Sinu

Visoke život zidove zida
Nećeš na svaki baš moći glavom
Ostavi meni sve što je stida
A ti sad, sine, nastavi pravo

I nemoj da staješ i nemoj da kočiš
Pa makar i pored, pa makar i protiv mene
Ako dok kročiš mene preskočiš
Ja skupiću se da ne prljaš tene

Možeš i glavom i nogom i rukom
Svejedno kako, neće da boli
Valjda si morao kada si puk’o
A ja samo moram da volim

Nekako tako uvijek se desi
U ovoj trci ti moraš brži
Kada ti dođe s leđa me stresi
Sa đonova me svojih sastruži

Grubosti divnoj koja se smiješi
Neću da sudim, neću da vraćam
Tvoje je uvijek bilo da griješiš
Moje je uvijek bilo da plaćam

Možeš i glavom i nogom i rukom
Svejedno kako, neće da boli
Valjda si morao kada si puk’o
A ja, srećom, moram da volim

Advertisements

Više od igre (Veličina koja jeste važna)

Jusufa Nurkića sam gledao nekoliko puta i bilo mi je već tada jasno da je on budućnost naše košarke. Niti sam kakav košarkaški stručnjak, niti sam to morao biti da bih spoznao tu jednostavnu istinu. Dečko je sa dvadeset godina zaigrao u Euroligi i draftovan je za NBA. I tada sam postao siguran da će Jusuf Nurkić postati veliki igrač. Ne samo zbog njegove impresivne konstitucije.
Veliki dečko Jusuf Nurkić mi je, međutim, na nedavno održanom Evropskom prvenstvu B divizije za igrače do 20 godina demonstrirao kako je veliki čovjek. Sportski novinari će pamtiti njegovi šest dabl – dabl učinaka na sedam utakmica na tom prvenstvu. Svršavaće na 34 koša na finalnoj utakmici, ali sve je to manje bitno u odnosu na njegov odnos prema reprezentaciji, prema državi za koju nastupa, prema saigračima i prema košarkaškoj igri uopšte.
To je ono zbog čega mu treba skinuti kapu. Momak kome su se širom otvorila vrata najjače lige na svijetu i koji iza sebe već ima značajnu minutažu u najjačem evropskom klupskom takmičenju bez imalo oklijevanja dolazi da igra za mladu reprezentaciju. U vrijeme kada košarkaši širom svijeta više ne žele da igraju ni za seniorsku selekciju kad iole sebi obezbijede egzistenciju.
Fascinantna je bila njegova želja za pobjedom i želja za podrškom iz publike. U rijetkim trenucima kada nije uništavao protivničke odbrane ili se nadnosio nad protivničke napadače animirao je publiku. Jasno je, bez imalo glume, demonstrirao koliko mu je stalo do reprezentacije i Bosne i Hercegovine.
Koliko mu je stalo do saigrača pokazao je na ceremoniji proglašenja najboljih. Iako je svima bilo jasno da je on najdominantniji igrač turnira svoju nagradu za najboljeg igrača ustupio je Erminu Dediću pokazujući rijetku sposobnost da nadraste sujetu i da takvim gestom dodatno učvrsti budućnost ove reprezentacije. A Dedić, kao i Nurkić jeste budućnost ove ekipe.
Još značajniji je njegov gest nakon što je prozvan da kao kapiten ove ekipe primi veliki pehar za pobjednika. Izveo je sa sobom svog saigrača Stefana Glogovca da ga zajedno prime. Ne mislim da je tu bilo neke kalkulacije. Nurkić je, očigledno, naprosto takav čovjek koji cijelim svojim bićem jeste svjestan i drugih oko sebe i ne dozvoljava samom sebi da se nađe na ego tripu čak i kad bi to bilo, ako ne već normalno, a ono barem očekivano i razumljivo. Ne, on naprosto osjeća fino i krhko tkanje ove zemlje čiji dres nosi. I zna da ta zemlja ima budućnosti samo ako je i Stefan bude osjećao koliko i Jusuf i zato je sa mladim Trebinjcem zajednički podigao pehar.
Znam ja da će mi Nurkić kao i Teletović nešto ranije priuštiti dosta neprospavanih noći u kojima ću čekati da vidim kako očitava lekcije iz košarkaške igre preplaćenim američkim zvijezdama. Ali, ma koliko mi košarkaška igra bila draga, zahvaljujući Nurkiću prisjetio sam se šta je to više od igre. A on to ima i od sveg srca mu želim da to nikad ne izgubi.

Bakir umjesto Bakira ili Sedam samuraja SKOJ-a

Našoj Centralnoj izbornoj komisiji mora se priznati da ima osjećaj za dramatičan izbor pravog trenutka (a valjda se zato i zovu izborna). Barem se tako može učiniti nekom objektivnom posmatraču sa strane koji ne bi mogao a da ne primjeti da su kandidati za ovogodišnje izbore konačno predstavljeni dan nakon finala Svjetskog prvenstva u fudbalu. I kao što u nedjelju naveče do zadnjeg momenta nismo znali u kojim će sastavima istrčati Njemačka i Argentina, tako ni u ponedjeljak ujutru nismo bili ništa pametniji po pitanju konačne odluke o ljudima koji će u trku za tri slobodna mjesta u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Odnosno, ostalo je otvoreno skoro do zadnjeg trenutka pitanje s kojim će kandidatom za ovu poziciju i da li će uopće sa svojim kandidatom izaći Savez za bolju budućnost.

I to mi je bilo najveće iznenađenje kada sam vidio da je Fahrudin Radončić odlučio da po drugi put okuša sreću u sudaru sa Bakirom, Cerićem i još nekoliko njih. Ukupno ih je sedam. Sedam patuljaka. Sedam samuraja. Sedam sekretara SKOJ-a. Ili, kako smo nekad kad se nije smjelo, govorili – Sedam samuraja SKOJ-a. I nisam od njih sedam slučajno pomenuo ovu trojicu. Ostali mogu biti tek, manje ili više zapažena scenografija.

Nemam nikakve insajderske informacije, ne družim se sa obavještajcima i ne ispijam kafe sa stranačkim moćnicima. Pokušao sam se poslužiti zdravim razumom, a zdrav razum mi je govorio da bih ja na Fahrinom mjestu izbjegavao novi pokušaj borbe za poziciju koja ionako ne nosi bilo kakvu stvarnu moć. Nekoliko faktora govorilo je tome u prilog. Kao prvo, i prošli put je izgubio, ma kako tijesno, ali je izgubio. Kao drugo pozicije njegove stranke su značajno oslabile u odnosu na izbore 2010.godine, što je vrlo jasno demonstrirano voljom birača na lokalnim izborima prije dvije godine. Možemo čak uvažiti i neospornu činjenicu da sam Radončić ima snažniju poziciju od vlastite stranke. Može on računati i da će biti nagrađen od strane nezadovoljnih građana jer je stao na stranu demonstranata ovog burnog proljeća. Ali sve to teško da može donijeti konačnu prevagu u ovoj trci u kojoj će mu dio glasova sigurno odnijeti i novi kandidat na političkoj sceni – Mustafa Cerić. Dobro, odnijeće on dio glasova i Izetbegoviću, ali SDA ipak ima to kompaktno glasačko tijelo koje se tokom prethodnih godina osipalo i osipalo i na kraju su ostali oni koji će uvijek glasati za kandidata ove stranke ma kako se on zvao.

Dio glasova, prvenstveno onih na koje računa Radončić, odnijeće i Sefer Halilović. Njih dvojica naprosto pretenduju na isti krug glasača. I kad se sve to sabere i oduzme vjerovao sam da će Radončić odigrati (za njega) mudar potez, odustati od kandidature i podržati Cerićevu kandidaturu. Time bi ostvario višestruku korist. Znatno bi mu porasle šanse da spriječi Izetbegovića da, po drugi put za redom uđe u Predsjedništvo, a dobio bi i Mustafinu neupitnu zahvalnost i podršku njegovih glasača kada su u pitanju izbori za parlamente na svim nivoima. I do zadnjeg trenutka stručni štab SBB-a krio je podatak o tome ko će za njih istrčati u špicu napada. Sad, da li je proradila čista sujeta i želja da se revanšira za poraz od prije četiri godine, ili su Radončićevi mentori alergični na ideju bilo kakve podrške Ceriću stvarno ne znam. A nije ni važno. Važno je da je svojom kandidaturom samo usložnio ionako komplikovanu situaciju oko izbora bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Ali bar mu se mora priznati da nije kalkulirao i bježao od prilike da se „izvaga“ pred glasačima. Onako kako Lagumdžija nikako da se procijeni. Samo još naivni vjeruju da je njegov kontinuirani niz izbora u državni parlament rezultat njegovog vlastitog političkog rejtinga, a ne podrška stranci iz koje dolazi. I opet će ući u Parlament i opet će izbjeći direktnu provjeru povjerenja koje on lično, kao Zlatko Lagumdžija, uživa među građanima. Istini za volju, ove godine je i Komšić napravo istu stvar, ali on je bar dva puta izlazio imenom i prezimenom pred građane i dva puta ubjedljivo pobjeđivao pa mu se nekako može i oprostiti sadašnje kalkuliranje.

A možda je čovjek, nakon dva mandata, samo shvatio koliko malo stvarnih poluga moći u svojim rukama drže članovi Predsjedništva, pa ga to više ni ne zanima. A koliko (ne)ozbiljno računa na to mjesto pokazao je izborom stranačkih kandidata. Ponudio je čak dva kandidata i tako pocijepao ionako ne baš impozantnu stranačku bazu. Neko ko ozbiljno računa na takvu poziciju ne bi, ni u ludilu, nudio dva kandidata. A još manje bi bio spreman da ponudi za hrvatskog člana predsjedništva gospođu o kojoj se osim imena i dva prezimena ne zna apsolutno ništa drugo. Kandidat za bošnjačkog člana Emir Suljagić jeste poznatiji, ali je poznato i njegovo insistiranje u vrijeme kampanje oko popisa da ga „niko ne može natjerati da bude Bošnjak“. Niko osim vlastite ambicije, očito.

A šta ćemo sa Bakirom koji hoće da bude „Bakir umjesto Bakira“? Sa Hadžiomerovićem? U prvi mah sam pomislio da je čovjek izigran i žrtvovan jer nema nikakve, ali baš nikakve, šanse u ovoj priči. A onda sam se presabrao. Šta on zapravo gubi neulaskom u Predsjedništvo? Ništa. Baš ništa. A samom kampanjom dobija jako puno jer će imati dovoljno prilike da radi na vlastitoj promociji i vraćanju popularnosti koja je bila znatno veća u vrijeme „60 minuta“ nego sada u rock’n’roll fazi sa grupom „Grafit“. Čak mi je i simpatična činjenica da neko iz svijeta rock’n’rolla uopće dođe u poziciju da se bori za glasove birača. Naravno da bi mi puno draže bilo da se Bakir pojavio kao nezavisni kandidat i time začepio usta svima koji su ga godinama prozivali za, za jednog novinara nepristojnu bliskost sa SDP-om. Ništa ne mijenja na suštini ni činjenica da je člansku kartu stranke dobio prije svega nekoliko dana.

Zato je Mirsad Kebo bio puno pametniji od njega i nastupa kao nezavisni kandidat. I on je svjestan da neće pobijediti, ali za njega je već pobjeda to što će ponovo sebi priskrbiti medijsku pažnju, a možda doći u priliku da, po oprobanom maniru, u neko doba, otvori i političku trgovinu. Ne bi me začudilo.

Imamo tu, naravno,  po svim procjenama najvećeg favorita, aktuelnog člana predsjedništva Bakira Izetbegovića. Na prošlim izborima, kada mu niko nije davao ni najmanje šansi, ja sam bio uvjeren u njegovu pobjedu. Danas, kada ga mnogi ponovo vide na tom mjestu, ja  više nisam tako siguran. Naprosto zbog slike koja u javnosti postoji o Bakiru Izetbegoviću. Uopće nije važno koliko ta slika odgovara činjeničnom stanju. Puno je važnija percepcija koju javnost ima o nekoj ličnosti nego realni pokazatelji o tome koliko neko dobro radi ili ne radi. E, tu percepciju su morali uvažiti u njegovoj stranci. I imati hrabrosti da iskorače izvan matrice po kojoj su nas navikli da se ponašaju.

Možda stvarno previše očekujem, ali volio bih da imam u ponudi nekoga za koga znam da će biti političar sa kičmom, srcem i jajima. Nekoga ko će staviti interes ove države ispred stranačkog interesa, ispred ličnog interesa i ispred interesa međunarodnog kapitala. Nekoga ko će pokazati zube stranim bankama, nekoga ko će otjerati MMF i nekoga ko će naša bogatstva vratiti u naše ruke. Nekoga poput mađarskog premijera, na primjer.

Apsolutna vrijednost zla

Prvo o nečemu ne pišeš nikako, a onda ti to postane glavna tema. Mimo tvoje i volje i želje. Početkom sedmice u kojoj se obilježava sjećanje na genocid u Srebrenici u tom mjestu su se okupili mladi ambasadori pri OSCE-u iz osam zemalja svijeta. I slučajno, ali vrlo simbolično među njima su se našli mladi ambasadori iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Na press konferenciji bosanskohercegovački predstavnik je upitan zašto nisu obišli i mjesta stradanja srpskog stanovništva. Protumačio je to kao provokaciju i lucidno odgovorio kako oni jesu na mjestu najvećeg srpskog poraza – u Potočarima. Ja bih na njegovom mjestu bio možda konkretniji nazvavši to mjestom srpskog stradanja jer tu jeste stradao obraz i dobar dio dotadašnje istorije. Kada je to objavio na svom facebook profilu reagovala je mlada ambasadorica iz Srbije tvrdnjom kako je pitanje posve legitimno i razvila se duga, ali moram priznati i vrlo civilizovana rasprava u kojoj sam i sam uzeo učešća.

I u pravu je srbijanska mlada ambasadorica. Apsolutno je to legitimno pitanje u smislu da je svaka pojedinačna tragedija za osobu koja je doživi najveća moguća. Ali sa druge strane hajde da napravimo neke istorijske paralele. Rusi su činili zločine gazeći kroz Njemačku, saveznici su Drezden sravnili sa zemljom, ali Aushwitz je ipak bio definitivni poraz svega ljudskog i nikada niko nije pokušao ove zločine da stavi u istu ravan sa zloglasnim logorima smrti. Svako ko ima ugradjeno ono dugme za fine tuninig uočit će tu razliku. A pitanje je, po meni provokativno, zato što pokušava jedan zločin umanjiti drugim. Kao da je stradanje Bošnjaka u Potočarima manje zbog stradanja Srba u Bratuncu ili bilo gdje drugo. Naprotiv. Samo multipliciraju jedan drugi. A ja bih zaista volio da su obišli i mjesta stradanja srpskog stanovništva. Ne bih da se igram brojkama, ali mislim da bi “odokativnom” metodom neke stvari bile puno jasnije. I sam sebi zamjeram što uopšte pišem o Potočarima. To su mjesta na kojima čovjek mora ostati nijem.

Da budem posve precizan takodje bi mi smetalo da se nalazim na mjestu stradanja civila srpske nacionalnosti, a da me neki nadobudni novinar upita zašto nisam obišao stratišta bošnjačkog stanovništva. To je politizacija žrtava i u najmanju ruku nepristojno i nehigijenski. Zamislite sada to na privatnom nivou. Odete na sahranu nekoga ko je ubijen. A onda vam dodje novinar i ne želi da priča o ubijenom jer ga ni ne zanima nego vas pita zašto niste na nekoj drugoj sahrani. Novinar koji je postavio takvo pitanje uvrijedio me je prije na profesionalnoj nego na nacionalnoj osnovi. Naime, novinar sam po struci i uvijek se ružno osjećam kad novinari ne uspjevaju da se izdignu iznad zvaničnog tretmana stvarnosti proklamovanog od strane političkih elita.

Niko ne govori o brojanju žrtava, ali neki zločini naprosto nadilaze druge. U Vojvodini je tokom 1945 – 1946 izvršen strašan progon i zločini nad pripadnicima njemačke manjine. Progon o kojem se malo zna i malo govori. Ali ma koliko to bilo strašno može li se porediti sa zločinom u Kragujevcu i streljanjem učenika izvedenih iz školskih klupa? Nadam se da mladom kolegi koji je postavio pitanje sa početka teksta, stvari postaju jasnije kad ih demonstriram na takvom primjeru. Zamislite sada njemačkog novinara koji u Šumaricama postavi pitanje “Zašto niste obišli stratišta folksdeutchera u Banatu?”.

Evo zaboravimo na trenutak ko je uradio i šta je uradio. Samo na trenutak učinimo nezamislivo i zaboravimo to diskusije radi. Zamislimo da imamo različite zločine izvan konteksta u nekom društvenom vakuumu. I ako pristanemo na tezu (koja jako lijepo zvuči) da ako si ubio jednog čovjeka kao da si ubio cijeli svijet onda dolazimo do pretpostavke da postoji apsolutna vrijednost ubistva koja je bezgranična, a bezgranično ostaje bezgranično ma koliko ga puta ponavljao. I onda tragom takve teze postaje svejedno jesi li ubio jednog čovjeka ili 7.000 ili 11.000.000 jer si već onim prvim ubistvom dostigao tu apsolutnu vrijednost zla i dalje se kao ne računa. I šta onda imamo? Imamo tezu po kojoj je zločin ljubomornog muža nad švalerom jednak Srebrenici. Tezu po kojoj je neko ko je prouzrokovao saobraćajnu nesreću sa tragičnim posljedicama po zlu jednak Aušvicu. Nesavjestan doktor se izjednačava sa streljanjem đaka u Kragujevcu. Zamislite se malo nad tim. Ne postoji apsolutna veličina zla. Kad ubiješ jednog čovjeka ubio si jednog čovjeka. A kad ih ubiješ 7.000 to je 7.000 puta gori zločin. I zato ovo nije nacionalna priča ili priča o nacijama. Sve koji drugačije misle pozivam da posjete Potočare. I očistite um od predrasuda. Otiđite tamo i dozvolite da vas kao čovjeka pogodi veličina tog stradanja. A nakon toga obiđite bilo koje drugo stratište u Bosni i Hercegovini (a na žalost ima ih) i budite pošteni prema sebi. Sve će vam se samo kazati. I ukazati. Bolno je i poražavajuće spoznati da su ljudi oko nas spremniji da osude pominjanje zla koje se desilo nego samu činjenicu da se zlo desilo.

Ne samo jedanaestog jula

Nikada nisam pisao o Srebrenici. Tema me plašila i odbijala. Malo zato što je prevelika, malo zato što je preosjetljiva, a ponajviše zato što su svi imali ponešto da kažu o toj istoj temi, pa mi se nekako činilo da ne moram baš i ja da im se pridružim u ponavljanju opštih mjesta. A onda sam zamoljen da budem promotor Fikretu Hodžiću pri predstavljanju njegove knjige „…I ja sam iz Srebrenice“. I shvatio sam da postoji aspekt priče o Srebrenici o kojem je malo ili nimalo i govoreno i pisano.

Kada pišete o djelu neke javne ličnosti uvijek postoji opasnost da ono što ste prije toga znali ili tek načuli o toj osobi značajno oblikuje vaš stav  o njegovom ili njenom djelu. Kada bi iko od nas tvrdio da je imun na predrasude to bi samo značilo da je imun na zdravu razum. Predrasude su neizbježne. Stvar je u tome da ih se prepozna i bori protiv njih.

Pišući o knjizi Fikreta Hodžića „…i ja sam iz Srebrenice“ srećom nisam imao takvih problema. Premalo sam znao o tom čovjeku i premalo su nam se orbite dodirivale da bih imao bilo kakav čvrsto izgrađen stav o njemu. Bilo pozitivan, bilo negativan. I to mi je u znatnoj mjeri olakšalo posao. Mogao sam neopterećeno, otvorenog uma, a nadam se i otvorenog srca da pristupim toj knjizi.

I pročitao sam je u jednom dahu, za jedno popodne. Dijelom zato što to zaista nije neko obimno štivo, ali još više zato što je knjiga pisana onako kako bi vam je sam Fikret ispričao. Negdje uz kafu. Ne brinući se previše za hronologiju. Napuštajući široko korito osnovne priče i zavlačeći se u rukavce za koji vam se u prvi mah učini da ne vode nikuda, a onda vas ostave zatečene i bez daha.

I zato ja nisam mogao ustati se te „kafe“ dok mi Fikret nije do kraja ispričao svoju priču. Onako kako ju je on doživio i onako kako je on vjerovao da mora da se ispriča. Toga je i sam svjestan pa na jednom mjestu kaže: „Nisam ja posebno nadaren za sklapanje mudrih rečenica i pretvaranje misli i riječi u knjigu“ da bi malo kasnije objasnio zašto piše obrazloživši to ovako: „Ja pišem jer me svakog dana pritišće vlastita bol, bol mojih najdražih, onih koje imam i onih koje nemam.“

A čim kažeš „…i ja sam iz Srebrenice“ to već samo po sebi podrazumjeva da nemaš nekog dragog i neprebolnog. Da nemaš nekoga koga bi i danas valjda imao da ti ga nisu na silu oteli. A to je teret koji nije nikad lako nositi. I to je teret od koga ljudi zaziru i okreću glavu.

I to je jedna od najvećih vrijednosti ove knjige. Što progovara otvoreno i bez imalo ustručavanja o svakodnevnom malom zlu koje je uslijedilo nakon nepojmljivo velikog zla koje se Srebrenici desilo. I hrabro i drsko Fikret nas suočava sa našim vlastitim nepravdama i tjera nas da se stidimo zbog postupaka koje su drugi učinili. Tjera nas da se pitamo jesmo li i mi ponekad učinili sličnu nepravdu.

Te crtice o narandžastim čizmama ili profesorici koja ga procjenjuje po mjestu rođenja jesu zapravo po prvi put ispričana priča o Srebrenici nakon Srebrenice. I na čudesan način se isprepliću sa temama poput one kada vojnici UNPROFORA slikaju izgladnjele dječake u Srebrenici kako jedu bukovo lišće. Ništa ne uljepšava i ničega se ne boji. On je svoj strah ostavio negdje iza sebe. I zato je ovo hrabra knjiga. I zato je ovo neophodna knjiga.

Ovo je knjiga koja se ne mjeri aršinima književnosti pa je ni ja nisam tako mjerio. Ona ne treba da zabavi. Ona ne služi da pokaže spisateljski dar i elokvenciju. Ona upozorava. Ona zahtijeva. I ona ne da. Upozorava da i kada nismo dirketno odgovorni za neki zločin moramo paziti da svojim ponašanjem ne otvorimo ponovo tu ranu ostalu nakon zločina. Ona zahtijeva da prvo osjetimo i glad i strah i nemoć pa da onda sudimo. Ona ne da Srebrenicu poštujemo iz daljine, a od Srebrenice u našoj blizini okrećemo glavu. Ova knjiga svakog od nas hvata za bradu i tjera da je pogledamo u oči dok nam saopštava tu jednostavnu i bolnu istinu „… i ja sam iz Srebrenice“.

Fikret sebe u ovoj knjizi ne idealizuje. Ne pretvara se u romantičnog junaka i ne pretvara se da je nešto što nije. On faktografski šturo svoje postojanje svodi na nekoliko momenata. Zovem se Fikret. Iz Srebrenice sam. I kad je belaj uvijek najgore prođem. Ova poruka da najgore prođe kad je belaj koja se kao lajtmotiv provlači kroz njegovu knjigu postepeno prerasta u usud ne samo jednog dječaka, ne samo jednog grada, već cijelog jednog naroda.

Ovo je knjiga koja je morala biti napisana baš ovako kako je napisana. I Fikret je odradio svoj dio posla. Ovo je knjiga koja mora biti pročitana. E, to je već do vas. A siguran sam da će svako od vas koji pročitate ovu knjigu, poželjeti, kao što sam i ja poželio, da kaže „…i ja sam iz Srebrenice“. Bez obzira koje vam je mjesto rođenja upisano u dokumente. I to ne samo 11. jula. Ne samo 11.jula.