Saopštiše nam ko će nas predstavljati na “Eurosongu” naredne godine u Švedskoj. Lagao bih kad bih rekao da sam iznenadjen. Dobrih petnaestak dana prije zvanične odluke znao sam koja je to ekipa koja će putovati u maju za Švedsku.

U prvoj verziji je to trebao biti Hari Varešanović, ali se njemu očito nije dalo skupljati pare za ovu ekskurziju. A i zašto bi? Pa ne ide on tamo da predstavlja samo sebe nego i državu iz koje dolazi. U stvari, ako ćemo pravo, tamo se ne takmiče ni države ni pojedinci nego nacionalne televizije.

Zvanično saopćenje kaže kako će partneri BH Televizije platiti učešće na “Eurosongu” i troškove “Eurosonga”, odnosno razne firme koje su, formalno gledano, pristale da sponzoriraju naše učešće tamo. U stvarnosti oni su pristali da finansiraju Dalal i Deena na tom takmičenju. Onaj ko je imao ambicija da ide na “Eurosong” morao je, dakle, da sam obezbijedi finansijsko pokriće za tu avanturu.

I sad se pitam kako dvoje ljudi, ma kako talentovani bili za pjevanje, uz pomoć nekoliko prijatelja mogu da obezbijede ono što ne može cijeli marketinški tim Javnog RTV servisa? Ali, ako ništa drugo, bar niko neće moći prigovoriti da troše pare poreskih obveznika na besmislenu manifestaciju.

Znamo glavne izvođače, ali oni neće biti sami u ovoj priči. Uz Dalal i Deena u izvođačkom dijelu uključeni su Ana Rucner, Jasmin Fazlić Jala, Zorana Guja i Zumreta Midžić. Zanimljivo je da je dogovor sa Anom pa još ljetos kada su se Dalal, Deen i autor pjesme Almir Ajanović sreli sa Anom na Zrču. Tada je “Eurosong” bio tek neka blijeda ideja u budućnosti, ali se ispostavilo da je ta ideja poprimila poprilično čvrste konture.

Jala je sarajevski, tačnije vogošćanski reper mlađe generacije koji ima već zavidnu bazu svojih fanova, mada  definitivno ne pliva “srednjom strujom”. I u pjesmi ćemo dobiti malo klasike uz Rucnericu, malo hop hopa, ali i etno motive u refrenu koje treba da iznesu Zorana i Zumreta. Zumreta ili Zuzi nije novo ime. Još davno je pjevala u “Mirzinom jatu”, pjevala prateće vokale “Bijelom dugmetu”, a od prije nekoliko godina gradi i solo karijeru. Zorana Guja, djevojka sa Pala, nedavno je diplomirala na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, a dosta dugo se bavi izvođenjem etno muzike ovih prostora.

Još ostaje da predstavimo autora pjesme koju ćemo prvi put javno čuti u februaru naredne godine. Almir Ajanović je rođen u Sarajevu 24.11.1975 godine i učešće na “Eurosongu” mu je najljepši poklon za četrdeseti rođendan. Kao srednjoškolac osnovao je grupu “Staklena zvona” i predviđali su im lijepu budućnost. I njegove planove, kao i mnoge druge, osujetio je rat. Živio je u Vogošći sa majkom i starijim bratom i njih dvoje ostaju u Sarajevu u prvim ratnim godinama, a šesnaestogoišnji Almir nekako stiže do Švedske.

Nije imao vijesti o svojima i kada mu je brat poginuo ta vijest dugo nije stigla do njega. U Švedskoj je trebalo nastaviti živjeti. Kako je u vrijeme izlaska iz Bosne i Hercegovine bio učenik srednje medicinske škole u istom pravcu je nastavio školovanje i u Švedskoj, ali je obnovio i “Staklena zvona”. Svirao je širom Švedske i stekao i izvjesnu reputaciju u krugovima naših izbjeglica, ali i švedskih muzičara.

Početkom novog milenija sve češće dolazi do Bosne i počinje i ovde snimati i nastupati pod vlastitim imenom, a jedno vrijeme i kao Don Almir. Nakon drugog albuma “Ako je suđeno da…” iz 2008. godine sve više se posvećuje radu u svojoj muzičkoj produkciji, a sve manje sam snima svoje pjesme. Već je uveliko radio na albumima i Dalal i Deena kada se rodila ideja da pokušaju otići na “Eurosong”.

Prema idejama o prezentaciji na “Eurosongu” koje mi je do sada iznio, ako samo dio tih ideja bude realizovan naše učešće sigurno neće proći nezapaženo. Od nas traže samo moralnu podršku. Materijalnu su već obezbijedili.

Jedan od rijetkih gradova koji nekako nikako da se nadje na putu kad Balašević krene na turneju konačno ga je ugostio. Ne mislim da je slučajno što ranije nije svirao u Novom Pazaru. I još si nešto mislim da mi razloge za to prije trebalo tražiti u Pazaru nego u Balaševiću.

I sad je malo nedostajalo pa da se koncert opet ne desi. Kada je njegovo gostovanje već zakazano i kada je postajala realna opasnost da će on doći da “raspiruje” mir i toleranciju to je trebalo, po svaku cijenu, spriječiti. Trebalo je pokazati i dokazati koliko su njegove pjesme i njegove poruke opasne i neprihvatljive novopazarskom biću.

I onda se jedan opskurni portal poduhvatio zadatka da iščeprka nešto što bi ga moglo diskreditovati u očima prosječnog, prvenstveno proislamski orjentiranog, stanovnika ovog grada. I nisu se baš proslavili sa tom svojom obavještajnom djelatnošću. Od svega su iskopali jednu staru pjesmu koju Balašević nikada nije uvrstio ni na jednu ploču i koju je izvodio jednu ili dvije sezone početkom osamdesetih.

To samo govori u prilog činjenici da su ga se dohvatili pljuvači – amateri. Da su se obratili nekome ko poznaje Balaševićev opus i njegove istupe mogao im je naći mnoštvo jačih argumenata uz pomoć kojih su se mogli obrazložiti zašto je Đorđe Balašević persona non grata u prijestonici Sandžaka. Mogli su da ga optuže za crvenu prošlost, da je pjevao Titu i imao pjesmu za sve revolucionarne prigode.

Mogli su da ga optuže i za suprotno, pa da njegov tobožnji velikosrpski nacionalizam potkrijepe “Bagrenjem”, izjavom u Splitu i pjesmom posvećenom Slovencima. Zbog ovdašnjeg kratkog pamćenja da podsjetim da je krajem osamdesetih svirao u Splitu i da je na brojnim plakatima koji su najavljivali taj koncert nepoznati stučnjak za genetiku ispod imena Đorđa Balaševića dopisao “Srpski cigan”. Valjda je zbog toga Balašević upitan poslije koncerta hoće li ponovo svirati u Splitu, odgovorio: “Bojim se, Bato, da ću sledeći put kad budem svirao u Splitu, svirati trubu za juriš”. A Slovencima je posvetio prilično uvredljivu recitaciju “Laku noć braćo Janezi” koju je izvodio na istoj toj turneji.

Naravno, pitanje je koliko bi to baš i moglo da ga diskredituje kod većinskog novopazarskog stanovništva. Ali ako se već htjelo svirati na žici tamošnjih nacionalnih i vjerskih osjećaja postojao je puno svježiji primjer. Na koncertima u “Sava” centru sredinom devedesetih komentarišući sve snažnije prisustvo orijentalnog melosa u srbijanskoj muzici rekao je kako se plaši da će kad idući put bude tu svirao biti izgrađen minaret pored “Sava” centra.

Kao i svako drugi imao je i on i gafova i nepotrebnih izjava i propalih fazona. Nesreća je da duhovite ljude duže pamtimo po neuspjelim vicevima nego po onim dobrim. Ali vratimo se mi junacima naše priče. Oni ili nisu znali za to ili im je uvjerljivije djelovalo da ga optuže za psovanje Boga u pjesmi sa početka karijere. I to, kao posebno pogadja vjernike muslimane.

Ja sam vjernik musliman i ne pogadja me ta pjesma. Kao što ne smatram ni da je “U razdeljak te ljubim” usmjerena protiv nas ćelavih. Ta pjesma je, eventualno, mogla pogoditi Boga i to pod uslovom da nema smisla za humor. U šta čisto sumnjam. Da ima primjedbe na Balaševićev repertoar spržio bi ga prilikom prvog izvođenja te pjesme. Ili bi ga čekao na zicer prilikom onog neizbježnog susreta. I u jednom i u drugom slučaju nema potrebe da neko zastupa Svemogućeg u ovom sporu. A ponajmanje neki portal sumnjive orjentacije.

Zato samo oni krajnje naivni mogu da povjeruju da su oni koji su pokušali spriječiti Balaševićev koncert to učinili zbog pjesme koju već trideset i kusur godina ne izvodi i koju sigurno ne bi izveo ni u Novom Pazaru. Problem su one njegove druge pjesme. Ili da budem precizniji njegove prve pjesme koje nam nude vjeru u svijet u kojem i nije pretjerano važno “da l’ sam od njinih ili baš i nisam”.

Koncert nije spriječen, a Balašević je dva puta ponudio blanko izvinjenje svima koje je mogao povrijediti svojim pjesmama. Na press konferenciji je to i imalo smisla. Na koncertu je bilo izlišno. Na koncertu su, kao i na svakom njegovom koncertu bili ljudi s kojima se razumije i kojima nema potrebe ništa objašnjavati. Onim drugima, objašnjavati svakako ne vrijedi.

Nikada nisam bio neki veliki poklonik vizuelizacije muzike i bio sam bolno svjestan tačnosti i neumitnosti poruke iz one davne pjesme koja govori o tome kako je „video ubio radijske zvijezde“. Ne samo da ih je ubio nego ih je tokom ovih trideset i kusur godina duboko sahranio. Više niko ne može ozbiljno pretendovati na popularnost u popularnoj muzici ako ne ponudi atraktivan video za pjesmu. Muzika odavno nije više samo da se sluša ma koliko to meni smetalo. A smeta mi, prije svega zbog proste činjenice da ti ograniči maštu. Ranije kada si slušao neku pjesmu ti si sam u svojoj glavi sklapao slike i „vrtio film“ te pjesme onako kako si je ti sam doživljavao. Danas nastoje da nam ulijene i duh i maštu i nude vlastita viđenja koja onda postaju opšta.

Samo, ni u čemu ne smije čovjek biti isključiv. Kada sam pogledao novi spot „Dubioze kolektiv“ za pjesmu „Free Mp3“ naprosto sam morao priznati da je ona tek sa tom vizuelizacijom kompletirana i da tek takva može u cijelosti prenijeti poruku koju su momci iz „Dubioze“ htjeli poslati.

Ja sam tu pjesmu čuo prije nešto više od godinu dana i bila mi je sasvim u redu. Nosila je neobičnu poruku i stvari postavila iz jednog znatno drugačijeg ugla od etabliranog mišljenja. I to nije bilo ništa neobično za „Dubiozu“. To je, hvala Bogu, odavno njihov manir. Ali sa ovim spotom (koji su idejno i scenaristički osmislili u samoj grupi) ta doza provokativnosti, drskosti i hrabrosti podobro nadrasta pjesmu u čistom, zvučnom obliku.

I sada ih svi otkrivaju. Činjenica da ikone internetske zajednice poput Pirate Baya ili Dotcoma imaju šta da kažu o ovom spotu i ovoj grupi sigurno pomaže da ime „Dubioza“ postane dio opće kulture brojnih poklonika rock muzike širom planete. Pa čak i onih koji nemaju nikakve veze sa Balkanom niti interesa za Balkan. Pogotovo takvih. Iako je u prethodnoj pjesmi „Dubioza kolektiv“ otpjevala kako „nema bijega sa Balkana“ čini se da im je sada suđeno da značajno nadrastu ove balkanske okvire.

I to je jedna od ljepših stvari koje su se desile ove godine. Deceniju i više pričam i pišem kako je „Dubioza kolektiv“ svjetski bend i da samo imaju tu nesreću da su rođeni i djeluju na parčetu planete na kojem niko ne traži sljedeću rock’n’roll senzaciju. Uvijek sam tvrdio da su mogli biti nevjerovatno popularni i uspješni samo da su se pojavili negdje drugo.

Samo što se nisu mogli pojaviti nigdje drugo. Oni su svoj sarkazam, svoj humor i svoju poruku brusili i izbrusili na apsurdima „Apsurdistana“ u kojem su odrasli. I kada su se dokazali na ovim našim lokalnim temama nije im bilo teško preći na globalni nivo. Istini za volju, oni već imaju izvjesni status i izvan balkanskih zemalja i balkanske dijaspore. Ali nikada nisu imali ovakvu priliku da od kult benda postanu ime koje se sasvim udobno osjeća na usnama svakog prosječnog stanovnika ove planete.

Imaju sve preduslove da postanu veliki u globalnim razmjerama. Žestoki su, beskompromisni, sa muzičkim rješenjima koja, i pored sve žestine, lako ulaze u uho. Ubjedljivi su u nastupu, bez ikakvog kompleksa. I imaju bolje tekstove od devet desetina recentne svjetske muzičke produkcije. Oni će sigurno nastaviti da se bave i ovim našim domaćim, samo nama važnim, pričama, ali sigurno je da imaju šta da kažu i o globalnim temama.

Do sada sam vjerovao u „Dubiozu“, ali nisam baš vjerovao u njihov svjetski uspjeh. Sada već mogu da zamislim svijet u kojem na najvažnijim top listama stoji i ime „Dubioza kolektiv“.