubi dostojanstvo. Jeste ovo prenošeno u svim zemljama Regiona, od Slovenije do Makedonije. Ali samo je kod nas to radio Javni servis. U drugim zemljama su to radile neke privatne medijske kuće. Kako i priliči.

Uopšte ne bih komentarisao dobitnike nagrada. Kada bih to sebi dozvolio dao bih ovom teferiču legitimitet koji mu, ni po čemu ne pripada. Čak i bitna imena u ovom kontekstu postala su nebitna. Ipak bih izdvojio Konstraktu koja je jedina pošteno rekla da su tu da ispune ugovornu obavezu. Ko hoće – shvatiće.

I na kraju najbolji komentar ovogodišnje dodjele muzičkih nagrada dala je sama voditeljica kada je u odjavi rekla da ste i vi zaslužili ono što ste dobili. I jeste.

Čekao sam skoro dva puna mjeseca od izlaska novog albuma „Crvene jabuka“ da bih vam nešto rekao o njemu. Ponajviše zato što sam morao nekako sve te pjesme propustim kroz sebe i da budem do kraja pošten u njihovoj procjeni. Ta vrsta objektivnosti mi je posebno bila značajna jer sam na ovom albumu i autorski bio prisutan kao neko ko je napisao tekst za pjesmu „Grlica“. Odnosno, bilo bi pošetnije reći da je Geronimo napisao muziku na moj tekst.

Znam da će mnogi reći kako to nije ni nalik na onu nekadašnju „Crvenu jabuku“ i biće posve u pravu. Nije to ona nekadašnja „Jabuka“ i sa tim se i ja slažem. Ne može ni biti bez Zlatka Arslanagića i njegovog autorskog rukopisa. Ne može to biti ni ona nekadašnja „Jabuka“ koje je uslijedila nakon nekadašnje. Ovo je neka najnovija „Crvena jabuka“ kojoj sviću „Neka nova jutra“ kako se i zove ovaj novi album.

Svjestan je te činjenice i Dražen Žerić, jedini preostali član originalne „Crvene jabuke“, pa zato, po priv put cijela priča ide pod firmom „Žera i Crvena jabuka“. Dobro, znam ja da je to ponajviše zbog raspodijele novca prikupljenog od izvođačkih prava, ali je ime potpuno pogođeno. To sada i jeste prije svega Žera, pa onda i ono nešto malo što je od „Crvene jabuke“ ostalo.

Da li to znači da je u pitanju loš album kojim se krčmi stara slava nekada velikog benda. Odgovor na to pitanje u cijelosti ovisi od toga šta očekuje od te i takve „Crvene jabuke“. Ako želite nešto slično onome što su radili u drugoj polovini osamdesetih onda bolje da zaobiđete ovu ploču. A ako nemate nikakvih predubjeđenja niti unaprijed očekivanja onda sigurno možete pronaći i lijepih momenata na ovom albumu.

Prije svega, među tih petnaest pjesama ima sigurno dosta toga što se može okarakterisati pjesmama koje bi ponovo poželjeli čuti. Autorski su najprisutniji Mirko Šenkovski Geronimo i njegova supruga Dragana Kajtazović – Šenkovski. Žera su u priču uključio aranžerski i producentski što, iskreno možda i nije bilo najsretnije rješenje. Pomišljam da im je tu ipak trebao neko ko ima izraženu tu težnju kao perfekcionizmu. Neko ko ne bi pristao nikada da nešto bude naprosto „dovoljno dobro“.

Ipak je Geronimo dovoljno vješt da je ponudio, makar na površini, različit muzički doživljaj u svojim pjesmama, tako da ipak ne liče jedna na drugu kao jaje jajetu, a fino je uklopio i druge autore pa sa dobilo na svježini i raznovrsnosti.

Album otvara naslovna „Neka nova jutra“ koja i jeste nekako najprikladnija i da otvori album i da bude najavni singl (što je i bila). Kada mi je Žera poslao gotove pjesme jedno mjesec dana pred izlazak ploče ja sam bio uvjeren da je najbolji naziv „Ono što nisam imao“ po još jednoj od pjesama sa ploče. Čak sam mu to i rekao, međutim već je bilo odlučeno da se album zove „Neka nova jutra“. A meni je „Ono što nisam imao“ puno bolji naziv, a možda i bolja pjesma.

Ulazi „Jabuka“ na ovom albumu i u etno vode u pjesmama „Behar“, „Smilje“ i „Ako umram il’ zaginam“. Diskretno i sasvim lijepo se pojavljuje i Dino Muharemović sa pjesmama „Dunav miruje“ i „Benovi“. „Benovi“ bi mi sigurno bili najbolja pjesma na albumu da nisu obradili Fazlinu „Baščaršijsku“. Samo nisam siguran koliko će tu pjesmu prepoznati publika na hrvatskom tržištu ka kojem je „Jabuka“, htjeli mi to priznati ili ne, ponajviše okrenuta. Zato je druga obrada sa albuma, obrada pjesme „Tonka“ iz repertoara „Novih fosila“ smišljeno okrenuta ka toj vrsti publike. Ali nisam siguran da je to bio baš pun pogodak.

Kako god bilo „Crvena jabuka“ i sa ovim albumom nudi pjesme koje vrijedi čuti. Nije to loš album. Samo što je njihova nesreća što im svaki novi album upoređuju ne sa onim što drugi rade nego s onim što su nekada oni radili i to neminovno ide na štetu novih radova.

Ima jedan davni politički vic. Još tamo iz vremena kad je imalo smisla pričati viceve o politici, iz vremena kad sve to još nije postalo gorka stvarnost. Uglavnom, u tom vicu kao dođe novi Visoki predstavnik u Bosnu i Hercegovinu i po dobrom običaju međunarodne zajednice postroji domaće političare. Kaže on njima “Haj’mo, lijepi na lijevu stranu, a pametni na desnu”. Raziđu se oni tako lijevo i desno (kako je ko sebe doživio) samo junak naše priče ostane da stoji gdje se i zatekao. Dotični gospodin nije više među živima pa nije red da mu pominjem ime. Uglavnom, za poentu je važno da znate da nije baš bio holivudski ljepotan. Pita njega ovaj Visoki “šta je mali, što se ti ne razilaziš?”. I dobije genijalan odgovor u rečenici “Ne mogu se razgulit'”.

E, pa ni ja se ne mogu razguliti. Iako se to očekuje od mene. Očekuje se da se jasno i nedvosmilesno opredijelim, u skladu sa najnovijom sarajevskom podjelom, po liniji “Dubioza kolektiv” – Dino Merlin. Kao, čiji je neovogodišnji nastup u Sarajevu bio bolji. I to već više nema nikakve veze sa muzikom. Odavno je to prešlo na teren politike. I to one najsurovije i najprizemnije politike. U ovakvoj atmosferi priznati da ti se sviđa neka Dinina pjesma znači automatski pristati na to da budeš okvalifikovan kao SDA jurišnik i Bakirov bot. Ako, opet dozvoliš da iskažeš naklonost prema “Dubiozi” odmah si komunjara, izdajnik, autošovinista i šta sve ne.

I šta sam onda ja koji volim i cijenim i ono što radi Dino Merlin, ali i ono što stvara “Dubioza kolektiv”? Jesam li ja u tom slučaju komunjarski Bakirov bot ili SDA autošovinista? Prijeti mi ozbiljna kriza identiteta. Ali tako mi i treba kad ja ne znam, kao sav pošten bosanski svijet, da se lijepo opredijelim. Pa onda da svi znaju čiji sam. Onda naši znaju da sam naš. I njihovi znaju da nisam njihov. Kad bih još samo znao ko su to naši, a ko njihovi mogao bih lijepo da mrzim i budem omražen kako to i pristoji u jednoj modernoj demokratiji kakva je naša.

A ja, eto ne mogu pa ne mogu. Nema šanse. A kad nisi ničiji onda si svima sumnjiv. Šta se ovaj Misirlić pravi pametan? Ja l’ si “Dubioza”, ja l’ si Merlin. Nema trećeg prijatelju. Samo što ovo meni nije ništa novo. Da nemamo najkraće pamćenje u poznatom univerzumu možda bi se i sjetili da je slična polemika vođena i prije nekoliko godina. I opet je u tom opredjeljivanju sa jedne strane stajao Dino Merlin. Samo je tada sa druge, suprostavljene pozicije bio instaliran Zdravko Čolić. Ni Čola ni Dino nisu bili glupi da se upecaju na tu priču i dozvole medijima da ih razvlače. Jer, samo bi glupan mogao pomisliti da treba jednog od njih dvojice da se odreknemo. Nama trebaju i jedan i drugi. Kao što nam treba i “Dubioza kolektiv”.

Dino Merlin je trenutno, bez ikakve konkurencije, najveća regionalna muzička zvijezda. Profesionalac iz udžbenika koji ništa ne prepušta slučaju, osluškuje trendove i iznova i iznova osvaja nove generacije sluaštelja. Naravno, možemo se složiti da je ono što on radi namijenjeno najširim slojevima i teško da tu ima neke alternative ili muzičke ekskluzivnosti. I šta u tome ima loše? Iz moje perspektive apsolutno ništa. Kao što ništa loše nema ni u “Dubiozinom” opredjeljenju da naglasak stavljaju na neku drugu vrstu publike. I drugu vrstu muzike.

I jedne i druge možete voljeti ili ne, ali ne možete im osporiti značaj koji su stekli i u domaćim, ali i u inostranim muzičkim krugovima. “Dubioza” već jeste svjetska priča šta god ko o tome rekao. U zemlji osuđenoj na prebrojavanje, nakon krvnih zrnaca, nakon ruku u parlamentima, nakon glasačkih listića sada se broje glave na koncertima. Meni ne pada na pamet da upoređujem neuporedivo. U pitanju su dvije vrste publike, dva različita muzička žanra, pa ako baš hoćete, i dvije različite filozofije i ideologije. Ali isto tako sam uvjeren da bi bilo krajnje rasipničko ponašanje kada bismo se ijedne od njih olako odricali.

Zato se i nisam upecao da reagujem na svađalački intonirane i isključive stavove koje sam ovih dana i slušao i čitao, a dolazili su sa obje strane i političkog i estetskog spektra. Na mojim ličnim play listama vrlo često naiđe “Dubioza” nakon Dine Merlina. Ili on nakon njih. I tako će i dalje biti. I zato, kada bih se opredjeljivao ja se ne bih opredjeljivao ZA bilo koga od njih. Kada bih se opredjeljivao ja bih se nužno morao opredijeliti PROTIV jednog dijela samog sebe. A što mi to treba? Jer, kao što reče onaj političar iz vica “ne mogu se razgulit'”.