Sjećate li se kako su se birale lubenice u vrijeme našeg djetinjstva? Ja se sjećam. Stari bi prišao gomili lubenica sa izrazom neurohirurga koji se upravo sprema operisati južnoameričkog diktatora i svjestan je da od rezultata operacije ne zavisi samo pacijentov život, nego i njegov. Prvo bi ih samo gledao. Lubenice. Obilazio gomilu. Razmišljao sa koje strane da im priđe. Onda bi podigao, jednu, pa drugu, pa treću… Svaku bi odvagao u ruci, procijenio koliko je kvalifikovana da uđe u naredni izborni krug.

E, tek u tom, narednom krugu je na djelo stupalo pravo umijeće. Oni bez te vještine, pomalo priprosti, tražili bi da im prodavac izvadi čep iz lubenice. Onda bi on izrezao trokut, otprilike krakova dva do tri centimetra i iz obećavajuće nutrine amputirali bi srce lubenice. I onda kupac proba pa odluči hoće li kupiti ili ne. Ali to je bilo skrnavljenje. Jednako onom kad bi neko, u to vrijeme, “probao” djevojku pa je ostavio. Kao da će neko kupiti načetu. Lubenicu, dabome.

Ne, ne i još jednom ne. Moj stari nije htio primjenjivati takvu zastarjelu invanzivnu metodu. On bi pridigao odabranicu lijevom uhu i kucnuo zglobom desnog kažiprsta po njoj. Života mi, nekad je znao tako sugestivno kucnuti da sam očekivao da će mu neko iznutra zaista i odgovoriti. I jeste. Samo što ja to nisam čuo. Lubenica mu je odgovarala obećavajući užitak. I kad bi neka bila baš, baš ubjedljiva pružio bi je prodavcu sa izrazom kao da ju je on lično uzgojio. Nisam se nikad usudio, a htio sam ga upitati hoće li joj sad staviti lentu jer je bira ko da je izbor za miss svijeta.

Treba li uopšte da napominjem da su se izabrane lubenice ponašale posve u skladu sa zakonom velikih brojeva. Otprilike jedna trećina je bila je upravo onakva kakvu je moj otac i priželjkivao. Trećina ih je mogla proći, a trećina ih nije bila ni za krastavac. Odnosno, imale su ukus krastavca, da ne pomislite nešto drugo. Što ga nikad nije pokolebalo u uvjerenju da je vrhunski probirač lubenica.

Nakon ovog podužeg uvoda možemo se osvrnuti i na jedan agrarno – lingvistički aspekt priče o lubenicama. Prije nego se posvetimo razlogu ovog teksta, albumu nazvanom “Karpuza”. Čuo sam ja i ranije da kod nas, u nekim krajevima, lubenicu nazivaju bostanom, a u nekim karpuzom. Ali tek u Turskoj sam shvatio da je to zapravo njihova riječ i da nije karpuza, nego karpuz. Samo što je meni ljepše, prirodnije i logičnije karpuza. Onako zaobljena, sočna i puna slatkog obećanja karpuza, naprosto, mora biti ženskog roda. Ali šta da vam pričam kad je kod njih Jasmin muško ime.

Nisam ja od starog naslijedio to strpljenje pri biranju lubenice i kupujem ih onako, ofrlje. Ali sam jednu karpuzu nedavno poslušao baš pažljivo. Odnosno “Karpuzu”. Dedo dragi, koliki sam uvod napravio samo da kažem da je grupa “Bosnia Express” objavila novi album koji se zove “Karpuza”. Ako oni i jesu “Express”, kod mene sve ide onako polagano, akšamlijski što bi se reklo.

Ma i kod njih. Da je suditi samo po njihovom sviračkom umijeću i originalnosti pristupa muzici danas bi za njih morali znati širom svijeta. A ne znaju ni u Bosni. U Hercegovini malo više, a u Švedskoj ponajviše. Bend je iz Geteborga, a predvodi ga Mostarac Alismir Jugo. Odavno su oni meni zapeli za uho, ali godinama ne uspijevam naći nikakav pandan ovome što oni rade. Možda, tek neku daleku sličnost sa grupom “Kultur Shock”, opet jednom multietničkom atrakcijom.

Na ovom albumu su se baš raspojasali. A ja baš volim slušati albume na kojima tačno osjetiš da su muzičari uživali dok su to svirali. Da konceptualno to i može biti zajebancija, ali nema zajebancije kad se prihvate instrumenata. Raspojasam se i ja dok ih slušam. I smijem se i plešem. I to vam liči na onaj indijanski ples prizivanja kiše. Samo što ja ne prizivam kišu nego prizivam komšije da prizovu policiju. Pa ko se prvi pojavi.

Fascinantna je njihova sposobnost da spajaju naizgled nespojivo. Ukrstiće oni Jamajku sa hercegovačkim kamenom. I teško da će se naći neko sposoban da vidi taj šav po kojem je spajano. Ako mi ne vjerujete poslušajte pjesmu “Aysha & Sheriff”. Ma šta nju. Poslušajte sve pjesme. Oni koji ih prate nešto malo duže znaju da su pjesmu “Karpuza Blues” već izvodili na koncertima. A nešto mi govori da su oni od one vrste bendova koji sve pjesme dobro usviraju pred publikom prije nego što uđu u studio da ih snime.

Zapravo, kod njih i nema nekog naročitog smisla izdvajati pojedinačno pjesme. Čini mi se da su njihovi albumi, kao i njihovi koncerti jedna raspojasana simfonija radosti i ludila i da pjesme funkcionišu najbolje kao dio cjeline i da cjelina ne bu funkcionisala tako dobro bez bilo koje od njih. Zato nema potrebe da provjeravate ovu “Karpuzu”. Pustite da se ti zvuci na vas spuste kao lavina od lubenica. Nakon te lavine svaki će mišić da vas boli, jedva ćete ustati, ali vam garantujem da ćete na licu imati osmijeh koji se neće moći ukloniti ni razređivačem.

Kako se prevrne koja godina na mom kilometar satu tako se mijenjaju i moji običaji. Tako valjda i treba biti. Ne bi valjalo da ostanem uvijek isti i da uvijek na isti način pišem. Nekada, kada sam tek počeo pisati o novim pjesmama, albumima, izvođačima i autorima trudio sam se da “ne promašim temu”. Drži se, Amire, činjenica. Ali vremenom to je meni samom postalo dosadno da tako pišem, a oni koji su čitali nisu se izjašnjavali. Shvatio sam da zaista svaka pjesma ima svoju priču i počeo sam da za sve o čemu pišem tražim širi kontekst, a, da se na lažemo, počeo sam da tražim i svoje mjesto u toj priči.

Negdje, pred moj odlazak na odmor javi mi se moj prijatelj iz srednjoškolskih dana Siniša Raljić. Ima nekoliko godina da smo obnovili kontakt i sve češće se prepoznajemo po onoj tankoj liniji nepopravljivih namćora. Ili tersova. Kako više volite. Malo se i imena i pojmovi mješaju u ovu priču. Kao kad je u pitanju grad gdje smo išli u srednju školu. Ja sam išao u srednju školu u Skender Vakufu, a sada se to mjesto zove Kneževo. Ali kao što onaj Englez kaže “ruža bi isto mirisala kako god da se zove”, tako je to bio i ostao grad mog odrastanja kako god ga nazvali. Pa čak i da je bezimen. A to što sam ga nazvao gradom shvatite kao izraz moje blagonaklonosti i nedostatka objektivnosti.

I kaže meni moj Siniša da ima jednu molbu za mene. Kontam ja, Siniša ako nećeš da ti budem žirant i ako ne izljevaš ploču, sve drugo dolazi u obzir. Nije bio ni kredit, a ni ploča (mada sam se u karijeri nagledao onih što su podigli kredit da snime ploču, ali nećemo o tome), bio je rođak u pitanju. Raspjevani rođak. Da li bih ja poslušao to što je njegov rođak Željko Raljić snimio, te ako može nešto i napisao o tome. Moja se, ko biva, nešto i pika. I priloži uredno link uz to.

I ja uredno zaboravim. Do prije neki dan. Poslušam, konačno, ja tu pjesmu u sasvim odgovarajućem raspoloženju. Pjesma se inače zove “Sam i nervozan” i ja sam tada bio baš takav. I sam i nervozan. Što nije baš najbolje stanje da ocjenjuješ nečije radove. Još kad uzmem u obzir da je to iz nekog drugog muzičkog svijeta u odnosu na onaj koji ja preferiram, stvorili su se svi uslovi da budem onakav kakav znam biti i kakvog me sigurno niko ne želi upoznati.

A opet, Siniša mi je prijatelj i mada sam mu odmah rekao da ću iskreno napisati šta mislim, odlučim da budem blag koliko je god to moguće, a da zadržim integritet vlastitog mišljenja. I znate šta se ispostavi. Da uopšte nisam ni morao biti blagonaklon zbog prijateljstva. Željko Raljić sa pjesmom “Sam i nervozan” sigurno nije napravio nikakvu revoluciju u muzičkoj produkciji, ali, isto tako sigurno sigurno nema čega ni da se stidi. Ni kao autor, a ni kao izvođač.

Pjesma jeste da balansira na žici razapetoj između pop i folk muzike i jeste se opasno nagnula na folk stranu, ali nije pala. Održala se na toj žici. Nisam siguran koliko je to baš pametno gledano isključivo sa komercijalne strane, ali kod mene je zbog te dosljednosti sigurno dobio dodatne poene. A najveće priznanje mu moram odati na činjenici da je ovo pjesma rađena sa uvjerenjem. Da sigurno Željko nije imao neke neograničene budžete za produkciju, a opet je izvukao iz sebe ono najbolje.

Prijatna i pamtljiva melodija uz sugestivan glas (uvijek najviše volim kad autori sami izvode svoje pjesme jer oni ih zapravo jedini osjete na pravi način) i više nego korektno pjevanje sigurno su preporuka za svakoga ko bi htio poslušati ovu pjesmu. Dodamo li tome fini dijalog električne gitare koja pripada jednom muzičkom svijetu i glasa koji dolazi iz drugog dolazimo do one dodatne vrijednosti kod ove pjesme.

Možda će neko primjetiti da produkcijski ova pjesma ne nudi novi zvuk koji je trenutno u trendu, ali ako mene pitate mogu samo reći hvala Bogu što ne pripada. Uvijek sam volio ovakvu, čistu, jasnu i nenametljivu produkciju. Znam da ima onih koji će reći da je to zastarilo i da je to produkcija osamdesetih godina prošloga vijeka. Na stranu što je Željkova pjesma puno modernija od toga, ali ako ćemo nešto odbacivati samo zato što nije napravljeno prekjuče onda ćemo se odreći devet desetina civilizacijskih dostignuća.

Tačno mogu da zamislim tako nekog pobornika superultramegagiga novog zvuka kako govori svom majstoru: “Brate, daj mi vidi, može li se onaj kamen iz Egipta dovući za moju vikendicu. Dobar kamen. šteta da čami u onim piramidama. Kome je to još interesantno? Zastarilo brate, zastarilo?”.

Željko Raljić nije zastario, ali se očito nije odrekao ni muzike koja je oblikovala njegov stvaralački senzibilitet. Nećete se pokajati ako poslušate. I skoro sam uradio ono što nikad ne radim, pa postavio link za njegovu pjesmu. Skoro. Neke se granice ipak ne prelaze.