Morao sam sačekati da mi se slegnu utisci sa promocije Brane Likića u sarajevskim “Figurama” da bih išta napisao o tome. A dugo su se slijegali jer su bili poprilično uzburkani. I meni i većini prisutnih. Neko bi rekao da je to bilo veče puno nostalgije. Možda, za nekoga. Ali za mene je to bilo nešto drugo i nešto više. Kao da je Brano, koristeći samo svoju gitaru i glas, te uz malu pomoć prijatelja našao onaj Balaševićev tajni prolaz kroz tu noć, tajni prolaz kojim smo uspijeli da se provučemo u neki ljepši svijet i da bar na par sati pobjegnemo od stvarnosti koja nas okružuje. U svijet u kojem vlada ljubav. I tačka. I zato je valjda jedino logično bilo da se promocija okonča skupnim pjevanjem napjeva “All You Need Is Love”.

Može nekome to djelovati arhaično, pa čak i patetično, ali nikome od nas koji smo se tu večer našli na toj tajnoj lokaciji ljubavi to nije ni najmanje smetalo. Brano nije htio da krčmi staru slavu i podsjeća na vremena “Rezonanse”. Ne, izvodio je isključivo pjesme sa svojih solističkih albuma, pjesme koje su nastale u ovom drugom i jako plodnom dijelu njegove karijere. Pjesme koje se, bez ostatka, mogu nazvati šansonama. Tek je na samom kraju, na nagovaranje organizatora odsvirao pjesmu “Nemoj meni branit’ moja nano” da bi furiozno prešao u “Hajde dušo da igramo malo”. Naprosto postoje pjesme koje jednom napišete, a onda više ne možete pobjeći od njih. Postanu dio vašeg identiteta. Nešto kao “Bosanac” ili “Satisfaction”.

Leglo nam je i jedno i drugo. I to prisjećanje na neke pjesme od prije pedeset godina, ali i predstavljanje onoga što Brano danas nudi publici. Bilo je zanimljivo uporediti ono što je nekada svirao sa onim što danas svira. A opet nije samo svirao. Znao je precizno da najavi svaku pjesmu, a da to ne bude nametljivo. Sve je to bilo sa mjerom, a opet je pomenuo sve ljude koji su dali doprinos u radu na tim pjesmama.

A imao sam ja i posve lični razlog da mi to veče bude posebno. Brano je, naime izveo i dvije moje pjesme. I onda ti vlastite riječi dobiju novu i neočekivanu dimenziju. Kao što su me iznenadile vlastite pjesme kada ih je Brano snimio sada je to bilo i dodatno iznenadjenje kada sam ih čuo uživo. I kada sam čuo reakciju publike na njih. A sa svojim stihovima našao sam se u probranom društvu jer Brano bira samo tekstove koji imaju smisla i nisu banalni i onda ih uglazbi. Brano Likić je, između svega drugog što jeste, ujedno i čovjek koji daje glas pjesnicima.

Veče njegove promocije bilo je veče kada smo dobili konačnu potvrdu da i u vremenu vrtoglave brzine i jezičke ljenosti, u vremenu skraćenica lijepe pjesme imaju smisla. Bilo je to veče kada je pogled na osobu s vaše desne ili vaše lijeve strane davao odgovor na pitanje “jesam li sam?”. Brano nas je okupio i pokazao nam da nismo sami. I hvala mu na tome. Beskrajno mu hvala na tome.

Dodali mene, valjda onako po inerciji, u raznorazne grupe koje se bave pitanjem popularne muzike uopšte ili samo jednog određenog benda. I koliko god su te grupe korisne, toliko nekad čovjeka iznervira koliko primjedbi imaju poklonici nekog benda samo zato što njihov omiljeni sastav nije onakav kako su oni zamislili da bi trebao biti. Odnosno zato što nije I DALJE onaj sastav koji su oni zavoljeli.

Kao da u najmanju ruku imaju neupitno vlasništvo nad nekim autorom, izvođačem ili bendom. Kao da ti izvođači, autori i bendovi imaju nekakvu ugovornu obavezu da uvijek iznova i iznova stvaraju baš onakve pjesme kakve su stvarali u vrijeme kada je nekome muzika bila najbitnija. Svejedno da li je taj neko imao tada sedamnaest ili dvadeset i sedam godina.

Po takvima niko nema pravo da se mijenja. A ima. Ima pravo i da se mijenja tako što će raditi pjesme koje će nam se sve manje dopadati. Ili što će svoje stare pjesme prearanžirati tako da nam se čak i gade. Pa šta? Ko nam brani da zaobilazimo koncerte tog i tog i to u širokom luku? Ko nam brani da slušamo nečije stare albume koji nam se dopadaju i poštedimo sebe novih radova koji nam se ne dopadaju?

To što smo mi sentimentalno vezani za određeni period u karijeri jednog benda ili što emotivno doživljavamo neke pjesme suštinski ništa ne znači. To je samo naša stvar. Ili kako mi je jednom Bregović odgovorio kad sam uporno ponavljao pitanje o reanimaciji “Bijelog dugmeta”. Rekao mi je tada: “ti si sentimentalan prema Bijelom dugmetu ,ja nisam”. I apsolutno je tako. I zašto bi, na kraju krajeva, on morao gajiti bilo kakva sentimentalna osjećanja prema svom preduzeću? I kada volite neku djevojku, a ona vam ne uzvraća istovjetnim osjećanjima to je apolutno njeno pravo, zar ne?

I ne pomišljajte da je ovo priča samo o “Bijelom dugmetu”. Jeste i o njima, ali nije isključivo. Fenomen o kojem vam govorim nije vezan samo za taj bend ili samo za ove naše prostore. Početkom druge polovine šezdesetih godina prošloga vijeka brojni Dylanovi poklonicu su ga optužili, skoro pa za izdaju kad je uštek’o gitaru u struju. Zagriženi pankeri nikad nisu oprostili grupi “The Clash” kad su potpisali za CBS i tako se, po njihovom uvjerenju, prodali. Ili nama bliži primjer. Za istu vrstu prodaje optuživali su “Hladno pivo” čim su postali komercijalan sastav i počeli puniti sportske dvorane. Naprosto sam uvjeren da svi oni koji su htjeli da se “Pivo” vrati na zvuk sa prvog albuma “Džinovski” samo žele da njihov bend ostane samo “njihov” zatvoren u uskom krugu kultnih poklonika. Shvatio je to i Mile Kekin pa je odsvirao jednu turneju sa pjesmama sa prva dva albuma i objavio album pod nazivom “Evo vam Džinovski!”. Samo je falio logičan nastavak “jeb’o vas Džinovski!”.

Godinama sam bio svjedok omalovažavanja svakog novog Balaševićevog albuma uz standardnu opasku kako su mu “stare pjesme bile bolje”. Istini za volju i ja znam sve tekstove pjesama nastalih prije rata, a kod ovih novijih nisam baš tako siguran. A nije to ni zato što su stare bile bolje ni zato što sam imao više vremena da ih naučim. Te pjesme su naprosto nastajale u vrijeme kada su meni pjesme bile važnije.

Neki bendovi se mijenjaju radi tiraža i komercijalnog uspjeha. Neki zato što im se novi zvuk baš sviđa, a neki naprosto jer im je dosadilo svirati uvijek iste stvari u uvijek istim aranžmanima. I nema veze koji je razlog u pitanju. Važno je da imaju neupitno pravo da urade sa svojim pjesmama šta god da žele. Može se pojaviti sukob u grupi oko toga ko ima pravo na ime, recimo. Kao što se ovih dana pojavio sukob između Jasenka Houra autora skoro svih pjesama “Prljavog kazališta” i njihovog bubnjara Tihomira Fileša koji je bio dovoljno mudar da svojevremeno na sebe upiše pravo na ime u patentnom zavodu. I jedan i drugi imaju dovoljno argumenata da imaju pravo da se spore oko toga šta će i kako “Kazalište” svirati. I niko neće pitati fanove “Kazališta” šta oni misle o tome.

Može, doduše i neko ko je samo dio publike odlučivati. Ima i ta opcija. Za sve one koji bi da pametuju o tome šta će svirati njihov nekada omiljeni bend imam samo jednu poruku – Kupi sebi bend, jarane!

Ko će meni vratiti moja četiri izgubljena sata? Ko će mi vratiti četiri sata koja sam proveo uz lešinu poznatu kao “Eurosong”? A da je lešina jeste i kao kod svakog leša ne pomaže da ga šminkate, oblačite, pridižete i spuštate. ne pali da oko njega prskate parfeme. Mrtvac je mrtvac. Odavno je “Eurosong” prazna ljuštura samo što sam ja sebe zavaravao da u staroj dami Evropi ima još nešto malo života. Nema.

Sve liči na pozorište lutaka u kojem je sve unaprijed poznato. Znamo uanprijed da će se voditelji oduševljavati i tamo gdje nema mjesta oduševljenju. Unaprijed znamo da će osmijesi biti toliko široki da ćemo vidjeti, ne samo plombe i ne samo krajnike. Života mi, ja sam u par navrata vidio i “svjetlo na kraju tunela”. Unaprijed znamo da će praviti vještačku i posve nepotrebnu napetost odlažuči da izgovore ko je dobio famoznih dvanaest poena ili koliko je ko dobio glasova publike. Unaprijed znamo da će predstavnici nacionalnih žirija razvlačiti svoja javljanja ne bi li bar sekundicu duže ostali zabilježeni u kolektivnoj svijesti poklonika “Eurosonga”. I definitivno znamo da će svaki od njih pohvaliti “najbolji šou do sada”, “izvanredne pjesme” i ispaljivati slične fraze. Dobro, ne baš svaki od njih. Neki će pokušati na silu da ispadnu duhoviti. Što na kraju bude još jadnije. Sve u svemu, ako ne slušaš pjesme komotno možeš pustiti snimak “Eurosonga” od prošle godine ili prije dvadeset godina. Sve je isto – isprazno i krajnje neoriginalno.

Unaprijed znamo i kako će se glasati. Ima li iko za koga je pobjeda Ukrajine u 2022.godini iznenađenje? I ima li iko ko će staviti ruku u vatru i ustvrditi da je to bila najbolja pjesma neovisno o aktuelnoj političkoj situaciji u Evropi? Čisto sumnjam da bi i pobjednici, u nekim drugim okolnostima, sami sebe smatrali najboljima. Još jednom je na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope pobijedila – politika. Da ne bude zabune i bilo kakve sumnje osuđujem najoštrije moguće agresiju Rusije na Ukrajinu. Kao što osuđujem svaku agresiju države prema državi, ili države prema pojedincu ili pojedinca prema pojedincu. Samo što je neko trebao da keže kako je “Eurosong” humanitarna manifestacija i da postoji da bi se poslala politička poruka. Ja mislim da ne bi to ni trebao ni smio biti. I taj neko je trebao unaprijed da proglasi Ukrajinu pobjednikom pa da znamo na čemu smo. Ovako se samo stvorio privid takmičenja. Ostalim takmičarima to je ipak bila svojevrsna utjeha jer će jednom pričati unucima “kako bi oni sigurno pobijedili, ali 2022.godine bila je takva situacija da je morala Ukrajina pobijediti.” Neće pri tome, naravno dodati da su oni bili tamo negdje sedamnaesti ili osamnaesti, a ne drugi.

Sad će se pronaći sigurno neko da mi ga “šukne iz kornera” i primjeti “ne seri Amire i ti si glasao za Ukrajinu kad su pobijedili 2016.godine, a ti bio član našeg žirija”. I dotični će biti posve u pravu osim u jednom. Jesam glasao tada za Ukrajinu i opet bih, ali iz nekih sasvim drugačijih razloga. Naprosto zato što je to bila bolja pjesma i umjetnički najhrabrija. Kao što je ove godine umjetnički hrabra bila Konstrakta. Ili kao što su umjetnički hrabre i sa prelijepom pjesmom bile djevojke iz Portugala. Gledajući prenos iz Torina shvatio sam ja još jednu stvar. Shvatio sam da bih bio sjajan prognozer. Treba samo da slijedim obrnutu logiku. Pjesme koje ja smatram najboljima sigurno neće pobijediti i tačka.

Ali barem se ne plašim da se otvorim za drugačiji pristup umjetnosti. A većina žirija je birala najklasičnije pop pjesme, odlučivala se za one koji su izašli na scenu sa namjerom da mami i njenim susjedama pokažu koje visine mogu glasom da dosegnu panično se plašeći novog senzibiliteta za novo vrijeme. Ne pada mi na pamet da išta kažem o komšijskom glasanju, o političkom procjenjivanju pjesama ili o seksualnim preferencijama “Eurosonga”. To je već prežvakana priča.

Ali nije prežvakana i nije nebitna priča o tome kako je Bosna i Hercegovina tretirana prije 30 godina, a kako se tretira Ukrajina 30 godina kasnije. Biće da su sve žrtve jednake, ali su neke, ipak jednakije od drugih. Ostaviću vama da procijenite zašto umorna, precvala i beskrvna Evropa gazi vlastite principe i zašto se zaglavila u mulju licemjerja iz kojeg nema šanse da se ikad izvuče. Kao što ni ja nemam šansu da vratim svoja četiri izgubljena sata i nastaviću potragu za izgubljenim vremenom. A teško da ću pri tome nešto naučiti. I iduće godine ću, k’o da gledam, izgubiti još četiri sata. Ako tada ne bude kakve korone i ako još uvijek bude “Eurosonga”. I ako bude Evrope, na kraju krajeva.

Samo sam čekao kad će da se desi. Kad će početi da pljuju i po Ivici Osimu. U prvom trenutku ti koji bi sve da obezvrijede malo su se povukli u ilegalu dok prođe prvi talas žalovanja, a onda su izmilili iz svojih rupa i pećina. Tako je to uvijek u životu. Bilo da je u pitanju Osim, Balašević, Broz ili Bowie. Čim nekoga svi vole već u sljedećem trenutku će se naći neko da ga ne voli baš zato što ga svi vole.

A nešto mislim kad bi Ivica i mogao da vidi i čuje sve te komentare ne bi se puno ni obazirao na njih. Pogledao bi onako ispod oka i tim pogledom sve rekao. Uvijek su me učili da nije bitno šta ti ko kaže nego ko ti kaže to nešto. Osim je to još usavršio. On je patentirao vlastiti pristup svijetu u kojem nije važno ni ko ti ni šta ti kaže. Ili je barem tako djelovao.

Odavno se on navikao na to da ovde niko, ali baš niko ne smije biti veliki. Čim ti glava proviri iznad prosjeka naći će se neko ko će pokušati da ti tu drsku glavu skine i dovede te u nivo sa ostatkom tvog okruženja. Čovjek je to o kome je ugledni “Guardian” napisao izuzetan nekrolog. Nasred stadiona u Grazu obilježen je njegov odlazak. Japanci ga se sjećaju sa posebnim poštovanjem, jednako kao i Grci. A, da budem pošten, i dobar dio bosanskohercegovačke i sarajevske javnosti. Možda meni naprosto više nego njemu smetaju ti, statistički zanemarljivi, prljavi jezici.

Premlad sam da bi ga se sjećao kao igrača. Ali jesam ga gledao jednom kako barata loptom. I tada nisam bio svjestan koliku sam privilegiju imao. Nešto se obilježavalo na Crepoljskom. Mogao je biti baš Prvi maj negdje osamdesetih. To bi se baš onako lijepo simbolički poklopilo pa recimo da je i bio. U okviru obilježavanja tog datuma, koji god on bio, održana je revijalna utakmica u malom fudbalu u kojoj su se susreli veterani “Željezničara” i “Sarajeva”. I igrao je i Ivica Osim. I igrao je baš onako kako je legenda o njemu pripovjedala. Volio je loptu i volio je da je ima u svojim nogama i da se nadigrava. I ostaće mi vječita dilema kako takav fudbaler postane onakav trener. Trener koji nije dao svojim fudbalerima da igraju onako kako je on igrao. Kao trener je tražio disciplinu, timsku igru, čvrstu odbranu sa brzom tranzicijom. A možda to i nije tako čudno. Možda je znao kako disciplinovati i iskoristiti fudbalske majstore jer je i sam bio jedan od njih.

Nije bio čovjek od mnogo riječi. Nije morao svoj autoritet dokazivati galamom i prijetnjama. Znao je svoj posao i znao je da ga zna. Zato ga niko nije mogao ni ucijeniti, ni prepasti, ni isprovocirati. Ni Arkan koji je htio, po svaku cijenu, da Savičević igra za reprezentaciju. Ni Dragiša Binić, lijevo krilo iz Niša koji je koliko god imao brze noge imao još brži jezik i obrnuto proporcionalno sporu pamet. On je jednom prilikom, u vrijeme kada se već naslućivala nacionalna netrpeljivost u Jugoslaviji, za jedan medij izjavio kako kod Osima igraju “samo obrezani”. Ubrzo je on bio “odrezan” od reprezentacije. Pokazalo se da je Osim bio u pravu. Binić, definitivno nije bio taj kalibar što je pokazala njegova dalja karijera.

Kao što je o Osimu sve rekla njegova karijera. Mogu neki sad pričati kako to i nije bila neka karijera i da je trenirao male i egzotične klubove. Ali je on od tih malih klubova pravio velike. Pogotovo “Želju” i “Sturm” iz Gratza. “Sturm” je napravio velikim ne samo zbog impresivnih takmičarskih rezultata. Nekada mali klub iz Gratza pokazao je svoju veličinu opraštajući se od osima pred punim stadionom i uz zvuke “Ima neka tajna veza”. “Želju” je doveo do polufinala Kupa UEFA i malo je nedostajalo da ih odvede i u finale na megdan strašnom “Realu”. Mislite da isti taj “Real” nije to primjetio? Naravno da jeste i to je odlika velikih klubova. I htio je da dovede Osima na svoju klupu. I to dva puta. I Osim ih je dva puta odbio jer je znao da u takvim klubovima trener mora da zadovolji mnoštvo različitih apetita koji nemaju uvijek puno veze sa fudbalom.

Odveo je reprezentaciju Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo u Italiji i tamo ih odveo do četvrtfinala gdje je Argentina bila bolja nakon izvođenja penala. T nakon što je, skoro cijelu utakmicu, ta ista Argentina igrala sa igračem više i imala strašnog Maradonu u svojim redovima. Kasnije je izjavio da vjeruje kako bi, da je tada Jugoslavija osvojila svjetsko prvenstvo, to spriječilo rat. Iskreno, sumnjam u to, ali mu se divim i pomalo mu zavidim na takvom optimizmu u vremenima kada smo se kolektivno odrekli optimizma. Odveo bi on tu reprezentaciju i na Evropsko prvenstvo. I odveo je, a onda je UEFA donijela odluku da umjesto Jugoslavije koja je bila prva u svojoj grupi na EU u Švedsku putuje Danska. I ta ista Danska postane evropski prvak. A ne zaboravite da je tada Osim vodio ekipu koja je na stadionima gdje je, barem nominalno, bila domaćin doživljavala salvu zvižduka i okretanje leđa prilikom intoniranja himne.

Mnogi će ga pamtiti samo po onom gestu podnošenja ostavke na mjesto selektora reprezentacije države koja više nije postojala. Vjerovatno im je to jedina relevantna činjenica iz njegove karijere, a ne shvataju da je cijela njegova karijera, da je cijeli njgeov život, vodio baš ka tom gestu. On naprosto nije mogao drugačije.

Uvijek će se, međutim, naći neko da sve omalovaži i da iz nekih privatnih, ideoloških, političkih ili bilo kakvih drugih razloga pljune na mrtvog velikana. Osim nije ni prvi ni posljednji koji će doživjeti takvu sudbinu. Njemu takvi likovi ništa više ne mogu, a teško da su mogli i za njegovog života. Ali nama mogu. Nama ostaje da živimo sa takvim ljudima i među takvim ljudima. Ili da ja budem optimističan pa da se ponadam da ih je manje od nas i da se ispravim i kažem da oni žive među nama.