Poslije tri godine odsustvovanja vraćamo se na „Pjesmu Evrovizije“. Konačno smo čuli i pjesmu koja će nas predstavljati. Neobična mješavina koja se nekome strašno dopada, dok je drugi smatraju besmislenom. Malo ko ostaje ravnodušan. I to je već pobjeda. Onu drugu, pravu pobjedu, ne treba očekivati. Vjerovatno će se negdje, nekada desiti da i Bosna i Hercegovina pobijedi na ovom takmičenju, samo što to neće imati prevelike veze sa kvalitetom pjesme koja se tamo pošalje. Zar zaista mislite da je „Rock Me Baby“ nešto najbolje sa čime se Jugoslavija predstavila na ovom takmičenju?

Ova ekipa oko „Eurosonga“ je zaslužila da ide tamo i ja im ničim neću kvariti slavlje. Podsjetiću da tamo ne idu o trošku poreskih obveznika nego su samo obezbijedili, ne mala sredstva da bi se u maju našli u Stockholmu. Sasvim očekivano su se pojavile i tvrdnje kako je pjesma plagijat. Baš bih morao da se potrudim pa da se sjetim koja to naša pjesma nije smatrana plagijatom na društvenim mrežama, i kojoj to pobjedničkoj pjesmi „Eurosonga“ u roku od odmah nisu pronašli neku raniju pjesmu na koju „strašno liči“.

Ja sam sa tim stvarima načisto. Plagijat se dokazuje na sudu. I utvrđuje se radi poštivanja nečijih moralnih i (pogotovo) materijalnih prava koja proističu iz autorstva nad nekim djelom. I to je odnos između auotora dvije pjesme koje liče ili ne liče jedna na drugu. Mene kao konzumenta njihovih pjesama, u krajnjoj liniji i ne zanima pretjerano ko stoji iza te pjesme sve dok mi je prijatno da je slušam.

Sem toga, svako ko se, makar i na trenutak, odvažio da se bavi artikulacijom vlastitih osjećanja kroz neki umjetnički ili kvaziumjetnički izraz jasno je da je sve ono što je napisao, komponovao, naslikao samo zbir raznih uticaja kojima je bio izložen tokom života. Uticaja kojih nekada nije čak ni svjestan. I zato mi se dopada odgovor Almira Ajanovića, autora pjesme „Ljubav je“ kada je rekao kako njemu „laska što ga stavljaju uopšte u kontekst sa takvim velikanom kakav je Sting“. Odrešito i drsko kako se i jedino može odgovarati na otpužbe ovakve vrste.

Postoji vam i ta posebna životinjska vrsta, poznata pod imenom hejteri. Oni obitavaju u špiljama anonimnosti, nesposobni da bilo šta smisleno urade i hrane se isključivo mržnjom koju usmjere prema svakom ko pokuša nešto stvoriti. Kako je ovaj oblik života prilično rasprosrtanjen u ovdašnjim krajevima ružne reakcije na pjesmu „Ljubav je“ nisu uopšte iznenađenje. Iznenađenje je što ih nema više. I što ima neočekivano puno i onih pozitivnih. I što se stvara atmosfera u kojoj nam je do nečega ponovo stalo.

Makar do „Eurosonga“. Neće činjenica što će ovo četvoro pjevati u Švedskoj ništa suštinski promjeniti u našoj svakodnevnici. Čak i da pobijedimo u velikom subotnjem finalu. U nedjelju ujutru će opet biti još jedan isti dan u Bosni. I u Hercegovini bez razlike. Ali ne smije nemogućnost velikih suštinskih promjena biti opravdanje za nečinjenje svakodnevnih malih pozitivnih pomaka u onome čime se bavimo.

A pomak je to što smo se vratili u društvo evropske muzičke porodice. Možda je to prevaziđena forma televizijske zabave. Možda je sve to izgubilo smisao. Možda treba preispitati opravdanost učestvovanja i davanja legitimiteta ovakvim smotrama. Sve to mogu prihvatiti i o tome razgovarati. Ali ne mogu prihvatiti da ne idemo zato što smo kokuzi. Onda mi svaki argument zvuči kao upravo prepisan iz one basne o lisici i kiselom grožđu.

A kad već idemo dobro je što idemo u ovakvom sastavu. I sa ovakvom pjesmom. I na ovakav način. Puni otpimizma i opušteni. Bez kalkulacija o tome šta bi se to moglo Evropi dopasti. A to vam je kao kod zavođenja. Što se manje trudiš da neku djevojku impresioniraš to su ti veće šanse da te primjeti. A Evropa vam je stara cura koja je prošla sve i svašta. I zavesti je možeš jedino ako joj ne pristupiš sa tom namjerom.

Kako funkcionišu mahniti plesni ritmovi uz ozbiljne, socijalno osviještene, pa i političke poruke? Savršeno, ako mene pitate. Pogotovo nakon što sam čuo novi album „Dubioze kolektiv“. Ono što su oni ponudili na deset novih pjesama na albumu „Happy Machine“ je svojevrstan manifest antiglobalizma i udžbenik za revoluciju. A sa druge strane zbirka podivljalih ritmova koji ti ne daju da miruješ. Ali prije svega i iznad svega to je nevjerovatno dobar album.

„Dubioza“ već niz godina objavljuje albume u ritmu „jedan na maternjem – jedan na engleskom jeziku.“ Ili pojednostavljeno jedan za domaću raju, sa domaćim temama i samo nama važnim likovima. A onda jedan sa temama u kojima se može prepoznati svako ko u današnjem svijetu ima hrabrost i kapacitet da misli vlastitom glavom.

Ali, iskreno, nakon albuma „Happy Machine“ teško mogu da zamislim situaciju u kojoj bi „Dubioza“ vratila priču u ove naše skučene, lokalne okvire. Nakon što raspakuješ veliko svjetsko sranje mora ti sitno i beznačajno izgledati ovo naše prduckanje među brdima sarajevske kotline. Uprkos ovde uvriježenoj navadi da se pokriješ jorganom po glavi i uživaš u vlastitom smradu.

Sjajno je što oni u tu svjetsku priču ulaze bez kompleksa provincije. Oni upravo iz te provincije na veliku pozornicu iznese ono za šta vjeruju da može biti zanimljivo. I drugačije. I to su ti etno uticaji u svim pjesmama na albumu i to dignuti ne na kvadrat nego najmanje na petu – šestu u odnosu na ono što su do sada radili. A ne možemo reći da i do sada nije bilo takvih momenata u njihovim pjesmama. Ono najljepše u njihovom odnosu prema podneblju sa kojeg dolaze jeste što ga ne negiraju i što ga se ne stide. Oni naš mentalitet bolno precizno seciraju u „No Escape (From Balkan)“, naše navike dovode do apsurda, ali ne pokušavaju za sebe obezbijediti neku udobnu i izmaknutu poziciju neutralnog posmatrača. Oni ne kriju da su i oni u tome i da si i oni dio toga.

Sve je na ovom albumu poziv na bunt. Počevši od omota koji nosi precizan nacrt „vesele mašine“, rakijskog kazana. Uređaj, donedavno prisutan u mnogim seoskim domaćinstvima, uskoro bi mogao biti protjeran u muzeje i stavljen izvan zakona. Ma koliko takav omot, u prvi mah mogao djelovati kao zgodan štos, on je puno više od toga. „Dubioza“ nam i tim omotom poručuje kako duboko su u savremenom društvu ukorijenjeni mehanizmi kontrole i represije. Zato je ovaj album svojevrsno uputstvo za pravljenje rakije i revolucije.

A oni koji budu slušali pjesme sa ovog albuma, oni koji budu prisustvovali budućim koncertima „Dubioze“ posve je sigurno da neće mirovati. I zato što će ih ove pjesme rasplesati do potpunog kolapsa. Ali i zato što će sjeme poruka koje budu čuli u tim pjesmama sigurno dati ploda. I neće im dati mira. Ovo su pjesme koje te na prvu pozivaju da ustaneš na noge. Na drugu te tjeraju da digneš ruke. A na treću i svaku ostalu prisile te da podigneš i glavu. A kada jednom to učiniš, teško je ponovo spuštaš.

Zato je sasvim nevažno što je ovo odličan album. Ne vjerujem da je „Dubiozi“ to bio osnovni cilj. Nije bitno ni što im takav album otvara mogućnost da postanu svjetski popularni. To im je još manje cilj i mislim da će svjesno bježati od toga da postanu dio planetarne diskografske mašinerije. Zato su i ostali dosljedni sebi i album ponudili besplatno za download dodatno plašeći na profitu i samo na profitu zasnovanu industriju zabave.

A opet nisu u svemu tome ideološki naivni da vjeruju da će stvari lako da se promijene i da će biti jednostavno. I kada sa Manu Chaom poruče u pjesmi „Red carpet“ kako se crvena zastava na podu pretvorila u crveni tepih ne možete, a da ne prepoznate u toj njihovoj poruci artikulaciju i vlastitih strahova.

Biće onih, mudrijih od mene, koji će njihov album raščlanjivati i analizirati. Tražiti uticaje od „Rage Against the Machine“ do „No Smoking Orchestra“, od Manu Chaoa do Bregovića. I biće istovremeno i u pravu i beskrajno daleko od istine. Tako će samo dati prioritet načinu na koji se neka poruka prenosi, a ne poruci samoj. A poruka je sasvim jasna i dobijate je destilovanu u pjesmi „Alarm Song“. A kada zazvoni za buđenje oni će na barikade uz pomoć „vesele mašine“. Čisto da dokažu kako i veselje nekada zna biti ubitačno.

Najčešće pitanje koje mi postavljaju ovih dana kada razgovaramo o našem predstojećem učešću na „Eurosongu“ jeste: „Ko je taj Jala?“. Načuli ljudi da će i on da se pojavi na sceni sa Deenom, Dalal i Anom Rucner, a ne znaju baš puno o njemu. Ili nimalo. Začudilo bi me kada bi za njega znali oni kojima nešto znači „Eurosong“.Naprosto zato što on nije iz te priče. Što ne znači da nema svoje poklonike i svoju publiku. Naprotiv.

Samo za ilustraciju. Svega sedamnaest sati nakon što je na svom You Tube kanalu postavio spot za novi pjesmu „Anđeo“ Jala je imao preko 70.000 pregleda. Poređenja radi, novi spot „Zabranjenog pušenja“ koji se tu nalazio četiri puta duže imao je dvanaest puta manje pregleda. Nešto ispod 6.000. Ne želim iz tog podatka izvlačiti nikakve zaključke o kvalitetu, ali o popularnosti svakako. Jasmin Fazlić Jala ima svoju bazu poklonika i to mu niko ne može osporiti.

Dodamo li tome da pjesme kao „Dom“ i „Kalašnjikov“ imaju svaka za sebe preko dva miliona pregleda, a da prethodni singl „Casino“ ima čak preko tri miliona pregleda onda se zapitate kako to da ne znate za njega. Vjerovatno zato što je rep zajednica poprično zatvorena i isključena iz onih muzičkih tokova koje preferiraju domaći mediji. Ne bih se usudio reći komercijalnih tokova, jer kako reći da je nekomercijalan nekome koga sluša preko tri miliona ljudi. Znam da pregledi ne znače nužno i broj posjetilaca, ali svejedno brojka je impresivna.

Odmah da kažem da to što je on do sada radio ne spada baš u moj omiljeni žanr. Ne rep kao rep. Ima u repu jako puno stvari koje mi savršeno pašu. Ali Jala nikada nije bio na tragu onoga što rade Edo Maajka, Frenki, TBF, Ante Cash ili Marchelo. A to što pobrojani rade jeste ono što od repa očekujem da bi me zainteresovao. Na momente opore, a na momente duhovite komentare na našu stvarnost. A nerijetko i jedno i drugo. Sa akcentom da se pjeva o „našoj“ stvarnosti.

Jala ili Jala Brat kako se sada predstavlja predugo mi je pripadao onoj grupaciji repera koji su repali kako su najbolji dok repaju jer su najbolji dok repaju. Ili nešto slično. Previše je tu bilo u pjesmama kruvi, droge i oružja. I ne bi to bilo sporno da dečko živi taj život. A nije, fin je dečko majke mi. Nemojte da vas prepadne ona njegova brada. On je samo repao o onome o čemu je vjerovao da reperi širom svijeta moraju repati jer to tako rade njihovi američki uzori. Sav mi je bio ko iz one pjesme „Hladnog piva“ – „Teško je ful biti cool“. Otprilike kao kad su tamo šezdesetih Slavko Perović, Nikola Karović ili Jimmy Stanić pjevali o tome kako skidaju svoj sombrero, opašu koltove i kao svaki usamljeni kauboj odjašu u suton. Teme njihovih „kaubojskih“ i „meksičkih“ pjesama sa nama su imale taman toliko veze koliko i teme pjesama devet desetina današnjih repera u regionu.

I ne bi ni pisao o njemu da nije promijenio stil. Posljednjih nekoliko pjesama koje je uradio predstavljaju značajan zaokret ka mainstreamu što bi rekao neko dobronamjeran. Ili izdaju izvornih principa rep muzike što mu, nakon „Anđela“ spočitavaju „pravovjerni“ fanovi. Ja lično mislim da je Jala napravio jedini logičan potez. Iskoračio je izvan začaranog kruga vječno istih tema svjesno se odričući onog najtvrđeg jezgra publike koja mu to neće nikada oprostiti. Ali istovremeno značajno šireći krug onih koji tu i tamo zapjevuše neku njegovu pjesmu. Nikada ga novi poklonici neće tako fanatično voljeti kao stari. Ali će ih biti znatno više.

A priče o tome da se prodao i da je izdajnik mogu biti zanimljive još jedino nekim bubuljičavim klincima ispred kompjutera uvjerenim kako su crni i zajebani. Kada je, tamo šezdesetih, Bob Dylan uštekao gitaru u struju najveći dio onih koji su ga do tada slušali okrenuo mu je leđa. I je li mu to naškodilo? Naprotiv. Neće ni Jali naškoditi autotune. Uvijek će biti onih koji će popljuvati njegove nove pjesme kunući se u neke stare radove. Jednako kao što „Hladnom pivu“ nikad nisu oprostili činjenicu da im od trećeg albuma možeš razaznati tekstove. Takva vrsta posesivnih fanova sidro je koje stvaraocu ne da da poleti. To su oni koji bi zbog svoje nesposobnosti da se mijenjaju i napreduju to pravo najradije uskratili i svojim omiljenim izvođačima.

Zato ja „Anđela“ vidim kao pripremu, kao uvod u ono neoprostivo što će tek da im priredi. Jer kako da mu oproste tu „veliku izdaju“ kad se pojavi na „Eurosongu“.