Ne znam hoće li se iko sjetiti da se danas, 29.marta navršilo punih 45 godina od izlaska prvog singla „Bijelog dugmeta“. Ako se i sjeti ne vjerujem kako će primjetiti da se nije samo to desilo u martu, a da je vezano za ovaj bend, nego da su mnoge ključne stvari njihove karijere vezane upravo za taj mjesec.

Prije svega, nezaobilazna je činjenica da je Goran Bregović rođen u martu. Tačnije 22.marta 1950.godine i nedavno je napunio 69 godina života. Tako mu je taj prvi singl bio svojevrstan poklon za 24-ti rođendan. Uručen sa malim zakašnjenjem, ali ipak poklon. I to ilegalno „zapakovan“.

Kako ilegalno? Pa u vrijeme kada su trebali snimati pjesme za prvi singl studijska vrata Radio Sarajeva bila su čvrsto zatvorena za njih. To je bio rezultat sukoba sa Ismetom Arnautalićem s kojim su zajedno bili u grupi „Jutro“ i koji im nije mogao oprostiti što su pošli za Bregovićem i njegovom idejom. Ključnu ulogu u probijanju te blokade odigrao je Nikola Borota koji ih je, kršeći sva pravila, ubacio u gluho doba u studio da snime matrice za te prve dvije pjesme. Ostalo je legenda.

I prvi veliki obračun establišmenta sa „Dugmetom“ desio se u martu. Skoro na drugu godišnjicu izlaska prvog singla, 28.marta 1976.godine u uglednom „NIN-u“ Sergije Lukač se žestoko obrušio na njih. Iz današnje perspektive je jasno kako je on bio samo izvođač radova, a da je mig došao s nekog drugog mjesta. Jer, logično je da je „Bijelo dugme“, takvo kakvo jeste smetalo vladajućim strukturama. Bili su previše uspješni. Bili su previše uticajni. I bili su previše prozapadno orjentisani.

Ispostavilo se, međutim, da je Lukač bio samo probni balon. Kada su mladi, a i neki stariji, listom stali uz svoje idole hajka je obustavljena. Ipak su “dugmići” bili „fina socijalistička omladina“. Goran Bregović je u to vrijeme bio član Saveza komunista Jugoslavije. Par mjeseci nakon toga kolektivno su otišli na radnu akciju. Svako malo bi održali neki humantirani koncert za postradale od ovoga ili onoga i, zbog svega toga, su ih privremeno pustili da djeluju. Ali samo unutar zadatih okvira.

Čim je pokušao izaći iz tih okvira po povratku iz vojske Goran Bregović je grubo „dozvan pameti“ i puno toga što je zamislio da se desi na albumu „Bitanga i princeza“ nije bilo prihvatljivo u tom trenutku. Na kraju se disko kuća pozvala na ugovor pa se album pojavio pomalo „osakaćen“. Bez zamišljenog omota i bez originalnih stihova na nekim pjesmama. A sve se to dešava 1979.godine u, pogodite kojem mjesecu? U martu.

Pet godina kasnije, opet u martu 1984.godine dešavaju se mučni sastanci članova grupe. Bebek traži drugačiji tretman i dio od autorskih prava. Grupa glasa i njegov prijedlog ne prolazi. On tada ima već spreman solo album „Mene tjera neki vrag“, a uvjeren je da „Dugme“ bez njega nema smisla. Računao je da će za par sedmica ili mjeseci svakako pristati na njegove uslove. Računao i preračunao se.

Opće je poznato da je u grupu tada došao Mladen Vojičić Tifa. Manje se, međutim zna da je publici u tri najvažnija grada svake turneje (Sarajevo, Zagreb i Beograd) predstavljen na koncertima održanim baš u martu. U martu 1985.godine.

I da bi sve bilo u skladu i da bi se krug potpuno zatvorio „Bijelo dugme“ je i prestalo da postoji u martu. Bio je 15.mart 1989.godine. Upravo su okončali koncert u Derventi održan u okviru promotivne turneje albuma „Ćiribiribela“. Bila je to jedna mučna turneja za sve. Ipak, činilo se najmučnija za njihovog tadašnjeg pjevača Alena Islamovića. Nije mu se sviđao tadašnji Bregin koncept. A ni publici, izgleda, pa je Alen morao povremeno da se krije iza pojačala kako ga ne bi pogodio neki “projektil” bačen iz publike. Podsjetimo, sve se to dešava uoči rata i u vrijeme ekspanzije nacionalne netrpeljivosti. Neke pjesme naprosto više nisu prihvatane u nekim krajevima. Bregović je tvrdoglavo ustrajavao na repertoaru koji je, tu i tamo, bio otvoreno prst u oko. Nakon Dervente Alen je pukao i vratio se u Bihać. Zvanično je rečeno zbog zdravstvenih problema, čak je priložio i neki doktorski nalaz. Ali svima je bilo jasno da su uzroci puno dublji.

I tako se zaokružila priča o jednom bendu. Od marta do marta. U razmaku od petnaest godina. Od marta 1974. do marta 1989.godine.

Ako volite stvaralaštvo Arsena Dedića i ako volite ono što radi Zoran Predin (a te dvije sklonosti često idu ruku pod ruku), onda će vam novi Predinov album biti prava poslastica. Naime Zoran Predin je objavio album na kojem pjeva isključivo pjesme koje je napisao njegov dugogodišnji prijatelj, pa i mentor, Arsen Dedić.

Ta njihova bliskost mogla je u početku djelovati i čudno jer ipak je između njih dvadeset i kusur godina razlike. Samo što je Arsen, onakav kakav jeste i zauvijek oslobođen od predrasuda bilo koje vrste, u Zoranu prepoznao nešto što možda ni sam Predin nije u to vrijeme prepoznavao. U to vrijeme kada je on bio samo još jedan pjevač još jednog rock’n’roll benda Arsen je znao da je Predin prije svega pjesnik. I prvi Predinov izlet izvan „Lačnog Franza“ i bila je ta saradnja sa Arsenom i Borom Đorđevićem na zajedničkom kantautorskom ili ako ćete radije šansonjerskom albumu „Svjedoci/Priče“.

Od tada, pa sve do Arsenove smrti oni su više prijateljevali nego što su zaista i sarađivali na nekim projektima. Prije bi se moglo reći kako je stariji kolega usmjeravao karijeru onog mlađeg. Arsen je nagovorio Predina da počne pisati pjesme na hrvatskom jeziku i pokazalo se to kao jedan od uspješnijih poteza u njegovoj karijeri. Sa Arsenovim sinom Matijom takođe se Predin našao na istoj talasnoj dužini i iza njih je ostalo nekoliko zanimljivih projekata. Posebno se tu ističu dva albuma nazvana „Tragovi u sjeti“ i „Tragovi u sjeti 2“ na kojima je Predin otpjevao neke od evergreena jugoslovenske pop scene.

Na tim albumima se, posve prirodno, našlo i nekoliko Arsenovih pjesama i ovaj novi album „Zoran pjeva Arsena“ logičan je nastavak tih albuma i svojevrsno vraćanje duga velikom uzoru. Sasvim moguće je da je ovaj album nastao i kao neka vrsta odgovora na album Matije Dedića „Matija svira Arsena“.

Naravno, pjesme su dobile nove aranžmane, urađene su u gypsy swing maniru i time se Predin vratio zvuku koji je jako preferirao u nekim dijelovima svoje karijere. A da bi dobio taj zvuk koji je htio značajno mu je pomogao Damir Kukuruzović i njegova Django Group koji su ravnopravno sa Predinom potisani kao tvorci ovog albuma.

Nije bilo lako, iz prevelikog Arsenovog opusa, izabrati dvanaest pjesama za format albuma. Čini se da se tu Predin rukovodio nekim unutrašnjim kompasom birajući njemu važne pjesme neovisno o tome da li su opće poznate ili imaju kultni status kod onih najzagriženijih poznavalaca i poštovaoca Arsenovog djela. I zato ovo nije nikakva “Best of” kompilacija. Na svu sreću.

Ima tu, doduše i općih mjesta kao što su „Kuća pored mora“ ili „Moderato Cantabile“, ali i onih koje ne možemo baš smatrati najomiljenijima kao što su „Ni ti ni ja“ ili „Zagreb i ja se volimo tajno“. Ko zna, možda je tom pjesmom Predin htio ponešto da kaže i o vlastitom odnosu prema Zagrebu. Prema Zagrebu koji postaje jedno od najvažnijih polazišta ove njegove nove karijere. Našlo se mjesta i za pjesme koje je Arsen pisao, ali koje su poznatije u tuđim izvedbama. Kao „Pamtim samo sretne dane“ koju znamo u izvedbi Gabi Novak, „Proljeće bez tebe“ koja je bila ponajveći hit Ksenije Erker ili „Zagrli me“ koju je proslavio Zdravko Čolić, a koja se na ovom albumu zove „Ako priđeš bliže“.

A ako bih i ja dozvolio sebi da priđem bliže i budem baš ličan morao bih primjetiti kako me je obradovao uvrstivši na album dvije pjesme sa sjajnog Arsenovog albuma „Kino Sloboda“ iz 1987.godine. Tu je ona prekrasna balada „Otkako te ne volim“ i proročka „Tko stoji iza mene“. Pjesma „Tko stoji iza mene“ napisana je u vrijeme dok je talas narastajućeg nacionalizma doživljavan tek kao potmula buka koja se valja odnekud iz daljine. Arsen je znao da će doći sasvim blizu i da će nas potopiti ako ne budemo pazili. Zato je napisao ovu pjesmu. I kada je Predin izvodi više od trideset godina kasnije nije ništa manje aktuelna i jednako je važno da je čujemo. I da pokušamo da je razumijemo. I njenu poruku.

Najvažnije kod ovog albuma je to što Predin nijednog trenutka nije zaboravio čije pjesme pjeva i nije ni pokušao da od njih napravi nešto što one nisu. Najveći kvalitet tih pjesama i jeste ono što im je Arsen dao, melodija i tekst. Predin im je dao neku ovovremenost i sam se nadajući kako će Arsen negdje i nekako da ih čuje i kako će izazvati osmijeh kod učitelja. Osmijeh i neki od onih njegovih čuvenih i nerijetko jetkih komentara. Komentara koji se prepričavaju i citiraju godinama. Kao što se i njegove pjesme citiraju i kao što ih je, s punim uvažavanjem, ovaj put citirao Zoran Predin.

Trendovi u muzici dolaze i prolaze. Neko im se prikloni, a neko ostaje uporno (ili tvrdoglavo, ovisi kako gledate) dosljedan jednom izabranom izrazu. A neko se ne prilagodi trendu nego trend prilagodi sebi.

Sjećam se, bio je decembar 1980.godine kada sam čuo tada novi album „Bijelog dugmeta“, onaj album „Doživjeti stotu“. I prva mi je reakcija bila „Šta je ovo, jebo te?“. I ne samo moja. Mnogi koji su navikli na „Dugme“ kao hard rock band sa primjesama folka ostali su, najblaže rečeno, zapanjeni. I imali su sličnu reakciju. Nismo mogli vjerovati da je „Dugme“ zaplovilo novovalnim vodama i prigrlilo ska ritmove. Neki, poput Milića Vukašinovića, to su doživjeli, maltene kao izdaju, pa se sa Bregovićevim „pomodarstvom“ obračunao na narednoj ploči „Vatrenog poljupca“.

Naravno da se to odrazilo i na prodaju albuma i na posjetu na koncertima. Ploča je tada prodana ispod 100.000 primjeraka što je za njih bilo ravno neuspjehu, a turneja se preselila u male dvorane. Tek nešto kasnije otkrili smo da je taj album prepun odličnih pjesama. Nismo to tada vidjeli zato što nam je pakovanje bilo važnije od sadržaja.

Zašto to sada pričam, a namjera mi je da govorim o novom Severininom albumu? I kakve veze Severina ima sa „Bijelim dugmetom“? I nikakve i poprilične. Naprosto mi je način na koji je ona zakoračila u danas aktuelni trend izazvao direktne asocijacije na ono davno Bregovićevo švaleranje sa „novim valom“.

I ona je kao i „Dugme“ tada otkrila nešto zanimljivo u tom novom muzičkom izrazu. I ona je na ovom novom albumu „Halo“ htjela da bude svježa i bliska novoj generaciji posjetilaca klubova. Ali i ona je htjela da to donese na svoj način. Blizak tom novom generacijskom izrazu, ali opet nesumnjivo njen vlastiti.

Takođe postoji i jedna bitna razlika u načinu na koji su autori ova dva albuma pristupili tretmanu tada vladajućeg muzičkog trenda. Dok je „Dugme“ primjenilo taj recept dosljedno na svim pjesmama na albumu, Severina je malo prošarala uticajima i stilovima na petnaest relativno novih pjesama, koliko ih nosi album „Halo“.

Relativno novih naravno, jer dobar dio tog albuma ona je već ponudila kao singlove tokom prethodnih nekoliko godina. Od ranije znamo pjesme „Unaprijed gotovo“, „Mrtav bez mene“, „Magija“, „Otrove“, „Imaš pravo“, „Kao“ i „Tutorial“. I tu je već bilo dosta šarolik žanrovski pristup, a nastavljen je i na ostatku materijala.

Album otvara tipični „mediteranski“ napjev „’Oću s tobon živit“ i to je Severina kakva je mogla biti i 1993.godine na albumu „Dalmatinka“ kao i Severina iz 2019.godine. Nema puno takvih klasičnih pop pjesama. Ali to što ima sigurno zaslužuje pažnju. I „Imaš pravo“ sa neobičnom i do sada rijetko obrađivanom tematikom i „Kao“, a pogotovo „Unaprijed gotovo“ koja je jedan od vrhunaca albuma.

A onda Severina pokaže drugačije lice. U saradnji sa Jalom Bratom ponudi nekoliko pjesama gdje se ovaj vogošćanski autor pojavljuje i u ulozi vokala. Ona nije mogla ne primjetiti njegovu enormnu popularnost kod novih generacija. Sigurno joj nije smetalo ni to što ga oni nešto stariji neprekidno optužuju da „kvari omladinu“ pa je njegovim angažiranjem dobila podršku jednih I osudu drugih. A na estradi nikad ne znaš hoće li ti jedno ili drugo donijeti veću popularnost. Najveću dobijaš, naravno, kad to dvoje iskombinuješ kao Severina. Zatim je njegove pjesme propustila kroz neki vlastiti filter i zazvučale su nekako pitkije. I razumljivije, što uopšte nije nebitno.

A onda je svemu dala i prstohvat narodnjaka, tek da malo zapapri priču. „Kafana“ i, posebno „Kuma“ su pjesme kakve nismo očekivali od nje. Ali na tom nivou i možeš opstati jedino ako ponudiš nešto apsolutno neočekivano.

I zato, iskreno da vam kažem, još nisam načisto sa ovim albumom, ali ne pada mi na pamet da se zalijećem sa ocjenama. Drugi će to već uraditi. Neko će se oduševiti, neko će je popljuvati. A vrijeme će tek sve staviti na svoje mjesto kad trend više ne bude trend. Kao nekad sa „Bijelim dugmetom“.

Ovo je trebalo da bude jedna lijepa, opuštena priča o mom boravku u Geteborgu na 2.Sajmu bh knjige. I stvarno je mogla biti lijepa priča o nama kakvi znamo da budemo kad se nađemo daleko od doma i kada bez ikakve zadrške podržavamo sve one među nama koji pokazuju malo više talenta, malo više spretnosti i malo više volje. Priča o tome kako znamo biti ponosni jedni na druge.

Samo što sam trebao da znam kako smo neosporni prvaci svijeta kada treba nešto uprljati, uvaljati u blato ili omalovažiti. Ili da budem potpuno precizan, ovo naše prvo lice vidio sam u Geteborgu, a ovo drugačije, ovo deformisano vidio sam po povratku. U Sarajevu.

Nije mi ovo bio prvi odlazak u Švedsku, ali do sada je uvijek to bilo vezano za obilazak rodbine i sada sam po prvi put imao priliku da se sretnem sa našom zajednicom u toj finoj i uređenoj skandinavskoj zemlji.

I po prvi put sam se osjećao kao neko čiji se autorski rad cijeni. Dočekao me je Ervin Borović ispred organizatora. Čovjek koji je u naredna tri dana učinio svaki mogući napor da se osjećam dobrodošao. I više od toga.

A onda sam poprimio svojstva štafete. I išao od ruke do ruke. Uživao sam ta skoro četiri dana u gostopmrimstvu Ade Erkočevića, njegove Mirjane i njegovih roditelja. Znate ono kad vam postane neprijatno koliko se ljudi trude da vam boravak negdje bude prijatan.

Da ne govorim o samom sajmu na kojem sretneš autore i koje znaš i koje ne znaš. Samira i Midhat Ajanović rade herojski posao organizacijom ovakvog sajma održavajući živom bosansku riječ na dalekom sjeveru. Bivaju nagrađeni za to odazivom Bosanaca i Hercegovaca iz cijele Švedske. Prilazili su mi ti Bosanci, a boga mi i Hercegovci. Upoznavali se. Pričali o knjigama. A iznenadilo me je, a pogotovo obradovalo, koliko je njih napomenulo kako sluša moja javljanja na Radiju GBG. Biće da ni Ado, a ni ja nismo ni slutili koliko je tih naših slušalaca i koliko im druženje sa nama znači. Prija to čovjeku, ali ga i malo prepadne. Zato sam se baš potrudio da emisija koju smo radili u nedjelju bude posebna. Ne samo jer sam prvi put i fizički zakoračio u prostor Radija GBG. I kažu da je to bila dobra emisija. Ali mislim da je tome više doprinjeo naš specijalni gost Zele Lipovača nego ja. Dobro, možda sam ga malo usmjeravao pitanjima pa je to ispalo još bolje.

I tako vam se ja vratim u Vogošću pun neke pozitive, nafilovan emocijama i doživim da me, za iste one stvari zbog kojih su me s toliko poštovanja u Geteborgu gledali, u Sarajevu omalovaže. Jedan ovdašnji dosta popularan internet portal objavi intervju sa mojim sinom i to jako korektan i afirmativan intervju.  I trebao sam pročitati taj intervju i završiti sa tim i ostati u blaženom neznanju.

Samo što đavo nit’ ore nit’ kopa nego nas tjera da radimo stvari koje ćemo sigurno požaliti. Tako i ja prođem malo kroz komentare da vidim kako ga čitaoci tog portala doživljavaju. Nisam ja naivan da ne znam da postoje i trolovi i botovi. Da postoje dežurni i plaćeni hejteri koji će sve što imalo odskače svući na svoj nivo i uvaljati u blato u kojem sami obitavaju. Postoje botovi i postoje skotovi. Jedan koji je jedno ili drugo (a možda i oboje) napisao je sljedeće: Babo piše knjige, vodi radio emisije i usput radi u opštini Vogosca. Mama direktorica jedne državne agencije! Svi na budžetu, mjesečno oko 5 milja. Nije mu bilo teško krenuti.

Dakle, sve zbog čega su me cijenili moji domaćini u Geteborgu nekom perverznom logikom kod moje kuće postaje razlog za diskreditaciju. Sram me bilo što pišem knjige! Treba me spaliti jer vodim radio emisije! To je stoput gore, to je stoput crnje nego da sam, na primjer, pokrao fond za mjesečne plate ili bacao bebe sa prozora. Barem u perspektivi nekih mojih sugrađana.

Sad bi logično bilo da i ja odem tamo gdje me cijene. Na primjer, zapucam za Švedsku. Bilo bi logično, ali neću. Tamo su svoju bitku za dostojanstvo pisane riječi borili i izborili i Samira i Ajan i Ado i Ervin i mnogi, mnogi drugi. Moje je da se borim i izborim tu gdje jesam. Tu među anonimnim mrziteljima osuđenim na vječito lutanje između kladionice i teretane. I da konačno odigram na keca. U gostima sam pobijedio. Red je na neku pobjedu i na domaćem terenu.