Danas je sedamnaesti septembar 2018.godine. Da je poživio Kemal Monteno bi danas napunio sedamdeset godina. Nije poživio i neko se može zapitati zašto bi se obilježavali rođendani ljudi koji nisu više među živima. I takvo pitanje ima neku svoju logiku. Ali jednako logičan je i odgovor. Obilježavamo ih zbog sebe, a ne zbog Keme ili bilo koga drugog.

Biće, ipak, da je takvo pitanje ovde kod nas izlišno. Jer mi ne samo da ne obilježavamo nego se i ne sjećamo. Uzalud sam tragao po portalima ne bi li našao neki koji se sjetio ovog datuma. A nema šanse da je u gradu koji je tako lijepo opjevao Kemo ostao prisutan kroz neku izložbu, koncert, knjigu ili film predstavljen baš na taj dan.

Zato su ga se opet sjetili naši susjedi sa zapada i u Hrvatskoj je objavljeno baš na taj dan diskografsko izdanje sa snimkom koncerta održanog u Zagrebu na prvu godišnjicu smrti Kemala Montena. Čisto da nas podsjete da su se i tada sjetili kad smo mi zaboravili.

I ako ovako nastavimo zaboravljati nije više pitanje da li će, nego samo kada će Kemal Monteno u svijesti novih generacija postati dio hrvatske muzičke scene, a Sarajevo će sve više postajati samo biografska odrednica o mjestu njegovog rođenja.

A zapravo sve je njegovo vezano za Sarajevo. Čitav život se smjestio između priče o tome kako su zajedno rasli on i njegov grad i poruke da treba da ti roknu samo dvije pa da bi ti se sve samo kazalo. I ukazalo. I, naravno, da ne ide iz ovog grada.

Zlonamjerni bi rekli da je ipak odlazio. Pri kraju života sve češće i na sve duže periode. Moguće da mu se na momente činilo kako to više nije onaj grad koji je opjevao pa je tražio njegove ostatke tamo gdje su još jedino bili i prisutni – u svojim pjesmama. Moguće da ga je prestravila brzina kojom su se njegovi prijatelji selili na gradska groblja. Možda je samo bio onako duboko i ljudski – razočaran. Samo bi nam on mogao reći pravu istinu o svemu, a njega više ne možemo da pitamo.

I šta je to sedamdeset godina? Nije to nikakva starost, sve i da ju je doživio. Evo, prije neki dan Paul McCartney je u sedamdeset i osmoj objavio novi album. I to kakav. Samo što se ne mjere sve godine jednako. Nemaju sve godine jednaku specifičnu težinu i nisu jednako guste. U nekima se sabije toliko toga da bi bilo dovoljno za tri prosječna života. A Kemo je baš takvih imao koliko hoćeš.

Onoliko koliko sam ga poznavao bilo mi je dovoljno da mi bude jasno da nije od onih koji će podrediti život karijeri i kojima će biti važno šta će pokoljenja misliti o njima kada ih jednom ne bude. Dao nam je svoje pjesme i potpuno ispravno je zaključio da nama, publici, poštovaocima i poklonicima ništa više ne duguje. Sve ostalo je dao prijateljima. Sve ostalo i sve preostalo.

Zato će se o njemu ispredati legende u raji čak i kad institucije zaborave na njegov rođendan. Ali raja za raju, a Kemal Monteno za istoriju i sjećanje. I na brigu institucijama. Jer ako nema nikakve sumnje da je Kemo bio raja, nema ni mrvica sumnje ni u to da je bio institucija.

Nedavno sam saznao jedan nepoznat podatak o Dini Merlinu. Pričaju da je, prije nego se počeo baviti muzikom, ozbiljno razmišljao da se posveti fudbalu. Upućeni kažu da nije tu falilo ni talenta, ali da je ljubav prema gitari ipak prevagnula. Sad, ko će ga znati. Možda smo izgubili velikog fudbalera, ali ja ne bih rekao da smo baš loše prošli. A što se njegove ljubavi prema fudbalu tiče ostale su neke reference na ovu igru i u njegovim pjesmama. Kao kad u pjesmi „De Facto Fato“ kaže „Nisam Maradona ni u lopti/a nisam vala baš ni Radeljaš“ prisjećajući se nekadašnjeg beka FK Sarajevo. Pa u pjesmi „Subota“ kaže „nikad gol, vazda stativa“, da bi u „Kremenu“ poručio dotičnoj da mu nedostaje kao gol „vatrenom bordo navijaču“, ali da ne bi bilo ljutnje u narednom refrenu je to „gol vatrenom plavom navijaču“. Mada nije tajna da je njegovo srce obojeno bordo bojom.

Kao i ono Kemala Montena koji je sanjao o fudbalskoj karijeri, trenirao u „Sarajevu“, izvlačio linije na „Koševu“ (one koje obilježavaju fudbalski teren da ne bi bilo zabune) i onda ga je pogodila inspiracija, počeo je pisati pjesme i definitivno se oprostio od stadiona Koševo u čijoj je sjeni i odrastao.

Zdravko Čolić je, opet, bio skloniji plavoj boji. Branio je u juniorima „Željezničara“ i bio rezerva legendi ovog kluba Slobodanu Janjušu. Bio je veliki talenat i u atletici. Bio je u mlađim kategorijama uvijek drugi u Jugoslaviji, iza Nenada Stekića koji će kasnije postati evropski rekorder sa i danas impresivnih 8.45 metara. Pošto u Čolinoj prirodi nije da se zadovolji drugim mjestom otišao je tamo gdje će biti prvi – među pjevače.

Za „Želju“ je bio vezan i Bregović. Bio je jedno vrijeme čak i predsjednik kluba, ali Bokserskog kluba „Željezničar“. Ali ni fudbal mu nije bio mrzak i volio ga je igrati. Tako u biografiji Margite Stefanović „Kao da je bila nekad“ Dušan Vesić pominje anegdotu da je negdje nekada Bregović igrao fudbal i sa Milanom Mladenovićem liderom grupe „EKV“ i da je ta utakmica potpuno promijenila njegov stav o Milanu pa ga više nije smatrao umišljenim i arogantnim.

Čini se, ipak, da je za svojom neostvarenom fudbalskom karijerom ponajviše žalio Balašević. Ima dosta fudbala i u njegovim pjesmama i u romanima, a jedna pjesma je potpuno fudbalska. Riječ je o pjesmi „Drago mi je zbog mog starog“.

Nepredvidljivi Johnny Štulić je toliko bio sklon fudbalu da je u svojim kasnim četrdesetim sebi uvrtio u glavu da može profesionalno da igra fudbal u Holandiji. Igrao ga jeste, ali čisto sumnjam da je neke velike pare zaradio od toga.

I nije samo fudbal bio sport kojem su se priklanjale kasnije muzičke zvijezde. Davorin Popović je bio ozbiljan košarkaški talenat i da je imao malo više vremena da se posveti sportu ko zna šta bi bilo od njega. Ništa manje se nije očekivalo ni od Hende. Išao je čak i na pripreme sa jugoslovenskom juniorskom reprezentacijom u vrijeme kada je glavna zvijezda te reprezentacije bio Dražen Dalipagić. Nije poštovao strogu disciplinu koju je nametao selektor Žeravica i kada je nakon jednog ilegalnog noćnog izlaska dobio šamar odustao je od košarke. A Fazlu i Almasa Smailovića i danas možete vidjeti kako znaju odigrati neku revijalnu košarkašku utakmicu.

I, naravno, čitav pokret novog primitivizma je iskazivao duboko poštovanje prema fudbalskoj igri mada nema podataka da su se i aktivno bavili fudbalom. Zato su pjevali o njemu. Od „Bombaj štampe“ i „Željo, to je moj tim“, do „Zabranjenog pušenja“ i „Čuva Bog Želju svog“. Negdje između se smjestila i „Nedjelja kad je otiš’o Hase“, ali čak i oni krajnje naivni odavno znaju da to nije pjesma o fudbalu. Ili barem ne samo o fudbalu.