Zato se 1983. godina okončala sjajnim Balaševićevim albumom “Celovečernji the Kid”. Dobro, moguće da sam ja nekritičan kada je on u pitanju, ali dobro se sjećam vremena kada sam nabavio taj album. Sve mi je tu bilo na svom mjestu. Naslovna pjesma, kao i njena verzija otpjevana na “lomljivom engleskom” nisu me intimno dirale, ali su mi bile drage zbog jezičkih vratolomija i provokativne poruke. Zato su me dotukle “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”, “Neko to odgore vidi sve”, “Lunjo”, “Crni labud”, pa čak i “Vi ste jedan običan miš”. “Jesen stiže” donijela je poruku da sve prave su ljubavi tužne i teško da se u nekoj pjesmi može pronaći tako jak stih. Ili radije stih koji je do te mjere po mom ukusu. A svakako ne smijem zaboraviti ni dvije pjesme koje su govorile o stvarnosti u kojoj živim i o ljudima sa kojim dijelim tu stvarnost. Pjesme “Nikad kao Bane” i “Blues mutne vode”. Ipak, ako bi morao izdvojiti jednu jedinu pjesmu sa tog albuma, a da je na mene presudno uticala, onda je to “Lunjo”. Balašević, očito nije bio zadovoljan kako je ona ispala pa je napravo i novu verziju sa nešto izmjenjenim tekstom i u drugačijem aranžmanu, ali je meni ova originalna i dalje ostala draža. Biće da je do mene. I do poruke “svako je od nas ponekom sličan/ al’ ti si unikat”. Univerzalne poruke, da se razumijemo. Tokom godina koje su uslijedile otkrivao sam ja više takvih unikata. A, opet, ako ih je više onda valjda ni nisu neki unikati. Zato, ostavimo da je to posveta samom Balaševiću kao, neospornom unikatu.
Da li krajem te 1983.godine ili početkom 1984.godine (uglavnom bila je zima) prvi put sam gledao Balaševića uživo. Imao je koncert u Domu mladih i nije postojala ta prirodna ili neprirodna kataklizma koja bi me spriječila da budem prisutan. Bio mi je to i najbolji, a ujedno i najdraži koncert kojem sam do tada prisustvovao. Potpuno neobjektivno to tvrdim i uživam u toj neobjektivnosti. A ako hoćete nešto objektivno, bio je, objektivno najduži. Slagaću vam da li je bilo sedam ili osam biseva. Na kraju su na scenu izašli samo on i Josip Boček i odsvirali par pjesama. Valjda ga je bilo stid da i dalje maltretira muzičare. Već smo podobro ušli u novi dan, a nama se nije išlo kući. Sreća, ipak da je završio. Da nije vjerovatno bih ja još uvijek bio tamo i tražio novi bis.

Izvadio sam svoj mali crni rokovnik (onaj koji sam vukao svuda sa sobom), pročitao iz njega jednu pjesmu i to je bilo sve od mene. Rokovnik sam odložio na stol ispred sebe i nisam dalje ni obraćao previše pažnje na to što se dešava okolo. Odlutao sam negdje gdje sam obično u mislima odlazi tih dana. Zato sam prekasno primjetio malu, finu, bijelu ruku kako se spustila na moj rokovnik. Kad sam je primjetio podigao sam pogled. Ispred mene je stajala djevojka, ali kakva djevojka. Nekakvo prekrasno vaznemaljsko stvorenje, sa jasnom namjerom da uzme taj moj rokovnik. U prilog istini moram primjetiti da je ona takva bila samo u mojim očima dok je za ostatak svijeta bila, recimo, simpatična.
Šta sam ja mogao uraditi kad je posegnula za rokovnikom? Stvar je već bila riješena. Ne mogu sad biti papak da se otimam sa njom oko te sveščice umotane u jeftinu lažnu kožu. Ma, da se ne lažemo nisam ni htio. Dao bih ja njoj ne samo rokovnik, nego i bubreg da je zatražila i još pitao treba li i slezena. Srce je, kao što i sami slutite, ionako već bilo poklonjeno.
Tokom cijele večeri ona je strpljivo čitala, a ja sam, sa druge strane nestrpljivo pogledavao u njenom pravcu. Ničim nije odavala da li joj se pjesme dopadaju ili ne. Ali čitala ih je. Nije prestajala. Zato je moje srce prestajalo da kuca. Pa počinjalo. Pa nastavljalo u nekom ritmu nezbilježenom u kardiovaskularnim udžbenicima. I kad sam već počeo da strepim od mogućnosti da mi neće ni vratiti rokovnik ona je doplesala između polupijanih brigadira do mene posve pijanog i vratila mi to moje najveće blago.
– Ne čitaj sada. Kasnije. – rekla je glasom nekoga ko je navikao da se o njegovim zahtjevima ne raspravlja nego da se ispunjavaju.
Klimnuo sam u znak potvrde. Čim je, međutim, izašla i čim više nije mogla vidjeti šta radim ja sam otvorio rokovnik na posljednjoj strani. Tamo je zelenim naliv perom i nekim kitnjastim starinskim rukopisom bilo ispisano:
Ti to još ne znaš, ali ti si ove pjesme pisao meni.
I da nisam, sada jesam, pomislio sam. Kasnije mi se u bezbroj navrata potvrdilo da su pjesme nestalne, prevrtljive. Da ih napišeš osobi A, a one kasnije odluče da su pisane osobi B. Ili J, ili C, ili L, ili M, ili S. Šetaju pjesme kroz abecedu kako god im se prohtije.
U ovom slučaju bilo je D. D kao Danijela. I ako sam do tada mislio da mi se desila prva ljubav bio sam potpuno u krivu. Svi ti srcolomi bili su, zapravo, samo priprema za ono što mi se dešavalo tog avgusta u Titogradu. Samo što nije išlo tako lako kako sam ja zamišljao. Nakon što mi je srce poput kese pune helija poletilo u visine ohrabreno njenim riječima, vrlo brzo sam se prinudno spustio i podobro ugruvao.
Nakon što mi je napisala ono što mi je već napisala i nakon što je napravila taj prvi korak lijeno i razmaženo sam očekivao da će napraviti i sve naredne korake. A možda ne ni lijeno ni razmaženo. Možda samo uplašeno. Do tada mi se već desilo u nekoliko navrata da sam pogrešno protumačio neke signale i povjerovao da sam predmet nečije naklonosti. I u pravilu samo sebe izložio posve nepotrebnoj patnji i još nepotrebnijem poniženju. Zato sad nisam htio da se zalećem, a nisam imao baš ni previše vremena da čekam.
Zato sam iznašao “genijalno” rješenje kakvo je samo meni moglo pasti na pamet. Ne znam nikoga poput mene, ko zna svojim ponašanjem tako uspješno osujetiti i natruhu simpatije, ako je neko i pokaže prema njemu. U tome sam prvak svijeta. Takvo je bilo i tadašnje rješenje. Hodao sam naseljem i hodao i hodao. Dobro, nije tu moglo biti previše hodanja, a da ne obiđeš sve u dvadeset minuta.
……..
Zaista, ne više od dvadeset minuta.
Pogotovo jednom sedamnaestogodišnjaku koji traga za jednom petnaestogodišnjakinjom. Znam da to vama sada djeluje kao perverzno i zabranjeno, čak i pedofilski, ali ako očekujete nastavak “Lolite” bolje uzmite neku drugu knjigu u ruke. Sjetite se da sam ja imao sedamnaest i po godina, a da je i ona bila već blizu šesnaeste. Mislim, ako sad namjeravate tako moralisati onda predlažem da prvo izbacite “Romea i Juliju” iz književne zaostavštine. Ona je bila puno mlađa u trenutku konzumiranja ljubavi sa svojim Romeom nego što je to bila moja Danijela. A nismo ništa ni konzumirali, da se razmijemo. Prošle su četiri i pol godine prije nego se desio “bliski susret primarne vrste”.
Dakle, ako smo riješili to pitanje možemo razjasniti i naredno. Naime, mogu vam otkriti koliko je uspješna bila moja taktika da budem na što više mjesta u što kraćem vremenu kako bi bila veća šansa da ona naleti, kao slučajno na mene i primjeti me. Nalijetala je, ali me nije primjećivala. Bar ne onako kako sam ja to priželjkivao. Ostao sam zbunjen. Nakon onakvih riječi, ponašati se ovako. Mislim, koji je njoj đavo? Dobro, možda je malo bilo i do mene. Mogao sam i ja njoj prići, ali nisam. Možda je i ona to očekivala. Iskreno, nemam pojma. Znam šta sam ja očekivao. Očekivao sam da, kad naiđe pored neke barake uz čiji zid ja onako frajerski stojim naslonjen i uvjeren da mi svijet pripada, pokaže da je nikada ništa više u životu nije usrećilo kao pogled na mene. Mene tada i takvog.
A ona se pravila da me ne primjećuje. Ili, ako bi me i primjetila to je bilo svjetlosnim godinama daleko od one bliskosti koju je pokazala kada smo se prvi put sreli i kada je prepoznala moje nemušte pjesničke pokušaje onako kako ih nikad niko nije prepoznao. Na trenutak bi zastala, nasmiješila se, mahnula u znak pozdrava i to je bilo to. I bilo je očajno nedovoljno. Ja sam htio puno više. Ja sam htio sve iako, da me je neko pitao tada šta je to sve, ja ne bih imao pojma šta da mu odgovorim.
Nakon tri ili četiri dana te patnje prišla mi je u menzi, tokom ručka. Prvo se u mom vidokrugu pojavila tacna sa svim đakonijama tipičnog brigadirskog ručka, spustila se na stol, a onda je i ona sjela preko puta mene.
– Je li se ti mene bojiš? – pitala je
Na sve sam bio spreman osim na to pitanje. I ako je se i nisam bojao (a velika je vjerovatnoća da i jesam) tada sam definitivno počeo da se plašim. I nje i zbog nje. Plašio sam se da ne ispadnem nekakav glupi klinac u njenim očima. Nema veze što je ona tada bila još veća klinka od mene. Ono što mi je bilo važno, bilo je da ispadnem potpuno cool. Mada tada to cool nismo ni upotrebljavali u svakodnevnoj komunikaciji. To je došlo dosta kasnije. Ali znate šta želim da kažem. Jasno vam je kakav sam utisak htio da ostavim. Volio bih da vjerujem da sam odgovor izgovorio čvrsto i odlučno, nehajno i sa nekom donjom lagom mačka koji je jedva dočekao mart pa da se malo odmori.
– Imam li razloga da te se bojim?
I ko zna koliko dugo bi trajalo to verbalno natezanje da ona nije bila puno pametnija od mene i puno zrelija u tom trenutku.
– Hajde, prekini – rekla je – Ovo je tako rijetko. Ovo prepoznavanje. Ovakva bliskost. I neću dozvoliti da ga uništiš samo zato što si ti takav…takav…takav – tražila je pravu riječ, a kad je nije našla vratila se, pomalo bijesno, onoj koja joj je ionako prva pala na pamet – takav klinac!
Zapanjilo me što je pokazala takvu dozu zrelosti, kakva je meni i tada, a čini mi se i danas ostala nedokučiva. Ona je, prije nego sam ja to i naslutio, znala da između nas postoji nekakva veza, nekakva nit, koju ne smijemo ugroziti. Nešto rijetko i neprocjenjivo što nam je dato na čuvanje. Ali isto je tako znala da bih ja to, kao i svako drugo dijete, razvalio samo da vidim taj tajni mehanizam koji pokreće igračku.

U tom sam trenutku vjerovao da niko ne može bolje i dalje, pa ni oni. Prevario sam se. Kada je stigao album “Filigranski pločnici”, ta dvostruka ploča mi je pokazala i dokazala da je Štulićev talenat nepotrošiv. Ispostavilo se, nešto kasnije, da nije to baš tako, ali ja vam pišem o onome što sam osjećao te 1982.godine. Vrlo vješto je udarao u moje buntovne žice pjesmama poput “Tko to tamo pjeva” i “68”. Kud god bih išao pjevušio sam “vratiće se opet osam šezdeset”. I priželjkivao da se vrati ta šezdeset i osma. Do dan danas se nije vratila, ali samo što nije. Sa’ će ona. Ipak, skoro fatalno preklapanje i prepoznavanje desilo se sa pjesmom “Pavel”. Ako ima neki žanr, podžanr ili podžanr podžanra kojem ne mogu da odolim onda su to revolucionarne balade. A “Pavel” je bio, upravo takva pjesma.

Prepoznao sam koliko su velike balade “Kao ti i ja” i “Ako znaš bilo što” još i prije nego što su ih svi ostali “otkrili”. Ali imao sam i svoje favorite i među pjesmama koje, na svu sreću, nikada neće otkriti. Pjesmama kao što su “Naizgled lijepa”, “Savršen susret”, “Strankinja sa plavi eyes”, “Volim te kad pričaš”, ljubavno revolucionarna “Proljeće 13. u decembru” i, posebno, “Ne prodajem nasmiješenog psa”.

Nisam se ni osvijestio, a “Azra” me je pogodila novim singlom i albumom pjesama sa singl ploča, taman da dopunim njihovu diskografiju. Treba li uopšte objašnjavati da sam i zašto sam kupio i singl i album. Te nove pjesme “E, pa što”, “Sloboda” i “Gluperde lutaju daleko” predstavljale su možda njegov najdirektniji društveni angažman. Kasnije je sve više bježao u metafore, ali “Sloboda” je, barem po meni najsnažnija osuda svih devijacija jednog lijepo zamišljenog sistema. Tek uz njegovu pomoć sam shvatio da sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje i da nije zahvalnica pročitana abecednim redom niti konstruktivna kritika postojećeg stanja, a ni uzajamno milovanje idiotskih glava niti krilatica reklamnog panoa. Džoni se usudio da mi kaže ono što sam čeznuo da čujem. Da je sloboda žena i da treba da je uzmem.

Incident sa keceljom još je odjekivao školskim hodnicima kad sam pozvan u Đokinu kancelariju. Da vam pravo kažem imao je sreće što me je uhvatio u školi. Nije to tih dana bilo baš tako jednostavno. U redu, tu veče je trebao da se desi i disko u školskom holu, pa sam možda i zbog toga bio prisutan. Zbog neophodnih priprema. Dešavale su se te disko večeri svake sedmice, ali ovo je trebalo da bude baš posebno. Trebao je to da bude moj oproštaj. Veliko finale. Posljednje veče tokom kojeg ću ja da biram muziku.

A direktor je htio baš o tome da priča. Dobio je pritužbe. Nekih profesora i nekih roditelja, da se, tokom tih zabava svašta dešava. Da tu ima alkohola pa čak i, spustio je glas do špijunske lage prije nego što je izgovorio – promiskuiteta. Ma nemoj, htio me zbuniti nesvakidašnjom rječju. Naravno da nije, znao sam ja šta je to promiskuitet. Kasnije ću ga i izbliza upoznati. Nije me zbunio jer sam ja, pravo da vam kažem, tako nešto i očekivao.

Nisu te optužbe bile baš posve bez osnova. Nije da i sam nisam primjećivao šta se dešava. Iako su nominalno te disko večeri bile namijenjene učenicima naše škole, ozbiljna koncentracija zanosnih i muzikom stimulisanih srednjoškolki bila je privlačan mamac i za neke starije tipove. A niko od pripadnika “obezbjeđenja” nije imao ni najmanju želju da ih silom sprječava da uđu. Čak su se i osnovci, odnosno osnovnoškolke, tu i tamo odvažili da se pojave. I da pokušaju djelovati kao da tu i pripadaju.

Znao sam ja da to ne može tako dovijeka i utjehu sam nalazio u činjenici da ću tu priču odvozati do kraja i da ću lijepo, neporažen da odem dalje, a sa tim problemima neka se nose naredne generacije. Ne mogu ja baš sve uraditi za njih, pa je l’? Međutim, sada sam stajao ispred čovjeka koji je mogao da mi uskrati priliku da se na dostojan način oprostim od svih onih kojima sa bio simbol otpora rigidnom školskom sistemu. Ili sam ja samo u to vjerovao. Što nikako ne znači da je bilo manje snažno uvjerenje.

– Večeras neće biti diska. – znao je da mora tako, direktno, u glavu, naređivački. Da ne smije ulaziti u polemiku sa mnom nego presjeći tu priču u samom korijenu.

– Mogu li znati zašto, druže direktore? – pokušao sam dobiti od njega bar neki argument kao da pomenuti alkohol i promiskuitet nisu bili dovoljni.

– Zato što ja to tako kažem, Misirliću! – htio je da zvuči autoritativno. Kod nekog drugog bi to možda i prošlo. Ja sam imao druge ambicije. Htio sam da budem žrtva pala u borbi za slobodu. Jan Palah spaljen na lomači obrazovnog totalitarizma.

– U školi nećeš održati taj disko, je li jasno?!

Kako ga nisam udostojio odgovora pojačao je zabranu prijetnjom. Ako budeš u školi držao taj svoj disko pokajaćeš se, Misirliću.

Prijetnja je upalila. Nisam ga održao u školi. Održao sam ga ispred škole. Održao sam ga u inat svima, pa i samom sebi. Održao sam ga bijesan što se jedan dio mog života završava i sad moram zakoračiti u novu neizvjesnost. Znate one priče o tipovima koji u srednjoj školi dostignu svoj maksimum, a onda završe onako kako nikad nisu očekivali. O tome sjajno govori Balašević u pjesmi “Morao sam da se odselim”, a i brojne holivudske limunade dotaknu se tog fenomena pa zvijezda srednjoškolskog košarkaškog tima završi šamarajući hamburgere. Ne da u tom šamaranju hamburgera ima nešto loše, ali bez sumnje im nedostaje ono obožavanje na kakvo su bili navikli tokom školovanja.

Ja nisam bio zvijezda u bilo kojem sportu, ali jesam došao do neke vrste trona u srednjoj školi. Možda prekasno. Ma, uvijek prekasno. I zato sam htio da to još potraje. I zato sam bio bijesan na sve oko mene jer nisu htjeli da uvide kako podržavaju jedan nakaradan svijet u kojem se boriš i boriš da bi stigao do vrha i kada se jednom izboriš sve se to poništi, jer sada ideš u narednu ligu i opet sve ispočetka. Plan je bio jasan. Idem na fakultet. Ok, ali tamo niko ništa o meni ne zna. Kao ni ja o njima. Sve što smo uradili do tog trenutka naprosto je nevažno.

To je bio jedan od onih bitnih razloga zašto nisam popustio pod prijetnjom. Drugi, još važniji je bio taj što sam se nadao da će se i Jelena pojaviti. A ako ćemo pravo ni udio inata u cijeloj priči nije bio zanemarljiv. Plus, tome se moralo dodati i uživanje u činjenici da je direktor sam kriv što nije precizirao gdje se sve ne smije desiti to sporno disko veče. Unaprijed sam se naslađivao odgovorom koji ću mu uputiti.

Podijelio sam svoje planove sa Sulejmanom Šušićem – Suljom. On je bio moja najvažnija podrška i saradnik svake sedmice u disku. Išao je on tada u treći razred, ali budući da sam ja dobro ranije krenuo u školu bili smo, zapravo, generacija. Koliko li sam samo puta Sulji prepustio baratanje gramofonima samo da bi ja otplesao stiskavac sa nekom lijepom djevojkom koju bih primjetio u publici.

Znao sam ja toj djevojci, pogotovo ako bi i izbliza bila jednako privlačna kao i iz daljine, predložiti da odemo na sprat, do redakcije, samo “da joj nešto pokažem”. Rijetke, vrlo rijetke su pristajale na to. Negdje sam načuo da muškarac nikada ne smije da se koleba nego da se djevojke pale na samouvjerenost. I zato nisam ni čekao da čujem šta će odgovoriti na moju ponudu. Okrenuo bih se i krenuo ka stepenicama uvjeren kako će me izabrana sretnica u stopu pratiti. E, ako bi se dama nećkala Suljo bi uskočio i manirom pravog prijatelja rekao bi joj:

– Idi, bona. Neće te on čekati.

Nema razloga da se ja sada hvalim time. Rijetke su se zaista i popele. I nikad se ništa nije desilo. Barem ne onako kako vi očekujete da se desilo. Bilo je nešto poljubaca, nešto dodira i vratili bismo se. Sad, ili sam se loše ljubio ili su one vjerovale da je to nešto što ne treba da se proteže izvan te večeri i tog momenta, ali nikad se ni sa jednom ništa nije nastavilo.

Što se tiče mog druga, moram reći da je Suljo bio potpuno odan. Bez ostatka. Žao mi je što nisam i ja baš uvijek pokazao tu vrstu lojalnosti kad je on u pitanju. Nekad mi se činilo da bi on sa mnom i u vatru i u vodu. Ali ovaj put se Suljo prepao. I to sa razlogom. Jeste i on bio odličan učenik, ali je, za razliku od mene, morao još godinu dana da se bori sa istim tim profesorima. Vjerovatno je pomišljao kako mene lijepo boli kurac, jer ja za tri dana odlazim. I rekao mi je da on neće u tome učestvovati. Dobro, druže, ne moraš. Sam ću.

Moram vam priznati da nije bilo lako. Fizički i logistički. Trebalo je kompletnu tu opremu iznijeti na novu lokaciju, povezati i isprobati. Nije to tada bilo kao danas da staviš usb u džep i neku malu mikseticu posložiš, uz to laptop i eto ti diskoteke. Ne, tada je sve bilo mnogo masivnije i komplikovanije. Ipak, nekako sam ja to sam uspio i onda sam za probu ozvučenje odvrnuo na najjače. Pravo je čudo da se niko nije žalio i da policija nije došla da me upozori. Istina je da je škola bila pomalo izdvojena iz naselja, pa ako je nekome i smetala muzika morao je prvo da utvrdi odakle dolazi taj zvuk. Dakle, ili nikome nije smetalo ili se niko nije žalio ili se žalio, a policija se nije obazirala na te žalbe.

Ali znam ko je čuo taj zvuk. Moj drug Suljo je već bio na putu prema kući na posve drugoj strani Skendera, ali je odnekud izdaljine čuo tutnjavu rock’n’rolla. I vratio se. Nije bilo potrebe za velikim riječima. Klimnuli smo jedan drugom i nastavili sa pripremama. Nikada mu nisam zahvalio kako treba na tom njegovom viteštvu. Možda je ovo prilika da ispravim tu nepravdu. Znam i da je prekasno i da je premalo, ali ipak je nekakvo izvinjenje, zar ne.

Pravo je čudo da je to veče tako improvizovano završilo bez ikakvih incidenata. Nije bilo sranja i to me valjda spasilo. Možda je, danas sve češće pomišljam na to, direktor škole zaustavio policiju da ne interveniše nadajući se da će se nešto gadno desiti pa će onda moći da se konačno obračuna sa mnom. I to onako kako je on mislio da zaslužujem.

Nije mu se pružila prilika. Barem ne na taj način. A opet nije mogao da se pretvara da se nisam oglušio o njegovu direktnu naredbu. Ako me ne kazni to bi moglo opasno poljuljati njegov autoritet u školi. A opet, kako nekom klincu uništiti budućnost zbog takvih zajebancija. Pogotovo ako taj isti klinac koliko prekosutra izlazi izvan okvira njegovih nadležnosti pa će se neko drugi maltretirati sa mnom.

– Zar ja nisam zabranio održavanje diska u školi? – pokušao je zvučati strogo i autoritativno.

– Jeste, druže direktore. – spremno sam odgovorio nastojeći da ostanem u stavu mirno ispred njega.

– Pa što me ne posluša, crni Misirliću?

– Poslušao sam Vas, druže direktore.

– Kako si me poslušao kad si disko održao sinoć.

– Jesam, tačno je da se desio disko, ali nije u školi. Održao sam ga izvan škole. Tačnije ispred škole. A to niste zabranili.

Znam da mi je opravdanje bilo tanko i providno. Toliko tanko i providno kao idealno razvučena jufka. Srećom moj direktor Đoko Popović nije imao neki baš pametan odgovor i sve što je rekao bilo je:

– A čija je struja?!! Čija je struja?!!

Negdje prošle jeseni, gostovali mi u podcastu momci iz grupe „Helem nejse“. Pričali smo o svemu i svačemu i, onako usput, ali baš ekskluzivno, izgovorili su nekoliko stihova sa albuma koji su tada završavali. Sasvim dovoljno da sa nestrpljenjem počnjem iščekivati kada će se ti stihovi pojaviti u konačnoj, u muziku uobličenoj, formi.

Čekao i dočekao. Imaju momci fini običaj da mi album dostave da ga čujem, bar desetak dana prije nego ga čuje ostatak planete. Ni ovoga puta nije bilo drugačije, a ja se naoštrio da ne budem onako blagonaklon kao inače. Koliko sam ih hvalio postojala je realna opasnost da neko pomisli da sam im na platnom spisku. E, sad ćemo tražiti dlaku u jajetu.

Džaba. Uzalud vam trud svirači. Šta da radim kad je njihov album „Ozbiljna zajebancija“ ozbiljno dobra zajebancija? Zajebali oni mene i opet moram da ih hvalim. Ne može drugačije.

Prvo što sam pomislio nakon što sam čuo album jeste da oni moraju jako, ali baš jako biti zadovoljni onim što su napravili. Tamo gdje su i bili najjači, u tekstovima, nisu izgubili ništa od uvjerljivosti. Bilo da nam rafalno isporučuju rime o stvarnosti koja nas okružuje, bilo da su to neke intimne ispovjesti sa kojima se lako identificirati, teško da im se može naći zamjerka. Ako mene pitate da li sam se identificirao, odgovor je da definitivno jesam. I još se pri tome inficirao i ne skidam ovaj album sa play liste.

Oni su, odavno, shvatili da se lošim vladaocima istina o njima samima može izreći samo kroz zajebanciju. Mala ostrva slobode branile su uvijek institucije poput dvorske lude. Ni u naše vrijeme nije drugačije. A kraljevi su uvijek na mukama jer ne znaju šta bi sa njima. Ako se ne nasmiju tim folovima, čija su nekada glavna meta ispašće glupi, neduhoviti i sitničavi. A, ako se nasmiju kakvu sliku šalju o sebi? Da su opet glupi i da ne kontaju da su oni sami predmet zajebancije. I dok se kraljevi dosjete isteklo vreme posjete. Otprilike bi rekao Balašević.

I sve je to krasno, sve je to važno i sve je to očekivano. Nisu me iznenadili ni kvalitetom ni oštrinom tekstualnih poruka. Ali, ljudi moji, kako zvuči ovaj album. Kada me je „Ano“ povukla svojim neobičnim ritmom na ples, nisam se smirio, niti sam sjeo dok tri i po puta nisam preslušao album. A to u ovim godinama nešto znači.

Na albumu bi trebala biti naljepnica, sa upozorenjem da će vas ova zbirka pjesama natjerati na neobuzdani ples i da nije za one sa slabom kondicijom i još slabijim srcem. U ovom trenutku drže me pjesme „Ana“, „Top Top Top“, „Kliker“ i „Naštaćunaić“, ali ne mora značiti da će to i potrajati.

Još uvijek ne znam na šta ću ja to još naići na ovom albumu. Vjerovatno će me, za par dana ili par mjeseci, neka druga pjesma oboriti s nogu. I neka će. Možda prepoznam nešto posebno u tim saradnjama sa Markom Luisom, Amirom Medunjanin, Who See i drugima. Kad voliš jedan bend, a oni udruže snage sa bendovima i izvođačima koje takođe voliš, onda to više nije jedan plus jedan. Onda se to multiplicira i rezultat koji dobiješ uveliko nadilazi prosti zbir dijelova.

Na momente se čini kako „Helem nejse“ svjesno bježe od opasnosti da ih se preozbiljno shvati. Jesu njihove rime jasne, lepršave i nepretenciozne. Barem na prvu. Ali, vjerujte mi na riječ, da tu ima poruka koje treba zapamtiti i citirati. Pogotovo jer su upakovane u stihove na koje morano obratiti pažnju.

Je li njihov novi album zajebancija? Hvala Bogu da jeste. Ali ne zaboravite da je to vrlo, vrlo ozbiljna zajebancija i to ozbiljno dobra zajebancija.

Omiljena meta moje drskosti bio je tadašnji direktor Srednjoškolskog centra u Skender Vakufu Đoko Popović. Jadni Đoko je u nekoliko navrata pokušao da me dovede u red, a bolje bi mu bilo da nije. U to vrijeme, još se u nekim školama, pa čak i srednjim zadržala praksa obaveze nošenja đačkih uniformi. Ili kecelja kako smo ih tada zvali. Plave i bezlične one su, kao imale zadaću da izbrišu socijalne razlike među učenicima. Odmah da znate da nisu uspjele u toj nakani. Ali čisto po inerciji u nekim krajevima se istrajavalo na tome. Skender Vakuf je bio jedan od onih gradića koji je najduže zadržao to pravilo o uniformama.

Treba li uopšte da vam govorim koliko sam ja i tada bio protiv svake vrste uniformisanja. A nisam mogao naprosto da odbijem da nosim kecelju. U drugom polugodištu četvrtog razreda došao sam do, činilo se, spasonosnog rješenja. Negdje sam nabavio radni mantil, onaj plavi, dugački, i nosio ga u školu umjesto kecelje. A da bi bio pravi panker, pa makar i sa zakašnjenjem, sa mantila sam otkinuo rukave i takav išao u školu.

Sretne mene tako nesretni direktor Đoko na školskom hodniku. I neoprezno krene da me disciplinuje.

– Gdje ti je kecelja, Misirliću?

– Evo je na meni, druže direktore.

– A gdje su rukavi?

– E, rukavi su ostali kod kuće, druže direktore?

– Sutra hoću da vidim rukave na tebi.

Zaista su rukavi bili kod kuće. Nisam ih bacio. Predvidio sam da bi moglo doći do ovakve situacije i računao sam da bi ih morao opet prišivati. Odnosno zamoliti mater da ih prišije ako bi bilo stani pani. Samo što se jadni moj direktor nije potrudio da bude posve precizan u svom zahtjevu i ostavio mi je prostor za manevar. Sutradan sam se pojavio u školi sa rukavima od kecelje. Dobro, možda je malo problematično bilo to što nisam na sebi imao ostatak uniforme. I još sam paradirao školskim hodnicima vrebajući mog dragog direktora. Kada se pojavio krv mu je prvo jurnula u lice, prosiktao je “Misirliću”, a onda je samo odmahnuo rukom umoran od svega, a ponajviše od mene.

Iako nisam imao ni punih šesnaest godina bio sam uvjeren kako sam najpametniji, ako ono ne baš na planeti, ali na sjevernoj hemisferi – svakako. I pun ideala o tome kako sam baš ja pozvan da mijenjam svijet. Nekako baš tih dana višak vremena sam odlučio da iskoristim korisno. Kao čovjek i kao komunista. I kao savjestan socijalistički omladinac odlučan u namjeri da svima dokaže da griješe svi oni koji sumnjaju “da nosi nas pogrešan tok, jer slušamo ploče i sviramo rock”.
Ishodio sam nekako od škole neku kancelariju za omladinske aktivnosti, dobio dva ključa od te prostorije i jedan sam zadužio ja, a drugi moj prijatelj Bore Bajičić. I krenuli u priču o stvaranju školskog lista (koji me kasnije skoro došao glave), pokretanje školskog kulturno – umjetničkog društva, školske radio stanice. Dobili smo i neki mali budžet da kupimo ploče. I sve to je počelo da mi znači neuporedivo više od same škole.
Dane smo provodili u tom svom prostoru i nije nam na pamet padalo da idemo na nastavu. A opet smo obojica radili vjerovatno više nego što ćemo ikad u svom životu raditi. Kucali smo vrlo ozbiljno tekstove na nekoj neposlušnoj pisaćoj mašini u koju bi uvukli matricu za šapirograf. Tu mašinu za umnožavanje iz perspektive današnjeg tehnološkog razvoja ne mogu vam opisati, a da vam išta bude jasno. Zato neću ni pokušavati. Oni baš radoznali mogu podatke potražiti na internetu i otkriti kako samo to mi umnožavali svoj “Srednjoškolac”. Da, list smo tako “originalno” nazvali.
Bore je bio sve ono što ja nisam. Praktičan, vispren, rođeni operativac sposoban da realizuje sve te moje ideje koje su me poput bujice zapljuskivale sa svih strana tako da sam jedva čekao da svane, da dođem u školu i da počnemo sa ostvarivanjem tih ideja. Sve smo radili nevjerovatno brzo samo da bi mogli početi raditi na narednom projektu. Za razliku od njega, ja sam bio onaj sa idejama. I sasvim lijepo smo se nadopunjavali. Bez njega ja ne bih znao kako da ostvarim te ideje, a bez mene on, vjerovatno ne bi znao šta treba da realizuje.
Ključeve svog malog redakcijskog raja koristili smo u razne svrhe. On je već u to vrijeme bio crnomanjast, ljepuškast, sa prvim naznakama brčića i sa onim urođenim šarmom provincijskog švalera i znao je tu i tamo “privesti ponešto” iza zaključanih vrata redakcije. Meni to nikad nije pošlo za rukom. Samog sebe sam pravdao činjenicom da je on skoro dvije godine stariji od mene i da je on već išao ka punoljetsvu u vrijeme kad sam ja tek napunio šesnaest. I da je zato imao tu prednost i kod dama. A nije. Siguran sam da je on takav bio i sa četrnaest, a ja takav nisam postao ni sa šezdeset.
A iskreno, koliko god moji hormoni počeli divljati, ja nisam nikad naučio onu vještinu pristupa djevojkama i početka nekakve lagane konverzacije, lepršave i uvijek površne. Nikad nisam naučio ni ćaskati u društvu. Neprekidno sam mislio da se od mene očekuje da kažem “uvijek nešto o suštini, o čemu ni Aristotel nije rek’o bog zna šta”. Moguće da je to zato što sam u tim ozbiljnim, teškim rasparavama bio ubjedljiv i strastven. Imao sam elokvenciju, logiku i mnoštvo podataka pohranjenih na mom “hard disku”. Dakle, imao sam sve što djevojke ni u ludilu ne zanima. Barem ne djevojke u tom uzrastu. A i u kasnijim godinama tek rijetke bi to znale cijeniti. Mada, sve više sumnjam da su te rijetke i bile u pravu.
Međutim, to što one nisu primjećivale mene ne znači da ja nisam primjećivao njih. Jesam. Uglavnom parcijalno. Rijetkih se sjećam kao kompletnih osoba. Još rjeđima se sjećam imena. Pamtim ih po nekim detaljima koji su me danima nakon što bi ih primjetio proganjali. Recimo, bljesak koljena između suknje i gornjeg ruba čizama kada bi neka od njih sjela na klupu. Da, da i još jednom da. Meni tih godina nije ni trebalo više. Ili kada mi je, jedna drugašica u vrijeme kad sam ja već bio maturant, sjela u krilo. Sva onako utegnuta. Crna suknja, crne štrample, zalizana kosa sa razdjeljkom na sredini, namazane usne. Definitivno nedozvoljen outfit za tadašnje srednje škole, ali nju je hladno boljela briga. I za to i za mene. Nije ona meni sjela u krilo zato što sam joj se sviđao. Za nju je to bilo tek igra, a ja sam tu igru, na moju sreću, na vrijeme prepoznao i nisam se ni primakao zaljubljenosti.
Jesam se zato zaljubljivao u neke druge. I teško patio. Uz teški zvuk. Prije nego vam otkrijem u koje sam se i kako zaljubljivao moram dati malo prostora i mojoj tadašnjoj sve izraženijoj sklonosti ka hard rocku pa čak i heavy metalu. Ta vrsta muzike se iznenada pojavila u mom životu. Mislim da se to desilo nakon što smo za školsku radio stanicu nabavili neke ploče (a ja sam ih birao) i između ostalog uzeli tada novi album grupe “AC/DC” nazvan “Highway To Hell”. E, tim sam se autoputem ja vozio te godine do besvjesti, uopšte ne razmišljajući kuda on vodi. Čak sam se malo i poigravao porukom iz naslova i izazivao sve nebeske instance da me pošalju tamo gdje idu svi zabavni i talentovani ljudi (a očajnički sam htio biti takav). Kasnije sam znatno revidirao svoje stavove, ali hard rock je zauvijek ostao moja ljubav.
U skladu sa tom novootkrivenom sklonošću i “Vatreni poljubac” mi je bio otkrovenje. Milić Vukašinović se, za mene barem, pojavio niotkuda i pjevao iz perspektive muškarca kakav sam ja želio biti. Nije važno što nisam bio takav. Znao sam ja da negdje duboko u sebi ja jesam takav samo još nisam dobio pravu priliku. E, to duboko bilo je baš jako, jako duboko pa ni sam nikad nisam dospio do tih dubina u pokušaju da tu verziju sebe izvučem na površinu. Mića je u pjesmama bio ranjiv, ali i odlučan da ne pokaže tu ranjivost.
On je u pjesmama i šarao i varao, ali uvijek je ta neka za kojom pati bila kriva za to. A i patio je na način na koji bih i sam najradije patio. Uvijek u naručju neke druge i pun kajanja nakon strastvene noći. Kako li sam samo priželjkivao sa svojih šesnaest da se i ja kajem na takav način. Ne mogu da tvrdim, ali lako moguće da mi je “Poljubac” tada bio omiljeni bend. Dobro, propustio sam onaj njihov prvi singl sa “Doktorom za rock’n’roll”, ali sam nakon toga sve nabavio. Svaki album koji bi se pojavio. I svaki singl. Jedino sam nekako promašio njihov treći album “To je ono pravo”, naprosto jer nisam ni znao da je izašao. U vrijeme bez interneta nisu baš podaci o novim albumima i pjesmama bili svepristuni.

Nastavljam da vam predstavljam dijelove nedavno završene i neobjavljene knjige “Pjesme koje su me oblikovale”.

Tada smo već živjeli u jednoj novoizgrađenoj zgradu na izlazu iz Skender Vakufa, prema Banja Luci. Neki bi rekli na ulazu iz pravca Banja Luke, ali to mu više ovisi o vlastitoj procjeni da li se nekuda ide ili se odnekuda dolazi.
Nekako sa mojim polaskom u srednju školu (godinu prije ili godinu kasnije, to ću vam slagati) mi smo se konačno oslobodili podstanarstva. Stari je dobio stan od firme. Jednosoban, prilično mali za nas četvoro, ali nama se tada činio raskošniji od Taj Mahala i Versaja zajedno. Nakon godina potucanja po tuđim sobama i “hodanja po jajima” da ne zasmetaš gazdama, odjednom smo imali nešto svoje. Dobro, formalno pravno gledano stan je pripadao firmi u kojoj su moji roditelji radili, ali svi su tada živjeli u ubjeđenju kako stanarsko pravo zapravo jeste trajno pravo da imaš taj stan. Legalistički nastrojene cjepidlake stalno su upozoravale da to nije vlasništvo nego pravo. Stvarnost ih je demantovala. Ubrzo nakon rata pravo je postalo vlasništvo. Što se nas tiče bilo nam je sasvim svejedno jesmo li vlasnici ili korisnici. A kada smo nakon sedam ili osam godina po useljenju imali priliku da dobijemo veći stan, u još novijoj zgradi, moj stari je to odbio bez imalo razmišljanja. Odbio je veći stan da ne bi morao seliti. Ja ne znam za još jedan takav slučaj. Ova digresija o stanovima bila je neophodna da steknete makar neku daleku prestavu o tome kakav je to čovjek bio moj otac.
E, taj prvi “naš” stan iako mali imao jednu veliku prednost. Imao je ogroman balkon. Zime su tamo oštre, hladne i pune snijega i nije baš u to doba godine bilo prijatno provoditi vrijeme na balkonu, ali su zato ljeta bila posebna. Kad se sunce prospe po okolnim vrhovima i po gradiću između njih čovjeku se učini kako je Bog, kada je bojio svoju kreaciju počeo baš od Skender Vakufa dok su mu boje bile još čiste, jasne, izrazite i nezamućene. Zato sam ljeta najviše volio provoditi na našem balkonu. Iz bar nekoliko razloga.
Osnovni je bio taj što je bilo prijatno samo po sebi izložiti se blagotvornom djelovanju sunca, čitati nešto i puštati vrijeme da prolazi mimo tebe. A bilo je dana kada se činilo da vrijeme preskače kao izgrebana gramofonska ploča i stalno se vraća u jedan te isti, sunčani ljetnji dan. Mogao je čovjek zbog toga lako pomisliti kako ljeto nikada neće proći. A prolazilo je. Svaki put.
Ah, da, razlozi za moj boravak na balkonu. Drugo, sa balkona sam lijepo vidio firmu u kojoj su moji roditelji raditl i ugledao bi ih kada bi krenuli sa posla i imao sam dovoljno vremena da uklonim tragove svakog “zločina” koji bih u međuvremenu počinio.
Najčešći od tih zločina, a ujedno i treći razlog zbog kojeg sam provodio vrijeme na balkonu bila je moja želja da iznesem gramofon na balkon i tu slušam moje omiljene ploče. Nešto zbog samog ambijenta, a ponajviše u želji da komšiluku omogućim da čuje sa kakvom kolekcijom i kakvim pločama raspolažem. Da, tada sam već uspio da sa starcima ispregovaram novi gramofon. Nije to bio nikakav hi fi stereo monstrum perverzno dobrog zvuka. Opet je to bilo nekakvo koferče u imitaciji drveta pa kad ga otvoriš jedan dio postane gramofon, a drugi zvučnik. Zvuk koji si mogao iz toga izvući bio je na samoj granici prihvatljivosti, ali je barem gramofon bio mobilan. Bio je to nekakav, čini mi se “Iskrin”, proizvod od kojeg nisi mogao ni izvuči neku snagu pa da sve to bude preglasno. Ipak, u skladu sa davno usvojenom politikom Misirlića da su komšije svete krave koje nikada, ali nikada ne smijem uznemiravati, zabranili su mi iznošenje gramofona na balkon. A i unutar četiri zida morao sam paziti da to ne bude preglasno. Svaka žalba nekog od komšija na preglasnu muziku iz našeg stana mogla je dovesti (a vjerovatno bi i dovela) do oduzimanja gramofona na neodređeno vrijeme.
Sve sam ja to znao i usprkos svemu tome nisam se pretjerano obazirao na te zabrane. Ljeto je i inače vrijeme kada ništa od onoga čime nas obično prepadaju ne izgleda pretjerano strašno. I zato sam ja tokom dana iznosio gramofon na balkon i zato sam i malo jače puštao ploče i pravo je čudo da me nikad niko nije upozorio na to. U stvari jeste jednom.
*******
Nije se to desilo u vrijeme mojih dječačkih, pa ni tinejdžerskih godina. Desilo se to u mojim zrelim, da se ne lažemo u mojim prezrelim, pa neki bi rekli i pomalo natruhlim, godinama. Bio sam već na pragu svojih šezdesetih. Negdje oktobar 2022.godine. Vrijeme kad sam već imao nekakav ugled i u društvu i u komšiliku. Već sam dvadeset i dvije godine živio u tom stanu. Uvijek sam puštao muziku (ne preglasno jer ni moja bolja polovina to nije tolerisala), ali ne baš ni previše tiho (jer to ja ne bih tolerisao).
Bila je nedjelja, rano uveče. Dakle, nikakvi “divlji” sati. Znam da sam slušao prvi solo album Ozzy Osbourna “Blizzard of Ozz”. Odlična ploča, ako nekog zanima. I to De luxe izdanje. Preko dva sata ubitačne svirke odličnog benda. I dok mi je Ozzy isporučivao svoju dozu nerazblaženog rock’n’rolla neko je pozvonio na vratima. Ne bih ja to, vjerojatno ni čuo, ali supruga mi je bila u drugom dijelu stana pa je čula. Otvorila je ona, a ne ja. Srećom.
Pred našim vratima stajala je komšinica iz stana ispod. Kako mi je prepričano, sva skrušena, usplahirena, ne znajući gdje da pogleda upozorila je da je muzika preglasna. Sad može biti da i jeste bila. Ali kako ono kažu prvo pometi ispred svojih vrata. Baš iz stana te gospođe nekoliko dana ranije dopirala je puno jača buka, galama, udarci i vriska, takva da je i policija morala intervenisati. Ja bi ih možda i pozvao, ali neko je bio brži od mene.
Da sam ja otvorio vrata, otrovan kakav jesam, vjerovatno bih zamolio komšinicu da i oni malo “stišaju televiziju jer im stalno idu preglasno nekakvi filmovi u kojim nekakve siledžije mlate ženu”. I to preglasno. Bolje što nisam. Kasnije mi je postalo jasno da je ona, hudnica i došla nama na vrata zato što ju je on natjerao. Nije baš imao tri čiste da sam pozvoni na vrata i sukobi se i sa nekim muškarcem. Makar taj muškarac bio ovakav nježan i pacifistički nastrojen primjerak poput mene.
Uvjeren sam, posve sam uvjeren, da nije bio problem u decibelima nego u vrsti muzike. Da se nađe neko vrijedan i uporan i krene u ozbiljno istraživanje vjerovatno bi uočio značajnu korelaciju između nasilničkog ponašanja i vrste muzike koja se nasilniku dopada. Nemam nikakav pouzdan dokaz, ali nekako sam uvjeren da rock’n’roll ne pospješuje agresivnost prema bližnjima. Štaviše, nekako mi se čini da tu agresivnost kanališe i igra ulogu svojevrsnog ventila.
Šta ako taj komšija sa donjeg sprata pročita ovo što sam napisao o njemu, pitate se vi? Ništa. A i čisto sumnjam da tipovi poput njega ikad išta čitaju, a posebno ne zapise od one vrste kakvu ja pišem i djela pisaca od one vrste kakvoj ja pripadam. A i komšija je odselio, krajem ljeta naredne godine.

Mislim da je bio negdje kraj jula ili početak avgusta 1979.godine. A mogao je biti i neki drugi datum u kojem se čak i moglo sunčati na našim planinskim vrhovima. Stajao sam naslonjen podlakticama o ogradu balkona, zagledan nekud u daljinu, izgubljen u mislima koje nikako nisu uspjevale da se oforme u čvrste ideje nego su negdje po ćoškovima svjesti magličasto svjedočile o svom postojanju. Nije to bila nikakva poza, bio sam to ja u tom trenutku, onakav kakav sam doista bio, a ne onakav kakvim sam želio da me drugi vide. Trebao sam znati da je to ono moje zapravo najljepše lice koje mogu ponuditi svijetu. A i najzanimljivije. Trebao sam znati, ali eto nisam.
Na gramofonu se, to znam zasigurno, vrtila prva Balaševićeva velika ploča. Ili ako hoćete album “Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu”, prvi album njegove tadašnje grupe “Rani mraz”. Ta ploča je za mene bila otkrovenje i nisam imao pojma da je to tek blagi nagovještaj one stvaralačke oluje koja će ići za njegovim stopama. Ili bi tačnije bilo da kažem da je ta oluja išla ispred njega. Dobro, tu, na tom albumu, su bili “Neki novi klinci” i samo zbog te pjesme je vrijedilo snimiti i objaviti taj album. Ali meni se nisu samo “Klinci” sviđali.
Prvo je omot bio od onih omota sa idejom. Bilo mi je to super simpatično što su omot dizajnirali u formi panoa na koje su, u to vrijeme, kačene slike maturanata u svim varošicama Jugoslavije. To je nekada bio običaj i svi smo čekali da se nađemo na tom panou. Ja sam znao da trebam čekati još dvije godine, ali mi je “Rani mraz” malo avansirao taj osjećaj. A kako je na omotu bilo ostavljeno jedno prazno mjesto za fotografiju mogao sam lijepo staviti svoju sliku i biti na istom panou sa Balaševićem. Tada nisam to znao, ali uz njega i neke članove “Ranog mraza” na omotu su bila i trojica njegovih prijatelja iz srednje škole koji nisu maturirali, kao ni on. Zanimljivo je da je, iako nikad nije maturirao, ipak upisao fakultet. Krenuo je na studij geografije tako što je položio neku razliku u ispitima, pa je to moglo i bez mature. Mnogo kasnije saznao sam da sam Balašević uopšte nije bio zadovoljan načinom na koji su realizovali njegovu ideju za omot. Kao, uostalom ni samom pločom.
A unutra su bile sve same velike pjesme. Barem sam ih ja u to vrijeme smatrao velikim. Uz te “Klince” bila je prva pjesma na temu fudbala koju sam čuo, pjesma “Drago mi je zbog mog starog”, pa onda ona “Jedan Saša iz voza” u kojoj je Bilja Krstić dobila glavnu ulogu i u kojoj je Balašević pomenuo “Indexe” i “Korni grupu”, taman da me zainteresuje za njih. Nisam, naravno tada pojma imao da je “Saša” pjesma napisana baš za Bilju Krstić i da je govorila o njenom tadašnjem momku. Kao što nisam ni znao da je “Drago mi je zbog mog starog”, koliko god bila priča o Balaševićevoj želji da jednog dana bude fudbalska zvijezda, posvećena i čovjeku koji se u fudbalu makar primakao tom zvjezdanom statusu. U pitanju je Balaševićev prijatelj, pa čak i jedno vrijeme saradnik u “Ranom mrazu”, fudbaler “Vojvodine”, pa onda i “Partizana” Slobodan Pavković.
Pa onda dvije rock žestice “Stara pesma” sa nešto malo narodnjačkog štiha i “Moj friend ima rock’n’roll band”. “Stara pjesma” je i posvećena jednoj Balaševićevoj staroj ljubavi sa početka njegovih dvadesetih. Sve sam ja te pjesme, do u detalj znao. Ali ako bih nešto baš morao izdvojiti bile su to one dvije “švalerske” pjesme. Onaj nježni valcer “Sve je dobro kad se dobro svrši” (dvosmislenog i provokativnog naziva) na kojem je gostovao tada najpoznatiji jugoslovenski violinista Jovan Kolundžija i “Brakolomac”. Uvrtio sa ja sebi tada da sam nekakav Kazanova. I ovakve pjesme su mi baš nekako išle uz moj novi imidž, barem u vlastitim očima. Na stranu to što sam bio Kazanova bez ikakvog pokrića.
I bila je tu i ona “Uticaj rođaka na moj životni put”. Već se tada znalo da Balašević i nije bio baš neki đak i od toga je u zemlji odlikaša on napravio svoj zaštitni znak. U njegovom slučaju se pokazalo da je bio potpuno u pravu kada je shvatio da “diplome nisu ona presudna životna stvar”. I kao takav, bez diplome, plijenio je svojim znanjem i svojom elokventnošću, a ponajviše talentom i duhovitošću. Mnogi su otišli pogrešnim putem vjerujući da i sami mogu ono što i Balašević i da je dovoljno da tri puta padnu u školi. Zaboravili su jednu sitnicu. Balašević nikad nije prestao da se obrazuje iako je formalno prestao da se školuje.
Do kraja 1979.godine Balašević je još dva puta bio aktuelan, barem na sceni, ako ne i na mom gramofonu. Bila su to dva singla koja sam propustio nabaviti. Iz nekih vrlo praktičnih razloga. Albumi jesu bili skuplji od singlova, ali nisu bili skuplji u jednakoj srazmjeri koliko su više muzike nudili. Kao i svako u tim godinama i ja sam brkao kvantitet s kvalitetom i to argumentovao loše prepričanom Marksovom izrekom o tome kako “kvantitet rađa kvalitet”. Sad, bio sam ja jedan od onih koji su, ničim izazvani, zaista čitali Marksa. I nigdje kod njega nisam naišao na tu izreku, barem ne u takvoj formi. Kasnije mi je postalo jasno da smo mi, i prije društvenih mreža, poznatim ljudima pripisivali još poznatije rečenice koje oni, ne da nikad nisu izrekli, nego nikad nisu ni imali nikakve veze sa njima.
Uglavnom zbog tog pogrešno shvaćenog odnosa kvantiteta i kvaliteta propustio sam da nabavim taj singl “Ranog mraza” koji se pojavio ljeta 1979. godine. To je bio onaj sa pobjedničkom pjesmom sa splitskog festivala te godine, štos pjesmicom “Panonski mornar”. Štos pjesmica koja je Balaševiću donijela, po mom skromnom mišljenju, više štete nego koristi. Dovoljno je samo što mu je neki, ne pretjerano inventivan, novinar tada nalijepio nadimak “panonski mornar” kojeg se nikad više nije mogao osloboditi. Najpametniji potez u životu mu je bio kad je naprosto prestao da obraća pažnju na to.
Postojao je još jedan razlog zbog kojeg sam prestao kupovati singlove. Često bi se desilo da se udarna pjesma sa singla (a često i obje) ponovi i na albumu pa mi je kupovina takvih singlova nekada djelovala kao bacanje para. Ipak, neke od tih singlova nisam propuštao. Tako sam nabavio onaj singl “Ranog mraza” koji je izašao pred novu 1980.godinu. Na njemu su se našle tri pjesme. Bila je tu “Lagana stvar”, pa “Prvi januar popodne” i pjesma koja će postati klasično mjesto njegovih koncerata, pjesma “Hej, haj baš nas briga” koja uopšte nije bila ni naznačena na omotu.
Što se mene lično tiče ja sam opet prepoznao onu najmanje uočljivu sa ploče. Meni je taj “Prvi januar”, zbog svojih melanholičnih stihova bio jako jako prirastao srcu. Priznajem da sam tu pjesmu koristio još dugo, dugo da nekim djevojkama koje su mi značile, a kojima ja više nisam značio čestitam novu godinu. Kasnije, kada sam radio neke radijske emisije ova pjesma bi se često našla u izboru muzike za te emisije. Pogotovo kada bih radio neke prigodničarske novogodišnje emisije. I onda sam se 2000.godine potpuno iznenadio kada sam u pjesmi “Zastave” grupe “Parni valjak” prepoznao, od tona do tona, muzičku frazu iz “Prvog januara”. Ne znam je li to još neko drugi uočio, ali ako i jeste ja to nisam saznao. Naprosto “Prvi januar” je toliko duboko zakopana negdje ispod naslaga puno popularnijih Balaševićevih pjesama da bi traganje za njom od svakoga zahtjevalo ozbiljan arheološki pristup. A ne sjećam se ni da ju je nekad izvodio na koncertima. Možda tek na nekim manjim nastupima kad je pjesma tek izašla.
*********
Nego, da se ja vratim priči o crnom bikiniju. Gramofon sam držao na simsu, malo širem, srećom, od balkonskog prozora. Čisto da bi mi zvuk stizao odnekud odpozadi, skoro pa u nivou ušiju. Ali zvuk je zapravo došao odnekud odozdo i miješao se sa Balaševićevim pjevanjem. Dobro, potpuno je potisnuo i Balaševića i njegove stihove i klince i mamu i maturski izlog. Jer taj glas je bio djevojački i, barem se meni tada činilo, mazan i zavodljiv.
Već sam pomišljao da su u pitanju nekakva nadnaravna bića umilnog glasa i sljedeća pomisao bila je da im se možda ne bi bilo loše prepustiti. Naravno da nisu bile u pitanju nikakve ni vile ni sirene, ali ono što sam ugledao za mene, u to vrijeme konstantno napaljenog, nije bilo ništa manje privlačno.
Na balkonu desno od našeg i sprat niže od našeg sunčala se djevojka. Preplanula brineta krila je oči iza tamnih naočala i prezentirala je svoj crni bikini. Što ti je prokleto muško biće. Toliko je bikinija ovakvih i onakvih prodefilovalo pred mojim očima na moru i na bazenima i to mi je bilo onako, kao dio ambijenta. A ovako na balkonu sama i kada se meni obratila bila je ostvarenje mojih snova. Mojih mokrih snova, ako je neko možda i bio u dilemi po pitanju prirode tih snova. Nisam je ranije viđao tako da mora da je nekome došla u goste. A momci su vam uvijek i svugdje isti. Nepogrješivo se zalijepe za djevojke koje ne viđaju baš svaki dan. Sve što je novo njima je i zanimljivo. Pretpostavljate da ni ja nisam bio izuzetak.
I nije bila nova samo zato što je bila nova nego je novo i drugačije bilo i njeno ponašanje. Ona se meni obratila, ona je učinila prvi korak. To cure u Skender Vakufu nisu radile. Barem ne koliko sam ja znao i kada sam ja u pitanju. Do tada mi se nešto takvo nikada nije desilo i osjećaj beskrajne zahvalnosti se u alhemijskoj laboratoriji kojom je vladalo moje srce učas transformisao u beskrajnu zaljubljenost. Zaljubljenost koja nije potrajala duže od tih nekoliko dana koliko se još zadržala u gostima. Ali zato nije bila ništa manje snažna od bilo koje moje zaljubljenosti tokom prethodnih i tokom narednih godina. Ako zaljubljenost poredimo sa bolešću ovu sam brzo preležao, ali je zato bila znatno opasnija dok je trajala.
Ispričala mi je da je iz Okučana, tamo negdje na Savi je odrasla, na granici između Bosne i Hrvatske. Granici koja je tada bila tek nebitna linija na geografskim kartama. Kasnije sam za te Okučane slušao u raznim prilikama i u različitim kontekstima i svaki put bi me nešto štrecnulo na pominjanje tog gradića u koji se nikad nisam potrudio ni da odem. Pričali smo tih dana o Balaševiću, o muzici, o školi, o planovima za život. O razlikama i sličnostima između Okučana i Skendera. Pričali smo o svemu osim o onome o čemu sam ja htio da pričamo. O nama i o tome možemo li iskoristiti još tih nekoliko preostalih dana.
Možda je i ona isto željela i isto osjećala, ali je valjda mislila kako je potrošila svoju zalihu prvih koraka i sada je čekala da ja nešto učinim. Što ja, naravno, nisam uradio. Bili smo nas dvoje neka vrsta stereo Julije bez Romea. I to ne samo zbog ašikovanja s balkona na balkon. Više zbog toga što sam ja tada bio pička, a ona je bila dobra pička. I dvije takve daju Juliju i Juliju. Ona na balkonu, ali i ja na balkonu. Bez ikakvog posebnog dogovora ta tri ili četiri dana smo tačno u isto vrijeme izlazili na balkon i slušali muziku i povremeno nešto prokomentarisali.
Nije to bila baš najzgodnija situacija za intimne razgovore. Nije to bilo nikakvo gugutanje ni šaputanje. Morali smo biti nešto glasniji da bi čuli jedno drugo sa sprata na sprat. Ali ako smo mogli nas dvoje da se čujemo valjda su nas mogli čuti i na drugim balkonima i bili smo toga neprekidno svjesni. Mogao sam ja nju, naravno pozvati da negdje izađemo, da prošetamo, mogao sam je čak pozvati i da se popne sprat više i dođe kod mene. Sve sam to mogao, ali, naravno, nisam. Možda bih i skupio hrabrost da je to bar malo duže potrajalo. Nije, a mene je čekanje i oklijevanje zauvijek udaljilo od mogućnosti da postanemo nešto više od virtualne priče. Bio je to internet prije interneta. Uzbudljiv i izazovan susret, ali ne i u stvarnosti. Nemojte da vas zavara činjenica da nas je dijelio samo jedan sprat. Mogao je isto tako između nas dvoje stajati i jedan okean i ništa ne bi bilo drugačije.
A onda sam jednog dana izašao na balkon i nije je bilo. Taj dan je bio oblačan, pa je i neka sitna kišica rominjala. Samog sebe sam uvjeravao da zbog toga možda nije ni izašla. I naredna četiri dana sam iznalazio ko zna kakva opravdanja zašto je nema. Petog dana sam sam sebi priznao da je otišla. Pokušao sam da se sjetim njenog imena (sigurno mi ga je rekla) ali to ime je ostalo zatrpano ispod gomile nepotrebnih podataka koje sam uskladištio u svojim sjećanjima. Možda mi nekad, negdje i nezvano samo dođe. To njeno ime. A nije važno ako mi se nikad ni ne vrati. Nisam je ni zapamtio po imenu nego po njenom crnom bikiniju. I ako je Cohen napisao pjesmu o čuvenom plavom kišnom mantilu i ja bih mogao jednog dana napisati pjesmu o čuvenom crnom bikiniju sa balkona ispod. I malo sa strane.

I dok sam išao prema svom petnaestom rođendanu oduševljavao sam se i “Srebrnim krilima”. “Ana”, pa “Zakuni se ljubavi”, a onda “Ja nisam kockar”. Bile su to pjesme u kojima sam se bez imalo ostatka pronalazio. Danas ne mogu nikako da dokučim kako se jedan tinejdžer mogao identifikovati sa tim stihovima. Ne znam kako, ali znam da jesam. I u pjesmama sa prva tri albuma koje sam znao od početka do kraja. Zato nije tačno da su samo klinke ludile za “Krilima”. Ludio sam i ja. Ili je to na površinu izbijala moja ženska strana? Ko će ga znati. Skoro deset godina kasnije upoznao sam Vladu Kalembera. I znate šta, bilo me pomalo stid moje klinačke opsjednutosti. Šta da kažem čovjeku? Da sam bio žestoki fan? Nema šanse. To bi nepovratno urušilo moj brižljivo njegovani tadašnji imidž. A nisam znao ni ono što sada znam. Nisam znao da bi bilo nešto pogrešno u svemu da sam, kojim slučajem tada slušao nešto drugačije, progresivnije i žešće. Faza “Srebrnih krila” bila je jedna normalna, očekivana, pa ako baš hoćete i nužna stepenica na mom usponu ka svijetu odraslih.

U moju odbranu mogao bih reći i kako su njihova prva tri albuma (a pogotovo prvi) bili solidno i profesionalno urađeni nepretenciozni pop albumi sa kvalitetnim pjesmama. To im niko ne može osporiti. A ja sam, opet vođen nekim svojim unutrašnjim kompasom sa tog prvog albuma nepogrješivo izabrao pjesme koje će meni posebno mnogo značiti. Pjesme poput “Prva noć sa njom”, “Ako te zovem ti nemoj doći”, “Sanjar lutalica” i posebno “Znao je lijepo svirat gitaru”. Iako nisam znao svirati gitaru. Ni tada, a niti sam ikad to naučio. Znam ja držati akorde, pa i prepoznati ih, ali narediti rukama da uhvate odgovarajući ritam, e to mi je ostalo nedostižna vještina.

Sa drugim albumom “Ja sam samo jedan od mnogih sa gitarom” učvrstili su me u uvjerenju da je to što rade i dobro i vrijedno pažnje. Ploča je izašla početkom 1980.godine i bila je ozbiljnija od prethodne, ali već je pomalo jenjavala euforija oko njih. Čudno je da su oni imali uglavnom tinedžersku publiku, a nisu baš pjevali o tinejdžerskim temama. Mada, kad malo razmislim i ja sam tada bio tinejdžer, a u njihovim pjesmama pogađale su me baš oni stihovi koji se uopšte nisu obraćali tinejdžerima. “Ja sam samo jedan od mnogih sa gitarom” je opet bila moja priča bez obzira na onu pomenutu i neuzvraćenu ljubav prema gitari.

A i druge neuzvraćene ljubavi našle su svoje himne na toj ploči. Znam da je “Grešnica” bila pjesma koju sam strasno pjevao misleći na izvjesnu Milju. Pa onda “Prvi slatki grijeh” i “Đavo”. Ipak, nevjerovatno, ali posve tačno, kao vrhunac albuma prepoznao sam (i mislim da nisam pogriješio) pjesmu koju im je napisao Arsen Dedić, pjesmu “Pričao bih ti o sebi”. Nećete vjerovati, ali pjesma koju im je, za tu ploču napisao Đorđe Balašević, nije me baš dotakla. Bila je to pjesma “Non Stop” i nije bila ništa posebno.

Krajem iste te 1980.godine izašao je i treći album nazvan “Sreo sam ljubav iz prve pjesme”. I dalje je većinski autor, barem kada su melodije u pitanju bio Đorđe Novković. Ali sami članovi grupe preuzimali su sve više konce u svoje ruke i uradili su sve aranžmane na ploči. To se, u kasnijem njihovom radu nije pokazalo baš kao najbolji mogući izbor. A ni ja sam nisam baš imao šta tu da proberem iako sam se oduševio naslovnom pjesmom koja je i otvarala album. Jednako draga mi je bila i ona posljednja na ploči, “Razglednica iz provincije”. I to je bilo to, Premalo za jedan album.