Kad napuniš 50 godina imaš dvije opcije. Da u obližnjoj kafani igraš šah ili da pretenciozno i ničim izazvan povjeruješ da imaš šta da poručiš svijetu i počneš da pišeš blog. Za šah nemam dovoljno strpljenja pa mi ne ostaje baš mnogo izbora. Sam o sebi nemam puno toga lijepog da kažem premda sam sam sa sobom u proteklih 50 godina živio u stanju miroljubive koegzistencije (kako se to nekada govorilo).

Rođen sam 30.11.1963. u sarajevskom porodilištu, a ostatak života mi je, manje više, vezan za Vogošću. Tu sam stekao prvu raju, tu sam krenuo u školu, tu sam se prvi put zaljubio i prvi put potukao zbog djevojke. I prvi put dobio batine zbog djevojke. Možda je značajno napomenuti kako se to dešavalo u prvom razredu osnovne škole.

Prateći očeva namještenja kao nastavnika matematike završio sam na polugodištu trećeg razreda u Skender Vakufu za koji nikada prije toga nisam ni čuo. Tu sam se zaljubio drugi put i tu sam zapalio prvu cigaretu i popio prvu pivu. Sa tamošnjom brigadom sam otišao na prvu radnu akciju i tamo sam uspješno završio srednju ekonomsku školu sa odličnim uspjehom i do dan danas neoborenim rekordom od 143 neopravdana izostanka u jednoj školskoj godini.

Upisao sam kao sedamnaestogodišnjak Fakultet političkih nauka, odsjek žurnalistika i kao maloljetan otišao na odsluženje vojnog roka u Vranje. Nisam se tamo dugo zadržao i Vranje nikad više nisam vidio, a ni ono mene. Ali sve mi se nešto čini da ne nedostajemo pretjerano jedno drugom. Nakon tačno 62 dana skinuo sam uniformu i da nisam sam sebi obećao da ću biti iskren u ovim zapisima vjerovatno bih rekao da je to bilo iz ideoloških razloga i da sam ja već tada primjetio kuda ide JNA. Nisam. Ali sam zato jako dobro primjetio kuda bih to ja mogao otići da sam se malo duže tamo zadržao.

Studentske godine pamtim po prvim objavljenim pjesmama. Po prvim odigranim predstavama u “Šarlatanima” i “Proleteru” i po prvim turnejama po sarajevskim kafanama. Kroz fakultet sam nepodnošljivo lako prozujao sa nepristojno visokim prosjekom i sa 22 godine zakoračio sam u redakciju “Oslobođenja” sa toplom preporukom profesorice Vlatke Krsmanović (kako mrzim uz draga imena dopisivati ono pokojne) da me angažuju i još toplijom preporukom da taj angažman ne bude u rubrikama koje imaju dodira sa politikom kako ni ja ni moji urednici ne bismo imali dodira sa organima gonjenja.

I tako sam dobio i priliku i privilegiju da pišem o muzici. Slučaj je htio da prvi intervju bude sa Borom Đorđevićem, drugi sa Balaševićem. Ispalo je da su ti intervjui bili, nimalo slučajno dobri, pa sam već za treći intervju imao smjelosti da predložim jedan mladi bend koji se sa prvom pločom pojavio baš te 1986.godine i u kojem su svirali neki moji prijatelji. I tako je moj treći, a njihov prvi intervju bio sa “Crvenom jabukom”. Kad tako kreneš dalje i ne brojiš i ne bilježiš. Dalje samo pišeš. Tačno dvije godine nakon prvog intervjua imao sam valjda najteži intervju u životu. Sa djevojkom po imenu Jasmina od koje sam uz nadčovječanske napore uoči osmog marta 1988.godine iskamčio broj telefona, a devet dana nakon toga i pristanak da se uda za mene.

Za “Oslobođenje” sam, uglavnom u kontinuitetu, pisao iz svijeta rock’n’rolla, pa iz okupirane Vogošće, pa iz slobodne Breze, pa za izdanje za inostranstvo sa sjedištem u Ljubljani dok je meni sjedište bilo u Mariboru. I taj Maribor ostaće zauvijek upisan u ličnoj karti mog prvog i jedinog (sa pedeset godina glupo bi bilo napisati ono uobičajeno “za sada jedinog”) sina Arneja.

Vjernost “Oslobođenju” trajala je sve do 1998.godine i trenutka kada sam dobio poziv da u svojoj Vogošći vodim lokalnu radio televiziju. Kakva je – takva je, ali izdržala je. I televizija i Vogošća. I valjda nam je sudbina bila i Vogošći i televiziji i pomalo meni da povremeno budemo korišteni kao mjerna jedinica neukusa, seljakluka i kičeraja, a da povremeno iskoračimo i izvan vlastitih gabarita.

Moje direktorovanje je potrajalo sve do prvog dana ljeta 2006.godine kada sam na radost mnogih (a i moju među njima) i negodovanje rijetkih otišao da se okušam i u državnoj službi. Kasnije se taj odnos obradovanih i razočaranih značajno promijenio u moju korist, ali mi ostaje zadovoljstvo da je moje vlastito radovanje tadašnjom odlukom ostalo nepomućeno.

Povlačenje iz aktivnog novinarskog posla nije značilo i odustajanje od pisanja. U međuvremenu su se na polici iznad mog radnog stola počele sakupljati neke knjiga na čijim se koricama, gle čuda, nalazilo ime i prezime na koje se obično odazivam. Najbolju knjigu još nisam objavio. Što ne znači da je nisam napisao. Rukopis romana “Vrijeme žetve” već pola godine čeka pravog izdavača. A kako sam sujevjeran kao svako ko pretenduje da se stidljivo u intimi nazove piscem novi roman ne počinjem dok prethodni ne bude objavljen.

Međutim, kako nešto moram pisati i kako nisam naučio kako se mudro i pametno ćuti odlučio sam da pišem ovaj blog pa šta nam Bog da. Pametni ljudi opet kažu kako nam je Bog s razlogom dao jedna usta i dva uha. Samo što tehnologija i na tu kao i na svaku drugu poslovicu vremenom nakači i neki aneks. E tako i ja na to imam dodati da nam je dao i deset prstiju zgodnih za igru po tastaturi.

A u ovoj igri ja ću se potruditi da, bez obzira što sam donio loptu na igralište, izbjegnem ponašanje dežurnog razmaženka i na prvu kritiku pokupim svoju loptu i prekinem igru. A i vi se suzdržite od grubih startova sa dvije noge. I igraćemo se dok nam bude lijepo.