Sarajevo nema svoju himnu. Barem ne zvaničnu. Ali ima pjesmu koja je postala zaštitni znak ovog grada , pjesmu koju će Sarajlije zapjevati u svakoj prikladnoj i neprikladnoj prilici. I kad su kod svoje kuće i kad su daleko od doma. A svaki dobar domaćin koji ugosti nekog iz Sarajeva uvijek će, bar na neki način, doći do toga da zapjevuši baš tu pjesmu. Naravno, u pitanju je pjesma “Sarajevo, ljubavi moja”, pjesma koja već 47 godina svjedoči o kolektivnoj ljubavi prema Sarajevu.

Svi znaju da je pjesmu prvobitno izveo i proslavio Kemal Monteno. Mnogi od tih svih vjeruju kako ju je on i napisao. Što je tek djelomično tačno. Kemo jeste autor muzike, ali je tekst napisao neko drugi. I sramota je da će tek sada svi za to saznati. Sada kada je taj neko drugi zauvijek otišao. Autor teksta za tu, ali i neke druge lijepe i važne pjesme jeste Alija Hafizović Haf. Dobro, recimo da smrt ima i taj edukativni karakter, ali ja bih bio puno sretniji da je taj podatak i ranije bio opšte poznat. Jeste on pomenut u svim relevantnim publikacijama o popularnoj muzici, ali ko još to čita. A sam Alija je u svojoj autobiografiji napisao da je Kemo već imao tu frazu “Sarajevo, ljubavi moja” kada mu je dao kasetu sa melodijom na koju je trebalo napraviti neki smislen tekst.

Prema legendi, ali dosta utemeljenoj legendi, Kemal Monteno je već tada znao da ima tako snažnu melodiju da je tekst na nju morao biti jednako snažan. I nije se usudio da ga sam napiše, nego se obratio Hafu. I tako je nastala ta najčuvenija pjesma o Sarajevu.

Njihova saradnja nije ostavila samo tu pjesmu. Iste godine su napravili jednu od najljepših Montenovih pjesama “Napiši jednu ljubavnu”. Kasnije su nastajale i “Dolly Bell” i “Vrijeme kiša”. I još jedna pjesma izašla iz radionice “Kemo – Haf” ostala je neprepoznata, a ne bi smjela biti. U pitanju je pjesma nastala tokom ratnih godina i koja govori o stradanju Hafovog Sarajeva. Pjesma “Pismo prijatelju (Ja se nadam)” koju su, u duetu otpjevali Kemal Monteno i Arsen Dedić. Sada više nikog od njih trojice nema, ali ostavili su svjedočanstvo svoga postojanja u pjesmama poput ove.

I kao što su mu godinama oduzimali priznanje za mnogo toga što je napravio, sada, nakon smrti pripisuju mu da je mnogo toga uradio što nije. Iako ćete, u brojnim oproštajima sa njim, naići na taj podatak, on nije bio među osnivačima “Indexa”. Ismet Nuno Arnautalić je, opraštajući se sa Hafom, istakao da je on bio prvi pjevač “Indexa”. Valjda Nuno zna. Do sada se, uglavnom koristio podatak da jeste povremeno pjevao sa njima, mada zvanično nije bio član grupe. I to u vrijeme prije nego je u grupu došao Davorin Popović.

Alija Hafizović je, ipak, prvenstveno bio likovni umjetnik. To je bila njegova trajna ljubav uz koju se vezao za cijeli život, Ovi “izleti” u svijet popularne muzike bili su više avanture nego nešto zbog čega bi iznevjerio svoje opredjeljenje. Nekad je znao kombinovati te dvije ljubavi pa je, recimo, Kemalu montenu radio dizajn omota za albume “Dolly Bell” i “Romatična ploča” iz osamdesetih godina. Bio je i darovit pisac, okušao se i u pisanju i režiranju pozorišnih komada. I sve to je radio nenametljivo, čekajući da neko drugi to prepozna, bez žurbe i panike da bude prepoznat sada i ovdje. Ako i ne prepozna taj neko drugi, prepoznat će nekad i negdje neko treći. Na vrijeme je spoznao da ako radiš za vječnost uvijek ima vremena.

Teško je uhvatiti suštinu onoga što je Haf značio Sarajevu i što je Sarajevo značilo njemu. To nije i ne može biti tek puki zbir činjenica koje sam, evo i ja, nekako posložio. Rezultat daleko nadmašuje matematičko tumačenje. Nekim alhemijskim procesom u njemu je (kao i u još nekolicini ljudi) pohranjena destilovana esencija ovog grada. I onaj ko treba da zna, taj i zna šta je nama bio Alija Hafizović Haf. Oni koji ne znaju morali bi naučiti, ako se ikad žele osjetiti suštinskim dijelom Sarajeva. Pa da Sarajevo bude i njihova ljubav, jednako kao i Hafova.

Bilo je to, negdje tamo krajem osamdesetih. Počele su se pojavljivati knjige, pjesme, predstave i filmovi “sumnjivog” ideološkog opredjeljenja. Barem se to tako tada govorilo. I o takvim djelima se žučno raspravljalo i među “običnim pukom”. Pucala su prijateljstva, a bome su pucale i glave zbog različitih stavova. Tako sam i ja raspravljao sa nekim kolegom o jednom, tada aktuelnom i napadnutom romanu. Nije da sam ga branio, ali nisam bio baš previše raspoložen da se spustim na sve četiri, zalajem i učestvujem u hajci bez sopstvenog mišljenja. Doduše, roman i nije bio nešto, ali nije bio ni baš toliko loš. I baš sam se bio zainatio da saznam šta li to kolegi toliko smeta. I pitam ga, u jednom trenutku, da li je uopšte pročitao roman o kojem raspravljamo. Kaže: “nisam, ali imam partijsku informaciju”.

Zgodna pričica, pomislite vi, ali zašto mi je odjednom važna? Zbog “Eurosonga”. Kakve veze ima “Eurosong” sa nametnutim mišljenjima dobijenim iz druge ruke? Poprilične. I o “Eurosongu” svi pričaju. I oni koji su pratili to takmičenje i oni koji su ga se tek ovlaš dohvatili i oni koji uopšte nisu ni čuli ni vidjeli pjesme koje su tamo izvedene. Ponajviše ovi zadnji. Oni imaju svoj već formiran stav i stvarnost može samo da ih zbuni i zato je za stvarnost bolje da se drži izvan njihovog sistema vrijednosti.

Nije da se vadim, ali i ja sam imao čvrstu namjeru da ove godine propustim tu veliki i grandioznu paradu neukusa (kako bi neki rekli). Moj drug Mirza Dervišević je imao svoj nastup uz gitaru u jednom ovdašnjem pabu. Već sam jednom iskusio zadovoljstvo prisustva takvom nastupu i htio sam ga ponoviti. Međutim, nisam zbog Kineza. Posjetio me, nenajavljen moj stari drug iz Kine po imenu I Ši Jas i držao me prikovanog za krevet. A kad već ležiš zanimacija ti može biti ili knjiga ili daljinski. preko dana je bila knjiga, a naveče sam se ipak prihvatio daljinskog i još jednom poklekao pred “Eurosongom”.

Odgledao sam i odslušao tu predugačku i razvučenu priredbu. A mogao sam je i samo odgledati. Nešto si mislim, čak i da sam stišao ton i da su mi takmičari prodefilovali preko ekrana kao Gluho Glamočko, opet bi mi sve bilo jasno. Sa dosta sigurnosti bi i tada mogao procijeniti kako će ko proći. Što nije posve bez pameti. Naivno sam nekada vjerovao da je “Eurosong” takmičenje pjesma. Sve dok jedne godine i sam nisam sjedio u našem nacionalnom žiriju i dobio vrlo jasne upute od “Eurovizije”. Jednako smo ocjenjivali tri momenta. Samu pjesmu, interpretaciju i scenski nastup. Znali su ovi što nastupaju to i prije mene pa se iz godine u godinu dešavaju svakojake tehničke novotarije, digitalne egzibicije i cirkuske trominutne tačke.

Staromodan kakav jesam, ja sam se ipak fokusirao na same pjesme. I sa te strane nemam šta da prigovorim pobjedi Švedske. Loreen je po drugi put stigla na krov Evrope sa svojom pjesmom “Tattoo”. Jako dobar tatto, što bi rekla “Ekatarina velika”, a i ako mene pitate. I padne mi na pamet da je prvi put pobijedila sa pjesmom “Euphoria”. I jasno mi je da je ovaj put umjesto euforije moralo da je preplavi olakšanje. Kao što kaže pjesma da svaka staza s vrha vodi nizbrdo, tako je i njoj bilo jasno da samom pobjedom tek reprizira ono nešto veliko od prije jedanaest godina, a da bi poraz debelo poljuljao njene pozicije. Iskreno, ako mene pitate i jeste imala najbolju pjesmu, najkompleksniju, sa svježom i nepotrošenom melodijom i uvjerljivom izvedbom. Nacionalni žiriji su to listom prepoznali, ali publika baš i ne. Oni su se u neočekivano velikom broju opredijelili za finskog predstavnika. Ili je to ipak bilo očekivano znajući strukturu evrovizijskih glasača. Očekivano je i da je mene njihov nastup ostavio prilično hladnim.

Sa ovih naših prostora, kako sad tepamo nekadašnjoj zajedničkoj državi, nastupili su predstavnici Slovenije, Srbije i Hrvatske. Dečki iz Slovenije su svoj nastup odradili pristojno, korektno i bez ikakvih iznenađenja i tako su i prošli. Pristojno, korektno i bez ikakvih iznenađenja. Mladić iz Srbije, koliko god bio simpatičan i drag, ipak nije ponudio pjesmu koju bih volio ponovo čuti. Ako se od nekoga nešto i očekivalo to su bili hrvatski predstavnici. “Let 3” su, ipak bili, previše za ovu i ovakvu “Euroviziju”. Čini se da na “Euroviziji” može proći sve osim parodije. Može ona Serdočka da pravi budalu od sebe na sceni i klovna eurovizijski žiriji i mogu svariti, ali nekoga ko se suštinski izruguje samom njihovom konceptu – nikad. Zato bi meni draže bilo da “Let 3” nije dobio niti jedan jedini glas od bilo kojeg žirija. Time bi bio veći jaz između onoga što misle “stručnjaci” i onoga što prepoznaje publika. A “Let 3” su dobili deset puta više glasova od publike nego od žirija. i mislim da je ovo godine taj nesrazmjer bio rekordan.

Ipak je bilo nešto posebno ove godine. Za mene je apsolutni, ali apsolutni pobjednik ovogodišnjeg “Eurosonga” jedna od tri voditeljice, Hannah Waddingham. Ranije sam je gledao u jednoj od glavnih uloga u seriji “Ted Lasso” i već tada je ostavila dobar utisak. Ali tokom tri eutovizijske noći nadmašila je samu sebe. Savršeno je vodila, pravila grimase, gestikulirala, pratila nastupe sa jasnom dozom vlastitog stava, a da to ipak nije prešlo u karikiranje. Onako, engleski znala je da nas kroz “Eurosong” provede krajnje profesionalno, ali ipak sa blagom dozom ironije, kao da ni sama sve to ne shvata previše ozbiljno. Ali to valjda dobijemo kada se iskustvo udruži sa talentom i duhom.

Ove godine Ukrajina je bila domaćin pa su odustali i to prepustili Liverpoolu. Iduće godina bi domaćin trebala biti Švedska, ali ja se prisjećam da su svojevremeno, tamo sedamdesetih godina prošloga vijeka, čak izbile i demonstracije u Švedskoj protiv “Eurosonga”. Šveđani su tada tražili da se odustane od ovog takmičenja u strahu da ne pobijede pa se dobro istroše naredne godine kao organizatori. Ima još vremena do iduće “Eurovizije”. Ova je tek završena. Hvala Bogu.

Prisustvovao sam obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom, ovde kod nas, u Vogošći. Za kulutrno – umjetnički program (kako se to nekad govorilo) pobrinuli su se djevojčice i dječaci iz jedne naše škole. I, u okviru tog programa, izveli su dvije Balaševićeve pjesme. Prvo „Računajte na nas“, a zatim i „Samo da rata ne bude“. Prvo mi je bilo malo krivo zbog toga. Zlobno sam pomislio kakve oni imaju veze sa Balaševićem, on je moj i neće mi ga otimati neke ambiciozne učiteljice. Uslijedio je stid nakon takve pomisli. Naravno. Zar ga nisam i sam otkrio kad mi je bilo tek četrnaest? Zar ne bi trebalo da me veseli činjenica da se Balašević ukorjenio i kod onih rođenih 2008., 2009., 2010.godine pa i mlađih? Ne vrijedi mu više ona priča o vršnjacima njegovih pjesama. Vršnjaci njegovog posljednjeg albuma već imaju pravo glasa.

Kao malo kada imao sam želju da stanem pred mikrofon i govorim toj djeci o tim pjesmama. I čovjeku koji ih je napisao. Kako su, zašto su i kada su nastale. Da im kažem da bi za dva dana taj čovjek napuno sedamdeset godina samo da neki nebeski menadžer nije naumio da mu organizuje turneju po gradovima iza oblaka. Takvi su vam menadžeri, kad nešto naume teško da će se naći neko da to spriječi. Više od dvije godine Balašević nastupa u drugoj dimenziji, a mi se svako malo vratimo nekoj njegovoj pjesmi. Samo da bi dobili odgovor na ona pitanja koja jedino i vrijedi postaviti. O životu, ljubavi i smrti.

Obuzdao sam tu želju za obraćanjem. Razišli smo se. Oni će i dalje pjevati stihove koji su imali himničan prizvuk generacijama prije njih, a ja ću nastaviti pisati ove poruke, stavljati ih u boce i bacati u digitalni okean, ne bi li do nekoga došle na dalekim obalama. Sasvim slučajno ovih dana sam se u, knjizi koju pišem, dotakao tog mog prvog susreta sa Balaševićem iz 1986.godine. Kad ga opišem možda dopre i do nekog od tih mladih ljudi.

Koliko se sjećam Balašević nije svirao Sarajevo u okviru promotivne turneje albuma “003” iz 1985.godine (a možda i griješim) i uveliko su u toku bili završni radovi na novoj ploči kad je odlučio da u Sarajevu napravi dva koncerta u Domu mladih. Sa sjedećom postavom što znači da nas je na svakom koncertu mogli biti svega nekoliko stotina. A na sceni ih je bilo još manje. Znam da su tu bili Balašević, Aleksandar Dujin za klavirom i možda Elvis Stanić sa gitarom. Bili su to koncerti baš po mojoj mjeri.

Međutim, prije samih koncerata moj novostečeni status muzičkog novinara omogućio mi je da se po prvi put sretnem oči u oči sa čovjekom čije su me pjesme formirale u prethodnih osam godina. Da li sam imao tremu? Užasnu.

Nazovem ja iz redakcije “Oslobođenja” Holiday Inn, spoje me sa njegovom sobom, javi se Balaš uredno i dogovorimo da se u rano popodne nađemo u predvorju hotela. Baš smo se našli. Hoću da vjerujem da smo kliknuli, mada nekad zdrav razum pokvari tu idiličnu sliku i prišapne mi da je sve bila samo poza iskusnog estradnog radnika sviklog na susrete sa novinarima. Znaš šta, zdrav razume? Lijepo i lagano odjebi i ne kvari mi uspomene.

Već prvom rečenicom otkravio me je. Rukujemo se, a on kaže:

– Kad si rekao “Oslobođenje” ja sam očekivao nekog sredovečnog i proćelavog novinara, umornog od života.

E, moj Đole da me sada vidiš shvatio bi koliko si bio u pravu. Samo četrdeset godina prerano. Tada sam, istini za volju, bio sve suprotno od toga. Mlad, vitak, sa onim žarom u očima koji je svjedočio da svaki dan doživljavam kao avanturu. A razgovarati sa Balaševićem bila je avantura iznad svih mogućih avantura. U torbi koju sam tada nosio vukao sam neki ogroman kasetofon. Srećom, ponio sam i tri prazne kasete od po sat vremena. Zatrebale su. Sve tri.

Bilo mi je užasno žao što sam ta tri sata nevjerovatnog razgovora morao sabiti nekako u tri stupca novinskog teksta. Onako kako mi je on objašnjavao da je nekad prava muka čitavu filozofiju strpati u tri minuta pjesme. Mislim da sam baš tako i naslovio taj intervju – “Filozofija od tri minuta”. Pričali smo o “Slovenskoj” i kako mu je došla gotova i zaokružena jedno popodne kada je malo prilegao. O tome kako je ona od onih pjesama za koje je uvjeren da mu ih neko šapuće. Pričali smo o tim “sudbinskim” pjesmama, o Kunderi…toga se sjećam. I ničega više. Imao sam dugo, sve do rata, te tri kasete. Rado bi ih danas poslušao, ali neko od onih koji su ušli u moj stan i opljačkali ga, vjerovatno ih je presnimio.

Ponekad pomislim da je taj intervju mogao potrajati do danas samo da Olivera nije, nakon tri sata došla da nas upozori da je vrijeme za tonsku probu. Imao sam nakon toga još intervjua i intervjua. Desetak i sa samim Balaševićem. Ali, znate šta, ne lažu kad kažu da se prvi posebno pamti.

Mudrovaće badavani/kad me nema da se branim dobro je predvidio u vlastitoj pjesmi. Možda sam i ja među takvim badavanima. Ali sam sebe uvjeravam da su mi namjere čiste. Kao što će to učiniti svi koji će ga, u godinama koje slijede, sve više koristiti u promociji svojih nacionalnih, ideoloških ili političkih stavova. Uprkos tome što sa većinom takvih nema nikakvih dodirnih tačaka. Oni će ih tražiti na sasvim pogrešnim mjestima, od „Računajte na nas“ do „Bagrenja“. Isfabrikovaće priču o tome da je Balašević „naš“, „naš“ ili „naš“.  I zaboraviće da Đorđe Balašević, ako negdje i pripada, pripada među one koji nemaju svoje da bi mogli ostati svoji. Nekako sam uvjeren da bi i on sam, da ga mogu pitati čiji je zapravo, odgovorio stihom vlastite pjesme Za svaki slučaj/još uvek samo svoj.

Prije šest godina, u martu 2017.godine, Almas Smajlović mi je poslao da čujem neke nove pjesme koje je radio. I baš su me iznenadile. Ne znam šta sam očekivao, valjda nešto u stilu „Erogenih zona“, a ono što sam čuo bilo je poptuno drugačije. Ali bile su to samo četiri pjesme i sa nestrpljenjem sam očekivao taj njegov prvi solo album. Tada sam o tim pjesmama napisao:

Ali to je zapravo onaj isti zvuk koji smo čuli na koncertnom albumu „Erogenih zona“, prije desetak godina. Albumu koji nam se, možda baš zbog toga, toliko dopao. I zašto onda to nije sačuvao za novi album „Erogenih zona“, na koji već predugo čekamo, može se neko upitati. Za mene je odgovor jednostavan. Zato što ni taj posljednji album „Zona“ nije išao u onom pravcu u kojem su ortodoksni fanovi ove grupe očekivali da se ide. Već tada su njihove pjesme dobile formu u kojoj su se, sasvim komotno mogle odsvirati negdje na nekom derneku, ili na plaži dok se vatra polako gasi, ali niko to ne osjeća jer iznutra grije jeftino vino dok flaša ide u krug.

I kao što sve ide u krug tako je i album dobio očekivano ime „Krug“.Desilo se još par singlova prije samog albuma, a sada je sve to konačno, da tako kažem, zaokruženo. Postoji jedna sjajna stvar kada su krugovi u pitanju. Ne znaš je li se krug zatvorio ili naprosto nastavlja dalje. U koju god tačku da staneš na obodu kruga možeš za nju ustvrditi da je početak. Tako ću i ja ustvrditi da je album „Krug“ početak novog Almasovog putovanja.

Sve je bilo spremno da dobijemo tu ploču (sad to mogu da napišem jer se ploče, hvala Bogu vraćaju), a onda nas je pogodila pandemija. Nakon dueta sa Tifom u pjesmi „Kad boriš se sam“, te pjesme „Krug za nas“ uslijedio je i duet sa Božom Vrećom i pjesmom „Ne želim odustati“. Ta pjesma je svjedočila još jednoj saradnji. Onoj sa Hamom Salihbegovićem, koji je napisao tekst na Almasovu muziku. Hamo se pojavio kao tekstopisac na još dvije pjesme sa albuma, te kao aranžer i gitarista, a uradio je i muziku za pjesmu „Kora“. Zapravo, u oči mi je upala činjenica da se, na ovom Almasovom albumu, okupila skoro cijela postava grupe “Konvoj” sa njihovog prvog albuma.

Da bi sve bilo „uz malu pomoć Almasovih prijatelja“ na većini pjesama stihove je ponudio Bakir Hadžiomerović, Almasov prijatelj i saradnik iz grupe „Grafit“. Ja bih se čak usudio reći da je suština ovog albuma taj autorski dijalog između njih dvojice.

I onda svemu tome dodamo spisak ostalih saradnika i vidimo da je to jedna vrijedna generacijska priča nekada mladih stvaralaca. Sada, uz puno dobre namjere, moramo konstatovati da su to stvaraoci u srednjim godinama. A dovoljno je, uz već pomenute, samo nabrojati imena kao što su Muamer Đozo, Adis Sirbubalo, Dino Šukalo, Nermin Puškar, Damir Arslanagić, Nedžad Merdžanović, Đani Pervan, Enes Zlatar Bure…

Posebno mi se dopao način na koji su djevojke iz Superar Cadenza dale svoj doprinos u nešto drugačijoj verziji pjesme „Samoća“. Postoji taj poseban trenutak kada znate da slušate veliku pjesmu. E, za mene je to bio trenutak kada su na promociji izveli baš „Samoću“ i baš u toj verziji.

Mora se cijeniti Almasova spremnost da izađe iz zone komfora i da skrene sa sigurnog puta koji je utabao sa „Zonama“. Puno bi lakše bilo i dalje raditi po ustaljenom obrascu. Nekome se može učiniti da te pjesme nemaju onu energiju kakvu nam je isporučivao njegov nekadašnji bend. I taj neko bi se prevario. Ima tu energije, samo ne više one očite i transparentne. To je ona energija koja treperi negdje ispod površine, kao ponornica i čeka da izbije u pravom trenutku.

A Almasov album nam stiže u najboljem mogućem trenutku da ovo proljeće učini vrijednim slušanja.