Sjetimo ga se i pretvorimo ga u park

Vrijeme je neuhvatljivo. Čini se da smo koliko juče oplakivali iznenadnu smrt Kemala Montena, a evo već je došlo vrijeme da obilježimo godišnjicu njegove smrti. Dugo sam bio uvjeren da se nečija veličina najbolje mjeri prazninom koja je ostala iza njega. I onda me Kemo razuvjerio. On je bio toliko veliki da nije ni dozvolio da iza njega ostane praznina. Čak i njegova sjenka, čak i sjećanje na njega nas ispunjava do te mjere da prečesto zaboravimo da on nije i fizički tu prisutan. Tu među nama.

Bilo bi i netačno i krajnje drsko kada bih tvrdio kako smo bili prijatelji. Ali sam sudbini zahvalan na onih nekoliko susreta koje sam imao sa njim kada su se intervjui pretvarali u razgovore. A vjerujte mi na riječ da je velika razlika između to dvoje. I ako ću se po nečemu sjećati tih dragocijenih trenutaka onda je to po njegovom upornom bježanju od slave.

Ne da ga slava nikada nije opila. A mogla je kao i tolike druge. Naprotiv. On je cijelim svojim životom negirao sam koncept slave kao takve odlazeći povremeno i u drugu krajnost. I nije njegov najveći uspijeh oličen u tim bezbrojnim i velikim pjesmama. Ma koliko ih mi volili njegovo najveće dostignuće jeste zapravo u tome što je uspio Kemicu da sačuva od fenomena Kemala Montena.

A to što je on sebe samog decenijama svodio na pristojnu ljudsku mjeru samo govori koliko je bio veliki. Ali to ne znači da i mi treba jednako da se ponašamo prema sjećanju na njega i prema njegovoj zaostavštini. Ta vrsta skromnosti sigurno nam neće služiti na čast. Ovo je njegov grad i morao bi da ga se sjeća, u najmanju ruku, na način kako je to uradio Zagreb sa velikim koncertom u priličenim u povodu godišnjice njegove smrti.

I da se odmah razumijemo ništa tu nema da se zamjeri Zagrebu. Naprotiv. Kemo je bio svačiji i dobar dio svog života je i proveo u Zagrebu i tamo je bio kao kod kuće. Ali ovde jeste bio kod kuće. Zvukove ovog grada je osluškivao i pretakao u pjesme. On je toponim ovog grada i ne treba ga okameniti u spomenik. Treba ga pretovoriti u ulicu. Ili park. Negdje na sunčanoj strani. Park prepun djece i ptica. Mjesto u kojem bi smo nalazili i utjehu i smiraj i razlog za ljubav jednako kako smo ih nalazili i nalazimo u njegovim pjesmama.

Zato njegovi prijatelji treba da se okupe u ovom gradu onako kako su se okupili u Zagrebu. Grandiozno i vidljivo. Da ga se prisjete pjesmom. Ako već to nisu učinili na dan njegove smrti mogu to učiniti na dan njegovog rođenja. Ili bilo kada. Svejedno. Možda nekog sarajevskog aprila kada se sa Trebevića san spušta na neke druge dječake koji rastu skupa sa svojim gradom. Ili naprosto jedne noći u decembru.

Advertisements

Major Tom sa crne zvijezde

U petak je svijet obišla vijest da je na svoj 69. rođendan David Bowie objavio novi album „Blackstar“. I dva dana nakon toga nepovratno je otputovao u pravcu te iste crne zvijezde. Major Tom se više nikada neće javiti zemaljskoj kontroli. Najpoznatiji kameleon rock’n’rolla uzeo je još jednu, konačnu inkarnaciju. Predstavio se kao anđeo smrti. Vlastite.

Ako je njegov život bio jedan veliki teatar i kraj je morao da bude jednako teatarski. Zavjesa nije mogla tek tako da se spusti. Osamnaest mjeseci je teško bolovao i to krio od javnosti. Osamnaest mjeseci je bio u trci sa vremenom da bi završio taj novi album prije smrti. I pitam se kakav je to konačni ugovor poptisao sa paklom da mu dozvole ovu efektnu manipulaciju za kraj.

Sa paklom, dakako. Malo bih se razočarao da taj mršavi bijeli vojvoda, kao stvoren za uloge vampira (a jednu je maestralno i odigrao) zaluta u rajske livade među bucmaste i gologuze anđelčiće. Šta bi on s njima i još važnije pitanje: šta bi oni s njim? Njegov život je bio jedan veliki izazov svemu ustaljenom, rutinskom i predvidljivom. Pa čak i predvidljivom uspjehu.

Jedina konstanta u njegovom životu bila je, zapravo, promjena. Što bi rekao jedan ovdašnji pjesnik: „kako da sačuvam sebe od promene/samo putem promene“. I nije nimalo slučajno da se jedan od Bowievih najvećih hitova zove upravo „Changes“. A da je imao hitova – imao je. A da nije beskompromisno težio kao komercijalnom uspjehu – nije. Ako će i po čemu ostati upamćen onda će to biti po tome da je uspio da pomiri svoj krajnje artificirani umjetnički izraz sa neosrednošću i jednostavnošću rock’n’rolla.

Muzički uvijek je išao ispred svog vremena. On je izmislio glam rock i neprikosnovenog vladara tog kraljevstva Ziggy Stardusta. On je prvi imao pravi punk album „Diamond Dogs“ i to nekoliko godina prije pojave punka. Tokom druge polovine sedamdesetih istraživao je prvo funky i soul zvuk da bi se tokom „berlinske“ faze i tamo nastale trilogije opredijelio za eksperimentalni zvuk na razmedju ambijentalne i elektronske muzike, a sa dovoljno čvrstine da i tada dobijemo velike rock hitove kao „Heroes“ na primjer. I nije imao ni najmanje problema da iz jednog krajnjeg eksperimenta zakorači u disko fazu.

Provokacija je bila način na koji je funkcionisao. Provokacija da bi se pomjerale granice slobode umjetničkog izraza ili provokacija čisto da bi se razdrmala učmala britanska, pa i svjetska javnost. Bilo da je obukao haljinu da bi se slikao za omot albuma ili kada je svojim ponašanjem podgrijavao priče o tome da je bisexualan i da je u vezi bilo sa Mick Jaggerom, bilo sa Iggy Popom, bilo sa Lou Reedom.

Imao je povremeno i politički neprihvatljive stavove kao kada je po povratku iz Berlina na željezničkoj stanici pozdravio okupljene fanove i novinare desnicom podignutom na nacistički pozdrav. Ali čak i takvi provokativni stavovi, ti pokušaji da bude drugačiji pa makar bio i gori činili su ga takvim kakav jeste. Činili su ga živim za svaku novu generaciju. I prije par mjeseci vlastiti sin mi je preporučio da poslušam tada novi singl „Blackstar“. Naravno, da sam prokomentarisao to opaskom „Ti ćeš meni da otkriješ Bowia“. I svakako nisam bio u pravu. Jer Bowie iz 2015.godine nije više bio priča moje nego njegove generacije.

I sve se nešto mislim da priču o njemu ni nakon njegove smrti ne treba olako zaključiti. Ako iko nađe načina da sa one strane pošalje pjesme onda će to biti David Bowie. Drugog nema.