Svojevremeno sam, pišući o jednom vrlo uspješnom muzičkom stvaraocu, ali i stvaraocu koga dobar dio javnosti baš nešto ne simpatiše, napisao sljedeće: “Kad o nekome svako ima mišljenje onda je taj neko već na toj poziciji da ga ničije mišljenje i ne zanima”. I namjerno nisam napisao na koga tom prilikom mislim jer sam vjerovao da to može da bude univerzalna poruka i da se može primjeniti i u drugim slučajevima i kada su drugi ljudi u pitanju. I pokazalo se kao tačno.

Prebirajući po društvenim mrežama naletim na objavu jednog mog prijatelja koji je za jednog našeg čuvenog muzičara napisao da mu niko ne može osporiti da je najveći na Balkanu (ili nešto slično, ne citiram) da bi neko to prokomentirao “jeste najveći, ali plagijator”. Komentar je napisao čovjek koji je odnekud načuo za njega da “lapa tuđe pjesme i pravi hitove”. Možda čak i zna koje su to sporne pjesme. Ali nešto drugo ne zna. Ne zna da pročita podatke o pjesmama objavljene uredno na omotima albuma. Po prirodi posla, a i bez toga radoznao kakav jesam, ja sam uvijek čitao te podatke. I zato znam ono što drugi ili ne znaju ili ne žele da znaju.

Sad dolazimo do trenutka kad moram da otkrijem identitet Osobe “A” iako nisam želio. Ali za potrebe dokazivanja svoje teze naprosto moram. Riječ je o Dini Merlinu. Šta mu se stavlja na teret, koje to pjesme? Gdje su “audio forenzičari” pronašli otiske prstiju lopova Dine? Uvijek se pominju pjesme “Paša moj solidni”, “Kad sve ovo bude juče”, “Ostaće istine dvije”, “Mjesečina”, “Kad si rekla da me voliš”, “Ne daj me nikome”, “Godinama”, “Sve je laž”, “Moj je život Švicarska” da pomenemo samo one najizrazitije primjere.

Godinama sam ja pokušavao meni bliskim ljudima dokazivati da nisu u pravu izvlačeći im album po album iz svoje fonoteke, ploču po ploču, disko po disk i pokazujući im da su na omotima kao autori muzike za neke od tih pjesama potpisani Luca Crabone, Prince, Michael Jackson, Westernhagen, Emerson Hart… Odlučili su da ne vjeruju svojim očima nego isključivo svojim predrasudama. Jedan moj bivši prijatelj, muzičar inače, kad je i pročitao to što piše ustrajao je u svom uvjerenju da su pjesme ukradene i da je podatak o autorstvu ispravljen na novim izdanjima, dok ga na prvobitnim izdanjima, ko biva, nije bilo. A čovjek dobro zna da ja dobijam, kupujem, kradem, nabavljam isključivo prva izdanja. Uzalud, što bi rekao jedan moj drugi prijatelj “ne razbijaj mi iluzije, razbit ću ti nos”.

Da li ima tuđih pjesama u Dininom repertoaru, a da nisu potpisane? Ima. Najizrazitiji primjer je pjesma “Mjesečina” za koju je, od tona do tona, uzeta pjesma “Where did i go wrong” grupe “UB 40”. Ne znam da li je to kasnije ispravljeno, ali sigurno je da je na prvom izdanju te ploče pisalo da je kompletan autor “Mjesečine” Edin Dervišhalidović. Ne tako drastična ali slična je situacija sa pjesmom “Godinama”. I to je to.

A posebna je priča kad mu kao plagijat kače pjesme koje su čuli negdje u izvedbi turskih ili bugarskih izvođača pa misle da ih je Dino od njih ukrao. Opet samo treba učiniti jednostavan napor i pročitati šta piše. I tako će svako zainteresovan otkriti da kod pjesama kao što su “Samo mene nimas” u izvedbi Anelie, “Aldirma” koju pjeva Ege i “Skitnik i grešnica” koju su otpjevali Milena i Nikolaj Slaveev piše da su to samo pjesme koje im je Dino dao ili prodao. Nekad ne treba samo slušati nego i čitati.

I onda se ja nešto pitam koliko smo zapravo principijelni ili većinom funkcionišemo po principu duplih standarda. Na primjer, koja je razlika između situacije u kojoj “Bombaj štampa” za pjesmu “Palim se na guranje” uzme muzičku matricu pjesme “Tumbling Dice” iz kataloga Jagger/Richards i uredno ih potpiše i toga kad Dino Merlin uzme “Farfalinu” Luce Carbonea i napravi “Paša moj solidni”. Pogotovo jer je i u jednom i u drugom slučaju autor muzike uredno potpisan. Ili kad “Štampa” snimi “Mali motorin” i potpiše Ljubu Kuntarića, a Dino od “They Don’t Care About Us” napravi “Kad sve ovo bude juče” i potpiše Michael Jacksona. Ja ne vidim razlog za drugačiji tretman jednih i drugih. Ne vidim razlog, ali vidim razliku. I jedino mogu da je objasnim poslovično bosanskom spremnošću da nekome ko nam je simpatičan oprostimo sve, a da nekome ko nam je antipatičan ne praštamo ništa. Pa čak ni ono za šta objektivno nije kriv. A da se ne lažemo u ovoj zemlji, a pogotovo u ovom gradu za Đuru imaju puno više simpatija nego za Dinu.

Možda se ipak u ovoj priči treba vratiti narodnoj mudrosti pa se prisjetiti onoga da nije važno šta ti ko kaže nego ko ti to isto kaže. A priču o Dini plagijatoru šire uglavnom neostvareni muzičari koji mu ne mogu oprostiti uspjeh. Oni bi mogli tako kako on radi napraviti puno bolje i uspješnije pjesme. Samo kad bi htjeli. Tako barem oni tvrde. Samo što ih ne prave. I ne pune stadione. I ne dešava im se da ih na turneji ukupno vidi preko milion ljudi. I šta im onda ostaje nego da sve to okrakterišu kao “kiselo grožđe”. Ne bi se oni nikad prodali, jer, zaboga oni su umjetnici. Kako da ne?

Ali takvi, uprkos svojoj zlobi barem imaju nekog pojma o muzici. Šta napisati o onima koji su se muzike dotakli samo kao površni konzumenti, ali zato su uvjereni da sve o svakome znaju i imaju pravo da lopovom proglase svakoga čiju pjesmu prepoznaju u nekoj drugoj? Možda bi neko trebao da im objasni šta je to obrada ili cover. A da se bave bilo kakvim kreativnim radom morali bi znati da je nekada vrlo teško pobjeći od uticaja. Neka melodija, neka fraza, neka rečenica uvuče ti se u glavu i više ne znaš jesi li je negdje čuo ili si je sam smislio. I meni se to desilo. Godinama sam bio uvjeren da je moja umotvorina izjava kako je “skromnost vrlina onih koji nemaju druge vrline”, a onda sam saznao da je to Lincolnova izjava. Što ne znači da je i on nije negdje pokupio.

I na kraju za sve one zgrožene nad muzičkim “posudbama” da ih podsjetim da je jednom George Harrisonu na sudu dokazan plagijat u slučaju pjesme “My Sweet Lord”, a da su “The Rolling Stones” jedva izbjegli sličnu sudbinu jer su se vansudski dogovorili oko pjesme “Anybody Seen My Baby”. I da citiram onoga koga sam pomenuo na početku priče kad je rekao “ja nisam stvaralac, ja sam kompozitor. Samo Bog stvara nešto iz ničega, a ja sklapam od onoga što već postoji”. I sve vam ja ovo napisao, a nisam morao. Mogao sam naprosto mom prijatelju napisati “Zaime, potpuno si u pravu”.

Mislim da sam malo koje proljeće čekao s tolikim nestrpljenjem kao ovo. Bila je to svojevrsna utrka sa vremenom. Da ne bude kao u onoj pjesmi kad kaže “zelenoga ja vidjeti neću”. Ugledao ja zeleno lišće i dočekao proljeće. Barem kalendarski. I ako već pominjemo pjesme ovaj put je bilo “proljeće na moje rame slijeće”. Naravno “Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim” je prva pjesma koja vam pada na pamet kad se pomene proljeće. Ali nije jedina. Samo nabrajanje svih pjesama u kojima se pominje proljeće potrajalo bi nekoliko dama pa ću se ja osvrnuti samo na neke od njih.

Recimo,malo je poznato da je Ismeta Dervoz, po odlasku iz “Ambasadora” snimila pjesmu “Proljetni valcer”. Zagrebački “Animatori” su početkom devedesetih imali pjesmu “Proljeće je zakucalo na vrata pored nas”. Zatim čuvena “Azrina” koja kaže da je proljeće “čak i 13-og u decembru”. Možda su najupečatljivije Bajagina “Buđenje ranog proleća”, “Proleće” grupe “Galija” i “Nekako s proljeća” dueta Kemal Monteno i “Crvena jabuka”. I sve tri su objavljene 1991.godine. Dražen Žerić je sa Narcisom Vučinom opet otpjevao pjesmu “Proljeće” 2013.godine. Grupa “Hari Mata Hari” je 2004.godine na albumu “Zakon jačega” objavila pjesmu “Proljeće je”, a “Plavi orekstar” 1989.godine na trećem albumu pjesmu “Proljeće”. I makedonska grupa “Leb i sol” imala je na albumu iz 1989.godine pjesmu “Sumorno proleće”. Kiki Lesendrić i njegovi “Piloti” su pjevali “Šta da radi proleće sa njom?”.

“Bijele strijele” su još 1963.godine na zagrebačkom festivalu izvodili pjesmu “Ti si moje proljeće”. Iz tog vremena svoju “proljetnu” pjesmu ima i “Duo sa Kvarnera”. Zafir Hadžimanov ima pjesmu “Proleće je svanulo”, a njegova najpoznatija pjesma je “Bio je maj”. “Buldožer” je, dvadeset godina kasnije imao pjesmu “Proljeće” na albumu “Nevino srce”. U nekom mom užem izboru pjesama o proljeću uvijek će se naći i grupa “Kongres” sa pjesmom “Proljeće i ostala godišnja doba”. Ibrica Jusić je 1992.godine u vrijeme bombardovanja Dubrovnika snimio pjesmu “Dubrovačka proljeća”. Iste godine je i Vlado Kalember objavio pjesmu “Od proljeća do proljeća”.

Sigurno jedna od najpoznatijih pjesama o proljeću je “Proljeće bez tebe” koju je otpjevala Ksenija Erker, a napisao Arsen Dedić. Arsen je kasnije i sam otpjevao tu pjesmu kao i Zoran Predin. Arsen je imao u svojoj karijeri i pjesmu “Pozdrav proljeću”. Njegova životna saputnica Gabi Novak snimila je pjesmu “U proljetno veče”. Uz nju svakako ide i Lola Novaković sa pjesmom “Proleće budiš u meni”. Takođe i Slavko Perović sa pjesmom “Proleće će doći”, a i Ljiljana Petrović sa pjesmom “Neka to ne bude u proleće”. Ovoj grupi izvođača pripadaju još i Stjepan Jimmy Stanić, Vice Vukov, Bisera Veletanlić i Radojka Šverko.

Tu je i zagrebački “Drugi način” sa pjesmom “Obećaj mi proljeće”. Jednu od najljepših pjesama o ovom godišnjem dobu ponudila je 1978.godine Tereza Kesovija pod nazivom “Sva su moja proljeća u meni”. Mišo Kovač, opet ima pjesmu “Proljeće je, meni nije”.

Od ovih novijih grupa “Detour” je 2006 na albumu “Detour” snimila pjesmu “Proljeće i ja”. Kike i Rebeka Kuršlus Band ne samo da su imali pjesmu “Proljeće” nego im se čitav album zvao “Proljeće”. I pjesmu i album pod tim nazivom imala je i grupa “S.A.R.S.”. Grupa “Divan” je ponudila jednu od najljepših pjesama na ovu temu, pjesmu “Sevdah proljetni”. Jasna Gospić je 2017.godine snimila u duetu sa Goranom Karanom pjesmu “Sad je proljeće”. Još jedan duet u pjesmi “Proljeće bez ljubavi” otpjevali su Rizzo Ruža i Hanka Paldum.

Pjesme o proljeću imaju i “Autopark”, Bajone, “Berekini”, Maya Berović, “Boa”, Tony Cetinski, Vinko Coce, “Crveno crno”, Zlatan Ćehić, Daniel Popović, “Deca loših muzičara”, “Direktori”, “Divas”, “Drum’n’zez”, Aleksandar Dujin, “Dža ili bu”, “En face”, “Funky House Band”, “Gazde”, Gego i Picigin band, “Gospodin Pinokio”, “Gustaffi”, Damir Halilić Hal, “Halka”, Hrvoje Hegedušić, “Heidi šeće psa”, “Invazija”, “Kabare”, Karolina Gočeva, Goran Kovačević, “K 15”, “Krug”, “Legende”, Amir Kazić Leo, Leontina, “Magazin”, neven Đokić, “Metak za zlikovca”, Ivan Mikulić, Mirjam, “Nemoguće vruće”, Luka Nižetić (sa čak dvije pjesme), “Okus meda”, “Osvajači”, Zlatko Pejaković, Jurica Popović, “Putokazi”, “Replica”, “Samson”, Sandi Cenov, Massimo Savić, “Grupa 777”, Nešad Selman, “Tutti Frutti Band”, Neda Ukraden (sa takođe dvije pjesme), “U škripcu”, Zdravko Valentin, Siniša Vuco, Jasna Zlokić i “Zebra”

Pa ima i čitav paket aprilskih pjesama kao što su Čolina “April u Beogradu”, “April me šalje do tebe” grupe “Ritam srca” ili kad Balašević pjesmu “Bela lađa” počne stihovima “u aprilu sav se Sombor zašareni”. I Bebek ima pjesmu “Kao april na istoku”. Čolić je takođe imao pjesmu “Majsko sunce”, kao i pjesmu “Zaboravi sva proleća”.

Dugo sam vagao da li da se uopšte osvrćem na novi rad Branimira Štulića, dvostruki album “Splet” objavljen početkom 2022.godine. Zašto sam vagao? Zato što je taj album nekako na granici da bude shvaćen i prihvaćen kao album. Daleko je to i dalje od onih njegovih “pravih” albuma, što sa “Azrom” što samostalno. Ali opet je bolje urađen i isproduciran nego što je bio slučaj sa radovima koje je objavljivao u posljednjih nekoliko godina, radovima koji nisu kvalitetom dobacivali ni do solidnog demo snimka.

“Splet” je barem dobacio do tog nivoa prosječnog demo snimka, a nije više na onom neprihvatljivom nivou prethodnih par stotina pjesama koje je Johnny služeći se pseudonimom Petrović Petar naprosto nabacivao na internet, a pravio ih je onako kako su se nekad klinci sa gitarama snimali uz kasetofon.

A taj splet pjesama na “Spletu” je još po nečemu zanimljiv. Dok se u prethodnim godinama Johnny zabavljao snimajući tuđe pjesme tako uz gitaru, sada je ovo ipak posve autorski rad. Neki su čak povjerovali da se radi o novim pjesmama ili barem o većinski novim pjesmama. I to su i napisali. A nije to baš tako. Samo su pjesme na “Spletu” manje poznate pjesme iz njegovog repertoara uz par sasvim novih. Ali svega par, a ne kao što su “poznavaoci” već napisali da su većinom nove pjesme.

Uvodni instrumental “Globus” jeste, na primjer, posve nov, kao i “Zaprška”, te “Right Now” i “Pouka”. Već naredna “Bide My Time” objavljena je 1995.godine na manje poznatom dvostrukom albumu “Anali”. Sa tog albuma je i “Od prije znadeš za poljupce moje” I sa posljednjeg pravog albuma “Blase” nalazi se tu pjesma koja je mogla nekoga navesti na pomisao da je nove. To je pjesme “Zlato moje mamino”. Sa tih ratnih i poratnih albuma izabrao je za ovo izdanje i pjesme “Sevdah šatl”, “Fantazija”, “Navike” i “Laku noć”. Instrumental “Kako si” uzet je sa besmislenog i loše urađenog albuma “Gozba” iz 2013.godine. Slijedi “Poziv na ples”, hit sa početka osamdesetih, a pjesme “I to se događa ponekad” i “Doviđenja na vlaškom drumu” su sa singlova iz druge polovine osamdesetih. Sa singl ploče iz 1982.godine uzeta je i pjesma “Gluperde lutaju daleko”. Ima tu još poznatih “Azrinih” pjesama kao što su “Obrati pažnju na posljednju stvar” sa prvog albuma. Sa drugog albuma “Sunčana strana ulice” izdvojeno je ponajviše pjesama i to “Između nas”, “Ne reci mi dvaput”, “Nemoj po glavi druže plavi”, “Gospodar samoće”, “Sunčana strana ulice” i “Karta za sreću”. A sa Štulićevog prvog solo albuma “Balkanska rapsodija” uzeta je pjesma “Rekvijem”, dok je sa sljedećeg izabrao pjesmu “Melankolija”.

Album zatvara opet jedna nova pjesma, ukupno peta nova pjesma na albumu, pjesma “Dunjo bre”. I tako se zaokruži priča o 28 pjesama na ovom albumu, 28 pjesama od kojih smo većinu već čuli. Ali i među tim koje smo već čuli ima ih nekoliko koje uvijek mogu slušati. Problem je jedino u tome što ih je puno ljepše čuti sa nekih ranijih albuma. Problem? Jesam li rekao problem? Nije to problem, to je sreća.

Nisam u posljednje vrijeme baš nešto zainteresovan za ove regionalne izbore pjesama koje će putovati u Torino na Eurosong. Nekako mi je posljednjih godina bilo sve na isti kalup i sve sa godinom ili dvije zakašnjenja. Evo i na “Beoviziji” ona grupa “Gift” pokušala je kopirati prošlogodišnje pobjednike. Barem izgledom i ponašanjem na sceni.

Međutim, da se nešto mijenja primjetio sam već na izboru hrvatskog predstavnika. Zdušno sam navijao da Mia Dimšić pobijedi i to se na kraju i desilo. Ta pobjeda me obradovala ne samo zato što se pokazalo da znam procijeniti pravu pjesmu nego, još i više, jer ta pjesma razbija koncept Eurosonga samog. Sve ono što mi se nije dopadalo na ovoj manifestaciji uspješno je rastureno ovom pjesmom. To je naprosto sabotaža u samom srcu Eurosonga. Bez imalo glamura i pratećih efekata, djevojka sa gitarom ponudila svoju prekrasnu pjesmu. i pobijedila. Kako bi trebalo, odnosno kako bi uvijek i moralo biti.

A cijela priča o promjeni pristupa koji susjedi imaju prema “Pjesmi Eurovizije” zaokružena je izborom srbijanskog predstavnika. Odnosno i ovde je izabrana predstavnica. Dama pod umjetničkim imenom Konstrakta izvela je u finalu “Beovizije” i to kao posljednja, posve netipičnu, neobičnu i neodoljivu pjesmu “In Corpore Sano”. Izvela je, oborila nas s nogu i nije ništa očekivala.

Zapravo, vjerovatno je očekivala šok i zgražanje. Očekivala je da je podmetnula kreativnu bombu usred jedne učmale forme. I pretpostavljam da je mislila kako će malo ko prepoznati kreativni potencijal te pjesme. Od žirija je, hajde de mogla i očekivati nekakvu podršku. Ali kada je publika u pitanju vjerujem da je ona očekivala, a ja sam bio ubijeđen da će se potpuno drugačije opredijeliti.

A onda joj je ta bomba eksplodirala u lice. Ne samo da joj je žiri dao prvo mjesto nego je dominantna bila i zahvaljujući glasovima publike. I nije glumila iznenađenje. Bila je potpuno iznenađena. Ona koja je tu došla da šokira sama je ostala šokirana vlastitom pobjedom. Iako je u “boli me briga” maniru naglasila da joj je prioritet njena stambena zajednica ipak će morati u maju u Torinu da predstavlja malo širu zajednicu. Otprilike cijelu Srbiju. Drugo je pitanje da li će evropska publika i sama prepoznati tu svježu krv upumpanu u staru eurovizijsku damu. prošle godine su prepoznali, a ko zna da li se takav ispad može desiti dvije godine za redom.

Sve one priče o favoritima, o namještaljkama pale su u vodu. Glavni favoriti bili su Sara Jo, Zorja i Aca Lukas. Konstraktu na kladionicama niko nije ni pominjao. Doduše, na kraju su Sara Jo i Zorja zauzele drugo i treće mjesto, a Lukas ne bi dobio ni boda od žirija da mu ne bi Nede Ukraden. Nede Ukraden, koja je, usput rečeno, jedina bodovno uskratila Konstraktu. Očekivano. Ne bi Neda ni mrtva glasala za takvu pjesmu.

što se Ace Lukasa tiče on je danima pred takmičenje prosipao huju, prijetio, prozivao, a sve u bezuspješnom nastojanju da sebi obezbijedi alibi za eventualni neuspjeh. ja sam očekivao ipak da će ga publika masovnije podržati,ali on je bio tek četvrti po glasovima publike. Publike koja više nije onako naivna i podložna šund uticajima kako bi neki da je prikažu.

I tako ću u Torinu ponovo sa zanimanjem gledati “Eurosong”. Zbog dvije dame sa mojih ramena. Na lijevom Mia Dimšić, a na desnom Konstrakta i lomiti se “kojem carstvu da se privolim”. Ako već moram birati onda bih ipak rekao Konstrakta. Zato što je to revolucionarna pjesma, zaraznog ritma, vrhunske produkcije i sa tekstom koji je mene podsjetio na najbolje dane “Šarlo akrobate” ili čak “Buldožera”, ako ćemo malo dublje u prošlost.

Ili što bi rekla sama pjesma “u zdravom tijelu”. Ili što bih ja rekao “u zdravoj pjesmi i Beovizija drugačije izgleda”.