Uz malu pomoć svojih pjesama

Probudi se čovjek tako, u nedjeljno jutro, svuda proljeće u najavi i misliš kako će sve biti dobro, samo da se ova beskrajna sapunica od zime već jednom završi. A onda pogledaš vijesti, po navici. Nekada, dok su novine bile glavno sredstvo informisanja, znao sam mnoge koji su ih čitali od smrtovnica. Ja ih čitam od vijesti o muzici. Samo što je, u posljednje vrijeme to dvoje, baš teško razdvojiti. Evo sad umro i Chuck Berry.

Ništa neočekivana, naravno. Pa čovjek je prošlog oktobra napunio devedeset godina. Niko ne živi vječno, a pogotovo ne likovi koji su život proživjeli spremni da svašta stave u sebe i da sebe u svašta stave. Malo me, ipak tuga hvata, jer taj čovjek odlazi, a da nikada nije na pravi način zaista ocijenjen od strane poklonika rock’n’rolla. To što je bio jedan od prvih koji su uvršteni u Rock’n’roll Hall of Fame, samo je oficijelno iskazivanje zahvalnosti. Ali zahvalnost mu duguje ogromna armija poklonika klasičnog rock zvuka. Jer on ga je osmislio i do dana današnjeg, rock’n’roll je zasnovan na tim principima. Onaj gitarski rock, da budemo baš precizni.

On je prvi, u toj novoj i divljoj muzici počeo da koristi takt od četiri četvrtine. On je prvi ispalio gitarski rif i od tad ne prestaju da ga ispucavaju gitarski rock heroji svih generacija. On je bio prvi crni muzičar koji je stigao na vrhove top ljestvica. On je bio jedan od prvih,ne samo crnih, muzičara koji je shvatio važnost autorskih prava i tantijema. Došao je u sukob sa vlasnikom disko kuće za koju je snimao jer nije dozvoljavao da se na njegovim pjesmama potpisuju ljudi koji nisu učestvovali u njihovom stvaranju. Bio je prvi poznati rock muzičar koji je pokrenuo parnicu na sudu za utvrđivanje plagijata i dokazao da su ga “The Beach Boysi” pokrali. I prvi je od slavnih rock muzičara završio u zatvoru. I to još tamo početkom šezdesetih godina. Možda je bio samo neoprezan da se upusti u aferu sa maloljetnicom. I to bijelom. A možda je bijeloj Americi, još uvijek rasno podijeljenoj tada dosadio taj crni gitarista nesputanog jezika i htjeli su mu dati lekciju.

Samo što je on dao lekciju nekim klincima koji su bili petnaestak godina mlađi od njega i stasavali su tamo negdje preko Atlantika.  Ti klinci su bili okupljeni u dva najvažnija rock sastava svih vremena. U grupama “The Beatles” i “The Rolling Stones”. Obje ove grupe nisu ni najmanje krile da je upravo Chuck Berry izvršio presudan uticaj na njih. Na prvom singlu “Stonesa” našla se njegova pjesma “Come On”. Na nekim od prvih albuma “Beatlesa” su snimali njegove standarde kao što su “Roll Over Beethoven” i “Rock and Roll Music”. Mnogi danas pogrešno vjeruju da je to pjesma koju su i napisali “Beatlesi” jer je znaju u njihovoj verziji. A nisu. Tu himnu novom muzičkom pravcu napisao je i prvi otpjevao Chuck Berry. John Lennon je jednom izjavio da, ako bi tražili drugo ime za rock’n’roll to bi, komotno moglo biti – Chuck Berry.

I baš zahvaljujući toj činjenici da su mnogi snimali njegove pjesme on je mogao da živi od autorskih prava ,  a da ne radi previše, u periodima kada bi ga, na ovaj ili onaj način sprečavali da se bavi svojim poslom. Svako malo bi ga duga ruka zakona zgrabila za kragnu i protresla  da se sjeti mjesta koje mu pripada.  Nekad je to bilo zbog utaje poreza, nekad zbog posjedovanja marihuane. Kasnije, kad je dobio zasluženo priznanje i kad je svirao pred predsjednicima više nije bio u tim godinama da bi imao dovoljno energije, volje i motiva da radi nove pjesme i albume. Punih 38 godina nije snimio novi album i onda ga je konačno završio prošle godine. Uz dvedeseti rođendan i namjeravao ga uskoro objaviti. . On neće dočekati objavljivanje tog albuma, ali mnogi od nas hoće.  I nesvjesno je svojom smrću obezbijedio najbolju moguću promociju tom albumu.

I kada spuste u zemlju Edwarda Andersona Berrya, kako se zapravo zvao,  izgubiće svog voljenog samo njegovi najbliži. Chuck Berry je, sa druge strane, sebi obezbijedio besmrtnost, još za života. Uz malu pomoć svojih pjesama.

Advertisements

“Sat” za buđenje rock scene

Pjesma koja ovih dana plijenu pažnju poklonika onog nešto pitkijeg rocka jeste nova pjesma Almasa Smajlovića, pjesma „Sat“. Mnoge može iznenaditi ova konstatacija da se radi o „pitkijem“ rocku, budući da je Almas, do sada bio poznat kao frontmen jednog punokrvnog žestokog rock benda kao što su „Erogene zone“. Nema greške, „Sat“ jeste nešto mekši, sa nešto više akustičarskog ugođaja, ali i dalje je jasno da se tu radi o nepatvorenom rokeru zaljubljenom u zvuk gitare.

I zato ne treba nimalo da čudi što mnogi u ovoj pjesmi vide glasnika boljih dana za domaći rock’n’roll. Almas je predugo na ovoj sceni i ostavio je predubok trag da bi od njega mogli očekivati da sada predvodi neki rock revival. Ali sigurno je da možemo očekivati dobre i poštene pjesme. I to već najavljuje singlom „Sat“.

Ja se moram pohvaliti da sam čuo još tri pjesme sa novog materijala. U pitanju su pjesme „Bol“, „Sporedna uloga“ i „Zmija“. I sve tri su, barem u rangu sa ponuđenim „Satom“. I one su mi jasno stavile do znanja da „Sat“ nije nikakva iznimka ili slučajno odabrana pjesma. Sudeći po četiri pjesme koje sam čuo to će biti zvuk koji će preovladavati na prvom Almasovom solo albumu.

Ali to je zapravo onaj isti zvuk koji smo čuli na koncertnom albumu „Erogenih zona“, prije desetak godina. Albumu koji nam se, možda baš zbog toga, toliko dopao. I zašto onda to nije sačuvao za novi album „Erogenih zona“, na koji već predugo čekamo, može se neko upitati. Za mene je odgovor jednostavan. Zato što ni taj posljednji album „Zona“ nije išao u onom pravcu u kojem su ortodoksni fanovi ove grupe očekivali da se ide. Već tada su njihove pjesme dobile formu u kojoj su se, sasvim komotno mogle odsvirati negdje na nekom derneku, ili na plaži dok se vatra polako gasi, ali niko to ne osjeća jer iznutra grije jeftino vino dok flaša ide u krug.

Moguće da idealiziram, ali uvjeren sam da je Almas i krenuo u solo karijeru da bi rado ono u šta vjeruje, ono šta ga ispunjava i, na kraju krajeva, ono što mu se sviđa, a ne da povlađuje očekivanjima. On je, naravno, profesionalac koji živi od muzike i zato ćemo ga vidjeti u raznim projektima. Pa će svirati sa grupom „Grafit“, pa će imati neke izlete sa Nećkom Merdžanovićem, pa će svirati, tu i tamo sa „Erogenim zonama“ i u svemu tome će dati i dio sebe. I to popriličan. Ali ovo što nudi kao autorski materijal predstavlja zapravo Almasa Samjlovića kao autora i izvođača u ovom trenutku.

Uopšte nisam siguran da bi „Zone“, da su radili novi album, išle u tom istom pravcu. Moguće da bi, iz posve praktičnih razloga, neka od ovih pjesama mogla i završiti na albumu, ali pitanje je u kakvom obliku. I zato je puno poštenije što nam je Almas te pjesme (za sada samo tu jednu) ponudio pod vlastitim imenom. Jer to je on i ne želi da se krije iza imena još uvijek aktivnog vlastitog benda.

Čim dobijete priliku da čujete „Bol“ uvjeriće te se u ovo što govorim. Ona mi dođe kao prirodan nastavak na „Sat“, a tek će „Sporedna uloga“ stvari postaviti na svoje mjesto. Ja sam imao priliku da čujem malo više od novog albuma nego vi. Almas mi je posleo te pjesme, ali uz opasku da je to za moju vlastitu upotrebu i da ne širim okolo. Jedva sam dočekao da se pojavi „Sat“ pa da mogu da se „rastrubim“ o ovim pjesmama. Ne da su postale i ostale pjesme za moju ličnu upotrebu, kako me Almas zamolio, nego su postale pjesme za moju ličnu zloupotrebu. Toliko sam ih vrtio.

Ima to sigurno veze i sa tim što je Almas ovim pjesmama pogodio i moj lični senzibilitet. Ali nema sumnje da je Almas sa njom na tragu svojih najboljih ostvarenja.

Sad nam ostaje da čekamo. Meni ostatak materijala, a vama bar ponešto od ovoga što sam ja već čuo. A biće da je Almasov „Sat“ zazvonio u pravom trenutku i u posljednjem trenutku. Da se ovdašnja rock scena probudi.

Zvijezda na neodređeno vrijeme

Volim da pišem o Dini Merlinu. Baš volim. To ti dođe nešto kao kad šetaš kroz šumu i lupaš štapom o zemlji, tjerajući tako zmije. Samo što je, u ovom slučaju proces posve obrnut. Zmije, doduše izgmižu iz svoje tame, ali samo da bi te ujele. I pokazale svu raskoš vlastite ljubomore i zavisti. Kao što rekoh, volim da pišem o Dini Merlinu, a večeras baš imam dobar razlog.

Večeras sam prisustvovao premijeri dokumentarnog filma o njemu. Film se zove “Sredinom” i puno je simbolike, već u samom naslovu. “Sredinom” sigurno jeste njegova životna filozofija. Nikad mu nije puno sreće donosilo u životu kada bi odstupao od te svoje srednje linije.Svaki put kad bi pokušao napraviti neku prečicu u životu. Nasreću, na vrijeme je shvatio da jedino vrijedi ići baš sredinom. Uporno, polako, uz puno truda. Profesionalnošću tako netipičnom za ovdašnje ljude.

Neki mu, izgleda baš tu profesionalnost nikad ne mogu oprostiti. Takvi mu neće oprostiti ni ovaj film. Tamo gdje normalno ljudsko oko vidi emotivnu ispovijest oni će vidjeti samoreklamerstvo. I prije ćemo otkriti inteligentan život na Marsu nego u njihovim glavama. Ali ovaj film nije ni pravljen za njih. To je film kojim se i Al Jazeera kao producent i Emir Zumbul Kapetanović i sam Dino Merlin obraćaju onoj ogromnoj armiji ljudi kojima njegove pjesme znače puno više od pjesama.

Ovo je prvi film o njemu i kao takav je referentna vrijednost. Svi budući radovi o Dini Merlinu mjeriće se po ovom filmu. Odmah da kažem da mi se film dopao. Iz mnogo razloga. Zato što je režiser znao da ostane u pozadini i da svoje umjeće diskretno i nenametljivo stavi u funkciju priče koju je htio ispričati. Sviđa mi se i što priču o Dini Merlinu priča sam Dino Merlin. Od početka do kraja. Ponekad i ne uspijevajući zadržati suze. A i zašto bi? Ako je već odlučio ispričati svoju priču onda jedino ovako vrijedi da je ispriča. Sa puno emocija. Nema sumnje da će neki lakonski primjetiti “patetično”. Ali takvi imaju puno veći problem sami sa sobom nego što će ga ikad imati sa Dinom Merlinom.

Pogotovo je prvi dio filma vrhunski odrađen. U tom dijelu Edin Dervišhalidović je puno prisutniji od Dine Merlina. Kasnije Dino i njegova karijera postaju puno prisutniji. I ja sam duboko uvjeren da se tako nešto desilo i u njegovom životu. I mislim da se to desilo baš nekako pred album “Sredinom” ili još preciznije pred pjesmu “Smijehom strah pokrijem” i uz onaj veličanstveni koncert kod “Vječne vatre” 1998. godine. I u filmu Dino govori o svojim lutanjima i pokušaju da napusti muziku tih godina.

A onda kao da je uradio jedino moguću stvar da bi mogao nastaviti i sačuvati zdrav razum. Postao je svjestan da ga je Dino Merlin već nadrastao i da ima izbor između toga da od samog sebe napravi karikaturu zvijezde po mjeri čaršije ili da prihvati činjenicu da jeste zvijezda koja je prerasla gabarite vlastite mahale i da se ponaša u skladu sa tim. Uz sva omalovažavanja i osporavanja koja takav status, neminovno nosi sa sobom. I samo oni koji su pristajali da budu bar tri broja manji od samih sebe mogli su računati na opšte odobravanje.

Ovo je film koji je i jako informativan. Čak i oni koji misle da sve znaju o Dini Merlinu naći će neke pikanterije koje su im promakle. A da ne govorim o novim generacijama za koje je ovo upoznavanje sa istorijom. Čak ni neki propusti ne narušavaju samo tkivo priče. Njih uglavnom zapaze likovi opsjednuti podacima poput mene. Dobro, moram da ih pomenem da ne puknem.

Koncert u “Zetri” nije bio 8.februara 1986.godine (kako Dino kaže) nego 8.februara 1987.godine. Čitav jedan album (onaj treći) uopšte se ne pominje. A prati ga tako sočna priča o tome kako je Dino tada htio preći iz “Diskotona” u “Jugoton” i tempirao izlazak na 25.decembar 1987.godine i čak imao i pjesmu “Božić je”. Onda “Diskoton” objavi nezavršen treći album i poremeti mu te planove. Ništa od toga ne pominje se u filmu. Ni pjesma “Da te nije Alija” nije objavljena na albumu “Moja bogda sna”, kako je Dino, u filmu rekao.

Ali sve ove moje primjedbe su kao da se nađeš u igri jedan na jedan sa savršenom ljepoticom, anđelom koji hoda samo zato što je u žurbi zaboravila krila na štriku; e, nađeš se sa takvom djevojkom, a ti pametuješ kako joj je mali prst na lijevom stopalu veći od domalog. A sem toga, ako baš insistiram na svim tim podacima ko meni brani da i ja napravim film o njemu. Ili napišem knjigu, što mu dođe nekako realnije.

I super je što Dino i dalje ne želi da se opusti. Što je svjestan da je sa svakim novim albumom ili koncertom na novom ispitu, na izborima i da je zvijezda samo na određeno vrijeme. A još je ljepše što smo svi koji smo odgledali ovaj film svjesni da je on zvijezda na neodređeno i da će mu teško neko taj status oduzeti.