Može li uopšte čovjek da bude objektivan kad treba da procijeni i ocijeni rad nekog sebi dragog i bliskog? E, ja sam vam se našao u prilici da moram odgovoriti na to pitanje kada je moj mali rođak Vedran Anđić objavio svoj prvi mini album (ili maksi singl) sa četiri pjesme „Vještica“.

Ovo „mali“ uzmite uslovno jer je bliži četrdasetoj nego tridesetoj, ali kako drugačije da nazovem nekoga koga znam od momenta kada je donesen kao zamotuljak iz bolnice? Nekoga ko je, sa nepune dvije godine, kucao na vrata moje studentske sobe samo da bi proveo nekoliko sati slušajući sa mnom muziku? Hoću da vjerujem da je tada u njemu posijana neka klica ljubavi prema muzici koja je ovdje i sada iznikla u formi četiri pjesme.

Neću vam govoriti o ožiljcima koje mu je život nanio da ne bih zalutao u patetiku. A to ni njemu, ni meni, a ponajmanje vama ne treba. Hoću samo da kažem da neko svoje ožiljke krije ispod dugih rukava besmisleno uvjeren da je sam kriv za njih, a neko ih, poput Vedrana, s vremena na vrijeme otvori i umoči pero u svježu krv. Jebaji ga, svako se na svoj  način nosi sa svojim demonima.

Uglavnom, ne mislim da sam pristrasan kad vam kažem da su njegove pjesme autorski nešto što sigurno vrijedi poslušati. U ovisnosti o vašim sklonostima možda ćete prigovoriti da nedostaje malo više živosti i energije u njima, neko će možda imati primjedbi na pjevanje, i sam ću možda poželjeti da su snimljene u nekom boljem studiju i da je ton majstor malo podigao nivoe prilikom snimanja. Sve to mogu biti, manje ili više opravdane primjedbe. I sve su potpuno nebitne.

Ono što je bitno jeste to da nam odnekud sa dalekog sjevera, iz te Kanade gdje sada živi, stiže svježa i drugačija poetska priča. Jer Vedran je prije svega i iznad svega pjesnik, a pomalo i kantautor. I zabavljač. Zabavljač sa nemalim brojem onih koji su pratili njegove dosadašnje radove, radove koji su balansirali između ozbiljnog stand upa i ultimativne zajebancije. Njima ove pjesme možda i neće biti po volji, ali njima nisu ni pisane pa neka lijepo zavežu.

Svirački zanat je pekao po kanadskim kafanama u kojima se okuplja balkanski svijet. A ponekad i polusvijet. I iz tog klinča je izašao, ako ne baš posve neozlijeđen, a ono sigurno iskusniji i mudriji za mnoštvo neprospavanih noći i jednako toliko teških buđenja.

I kad se sve to pomiješa, promućka i pusti da se slegne u laboratoriji vlastite duše onda kao rezultat dobijemo pjesme kao što su „Pas lutalica“, „Mala vještica“, „Vrbak na Dravi“ i „Zbogom Luna“. Četiri pjesme za koje se nekome nepažljivom može učiniti da nose sličnu atmosferu, ali koje zapravo predstavljaju četiri strane Vedranovog svijeta.

„Pas lutalica“ je poetski vjerovatno najsnažniji momenat, a vjerujem i pjesma na koju je Vedran najponosniji. Ili bi bilo poštenije da je nazovem basnom prije nego pjesmom. To je pjesma kod koje ona kovanica „pjevana poezija“ posve gubi svoj smisao. To je poezija i tačka.

Što se tiče „Male vještice“ ona ima sve sastojke neophodne za pravljenje rasnog, punokrvnog hita. Možda samo te sastojke treba pomiješati (i promiješati) u malo bržem ritmu. Možda, kažem, a ništa ne tvrdim. Ali ne bi bilo zgoreg probati.

Sa druge strane, ona tamburaška „Vrbak na Dravi“ je posve zaokružena. Pouzdano znam da Vedran nema nikakve veze sa Podravinom, ali kad slušate ovu pjesmu stavili biste ruku u vatru da je on ponikao baš sa tih obala i ni sa jednih drugih. To je pjesma koja će imati svoj život u kafanama i zabavama. I da, to je pjesma koja će sigurno doživjeti mnoštvo tuđih izvedbi. A ja sam, na treće ili četvrto slušanje, već u njoj čuo neka velika, neka baš velika imena domaćeg folk sazviježđa.

I na kraju biser. „Zbogom Luna“ je intimna, zatvorena ispovijest. Pravo rješenje šifre koju ta pjesma nosi zna samo Vedran. I, moguće Luna. Ali to nas ne sprječava da i sami sebi ponudimo neka vlastita rješenja i da umjesto „Luna“ upišemo ime po želji. I nećemo ni najmanje pogriješiti.

Da se ja, ipak vratim na pitanje sa početka. Mogu li biti objektivan u procjeni pjesama koje je napisao Vedran Anđić? Ne mogu i ne pokušavam. I zato mu hvala što je napravio stvarno dobre pjesme i što mi je tako dao pokriće za tu moju neobjektivnost.

Nije česta pojava da neki rock stvaralac napuni 75 i godina. A još je rijeđi slučaj da taj stvaralac bude i diskografski i koncertno aktivan i u sasvim dobroj formi. E, jedan od takvih rijetko rijetkih sigurno je i Željko Bebek. On je protekle sedmice, tačnije 15.decembra, napunio tih sedamdeset i pet godina i nema uopšte namjeru da prekida karijeru.

A i ta karijera, zamislite kad neko pjeva šezdeset godina. Već samo to je teško zamisliti. Ali kada to čini čovjek Bebekove konstitucije onda to graniči sa čudom. Nikad mi nije bilo jasno kako iz onog njegovog, ni po čemu impresivnog, tijela izlazi takav glas.

Mnogi će se zakleti kako ovi prostori nikad nisu ni imali boljeg rock pjevača i svjesno će zaboraviti činjenicu da ono što on radi u posljednjih tridesetak godina teško da ima neke dodirne veze sa rock muzikom. Željko Bebek je odličan pjevač i tu treba staviti tačku. Nije pretjerano važno šta on zapravo pjeva.

On može pjevati i rock i blues ukoliko je potrebno. Kao što može pjevati i uz pratnju tamburaša i najjednostavnije pop pjesmice. Teško da biste od njega mogli očekivati da bude neki gnjevni buntovnik koji pjesmama želi da mijenja svijet. Niti je takav ikada bio. Bez obzira na ikonografiju i scenski nastup kakvi su ga pratili u jednom dijelu karijere.

Njegovi prvi pjevački koraci nisu se pretjerano razlikovali od nastojanja njegovih vršnjaka da početkom šezdesetih godina prošloga vijeka ovladaju tajnama te nove i zavodljive muzičke forme koja je dolazila sa trulog zapada. Nisu oni u tome osjećali ništa trulo. Naprotiv, te pjesme su nosile dah svježine.

Kao i mnoge druge tadašnje muzičke priče i njegova počinje nastupima u gimnazijskom klubu „Eho 61“. To je vrijeme kada svi nastupaju sa svima i kada se teško može govoriti o nekim čvrsto formiranim sastavima.

Za par godina to će se promijeniti i na sarajevskoj sceni će se uspostaviti trijumvirat velikih, a sačinjavali su ga „Indexi“, „Čičci“ i „Kodeksi“. Sa ovim posljednjim svira Bebek. Svira ritam gitaru i povremeno pjeva, kada uspije pobijediti svoju urođenu stidljivost.

Pobijedio ju je tako dobro da danas neko ko ga ne poznaje iz tog doba ne može ni zamisliti da je on mogao zazirati od mikrofona. Tamo negdje 1968. ili 1969.godine kada je sastav ostao bez bas gitariste Bebek je pomenuo u grupi da ima neki klinac iz „Beštija“ koji dobro izgleda, a zna i da svira. Dobio je zadatak da ga ode pogledati na nastupu.

I desilo se nešto na taj prvi pogled. Ne baš ljubav jer bilo je tu kasnije puno proturječnih osjećanja, ali nešto se desilo. Pozvao je dečka u „Kodekse“ i predstavio ga ostalima riječima „Ovo je Goran, Goran Bregović“.

Narednih petnaestak godina oni će se svađati i miriti, pa opet svađati i opet miriti sve dok u aprilu 1984.godine Bebek ne zatraži i ne dobije razvod od Gorana. U međuvremenu će se desiti jedan sastav po imenu „Bijelo dugme“. Sastav kojem mnogi neće ni priznavati pravo na ime nakon što ih napusti Željko Bebek.

To se, međutim desilo prije više od 36 godina. Sasvim dovoljno da Bebek izgradi onaj drugi dio svoje karijere iako su mnogi sumnjali da može ispočetka u četrdeset i četvrtoj. Može. Kao što može i da nastavi u sedamdeset i šestoj.

U tih trideset i šest godina solističke karijere desili su mu se brojni albumi i još brojniji koncerti. Neki više, a neki manje uspješni. Nikada više, međutim, nije dostigao status polubožanstva kakav je imao sa „Dugmetom“, ali to mu više nije bilo ni važno. Htio je da se bavi poslom za koji živi, a da od toga može pristojno da živi. I to mu je sigurno pošlo za rukom. Ime Bebek je garancija kvalitete. Neovisno hoćete li uz njega dodati onu opasku o njegovom nekadašnjem sastavu, ili ne.

I zato, sretan rođendan gospodine Bebek!

Ne mogu da vjerujem da se navršilo punih četrdeset godina od ubistva Johna Lennona. Da ga tada nisu zaustavili mecima danas bi imao punih osamdeset. Živio je četiri decenije i četiri decenije mi živimo bez njega. Dovoljan razlog da se osvrnem na to iako je u međuvremenu preminuo Džej Ramadanovski. Jednako kao što sam prošle sedmice vagao da li da pišem o smrti Miše Aleksića ili Diega Armanda Maradone. Kakva su ovo došla vremena u kojima ne da svake sedmice ode neko bitan i drag nego ih umre i više pa se moraš opredjeljivati?

„Vremena ova kakva su da su“ rekla bi pjesma, a ja se prisjećam tog osmog decembra od prije četrdeset godina. Nafriško sam tada napunio sedamnaest godina i nisam bio neki veliki fan tv dnevnika. Ali nisam mogao ni da ga izbjegnem, ako bi se u vrijeme emitovanja zatekao kod kuće. I nekako se između, petoljetki, još uvijek konkuretnog zaklinjanja Maršalu i sportskih rezultata provukla vijest da je ispred svog njujorškog stana upucan John Lennon.

Nisam tada znao koliko je značajno to što socijalistički tv dnevnik poklanja pažnju jednom zapadnjačkom rock muzičaru, a nisam, pravo da vam kažem, nešto mnogo znao ni o samom Lennonu. Kasnije sam saznavao. I o tome kako funkcioniše proces informisanja u socijalizmu, ali i o tome ko je bio John Lennon.

Neću vam prepričavati opšta mjesta. Govorit ću vam ko je bio za mene kada sam konačno otkrio i njegov talenat i njegovu veličinu i njegovu bol. I glavna podjela moje generacije, prije svih onih glupih nacionalnih i vjerskih podjela, bila je na one koji vole „Bitlse“ i na one koji vole „Rollingstonese“. Priznajem da sam uvijek pripadao ovoj prvoj grupi.

Ali i unutar „bitlsovaca“ razlikovali su se oni koji su bili skloniji Lennonu i oni koji su bili skloniji McCartneyu. I ta razlika je bila vidljiva i golim okom. U karakteru, temperamentu i sistemu vrijednosti.

Neko površan bi rekao kako je osnovna razlika između njih dvojice bila u tome što je Paul bio apolitičan, a John se u sve živo petljao. I takav bi samo djelimično bio u pravu. To se najlakše moglo primjetiti u vremenima nakon njihovog napuštanja matične grupe. McCartney je znao napraviti pjesme kao što je „Give Ireland Back to The Irish“, a Lennon tipične ljubavne kao što je „Jealous Guy“.

Ja bih prije rekao da se Lennon razlikovao od svog druga iz grupe po tome što ga je bilo briga, što mu jestalo i što je shvatao da ima, kao svjetski poznato ime, značajnu dozu odgovornosti za svoje postupke i da ima poziciju iz koje može da utiče na svijet. Koliko god to nekome naivno i parolaški zvučalo kada otpjeva „dajte šansu miru“ ili „vlast narodu“ ili kada kraljici vrati orden koji mu je dodijelila, to jeste imalo svog odjeka i okupljalo je pristalice.

Da nije ne bi obavještajne službe Sjedinjenih Američkih Država u njemu vidjele prijetnju po nacionalnu bezbijednost, ne bi ga uhodili i ne bi godinama morao voditi borbu da mu dozvole legalan boravak u Americi.

I kada je dobio tu bitku i kada se nakon pet godina pauze vratio muzici, taman nakon što je snimio novi album naletio je na metke poremećenog obožavatelja sa Havaja. Previše se slučajnosti u jednom trenutku poklopilo da ne bi izazvalo lavinu raznih teorija od kojih one o zavjerema nisu bile najtiše.

Ja se sjećam iz tog doba fotografija i video zapisa masovnih okupljanja na mjestu ubistva i poruka mira i ljubavi koje su bile dodatno pojačane Lennonovom tragedijom. I sjećam se da sam htio svijet o kakvom je on pjevao za razliku od svijeta koji sam vidio svuda oko sebe.

I sa jedne strane su narastale špekulacije o razlozima i uzrocima atentata. Ali sa druge strane njegova smrt je prekinula špekulacije o tome hoće li se „Bitlsi“ ponovo okupiti. Nisu se oni tupavo ni razišli kad su krenule priče o njihovom ponovnom okupljanju. Lennonova smrt je te priče prekinula mada ja lično mislim da bi on i McCartney teško ponovo funkcionisali zajedno. Koliku god da bi im cifru ponudili za tu saradnju.

I kada su konačno početkom devedesetih obnovili firmu „The Beatles“ i kada su uzeli dvije neobjavljene Lennonove pjesme da ih snime on sam nije mogao ništa reći o tome. On više nije bio u toj priči. On je bio u legendi koja traje evo četrdeset godina.