A onda i anđeli razbijaju čaše

Navršilo se punih 25 godina od kada je Toma Zdravković odlučio da promjeni kafanu i provjeri ugostiteljske objekte obližnjeg neba. Imao je svega 53 godine. Da je poživio ni danas ne bi bio prestar za pjevanje. I sigurno nije od one vrste pjevača kojih se treba prisjećati po velikim koncertima i po još većim arenama. Nije volio velike dvorane za života, zašto bi se nešto promijenilo nakon smrti?

Ako već nešto treba da se mijenja onda neka se mijenja onako kako je nas mijenjao Toma Zdravković. Kako je nenamjerno i nenametljivo ublažavao našu netrpeljivost prema narodnoj muzici. Sjećam se, na pragu svojih dvadesetih bio sam, blago je reći, nesklon narodnjacima. Onako kako samo mladost zna biti isključiva. Sa druge strane, opet, nisam bio gadljiv kad je kafana u pitanju. A to, složićete se, baš i nije ambijent u kojem bi ste mogli očekivati hard rock akorde. Niti bi vam i prijali, ako ćemo pravo.

I onda sam otkrio Tomu. Veličanstvenog i neponovljivog. On je znao to da pomiri. On jeste izvodio narodnu muziku, ali nikad nije bio “narodnjak”. Bar ne narodnjak u onom smislu koji je kasnije izrodio turbo folk. I iz ove današnje perspektive čini mi se da je on izlazio van žanrovskih okvira. Mada, oni koji vole da stavljaju ljude u fioke sa naljepnicama sigurno bi ga stavili u onu sa natpisom “narodna muzika”.

Samo što ima ljudi prevelikih za fioke. U njegovom glasu se mogla prepoznati sjeta francuskih šansona. Tugu nam je tako precizno isporučivao poput najvećih bluz majstora. Možda bi najpreciznije bilo definisati ono što je radio kao soundtrack jednog boemskog života. Ma koliko to pozivanje na njegovu boemštinu bilo izlizano i deplasirano.

Početak mog profesionalnog pisanja o muzici zahvatio je nekoliko posljednjih godina njegovog života. On je bio jedini čovjek iz tog svijeta, meni muzički dalekog, s kojim sam želio napraviti i s kojim sam napravio intervju. U nekoliko navrata. I nisam zadovoljan tim intervjuima. Nikada u njima nisam uspio prenijeti ono što sam zaista osjećao u tim susretima sa čovjekom koji je u komunikaciji bio neočekivano tih.

Posljednji put smo razgovarali kada je pjevao u restoranu “84” na Skenderiji. Bio je to 26.februar 1991.godine. Moj brat je slavio rođendan i desio se jedan od onih rijetkih trenutaka kada posao postane užitak. Bila je tu i naša prijateljica Milka za koju je Toma bio sve. I car i Tito. I to joj je bila prilika da ga upozna. Jedna od posljednjih mada to tada nismo znali. Moguće da je to bio i njegov posljednji nastup u Sarajevu.

Kasnije, kada se pročulo da je bolestan, Milka se ozbiljno raspitivala kako bi mu mogla dati bubreg. A valjda je to neka poštena razmjena. Bubrega su dva, a on je dao nama srce. Jedno i jedino što je imao.

Taj posljednji susret s Tomom označio je nekako i kraj moga “doba nevinosti” kako taj period volim nazivati i dan danas. A može i doba naivnosti. Ne bi se puno pogriješilo. U mjesecima koji su uslijedili nisam mnogo mislio o Tomi. Ali kad je zadnjeg dana septembra, zadnje godine pred belaj stigla vijest da je preminuo u Beogradu nisam se začudio.

Znao sam da ga nije bolest ubila. Ili bar ne samo bolest. Kako je neko poput njega mogao shvatiti tadašnje podjele na “naše” i “njihove”? Pa on je bio naš gdje god se pojavio. U tim silnim nacionalnim podjelama on je imao svoju naciju koja nije pravila partije, koja se nije naoružavala i koja nije prijetila. Imao je kafansku naciju koja, uprkos svojoj brojnosti u nekadašnjoj Jugoslaviji, nikada nije dobila svoju konstituvnost.

Umro je zato što je na scenu stupao jedan svijet u kojem nije želio da živi. Umro je i zato što je na nebu postalo pomalo dosadno, a anđeli se ulijenili i udebljali. I valjda i tamo gdje je otišao postoje nekakve kafane. I valjda i tamo s vremena na vrijeme zapjeva. A onda? A onda i anđeli razbijaju čaše.

Advertisements

Prijateljstvo, zanat najstariji

Posljednjih nekoliko sedmica dešava mi se čudna stvar. Neprekidno mi stižu na društvenim mrežama zahtjevi za prijateljstvo. I taman sam pomislio kako sam sretan čovjek jer toliko nepoznatih ljudi odjednom žele biti moji prijatelji, kada sam otkrio nešto zajedničko kod svih tih “tražioca prijateljstva”. Ili, da budem precizan, kod većine njih.

Kad sam malo obratio pažnju otkrio sam da su to, uglavnom, kandidati na predstojećim lokalnim izborima. I to ne iz moje općine, što bi mi nekako i logično bilo, nego iz Živinica, Bugojna, Cazina, odakle sve ne… Ukratko, iz mjesta u kojima im ja, ni u kom slučaju, ne mogu pomoći da pobijede na izborima.

I onda se pitam što su li se oni baš meni javili. I onda shvatim da oni vjerovatno pojma nemaju ni da su mi taj zahtjev poslali. Naprosto, poslali su ga svima do kojih je mogao da dopre njihov vapaj za glasovima. Onako kako su me nekada nervirali zahtjevima da igram kojekave igrice sa njima na internetu. Pa se ja svađao, pa molio, pa ubjeđivao, sve dok mi sin nije otkrio da se malo precjenjujem. Niko nije baš mene izabrao da igram igricu sa njim, nikome nije stalo baš do mog mišljenja o njegovom političkom angažmanu. Ja sam samo jedan iz mase nasumično izabranih.

Pogubno po ego. Naravno. Ali i vrlo simbolično. Zapravo je to najpošteniji način da me tretiraju ti wannabe političari. i sve vas skupa sa mnom. Oni nas nikada i ne doživljavaju kao posebne ljudske jedinke nego samo kao masu iz koje treba iscijediti dovoljan procenat naivnih. Ali nije više ovaj dečko naivan. Prihvatam ja sve te zahtjeve potajno likujući što će uzalud računati na mene.

Ok, priznajem, pišem vam o predstojećim izborima. Mada sam mislio apstinirati poražen činjenicom da iz izbornog ciklusa u izborni ciklus kvalitet ponuđenih kandidata opada geometrijskom progresijom. Ono što je iole vrijedilo još ranije se udomilo na nekim pozicijama koje ne ovise o prevrtljivoj volji birača. A ono što je ostalo grca u sivilu prosjeka, pa ako i pruže šansu nekom novom pažljivo biraju samo one lošije od sebe. I tako obezbjeđuju da će naredna generacija političara biti još lošija. Davno je jedan moj prijatelj primjetio kako strankama ne trebaju glave nego ruke.

I zato čisto ne kontam što nas plaše tim njihovim glavušama po banderama. Ima li tu uopšte neke razlike. Gdje je nestala ideološka borba? Znam neke moje prijatelje, dokazane ljevičare koji su otišli u stranke centra, pa čak i desnice razočarani odustajanjem ljevice od ideološke borbe. Zato umjesto ideološke borbe imamo ideološku prostituciju. Politička vjernost se gradi ne iz ideološkog uvjerenja nego iz pragmatičnih razloga. U stranke se ulazi da se riješe egzistencijalni problemi. S te strane bi se ipak moglo zaključiti da postoji neka ideološka osnova kod svih mogućih stranaka. A ako hoćete baš da je i definišem, mogli bismo je bez ikakvog zazora nazvati vulgarni materijalizam.

Nekoliko puta sam već ponovio. To što imamo izbore ne znači ništa. Šta će ti izbori kad nemaš izbora. To vam izgleda otprilike ovako. Primjetiš da ti nešto nije u redu sa kompjuterom i ti uporno mijenjaš monitore, a ne želiš da priznaš da imaš virus u sistemu. Naš sistem je pravo leglo takvih virusa i kako god mi obojili svoj monitor greška će ostati ista.

Možda bi čak i u takvom sistemu na lokalnom nivou (a podsjetimo lokalni su izbori) nešto moglo da se uradi kada bismo imali priliku da zaista biramo ljude, a ne stranke. Ko o čemu ja o otvorenim listama. Ali zaista otvorenim. Ako, na primjer, u mojoj Vogošći vijeće broji 25 vijećnika zar nije logično da svaki od glasača zaokruži 25 ljudi za koje vjeruje da su najbolji, najkompetentniji i najpošteniji. I da može da ih uzima iz svake stranke. I 25 onih koji imaju najviše glasova formiraju vijeće. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Demokratija na djelu. Ili da još pojednostavim. Ako hoću da pravim salatu volio bih da mogu da uzmem malo i luka i paprike i paradajza. A ovako moram da se opredijelim za paradajz, na primjer, i da iz gajbe izaberem ona dva ili tri koji nisu truli. A zahvaljujući našem nakaradnom izbornom sistemu u vijeće posredno guram i one trule.

I to je jedina stvar oko koje će se sve stranke složiti. Da se to ne smije dozvoliti. Kad to pomenem nekim stranačkim liderima pitaju me “pa gdje to ima u svijetu?”. Pa bilmezi jedni naravno da nema zato što ni stranke u drugim zemljama, pa i onim koje se diče demokratskom tradicijom, ne žele da ispuste kontrolu nad izabranim zvaničnicima. Tako i u mojoj Bosni i Hercegovini. Svakom vijećniku je jasno stavljeno do znanja da ga ne biraju glasači nego stranka. I koji će nam andrak onda izbori?

Sve što ste oduvijek htjeli da znate o sevdahu, a niste se usudili da pitate

Damir Imamović me ove godine dvostruko obradovao. Ne samo da je objavio, sa „Sevdah Takhtom“, izuzetan album „Dvojka“, nego nam je ponudio još nešto nakon toga. Čak bih se usudio reći, nešto još vrjednije. Radi se o knjizi „Sevdah“ koju je objavilo „Vrijeme“ iz Zenice.

Samo oni neupućeni mogu pomisliti da je pojavljivanje ovakve knjige iznenađenje. Damir Imamović već godinama ne samo da interpretira sevdah, ne samo da stvara u oblasti sevdaha, nego vrlo pomno proučava sevdah u svim njegovim segmentima. Već su pomalo legendarna postala njegova predavanja na kojima razbija uvriježene stereotipe o sevdahu. Stereotipe koji su toliko pustili korjena u našoj svakodnevnici da je prijetila opasnost da počnemo u njih vjerovati kao u neupitne istine.

Na svu sreću, ovom knjigom Damir Imamović čupa to korjenje. Slobodno možemo reći da trijebi korov koji se podobro nahvatao oko tog krhkog cvijeta znanog pod imenom sevdah. U svojoj knjizi on nam otkriva sva značenja same riječi sevdah. Pažljivo istražuje njeno porijeklo i uspostavlja definicije ove riječi u čisto muzičkom, ali i vanmuzičkom kontekstu. Krajnje argumentovano povezuje pojam sevdah sa pojmom melanholije da bi nadalje vrlo precizno ilustrirao kako je značenje tog pojma evoluiralo do današnjeg poimanja.

Zahvaljujući ovoj knjizi mnoge zablude o sevdahu mogle bi biti otklonjene. Što ne znači da će zaista i biti. Konzervativni krugovi sigurno neće baš odveć lako prihvatiti Imamovićeve tvrdnje. Bez obzira na činjenicu da je knjiga „Sevdah“ očito rezultat vrlo pažljivog i detaljnog proučavanja i bez obzira na to što svaku svoju tvrdnju Damir Imamović dokumentuje vrlo pouzdanim izvorima.

Ali to nije ništa novo. Baš zahvaljujući njegovoj knjizi otkrivamo kako se sevdah upotrebljavao (a još češće zloupotrebljavao) u geopolitičke i dnevnopolitičke svrhe. Hirurškom preciznošću pokazuje kako se sevdah svojatao u nacionalnom zanosu. A kao vrstan poznavalac etnomuzikologije podastire nam hronologiju etnomuzičkih uticaja u razvoju sevdaha, kroz razne forme sevdalinke i različite instrumentarije koji su je pratili tokom tri vijeka njenog postojanja.

Ova knjiga je dragocjena i zbog činjenice što nam i neke od najpoznatijih sevdalinki datira u vremenu njihovog nastanka i predstavlja njihove autore kao i izvorne verzije. I tek tu zapravo vidimo koliko malo znamo o sevdahu i sa koliko bezobzirnosti i površnosti prihvatamo paušalne procjene o sevdalinkama. Mnoge pjesme za koje se vjeruje da su prastare zapravo su nastale tek u prošlom vijeku. Za veliki broj njih se znaju i autori iako je općeprihvaćeno mišljenje znatno drugačije. Od zaborava spašava autore i interpretatore koji su stvarali sevdalinku još od početka prošlog vijeka i prvih tonskih zapisa, znatno prije pojave doajena sevdaha za koje svi znaju, a tu se prije svega misli na Himzu Polovinu, Nadu Mamulu, Safeta Isovića i Damirovog rođenog djeda Zaima Imamovića.

I kad već pominjemo Zaima Imamovića moram priznati da mi je jedan od najljepših momenata knjige onaj gdje autor pobija do sada neupitnu istinu kako je baš Zaim Imamović rodonačelnik sevdalijske dinastije Imamovića. Zapravo je čitavu tu porodičnu priču o sevdahu otpočela Zaimova sestra Đula, koja je tu ljubav prema sevdahu prenijela i na vlastitog brata.

Knjiga „Sevdah“ Damira Imamovića je jednostavno i pitko pisana i upravo tako se i čita. Namijenjena je jednako ekspertima kao i onima koji u sevdahu tek uživaju i rado bi o njemu saznali nešto više. I u svakom slučaju će u svakoj priči o sevdahu biti nezaobilazna.

Nije “Svako dobro” uvijek dobro

Iznenadilo me poprilično kad sam vidio da su “Lačni Franz” i Zoran Predin udružili snage i ponovo objavili jedan album pod nazivom “Svako dobro”. Zapravo, mogli bi smo reći kako su objavili čak dva albuma jer je, tamo negdje u proljeće ove godine, izašao i njihov album na slovenačkom pod nazivom “Ladja norcev”. Da ne bude zabune, radi se o apsolutno istim pjesmama, samo što su u jednom slučaju tekstovi urađeni na slovenačkom, a u drugom na (kako to sam Predin kaže) hrvatskom, mada bih ja to radije nazvao našvilijem.

Samo, veliko je pitanje koliko je to zapravo “Lačni Franz”. Oni su bili tipičan bend za osamdesete i za tadašnju Jugoslaviju. Već kad smo ušli u devedesete i kad je zajednička država počela da se rašiva po šavovima ni “Franzi” više nisu bili zajedno. Od početka devedesetih njihov glavni autor i prepoznatljivi vokal Zoran Predin je otpočeo solo karijeru i ma koliko kasnije imao svojih bendova, to su ipak bili samo prateći bendovi vrsnog autora i sugestivnog pjevača.

Istini za volju, okupili su se da urade još jedan album, tamo negdje 1994.godine. I to jeste bio “Lačni Franz” uprkos činjenici da drugi najvažniji čovjek sastava Oto Rimele nie bio tu. U to vrijeme sam se družio sa Predinovom prvom ženom Renatom i preko nje sam dobio taj album i prije nego je zvanično izašao. I bio je to jako dobar album, i što je još važnije to jeste bio “Lačni Franz”. Ostatak ekipe je čak 2001.godine, bez Predina i bez Rimelea, snimio pod imenom “Lačni Franz” album “V peni sprememb”.

Ovo što nam se danas nudi pod tom etiketom nije ništa drugo nego Zoran Predin koji je oko poznatog brenda okupio nekolicinu mladih muzičara i dao im priliku da u biografiju upišu da su svirali u slavnom bendu. Samo što to nije dovoljno. Uz svo uvažavanje Predin nije Štulić pa da je svejedno ko s njim svira i da to opet bude “Azra”. Nije pomoglo ni to što su obnovljene (u novim verzijama doduše) i četiri stare pjesme benda (“Praslovan”, “Jebiveter”, “Na svoji strani” i “Bog nima telefona”). Uz sav trud da ih osavremene, da ih učine primjerenim današnjem trenutku meni stare verzije, meni originalne verzije zvuče neuporedivo bolje, ubjedljivije i iskrenije.

Neko bi mogao primjetiti kako je do mene. Kako me drma kriza srednjih godina i kako mi se čini da je sve u mojoj mladosti bilo bolje. Da je paradajz bio ukusniji, djevojke ljepše, a muzika bolja. Nikad se ne zna, ali nekako mi se čini da uspijevam izbjeći te zamke koje nam nostalgija postavlja i uvijek nastojim pronaći nešto dobro u onom novom što nam se nudi. Ovde naprosto taj novi “Lačni Franz” nije ispunio očekivanja kakva sam mogao i kakva sam morao imati od benda sa takvim imenom.

Ne kažem ja da je to loš album. Možda je čak i bilo potrebno Predinu da okupi pravi rock band oko sebe jer su neke pjesme tražile takvu formu. Ali mogao je taj bend i drugačije nazvati, a ne “Lačni Franz”. Hajde, recimo da shvatam i njegove motive. Možda je ovim htio da pošalje poruku – “Franz” to sam ja! Možda je nagovoren od onih takođe podložnih nostalgiji koji su sanjali povratak nekada velikog benda. Ne vjerujem ni da je komercijalni efekat tu posve nebitan. Bilo kako bilo “Lačni Franz” se vratio. Kakav je da je.

Što se samog albuma tiče u pitanju je sasvim solidno ostvarenje. Predinov autorski potencijal još nije iscrpljen, a momci znaju da sviraju. Bilo je zanimljivo čuti i kako neke njihove velike pjesme poput “Praslovana” ili “Na svoji strani” zvuče u prepjevu. Zanimljivo i ništa više. Iako su sada otpjevane na jeziku koji puno bolje razumijem nego slovenački izgubile su mi nešto u tom procesu. Nešto jekao bitno i rekao bih nešto esencijalno. Sada ih možda bolje razumijem, ali u originalu sam ih puno bolje osjećao.

Kao vrhunski pjesnik Predin vješto barata rimama i na “tuđem” jeziku. Zadržimo se na njegovoj klasifikaciji i recimo da zna pisati pjesme na hrvatskom, ali meni su i dalje puno draže one koje je odsanjao na slovenačkom. Nema veze što su se oficijelno vratili na scenu ja ipak ostajem gladan tog “gladnog Franca”.

Od “Želje” do “Sarajeva” i natrag

Svaki klinac ima svoje junake. Svojevrsne ikone koje su trasirale put njegovog odrastanja. Ja sam imao “Želju”. Neko bi mogao iskopati inkriminirajući podatak iz moje biografije da sam sve tamo do treće – četvrte godine života navijao za splitski “Hajduk” i to na nagovor pokojnog Ljubomira Miličića, komšije koji je stanovao ispod nas. A onda je komšija preko puta, Sreten Đokić, inače zakleti “željovac”, odnekud kao argument potegao čokoladu i moje srce se premjestilo na Grbavicu, gdje je i do danas ostalo. U svoju odbranu samo mogu da kažem da je to bila druga polovina šezdesetih i da je čokolada puno više vrijedila nego danas.

Nešto kasnije kada sam počeo sakupljati sličice fudbalera, ići na utakmice i zagriženo pratiti tada strašno jaku domaću ligu, u toj priči počeli su se izdvajati draži od dražih. Moj izbor su bila dva Josipa. Jedan koji je skakao u svom, a drugi u tudjem šesnaestercu. U pitanju su, naravno, Katalinski i Bukal. Škiju (Katalinskog za one neupućene) upoznao sam tamo negdje iza rata i to u vrijeme kad se bavio politikom. Bukala nikad nisam sreo. Nikad i neću. Otišao je mitski centarfor mojih nježnih godina.

Sve sam znao o njemu. I onog potvrđenog i još više onog izmišljenog i nevjerovatnog. Oni stariji su me uvjeravali i kleli se u majku da su gledali kad je tako udario loptu da je njegov šut slomio prečku. Ili da je onesvijestio jadnog golmana koji se usudio da mu odbrani penal. Izmišljale su se takve nevjerovatne priče kao ona da je FIFA izmjerila snagu njegovog šuta i iz bezbjedonosnih razloga tražila da mu se neke vene odstrane iz šuterske noge.

Mogao je puno bolje kapitalizirati tadašnju popularnost. Ali koliko je bio nezaustavljiv u protivničkom šesnaestercu toliko je bio skroman u svojoj postigračkoj karijeri. Ostao je u fudbalu, ali tada je to postala igra u kojoj su laktovi postali puno važniji od nogu. A on nikad nije naučio tako da igra u toj životnoj igri. I moguće da je jedva dočekao da sudija prije neki dan odsvira kraj.

A zapravo sam i sam nekako prestao pratiti fudbal malo nakon Bukalovog vremena. I znate ko mi vraća vjeru u fudbal? Žene! Ma koliko taj ženski fudbal pokušali zatrti u ovoj zemlji djevojke iz Sarajeva okupljene u klubu SFK 2000 postižu nevjerovatne rezultate. I to godinama. A kad ste zadnji put gledali neku njihovu utakmicu na ovdašnjhim televizijama? Ušle su u šesnaestinu finala Lige evropskih šampiona pa mogu prije očekivati da ih vidim na Eurosportu nego na državnoj televiziji. Onoj istoj televiziji koja urodno prenosi svake godine bruku njihovih muških kolega.

Ja znam da ću u oktobru gledati njihove utakmice sa Ruskinjama pa makar morao krasti signal iz Moskve na internetu. Ako djevojke Samire Hurem naprave kakvo čudo (a moguće je) svi će se kleti u njih i požuriti da se slikaju sa njima. Onako kako to vlast na svim nivoima obično radi. Hajde bar ovaj put budite pametni i podržite ove djevojke i ovaj klub. Ne tražite da budete dio čuda kad se desi. Potrudite se da učestvujete u stvaranju tog čuda. A onda će i neke druge djevojčice početi nositi dresove svojih junakinja iz komšiluka.

Namjerno nisam ništa pisao o glavnoj sportskoj temi ovih dana, o fudbalskim i košarkaškim kvalifikacijama naših najboljih muških reprezentacija. Nisam pisao ni o onom košarkaškom derneku koji su svi odreda osudili. Što zbog muzike koja se tamo slušala što zbog sumnje da je tamo bilo i alkohola. Mene je taj dernek obradovao. Pa neka su ih Rusi rasturili u prvoj utakmici. Draži su mi ovako kad se druže i zajedno vesele pa makar i gubili nego da pobjeđuju, a pred te pobjede dolaze zasebnim limuzinama patentiranim za sportske vedete.

Osim toga, sjećam se da je nezvanična himna hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.godine bila Severinin “Djevojka sa sela” pa im to nije smetalo da stignu do trećeg mjesta.