Na zadnji Božić,baš kao u pjesmi

Nekad je simbolika više od simbolike, a slučajnost samo nespretan način da se pokušamo sakriti od stvari koje nas plaše jer ih ne možemo objasniti. Jer, kako objasniti sem slučajnošću i simbolikom da čovjek koji je napisao i otpjevao pjesmu „Last Christmas“ (Posljednji Božić) umre baš na Božić. Onako kako se to desilo George Michaelu.

Posljednja žrtva u nizu velikana svjetske rock scene koji su nas napustili u posljednjih par godina. Bilo ih je toliko da se čovjek tačno mora zapitati „pa, dokle više?“. A sa onim što je uradio u svoje 53 godine George Michael sigurno spada među najveće.

On je jedan od onih rijetkih koji su na početku nailazili na omalovažavanje zbog pitkih (mnogi bi rekli i plitkih) pop pjesmica za jednokratnu upotrebu, da bi kasnije bili uvažavani zbog svog ozbiljnog umjetničkog rada u oblasti pop stvaralaštva.

Ali kad malo zagrebete ispod površine i tokom rada sa grupom „Wham!“ pravio je pjesme za koje teško možete reći da su loše. Uprkos njihovom žanrovskom određenju i jasnoj komercijalnoj orjentaciji tih pjesama. I kada je, u komercijalnom smislu, postigao sve što se moglo postići odlučio je da je kraj priči sa duetom i da je vrijeme da nastavi sam.

Već prva pjesma koju je predstavio pod vlastitim imenom postala je svojevrsni klasik. Pjesma „Careless Whisper“ ne samo da je pokupila sve moguće nagrade za 1984.godinu kada se pojavila, nego je redefinisala upotrebu saksofona u pop muzici.

Onda je prvi solo album „Faith“ iz 1988.godine postao jedan od najboljih albuma uopšte ikada snimljenih. Onda je drugi album „Listen Without Prejudice“ iz 1990. predstavljao nevjerovatnu muzičku avanturu bez ikakvih kalkulacija sa uobičajenim poimanjima pop muzike. Treći „Older“ iz 1996.godine je otišao još korak dalje u tom pravcu.

I, najzanimljivije od svega, stvaranje u skladu isključivo sa vlastitim umjetničkim integritetom nije ni komercijalno naškodilo Michaelu. Naprotiv. Dobio je uvažavanje, a nije ništa izgubio na tiražima ili na pozicijama na top listama. I što posebno začuđuje, uradio je svega pet studijskih albuma tokom tridesetogodišnje solo karijere.

Jedan od tih pet albuma je, opet, simbolično vezan i za nas. U pitanju je album „Songs from the Last Century“ iz 1999.godine. Kraj milenijuma obilježio je tako što je snimio pjesme koje su, po njemu, obilježile stoljeće koje je tada bilo na izmaku. Ili koje su obilježile njega u tom stoljeću. Na ovaj ili onaj način. Izuzev pjesme „Roxanne“ iz repertoara grupe „The Police“ tu su se uglavnom našle njegove verzije nekih jazz standarda. I našla se pjesma „Miss Sarajevo“.

Ne postoje pouzdani podaci o tome zašto je George Michael smatrao da je baš ta pjesma jedna od onih koje su obilježile prošlo stoljeće. Lako moguće da je za njega sam pojam Sarajevo bio simbol jednog stoljeća koje su obilježili ratovi. Pucnjima u Sarajevu sa početka stoljeća i sa kraja tog istog stoljeća. Možda ga je pjesma dotakla u vrijeme kada ju je napravila grupa „U2“ i kada je bila svojevrsni soundtrack horora iz Sarajeva koji je gledao svakodnevno na vijestima.

Nekako je i sam ostao u stoljeću koje je ispratio. U onom koje je dolazilo nije imao previše sreće. Manje se pričalo o njegovoj muzici, a više o njegovoj sexualnoj orjentaciji, o problemima sa disko kućom, o zdravstvenim i novčanim problemima. A kada izdaš vlastito srce i ono tebe na kraju izda. I odbije da kuca.

A onda ostaju samo pjesme. One dobre da traju, one loše da se zaborave. A one najbolje da se pjevuše. I da bar na trenutak pomislimo da bi ovaj svijet bio bar za nijansu tamniji da nije bilo pjesama koje nam se odvažio ponuditi sin siromašnog grčkog useljenika. Da nije bilo pjesama tog dobrovoljnog usamljenika. Georga Michaela.

 

Advertisements

Dobre jarane, para kupit’ ne može

Sinoć sam prisustvovao zatvorenoj projekciji filma „Zabranjeno pušenje u Sarajevu“, talijanskog autora Gianluce Loffreda, a sve pred puštanje ovog filma u redovnu kino distribuciju. Projekcija je bila nedopustivo slabo posjećena što puno više govori o Sarajevu nego o „Zabranjenom pušenju“. A ako me pitate kakav je film moraću vas ostaviti bez odgovora. Nisam vam ja prava osoba za takvo pitanje. Naprosto, to je do te mjere i moja generacijska priča da nisam ni pokušao da zauzmem gard objektivnosti prema onome što nam je Loffredo ponudio.

Jer, da mi je neko 1983.godine rekao da ću jednog dana plakati uz pjesme „Zabranjenog pušenja“ poslao bih ga gdje odavno više nikoga ne šaljem. A vrijeme učini svoje. Plakao sam. Plakao sam nad bendom koji više ne postoji u onom svom nekadašnjem obliku. Plakao sam za idealima koje smo tako lijepo znali stavljati pod znak pitanja baš kroz pjesme „Zabranjenog pušenja“, a sad nam tako nedostaju. Plakao sam, ponajviše, zbog prijatelja iz tog doba koji više nisu tu kraj mene.

Te 1983.godine, tog ljeta, studentska brigada iz Sarajeva išla je na radnu akciju u Kragujevac. Sa nama je bio i moj prijatelj Sanjin Bjeloš. Iako nominalno student drugog fakulteta on je bio duša te naše brigade. Odnekud je, već na Romaniji, izvukao nekakvu kasetu i, ko zna kakvim trikovima, ubijedio šofera autobusa da nam pusti te demo snimke „Zabranjenog pušenja“, koje je odnekud nabavio. Na šoferu se, što se kaže iz aviona vidjelo da je poklonik teškog folk zvuka, ali je Sanjin, onakav kakav je već bio, izvukao neki poseban osmijeh iz rezerve i obezbijedio nam učenje tih pjesama cijelim putem do Kragujevca. A onda je, jednako uspješno, savladao otpor i rukovaoca razglasom u brigadirskom naselju i priča o „Zabranjenom pušenju“ je počela da se širi od Vukovara do Skopja, zahvaljujući tom njegovom malom desantu na radio stanicu.

Sanjin je preživio rat uz strašne gubitke prema kojima vlastita smrt izgleda kao jako poželjna opcija. Nije preživio mir. Jednom ću ispričati priču o njemu. Kad budem siguran da ću ja moći preživjeti pričanje te priče. Zbog Sanjina, ali i zbog milion drugih krupnih sitnica „Pušenje“ mi je uvijek bilo puno više nego tek običan bend. To se vidjelo i u ovom filmu i nekako hoću da vjerujem da će to osjetiti i oni koji to budu gledali širom svijeta, a o Sarajevu znaju otprilike koliko i ja o Timbuktuu.

Zato je dobro da je ovaj film radio stranac. Neko ko nije, ni na koji način, uključen u cijelu priču, neko ko se može izmaknuti tih par koraka da bi vidio cijelu sliku i neko ko nema bilo kakve preferencije prema jednoj, drugoj ili trećoj istini o „Zabranjenom pušenju“. A bar tri istine postoje o ovom bendu. I neće ih izmiriti ni autorov dobronamjeran, ali očito naivan pokušaj.

Ovo je film koji ne odgovara na pitanje ko je kriv, a ko je u pravu. Ni ne pokušava. Vrijednost ovog filma je u tome što pokazuje koliko jedni drugima nedostaju. Otkriva se u usputnim rečenicama koje se omaknu protagonistima, kao kad Davor Sučić (Sejo Sexon) odbija laskave pokušaje nekog novog Sarajeva da njega kao autora poistovjeti sa „Zabranjenim pušenjem“. Ili kad Nele, onako ogoljeno i skoro bolno, u jednoj od završnih scena kaže kako ga je život stavljao pred razne izbore i kako je uvijek birao pogrešno.

Naprosto, niko nije te Sejine priče mogao donijeti na tako sugestivan i uvjerljiv način kao Nele, a Neleta niko nikad nije znao pogoditi sa pjesmom kao Sejo. U toj simbiozi njihove pjesme su nam postajale svojevrsni moralni i životni putokazi i sigurno su bivale neuporedivo pametnije i od njihovih autora i od nas koji smo ih slušali.

I danas su. I vjerujem da bi i Neletu koristilo da ih ponekad posluša. Da sam sebi poruči, kao u davnoj pjesmi da „kad hladni vjetar dođe u tvoje krajeve/i kad ti srce staro ispune ledenice/pitaćeš se zašto figure šahovske/s one druge strane niko ne miče“. Neka i sam sebi povjeruje onako kako smo mu mi prije trideset godina vjerovali, da dobre jarane, para kupit’ ne može.

Dostojanstveno i s mjerom

Ne treba neka pretjerana pamet kako bi se zaključilo da Bosni i Hercegovini nedostaje jedna kvalitetna muzička nagrada. Mislim, nedostaje nama mnogo toga, ali zadržimo se, u ovom trenutku na toj muzičkoj nagradi. Svjedočio sam brojnim pokušajima da se nešto takvo napravi, od raznih „oskara popularnosti“ do „Davorina“ ili kasnije „Indexa“. Bilo je tu smijurije, ali i ozbiljnih pokušaja kakav je bio „Davorin“ prije nego su urušio prisiljen da zbog izostanka sistemske podrške pristaje na raznorazne kompromise koji su, u konačnici, devalvirali ovu nagradu.

Sada je AMUS (Asocijacija kompozitora i muzičkih stvaralaca) odlučio da dodijeli vlastite nagrade. I ima puno pravo na to. Neuporedivo veće nego raznorazni estradni menadžeri koji su se u školi zadržali taman toliko da nauče osnovne računske radnje. Uglavnom sabiranje vlastite dobiti, oduzimanje od pameti i množenje sa nulom svakog ko im se ne sviđa. Kad se učilo dijeljenje oni su, po pravilu, bolovali krzamak. I zato zdušno pozdravljam odluku AMUS-a da sam uđe u ovu priču prije nego što neka od tih čovjekolikih spodoba ne požuri da ogradi to parče neeksploatisanog estradnog zemljišta i ne zatraži tapiju na tako ustanovljenu nagradu.

Da se prisjetimo dobitnika. Nagrada “Avdo Smailović”, za autorsko stvaralaštvo u području ozbiljne muzike, pripala je Asimu Horoziću, a nagrada “Fra Grgo Martić”, za promociju muzike naroda u BiH Damiru Imamoviću.

Nagrada “Vlado Milošević” za muzičku publicistiku i muzikologiju pripala je Ivanu Čavloviću, Nagradu “Kemal Monteno” za autorsko stvaralaštvo u području zabavne/popularne muzike, dobio je Dino Merlin, nagradu “Ismet Alajbegović Šerbo” za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicionalne muzike dobili su Saša Pavlović i Miodrag Milekić.

Nagrada “Slobodan Bodo Kovačević” za autorsko stvaralaštvo u oblasti instrumentalne muzike dodijeljena je Murisu Varajiću, a nagradu “Dražen Ričl” za najboljeg mladog autora  Đorđu Jovančić.

Dobitnici nagrade za životno djelo su Nazif Gljiva, a posthumno su nagrađeni i Esad Arnautalić, Zaim Imamović, Ismet Alajbegović Šerbo, Duško Trifunović, Jozo Penava, Rade Jovanović, Safet Kafedžić, Jovica Petković, Spaso Berak, Kemal Monteno i Jadranka Stojaković.

Ja znam da će se najviše komentarisati baš to kome su dodijeljene nagrade, a ja neću reći niti jednu riječ o laureatima niti o tome da li su zasluženo ili ne dobili nagradu. Meni je puno važnije da su nagrade ustanovljene i dodijeljene. Da su dodijeljene dostojanstveno, s mjerom i ukusom kako i priliči. Meni je važnije da se nagrada za najboljeg mladog autora zove po mom prijatelju Draženu Ričlu nego kako se zove onaj koji ju je dobio. Tu veče sam odlučio da onog zlobnika koji čuči u svakom od nas ostavim zavezanog kod kuće, a da u Vijećnicu povedem onaj bolji dio sebe. I hoću da vjerujem da su i drugi na sličan način dali podršku ovom projektu.

Organizatorima treba odati veliko priznanje da je sve bilo svečano, a da nijednog trenutka nije prijetilo da postane kičasto. Da je kroz program i kroz nagrade pokazana sva širina i svo bogatstvo muzičkog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini. I žanrovski i regionalno i kako god hoćete. Nije bilo nastupa onih velikih zvijezda koje bi svojim sjajem zaprijetile da potamne samu manifestaciju. Za svakoga ko je izašao tu veče na scenu da nešto odsvira ili otpjeva možemo naći debele razloge da opravdamo taj nastup. Od Hora Banjalučanke sa početka pa do završnog čina kada je Maja Tatić otpjevala posljednju pjesmu Jadranke Stojaković.

Bio sam ponosan što su muzički stvaraoci Bosne i Hercegovine pokazali da nisu nikakvi cirkusanti nesposobni da sami organizuju jednu ovakvu manifestaciju.  Bio sam ponosan te večeri što sam i ja, makar mali, ali ipak dio ove velike priče. I, ne najmanje važno, bio sam ponosan i što sam član AMUS-a.

Odlazak kuma sarajevske pop scene

Nekad pomislim kako sama činjenica da ste nečiji savremenik onemogućava da na pravi način ocijenite veličinu takvog čovjeka. Iz takve blizine naprosto ne vidite stvari iz prave perspektive i ne doživljavate ih onako kako bi trebalo.

Esad Arnautalić je nesumnjiv dokaz za takvu tezu. Ako je neko uskraćen za pravu ocjenu svog doprinosa onda je to Eso. Barem je tako bilo za njegovog života. Sada će krenuti hvalospjevi i nabrajanje uvijek istih biografskih podataka, prepisivanje od portala do portala, i teško da će se u tu mrežu riječi uhvatiti suština onoga što je Esad Arnautalić zaista značio za stvaranje autohtone pop scene u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Odmah da ispravimo jednu od brojnih grešaka koje će se sigurno pojavljivati ovih dana kada se bude pisalo i govorilo o njemu. Kao što već pišu kako je umro jedan od osnivača „Indexa“. Nije. Esad Arnautalić nije bio jedan od osnivača „Indexa“. Bio je to njegov brat Ismet Nuno Arnautalić. Ali u sredini kojoj je zaborav omiljena društvena igra, a „’ta će on“ omiljena uzrečica nešto bolje ne treba ni očekivati.

Nije bio osnivač „Indexa“, ali im je bio neka vrsta duhovnog vodiča. U vrijeme kada su mladići s električnim gitarama tek tražili pravo građanstva u Sarajevu, u vrijeme kada je najvažnije bilo kako „prepisati“ najnoviji hit sa Radio Luxemburga, on je bio taj koji je shvatio da to nije dovoljno. On je bio taj koji je imao dovoljno autoriteta i strpljenja, pa i inata, ako baš hoćete, da te strašno talentovane klince natjera u avanturu pisanja vlastitih pjesama. Da nije bilo njega ko zna da li bi bilo pjesme „Pružam ruke“ ili bismo  prvu autorsku pjesmu na ovim prostorima dobili možda 1969.godine ili 1971. godine, možda. Ako je pretjerano da ga nazovemo ocem sarajevske pop rock scene, sigurno nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je bio njen kum.

Legenda kaže da je bukvalno zaključao Slobodana Bodu Kovačevića u sobu dok nije izašla pjesma koja je mogla da se mjeri sa radovima njihovih tadašnjih uzora. I nekako baš ovih dana obilježavamo pedeset godina od pojave te pjesme. Te neponovljive „Pružam ruke“. Čudna i izgleda neizbježna simbolika.

Zanimljivo je da je on bio svega nekoliko godina stariji od tih dječaka kojima je bio takav neosporan autoritet. Kada je nastala ova pjesma nije imao ni punih trideset godina. Kada je, nekoliko mjeseci nakon toga, pokrenuo festival „Vaš šlager sezone“ tek je napunio dvadeset i osam godina. Onu zamišljenu granicu nakon koje prestaješ biti omladinac.

Esad Arnautalić nije prestao biti omladinac. U najljepšem smislu te riječi. Sve do svoje smrti. Uvijek je tragao za nekim novim horizontima koje treba osvojiti. I ostavljao nam projekte koje s ponosom danas pominjemo. I pjesme za koje smo, na našu sramotu, zaboravili da su njegove. Dovoljno je pomenuti samo dvije. „Kud plovi ovaj brod“ i „Djeca su vojska najjača“.

I ne znam kuda plovi taj brod koji nosi Esada Arnautalića ka njegovim prijateljima. Ali znam da ovde kod nas nedostaje neko ko bi mogao ispuniti tu ogromnu prazninu koja ostaje iza njega. I ako tu veličinu nismo shvatali za vrijeme njegovog života možda je pravo vrijeme da je sada otkrijemo. Možda tako što ćemo u spomen na njega, na pedesetu godišnjicu, obnoviti njegov festival. Njegov „Vaš šlager sezone“.