Stvarno se može lako desiti da prestanem čitati autobiografije domaćih rock stvaralaca. Nakon što me prošle godine Mića Vukašinović ostavio prilično hladnim poslije čitanja njegovog životopisa „Sexualno nemoralan tip“ nešto slično mi se desilo i kad sam pročitao životnu priču dr. Neleta Karajlića nazvanu „Fajront u Sarajevu“.

To je njegov život, njegova priča i ne sporim mu pravo da stvari gleda iz svoje perspektive (mada ću i o tome imati šta reći), ali mi je naprosto nedostajalo više mesa na kosturu osnovne priče. Više začina da bi to jelo koje nam je servirao bilo baš ukusno. A šta mi je on ponudio? Podatke koje sam manje – više i sam znao, bez onog dodatnog odnosa prema pjesmama koje samo njihov autor može imati. Nije mi dao da zavirim iza zavjese koja dijeli pjesmu koju imamo ispred sebe od tajanstvenog sobička u kojem je nekim volšebnim alhemijskim postupkom ta pjesma nastajala.

Sve ono što je on napisao o svojim pjesmama i sam sam već mnogo puta napisao, a isto bi mogao napisati i neki istoričar popularne kulture koji bi za 320 godina pisao o njihovom stvaralaštvu. A možda on ni ne osjeća te pjesme kao svoje, jer ih je većinom i pisao Davor Sučić ili Sejo Sexon. Čovjek za koga Nele nimalo uvijeno priznaje kako mu je od najranijeg djetinjstva bio i uzor i idol, a usput i komšija.

A sam Nele u ovoj knjizi djeluje kao neka čudna mješavina likova iz njihovih pjesama. Čas je kao Ibro Dirka koji bi rado ponovo „kao Garry Cooper“ ušao u tu kafanu u kojoj najavljuje fajront. Sluteći da mu nakon toga na licu ne bi bilo „sjene koja tugu pravi“ jer bi konačno sam sebi priznao da „mahalu, sevdah nije mog’o da zaboravi“. Nakon čitanja takvih pasaža Nele ti biva drag i nekako tvoj, kakav je uvijek i bio. A onda…

A onda on postane Giulianno Pike. I prema Sarajevu se ponaša upravo kako se taj njegov lik ponašao prema onoj nesretnici koju je zaveo „u mraku, u velikom parku“. Kao da se stidi te velike ljubavi koja je postojala između njega i tog Sarajeva pa onda za gradom kojem je dao puno i gradom koji je njemu dao još više, vikne „probušeni dolar“.

I time ne prlja i ne negira samo taj grad nego i samog sebe i ono u što je vjerovao i što je osjećao u vrijeme te velike ljubavi. Ovu knjigu kao da je pisao razočarani supružnik nakon razvoda. Sve mu nešto smeta što mu nikada nije smetalo. Sva je to knjiga od naknadne pameti i pokušaja da se iskorijeni i pomisao na neku davnu ljubav čak i u naznakama. Kao i u tim pričama razvedenih bračnih drugova on je, naravno, bio taj koji se nesebično davao i beuzslovno volio. A ona je, naravno, kalkulirala i iskorištavala ga.

Samo što ga ja razumijem. Kako bi drugačije svoju sadašnju poziciju opravdao pred samim sobom, a da ne prikaže to isto Sarajevo kao mjesto u kojem se nije moglo zajednički živjeti. Da ne iskonstruiše priču u kojoj je sve to bila samo zabluda u koju su vjerovali njegovi naivni sunarodnjaci jedne nacije, a svi pripadnici drugih nacija su samo čekali pravi trenutak za svoj divlji i krvavi pir.

Knjiga „Fajront u Sarajevu“ jeste autobiografija, ali ne samo autobiografija. Ona je i filozofski traktat o usudu Balkana gdje su Srbi uvijek oni izigrani i izdani. Ona je i pomalo paranoična teorija zavjere zasnovana na argumentima koji mogu biti dobrodržeći jedino za kafanskim stolom. Ona je sve samo nije dobra knjiga. Bar ne u onako kako bih očekivao da bude dobra kada je napiše jedan od rodonačelnika „novog primitivizma“.

Oprostio bih mu ja sve ideološke zablude i sva nacionalistička baljezganja da je samo sačuvao to zrno duha i stila u svojim rečenicama. A nije. Napisao je knjigu koju sam sa zanimanjem čitao samo zato što je govorila o gradu u kojem smo obojica živjeli, o vremenu u kojem smo obojica živjeli i o ljudima sa kojima smo obojica živjeli. I ako sam ostavljao u rezervi mogućnost da je Nele onakav kakvog sam ga upamtio i da je sve ovo lupetanje samo uvod u njegov veliki konačni fol kojim će nas sve natjerati na smijeh, nakon čitanja knjige „Fajront u Sarajevu“ morao sam sam sebi da priznam da to više nije onaj isti čovjek kojeg sam poznavao. Dobro, ljudi se mijenjaju reći ćete vi. A možda ih samo nismo dovoljno dobro poznavali, odgovorio bih ja.

Zato znam da je naziv ove knjige posve pogrešan. Nije još niko upalio svjetla za fajront u Sarajevu. Samo što, moj Nele, ti i ako uđeš nekad u tu kafanu tamo nećeš prepoznati nikoga svoga niti će tebe iko prepoznati. I sam si se odrekao prava da kažeš ono legendarno „Ozrenka, daj nam dvije pive, i reci, boga ti, muzici malo tiše“.

Uredno izlazim na izbore i uredno nekome dam svoj glas u nadi da će biti bolje. Ali sve češće u glavi čujem i glas starog cinika Oscara Wilde-a koji je, parafraziraću, svojevremeno lucidno napisao o izborima sljedeće: „Kad bi izbori išta mogli promijeniti zar mislite da bi nam bilo dopušteno da glasamo“.

E sad, nama ne samo da dopuštaju, nego nas čak i potiču na to da svake dvije godine (ni tu nismo kao normalan svijet) odigramo taj demokratski igrokaz u kojem mi prividno kao nešto, odnosno nekoga biramo. I gdje je tu kvaka? Kvaka je obično na vratima, ali u ovom slučaju u prividu. Biramo mi, biramo. Ali onako kao što biramo pobjednika nekog reallity show programa. Mi kao odlučujemo ko ostaje, a ko napušta arenu, ali sve i dalje nadgleda Veliki Brat.

Demokratija, a pogotovo parlamentarna, a pogotovo zamišljena kako je zamišljena u Bosni i Hercegovini definitivno ne predstavlja ni savršen ni dovršen sistem. Tu manjkavost primjetio je još prije 2 i po hiljade godina dečko po imenu Platon kada se zgrozio nad činjenicom da tri čobana mogu donijeti odluku potpuno suprotnu od one koju bi on i Sokrat predložili. Jedan čovjek – jedan glas. Ili što bi Balašević u jednoj pjesmi dodao „doktor nauka il’ čoban, svi ste samo glasaćki listići“.

A nije uopšte problem u čobanima. Problem je u ovcama. Ima jedna sjajna definicija demokratije koja kaže da vam je to kao kad dva vuka i ovca odlučuju šta će večerati. Ponekad mi se čini da mi imamo takve ovce da bi one i sama glasale za bravetinu na meniju. Važno je da su imale priliku glasati.

Tako su ovce i u nedjelju glasale, vukovi spremali trpezu i sve je bilo kao i prilikom desetak prethodnih izbornih šarada. Tu uopšte više nije važno ko pobjeđuje. Jer odavno sam primjetio poraznu činjenicu da nije dovoljno da imaš izbore da bi imao izbora. Mi izbora nemamo. Mi kao glasači, uopšte nemamo mehanizme da neke ljude eliminišemo iz politike.

Kako god mi glasali postoje mehanizmi kojima će stranke nagraditi svoje odane kadrove ma koliko ovi bili omraženi kod glasača. Zato nam se i može desiti da za neke ljude glasa tek njihova uža familija (i to ne sva), a oni opet zasjednu u parlamente. Ima taj tajni mehanizam, ta čarobna riječ zvana kompenzacijski mandati. Ove velike (umalo greškom ne napisah ozbiljne) stranke uvijek znaju da će na svim nivoima, zahvaljujući prekomplikovanoj postizbornoj matematici dobiti nekoliko tih kompenzacionih mandata smislile su sistem u kojem o takvim mandatima uopšte ne odlučuje glasač nego stranka. Oni naprave listu za kompenzacione mandate i tamo lociraju ljude za koje žele da ih gledaju u zakonodavnoj vlasti, i to tako da to nema nikakve, ali baš nikakve veze sa izborima. I onda glasamo za jedne, a gledamo druge ljude u politici. I sve po zakonu. Tom nakaradnom izbornom zakonu u Bosni i Hercegovini.

I onda se pitam zašto ne promjenimo taj zakon. Evo ja predlažem da ga promijenimo. Kako? Pa tako da otvorimo potpuno i do kraja sve liste. Da mandate dajemo ljudima. Ako neki parlament broji 30 ljudi, zašto ja kao glasač ne bih imao pravo sa svih ponuđenih listi i među nezavisnim kandidatima da proberem trideset ljudi za koje vjerujem da bi najbolje obavljali taj posao. I onda trideset kandidata, sa najvećim brojem glasova dobijaju mandat da nas vode naredne četiri godine. Neovisno o tome kojoj stranci pripadaju.

U zemlji partokratije u kakvoj živimo, stranke se busaju u prsa zbog činjenice da možemo na njihovim listama da biramo kandidate koji nam se najviše sviđaju (a već godinama se zalažu da se to ukine). Šta to zapravo znači? To znači da kad na izborima pravim tu političku salatu sada mogu da proberem paradajz iz gajbe, i da biram one najmanje trule plodove. Ali nema nikakve šanse da toj salati dodam malo luka, paprike ili kupusa. Za našu parlamentalnu salatu ja imam pravo da izaberem samo jedan sastojak. Ni ulja, ni sirćeta ni soli. Samo luk. Ili samo paradajz. Ili samo brokula.

Shvatam ja zašto stranke zaziru od ovakvog sistema. One bi onda ostale bez svih tih poluga vlasti kada bi građani direktno kandidatima davali mandat. Ostali bi bez mogućnosti da protežiraju svoje stranačke miljenike i građani bi im rekli kome u njihovim redovima zapravo vjeruju. A to niti žele niti će dozvoliti. I zato ćemo se mi igrati i dalje demokratije i pretvarati se da nešto na svake dvije godine odlučujemo.

A zar zaista vjerujete da bi nas pustili da glasamo da izbori išta mogu promijeniti.